Djetinjstva

Gledam ju dok se njezino sitno tijelo trese od nemoći. Nervozno odgovara na telefon, moli, jeca, diže se od stola, odlazi u susjednu sobu, nastoji razgovarati. Nervozu je prenijela na sve nas, koji joj nastojimo pomoći. Ima li uopće izlaza? Pogledavamo se pitajući se o kakvim se to roditeljima radi. Pokušavam se prisjetiti sličnih situacija iz svog djetinjstva, no ne nailazim na nešto slično što se dogodilo u toj dobi, kad smo bili na fakultetu. Do kojeg trenutka vladamo njihovim životima; kad ćemo ih konačno pustiti od sebe i dalje nesigurni u ono što čine, ali istodobno svjesni da moraju proći ono što smo i sami jednom prolazili?
Ivarov osjećaj za ugrožene je snažan; utječe i na nas, uključuje nas u "akcije spašavanja", uvlači u odnose za koje nismo znali da će postati dijelom našeg života. Njegova prijateljica tako je postala i naša prijateljica, a mi se ne možemo načuditi mentalnoj agresiji oca koji prijeti, koji do nje dopire iako je udaljen kilometrima, koji slama njezinu volju na što ona pristaje, jer jedino, kako se čini, želi da ju voli i prihvati onakvu kakva je.
Sjedim na kauču i slušam što mi priča. Pritom se neminovno sjećam svog djetinjstva, svojih odlazaka, odrastanja. Pokušavam ju umiriti prepričavajući neke situacije koje se ne daju usporediti s njezinom, no razgovor godi, opušta. Jednom kad sam odlučila otići, nisam se više vraćala. Doduše, nije to nitko od mene ni očekivao, odgajana sam slobodno, svjesna odgovornosti koju su usadili u mene.
Odlazak je bio povezan sa zajedničkim životom s Nenadom, isprva u nezaboravnim iznajmljenim stanovima - Zaprešić, Laginjina, kasnije Antwerpen. Uvijek iste ružne kuhinje, miris koji nije imao ništa privlačno niti poznato. Kuće u nekim čudnim dijelovima grada do kojih smo putovali autobusom, ili tramvajem. U Antwerpenu, vlasnik jednom nije platio račun za struju. Sjećam se kako sam otvorila vrata ljudima iz električne kompanije koji su plombirali brojilo. Ne znam koliko je trebalo da nas ponovno ukopčaju, no i tada sam znala kako je odluka o odlasku teška, jer uvjeti u koje odlazimo nisu često bili u našu korist.
S druge strane, gledam svoju obitelj u kojoj neki nikada nisu nigdje otišli. Možda se radi o generacijskom problemu, vezanosti za roditelje, o činjenici da im je rat promijenio kut gledanja, liniju kretanja. Ipak, mnogi su njihovi prijatelji napustili svoje domove, otišli daleko u svijet iz kojega se vraćaju na proslave mature, ili sprovode. "Ostati ili otići?", pitam se, uroniti u nepoznate mirise, pristati na tuđe uvjete, zaspati među plahtama opranim u iznajmljenoj mašini. Nijedna situacija nije jednostavna, nema jednoznačnih odgovora. Ona je trenutno odlučila dati svojima šansu; možda ipak nije sve izgubljeno. Iako mi je drago zbog toga, ne mogu ne zapitati se kakvi su to roditelji koji smatraju da mogu zaustaviti dijete u njegovu razvoju, u dobi kad uživaju u najboljim godinama studirajući ono što ih zanima, kad počinju otkrivati svijet na svoj način.
Ne želim gledati kroz prozor, vidjeti njezina oca koji nas je optužio za otmicu. Ne mogu pristati na te sapunaste, lažne odnose u obitelji kojoj nije jasno da netko može imati bolesnu štitnjaču; ne prihvaćam ljude koji smatraju da je stres nepostojeće stanje, da djeca u toj dobi ne moraju uzimati lijekove, da je sve to jedna izmišljotina koju je moguće isprati molitvom u obližnjoj crkvi. Ne želim razgovarati s nasilnicima kojima ono ljudsko - nije sveto.
Nije ni čudno da se užasavam većine ljudi, njihove neosjetljivosti, površnog poimanja drugih. Kao da je cijeli svijet stvoren na njihovu sliku i priliku, točnije, onu koju su naslijedili od istih takvih roditelja. Brinem se hoće li izdržati; hoće li u ključnom trenutku netko biti kraj nje, izvesti ju, pokazati da je svijet velik i da nema granica osim onih, koje sami postavljamo pred sebe.
Nikad nisam bila u prilici dokazivati roditeljima osjećaje potencirajući svoju poslušnost. To mi je oduvijek bilo strano, ta umiljavanja, "5-nula" opcije začinjene brojnim aktivnostima što je sve trebalo pokazati nečiju uspješnost. Ne djeteta, naravno, nego roditelja. I na kraju, što dobivamo? Ono što i zaslužujemo, rekla bih. Svoje zadovoljstvo nisam morala dokazivati napadnim haljinama i visokim petama na maturalnom plesu, dosadnim opaskama na roditeljskim sastancima na kojima su gotovo svi neprekidno pričali o tome kakvi su oni bili. A njihova djeca? Ne znam ni sama, nema pravila koja bi vrijedila za sve. Ali znam, da dok sjedim u društvu djeteta koje se trese i jeca, koje želi svoju privatnost i svoj dio prostora u kojem će se slobodno razvijati, sretna sam što nikad nisam bila u prilici osjećati isto.
Jednom mi je Irena spomenula,da to što nema djecu ne znači - da nema djecu. Neku usvajamo, ne nužno pravnim činom, nego razgovorom, poslanom porukom, postavljenim pitanjima i slušanjem njihovih odgovora. Obitelj nam postaju prijatelji, tuđa djeca, pa čak i prijatelji naših roditelja s kojima o mnogočemu lakše razgovaramo, jer im manje toga zamjeramo. "Nema granica", ponovno joj kažem, dok ona u mašti već podiže zid u roditeljskoj kući nadajući se konačno osami. Čekam da konačno uzme fotoaparat i počne snimati. Možda će tada bolje vidjeti to, o čemu razgovaramo.