Blago starih Križića

Konačno je toplo; dapače, čak pretoplo. Sve dolazi tako naglo, nema više prijelaza ni adaptacija na koje smo navikli u djetinjstvu. Oko nas, crnobijeli svijet. Toplo-hladno, plus-minus, stalno iznova.
Zamalo pa smo gotovi, krevet je postavljen, Nenad i Ivar složili su ga jučer, mačak je već prehodao po njemu, skačući na prozor, pokušavajući istovremeno biti na svim mjestima koja je označio kao svoja. Dok sam kasno navečer radila, a dečki bili vani, sklupčao se u košaru koju sam postavila uz Irenin i Bennov kauč. Gotovo ga nisam pronašla, čudeći se kako se smjestio tamo gdje mačke rijetko spavaju - u za njih priređenu košaru.
Neki dan vozila sam se na vježbanje. Nedugo prije toga pala je kiša, a sa zapada je ubrzo prodrlo nisko prodorno sunce. Putem do Hebrangove pratila sam prelijepe slike, neobične, vrlo intenzivne odraze sunca na dijelovima pročelja koja gotovo uopće inače ne zamjećujem. Na sreću, nije bilo previše automobila na ulici, pa sam ih mogla snimiti. Rijetko to činim, posebno ne iz automobila, no ovo je jednostavno bila slika koju sam poželila zadržati, možda podijeliti s nekim. Pitam se što će reći Silvia, hoće li imati koju opasku o kadru, no zaboga, pa to je samo telefon s kamerom, ništa posebno. Tek svjetlo i boja koji su promijenili uobičajene odnose u prostoru kroz koji prolazim već desetljećima (hm, ne mogu ne priznati, da mi se baš ne sviđa kako to zvuči...).
Količina posla koji smo obavili je neviđena. Uopće više ne znam kako funkcioniramo, možda je sve to samo privid. Kao da hodam po pokretnoj traci koju je nemoguće isključiti, nastojeći zadovoljiti osnovne potrebe svih koji me okružuju. Barem Bennu ide na bolje, čula sam se jučer s Irenom, taj lijek razara s jedne strane, dok s druge "popravlja"; dobio je 1 kilu, ponovno izvještaj o željezu, vitaminima, algama, svemu što nas čini otpornijima, jačima, da bismo izdržali još malo penjanja, hodanja.
Govoreći o penjanju, ne mogu ne spomenuti Nietzschea i njegovo istraživanje dvorišta, što je na kraju završilo penjanjem na ljestve i prisilnim skidanjem mačka prije nego što je zamalo skočio susjedi Renati u stan. I tako je to stalno, čas mačka, čas netko iz obitelji, a mi se penjemo, prisilno ih "spuštamo" ili dižemo, održavamo svoju ravnotežu bez da nas itko pita, kako nam to uopće uspijeva.

Kad sam započela ovaj blog, zamislila sam ga kao "mjesto" gdje ću moći progovoriti - bolje rečeno napisati - nešto o tom odnosu koji imamo. Nisam do te mjere praznovjerna da bih pomislila kako sam nešto urekla; ipak, neobično mi je prepričavati to stvaranje prostora kroz koji svakodnevno prolazim, nastojeći ga održati živim. Brišem prašinu, uklanjam tragove šapa koje je mačak ostavio na staklenoj ploči za kuhanje, još uvijek neupotrebljenoj. Osluškujem hladnjak, jer mi se čini da je glasan (a tako je mali), krećem se poput duha po toj kući koja je postala ostvarenjem mnogih mojih snova iz djetinjstva, dok je bila posve drugačija, opterećena stradanjima djeda i strica; dok je u njoj "vladala" Vilma uz koju sam odrastala, tada još nesvjesna svih obilježja prostora kojih se danas postepeno, vrlo polako prisjećam. Crvenog kauča u "velikoj" sobi (nikad ju nismo zvali dnevnom), na kojem je spavao stric koji nikad nije imao neku svoju prostoriju. Kraj kauča se nalazio manji okrugli stol na koji sam stavljala gramofon (bio je mono, što mi se iz današnje perspektive, kad sam okružena zvukovima koji u svakoj prostoriji kuće dopiru iz brojnih sprava koje je Nenad tijekom godina kupio, čini nestvarnim); do besvijesti sam slušala Simona & Garfunkla -newyorški koncert, i Stonese (znam tko će biti ponosan), Gimmie Shelter, i Purple.
Na terasi se nalazila bačva u kojoj je baka kiselila zelje, zbunjena jer nikad nisam željela jesti njezine sarme s mesom (morala ih je puniti narezanim zeljem, bože, koja kombinacija). Sve je bilo poluimprovizirano, daleko od onoga kako sam si zamišljala idealno stanovanje. Sonja i ja sjedile smo u dnu stubišta, komentirajući uz ostalo knjige koje smo čitale do iznemoglosti. Ona je uvijek pogledavala u zakutke, vjerujući kako se negdje krije blago starih Križića. Dalek smo put od onda prošli. Meni trenutno preostaje odrediti itinerer putovanja koje nam slijedi. O njemu, kad se vratimo. Tko zna, na koja ćemo "blaga" naići.