Slike se naprosto nastavljaju jedna na drugu, i ne znam koja je ljepša. Rijetko idemo gledati predmete iz tih davnih vremena; jednostavno za to više nemamo vremena, a i način kako su predmeti preuzeti i predstavljeni odavno me ne impresionira. No ovoga puta uživam u gotovo svakom detalju, prelijepim egipatskim reljefima, klinastom pismu uklesanom u stele, bogatstvu materijala i domišljatosti koji su zahvaljujući arhitektu zaživjeli na nov, drugačiji način. Svjetla su dobra, vitrine bez stakla omogućuju materijalima da dođu do izražaja, i sve to uz prelijep sačuvan oslik zidova muzeja, koji je sedamdeset godina stajao rastvorene strukture, kao ruševina.
"Neki neobičan spoj eklekticizma i minimalizma", mudrujem Nenadu dok prolazimo nastojeći upiti što je moguće više. Kroz prozor gledam skulpture na krovu Starog muzeja; Ivar me pita jesam li bila u katedrali, no crkve me u ovom gradu nikad nisu osobito zanimale. Zastave s nazivima muzeja lepršaju na snažnom vjetru, a Nefretete je dobila pozadinu zeleno obojanih zidova u odnosu na koje se ističe ne više nadnaravnom ljepotom nego nekom blagošću i znanjem koje je stjecala stoljećima.
Koji je to privilegij, putovati i razgovarati o umjetnosti. Gledati svijet iz neke bolje perspektive, lišene vijesti o bijednicima koji u našoj sredini zagađuju sve što dotaknu. Nema rampi za parking, sve je prostrano, civilizirano na daleko višoj razini. Dakako da ima grešaka, no nema (vidljivog) divljaštva, uzurpiranja javnog prostora, samovolje. Mnogo je dobre arhitekture, zanimljivih prostora, mjesta u kojima su sačuvani tragovi prošlosti, poput oštećenja zidova, puknuća koja čine dio povijesti i od kojih nitko ne nastoji pobjeći. Sve je to dio slike u kojoj nalazimo svoje mjesto, koja nas ispunjava i čini me mirnijom.
Jučer na vjetru stojimo s nekoliko stotina ljudi ispred novog Pompidoua u Metzu. "Privilegirani" red mnogo je kraći i sretni smo zbog toga. Muzej je neobičan, ekscentričan, ali ne pretjerano; skladan spoj materijala koje je moguće reciklirati i konstrukcije koju je moguće rastaviti. Pojedini dijelovi na neki me način podsjećaju na parišku centralu, no Shigeru Ban zgradu rastvara pomacima oko osi, usmjeravajući tri izložbena volumena prema određenim točkama u gradu. S najvišeg kata rastvara se pogled prema središtu Metza i katedrali. Slika je lijepa, umirujuća, kontemplativna, u nekom neobičnom suglasju s djelima. I ponovno smo zadovoljni; iako sam se pribojavala da će ovaj "izlet" u Francusku biti razočaranje, uživamo u svemu. Hodamo sporo, jer ne želim da nam išta promakne. Imam dojam kao da sporije dišem, i ne dam da me išta omete. Skupljam i taložim, arhiviram, slažem neka znanja, ponavljam ono što sam znala. Nema granica, svijet se pred nama razvija onako kako smo posložili, i kako treba biti.
