Stalno smo na telefonu, Irena i ja. Benno - u bolnici. Neka disharmonija u radu srca, sređena naizgled jednostavnim, namjerno izazvanim "udarom" koji je popravio ritam, učinio da opet sve, barem na neko vrijeme, radi kako treba. Da Irena ne brine, ne osluškuje i u strahu iščekuje bilo kakvu naznaku bolesti, nečeg drugačijeg, o čemu ne znamo dovoljno pa smo zato uplašeni, nemoćni činiti ono što može pomoći.
Za to vrijeme mi se bavimo slikama, Mare preuramljuje Stupicu, Bifela, i nečiji crtež (nismo odgonetnuli potpis). Nikako se nije mogla načuditi tome, što ostavljamo stare okvire. No dobro, na svašta je ionako navikla, barem ima dobre radove u rukama.
Kvake su u hodniku, stolar kaže da pili, znam, Matko će stići na vrijeme, čekamo da jave da možemo doći po krevet, madrac, podnice... za lakše snove.
Toliko toga nastojim pretpostaviti, pokušavam se sjetiti njihovih navika, no percepcija je varljiva, vidimo ono što želimo, zaboravljamo olako... s koje je što strane, gdje tko sjeda, do kuda mora sezati pogled da bi se uspostavio kontinuitet seoba po Zagrebu, od one sobice u djetinjstvu sve do ovog danas? Veli Irena, "moramo doći, na moju odgovornost, Bennu će biti bolje, voli Zagreb, a i moramo doći zbog tebe, zbog svega što činiš".
Činjenje kao trajno stanje (neću reći trpno stanje, jer to trpno stanje glagola podsjeća na trpljenje, a nema veze, ne trpim... nego volim trpno stanje kao neku neodređenu oznaku trajne napetosti, zbivanja koje traje i ne nazire mu se kraj).
Danas sam posjetila mamu prvi puta nakon što je izašla iz bolnice. Vozi se po stanu, zapravo je dobro, razmišlja, svega svjesna, napokon može normalno razgovarati. Bez bolova, lijekova koji zasljepljuju. Okružena sam ljudima koji nas trebaju. Čudno neko stanje. Činimo, i Nenad i ja. Više ne znam, što je dovoljno. Posvemašnji gubitak kriterija. U tom ludilu imam vremena za čaj sa Silviom, čekam njezine fotografije. Gledam i dalje kroz onu šumu, svaki put pogled seže sve dalje u dubinu, iznenađuje me njegova putanja. Odnijela sam i knjigu Nataši. Da ne bude tužna. Siri Hustvedt je dobra za ovakva stanja u životu. Kad je na koncu lišila svoj lik sposobnosti gledanja, nije mu oduzela sve ono ljudsko, sve ono dobro. Čudan neki rođendanski dan. Odakov sprovod, Branko koji je bio strašno tužan, do ganuća, hladnoća koja se (opet!) vratila, ne pušta nas već mjesecima. Čeznem za toplinom.
I da, potpisala sam ugovor za novi Irenin telefonski broj (6381070). Pa vam ga odmah dajem, sljedbenica/i/ma, bit će ukopčan početkom travnja. Nešto svjetovno, za činjenje. Ivar je stigao s Nietzscheom, obećaje da će ove nedjelje prevesti na njemački dio teksta, za Markusa, Claudia, naše Berlinčane. On vera....
Nema komentara:
Objavi komentar