"I ja bih bila rabin", komentirala sam jučer dok smo gledali konačno dobar film. Braća Coen i njihov A Serious Man nisu mi dali mira; privukli su me specifični odnosi za koje sam olako, možda posve krivo zaključila da su karakteristično židovski. Kamera, dijalozi, kostimi, mnogo jidiša koji uvijek intrigira i neobična, a s druge strane tako obična priča jednostavno su se nadovezali na Ozovu Priču o ljubavi i tmini s kojom se "zabavljam" posljednjih dana. Još od mladih dana volim takve obiteljske sage; provirujem kroz literarne zakutke u tuđe sobe i kuhinje, osluškujem ritam života drugih istovremeno razmišljajući o svojoj obitelji. I tako to uvijek isponova, jer nikad ne znam kuda će me to odvesti, čega ću se sjetiti, i hoće li to u konačnici imati ikakvog utjecaja na ono što trenutno radim.
A trenutno bih rado bila rabin. Sjedila bih u sobi i mirno razmišljala, ne bih radila ništa posebno, nego koristila ono što znam, povezujući to u neke nove okolnosti i nove mogućnosti - prema potrebi. Kao u filmu, vrijeme ne bih odvajala za onoga kome to zapravo nije potrebno. Jer stvari se u životu, kako se čini, odvijaju onako kako se odvijaju, i gubitak vremena i energije oko mnogih pitanja zapravo je nepotreban. No svijest o tome drugo je pitanje - do te je razine teško doći, pa se zadovoljavam samo sa željom da ostanem u toj sobi, okružena knjigama u koje je skupljeno mnogo znanje uz koje povremeno pospremim i nešto svoje.
Ili bih recimo mogla provesti neko vrijeme u zgradi poput ove, izolirana koliko je to moguće. Sviđa mi se način kako ju je moguće obujmiti, kako je oblikovana podsjećajući na putanje planeta koji se s njezine ne osobito visoke platforme promatraju već desetljećima. Volim te arhitektonske izuzetke, kuće koje izmiču pravilima, koje nije potrebno pospremiti u neke stroge okvire; koje nas navode da do njih putujemo, hodamo, da ih prisvajamo i ugrađujemo u imaginarnu topografiju nečega što nas možda određuje.
I tako, ljeto je na izmaku. Bila je dovoljna jedna snažna kiša da nas prizemlji i uvede u ritam svakodnevnih poslova koje je potrebno obaviti. Preda mnom su desetci spomenika koje pokušavam svrstati u neki smisleni red; s druge strane raste hrpa knjiga i kataloga koje je potrebno konzultirati za buduću knjigu. Uz mene je fascikl s isprintom radnog prijeloma knjige o fotografiji koju čitam kao da ju nisam napisala. Bilo bi super da je već otisnuta, jer volim onaj osjećaj potpuno dovršenog posla; posla koji se pospremi u policu i od kojeg se emocionalno odvajam jednostavnim postupkom slaganja svega onog što mi je mjesecima pravilo društvo. I to kakvo društvo!
Ravnotežu ugrožava problem u Nenadovom atelijeru koji treba riješiti; breza koju sutra dolaze orezati jer joj je krošnja previsoka, stara bakina loza s koje padaju cvjetovi otežali od nektara na koji se lijepe polulude pčele, ose i mravi. Privikavam se na drugačiji ritam i iznova na radnu sobu, na uzak prašnjav hodnik Instituta kroz koji prolazim do svoje sobe, nadajući se miru i samoći. Balansiram među lošim vijestima, tuđim bolestima, svojim pretragama, rukovanju na misi zadušnici od koje sam očekivala barem neku srdačnu riječ o pokojniku, no preglasni svećenik zanio se spominjući koješta drugo, samo ne Krešimira. Nema milosti, tek ovlaš ispružene ruke koje ne donose mir. Promatram ljude oko sebe pitajući se do koje su mjere iskreni u svojim molitvama. Ili među njima prevladavaju oni koji ovlaš vješaju krunice na retrovizore svojih automobila, kao da tom gestom poništavaju nemar, agresiju i nezainteresiranost za sve oko sebe.
S Irenom kratko komentiram ljude koje znamo, ili nam se čini da ih poznajemo. Još malo pa ću s njom neprekidno raspravljati o svijetu koji se mijenja, u kojem nema mjesta za stare, bolesne, za one koji nisu priključeni na internet; u kojem nemaju što tražiti drugačiji, osjetljiviji, oni koji pitaju, zanimaju se i brinu. Dok piše, Franzen nije spojen "na mrežni svijet". Ne znam je li spas u izolaciji; u krajnjoj liniji i ove retke nemoguće je pisati off line. Žica me spaja s glazbom koju slušam, s poštom koju primam, povezuje me s Nenadom prekoračujući zid koji dijeli naše radne prostore. Ona je imaginarna spona s nečim za čim sam žudjela, no što se u međuvremenu promijenilo do to mjere, da mi više nije potrebno. Sve što trebam ionako gradim sama.
