Ponekad jednostavno nemam snage pisati. Recimo danas: provela sam dan ispred zaslona računala, cijeli dan u pidžami što baš i nije moj običaj i što mi se zapravo uopće ne sviđa. Nisam morala izaći, jedino što moram trenutno je završiti ta dva posla za Institut. A idu mi sporo, onako kako napreduju tekstovi koje moramo napisati o temama s kojima se bavimo na drugačiji način, koji nose neku težinu, zbog kojih moramo putovati, istraživati, promatrati spomenike i zgrade koje nas ne moraju pretjerano zanimati. I tako, dok to pišem, uz sve moje bilješke s terena, arhivske podatke i brojne nacrte, skice i fotografije istodobno instaliram programe koji mi pomažu vidjeti iz zraka ono što se ne vidi s tla. Iza leđa na lijepom svjetloplavom kauču koji sam dobila od Amire, na jastučiću uokolo kojeg je u neku smiješnu nest-like formaciju složena moja vesta - dva rukava povezana šalom koje omotavam oko sebe dok još nije prehladno, leži mačić. Žut je, tigrast i pjegav, krzno među ušima malo mu je slijepljeno jer ga liječimo od neke kožne ili tko zna kakve bolesti. Pojavio se kod nas u subotu, nakon što sam njegovu sliku vidjela na fejsu; netko ga je izbacio iz auta kod aerodroma i odvezao se dalje, a na njegovu veliku sreću zamijetila ga je naša znanica i spasila. Moje se tugom nagriženo srce stislo: "Kako su mogli, kako je moguće da postoje takvi ljudi?", pitao se Ivar znajući da na takva pitanja nema odgovora. I odmah odjurio po njega, kao da prijeti opasnost da će ga netko drugi uzeti.
I tako, dok gledam u fotografje i nacrte s terena - Ivanca, Lepoglave i još nekih okolnih mjesta - više nisam sama; sklupčan u crvenoj vesti mačić spava satima i tek ponekad digne glavu kako bi provjerio jesam li još uz komp. Ako ništa drugo, shvatila sam da ne mogu tonuti u tuzi, čekati kao da će se odjednom kad otvorim ulična vrata preda mnom stvoriti Nietzsche i lijeno se, pun ljubavi, rastegnuti na prilaznim stepenicama. Mačiću je ime nadjenuo Ivar, ovoga puta uzdajući se u sreću junaka stripova i filmova. Kal-El Skywalker zapisano je kod veterinara; pitam se što li misle o nama, jer svaki put imena su sve složenija, čudnija i drugačija od ostalih. Sasvim svejedno, jer "to je Superboy, i ovo mu ime mora donijeti sreću", kaže naš jedinac dok ga raznosi uokolo. "Kako ćemo ga zvati, zaboga, pa ne mogu uokolo vikati Kal-El", kažem, ali uzalud. "A da ga zovemo Kalčić?", pita Robi smišljajući još poneku varijantu. Ja ga zovem Mačić i što je najsmješnije, odaziva se na to ime. Čuje valjda šuškanje dok izgovaram č i ć, ili samo reagira na moje kretnje, hranjenje i slično.
Nismo više sami, Mačić upravo sjedi ispred televizora i pokušava loviti glumce. Po danu napada šimšir koji strpljivo čeka da ga se zasiti; penje se po deblu našeg novog malog stabla hvatajući listove koji potom padaju u prostranu sivu teglu. Po noći spava na kauču na prisvojenoj zelenoj deki, i tek ujutro zna doći u krevet kako bi iskazao svoje zadovoljstvo što smo mu pružili dom. I čekao me da se vratim s terena, umorna i puna bilješki; podignuo je glavu kad sam se vrlo kasno vratila uz Splita, premorena i nesretna zbog svega što se tamo dogodilo s faksom. Muči me osjećaj izgubljene energije koja kao da se uzalud rasipala uokolo. Poruke koje sam poslala odgovornima ostale su bez odgovora, no to ionako očekujem mjesecima. Nema nade, ova je zemlja satkana od bahatih ljudi kojima je svejedno za nekog tko nešto pokušava. Možda to nije samo naša specifičnost, ali to me trenutno ne tješi. "Nitko nam nije odgovorio za Bennove rukopise, a ja imam tri knjige koje više nemam kome ponuditi", kaže Irena. Nitko ni sa kim ne razgovara, nitko ne odgovara na pisma, mailove, ponude, pitanja. Jedino što je važno, kako se čini, su gluposti, skandali, smeće koje u nevjerojatnim količinama dopire do nas. Nema zadovoljstva, a ja, kakva jesam, ne pristajem biti dijelom sustava koji se prividno čini civiliziranim, iako je zapravo jednak svemu onome bahatom, ignorantskom i ispraznom. I tako "utapam" tugu pišući o nemoći dok iza mene sjedi mačić. Možda će, ako će biti sreće, narasti u sretnog, velikog i zdravog mačka. I pritom će uživati u mom društvu dok pišem, lišena društva onih koji s kojima ionako nema smisla gubiti vrijeme.
