Ispočetka! Desna!

Boli me cijelo tijelo, i to već danima. Moji doma mi se smiju, nije im jasno zašto to mora tako biti, i zašto se toliko trapim. Ponekad ni sama ne znam razlog, no ustrajna sam, idem dalje, skačem, veselim se stvarima koje slušam doma i zatim na njih vježbamo, uživam u ritmu, sposobnosti da to još uvijek mogu pratiti.
No, tijelo ne boli samo od (pretjerana) vježbanja; problem je u količini posla, uspinjanju stubama i prenošenju rublja, ili tko zna čega što činim automatski, ne misleći uopće o tome. Jedina "mantra" koju pritom ponavljam ona je o uvlačenju trbuha koju Jelena propovijeda već mjesecima. I tako, dok se penjem ili spuštam, dok satima sjedim u radnom stolcu gledajući u svoje (ili tuđe, ovisno o poslu) riječi na zaslonu, dok se vozim na biciklu do doma, ili sjedam za volan (sve rjeđe, doduše), stišćem trbuh, nastojim se kontrolirati, uvući u sebe svo iskustvo koje sam stekla o sebi, tijelu, držanju, hodanju, činjenju tko zna čega. Poput prenošenja javora koji smo Ivar i ja kupili u subotu, iako sam uvjerena da smo pretjerali s visinom stabla koje ćemo za koji dan posaditi.
Boli me i zbog visokih peta koje sam nosila na koncertu Beyonce neki dan u Zagrebu, na koji sam otišla sa svojim FF-društvom. Prvi puta u Areni nakon što sam u njoj bila dok su je bojali prije rukometnog prvenstva, pripremajući se za pisanje teksta koji je u međuvremenu objavljen u knjizi posvećenoj izgradnji te zgrade. Gledam oko sebe zdanje čije tlocrte i budućnost uklopljenu u golemi shopping-centar imam spremljene u kompu. Za taj posao, naravno, ostali smo prikraćeni za honorar. Ali, koga to zanima, platili su nam predujam i to bi nam, vjerojatno, trebalo biti dovoljno. Arena će poslužiti kao još jedan motiv razglednice u političko-promotivnoj kampanji gradonačelnika. Razmišljam kako bi bilo super da sve te nenaplaćene poslove, i neke druge probleme koje nikako ne uspjevamo riješiti, oglasim na takvim golemim reklamnim panoima, umjesto što ispisujem retke bloga. Recimo, da objavim oglas posvećenoj onoj ženi iz Ingre koja je namjeravala iz mog teksta ukloniti imena arhitekata ("pa i drugi autori su radili na Areni, zašto samo njih isticati?"). Ili Ingrinim managerima (koji bi se vjerojatno nasmijali na sume koje su nam "obećane"), Igoru Oppenheimu i njemu sličnima, za koje me zanima kako bi se ponijeli u slučaju da im obavljen posao nije plaćen.
Bilo kako bilo, Beyonce je razlog što me bole noge zahvaljujući višesatnom stajanju i čaganju u Melissa cipkama. Više od pjevačice dojmila me se Anita koja je već mahnito plesala sat prije koncerta, trudeći svoj osobiti rad nogu dovesti u vezu s ritmom popularnih pjesama s kojima su nas "zabavljali". Sve je bilo kako treba, Ivanina frizura (hm, nisam sigurna da se to može tako zvati), modni izričaji uokolo nas (poput šuštave svilene odjeće Veljačinih prijateljica), poznati koje sam srela, no ipak ... jedna je Madonna, zaključujem.
I tako, unatoč bolovima i visokim petama, skačem i danas; to je jedino mjesto kad slušam nekog drugog, preskačući preko stepa i pitajući samu sebe koliko još mogu izdržati. S malog stagea ori se njezin glas: "Ispočetka! Desna!", lupka se smiješnom gestom po glavi pokazujući da - po tko zna po koji put - počnemo s koreografijom ponovno. Dio nas doživljava to kao nešto osobito važno, svaka iz svojih razloga. Volim tu "muku"; skačem, mislim samo na tu sivu, gumom prekrivenu površinu s kojom se borim; pogledavam Ivanu i Dašu (jedna "talentirana" danas je iskušavala svoju osobitu koreografiju, na sreću ne predugo), umiremo od smijeha. "Ovo je za blog", kažem Daši, "šteta što to ne možemo snimiti".
I da, nemoguće je sve snimiti, svaki taj trenutak o kojemu pišem, koji iz nekog posve subjektivnog razloga postaje važan, ili je samo drugačiji. Odupirem se umoru, brišem znoj s lica, skačem dalje. I razmišljam o fotografijama koje ću pokazati, svjesna njihovog manjka, no ipak, meni dragih, na kojima me nikad nema (jer snimam); snimki pejsaža, penjanja na stabla, gledanja koje je postalo mnogo kvalitetnije i usredotočenije. Zamišljam proces prebacivanja odraza među lećama, onih naopako okrenutih, složenih preduvjeta koje je potrebno ispuniti da bi nešto postalo - slikom.