Društveni život nevjerojatno nam je bogat. Uopće ne shvaćam što nas je snašlo, neprekidno smo vani i viđamo se s ljudima. Ne mogu a da se ne čudim, jer uglavnom već godinama svi dolaze k nama, pa zajedno lamentiramo kako se u Zagrebu nema gdje izaći. Mjesta su ili pretenciozna ili dosadna, ili posve nezanimljiva; u onih 2-3 restorana hrana je najčešće slična, a kafići me odavno ne zanimaju. Osamdesetih smo izlazili kao ludi, nije postojalo mjesto ili događanje bez nas, a devedesetih je Ivar dobio baby-sitericu tako da smo mogli nastaviti istraživati mjesta, ljude i događaje. Bilo je zabavno dok je Robi bio DJ, kao da je cijeli Gjuro jednom tjedno bio naš privatni klub.
Tulumarili smo žestoko, animirali ljude, organizirali partyje, puštali glazbu u kojoj smo uživali sve do trenutka kad smo shvatili da je većini postala preglasna i da radije sjede za stolom, jedu i razgovaraju. "Kakva je to glazba koju puštate? Nikad nisam čula tako nešto. Zar to stalno slušate?", pitala nas je jednom naša znanica. Tulum je bio kolosalan, održan u bivšem Nenadovom atelijeru u kojem je sad Irenin i Bennov stan. Glazba je bila glasna, a mi smo dugo vremena mislili kako su se ljudi odlično zabavili. No nekoliko godina poslije čuli smo da su se neki naši prijatelji osjećali loše, i zamjerili nam što smo ih doveli u takvu situaciju. Pa ih više ne organiziramo, da ne bismo za par godina opet čuli slične prigovore.
Još u osnovnoj školi voljela sam organizirati tulume. Koliko se sjećam, bila sam odlična organizatorica, a glazba je bila mrak. Na sreću, odrasla sam u obitelji u kojoj je kupovina (ali i dobivanje) gramofonskih ploča bila nešto posve normalno. Iako nisu voljeli to što sam slušala, kupovali su mi ploče. Otac me puštao da u dućanu stavim sa strane ono što me zanima, i zatim bi to reducirao. Dobro, nisam mogla dobiti sve što sam htjela, ali s vremenom počele su stizati besplatne ploče i zaredali su tulumi. Imala sam sve ono što je trebalo. I gramofon, i velik zvučnik iz kojeg je treštalo. Doduše, nisam mogla konkurirati starcima iz čijih je zvučnika treštalo dvostruko glasnije iz male sobe u kojoj su godinama živjeli, radili i družili se s frendovima. Ali to ionako nikad nisam ni pokušavala.
Gramofon koji sam imala bio je crven, i težak. Naslijedila sam ga od roditelja, i uz njega velik zvučnik čija je prednja strana bila prekrivena rahlom crvenom tkaninom. Već samo postavljanje gramofona na stol bio je ritual koji je danas teško nekome objasniti. Činila sam to i tijekom tjedna, uglavnom kad je škola bila poslije podne, kad su zadaće bile napisane i sve za školu pripremljeno. U velikoj sobi, kako smo oduvijek zvali dnevni boravak, tada nije bilo nikog. Ne znam zašto sam tamo voljela slušati glazbu; možda jer je to najveća prostorija u stanu i u njoj se zvuk nekako drugačije rasprostirao nego u sobi koju sam u djetinjstvu dijelila s bratom. Veliki je altdeutsch-stol bio prekriven dekom i stolnjakom, a stolice i naslonjači imale su zaštitne prekrivače kako se osjetljivi materijal ne bi izlizao. U tom za ondašnja poimanja građanskom interijeru, s čime se već dugo ne slažem, na mali okrugli stol prekriven čipkanim stolnjakom preko kojeg je bilo (zaštitno, naravno) staklo, i na kojem je baka ponekad znala slagati karte u neobične formacije koje nikad nisam skužila (pasijans), stavljala sam gramofon uz koji bih dovukla i zvučnik. Da, bio je samo jedan, ne znam ni sama koliko sam dugo slušala mono, valjda sve do onog trenutka dok se starci nisu zasitili neke svoje stereo-varijante i prepustili mi je. Bili su to samo moji trenutci, poneki ukraden sat slušanja glazbe uz koju sam obavezno pjevala na sav glas.
Glazbu sam slušala često i navečer, s malog tranzistora koji je stajao na narančastom marles-radnom stolu. Radio Luxemburg čuo se samo navečer, kad su se iz etera povukle neke druge stanice i oslobodile mjesto za ono što me zanimalo. Mnogo toga čula sam i kod Sonje čija je sestra deset godina starija i utjecala je na ono što smo slušali. Kako se u mojoj maloj kolekciji - a kad kažem maloj, uspoređujem ju s onih nekoliko tisuća ploča koje čine diskoteku mojih roditelja - našla Gimme Shelter ne znam ni danas. Slušala sam uvijek onu koncertnu stranu, a druge se ne sjećam najbolje. Ubrzo sam shvatila da su mi vragovi draži od ostalih bendova, da me privlači zvuk koji u sebi krije nešto potmulo, neku prijetnju, nemir, nepodopštinu, da ne spominjem detalje. I tako je to sve do danas. Kud god uđem sviraju Stonesi. Nenad kao da je pretplaćen na njihovu glazbu - uđemo u dućan, bilo koji, bilo gdje i kad tamo - Stonesi! Uđemo u auto, a Stonesi na radiju. Sjednemo za ručak - Stonesi. Ivar otputuje u Berlin, a Irena i Benno poklone mu ulaznicu za koncert - Stonesa. "Nitko se ne javlja u kinu", rekao mi je Robi prije jedno tri tjedna. "Kojem kinu?", pitam, "Movieplex, moram rezervirati karte". Nikako mi nije bilo jasno zašto želi rezervirati karte za kino dok smo još na moru, onih par dana koje smo uspjeli iskoristiti na suncu. "Pa Stonesi su, zaboga, svega dvije projekcije, dobili smo ih više nego Pariz". Evo konačne potvrde našeg prisustva na zapadnoj civilizacijskoj karti, pomislih. I tako smo karte za Stonese imali prije svih ostalih i u kino (za koje nisam bila sigurna koje je, jer mi s tim plex-kinima baš ne ide) otišli odjeveni u najnovije Stones majice koje smo nedavno kupili. Moja ima glitere, baš kao i torbica s jezikom koju mi je prije nekog vremena poklonio Robi i koja je svoju premijeru doživjela ovom prilikom. U kinu srećemo nekolicinu poznatih, iako ne sve one za koje smo mislili da će doći. Ekipa je ostarjela, majice s jezikom nisu odjenuli, a neki su čak i izašli s projekcije. Sjednim kraj Robija koji mi pokušava protumačiti kako je film trebao biti kandidiran za Oscara, i nikako se ne može načuditi zašto to nije tako. Sedamdeste su u svom punoj sjaju, Mick i ostali su našminkani, kamera je statična i za današnje doba dosadna. Publika se ne vidi, light-show je koma, ali dovoljno je čuti Keefov rif da bi osmijeh na Robijevom licu bio za pamćenje. I ništa nam u tom trenutku više nije potrebno, jedino možda - njihova svirka uživo.