Blago starih Križića

Konačno je toplo; dapače, čak pretoplo. Sve dolazi tako naglo, nema više prijelaza ni adaptacija na koje smo navikli u djetinjstvu. Oko nas, crnobijeli svijet. Toplo-hladno, plus-minus, stalno iznova.
Zamalo pa smo gotovi, krevet je postavljen, Nenad i Ivar složili su ga jučer, mačak je već prehodao po njemu, skačući na prozor, pokušavajući istovremeno biti na svim mjestima koja je označio kao svoja. Dok sam kasno navečer radila, a dečki bili vani, sklupčao se u košaru koju sam postavila uz Irenin i Bennov kauč. Gotovo ga nisam pronašla, čudeći se kako se smjestio tamo gdje mačke rijetko spavaju - u za njih priređenu košaru.
Neki dan vozila sam se na vježbanje. Nedugo prije toga pala je kiša, a sa zapada je ubrzo prodrlo nisko prodorno sunce. Putem do Hebrangove pratila sam prelijepe slike, neobične, vrlo intenzivne odraze sunca na dijelovima pročelja koja gotovo uopće inače ne zamjećujem. Na sreću, nije bilo previše automobila na ulici, pa sam ih mogla snimiti. Rijetko to činim, posebno ne iz automobila, no ovo je jednostavno bila slika koju sam poželila zadržati, možda podijeliti s nekim. Pitam se što će reći Silvia, hoće li imati koju opasku o kadru, no zaboga, pa to je samo telefon s kamerom, ništa posebno. Tek svjetlo i boja koji su promijenili uobičajene odnose u prostoru kroz koji prolazim već desetljećima (hm, ne mogu ne priznati, da mi se baš ne sviđa kako to zvuči...).
Količina posla koji smo obavili je neviđena. Uopće više ne znam kako funkcioniramo, možda je sve to samo privid. Kao da hodam po pokretnoj traci koju je nemoguće isključiti, nastojeći zadovoljiti osnovne potrebe svih koji me okružuju. Barem Bennu ide na bolje, čula sam se jučer s Irenom, taj lijek razara s jedne strane, dok s druge "popravlja"; dobio je 1 kilu, ponovno izvještaj o željezu, vitaminima, algama, svemu što nas čini otpornijima, jačima, da bismo izdržali još malo penjanja, hodanja.
Govoreći o penjanju, ne mogu ne spomenuti Nietzschea i njegovo istraživanje dvorišta, što je na kraju završilo penjanjem na ljestve i prisilnim skidanjem mačka prije nego što je zamalo skočio susjedi Renati u stan. I tako je to stalno, čas mačka, čas netko iz obitelji, a mi se penjemo, prisilno ih "spuštamo" ili dižemo, održavamo svoju ravnotežu bez da nas itko pita, kako nam to uopće uspijeva.

Kad sam započela ovaj blog, zamislila sam ga kao "mjesto" gdje ću moći progovoriti - bolje rečeno napisati - nešto o tom odnosu koji imamo. Nisam do te mjere praznovjerna da bih pomislila kako sam nešto urekla; ipak, neobično mi je prepričavati to stvaranje prostora kroz koji svakodnevno prolazim, nastojeći ga održati živim. Brišem prašinu, uklanjam tragove šapa koje je mačak ostavio na staklenoj ploči za kuhanje, još uvijek neupotrebljenoj. Osluškujem hladnjak, jer mi se čini da je glasan (a tako je mali), krećem se poput duha po toj kući koja je postala ostvarenjem mnogih mojih snova iz djetinjstva, dok je bila posve drugačija, opterećena stradanjima djeda i strica; dok je u njoj "vladala" Vilma uz koju sam odrastala, tada još nesvjesna svih obilježja prostora kojih se danas postepeno, vrlo polako prisjećam. Crvenog kauča u "velikoj" sobi (nikad ju nismo zvali dnevnom), na kojem je spavao stric koji nikad nije imao neku svoju prostoriju. Kraj kauča se nalazio manji okrugli stol na koji sam stavljala gramofon (bio je mono, što mi se iz današnje perspektive, kad sam okružena zvukovima koji u svakoj prostoriji kuće dopiru iz brojnih sprava koje je Nenad tijekom godina kupio, čini nestvarnim); do besvijesti sam slušala Simona & Garfunkla -newyorški koncert, i Stonese (znam tko će biti ponosan), Gimmie Shelter, i Purple.
Na terasi se nalazila bačva u kojoj je baka kiselila zelje, zbunjena jer nikad nisam željela jesti njezine sarme s mesom (morala ih je puniti narezanim zeljem, bože, koja kombinacija). Sve je bilo poluimprovizirano, daleko od onoga kako sam si zamišljala idealno stanovanje. Sonja i ja sjedile smo u dnu stubišta, komentirajući uz ostalo knjige koje smo čitale do iznemoglosti. Ona je uvijek pogledavala u zakutke, vjerujući kako se negdje krije blago starih Križića. Dalek smo put od onda prošli. Meni trenutno preostaje odrediti itinerer putovanja koje nam slijedi. O njemu, kad se vratimo. Tko zna, na koja ćemo "blaga" naići.

produljeno čekanje

Stalno smo na telefonu, Irena i ja. Benno - u bolnici. Neka disharmonija u radu srca, sređena naizgled jednostavnim, namjerno izazvanim "udarom" koji je popravio ritam, učinio da opet sve, barem na neko vrijeme, radi kako treba. Da Irena ne brine, ne osluškuje i u strahu iščekuje bilo kakvu naznaku bolesti, nečeg drugačijeg, o čemu ne znamo dovoljno pa smo zato uplašeni, nemoćni činiti ono što može pomoći.
Za to vrijeme mi se bavimo slikama, Mare preuramljuje Stupicu, Bifela, i nečiji crtež (nismo odgonetnuli potpis). Nikako se nije mogla načuditi tome, što ostavljamo stare okvire. No dobro, na svašta je ionako navikla, barem ima dobre radove u rukama.
Kvake su u hodniku, stolar kaže da pili, znam, Matko će stići na vrijeme, čekamo da jave da možemo doći po krevet, madrac, podnice... za lakše snove.
Toliko toga nastojim pretpostaviti, pokušavam se sjetiti njihovih navika, no percepcija je varljiva, vidimo ono što želimo, zaboravljamo olako... s koje je što strane, gdje tko sjeda, do kuda mora sezati pogled da bi se uspostavio kontinuitet seoba po Zagrebu, od one sobice u djetinjstvu sve do ovog danas? Veli Irena, "moramo doći, na moju odgovornost, Bennu će biti bolje, voli Zagreb, a i moramo doći zbog tebe, zbog svega što činiš".
Činjenje kao trajno stanje (neću reći trpno stanje, jer to trpno stanje glagola podsjeća na trpljenje, a nema veze, ne trpim... nego volim trpno stanje kao neku neodređenu oznaku trajne napetosti, zbivanja koje traje i ne nazire mu se kraj).
Danas sam posjetila mamu prvi puta nakon što je izašla iz bolnice. Vozi se po stanu, zapravo je dobro, razmišlja, svega svjesna, napokon može normalno razgovarati. Bez bolova, lijekova koji zasljepljuju. Okružena sam ljudima koji nas trebaju. Čudno neko stanje. Činimo, i Nenad i ja. Više ne znam, što je dovoljno. Posvemašnji gubitak kriterija. U tom ludilu imam vremena za čaj sa Silviom, čekam njezine fotografije. Gledam i dalje kroz onu šumu, svaki put pogled seže sve dalje u dubinu, iznenađuje me njegova putanja. Odnijela sam i knjigu Nataši. Da ne bude tužna. Siri Hustvedt je dobra za ovakva stanja u životu. Kad je na koncu lišila svoj lik sposobnosti gledanja, nije mu oduzela sve ono ljudsko, sve ono dobro. Čudan neki rođendanski dan. Odakov sprovod, Branko koji je bio strašno tužan, do ganuća, hladnoća koja se (opet!) vratila, ne pušta nas već mjesecima. Čeznem za toplinom.
I da, potpisala sam ugovor za novi Irenin telefonski broj (6381070). Pa vam ga odmah dajem, sljedbenica/i/ma, bit će ukopčan početkom travnja. Nešto svjetovno, za činjenje. Ivar je stigao s Nietzscheom, obećaje da će ove nedjelje prevesti na njemački dio teksta, za Markusa, Claudia, naše Berlinčane. On vera....