Ispražnjen pas

"Naša je ljubav poput ispražnjenog psa", izgovara muškarac u predstavi koju gledam treći put. Znam o čemu govore, pa ne pratim u potpunosti prijevod teksta iako je važan i izgovoren na jeziku kojim se zapravo ne služim. Pokušavam zamisliti ispražnjenog psa, kako bi to izgledalo, no moje su asocijacije crne i ne sviđa mi se slika koju stvaram u glavi. Ispražnjen, kao pregažen? Ispuhan poput balona? U pažljivo doziranom crescendu, koji zatim prelazi u ujednačen tihi govor za vrijeme kojeg gotovo ne uzima dah, glumac priča o ljubavi, djeci, naslonjaču čije je sjedalo presvučeno tekstilom s uzorkom ruža. Priča o crtežu glave djeteta iz 18. stoljeća u kojem je sažeto iskustvo ovog života, i onog nekog prošlog. Crtež nije važan i tek je minuciozno iskorišten kako bi se svemu dao neki vremenski okvir. Značenje? Prazni se kako se nižu rečenice o zatvaranju ljubavi, o poljupcima, o procesu tranzicije koji svatko drugačije doživljava. Zaranjam u tekst koji mi se čini poznatim, ne iz pozicije proživljenog, ali ipak bliskog. Priče koje sam čula, poput one o gluposti iz uvjerenja koje će se skršiti nakon nekoliko neprimjerenih rečenica. Uzaludnost, nadanja, zajedničko otkrivanje, tjelesni sokovi, strast i pražnjenje. Monolozi umjesto razgovora koji je nemoguć, koji se pričinjava kad više ništa drugo nije preostalo.

Htjela sam mu reći da je sve u redu i da život ne mora ovako izgledati, ali činilo mi se nekako neprikladno. No je li doista uzaludno razmjeniti mišljenja koja su slična, je li o njima uopće potrebno razgovarati? Nakon predstave, vodimo običan život; pričamo o poslu kojeg nema, ili ga ima ali nije onaj (ili onakav) kakav priželjkujemo. Slušam više nego što govorim, iskustva su uobičajena, nema tu nikakvih iznenađenja. Upoznajem se s dečkom novinara koji je na poklon dobio moju knjigu. Nekako nespretno pruža ruku, možda mu je neugodno što je predstavljen na takav način, ali to je njihov život. Pričamo o čitanju, o bliskoj budućnosti, novinaru obećajem da će upoznati osobu s kojom želi razgovarati, i koju uporno iznova čita. Pjesme, kažem, sad su na redu pjesme. Pisane su u sobi olovnih zidova iza kojih ne dopiru zvukovi. Nema više onog ostarjelog para homića koji su se žalili ako bi televizor bio preglasan, nema stare Ückerice koja je znala izaći iz svog stana u predvorje da vidi tko prolazi, onako otežala, sporog koraka zbog natikača, oteklih nogu vjerojatno zbog previše kretanja za života. I noge mog oca bile su na kraju takve, teške, nisam ih željela gledati. Nisam nikad željela vidjeti ta stara tijela, onemoćala, smežurana ili prenapuhana, kljasta, savinutih tvrdih noktiju, neurednih obrva. Na njima kao da nema tragova života, samo neumjerenosti i neurednosti. Ne volim pogled na tijela koja leže, nemoćna ustati, bez snage u jezgri koju - uporno i beznadno - nastojimo očvrsnuti. Zbog čega, pitam se. Da bismo izdržali besmislenu svakodnevicu, primili pokoji udarac koji će se tek odbiti, bez da naruši našu ravnotežu?
Na ekranu me dočekuje izjava kako dan započinje savršenom guzom. Iskrivljena slika žene u plavom rublju, čija gotovo nakazna grimasa prodire iz stražnjeg plana djeluje kao da se bespomoćno natječe s vlastitom pozadinom. Slika današnjih žena doista je jadna, red guzica, red sisa koje izviruju iz uglavnom ružnih dekoltea. Beyonce s naslovnice Timea u bijelom vešu paradira kao jedna od stotinu najutjecajnijih osoba na svijetu. A neš' svijeta, ionako se nesmiljenom brzinom smjenjuju besmisleni savjeti o kuhanju i dijetama; vijesti o krizi iz koje nikad nećemo izaći koju gotovo istodobno zamjenjuje upozorenje o nekom novom shopping centru zbog kojeg se preusmjerava promet, ali i naši životi. Kupujem dok jesam, sutra ionako ništa više nije izvjesno. Možda je praznik a možda ćemo i raditi.

Pitam se, hoće li slaviti ona debeljuškasta starija žena koju sam tjednima susretala na stanici podzemne u Berlinu, uređenu i kričavo nacrvenjenih usnica. Uz nju uvijek je veći crni kofer na kotačićima, onakav jeftin, kakve je moguće uglavom naći u dućanima s turskom ili kineskom robom. Jela je u obližnjem Reinheldu gdje su tanjuri za par eura obilato napunjeni. Hoće li neradni dan možda provesti s onim tihim prosjakom - tko zna koji je pak njegov problem u ovom svijetu?

Što raditi na mjestu gdje nema vremena za pjesme, osim ako ih ne piše teta čiji prijelom knjige počiva na mom ekranu? Htjela bih se radovati, ali nekako mi to ne uspijeva. Izgubili smo utrku s neuhvatljivim ritmom mjerenja pulsa i tlaka, nema ni starog s pričama iz davnina koje nisam voljela slušati, a sad mi nedostaju. Nekako je hladno, nikako da se u potpunosti zagrije. U svemu tome pokušavam naći neki novi red, uzaludno slažem knjige i kataloge po temama s kojima se bavim. Rastu nove hrpe na mojim radnim stolovima koje sam vremenom skupila, osjećajući se sretno u svom izoliranom prostoru. No njihova me količina pretekla, gubim dah s administriranjem svega što činim. List papira lijevo - zabilježi u tablicu br. 1, list desno - u drugu tablicu. Dopuni i doradi tekst, i još jedan, i zatim još jedan. Sve stoji na traci života koja je odjednom postala škripava, neugodna, čas krene čas stane, a ja se vozikam naprijed-natrag nemoćna promijeniti bilo što. Nesreće na prometnicama, kaosi, smrti i trudnoće. Nema među njima mjesta za jedan nedjeljni koncert, za orkestar koji će vjerojatno morati prestati djelovati.

Vrijeme ne-imanja, odustajanja jer je sve iscrpljeno i vrata se jednostavno više ne otvaraju. Možemo li poput Alice pojesti komadić kolača (ili je to bila gljiva?), smanjiti se ili toliko narasti da prekoračimo ovo u čemu jesmo?
Na povratku iz grada snimam kasno zapadno svjetlo koje postupno bježi pred mojim koracima. Jedan trak osvijetlio je loše završen sloj asfalta nanesen prilikom izmjene nekih cijevi. Pokušavam snimiti promjenu svjetla na udaljenom semaforu, no Pasa me povlači za ruku. Neki lik priječi moje fotografske namjere, no one su ionako ograničene. Zastajem na obližnjoj livadi i promatram jedini prizor koji me umiruje - svjetla grada koja se mijenjaju prolazeći uskim trakom ispod pažljivo obrezanih krošnji. Pas pored mene nije ispražnjen, i ništa ne moram zatvarati. 

Farewell

Muškarac u prvom redu kretao se skučeno, onako kako je to omogućeno ljudima u invalidskim kolicima, pritisnutima dvostrukom gravitacijom u sjedalo. Ljuljao se u ritmu, strastveno prolazio skvrčenom rukom kroz kosu, pljeskao puštajući ruke da, izduljene na neki čudan način, nesputano pokažu kako unatoč svemu može uživati. Uokolo njega, većina je bila mirna i rijetko se tko pokrenuo u ritmu. Tek su pljeskali, kako se to pristoji ljudima koji na ovakve događaje dolaze jer su karte besplatne, i jer je pred koncertnom dvoranom prostrt crveni tepih koji daje naslutiti da će ih možda netko barem primijetiti, ako ne i snimiti.
Atmosfera je bila pomalo čudna, i nikako se nisam mogla smiriti. Neprekidno sam se sjećala Aznavourovog koncerta prije milijun godina, bijelog rupčića kojim je brisao znoj i zatim ga bacio na pod. Pojurila sam po njega na njegov nagovor, pristajući na tu vrstu ekponiranosti. Ne, nisam tada znala kako će to izgledati iz današnje perspektive, dok razgrćem odavno arhivirana sjećanja. Među kojima nalazim i ono s nekog školskog ljetovanja, ne znam točno gdje, i igre u šumici te razgovora koji smo pritom vodili, "hoćeš li se plakati kad ti umru mama i tata?". Pitala me to ozbiljno Lidija, automatski dajući odgovor na pitanje koje je postavila, govoreći o nečemu o čemu ništa nismo znale. Što znači plakati? Olakšanje? Teško, tek nelagodu jer ne susprežemo osjećaje poput, recimo, britanske kraljice dok obilazi oko bijelog jelena ulovljenog u šumi, toliko rijetkog da je neshvatljivo da ga je netko želio ustrijeliti. Ili je to samo scena za film? Tko će znati. Jedino što znam (ili mi se tako čini) je da postoje ljudi koji savršeno vladaju osjećajima i situacijama, ne daju od sebe ni glasa. A kamoli suze. Tko još želi slabiće?
U nedjelju smo za njegov rođendan otišli na Savu. Bila je to želja koju mi je više puta ponovio sve dok mu na kraju nisam obećala. Pepeo u Savu. Ne znam zašto je Sava bila toliko bitna, ali teret obećanja učinio je svoje. Kao da me gleda, vodi za ruku, zna da ću ispuniti obećano, poput onih presvlaka za ružne, neudobne i teške altdeutsch stolce, koje više nitko ne želi i ne znamo što s njima učiniti, ali sam ih ipak prije odlaska u Berlin stigla naručiti i donijeti kako bi zadnjih par dana svog života uživao u nečemu posve banalnom. Što je već odavno moglo biti učinjeno, ali nije.
U maloj kartonskoj kutiji ono je što je ostalo. Pasa ulijeće u brzu Savu i odvraća našu pozornost. Nema mnogo riječi, jer kako se oprostiti, što reći. Čučim kako iz mene ne bi izlazili zvukovi, ne želim ih dijeliti. Sunčano je i toplo, pas je preživio ulete u vodu, veselo jureći uokolo i čineći da život bude onakav kakav jest. Pun obrata koje ne očekujemo, onih običnih, svakodnevnih, koji pomažu da protresemo glavom. Ići dalje?
Iznenađuje me kad u pojedinim situacijama vidim ono dijete koje sam nekoć bila. Nije to potreba vraćanja u djetinjstvo, zaboga, nije bilo toliko zanimljivo i posebno da bih željela trajno ostati zaključana u tadašnjem vremenu. Dok sjedim na hladnim stepenicama, dok u prizemlju vladaju neki drugi odnosi, prenose se paketi s cigaretama, ulaze i isparkiravaju se kamioni. Ne u kući kakva je bila tada, zapuštena, s ružnim loncima za cvijeće koji su u stvari bile prepiljene plastične bačve, sve ovdje iz susjedstva, na dohvat ruke i bez previše truda. Ne u vremenu dok sam sjedila u Sonjinoj sobi i slušala vriskove njezine sestre i majke, ne znajući koja je od njih čudnija. I sve mi to prolazi kroz glavu dok slušam pjevačicu i gledam obrise muškarca iz prvog reda, nemoćnog i istovremeno tako slobodnog.

Već danima pokušavamo naći Mingusa. Lutamo po dvorištima, zavlačimo se u procijepe među kućama, lijepimo oglase, dijelimo statuse. Navečer kasno, kad se stišaju promet i ljudi, lutam unaokolo, zovem, šuškam s hranom, svijetlim s baterijom. Pozadine kuća izazivaju mučninu, dvorišta su zaraštena i prljava, ništa nema smisla. Ravnoteža je poremećena, sve se nagnulo na jednu stranu i nezgrapno visi, a ja ne znam kako to popraviti. S druge strane žice njezini su jecaji, muklo glasanje koje nisam dosad čula. Nema ni Benna, nema mačka, ni starog. Ni mame, ni Čučeka. Lista je zastrašujuća, promjene koje će uslijediti tjeraju me da ne mislim. Ne, ne mogu, nisam spremna, ni na uređivanje stana, ni na selidbe, ni na svoje i tuđe jecaje. Ima li mira, konačno; postoji li dan kad neću morati ići uokolo nadajući se, kad će glasovi zvučati normalno, onako kako su već zvučali i kad obveze o nasljedstvima, uređenju fasade i odvozu smeća više neće biti ispisane na listovima papira pretvorenima u neku vrstu planera. Jer što planirati? Let do Splita i natrag? Berlin? Svijet?
Na zidu nova je slika, gusto ispisana tekstom. Treba li ga čitati? Nisam je pitala, jer ne pitam umjetnike za savjet. Ne, nije to arogancija nego blaženo neznanje, zašto znati nešto što netko drugi zna? Ono što bih željela znati nestalo je, poput riječi kojima je Benno pridavao neka posebna značenja, onda dok je sjedio u kolicima i grickao rabarbaru i nekad poslije, dok smo mislili da imamo svo vrijeme svijeta. Nema znanja ni o maramici ni o velikoj lijepoj Crnkinji koja me poljubila u obraz kad sam joj donijela ploču na potpis - tko li je to bio? U staklu avionskog prozora tragam za bojama. Plavetnilo prema kojem se krećemo prelijepo je, no ne donosi utjehu. Možda je toj boji pridonio njihov prah, raspršen na raznim stranama svijeta. Ogledam svoj odraz, no ne prepoznajem se. Tek poslije na snimcima zamjećujem lik muškarca koji je sjedio u desnom redu, i stjuardesu u prolazu. Dok sam bila usredotočena na prostor i vrijeme koji su bili i jesu, iza mene ljudi su vodili uobičajen život, kretali se, pili, sjedili i ništa više. Nisu djelovali kao da za nečim tragaju - mačkom, sjećanjem, prahom - tek su bili. I to stanje, kad samo jesi, čini se utješno, jer je bez suza i jer ne počiva na potrazi za savršenim plavetnilom već se zadovoljava s onime što je pred njima. Stolićem s časopisom ili novinama, plastičnom čašom s vodom. Farewell, my dears, ne odustajem od potrage. U vodi i novinama ionako nema spasa.

Breza

Sad kad ih nema, najlakše ih je optužiti. Pa  sam tako došla do zaključka da su oni krivi što sam takva takva jesam. Odrasla uz ranjena stopala male sirene i ptičicu čiji je vrat zapeo na golemom trnu, uz zvukove jazza i bluesa koji su se čuli od trenutka kad su s posla došli doma pa sve do kasnih noćnih sati. Uz rasprave, poneku svađu, pa i suzu u oku zbog glazbe koja ih je dirala, stihova ili tko zna čega sve ne. I kako nakon svega toga ostati normalan, bolje rečeno manje osjetljiv i spremniji za okruženje koje je takvo kakvo je? Ne znam koliko nasljeđujemo genetikom, a koliko odgojem. Jedan prijatelj uvjeren je da je sve pitanje glave i odgoja, da je genetika nevažna, pa je tako bio uvjeren da sam i tuberkulozu dobila zbog glave. Tko zna, možda i jesam, a možda je bolest ostavila i neku prazninu kako to čini u drugim tkivima, naoko nevidljivu posljedicu koju je moguće dovesti u vezu s mojom prirodom. U svakom slučaju žalostila sam se uz priče, a ponekad i uz glazbu. Kad je umrla moja voljela sijamka, sjedila sam satima na ružnim metalnim stubama za tavan, nemoćna pomaknuti se. Kad mi je preminula baka, nisam mogla ući u sobu u kojoj je ležala. Medicinska sestra koja ju je posjećivala naljutila se ne shvaćajući zašto to ne mogu učiniti. Tuga nas čini nepokretima, sposobnima samo za najjednostavnije zadatke, poput pometanja lišća, na primjer.
Dok sam sjedila u uredu CA u Berlinu, odjednom sam ih ugledala. Prelijepe breze uokolo bivše bolnice, zgrade nesvakidašnjeg izgleda koja je istodobno privlačna i odbojna. Kore stabala istog su me trena podsjetile na sjajan istoimen esej Didi-Hubermana koji sam pročitala na pomalo neprikladnom mjestu, vozeći se U-Bahnom u arhiv. Ili to uopće nije neprikladno? Mala knjižica gotovo bez ikakve težine idealan je suputnik, a ni turobno osvjetljenje ni osobita atmosfera javnog prijevoza nisu omeli čitanje teksta koji se u svakom segmentu pokazao važan. Male crnobijele fotografije koje je Didi snimio u koncentracionom logoru uvod su u raspravu o okrutnim i posve neprimjerenim "selfies" koji se u sve većem broju objavljuju na nekoj fejs-stranici, o kojoj ništa do danas nisam znala.

Gledam u kore stabala, koja rastu i u Čanićevoj i ljute me jer s njima uvijek ima mnogo posla; u jednom trenutku deblo se zaljuljalo od vjetra dok sam ja, gotovo nepomična u stolcu, mislila da se zemlja zakrenula za stupanj, dva. Nema horizonta jer je oko nas sve izgrađeno, definirano je stabilnim i urednim blokovima stambenih zgrada raspoređenih uokolo prostranog parka. Na jednoj je strani crkva, no teško je biti posve siguran; ovdje zgrade ponekad imaju zvonike iako nisu u funkciji koju bismo im olako i bez razmišljanja pripisali. Razgovaramo o spomeničkoj pedagogiji, kako edukativne posjete logorima naziva Didi-Huberman. O činjenici da nikad nismo posjetili Dachau iako smo više puta prošli kraj njega. Što raditi na takvoj mjestu? Može li posjet bilo što promijeniti, uvjeriti nas da smo bolji, drukčiji, da shvaćamo? Da se ravnamo prema pozorno označenim putokazima, prihvatimo pravce kretanja koji su reinterpretacija mjesta gdje je sve bilo precizno određeno, nepodložno improvizaciji? U što gledati? Prirodu koja skriva ostatke tijela, pepeo? U simulaciju koja je rezultat "umjetnosti sjećanja", inventarizacije onog što je nevidljivo, o čemu govore edukativni "suveniri" koje je moguće kupiti u informacijskom centru? Je li to ipak rezultat jedne kulture koja je pomogla da povijest dobije određen oblik?
Kora stabala pored Bethanien - slučajno su to breze, kao što je u breze gledao i Didi-Huberman prilikom posjeta Birkenauu - obavila se uokolo razgovora koji smo vodili. Slušam kako je bilo odlaziti na školske izlete u koncentracione logore. Sjećam se vrlo maglovito nekih sličnih "izleta" iz svoga djetinjstva dok pričamo o Sebaldu, o seriji fotografija koje je camerom obscurom snimila Karen koju bih voljela dovesti u Zagreb. Uokolo breza grmovi su prepuni bijelih okruglih plodova. Nema više lišća, tek kuglice koje lagano titraju. Okolica je prepuna mirisa kebaba, dönera i sličnih "čudnih" jela koja nikad nisam probala. Uglavnom je sve pohabano, žene su većinom zaogrnute, rade male korake u cipelama koje me podsjećaju na papuče, posve neprimjerenih vremenu.
Ne znam što da radim. Nosim težak ruksak u kojem su materijali što će poslužiti u pripremi budućeg projekta. Opterećena sam s tekstovima koje čitam, s vremenom koje je bilo teško i na kraju se pretvorilo u mučnu i dugotrajnu patnju. U Gropiusovim i Giedionovim pismima, ili u novinskim zapisima pronalazim tragove pojedinačnih i kolektivnih sudbina. Sve je obilježeno, svaki kamen, svaki hijatus koji je vremenom popunjen. Urbani krajolik više ne sadrži praznine po kojima je Berlin bio poznat. Vlakovi su puni ozbiljnih ljudi, pa je nasmiješena kontrolorka pravo i ugodno iznenađenje dana. Neugodno mi je promatrati ljude, iako bih to najradije činila. No svi su osjetljivi, gledaju u ekrane telefona, odmiču se i zahtijevaju svoju privatnost koju je teško zadržati na javnim mjestima.
U Pestalozzistrasse strahovi. Zovem no razgovori su kratki, dvostruki i neispunjeni. Karike su s jedne strane posve oslabile, s druge se drže grčevito. U tom prostoru odvija se vrijeme koje nije u vremenu, već je njegovo iskustvo. Sve se presavilo, sastoji se od nabora u kojima su zaostala sjećanja i zaboravi. Ne mogu u njih ući, ostajem vani kao kad privezujem svoj berlinski bicikl uz stalak. Ponekad je potrebno ostati svjestan svojih ograničenja.

Jebi ga

Kuverta ima tanki crni rub koji je krut poput okvira i onemogućuje da sadržaj prodre izvan. Ispisana je histeričnim rukopisom kojim mi se obraća, ili je i to samo privid. Imala sam, kao i obično, nepogrešiv dojam da je nije trebalo otvoriti, no kako se kaže, a zapravo ne volim da tako kažu, curiosity killed the cat.
Gusto poredani retci ne govore mi mnogo, osim da ništa nije kako bi trebalo biti, ni kako je bilo. Pa ni to pismo nije meni upućeno, tek je fotokopija onog "pravog", poslanog na željenu adresu, a ne poput ovog, u kojem je moje ime samo dopisano. Jer što se tu zapravo ima reći, i kome? Koju vrstu informacija još moram primiti, i zašto?
Odjeci koraka nakon što sam se uspela iz tamnozelenog hodnika U-Bahna nekako su čudni, mukli, i neprekidno izazivaju stanje žalosti. Ne znam jesam li već jednom prošla utvrđenim putem, ponavljam li smjer koji je godinama bio precizno utvrđen bez potrebe da se skrene, jer se ionako nema ništa drugo naći, a možda bi se moglo naići na prepreku. Ljudi mi idu na živce, iskreno; neprekidno se netko odmiče, želi zadržati pravo nad osvojenim dijelom prostora dok se klataramo u kontinuiranom ritmu vožnje. Ponekad se tijela dodirnu, uz neugodu. Nitko se ne smiješi, stanje je krajnje ozbiljno iako mi nije jasno zašto je tako i što se oko mene događa.
Prodorno šuštanje cerade zgrade čije je pročelje upravo obnovljeno prekida mukle korake. Ulica je već mračna, u njoj kao da nema života, ili mi se ne da podići glavu. Torba, laptop, prazna boca vode i rječnik koji mi ponekad pomaže kroz složene odnose njemačkog. Vlažno je, ali ne kao jučer dok sam se spuštala biciklom iz arhiva, putem koji sam usvojila i koji ne izaziva nelagodu ali ostavlja brojne masnice po nogama. Jer se ovdje mora stati i čekati, kazne su visoke, kontrole česte i sve djeluje kao da je ova paralelna stvarnost bolja od one koju sam stavila na čekanje.
"Jebi ga", veli mi dok gotovo suznih očiju nastoji prepričati neki meni posve neinteresantan razgovor koji se vodi na televiziji. "Jebi ga, ti nikad nemaš vremena, a lijepo ti kažem, poslušaj ovo, pa to ne možeš vjerovati." I zatim nešto o Čučeku, još jedna navala samosažaljenja jer nisu otputovali na more. Uopće ne znam za planove o moru, i ne znam kako se nositi s navalom tuge iz koje više ne izlazi. Kakvo jebeno more, mislim si dok nabrajam zaduženja, planove, skupljam potpise ili već nešto drugo. Onako po zadatku, od čega se u najvećem dijelu i sastoji život. "Ne mogu to sad slušati, ima sigurno drugih stvari. Zašto to uopće slušaš, kad ne možeš zatim spavati?"
Čujem ga ponekad u noći, ili dok zove mačke, te dvije vještice koje je zadržao nakon što smo ih spasili; dok na njih baca papuču jer rade nešto što mu ide na živce. Bezbroj smo puta išli u šetnju do Zapadnog, pentrali se po starim vlakovima s posmičnim drvenim vratima na kojima su bile male mjedene ručke. Čini mi se da je jednom vlak krenuo, i da smo izašli na Glavnom kolodvoru, ili je to samo romansirano djetinjstvo čijih se detalja ne sjećam najbolje pa sam ih povezala u djelomično izmišljenu priču. Prema njegovom poimanju bili su idealna mjesta za neku vrstu igre. Kao i aerodromi gdje smo također odlazili ispraćajući i dočekujući karavele s terase nekoć otvorene za publiku poput nas. To je, doduše, bio veći pothvat, nego izaći iz Čanićeve i produžiti do Zapadnog gdje je zaostao grad, uz prugu preko koje se prelazilo samo da bi došli do bazena. Nikud dalje, mali osvojen prostor, sveden na izdvojene dijelove oko Keglića, Klaićeve, ponekad u strogom centru koji se tada činio dalek. To je krug unutar kojeg je znao događaje iz svake pojedine kuće, tko je u njoj živio, tko se dočepao stana nakon rata ili još za vrijeme njega, koga su izbacili, tko je bio ubijen, rasiječen, odveden u logor ili iz kojeg su na kraju bili prisiljeni otići u Kanadu, Njemačku, Australiju i na sva ona druga mjesta iz kojih su zatim godinama, kao po dužnosti, dolazili u Zagreb na obljetnice mature.
Od njegove školske ekipe koju poznajem ostao je samo Š. čiju mi je situaciju također prepričavao zamalo u suzama, sve dok im naposlijetku nije podlijegao. Sav taj jad, to moranje, zadržavanje unutar okvira iz kojih predugo nije želio izaći, razočaran u ljude koji su ga zaboravili ili ga namjerno nisu spomenuli, koji ne mare ili su preuzeli nešto od njegovog rada i pisanja, jer tko će to u krajnjoj liniji sve pratiti. No sve je ipak došlo do njega, svi ti događaji koji su zasjenili ono dobro što se dogodilo.

Posljednjih je godina radio inventuru diapozitiva snimljenih na putovanjima, izletima i u neizbježnoj Čanićevoj, tom otoku na koji su se nasukale želje i očekivanja, u kojem smo uspjeli uspostaviti ono što je jedino imalo smisla. Ionako je pitanje smisla precijenjeno. Jer na kraju svatko završi u svojoj sobi. Iz koje više ne žele ili ne mogu izaći, Nada, on, Irena. Sobe kao svemiri u kojima se naizgled sve može, no granice su zastrašujuće, visoke, krute. Postavljene u djetinjstvu, zauzdane konvencijama, krivim odlukama, ili možda jedinim mogućim da bi se tek kasnije uvidjelo da se moglo i drukčije. Sobe kao treći prostori koji jedini određuju nečiji identitet, pa makar on bio zaustavljen zidovima i vratima.
Berlin je danas bio hladnjikav, sipila je neka sitna, gotovo nevidljiva kišica donijevši neopisivu hladnoću. Ne znam iz kojeg je smjera došao vjetar, ali znam da ga je donio do mene, jer ga naprosto čitav dan osjećam tu, pored, u U-Bahnu, na predstavi koja bi ga zanimala možda jedino zbog činjenice da je održana u zatvoru. Po završetku razgovaramo sa zatvorenicima koji su eto i glumci; Turci, jedan Crnac, ljudi kojima je teško odrediti porijeklo, jedan iz "naših" krajeva. Željko. Mislim da je on glumio kuhara protiv kojeg su se svi pobunili zbog loše hrane. Ali nisam ga detektirala, jer što reći. "Kako ste? Kako vam je ovdje? Kad izlazite?" On će barem izaći, mislim si dok prolazim kroz nekoliko blindiranih vrata sve do ulaza gdje mi namiguje policajac i govori "hrvatska žena" smiješnim naglaskom. Tko zna otkud je on. Tko zna otkud smo svi mi došli, koji vjetar je donio tragove koje uporno skupljamo, jer je to u ovom času jedino što možemo napraviti.
I tako je prošao dan, s ledenim nogama i bolovima koje osjećam zbog nekoliko udaraca na novom biciklu na koji se još nisam privikla; bogati, puna sam modrica kao nikad u životu. Uz predavanje o Brandenburškim vratima na koje nisam u potpunosti bila spremna, ali koje zahvaljujući upornosti i zanimljivim tezama predavača ipak usvajam. Gledam u metope na kojima su reljefi izmišljene bitke na kojima Claudio pronalazi homoerotske scene. I sve je odjednom krivo, i smjer kvadrige, i mitološka Viktorija koja bi zapravo trebala biti Irena, i bočni reljefi postavljeni tako da ih nitko ne vidim, i povijest koja je dozvolila neviđen broj presedana i gluposti koje još i danas plaćamo. Stojim unatoč vjetru koji prolazi kroz trijumfalna vrata (koja to nisu), koja sam u djetinjstvu gledala s druge, zapadne strane, zazidana, uz table koje su obavještvale o savezničkim trupama raspoređenima po gradu. To je moja današnja slika, ona drvene platforme na koju smo se penjali, svijeta koji je bio omeđen i čije je otvaranje donijelo promjene koje nisu nužno pozitivne. Ej, stari, jebi ga, vozim skoro duplo kraće od tebe do Berlina, i mašem ti.

Peron

Muškarac na klupi rukama je brisao krv s glave. Par tankih linija niz lice. Kraj njega, žena plačljivog izgleda gledala je prema uniformiranim čuvarima. Pogled nije odavao što se dogodilo, tek nevjericu, možda strah. Čuli su se uzvici i plač djeteta, ljudi su se okupili na samom rubu perona gdje je sve izgledalo nekako nestvarno. Okružen s nekoliko čuvara, muškarac odjeven u bijelo vikao je i tražio da ga prestanu dirati; njegova crna kosa i neuredan njemački jasno su odavali porijeklo, dok je žena s maramom oko glave pokušavala umiriti policajku. Djeca su u svemu tome možda najteže prošla, osjećajući da trebaju biti uz oca, istodobno strepeći od sistema koji je krut i u kojem nitko ne smije prijeći odavno povučenu crtu. Ne znam ni sama zašto me to rastužilo. Vjerojatno stoga što sam ovdje rijetko naišla na ovakve scene. Krećem se po gradu možda i previše sigurna da se ništa ne može dogoditi. No sve se mijenja, pa i moja razina spremnosti da prođem pored, da se ne osvrnem, da stisnem ručke torbe tako napadno i neprimjereno narančaste u kojoj počiva moja skupo plaćena mjesečna karta.

Vjerojatno sam u posljednji mogući trenutak otputovala. Dok smo se vraćali s groblja, iz tramvaja sam promatrala ono što inače ne vidim, i samo sam poželjela vikati. Posve besmisleno, kako to već biva s izrazima nemoći, neslaganja, pozicije iz koje se ne nazire promjena jer se o njoj odlučuje negdje drugdje. Ne znam što je presudilo, smeće, gužva, vijesti koje su se lijepile po meni i kojih se nikako nisam mogla otresti. Nisam ih željela čuti, pa iako više nema Nade koja mi ih silom pokušava prepričati, ipak pristižu. Ima li išta o čemu vrijedi govoriti? Glazbi? Romanu koji pokušavam pročitati, smućenog pogleda nakon dana provedena u tko zna čemu. Što reći a da se već ne zna? Ima li vremena za ponavljanje gradiva?
U dvorištima lišće igra neku svoju igru. Kovitla se i slaže na hrpu da bi nakon nekoliko trenutaka zauzelo drugu poziciju. Ovdje je slijepljeno na tlu, zaostala vlaga i kišne kapi vezivo su koje ga drži zajedno. Zbog njega je jučer neutješno plakalo dijete u stražnjem dvorištu, oko njega se vrzmala mlada lijepa crnobijela mačka dok je prilazila u susret vlasnici.
Jučerašnja šetnja bila je ispit izdržljivosti. Iz AdeKa preko Charlotenburga do Weddinga, uz kanal, pored naselja malenih vrtnih kuća. Iz jednog vrta vijorila se norveška zastava, male table upućivale su u neki skriveni pub, a poneka je obavještavala da se radi o gradskom zemljištu. Uznapredovalo zelenilo na sve se to ne obazire, kreće se svojim ritmom koji s vremena na vrijeme nastoje obuzdati ljudske ruke. Kanal sam vidjela prvi put, prešla sam ga hodajući gotovo sat i pol do cilja - prljavog i neurednog atelijera u kojem smo gledali slike i pokušavali razgovarati. Sve mi je to djelovalo poput šahovske partije, ta kretanja naprijed-natrag, poneki preskok. Monumentalni muškarac zaljubljen u sve što radi i govori, tihi promatrači, Irena u procijepu između željenog i čuđenja. Ingrid koja fotografira i dobacuje bivšem suprugu. Imala sam osjećaj da sam nijemi svjedok, pomalo nezainteresirani promatrač tuđih životnih kompozicija. Ne da mi se pričati, jer ne mora se uvijek reći. Doznajem neke stvari o kojima ne znam što bih rekla, prenatalnom razvoju, ravnoteži slika, žudnji. Promatračnica u koju sam se uspela fiksirana je i čini me gotovo nepomičnom. Je li to manijakalno hodanje koje poduzimam svaki dan pokušaj zauzimanja drukčije, druge pozicije?
I opet sjedimo u premračnoj sobi. Kroz prozor se nema što vidjeti, no ipak kretanje neznanaca izaziva njegovu pozornost. Rečenice su gotovo jednosložne, uz zvukove odobravanja, pokušaja smijeha, nestrpljivosti koja proizlazi iz podsvijesti. Košmar kao na Claudijevim preispunjenim slikama. No one su za nekog drugog mogućnost sjećanja, pomoću njih je moguće uspostaviti igru ravnoteže, preslagivanja, zaokupljenosti predmetom koji pomaže da se bude. Htjela bih se sklupčati kao kod nas doma, no nema mačke ni glazbe koju bira Nenad, tek ritam razgovora koji se intenzivira dok govori o knjizi. Ah, knjiga. Te stotine, tisuće riječi koje će malo tko pročitati. Ili ipak? Ne znam što je važno, ionako se svijet ustrojava u odnosu na glupost, pohlepu i laži. Osjećam ih kako se pokušaju preliti kroz zaslon, te izmišljotine o tuđem vešu i stražnjicama, izvještaji nepostojećih agencija za ispitivanje javnog mišljenja i prijetnje koje stižu sa svih strana. Referendum, pijani vozači i usahli političari. Nema ljudi među njima. U takvom ustroju što znači još jedna knjiga? Broj u nečijoj statistici, inventarnu oznaku u knjižnici pomoću koje je nemoguće doznati sve što je prethodilo, svaku preokrenutu stranicu i uzvike nestrpljenja kojima sam mučila obitelj.
Ne zanima me mentalna arheologija na koju nas osuđuju mediji u razdoblju virtualnosti i posvemašnje kontrole. "Sjećam se vaših očiju, mi smo jednom razgovarale." Da, jesmo, podsjećam je da se to zbilo u Berlinu. E to, to mi je dovoljno, baš ta promatračka pozicija i hodanje. Da nadoknadim mjesece kad je kretanje bilo otežano, dok sam se budila u strahu koji mi je usađen naprosto stoga, što se nikad nisam uspjela pripremiti i prilagoditi. Navečer sjedim nasuprot umjetnika koji nema prednji zub. Njegovo je ponašanje čudno, nikad ga prije nisam vidjela pa ne mogu procijeniti glupira li se zbog previše vina ili je naprosto čudan. Gledam ih oko sebe, umjetnike, urednike, pomalo zapuštene, neuredne prema sebi. Tako razočaravajuće obične, ponekad. Trenutačno prekidam sa svim svojim iluzijama, zauvijek; ili da još ponekoj dam šansu?

Preuramljivanje

Mama je ostala u prošloj godini. Nije se uspjela provući, jednostavno je zaostala u vremenu koje je ipak konačno. Još su neki ostali u prošloj godini, zapuštena prijateljstva, nemogućnost razgovora. A dobro, što se više tu može, klatno se bez oklijevanja ljulja i koga više briga za ono što je bilo, što je moglo biti.
Čudno je to s roditeljima. Nakon što je umrla, mama mi se jednom ukazala u najglupljem mogućem trenutku. Dok smo skakali preko stepera odjednom sam vidjela njezinu glavu koja je poput pomalo ispuhanog balona lebdjela po dvorani u Hebrangovoj. Nisam pala, barem ne taj put; od nevjerice sam stala i te glupe suze samo su se pojavile. Još je par puta prošla kraj mene, no čini mi se da je konačno otišla. Ne viđam je više, samo ponekad, dok analiziram svoje postupke i ponašanje, pronalazim je u nekim neočekivanim situacijama. Proviruje iza ramena, dok se uvečer gledam u ogledalu sanirajući posljedice glupih razgovora i situacija kroz koje prolazimo. Polako klima glavom dok nastojim zanemariti udarce što stižu s mjesta za koje je toliko toga dala. I što na kraju s tim? Što s nemogućnošću razgovora, što s obmanama?
Ponovno smo okruženi fotografijama, no nisam sigurna da u njima uživam na način kako bih trebala. Uramili smo Alexandrine; pojavile su se na zidu nakon što je prošlo nešto vremena od Nade. Nismo mogli gledati u njih - te camere obscure pogrebnih spomenika, toliko meke, neuhvatljive, obavijene gustoćom koju mi je teško opisati. Kao da su zrnate, poput onih starih snimki koje nitko nije imao vremena digitalno obraditi, poput onog kratkog filma Brede i Hrvoja snimljenog u Parizu, traganja i potrage koje jednostavno traju i ne mogu završtiti. Jednu je prirodu snimila na drukčiji način. Nije magična poput Chrystelinih, jer teško je nadmašiti tu neumornu Francuskinju dok samuje na odabranim mjestima, dok čeka gotovo ne dišući. I Alexandra ima nešto od te atmosfere, no ona je udaljeniji promatrač. Njoj promiču boje koje je vidjela Chrystel, možda su ih odnijele riječne struje iako se činilo da se ništa ne miče.
Sjedimo sami. Često. Nemamo snage za razgovore, čavrljanja, ni za što. Ponekad svira glazba, ili se čuje tiho pristizanje poruka na fejs, mail, telefone. Tek bljesak koji svjedoči o prividu života, dok nastojimo isplivati iz onog što nas okružuje, nepotrebnosti koje opterećuju većinu vremena. Zovem, no odgovor je uvijek isti; stanje je samo gore. Sve je prepuno zaborava, proviruje odasvud, polako klizi kroz pukotinu ispod vrata ostavljenu da bi strujao zrak. No zrak je zatrovan, prepun je taloga lijekova koji prazne novčanike i ne donose nikakve promjene. Sjajne kutije prekrivene su zelenim listovima. Slušam nešto o postotcima, makuli i laserima, o lijekovima koji poboljšavaju vid, kao da se ima što vidjeti. Ili ima?
U radnoj sobi stoje Nadine kutije; donijeli su mi tekstove, pjesme, knjige, audio i video kazete. Tragam kao da ću nešto naći, nadajući se da neću. Sjećam se pjesme o leptiru iz djetinjstva, no ne znam kad ju je govorila. Jesmo li znali da je njezina? Ima i loših, pisanih "iz trbuha" - zovem u Berlin da ih komentiramo, donesemo neku odluku. Možda je to jedini suvisli razgovor koji se još može voditi. Ako uopće ima smisla i utjehe u nečijoj kreaciji.
Dvjestotinjak kilometara sjevernije u prostoru galerije postavljeni su elementi na koje će doći radovi. Sve se odvija s lakoćom, ljudi se raduju, atmosfera je drukčija. Moći ću to izdržati, i ono što slijedi. I knjigu, i zvanje, i advokata, sve. I srušeni Paromlin, fontane koje to nisu, ružne kuće pored kojih prolazim gledajući u tlo jer se ionako ništa drugo zanimljivo ne može vidjeti. Zima je nekako preduga, vlažna, hladnjikava; lopatamo snijeg, uporno se vozimo na biciklu, pijemo kavu s Pecom. Sybille je napravila lijepu instalaciju, gledamo Lorenove crteže u katalogu i razmišljamo kako bi jedan od njih izgledao na zidu. Ono viđeno i ono snimljeno, uporno ujedinjeni.

Hej, mama, preuramili smo Sirovyja, onog koji smo sve nas tri osobito voljele, ti, Irena i ja. To je jedina stvar koju sam uzela iz stana, osim kutija o koje se spotičem. Rama je bijela, maknuli smo onaj ružni paspartu, crni, koji je prekrio njegov rub - onako nesiguran, neravan, kao da ga je kidao a ne rezao. Ostao je malen rub koji nije odreagirao na svjetlo, neznatno ljubičastiji od plavičaste podloge po kojoj korača lik čiju glavu ne vidimo. Odjeven u dugačku haljinu ukrašenu šesterokutnim zvijezdama rukama se pridržava za razmaknutu zavjesu čiji nabori djeluju kao razrezotine. Kao da je na njemu intervenirao Fontana, pomišljam. Glavu je gurnuo u onaj drugi dio slike, možda baš onaj koji je načeo Fontana u svojim djelima. Zastrašujući dojam koji je slika ostavljala konačno je ublažen. Crni papir, krivi okvir koji je simulirao nešto što nije uspio biti. Istraživanje koje je u jednom trenutku sjedinilo obitelj, jer događaji o kojima smo slušali bili su stvarni i zanimljivi. A danas više ne mogu pronaći njegov grob. Ni njegov ni Rezikin, no to su tek priče koje nemam kome pričati, djelomično napisane.
Stari sjedi i pripovijeda zgodu s konjem kojeg su uveli u predvorje stana jednog prijatelja. Priča je suluda kao i mnogo toga iz njegovih mladih dana. Sjeća se svega za razliku od Benna. Njemu je ostao samo stisak ruke koju ne pušta, topline koja ga možda podsjeća na nešto što je imao a o čemu više ništa ne može reći. Ni njegovih priča više nema, ostale su u prašini tavana po kojem me davno vodio, gdje su skončali njegovi roditelj. Ni tavan više nije što je bio, preuređen je u luksuzan stan do kojeg konačno vodi lift. Nema zavojitih stuba uz i niz koje smo jedva spuštali kovčege i ostale stvari. Nema predugačkog hodnika čije sam škripave daske nastojala izbjeći kad bih se vrlo kasno u noći vraćala sa svojih berlinskih lutanja. Ne čuje se susjedova mašina ni nervozno poskakivanje žene koja je u jutarnjim satima vozila sobni bicikl. I u kući u kojoj živi Amira na tavanu se objesio mladi muškarac. Kažu da je svaki dah jedinstven, poput otiska prsta. Jesu li njihovi sačuvani; ili je sve odavno provjetreno?

Mjesto

Nikako se ne mogu sjetiti gdje je za velikim stolom bilo moje mjesto. Stol i danas zauzima sredinu velike sobe, prostorije podvojene svrhe u kojoj se iznosila srebrnina i sjedilo u rezbarenim altdeutsch stolcima (doduše, istini za volju, radi se o namještaju koji je u tom stilu davnih dana izradio jedan obiteljski prijatelj, a što mi je pričao stari dok smo komentirali vijence i izraze sućuti), u čijem kutu je bio crveni kauč na preklapanje. U njegovoj ladici čuvala se mehanička željeznica s tračnicama, kućicom za vlakovođu, stabalcima i ostalim sitnicama koje smo samo ponekad smjeli izvaditi i složiti. Na okrugli stolić za pasijans smjela sam staviti gramofon koji sam uključivala uglavnom kad nikog nije bilo doma, osim bake koja je ionako obitavala uz štednjak.
Znam da je stol dugo vremena bio prekriven plastičnim stolnjakom, jer je Davor redovito prevrtao čaše sa sokom što nije nailazilo na odobravanje starijih ukućana, zaduženih za čistoću. Običnih dana sjedili smo uz kut stola ili u kuhinji, no ni dalje ne mogu prizvati to mjesto koje sam sigurno imala. Sjećam se gdje je sjedila Sonja u njihovoj maloj kuhinji iz koje se jednom tjedno širio miris leće kuhane u pretis-loncu. Taj mi je miris bio stran, kao i sve one silne zabrane i pravila koje je uvela Nanda nastojeći vladati životima i ponašanjem svojih kćeri, a povremeno i mojim. Dokoljenke u kasnu jesen, otkopčan kaput, nenošenje kape i rukavica izazivali su kod nje negodovanje i čudnu vrstu nervoznog smijeha kojim kao da je nastojala ublažiti činjenicu da dolazim iz drugačije obitelji, opuštenije, bez previše pravila.
U Sonjinoj obitelji svatko je dobro znao svoje mjesto, koje i danas osjećaju podijeljeni po sobama, odijeljeni iscrtanim linijama naslijeđene djedovine i nataloženih problema. Za to vrijeme ja i dalje ne znam koje je moje mjesto. Snalazim se kako znam, stojim uz stol za kojim već godinama nitko ne jede; beštek leži u ladicama, lijepi, iako ne osobito vrijedni tanjuri već dugo nisu bili u upotrebi. Slika nekog morskog pejsaža još je više posivjela, ionako nije lijepa, a ni ne znam kako je stigla do nas. Možda je i nju kupio djed koji je središnju, "veliku" sobu u kući ispunio prizorom u koji je želio povjerovati, a u koji se nikad zapravo nismo uklopili.
Pitanje mjesta raspravljam s Irenom; razgovori su sve učestaliji, jer je samoća izraženija, a vrijeme prebrzo prolazi. Danas više neko ikad ranije istodobno smo na više mjesta, udaljenosti su sve manje, vrijeme je istodobno skučeno i rastezljivo, ovisno o perspektivi i generacijskoj pripadnosti. "Ne možemo više popuniti tu pukotinu, hijatus koji karakterizira naše odnose. Možda će biti rata, a možda i neće." Rat je uvijek bio tema, ili barem sukob. Dok smo bili mali, pričali su o sukobima u Čileu, ili nekim drugim zemljama iz kojih su stigli njihovi prijatelji. Do tih smo priča putovali u srebrnom Renaultu s kožnim sjedalima - ili je to bio skaj? Put je trajao satima, gotovo čitav dan nakon čega je otac izlazio iz automobila žutozelenog lica, i dalje psujući sve te idiote koji su se baš toga dana našli na cesti, ispred ili iza njega, smetajući ga u svakom pogledu. Mi smo morali šutjeti, nismo se smjeli svađati, bilo je dosadno, neudobno i sporo, pa nije čudno da tu udaljenost danas prelazim vozeći što brže. U tavanski stan uspinjali smo se zavojitim metalnim stubama što danas više nitko od njih ne bi mogao. Ponekad me Benno vodio u udaljene dijelove tavana u kojem nitko nije stanovao. U jednoj je prostoriji bio ostavljen starinski bijeli štednjak. Sljeme krova bilo je vrlo visoko. Nisam znala težinu tog mjesta onda, kad mi ga je pokazivao. Sjeća li ga se još?
Iako ne znam to "svoje" mjesto za stolom, znam za ono u niskoj fotelji u kojoj sam često čitala. Knjige su bile poslagane u spavaćoj sobi visoko do stopa, iznad gramofonskih ploča koje su u stotinama, pa i tisućama primjeraka ispunile većinu prostorije. Čitali smo sjedeći ljeti na hladnim kamenim stubama, u krevetu, za stolom, na terasi. Čitajući o knjigama Nadeždinog djetinjstva pokušavam se sjetiti svojih. Dio biblioteke i danas je u ormaru sa staklenim vratnicama, "To su mi očeve knjige, valjda ih nećeš baciti.". Moj stari doživljava me kao ultimativnu prijetnju svom neprežaljenom djetinjstvu, sačuvanom uz ostalo i u svescima čiji me naslovi uglavnom ne zanimaju. Vrtjeli smo se u labirintu Andersena, Wildea, Saroyana, Kästnera, pa Kušana - ni njega više nema. Uspoređivali smo napisane mame i tate s našima, tražili svoje mjesto pod grmom kraj škole gdje smo pokušavali piljkati, no već tada igre su bile drukčije.
Odrastala sam sa slikom u kojoj sam se vidjela; bila je lijepa, uredna, interijer modernistički (ma kakav altdeutsch), no do njene realizacije proteklo je isuviše vremena. U toj slici nije bilo mjesta za mnogo toga što mi se dogodilo, ali tako je to sa slikama. Njihove pozadine premrežene su kompozicijom čiji dijelovi ne moraju nužno biti vidljivi, od koje smo sazdani i koja nas pridržava na okupu. Danas je lakše; prizore je moguće fotošopirati, nije ih potrebno ni zamisliti jer postoje obrasci slobodni za preuzimanje i alati koji će lik sjediniti s okolinom. Okruženi smo takvim prizorima, novoizgrađenim kućama bez ulaza i vrata čija su prizemlja ispunjena garažama. Poput otpada zaostalog nakon poplave, većina njih ispunila je svako potencijalno mjesto na koje je bilo moguće položiti ciglu. Htjela bih vidjeti njihove interijere, no te su kuće uglavnom prazne; mrtvi kapital tranzicije za koju smo kolektivno osuđeni i svakodnevno je plaćamo.
Radni stolac dijelim s Mačićem koji leži sklupčan iza mene. Pasi mi je pod nogama ili u nekom kvaru, ostali su se raspršili svojim poslom. Ponovno nema neba i čini se kao da dan nije ni počeo. Odlažem nove knjige koje sam kupila na sajmu uz one još nepročitane. Roman napisan bez da se upotrijebilo slovo e, roman naslovljen po jednom slovu, romane pisaca za koje nisam čula jer svi pišu, a sve je manje čitatelja. Ili sam u krivu? Htjela bih pisati o djedu, ali premalo o njemu znam. Tek neka čudna mašina ispred prozora moje radne sobe svjedoči o njemu. Mašina, beštek i altdeutsch. Njegovo je mjesto bilo tu negdje, gdje sad obitavam. Romansirano ili stvarno?
 

Pedeset posto

Pomična vrata s vremena na vrijeme su se otvarala i pružala pogled na krevet na kojem je ležala. Sestre su se često pojavljivale, pomažući, okrećući je, čineći ono što uobičajeno čine. Ponekad bi netko prošao kroz sobu, žena u kutu po prvi je put sjedila na kolicima umjesto na toaletu, i bilo joj je neugodno. Miris je bio teško podnošljiv, no nekako mi se činilo da nije primjereno o tome razmišljati. Na susjednom krevetu, odijeljen tek platnenom zavjesom, muškarac je razgovarao s mladom liječnicom. Trebali su mu izvesti zahvat kojeg se sjećam iz serija, kad te uspavaju i izazovu lagani električni udar kako bi uspostavili pravilan srčani ritam.
"Jesu li vam to već radili?"
"Nisu."
"Ne bojte se, još nam nitko nije otišao na taj način. Moramo ispuniti upitnik. Koliko imate godina? Nosite li zubnu protezu?"
Star je kao Nenad, pomislila sam, a već nema donje zube. Imao je poveći trbuh, kako to već biva s mnogim muškarcima u toj dobi; ne pretjerano zapušten, ali daleko od stanja kakvo je trebalo biti. Lijevo je ležala mlada žena, Nenad je primijetio njezine tenisice, a ja tek tamnu kosu uz blijedo lice, zaspalo od tko zna kakve bolesti. Izmjenjujemo se uz krevet. Čuje nas tek ponekad, svo ostalo vrijeme u dalekom je polusnu, zapravo već otišla. Lica sestara i liječnica su ozbiljna, tek se ponekad nasmiješe; težak im je i nezahvalan posao, ne bih se s njima nikad mijenjala. Nema tu mnogo utjehe, svi sve znamo, a dok čekamo pokušavam guglati nešto o jednoj od bolesti ispisanih na njezinoj dokumentaciji. Ionako ništa ne razumijem, tek ono načelno, kao što načelno znam uzroke koji su doveli do tog stanja. Sve finoće i detalje nemoguće je popamtiti, zapisati ili prepričati. No slike su nemilosrdne, pristižu iz arhiva, jedna za drugom dok stojim kraj nje nemoćna više bilo što reći.

Jutra su hladna, ponekad na livadi ima mraza. Izbjegavam stati na obitelj biljčica, sjećajući se kako ih je doživljavala i opisivala Mirjana Vodopija. Pasi juri unaokolo nezainteresirana za čuvanje listova, jedino je važno druženje i istrčavanje. Hladno je, ne volim vlagu u zraku, ni ljude koji jedni drugima ne znaju ime i prepoznaju se samo dok su uz njih psi. Žurimo po ulicama, ishodavamo planirane rute, sve je po nekim propisima, nepostojećim ili zamišljenim kako bi život barem načelno imao smisla. Dobro, ne baš smisla, on se ionako ne utvrđuje hodanjem po određenim ulicama. Više mi je od svega potreban red, ugrađeni template ili tablica koja čeka da bude ispunjena. No ovih dana ne nalazim sadržaje koji odgovaraju unaprijed određenim okvirima, sve je nekako stihijski, kako već bude.
Na Jelenovcu nema nikog. Uspinjemo se do brežuljka s brezama, neposredno uz drvenu kućicu koja pripada šumariji i u kojoj nikad nikog nisam vidjela. Breze su se razrasle, dok smo bili mali i dolazili na ovo mjesto bilo je svjetlije, drukčije. Znam da negdje postoje fotografije; stari nas je slikao, no ne znam gdje su. Možda crnobijele? Tko će znati, slike koje pamtim ionako ne ovise o boji. Bili su to naši vikendi. Prvo sa starim do Zapadnog kolodvora, ili svi zajedno na Jelenovac, ponekad na Zelenu magistralu nakon što su kupili auto pa smo morali trpjeti rituale vezane uz vožnju (lošu, uz beskrajno mnogo komentara o luđacima na cesti), eventualno društvo koje bi pozivali, sendviče ili pečenu piletinu posložene u metalnu kutiju na čijem su poklopcu bile izbušene rupice.
Ispod breza odsječena je skupina stabala od kojih su ostali samo panjevi. Izgleda poput redova koji se pomiču sve dok ne dođemo u onaj prednji, a ispred nas više nitko ne stoji. Tako je to i sa stablima, rekla bih, pokušavajući olakšati situaciju u kojoj više ništa ne može dobro završiti. Na povratku srećem Davora koji stoji uz parkiran auto. Smjenjujemo se, razgovori su kratki, kao da se nema mnogo toga za reći. Tek opće informacije, odluke koje je potrebno donijeti jer nam ništa drugo ne preostaje i jer nitko drugi za njih nije odgovoran.
Iz arhiva izvačim fotke mame dok nam čita priče, uz Slavuja i ružu uvijek plačem, dok osluškujem zadnje udarce srca ptičice zapele na trnu. Uživa dok nam to čita, ozbiljnim grlenim glasom kojim je recitirala stihove na francuskom, ponekad pokušavajući pjevati. Obavezno s cigaretom, očiju iscrtanih crnim tušem. Budila me da gledamo slijetanje Apolla na Mjesec, ne obazirući se na oca koji nam se rugao, ne sjećam se više zašto. Doživljavala je to drukčije nego ostali, spominjući slobodu, ne znam više točno, jer sam zapravo rano prestala obraćati pozornost na te detalje.

Na izlozima obavijesti o sniženjima, no ionako nitko ne ulazi. Osipa se slika grada kakvog poznajem, ljudi su depresivni, nervozni i nesigurni. Trgovine rabljenom robom, prodaja zlata, bezbroj pekarnica i poneka slastičarnica. Zaobilazmo ono što smo znali i na što su nas naučili. Nespremni smo na ove promjene, jer odgajali su nas uz francuske stihove i jazz, uz Alicu i kazalište. Pedeset posto, sedamdeset posto. Što će ostati? Iz staklene boce slijeva se deset postotna otopina, i ovdje je inflacija na djelu, kap po kap, Amstrongovi koraci, Milesovi tonovi, stih po stih. Pokušavamo joj prepričati putovanje u Pariz, "Oprostite mi, jako sam umorna. Moram se odmarati." Ništa od priče, pogled u loše uokvirene reprodukcije Moneta čije prizore ne bismo prepoznali da nisu potpisani. Monet i infuzija, neki teško bolestan muškarac posve žute kože i otečenih nogu, kojeg žena ne uspjeva prenuti iz stanja u koje je potonuo.
"Gume su vrh, konačno se mogu voziti", javlja Ivar koji s carinicima uspostavlja režim prijenosa instrumenta preko granice. Tonovi koje stvara sve su bolji, no na žalost, nije ga čula kako svira. Toliko je toga ostalo što se još moglo, govorim u sebi sređujući papire, sabirući život u dvije-tri stranice prikladnih informacija koje će netko možda upotrijebiti. Sve je tiho, čuje se samo duboki ritam kontrabasa dok Ivar vježba. Irenin poziv, možda utjeha, samo za koga? Stanje je teško, svi smo sami, nitko nikog ne drži za ruku, tamo jednom tjedno razgovara s Klausom, i povremeno u Claudijevom atelijeru u kojem još uvijek, na čuđenje sviju, funkcionira Bennovo sjećanje. Zaboraviti ili biti svjestan? Pušiti ili hodati? Misliti o svima, ili odustati, jer ionako se ne može sve stići.
U pozadini stabala, između kojih puštam pogled da se snalazi, vidi se titravo zelenilo. Teško je precizno odrediti jesu li to povezane krošnje grmlja ili mladih stabala, jer su svjetlije od okoline. Ili je to varka oka koje stremi vidjeti neku vizualnu utjehu. Nastojim snimiti ono što vidim, iako mi to nikad ne uspjeva. To je samo okvir pogleda, tješim se, u koji još uvijek gledam.

Uzorci nečije volje

"Blogovi su vrlo važna mjesta, razvijaju novu razinu kritičkog promišljanja.", spomenula mi je mlada kolegica.  "Da, znam, ono što pišem možda je neka vrsta literature, ali istodobno govori o današnjici. Nisam imuna na politiku, ni na društvene odnose, ili kulturu.", opravdavam joj svoje pisanje. Pokušaj pisanja, da budem preciznija. Jesu li prazne, devastirane, išarane i prljave ulice literarni predložak, ili slika onog što nas okružuje? Jesu li deke i vreće za spavanje povješane uokolo igrališta tek motiv za fotografiranje i opisivanje, i je li doista potrebno deklarativno navoditi statistiku, zazivati bivšu državu, Marxa, o predsjedniku da ni ne govorim, kako bi se nekog uvjerilo da je pred mojim očima neprekidno  realnost?
Nisam pisala nekoliko mjeseci, za vrijeme kojih sam ionako samo pisala. Bez svog virtualnog mjesta ostali su mnogi na koje sam naišla; ljudi na ulicama, znani i neznani, napuštene životinje, retuširane fotografije tko zna koga koje sam vidjela i gotovo istodobno zaboravila. Od travnja do danas putovala sam, hodala i vozila se; bila sam ljuta, bijesna i sretna, smijala se i plakala u istom danu. Htjela sam se odmoriti, bezuspješno; tek pokoji ukraden dan bio je iskorišten kako bi se napravilo nešto drugo, sustigli zaostaci, izrekle rečenice. Sve se svelo na zapisivanje bilješki, slaganje papirića koji su se nagomilali uokolo monitora, tipkovnice, ugurani između ostalih papira na kojima su dijelovi knjige, još nenapisani tekstovi, svo to ludilo koje tinja bez prestanka.
I zašto danas? Ponajprije zbog one cure koju sam vidjela jutros dok sam s Pasicom kružila po kvartu. Držala se pod ruku s prijateljicom; očito su imale pauzu u školi. Jedna se skrušeno smiješila i izgledala je kao da joj je neugodno, drugoj je pogled izlazio iz ove dimenzije. Ne znam gdje je gledala, negdje ispred, iza mene, istodobno u ništa i sve što se pred njom otvara. Onaj drski, neustrašiv pokret glavom, jer ti je svejedno, jer se ne bojiš, jer ima vremena i jer te prijateljica, ma kako bila nesavršena pratnja, slijedi na trenutnoj dionici.

Dopao mi se taj pogled, pomalo neobuzdan, koji govori "skini mi se" dok iz pozadine još uvijek proviruje potreba za društvom. Poslužio mi je kao putanja prema nekud, istodobno onome što je bilo davno i nečemu što bi se moglo dogoditi. Zasjenio je otpatke prema kojima nepogrešivo vodi nos našeg udomljenog psa zbog kojeg hodamo i razgovaramo s drugima.
Topot šapa u trku podsjetio me na ritam motora koji sam pokušala odrediti za vrijeme jednog od letova. Šesteroosminski? Ne znam postoji li uopće takav ritam, nema Ivara kojeg bih to mogla pitati. Ako ne postoji, je li ga moguće uspostaviti? Proizvesti nešto smisleno, što neće podsjetiti na okretanje propelera koje pokušavam snimiti, jer me fascinira njihovo svijanje za vrijeme leta. Postoji li neki središnji ured za ritmove koji postavlja pravila? Ili sam i to zaboravila, poput svega onog drugog, svih tih znanja koja sam ranije usvajala, neka od njih bez previše interesa, znajući da mi neće trebati. Ritam puta uvijek je uspavljujući, odmara od onog što smo proživjeli, vidjeli, što nas je dirnulo i potaklo da idemo dalje. Svjetlo koje stiže izvana je prejako, rastvara sve ono što bi se možda moglo vidjeti. Čitam priču o Ruth koja me podsjeća na moje priče. Soba u Antwerpenu, wc na polukatu, hladno i nespretno ako se mora ići po noći. Kada koja je bila naknadno ugrađena uz ulaz, u uskom hodniku, odijeljena od ostatka prostorije plastičnom zavjesom. U prizemlju širio se nepodnošljiv miris iz dućana koji više nije radio, iza kojeg su u spremištu u kutijama ostale pobacane plišane igračke. Jeftine, ružnih boja, sigurno su se trusile i izazivale kašalj, no najvjerojatnije nisu nikad došle do djece kojoj su bile namijenjene. Jednu ili dvije ponijela sam za Ivara; ne znam je li ih zavolio poput onih lijepih koje smo mu kasnije kupili.
Ruth i njezina prijateljica s kojom je ponekad dijelila krevet podsjetile su me na djevojku s kojom sam se davno družila. Ne znam što radi, samo sam je jednom vidjela iz auta, u prolazu, nezanimljivu i nekako mlohavu, odjevenu poput dosadne, zapuštene žene, bez energije kakvu je nekad imala. Ruth i njezina prijateljica - između njih možda je postojao odnos, prijateljstvo, nešto. Bez obzira na odlazak, selidbu, kutije u kojima su završile stvari, nepojedenog doručka i pepeljare. Ili se sva ta druženja i prijateljstva na kraju pretvore u nešto slično?
U gradovima, određuju nas uzorci nečije volje. Arhitekta, urbanista, političara i polijevača ulica. Krećemo se, zaobilazimo, tragamo za poprečnim prolazima, putevima sa što manje ljudi, onima koji nisu ispunjeni turistima, u kojima nema plastičnih dućana i ne šire se mirisi loše kave "za ponijeti". Mirisi iznajmljenih stanova. Putovanja javnim prijevozom, autobusom koji je navečer prazan jer je minula gužva onih koji rade do osam, školaraca i svih ostalih. Egzistencija pohranjena u posudi za putar, banalno i smiješno - no to su mirisi koje pamtim. Možda ih je nemoguće opisati, no ovdje su, izlaze van povremeno, kad se najmanje nadam. Posude sam se sjetila dok sam slušala vlasnicu malog crnog psa kako priča o svom životu, plaći, kafiću, Kanadi. Želi otići, ona i tisuće drugih. Došlo mi je da je pitam ima li i ona posudu u kojoj je sačuvala neki miris, no to nisu pseći razgovori koji se vode u mraku, dok nastojimo obuzdati ljubimce i ne završiti kao nijemi svjedoci njihovih ludiranja.
Slike u koje gledamo ispunjene su neizgovorenim riječima; sadržajima koji definiraju atmosferu koja djeluje beznadno. Pogledi ne vode nikud, čak ni oni slikareve žene koju prikazuje dok sjedi na krevetu, oka pretvorenog u mračnu duplju. Kuća na osami nije poput naše, obuhvaćene tkivom što nikad u potpunosti nije postalo urbano. Koliko je razlike između Hopperovih prikaza i onog u čemu živimo? Drugi meridijani, rijetka skošena svjetla; sobe su tople, i mi se, dok razgovaramo, promatramo. 

Pokušaj smijeha

Dok sam bila mala, vrijeme definitivno nije postojalo. Odgovorno to tvrdim, dapače - dok smo se u subotu na biciklima provlačili između automobila i tramvaja, putujući od Dolca do doma, pitala sam Nenada što misli o tome, i složio se sa mnom. Što mu je drugo činiti? Nije bilo ni tjedana ni mjeseci, ništa se nije moralo, ništa se nije mijenjalo. Ni na što osobito se nisam morala prilagoditi, išla sam u školu, družila se sa Sonjom i još par cura, pisala sam drugima školske zadaće na neke smiješne teme, od kojih se više ni jedne ne sjećam. Život se sastojao od uobičajenih zadataka, odlazaka na treninge, zimi na klizanje, i rođendana povodom kojih smo izvlačili srebrninu i servis kako bi što bolje pristajali uz bakin stolnjak. I to je bilo to. Uopće ne znam što se događalo s mojim roditeljima, kao da se radilo o likovima u pozadini dok su sprijeda, uz sam rub pozornice, uglavnom bile moja baka i ponekad Omama. I tako sam došla do zaključka da vrijeme nije postojalo, jer su sve godine nalikovale jedna na drugu. Ljeti smo Sonja i ja znale sjediti na ledenim kamenim stubama, često razgovarajući o knjigama. Ne sjećam se ni terase ni stana; znam kako je izgledala soba koju sam dijelila s bratom, ali posve je lišena sadržaja. Kao da su na policama i u ormarićima ostali uredno složeni doživljaji čija je beznačajnost utjecala na to, da su zaboravljeni tamo gdje sam ih smjestila.
Za razliku od tog doba, vrijeme je danas neumoljiva kategorija. Prolazi da mi nije jasno kad i gdje je nestalo. Sjedim i više ga nema; ustajem no nema neke promjene - već je sve prošlo i jedino što ostaje je nemoć da se s time nosim kako treba. To s vremenom mi već ide lagano na živce; dok sam se vraćala iz bezuspješnog posjeta Malčićevoj izložbi, nemoćna shvatiti zašto netko usred dana zatvara galeriju kad bi lijepo mogla raditi barem do šest (osam je previše, to su već nerealna očekivanja), odlučila sam da ću pisati drukčije, simpatičnije, da ću probati pokazati razinu humora koju, doduše, rijetko tko kod mene prepoznaje, ali nema veze, ionako su važne namjere. Pa sam si zamislila kako ću napisati nešto smiješno poput Zrinkinih objava na fejsu koje me često nasmiju, ali vraga, ne ide, ne mogu. Možda je to pitanje generacije, starenja, obaveza koje su u potpunosti ispunile sve prostorije kroz koje se krećem, cureći s polica i zatrpavajući točno ono mjesto na koje trebam zakoračiti.
I tako je humor ostao negdje sa strane, za neko bolje vrijeme. Ionako ne pristaje slici koja nas okružuje, gradu u kojem je sve stalo i propalo, u kojem su mnoga mjesta zatvorena, nitko se baš ni ne smije, ili to barem tako izgleda. Oko mene, tu u kvartu, otvaraju se dućani "sve po deset kuna". Često uz taj natpis osvane i dodatak "stigla najnovija kolekcija", ali to nije smiješno. Prvi put kad sam vidjela natpise na izlozima uspjela sam se nasmiješiti, no sada nastojim ne gledati u te dućane u kojima "najnovije kolekcije" premeće zavidan broj kupaca. Jednom sam gledala neki dokumentarac o tome, gdje završava sva roba koja ostaje neprodana, nakon što iz centara kupovne moći preko sredina kao što je naša više nema kuda otići. Mnogo toga završilo je na tržnicama u Africi, kuda stiže umotano u ogromne svežnjeve koji se prodaju u stotinama kila. Ne može se birati, svatko tko se odlučuje prodavati mora kupiti jednu ili više takvih "bala" i iz njih izvući najviše što može. Pod šatorom ili nekom provizornom nadstrješnicom, žena je prodavala hlače i majice, sportsku robu, haljinice na tregere i svašta drugo. Ništa drugo nije joj preostalo, samo prodavati iznošenu odjeću koju nitko s naše polutke više nije htio odjenuti. Nekako tako izgleda i naše susjedstvo, tu nedaleko tvornice u kojoj su radnice šivale za Bossa, Sandericu, Armanija i druge. Par pekara, otkup zlata i sve po deset kuna. To je okvir svijeta koji mi se ne da mjeriti, jer vjerojatno ne bih daleko stigla.
Irena je nervozna. Još nisam pročitala njezinu novu knjigu, previše radim, ne mogu svaki dan kuhati, sestre u Opatiji čine svoje, dok se ja nastojim što više izmaknuti. "Obitelji. Tko bi mogao bez njih?", pitao se lik u filmu koji smo nedavno gledali. Ima li se tu što za dodati, jer ionako je već sve rečeno, napisano, snimljeni su filmovi, opjevane zgode. Predvečer sjedimo u stražnjem dvorištu, ništa se ne čuje, svi su ili otputovali ili su nestali negdje drugdje. Ponovno razgovor o obitelji, nemoć da se otmemo iz tog meandra u kut, ili kako li već zavija, nikud nas ne odvodeći. I kad smo gotovi s jelom, kad su Ivar i Lana već otišli, a pisci, kako ih zovemo iz milja, odmaraju, sjedim razmišljajući je li moguće oteti se svemu tome i postaviti barijeru koja će spriječiti bilo kakvu reakciju. Zašto gubiti vrijeme kad pomaka nema, kad riječi i geste odlaze u prazno?
Danas sam ipak uspjela vidjeti Malčićevu izložbu. Poslije sjedimo na kavi kod Nika, koji mi donosi neku peruansku mješavinu, vrlo finu i aromatičnu. Okruženi smo ničime, poneki fejkeri koji još nisu odustali od svojih lažnih uloga pretjerano su glasni. Afektiraju bez obzira što ne marimo ni za koga. Pored nas žena plastičnog lica gleda ni u što; kosa joj je lijepa, no ona već odavno ne podsjeća na nešto što je jednom možda bila. Kao da je iscurila sa stranica internetskih portala, gdje se među tek ponekom uistinu važnom vijesti nalaze nevjerojatne količine golih žena, raznih nakaza koje pokušavaju na bilo koji način privući pažnju, kriminalaca kojima se tepa, agresivaca koji zlostavljaju sve što se oko njih kreće. Ne mogu više čitati priče o izbodenim psima, mačkama koje je netko htio zazidati, ne mogu gledati takozvane reality-priče o bankarima koji spašavaju pačiće niti nositi breme tuđih pretužnih sudbina. Htjela bih se smijati, biti zabavna, ponuditi ono svoje lice koje je rijetko tko vidio. No ne mogu se pokrenuti, zakočena sam na mjestu gdje sam se zatekla, iz kojeg ne vidim izlaz. Ni u književnosti, ni u umjetnosti. "Bojim se da je rat jedina šansa, koliko god to strašno zvuči", rekla sam prijatelju. I Claudio je uvjeren da će doći do rata, jer sve je iscrpljeno i nitko nema snage pronaći izlaz u nekoj novoj razini gdje bi šanse mogle biti drukčije raspoređene. Kolektivno smo isprani neizmjernom količinom gluposti i banalnosti koja se svakodnevno servira i koju je teško izbjeći. Da bih poništila njihovo djelovanje, trebala bih imati više vremena. Ali i po tom je pitanju situacija nepovoljna. Knjige koje čitam nisu smiješne, ljudi s kojima se družim krajnje su ozbiljni. Dio smo uzorka koji bih željela da ga mogu promijeniti, no više nisam sigurna je li dovoljno stvari pogledati iz drugog kuta, kao što mi je to jednom savjetovala Jelena. Pokušala me pripremiti na sve što smo u međuvremenu morali napraviti s kućom, i imala je pravo. No, ta je promjena percepcije bila doista lokalnog, da ne kažem privatnog karaktera. Ova koju priželjkujem, trebala bi zahvatiti mnogo šire. Da promjenim objektiv?

Nema vremena za planove

Iz šalice se pušio vruć, dosta zaslađen čaj. Nije mi bilo jasno koja je to vrsta, ali u ovakvim se prilikama takvo pitanje ne postavlja. Čaj je poslužen, donio ga je iz neke stražnje prostorije u kojoj nikad nisam bila, jer za nas su namijenjene samo one dnevne, "reprezentativne", s baroknim anđelom kojeg je tko zna kad nabavio i crno-bijelom presvlakom na kauču. Šalica je opičena, položena na tanjurić čiji me oslik podsjeća na 19. stoljeće. Možda bih trebala znati kako se zove, čemu pripada, koji bi posvojni pridjev odredio pobliže njegovo stilsko porijeklo, ali ne možemo sve znati. Ili? Zavaljen u fotelji preko puta priča mi neku dirljivu priču o ljudima koje je poznavao, kojih nema, kojima je posvetio crteže, slike, knjige koje i danas izdaje. Iz moje pozicije uvijek mi se čini kako je teško objaviti knjigu, jer je scena mala, čudljiva, uglavnom ne mari. Ali njemu to nekako uspijeva. I tako pijem čaj, iako je zašećeren, iz šalice na kojoj je otisnuta slika koja me jednom očarala, i slušam priče o Karlovcu, o nekom vremenu o kojem ne znam dovoljno, o posljednjim Krležinim danima, onome što je jednom nekome rekao i nikad nije zaboravio.
Nekoliko dana kasnije gledam ih na televiziji, preostala mala ekipa umjetnika koji mi mnogo znače, čije radove volim gledati, o kojima se i dalje treba razmišljati jer je to jedina spona koja nam je preostala. S prostorom i razdobljem koje se opiralo biti svrstano, u kojima se sloboda izražavala na načine koji su mi razumljivi i računaju na otvorenost koju smo se trudili sačuvati. Neki od njih jako su se izmijenili, neki više ne mogu govoriti, jedan se osobito teško izražava, dok je jedan nastavio slikati nešto posve drukčije, gotovo se odričući tadašnjih djela. Čudno je to s umjetnošću, razmišljam gledajući je dok stoji u hodniku s knjigom u rukama. To su Krležine pjesme koje joj je dao moj otac, no ne znamo iz koje je zbirke jer se tijekom godina izgubila naslovnica. Prije mnogo godina i ja sam ih čitala, ne znam više točno koje (kako to kod mene već biva), i jako su mi se svidjele. Za razliku od romana koje mi je preporučio Zima u vrijeme dok sam imala vremena, ležeći i odmarajući se od bolesti koju dijelim s Hansom Castorpom, Ljubom Ivančićem i mnogim drugima. Slušam dok govori nešto o Krleži, no ne čujem ništa; sve je tiša, a i slike piščeva posljednja dva-tri tjedna života, ti crteži koje sam nedavno vidjela skreću mi pozornost na ono što je ostalo unutra i nema potrebe biti podijeljeno, izgovoreno.
Morat ću ipak zaroniti među te pjesme da pronađem onu koja mi se posebno sviđala. Ne znam kad ću za to pronaći vremena, doduše, kao ni za bilo što drugo što se događa, što mora biti napravljeno jer je već prekasno. No, stanja su umjetna, ta žurba, osjećaj odgovornosti, grižnja savjesti - tko uopće obraća pozornost, koga briga, ionako je sve beznadno i neće se promijeniti. A ne mijenjam se ni ja, govorim o stvarima koje bih možda morala prešutjeti, jer imam previše godina da kažem sve što mislim. Očekujem razumijevanje i nalazim utjehu, ali to je samo unutar naša četiri zida, dok je izvan sve drukčije. Puše vjetar, i često pada kiša; ljudi me gledaju i uvjerena sam da znam što misle, no nemoćna sam protiv sebe. Pa se još češće zavlačim u svoj radni egzil, sobu koja nikako da doživi svoj konačni izgled i koja je trenutačno pretrpana monografijama, nerasloženim papirima i svime onime što čeka svoje mjesto. Ponosna sam na novu policu posvećenu fotografiji, koju sam posve ispunila uz nadu, da uskoro neću naići na nova izdanja.
Navečer slušam o tome kako je više ne prepoznaje, kako ih ima više i kako zapravo ni ne znamo o kome govori, kad govori o njoj. Stanje bi moglo biti i smiješno, ali nije. Svi smo umorni, uopće se više ne slušamo i nisam sigurna da smo spremni suočiti se sa svime što bi se moglo dogoditi. Govorimo o datumima svjesni da više nema vremena za planove. "Pričuvat ćete mačke, samo taj jedan dan da možemo otputovati", kažem iako ne znam ima li smisla bilo gdje ići. Niz leđa mi se cijedi čitava moja obitelj, vuče me i otežava misliti. Nikad nisam bila tako spora, nikad nisam do te mjere preispitivala ono što izgovaram i činim jer mi se čini da bi možda moralo biti drukčije. A dok sjedimo, vrlo kratko, s Nadinom sestrom u stražnjem dvorištu, međusobno razgovaramo ni o čemu - ona ne čuje dobro i sluša samo sebe, Irena je tiha i ponavlja ono što je rekla, Benno pokušava sročiti rečenicu čiji kraj nikako da dočekamo, ja nastojim slušati sve istodobno a Nenad fotografira. Jer će možda baš snimci pomoći da jednom shvatimo što se u stvari događalo. Ivar se zabavlja s mačkama, on je tu privremeno, u prolazu, već je negdje drugdje gdje se nadam da će uskoro biti. Htjela bih mu reći što treba napraviti, kako se čiste filteri u cijevima, kada treba podrezati koju biljku, no ne govorim ništa. Ni ja u toj dobi nisam ništa znala, samo sam otišla i nastavila se kretati nekom svojom trasom. Nitko mi nije mogao prenijeti ono što znam danas, i vjerojatno nisam ni bila spremna bilo što takvo čuti. Ili smo mi drugačija generacija? Bolja? Prijateljskija s djecom?
Nemam s kim to raspraviti, sve se nekako rasplinulo. Vrtim te neke svoje monologe, sjedim na kauču, čitam Tekuću modernost, novu Ireninu knjigu, pokušavajući konačno dovršiti Oza. Sebaldova Vrtoglavica ostavljena je nakon jednog pokušaja čitanja, posvuda leže ostaci tekstova. Nema vremena. Ostalo je negdje između izvršenih obaveza i svega onog što treba napraviti.

Crvene majice

Miris klora bio je jači od bilo čega drugog, a tribine malog starog bazena u Daničićevoj pohabane kao u vrijeme dok sam pohodila treninge. Nedostaje reljef od aluminijskih ploča, za koji mislim da je rađen prema Murtićevom nacrtu, no u to nisam sasvim sigurna. Dok je Čuček još odlazio na treninge, spomenuo je da je negdje spremljen, iako mi nije jasno zašto su ga uopće maknuli. Djeca s raznih strana Europe trčala su nutra-van, praćena brižnim roditeljima. I svi su na sebi nosili crvene majice s njegovim imenom. Ponekad je teško kontrolirati se, možda čak i nepotrebno. I tako je to subotnje popodne proteklo u suzama, zbog klora, malog bazena, stare teške medicinke s kojom smo se dodavali trenirajući na suhom, gore u dvorani koja je još uvijek u funkciji. I kad su nas pozvali da se pridružimo službenom otvorenju natjecanja u skokovima u vodu koje će odsad nositi njegovo ime, dok smo se po skliskim pločicama približavali mjestu gdje je proveo godine i godine rada, gledala sam u lica uplakanih trenera, sretnih što su uspjeli u tome, da ne ostane zaboravljen. Nenad i Ivar odjenuli su majice koje su nam poklonili, s kojih se nakon što sam ih oprala natpis malo izbrisao; pričala sam im kako je bilo, vježbe na trambulinu, kako je Biba u nekom skoku tresnula stopalom po tornju i cijeli je bazen odjeknuo od njezina jauka. Kako je stajao na mom ristu, pažljivo no uporno, jer sam morala moći svinuti stopalo kako bi skok bio što bolje ocijenjen. I to je bio dio priprema od kojih ne znam što je ostalo.
Sjećanja. Na tom sam bazenu provela mnogo vremena, udišući miris klorirane vode. Tuševi su bili topli, kosu smo sušili nemarno, kao što to i danas činim. Prijateljstva nismo sklapali, ne znam ni sama zašto, i osim Bucke više se uopće ne sjećam s kim sam tamo provela toliko vremena. Osim s njim, recimo, dok smo se vraćali doma u njegovom malom smeđem Hillmanu koji je nakon toga godinama trunuo u garaži sve dok ga konačno nije odvukao neki zaljubljenik u stare automobile, tragajući upravo za njegovim dijelovima. Nije bio sretan što smo ga prodali, nije uopće bio sretan što smo iz kuće izbacili neviđenu količinu stvari, i vjerojatno ne bi bio sretan ni da vidi kako smo na kraju odnijeli i mnogo toga što je ostalo za njim, nemoćni shvatiti zašto je to čuvao i uopće donio doma. Bilo kako bilo, život se na kraju svede na malu hrpicu pospremljenu u metalnu urnu i sjećanja koja nas u određenim trenucima vraćaju u doba koja smo zaboravili, jer je djetinjstvo prošlo, jer više nemamo vremena baviti se s onime što nas je nekad zabavljalo i zanimalo. Dok prepričavam Ireni taj događaj, glas mi drhti; znam da to ne voli, te osjećaje koje je nemoguće kontrolirati i s kojima ne zna kako se ponašati. Jednom mi je strogo zapovijedila neka se smirim, bilo je to prije par godina, dok je moj sistem bio ozbiljno uzdrman, a ja nikako nisam nalazila izlaz iz te situacije. Ne, nije mi pomoglo, ponekad je potrebno vrijeme, taj naizgled jednostavan lijek koji mnogi olako propisuju, nesvjesni kako je teško primiriti se, stišati, strpiti se da prođe.
U izlogu knjižare gledam njezinu novu knjigu, pisala ju je prošle godine tu, kod nas, a jedna od priča trebala se zvati "Stričeki". Rukopis je putovao teško, preko više računala jer internet je opasan, a ona nevješta. Nakon prve, stigla je i druga verzija, obje pohranjene na nekom udaljenom serveru na kojem čuvam mnogo toga, zlu ne trebalo. Nakon toga zavladao je mir, sve dok nisu stigli prijedlozi naslovnica, sve redom generičke fotografije koje ni na koji način nisam mogla povezati s njom. Fotografiju stare police koja je stigla iz Klaićeve, knjiga koje su zajedno poslagali po samo njima razumljivom rasporedu i svjetiljke koja na sreću nije nestala sa svim onim drugim stvarima s kojima tko zna što se dogodilo, snimila sam u žurbi. Pomicala sam kameru pokušavajući postaviti kadar bez da u njemu na bilo koji način interveniram, ostavljajući tek dovoljno slodobnog mjesta na kojem je završio naslov. Nikad nisam bila zadovoljna s onime što snimim; uvijek nešto nedostaje, moj aparat je običan, a očekivanja prevelika. No sve je to nevažno, knjiga leži u izlogu knjižare a ja pojma nemam jesu li "Stričeki" unutra. Pokušavam joj objasniti da mi nitko nije poslao primjerak, ali vodimo tek dva monologa, ne slušajući se. Znamo li već sve što izgovaramo? One uvijek iste rečenice o Nadi, bolestima, tlaku, žilama, venama, o glupoj osobnoj iskaznici koja leži i čeka kao ultimativni razlog njezina dolaska. U vrijeme kad se više ne putuje, kad je kretanje otežano, usporeno, a strah i samoća sve izvjesniji. Pokušavam je pripremiti za ono što je čeka, ali i dalje ne sluša. Obiteljska bolest, zaključujem isključujući taj dio glave koji funkcionirao kao uporni mehanizam što se ne gasi, ali ni ne daje previše od sebe.
Kako uopće bilo koga pripremiti za ovo što nas okružuje? Oko mene su knjige i slike, gledam u ono što sam snimila i zapisala, i samo radim. Na zidovima, nove su fotografije koje smo dobili od Posavca, Ivar je odnio neke slike u svoju novu sobu, a na stubištu je završio poster s Mickom i Marleyem i još nekim likom kojem ne znam ime, i koji svi volimo. Lajkaju ga na fejsu, iako ne znam zašto smo tu fotografiju podijelili s drugima. Nebo nad nama je sivo, zatvoreno od oblaka. Još uvijek je prohladno, iz Kamenskog kamioni odvoze dijelove pogona, ili tko zna što. Oko nas samo pekare i otkup zlata, pognuli smo glave od loših vijesti i još gorih prognoza. "Kako će nam biti?", pita me; "Je li hladno?." Nemam pojma, hladno je, često se tresem pod dekom, od umora, ili kad me cijelo tijelo boli od napornih treninga na koje pristajem bez pogovora. Nitko mi ne svija stopalo, doduše, i to je svojevrstan napredak.
"Ja bih trebala nešto reći na promociji", komeniram, no više nisam sigurna je li to uopće čula. Ponovno sam se umotala u deku. Sjedim i čekam, da Ivar konačno krene, da pročitam onu knjigu od devetsto stranica, da čujem neku vijest koja će barem nakratko prekinuti ovo stanje. Gledam u Mingusa koji se svinuo u krošnji malog duda posađenog u dvorištu. Iz pećnice dopire miris kolača od limuna, koji će vrlo brzo nestati. Posve je tiho, nitko ne zove, svi su negdje, ili nigdje.

Utjecajni blogeri

Čitala sam neki dan o utjecajnoj blogerici, profesorici matematike koja je objavila post u kojem poziva na neposluh znanstvene zajednice. Za neupućene, radi se o servisima koji skupljaju sve što znanstvenici objave, pa to drže nedostupno za sve one koji nisu platili godišnju pretplatu. Koja samo za jedan od tih servisa Hrvatsku košta 2 milijuna eura. No dobro, nisam o tome htjela pisati. Više me potakla vijest o utjecajnoj blogerici, čiji sam post odmah krenula istraživati, onako suh, neugledan, kako se i pristoji nekome tko se bavi onim znanostima o kojima osobno nemam pojma (ali ih nikad ne bih minorizirala, niti smatrala bezvrijednima, kao što to čine prirodnjaci, recimo, komentirajući humaniste). I tako u beskraj. Ali, nisam ni o tome željela pisati.
Sve se češće pitam, ima li bilo što ikakvog smisla. Tko su uopće utjecajni ljudi, može li post nekog blogera pokrenuti svijet, promijeniti bilo što, okolnosti, razmišljanja, stanje u kojem jesmo? Utapam se u besmislu, ne vidim izlaz i čini mi se da je sve što radim uzaludno, jer je ionako ono bitno odlučeno negdje drugdje. I jedino o čemu mogu pisati je djelić svijeta koji sam ogradila zidovima čiju poroznost osjećam bez obzira na trud uložen u njihovo održavanje. Mali je prostor bio zameten snijegom, koji se doduše gotovo posve otopio. Mačke su se igrale u njemu, kos i sjenica ponekad su svratili vidjeti ima li za njih priređene hrane. Na ekranu, smjenjuju se novosti koje ponekad čitam u pauzi, dok ne pišem ili gledam ono što sam snimila, smišljajući najbolji način kako opisati nešto, što na kraju nitko neće čitati. Ako je suditi po najavama i recentnim istraživanjima, ionako se ništa ne čita. Samo se gledaju slike i prate glupave, medijski nabrijane proste rečenice, među čijim retcima rijetko pronalazim odgovore na pitanja zašto tako živimo. Vrijedne informacije sve su rjeđe, jer sve je podvrgnuto ispraznom modelu čija četiri ugla drže senzacionalistički pojmovi, dok sadržaja nema. Okviri neprestano titraju, uz njih je nezaobilazna reklamna traka na kojoj trepere dodatne količine gluposti - kupi me, kupi me, ne možeš bez tog proizvoda, i što ja znam. I tako danima, tjednima, Osluhujem tišinu iz svoje okoline, nema zvuka koji bih voljela čuti. Puhalica raspuhuje topli zrak, štedimo na grijanju, na plinu, na tko zna čemu, kao da će nas to spasiti. Nema telefonskih poziva, čak su i oni prodavači koji na taj način nude kojekakve usluge i proizvode, odustali. Ljudi su postali brojevi u vijestima o nezaposlenima, polomljenima na skliskoj površini, potopljenima nakon havarije. Posvuda na svijetu sukobi, ljudi se svađaju oko autorskih prava ili mogućnosti beskonačne dostupnosti svega što poželimo, Grci teatralno pale vatre, dok ja iz svoje pozicije nemoći pokušavam pronaći odgovor na pitanje, što se uopće događa? Zašto dugovi? Tko je kome smjestio?

 

Za to vrijeme utjecajni blogeri u našoj sredini jednako su besmisleni kao i ona sama; politika, slavni, kuhanje - sveto trojstvo tema koje svatko može podnijeti u 2-3 minute pozornosti. Ulična moda i kombinacije koje bi nas morale navesti na to, da se odijevamo zanimljive, da vodimo život kakav bismo trebali voditi, jer, zaboga, ovo je 21. stoljeće i nema više vremena za neaktivne, spore, neprilagođene. Nekad je vrijeme bilo novac, danas je sve profit; ne, nisam trgovala dionicama, prepustila sam to nekim svojim poznatima koji su me povremeno izvještavali o stanju, da bi na kraju sve splasnulo kako smo i mislili da bude. Privid je bio sladak, posljedice nezaustavljive. Je li to prvi znak starosti (ili ne znam koji po redu, ali one prethodne nisam razaznala)? Postajem li slična starom, čije komentare moram ponekad poslušati kako bih nakratko odagnala njegovu samoću, ili Ireni, koja se bori s nevidjljivim neprijateljem koji uvijek pobjeđuje? Ne mogu razgovarati s nekim ljudima, boli me njihova nemoć, ono na što su se sveli. Ne mogu, doduše, razgovarati ni s mnogim drugim ljudima, neprekidno sam u nekom prijeporu sama sa sobom i s čitavim svijetom. Pa navečer sjedim na kauču, gledam stradanja u Europi koja su bila toliko zastrašujuća da mi se današnji život ipak čini mnogo boljim ili čitam o njima u teškoj knjizi koju jedva pridržavam rukama. Jučer sam probala smisliti neki način, kako čitati knjige od 700 i više stranica, no teško da ću taj patent bilo kome moći prodati. I opet ništa od profita, osim onog intelektualnog (koji se, doduše, ne računa, ili?). Nije mi preostalo ništa drugo nego da se primim posla i fotografija koje stari u zadnje vrijeme daje izrađivati iz diapozitiva koje mu je Ivar konačno donio. Njihove su boje neobične, danas nezamislive, vrlo zanimljive. Scene su uobičajene, kućne, rođendani, Božići, izleti vikendom, putovanje u Veneciju, Davor u suzama, ili nekoliko godina kasnije vrlo mršav, kakvog ga još pamtimo. Baka s naočalama kakve je nosio Tito, Čuček koji se smije jer je volio biti s nama, igrati se, zafrkavati nas. Moja mama, nevjerojatno lijepa, koju gotovo ne želimo gledati kakva je bila, znajući u što se pretvorila. Haljine koje sam nosila - tamnocrvenu baršunastu koju su dvaput proširivali i produljili za jedan volan dok konačno nije na meni raspucala; crnu s uzorkom ivančica koju sam uvijek kombinirala s crnim lakiranim cipelama, tamnoplavu pletenu s malim ružičastim obrubom oko izreza, kaputić s passend-kapom, neke smiješne poze, zabrinuto čelo. Ne znam kad sam se zapravo počela brinuti, no sudeći po fotkama, bilo je to davno. Šetnje su bile lijepe, priroda mirnija; u Veneciji pored nas gotovo nitko, nezamislivo za današnje doba dok se probijamo kroz mnoštvo ljudi koji putuju i s kojima kratkotrajno dijelimo mjesta.
Uvijek sam voljela uzlijetanja i slijetanja. Prepušteni smo tuđoj vještini i vremenskim uvjetima, osjećamo onaj trenutak praznine u koji utječu sila teže i sila uzgona. Ponekad sklapam oči i prepuštam se tom neobičnom osjećaju kojim ne mogu vladati. Ne znam hoće li biti u redu, kako bih to mogla znati, uostalom. Znam da nisam utjecajna blogerica, ali to saznanje me ne smeta. Dobro je prepustiti se, zatvoriti (ili otvoriti) oči, pogledati grad koji se pred nama pruža u svoj svojoj ljepoti (i pritom nije važno o kojem je gradu riječ). Ostavljamo male tragove, nesigurni hoćemo li se ikada vratiti. Ali ni to, kao mnogo ostalog danas, nije važno. Bili smo.