Susjedstvo

Ono u čemu smo Robi i ja najbolji svakako je zabavljanje susjeda, a danas smo im uspjeli prirediti pravu predstavu. Doduše, mi smo dobri i u mnogim drugim stvarima, a ono čime zabavljamo susjede raduje nas na neobičan način. Dovoljno je da širom rastvorimo kolni ulaz i da se odjednom pred ulazom stvori netko od ljudi koji žive u obližnjim kućama. Uvijek sam se pitala stoje li oni tamo u nadi da će barem na trenutak ugledati naše dvorište i u njemu - što? Naše živote? Naš, za njih očito neobičan stil života koji komentiraju, možda ne odobravaju, vrlo vjerojatno ogovaraju i tko zna što sve ne. U svakom slučaju, danas je od ranog jutra dvorište ponovno bilo ispunjeno kamionima, a Nenad je dan proveo na ravnom, šljunkom prekrivenom krovu atelijera koji je zenbudistički "pročešljan". Danima se sa stropa njegova atelijera slijevala voda, čije sam prve tragove kao i obično ja primijetila. Velika betonska površina reagira na svoj način, cijedi se i kondenzira, pa stvara probleme kao da ih nismo imali dovoljno i bez toga. Doista, čini se da nećemo imati vremena sve do kraja života, koliko se toga stalno događa. "Treba nam domar", kaže Nenad, a ja mislim da bi uz nekog takvog bilo dobro na raspolaganju imati još poneku osobu koja bi se bavila svime onime što mi ne stižemo. I tako, njegov lijep, novouređen atelijer ima rupu u stropu, a na krovu su postavljeni odzračni ventili smiješnog, pomalo napadnog izgleda koji bi trebali riješiti problem. Kako se pristoji pravom majstoru, već je u 11 ujutro bio na pivi s ostalim radnicima, vjerojatno izazvavši čuđenje u kafiću na uglu u koji zalazimo rijetko, gotovo nikad.
Da se Robi ne bi osjećao sam na krovu, pravim mu društvo stojeći u dvorištu u koji se maestralno uparkirao kamion s kojeg je u spiralnom ritmu uokolo breze neko vrijeme "plesao" orezivač stabala. Breza je premašila visinu od 10 metara, s nje se nesmiljeno truse sjemenke koje nam ulaze u stan, pada lišće, pucaju osušene manje grane do kojih nikad, ili možda rijetko dopire sunce. U njezinoj se krošnji ponekad gnijezde sjenice i kosovi, iako su vremenom naučili da im suživot s mačkama možda nije najbolja odluka. Po brezi je donedavno haračio Nietzsche. Znao se obijesno uspeti po njezinu deblu, zatrčati se po zidu koji dijeli parcele, ponekad je pojurio gore, u visine, s kojih se spuštao poput male divlje mačke, trčeći prema nama. Možda je očekivao da se s njim igramo na taj način, da osjetimo slobodu visine, odmaka, tko bi ga znao čega.
Bilo kako bilo, breza je strpljivo i u šoku stajala dok je vrtlar s nje skidao velik dio krošnje. Kamion s takozvanom labudicom ekvilibrirao je u dvorištu, njegovi su stražnji kotači bili podignuti u zrak, a ravnotežu su osiguravali nosači koji mehanički izlaze ispod njegova podvozja. Spektakl je bio zajamčen. Susjed s trećeg kata susjedne zgrade poluotvorenih usta gledao je u brezu. Prije desetak i više godina bio je postavljen za šefa Gradskih cesta; ako se ne varam, najveći mu je domet bio to što je za vrijeme svog kratkotrajnog mandata prekopao dvorište iza stambene zgrade u kojoj živi kako bi u njemu mogao držati svoj novi auto. I sin mu je vozio neko nabrijano vozilo, koje je uglavnom parkirao pred našom kućom, a supruga, umirovljena sutkinja, ostala nam je u sjećanju jer je svojedobno zabranila da na njihovom krovu instaliramo televizijsku antenu. "Oni bi se mogli useliti na tavan, i onda ih se nećemo moći riješiti", tvrdila je u doba dok nam kuća nije bila vraćena. Iz naše pozicije, njezina se bojazan i onda činila glupom, pa ju otad ne pozdravljam. Iako, u međuvremenu je postala mnogo pristupačnija, vjerojatno uvidjevši da s naših prostora ne prijeti opasnost širenja na njihov tavan.

Nenada je, dok je na krovu pomagao našem Petru, majstoru koji je mnogo toga radio na kući pa mi se čini da ga možemo prisvojiti, zabrinuto promatrao ostatak susjedstva - susjeda koja već godinama zaviruje u gornji stan odavno se propila, i sad histeričnim glasom, koji pokazuje koliko je nenaviknuta na bilo kakvu komunikaciju, pokušava doznati što se događa pod njezinim balkonom. Smijuljimo se zlurado i ništa joj više ne govorimo nakon što je napravila ispad i pijana vikala da će zvati policiju jer ju je smetala glazba. Da, muzika je kod nas ponekad glasna, moj otac se zna raspištoljiti i tada rastvori balkonska vrata dok Čanićevu obuzmu potmuli ili pak živahni jazz-ritmovi koje sluša od rane mladosti. I kako da ne budemo zanimljivi drugima, iz čijih se stanova ništa ne čuje, nego samo dopire miris neke nejestive hrane. Ostali stoje pred vratima i zure, no svaka predstava - pa i naša - ima vrijeme trajanja. Dok pospremam ostatke orezivanja breze, razmišljam o onom simpatičnom susjedu koji je godinama odlazio na ljetovanje u prastaroj vikend-kućici koju su danima prali i uređivali prije odlaska, opraštajući se s pola ulice. Bio je to dokaz da odlaze na godišnji, da ljetuju, da su živi. Rekao nam je, "kad vam vrate kuću, bit ćete najbogatiji u ulici". I danas mi je smiješno to što je rekao, ta potreba uspoređivanja u nekom imaginarnom kontekstu koji im pruža oslonac za bilo kakvo mjerilo. Najbogatiji u ulici - što to uopće znači? Možda bogati idejama, bogati zbog odluke da ostanemo onakvi kakvi jesmo, da umjesto peterokatnice koja je već mogla biti izgrađena na parceli održavamo privid da postoji šansa za sredinu u kojoj je moguće ostati drugačiji. Ne zbog različitosti, nego zbog toga što smo takvi. Bez obzira stojimo li na krovu, ljestvama i u dvorištu metemo ostatke naših aktivnosti.