Sram

Liječnik preko puta mene ne ulijeva mi osobito povjerenje. Ne znam ni sama zašto; postavlja neka pitanja kao da na njih već zna odgovor, a na ono što ga pitam odgovara poluautomatski. "Ne, ne možete ništa napraviti, jednostavno ćete se tako osjećati najveći dio vremena." To me naravno ne zadovoljava, htjela bih neku uputu, nešto što će pomoći da situacija bude drugačija, da je mogu promijeniti kad god zaželim. Ali tako ne ide, morat ću nešto poduzeti, no još uvijek ne znam što bi to trebalo ili moglo biti. Pa i dalje stavljam ruku pod bradu ne bih li na taj način umirila osjećaj napetosti koji osjećam već tjednima. Ponekad pomaže, uglavnom ne. Liječnik ima tik, pomiče nevoljno glavu poput kornjače; nokti su mu vrlo uredni a znanje hrvatskog tipično za njegovu profesiju, rekla bih. Promjena terapije i to je to - vidimo se za četiri mjeseca. Izlazim u sunčano, toplo poslije podne. Bolnica je poluprazna, kao da vrijeme utječe na broj pacijenata i poziva ih da ostanu vani, na zraku, suncu, da se ne predaju. Na povratku doma u parku zamjećujem deke prebačene preko ograde rukometnog igrališta. Na njemu sam nekad davno, još u osnovnoj školi, igrala utakmicu. Bila nam je to nagrada nakon mnogo treniranja i onih manjih utakmica odigranih na školskom igralištu, onom istom na kojem su jednom, godinama prije mene, vježbali moj otac i stric. Deke su neobičan detalj. Različite su, uglavnom smeđe, s onim tipičnim uzorcima koje je moguće zamijetiti kad se na televiziji prikazuju interijeri običnih, pomalo siromašnih domova. Na prostoru ispred igrališta, koje je u stvari jedna zapuštena, neodržavana ploha, nekoliko je klupa. Majke s djecom, poneka starija osoba, ništa posebno. Tu sam davno dolazila s bakom na tržnicu. Seljaci su robu rasprostirali na posve obične, uske drvene klupe kakve više ne postoje. Iza igrališta bio je jedan od najboljih roštilja u gradu, mala prizemna baraka u kojoj se jelo s limenih tanjura, a karakterističan miris širio se čitavim kvartom. Odlazili smo tamo ponekad, čekajući da se oslobodi mjesto za nekim od stolova koji su uvijek bili puni. Početkom Domovinskog rata u zgradu je podmetnut eksploziv; činjenica da je vlasnik Srbin bila je važnija od sve one djece koja se igraju odmah pokraj, u malom parku. Ružnom, također zapuštenom, u kojem su iste 4 ljuljačke i jedna penjalica kao kad sam bila mala.

Papiri i fotografije razasuti preda mnom čine se nesavladivi. Soba u kojoj radim je uska, kao da je iskliznula iz okolnog prostora poput nečeg što nikome ne treba. Zid je drven; to je privremena pregrada obojana u bijelo koja priječi razgovor, možda i razmišljanje. No posao koji se iza njega obavlja ionako je poluautomatski, lišen onog što mi je potrebno da bih u svemu tome pronašla svrhu. Tema s kojom se bavim je teška i naporna sam sama sebi dok ju pokušavam rasporediti u neku smislenu cjelinu. Promatram slike grobova, polurazrušenih kuća i onih koje su u međuvremenu uređene i ispred kojih su ploče s imenima ubijenih. Kolegica mi pokazuje kako izgleda mjesto masovne grobnice nakon što je otkrivena. Sjedim i gledam, razmišljajući ima li smisla baviti se ovakvim temama. Što nam one otkrivaju; što doznajemo o sebi, prostoru i vremenu u kojem egzistiramo, o drugima, njihovim postupcima i sudbinama? Magija kazališta nakratko prekida sumornu atmosferu u kojoj sam se zatekla, no kazališna predstava započinje scenama u kojima plesači izvode kretnje oštećenih, retardiranih, tjelesno nesposobnih. S njima se u izvedbenim umjetnostima rijetko bave, jer ti su pokreti tijela izraz određene nemoći ovladavanja pokretom, nemoći uspostavljanja veze između periferije i središta misli.
Slična nemogućnost karakterizira i situaciju žena čije deke vise uokolo igrališta, radnica tvornice Kamensko koja je, htjela ja to ili ne, postala dijelom mojeg života. Danas su u nju ulazili brojni kamioni, koji će razvesti po svijetu ono što su žene sašile. Već dugo ne rade u tri smjene. Večernja je počinjala u deset, a u isto vrijeme okolne ulice ispunile su radnice poslijepodnevne smjene. Bilo ih je mnogo, tramvaji su bili puni, ispred tvornice dolazili su mali kamioni i kombiji iz kojih im se nudila zimnica, jeftina posteljina, jaja. U ljetnim mjesecima slušala sam kasno navečer kako ih pozivaju preko razglasa da se jave na telefon. Bilo je to doba bez mobitela, bez intimnosti poziva koji je moguće obaviti bez da o tome dozna cijela smjena. Danas s prozora u koje gledam dok zajedno doručkujemo ili ručamo ne dopire više ništa. Zastori su pohabani, posve izblijedjeli od sunca i iza njih nema nikakvog života. Novi vlasnici, ne znam koji po redu, upropastili su tvornicu koja je sad zanimljiva samo kao vrlo vrijedno i vrlo veliko zemljište u središtu grada. I ništa drugo nije važno. Ljudske sudbine, radna mjesta, plaće, činjenica da po nekoliko žena dijeli jedan kruh za gablec i da se pri dolasku na posao u tramvaju ili vlaku skrivaju od kontrole kao da nikog ne diraju. Deke se zrače dok ima sunca, a ne znam što će biti kad započne kiša koja je već najavljena. Čvrsto stežem šaku pod bradom, lupkam se ne bi li prošla napetost. "Morate pronaći način kako ćete se boriti protiv stresa", rekao mi je liječnik. Da, mislim, morala bih pronaći neki način da ne mislim, ne osjećam, ne vidim i ne čujem. Da se provezem pored parka poput mnogih koji ni ne svrnu pogled jer ih se ništa ne tiče, jer se "ionako ništa neće promijeniti". Ipak, oko nas sve se mijenja, nešto na bolje, mnogo toga na lošije. Posljedice za neke bit će strašne. A bol koju osjećam, znajući koliko su male šanse da promijenim svijet nekim čudom u bolje mjesto, pojačana je činjenicom da nas je toliko malo, nas koji "provjetravamo" deke i slušamo njihove osobne pripovijesti. Jedino što nam je trenutno preostalo je slušati.

Sympathy for the Stones

Društveni život nevjerojatno nam je bogat. Uopće ne shvaćam što nas je snašlo, neprekidno smo vani i viđamo se s ljudima. Ne mogu a da se ne čudim, jer uglavnom već godinama svi dolaze k nama, pa zajedno lamentiramo kako se u Zagrebu nema gdje izaći. Mjesta su ili pretenciozna ili dosadna, ili posve nezanimljiva; u onih 2-3 restorana hrana je najčešće slična, a kafići me odavno ne zanimaju. Osamdesetih smo izlazili kao ludi, nije postojalo mjesto ili događanje bez nas, a devedesetih je Ivar dobio baby-sitericu tako da smo mogli nastaviti istraživati mjesta, ljude i događaje. Bilo je zabavno dok je Robi bio DJ, kao da je cijeli Gjuro jednom tjedno bio naš privatni klub.
Tulumarili smo žestoko, animirali ljude, organizirali partyje, puštali glazbu u kojoj smo uživali sve do trenutka kad smo shvatili da je većini postala preglasna i da radije sjede za stolom, jedu i razgovaraju. "Kakva je to glazba koju puštate? Nikad nisam čula tako nešto. Zar to stalno slušate?", pitala nas je jednom naša znanica. Tulum je bio kolosalan, održan u bivšem Nenadovom atelijeru u kojem je sad Irenin i Bennov stan. Glazba je bila glasna, a mi smo dugo vremena mislili kako su se ljudi odlično zabavili. No nekoliko godina poslije čuli smo da su se neki naši prijatelji osjećali loše, i zamjerili nam što smo ih doveli u takvu situaciju. Pa ih više ne organiziramo, da ne bismo za par godina opet čuli slične prigovore.
Još u osnovnoj školi voljela sam organizirati tulume. Koliko se sjećam, bila sam odlična organizatorica, a glazba je bila mrak. Na sreću, odrasla sam u obitelji u kojoj je kupovina (ali i dobivanje) gramofonskih ploča bila nešto posve normalno. Iako nisu voljeli to što sam slušala, kupovali su mi ploče. Otac me puštao da u dućanu stavim sa strane ono što me zanima, i zatim bi to reducirao. Dobro, nisam mogla dobiti sve što sam htjela, ali s vremenom počele su stizati besplatne ploče i zaredali su tulumi. Imala sam sve ono što je trebalo. I gramofon, i velik zvučnik iz kojeg je treštalo. Doduše, nisam mogla konkurirati starcima iz čijih je zvučnika treštalo dvostruko glasnije iz male sobe u kojoj su godinama živjeli, radili i družili se s frendovima. Ali to ionako nikad nisam ni pokušavala.

Gramofon koji sam imala bio je crven, i težak. Naslijedila sam ga od roditelja, i uz njega velik zvučnik čija je prednja strana bila prekrivena rahlom crvenom tkaninom. Već samo postavljanje gramofona na stol bio je ritual koji je danas teško nekome objasniti. Činila sam to i tijekom tjedna, uglavnom kad je škola bila poslije podne, kad su zadaće bile napisane i sve za školu pripremljeno. U velikoj sobi, kako smo oduvijek zvali dnevni boravak, tada nije bilo nikog. Ne znam zašto sam tamo voljela slušati glazbu; možda jer je to najveća prostorija u stanu i u njoj se zvuk nekako drugačije rasprostirao nego u sobi koju sam u djetinjstvu dijelila s bratom. Veliki je altdeutsch-stol bio prekriven dekom i stolnjakom, a stolice i naslonjači imale su zaštitne prekrivače kako se osjetljivi materijal ne bi izlizao. U tom za ondašnja poimanja građanskom interijeru, s čime se već dugo ne slažem, na mali okrugli stol prekriven čipkanim stolnjakom preko kojeg je bilo (zaštitno, naravno) staklo, i na kojem je baka ponekad znala slagati karte u neobične formacije koje nikad nisam skužila (pasijans), stavljala sam gramofon uz koji bih dovukla i zvučnik. Da, bio je samo jedan, ne znam ni sama koliko sam dugo slušala mono, valjda sve do onog trenutka dok se starci nisu zasitili neke svoje stereo-varijante i prepustili mi je. Bili su to samo moji trenutci, poneki ukraden sat slušanja glazbe uz koju sam obavezno pjevala na sav glas.
Glazbu sam slušala često i navečer, s malog tranzistora koji je stajao na narančastom marles-radnom stolu. Radio Luxemburg čuo se samo navečer, kad su se iz etera povukle neke druge stanice i oslobodile mjesto za ono što me zanimalo. Mnogo toga čula sam i kod Sonje čija je sestra deset godina starija i utjecala je na ono što smo slušali. Kako se u mojoj maloj kolekciji - a kad kažem maloj, uspoređujem ju s onih nekoliko tisuća ploča koje čine diskoteku mojih roditelja - našla Gimme Shelter ne znam ni danas. Slušala sam uvijek onu koncertnu stranu, a druge se ne sjećam najbolje. Ubrzo sam shvatila da su mi vragovi draži od ostalih bendova, da me privlači zvuk koji u sebi krije nešto potmulo, neku prijetnju, nemir, nepodopštinu, da ne spominjem detalje. I tako je to sve do danas. Kud god uđem sviraju Stonesi. Nenad kao da je pretplaćen na njihovu glazbu - uđemo u dućan, bilo koji, bilo gdje i kad tamo - Stonesi! Uđemo u auto, a Stonesi na radiju. Sjednemo za ručak - Stonesi. Ivar otputuje u Berlin, a Irena i Benno poklone mu ulaznicu za koncert - Stonesa. "Nitko se ne javlja u kinu", rekao mi je Robi prije jedno tri tjedna. "Kojem kinu?", pitam, "Movieplex, moram rezervirati karte". Nikako mi nije bilo jasno zašto želi rezervirati karte za kino dok smo još na moru, onih par dana koje smo uspjeli iskoristiti na suncu. "Pa Stonesi su, zaboga, svega dvije projekcije, dobili smo ih više nego Pariz". Evo konačne potvrde našeg prisustva na zapadnoj civilizacijskoj karti, pomislih. I tako smo karte za Stonese imali prije svih ostalih i u kino (za koje nisam bila sigurna koje je, jer mi s tim plex-kinima baš ne ide) otišli odjeveni u najnovije Stones majice koje smo nedavno kupili. Moja ima glitere, baš kao i torbica s jezikom koju mi je prije nekog vremena poklonio Robi i koja je svoju premijeru doživjela ovom prilikom. U kinu srećemo nekolicinu poznatih, iako ne sve one za koje smo mislili da će doći. Ekipa je ostarjela, majice s jezikom nisu odjenuli, a neki su čak i izašli s projekcije. Sjednim kraj Robija koji mi pokušava protumačiti kako je film trebao biti kandidiran za Oscara, i nikako se ne može načuditi zašto to nije tako. Sedamdeste su u svom punoj sjaju, Mick i ostali su našminkani, kamera je statična i za današnje doba dosadna. Publika se ne vidi, light-show je koma, ali dovoljno je čuti Keefov rif da bi osmijeh na Robijevom licu bio za pamćenje. I ništa nam u tom trenutku više nije potrebno, jedino možda - njihova svirka uživo.

Osjećaj nemoći

Ponekad jednostavno nemam snage pisati. Recimo danas: provela sam dan ispred zaslona računala, cijeli dan u pidžami što baš i nije moj običaj i što mi se zapravo uopće ne sviđa. Nisam morala izaći, jedino što moram trenutno je završiti ta dva posla za Institut. A idu mi sporo, onako kako napreduju tekstovi koje moramo napisati o temama s kojima se bavimo na drugačiji način, koji nose neku težinu, zbog kojih moramo putovati, istraživati, promatrati spomenike i zgrade koje nas ne moraju pretjerano zanimati. I tako, dok to pišem, uz sve moje bilješke s terena, arhivske podatke i brojne nacrte, skice i fotografije istodobno instaliram programe koji mi pomažu vidjeti iz zraka ono što se ne vidi s tla. Iza leđa na lijepom svjetloplavom kauču koji sam dobila od Amire, na jastučiću uokolo kojeg je u neku smiješnu nest-like formaciju složena moja vesta - dva rukava povezana šalom koje omotavam oko sebe dok još nije prehladno, leži mačić. Žut je, tigrast i pjegav, krzno među ušima malo mu je slijepljeno jer ga liječimo od neke kožne ili tko zna kakve bolesti. Pojavio se kod nas u subotu, nakon što sam njegovu sliku vidjela na fejsu; netko ga je izbacio iz auta kod aerodroma i odvezao se dalje, a na njegovu veliku sreću zamijetila ga je naša znanica i spasila. Moje se tugom nagriženo srce stislo: "Kako su mogli, kako je moguće da postoje takvi ljudi?", pitao se Ivar znajući da na takva pitanja nema odgovora. I odmah odjurio po njega, kao da prijeti opasnost da će ga netko drugi uzeti.
I tako, dok gledam u fotografje i nacrte s terena - Ivanca, Lepoglave i još nekih okolnih mjesta - više nisam sama; sklupčan u crvenoj vesti mačić spava satima i tek ponekad digne glavu kako bi provjerio jesam li još uz komp. Ako ništa drugo, shvatila sam da ne mogu tonuti u tuzi, čekati kao da će se odjednom kad otvorim ulična vrata preda mnom stvoriti Nietzsche i lijeno se, pun ljubavi, rastegnuti na prilaznim stepenicama. Mačiću je ime nadjenuo Ivar, ovoga puta uzdajući se u sreću junaka stripova i filmova. Kal-El Skywalker zapisano je kod veterinara; pitam se što li misle o nama, jer svaki put imena su sve složenija, čudnija i drugačija od ostalih. Sasvim svejedno, jer "to je Superboy, i ovo mu ime mora donijeti sreću", kaže naš jedinac dok ga raznosi uokolo. "Kako ćemo ga zvati, zaboga, pa ne mogu uokolo vikati Kal-El", kažem, ali uzalud. "A da ga zovemo Kalčić?", pita Robi smišljajući još poneku varijantu. Ja ga zovem Mačić i što je najsmješnije, odaziva se na to ime. Čuje valjda šuškanje dok izgovaram č i ć, ili samo reagira na moje kretnje, hranjenje i slično.
Nismo više sami, Mačić upravo sjedi ispred televizora i pokušava loviti glumce. Po danu napada šimšir koji strpljivo čeka da ga se zasiti; penje se po deblu našeg novog malog stabla hvatajući listove koji potom padaju u prostranu sivu teglu. Po noći spava na kauču na prisvojenoj zelenoj deki, i tek ujutro zna doći u krevet kako bi iskazao svoje zadovoljstvo što smo mu pružili dom. I čekao me da se vratim s terena, umorna i puna bilješki; podignuo je glavu kad sam se vrlo kasno vratila uz Splita, premorena i nesretna zbog svega što se tamo dogodilo s faksom. Muči me osjećaj izgubljene energije koja kao da se uzalud rasipala uokolo. Poruke koje sam poslala odgovornima ostale su bez odgovora, no to ionako očekujem mjesecima. Nema nade, ova je zemlja satkana od bahatih ljudi kojima je svejedno za nekog tko nešto pokušava. Možda to nije samo naša specifičnost, ali to me trenutno ne tješi. "Nitko nam nije odgovorio za Bennove rukopise, a ja imam tri knjige koje više nemam kome ponuditi", kaže Irena. Nitko ni sa kim ne razgovara, nitko ne odgovara na pisma, mailove, ponude, pitanja. Jedino što je važno, kako se čini, su gluposti, skandali, smeće koje u nevjerojatnim količinama dopire do nas. Nema zadovoljstva, a ja, kakva jesam, ne pristajem biti dijelom sustava koji se prividno čini civiliziranim, iako je zapravo jednak svemu onome bahatom, ignorantskom i ispraznom. I tako "utapam" tugu pišući o nemoći dok iza mene sjedi mačić. Možda će, ako će biti sreće, narasti u sretnog, velikog i zdravog mačka. I pritom će uživati u mom društvu dok pišem, lišena društva onih koji s kojima ionako nema smisla gubiti vrijeme.

Susjedstvo

Ono u čemu smo Robi i ja najbolji svakako je zabavljanje susjeda, a danas smo im uspjeli prirediti pravu predstavu. Doduše, mi smo dobri i u mnogim drugim stvarima, a ono čime zabavljamo susjede raduje nas na neobičan način. Dovoljno je da širom rastvorimo kolni ulaz i da se odjednom pred ulazom stvori netko od ljudi koji žive u obližnjim kućama. Uvijek sam se pitala stoje li oni tamo u nadi da će barem na trenutak ugledati naše dvorište i u njemu - što? Naše živote? Naš, za njih očito neobičan stil života koji komentiraju, možda ne odobravaju, vrlo vjerojatno ogovaraju i tko zna što sve ne. U svakom slučaju, danas je od ranog jutra dvorište ponovno bilo ispunjeno kamionima, a Nenad je dan proveo na ravnom, šljunkom prekrivenom krovu atelijera koji je zenbudistički "pročešljan". Danima se sa stropa njegova atelijera slijevala voda, čije sam prve tragove kao i obično ja primijetila. Velika betonska površina reagira na svoj način, cijedi se i kondenzira, pa stvara probleme kao da ih nismo imali dovoljno i bez toga. Doista, čini se da nećemo imati vremena sve do kraja života, koliko se toga stalno događa. "Treba nam domar", kaže Nenad, a ja mislim da bi uz nekog takvog bilo dobro na raspolaganju imati još poneku osobu koja bi se bavila svime onime što mi ne stižemo. I tako, njegov lijep, novouređen atelijer ima rupu u stropu, a na krovu su postavljeni odzračni ventili smiješnog, pomalo napadnog izgleda koji bi trebali riješiti problem. Kako se pristoji pravom majstoru, već je u 11 ujutro bio na pivi s ostalim radnicima, vjerojatno izazvavši čuđenje u kafiću na uglu u koji zalazimo rijetko, gotovo nikad.
Da se Robi ne bi osjećao sam na krovu, pravim mu društvo stojeći u dvorištu u koji se maestralno uparkirao kamion s kojeg je u spiralnom ritmu uokolo breze neko vrijeme "plesao" orezivač stabala. Breza je premašila visinu od 10 metara, s nje se nesmiljeno truse sjemenke koje nam ulaze u stan, pada lišće, pucaju osušene manje grane do kojih nikad, ili možda rijetko dopire sunce. U njezinoj se krošnji ponekad gnijezde sjenice i kosovi, iako su vremenom naučili da im suživot s mačkama možda nije najbolja odluka. Po brezi je donedavno haračio Nietzsche. Znao se obijesno uspeti po njezinu deblu, zatrčati se po zidu koji dijeli parcele, ponekad je pojurio gore, u visine, s kojih se spuštao poput male divlje mačke, trčeći prema nama. Možda je očekivao da se s njim igramo na taj način, da osjetimo slobodu visine, odmaka, tko bi ga znao čega.
Bilo kako bilo, breza je strpljivo i u šoku stajala dok je vrtlar s nje skidao velik dio krošnje. Kamion s takozvanom labudicom ekvilibrirao je u dvorištu, njegovi su stražnji kotači bili podignuti u zrak, a ravnotežu su osiguravali nosači koji mehanički izlaze ispod njegova podvozja. Spektakl je bio zajamčen. Susjed s trećeg kata susjedne zgrade poluotvorenih usta gledao je u brezu. Prije desetak i više godina bio je postavljen za šefa Gradskih cesta; ako se ne varam, najveći mu je domet bio to što je za vrijeme svog kratkotrajnog mandata prekopao dvorište iza stambene zgrade u kojoj živi kako bi u njemu mogao držati svoj novi auto. I sin mu je vozio neko nabrijano vozilo, koje je uglavnom parkirao pred našom kućom, a supruga, umirovljena sutkinja, ostala nam je u sjećanju jer je svojedobno zabranila da na njihovom krovu instaliramo televizijsku antenu. "Oni bi se mogli useliti na tavan, i onda ih se nećemo moći riješiti", tvrdila je u doba dok nam kuća nije bila vraćena. Iz naše pozicije, njezina se bojazan i onda činila glupom, pa ju otad ne pozdravljam. Iako, u međuvremenu je postala mnogo pristupačnija, vjerojatno uvidjevši da s naših prostora ne prijeti opasnost širenja na njihov tavan.

Nenada je, dok je na krovu pomagao našem Petru, majstoru koji je mnogo toga radio na kući pa mi se čini da ga možemo prisvojiti, zabrinuto promatrao ostatak susjedstva - susjeda koja već godinama zaviruje u gornji stan odavno se propila, i sad histeričnim glasom, koji pokazuje koliko je nenaviknuta na bilo kakvu komunikaciju, pokušava doznati što se događa pod njezinim balkonom. Smijuljimo se zlurado i ništa joj više ne govorimo nakon što je napravila ispad i pijana vikala da će zvati policiju jer ju je smetala glazba. Da, muzika je kod nas ponekad glasna, moj otac se zna raspištoljiti i tada rastvori balkonska vrata dok Čanićevu obuzmu potmuli ili pak živahni jazz-ritmovi koje sluša od rane mladosti. I kako da ne budemo zanimljivi drugima, iz čijih se stanova ništa ne čuje, nego samo dopire miris neke nejestive hrane. Ostali stoje pred vratima i zure, no svaka predstava - pa i naša - ima vrijeme trajanja. Dok pospremam ostatke orezivanja breze, razmišljam o onom simpatičnom susjedu koji je godinama odlazio na ljetovanje u prastaroj vikend-kućici koju su danima prali i uređivali prije odlaska, opraštajući se s pola ulice. Bio je to dokaz da odlaze na godišnji, da ljetuju, da su živi. Rekao nam je, "kad vam vrate kuću, bit ćete najbogatiji u ulici". I danas mi je smiješno to što je rekao, ta potreba uspoređivanja u nekom imaginarnom kontekstu koji im pruža oslonac za bilo kakvo mjerilo. Najbogatiji u ulici - što to uopće znači? Možda bogati idejama, bogati zbog odluke da ostanemo onakvi kakvi jesmo, da umjesto peterokatnice koja je već mogla biti izgrađena na parceli održavamo privid da postoji šansa za sredinu u kojoj je moguće ostati drugačiji. Ne zbog različitosti, nego zbog toga što smo takvi. Bez obzira stojimo li na krovu, ljestvama i u dvorištu metemo ostatke naših aktivnosti.

Žica i svijet

"I ja bih bila rabin", komentirala sam jučer dok smo gledali konačno dobar film. Braća Coen i njihov A Serious Man nisu mi dali mira; privukli su me specifični odnosi za koje sam olako, možda posve krivo zaključila da su karakteristično židovski. Kamera, dijalozi, kostimi, mnogo jidiša koji uvijek intrigira i neobična, a s druge strane tako obična priča jednostavno su se nadovezali na Ozovu Priču o ljubavi i tmini s kojom se "zabavljam" posljednjih dana. Još od mladih dana volim takve obiteljske sage; provirujem kroz literarne zakutke u tuđe sobe i kuhinje, osluškujem ritam života drugih istovremeno razmišljajući o svojoj obitelji. I tako to uvijek isponova, jer nikad ne znam kuda će me to odvesti, čega ću se sjetiti, i hoće li to u konačnici imati ikakvog utjecaja na ono što trenutno radim. 

A trenutno bih rado bila rabin. Sjedila bih u sobi i mirno razmišljala, ne bih radila ništa posebno, nego koristila ono što znam, povezujući to u neke nove okolnosti i nove mogućnosti - prema potrebi. Kao u filmu, vrijeme ne bih odvajala za onoga kome to zapravo nije potrebno. Jer stvari se u životu, kako se čini, odvijaju onako kako se odvijaju, i gubitak vremena i energije oko mnogih pitanja zapravo je nepotreban. No svijest o tome drugo je pitanje - do te je razine teško doći, pa se zadovoljavam samo sa željom da ostanem u toj sobi, okružena knjigama u koje je skupljeno mnogo znanje uz koje povremeno pospremim i nešto svoje. 

Ili bih recimo mogla provesti neko vrijeme u zgradi poput ove, izolirana koliko je to moguće. Sviđa mi se način kako ju je moguće obujmiti, kako je oblikovana podsjećajući na putanje planeta koji se s njezine ne osobito visoke platforme promatraju već desetljećima. Volim te arhitektonske izuzetke, kuće koje izmiču pravilima, koje nije potrebno pospremiti u neke stroge okvire; koje nas navode da do njih putujemo, hodamo, da ih prisvajamo i ugrađujemo u imaginarnu topografiju nečega što nas možda određuje.

I tako, ljeto je na izmaku. Bila je dovoljna jedna snažna kiša da nas prizemlji i uvede u ritam svakodnevnih poslova koje je potrebno obaviti. Preda mnom su desetci spomenika koje pokušavam svrstati u neki smisleni red; s druge strane raste hrpa knjiga i kataloga koje je potrebno konzultirati za buduću knjigu. Uz mene je fascikl s isprintom radnog prijeloma knjige o fotografiji koju čitam kao da ju nisam napisala. Bilo bi super da je već otisnuta, jer volim onaj osjećaj potpuno dovršenog posla; posla koji se pospremi u policu i od kojeg se emocionalno odvajam jednostavnim postupkom slaganja svega onog što mi je mjesecima pravilo društvo. I to kakvo društvo! 

Ravnotežu ugrožava problem u Nenadovom atelijeru koji treba riješiti; breza koju sutra dolaze orezati jer joj je krošnja previsoka, stara bakina loza s koje padaju cvjetovi otežali od nektara na koji se lijepe polulude pčele, ose i mravi. Privikavam se na drugačiji ritam i iznova na radnu sobu, na uzak prašnjav hodnik Instituta kroz koji prolazim do svoje sobe, nadajući se miru i samoći. Balansiram među lošim vijestima, tuđim bolestima, svojim pretragama, rukovanju na misi zadušnici od koje sam očekivala barem neku srdačnu riječ o pokojniku, no preglasni svećenik zanio se spominjući koješta drugo, samo ne Krešimira. Nema milosti, tek ovlaš ispružene ruke koje ne donose mir. Promatram ljude oko sebe pitajući se do koje su mjere iskreni u svojim molitvama. Ili među njima prevladavaju oni koji ovlaš vješaju krunice na retrovizore svojih automobila, kao da tom gestom poništavaju nemar, agresiju i nezainteresiranost za sve oko sebe. 

S Irenom kratko komentiram ljude koje znamo, ili nam se čini da ih poznajemo. Još malo pa ću s njom neprekidno raspravljati o svijetu koji se mijenja, u kojem nema mjesta za stare, bolesne, za one koji nisu priključeni na internet; u kojem nemaju što tražiti drugačiji, osjetljiviji, oni koji pitaju, zanimaju se i brinu. Dok piše, Franzen nije spojen "na mrežni svijet". Ne znam je li spas u izolaciji; u krajnjoj liniji i ove retke nemoguće je pisati off line. Žica me spaja s glazbom koju slušam, s poštom koju primam, povezuje me s Nenadom prekoračujući zid koji dijeli naše radne prostore. Ona je imaginarna spona s nečim za čim sam žudjela, no što se u međuvremenu promijenilo do to mjere, da mi više nije potrebno. Sve što trebam ionako gradim sama.