Kada na uglu moje ulice

Dani su vrući, sparni i naporni; polako i pomalo lijeno izlazim iz kuće samo kad moram, jer posla ionako ima dovoljno među našim kućnim zidovima. Prije par dana tako sam se uputila ne znam više ni sama točno gdje. Iz asfalta se već osjećalo ono karakteristično isparavanje, u ljetnim mjesecima povezano s vrelim zrakom koji ispuhuje klimatizacijski sustav iz tvornice. Na sreću, krenula sam na drugu stranu pa me nije dostigla vrelina koju su nekad, kad je tvornica radila punom parom (i to doslovno, jer skrojena i sašivena odjeća morala je biti ispeglana prije utovara u goleme kamione koji su često, prolazeći kolnim ulazom, strugali po njegovu stropu zbog loše određene mjere) nastojali ograničiti postavljanjem drvenih, relativno niskih ploča uz rub pločnika.
Uz pročelje uglovnice čiji su žbukani ukrasi nedavno zamotani u plastičnu foliju nakon što su se počeli trusiti i vjerojatno prijetiti otpadanjem dijelova, prije nekolko dana stajala je stara emajlirana kada. Kako se čini, nije bila ugrađena nego je jednostavno, kao i ona glomazna i nepraktična u našoj staroj kupaonici, u kojoj je vodu grijao plinski kotao s ovalnom metalnom pločicom na kojoj je bio prikaz zeca, bila donešena i samo priključena na olovne cijevi. Pored kade ustobočila se žena smiješne frizure kakvu dugo nisam vidjela; izgledala je kao rezultat kućne radinosti kojom otpuštene ili prerano umirovljne radnice popravljaju kućni budžet. S radnikom koji je bio angažiran tko zna od koga na tko zna kojem poslu, razmatrala je mogućnost ponovnog korištenja nečega što je odavno prestalo biti bijelo, prekriveno jednoličnim slojem emajla, ili čisto. Bila mi je istodobno smiješna i jadna, onakva mršava, ruku položenih na bokove kao da odlučuje nešto važno, kao da tom svojom prenaglašenom, patetičnom gestom nastoji zanemariti činjenicu da je kada stara, ružna i pohabana.
Postoji nešto što povezuje ljude - možda baš ti predmeti koje netko odbacuje da bi istodobno, gotovo automatski pronašli nove "vlasnike", pa i nove svrhe. Kade sam već viđala kao cvjetne lijehe, ponekad na selima u kojima sam se zatekla na sreću rijetko, obavljajući neki posao za Institut, ili možda kupujući ulje u nekom istarskom zaselku. Kada s ugla Čanićeve vjerojatno bi zaintrigirala i mog strica da je u snazi; doduše, ne znam kako bi ju dovukao doma, ali još mi je živo u sjećanju sve ono što smo naposlijetku morali baciti, svjesno prihvaćajući njegove zamjerke i ljutnju.
"Nestanak papigica bio je početak nestajanja djetinjstva.", piše Sebald. Možda je to pasionirano skupljanje svega onog što uglavnom nismo trebali, i što je s vremenom bilo posloženo u neizmjerne slojeve koječega, isto tako bilo povezano s nesvjesnom željom zadržavanja djetinjstva; držanja na okupu stvari među koje su gotovo s istim žarom kao i tijekom njihova skupljanja posložene mnoge godine mojega djeda, bake, strica, oca - svih onih koji se, zbog mnogih razloga, nisu bili u stanju odvojiti od onog "nedužnog" predratnog doba kad je još sve bilo moguće (ili se to samo tako činilo). U tim su danima zaostali moj otac i stric, nemoćni odvojiti se od roditelja s kojima, iako su za njim žudjeli, nisu imali previše blizak odnos. Za razliku od njih, svog se djetinjstva sjećam tek u dijelovima, onog ranog gotovo uopće ne. Do neke sam mjere preuzela dugogodišnje pripovjetke o tome kako je bilo, pretvorivši ih u "svoje" slike. Prisvojila sam ih, presvukla i počela postupno prepričavati drugima, iako ih se nikad, ali baš nikad nisam zapravo sjetila. Sjećanja se ionako rasplinjavaju u zraku, a "u zbilji se sjećanje, naravno, ne događa", smatra Sebald.
Bilo kako bilo, ne znam što je naposlijetku bilo s kadom. Njezina je sudbina ostala na brizi žene koju sam prvi put vidjela. Za razliku od njezinih problema, mi smo se bavili presađivanjem - stari bor koji je Nenad kupio prije par godina odustao je od rasta i počeo se sušiti. U njegovoj lijepoj, tamno sivoj posudi zamijenio ga je dud odabran tko zna zašto; krošnja mu je lijepa, ne previše stilizirana, i vjerojatno će dobro izgledati i po zimi. Uz Irenin prozor sadimo novu penjačicu, upravo onakvu kakvu smo vidjeli na mnogim mjestima u Francuskoj i čija nam se naizgled nemarna putanja rasta svidjela. Probat ću je prisiliti da prozor obujmi s dvije strane, jer ionako nema previše prostora da bi se pružila u visinu. Postat će to još jedna slika za koju znam da će dobro izgledati - prozora iza kojeg Irena i Benno, uvijek zajedno kad su u Zagrebu - on nesigurno, a ona kao i obično energično - peru suđe. Dvije šalice, dva tanjura, dvije žlice; sve ono na čemu ostaje talog koji ispirem nakon što su otišli jer ne volim tu vrstu tragova. Pa i danas, dok kraj mene prijateljica Marijevog oca, stara gospođa koja se unatoč vrućini uređuje za ručak, stavlja nakit i posebnu opravu "za uz stol", pokušava oprati šalice od doručka, samo čekam trenutak kad će izaći, a ja ću za njom ponovno sve oprati, ovoga puta bez tragova.
U trenutku kad objavim blog, njegove se margine automatski poravnavaju. Uredne su, složene prema nekom prethodno utvrđenom obrascu o kojem nema smisla previše razmišljati. Te margine na neki način izravnavaju ono o čemu pišem, ujednačavaju, daju okvir razmišljanjima čija je putanja ipak više nalik razbarušenoj penjačici. Nemoguće je poravnati proživljeno, ono čega se sjećamo ili sjećanje koje smo preuzeli od nekog u koga imamo povjerenje. Između te dvije naizgled ravne linije koje prate tijek pisanja moram uvrstiti i ono što se ne da poravnati. Gledam u Borisovu podlakticu, njegov je broj 120598. S koje su strane počeli brojati? Je li postojao zajednički registar, ili je svaki logor kretao s nulom? Uz kuću je posadio nekoliko paradajza; uzgaja mladice šimšira za novu ogradu koja će ih odvojiti od mafijaša koji su se susjedne kuće domogli zahvaljujući kockarskim ili nekim drugim dugovima prijašnjih vlasnika. Njegov je govor suh, rijedak, vjerojatno dragocjen. Nemoguće ga je poravnati - možda je dovoljno ostaviti rečenicu otvorenom ...

Opservacije

U autobusu u kojem se vozim nakon ne znam koliko godina, na susjednom sjedalu u djedovu krilu sjedi djevojčica. U ruci joj je plišanac (ne, nisam nostalgična, iako moram primjetiti da je velika kutija ispunjena plišancima koje je Ivar godinama dobivao još uvijek pohranjena u spremištu); lav, kako mi se čini, možda onaj iz Lion Kinga na kojem sam, kao i na mnogim sličnim crtićima, potajno brisala suze. Spremili su se u Zoološki vrt hraniti foke, i ne mogu a da se ne osmjehnem dok u vožnji potiho imitiraju glasanje tih prelijepih životinja kad iščekuju hranu. Doduše, isto tako ne mogu ne prisjetiti se sebe male, tko zna koliko mi je bilo godina, kad sam u starom, derutnom i žalosnom zagrebačkom Zoou pokušala dati ribicu foki koja je skočila na ogradu i "potrčala" za mnom. Danas mi je to smiješno, no tada sam se preplašila i rasplakala - to je slika koju je snimio moj otac i koju automatski povezujem s tim mjestom. Dugo godina nisam mogla otići u Zoološki zbog njegova zastrašujućeg stanja, onog vuka uz ulaz koji je polulud hodao lijevo-desno po svom malom, na sreću odavno napuštenom kavezu. Ostalo je to kao jedno od onih mjesta koja vremenom napuštamo, u kojima ne stječemo nikakva nova znanja ni iskustva, u koja nemamo potrebe vratiti se čak ni da bismo vidjeli Knuta (koji više nije ni mali, ni bijeli, ni nježan, kaže Ivar).
"Spreman za živi zid" - piše na majici jednog debelog muškarca koji se vozi u autobusu. Ne volim taj prisilni društveni bonding, kad sam zatvorena u malom prostoru s ljudima osluškujući što govore i promatrajući kako se ponašaju. Sprijeda ulazi pijanac koji pjeva neku glupavu pjesmu, a ljudi se osmjehuju kao da je to simpatično. Kakvo je to društvo koje tolerira pijance koji gnjave ostale, a ne reagira na tolike nepravde, nepravilnosti, grubosti i ostalo? Preda mnom stoji muškac istetoviranih podlaktica, ukras je odavno razliven i teško čitljiv, neka Anita očito mu je svojedobno "ukrala" srce. Ostalo je neizbježno srce sa strelicama i mutan, jedva čitljiv crtež koji podsjeća na košnicu.
"U Zagrebu kažu, Mamići lažu" nalijepljeno je na ploču tramvajske stanice. Slutim da su to učinili po čitavom gradu. Bože, zapravo bi mogli oblijepiti cijeli grad, ne bi bilo dovoljno ploča za sve one koji lažu, iskorištavaju situaciju, muljaju, skloni su prijevarama i svemu onom ostalom što naši očito vole, kad im i dalje tepaju. Na naslovnicama novina ponovno svota od nekoliko milijuna kuna koju je netko pronevjerio. Kad bi barem dio tih sredstava bio vraćen, nedostatak u proračunu zasigurno bi bio manji. Ali, tko će to učiniti? Nema političke snage, volje, mudrosti, uzima se samo onima koji nemaju ili ne znaju kako je glasačka moć u njihovim rukama daleko veća nego što im se čini.
"Hm, očito ti je jučerašnji dan bio toliko ispunjen događajima da si ih sve morala opisati; nema onih tvoji opservacija na koje sam navikao." Dragi Robi, kad bi stalno pisala o onome što stvarno vidim, što toliko često osjećam, bilo bi to "teško" štivo. Enivej, odlazak na vožnju i trčanje po nasipu nekako su izvukli jučerašnji dan. Doduše, trčanje je bilo sporo, uz Nenada na biciklu koji me potajno snimio iako sam mu to izričito zabranila. Tko želi vidjeti uspuhanu, ne osobito brzu sredovječnu ženu koja, kako Jelena slatko kaže, "posrće" po nasipu? No zadovoljna sam, čini mi se da se danas može bolje pisati, da je ponekad dovoljno otresti znoj s lica, podići broj otkucaja i ući u onu zonu kad je sve ostalo nevažno, kad se jedino broje koraci i puls.
Trčanje je problematično jer onemogućava razmišljanje. Bicikl je posve drugačiji, jer dok vozim često mislim o mnogo čemu, kombiniram, preslagujem, donosim neke zaključke koje poslije koristim (ili ih zaboravljam). No trčanje je vrsta borbe sa samom sobom, s dolaženjem do daha, s otporom koji pružam sama sebi ne zato jer ne želim, nego ... tko zna zašto. I tako me sve pomalo boli, ali nema veze. Navikla sam na tu vrstu boli, iako s vremenom primjećujem kako oporavci sve dulje traju. Dok pišem, ostavljam otvorene sve programe i stranice, mailovi "cure", a na fejsu se gomilaju više ili manje zanimljivi komentari. Zapravo, uglavnom su glupavi, tek ponekad netko "nabaci" nešto vrijedno čitanja. Preko nekih profila do mene stižu fotografije ljudi koje sam poznavala, s kojima smo nekad bili povezani. Prijateljstva! Kao da imaju rok trajanja, jer ona u koja je mnogo uloženo ne moraju nužno trajati. Poneka lica vremenom su mi postala nakaradna, dok ih gledam ne osjećam više ništa osim tuposti prema vlastitoj, u prazninu uloženoj energiji. Svako malo neko lajka ono što napišem - o mačkama, ekologiji, nepravdama koje je moguće ispraviti, umjetnosti, kuhanju. Uvijek sam se mogla uživjeti u tuđe probleme, ponekad osjećajući fizičku bol onih kojima je potrebna pomoć. Pitam se, treba li meni pomoć? Ili je terapija pisanjem dovoljna? Jučer, kad smo navečer zajedno - ja, još uvijek crvena u licu i Robi, na kojem se naravno ništa nije vidjelo (ali nije trčao!) - ušli u dvorište, potiho smo priznali kako nam strašno nedostaje Nietzsche. "Istina, sad bi vrata bila obilježena", rekao je Nenad; "To nije važno, ne bi bilo ove praznine", odvraćam nastojeći što prije prijeći tu udaljenost koju je ispunjavao svojim nesvakidašnjim mačjim životom.

Sam svoj majstor

U načelu, sve je trebalo biti vrlo jednostavno, ali kako to u životu biva ispalo je komplicirano. Oko nas je priličan kaos, mislim - ne baš pravi kaos, ali za mene je i ovo dovoljno. Nenadov atelijer ima rupu u stropu, a još nekoliko morat će ih biti napravljeno kako bi se izbjegla kondenzacija. Susjed sa stražnje strane i dalje svakodnevno buši nešto po zidovima; star je i jako bolestan i Nenad je već nekoliko puta bio kod njega, provjeravajući kad će biti gotov. No, ništa od toga. Štema po par minuta, tek toliko da pokaže da je još živ, daje glas od sebe u stanu za koji uopće nismo sigurni da će jednom u njemu moći živjeti. Susjedstvo se mijenja, ono što su nekad bile radionice postaju stanovi, sve je tiše i mirnije, ili se barem tako čini. Kamensko preko puta umire, no susjed koji je u sve jako upućen kaže da nitko nije pokazao interes da na toj golemoj parceli nešto radi. Još smo mirni, no dokad, pitam se. Ima li uopće nade da se preko puta nas ne dogodi neka tragedija? Teško, u ovom gradu nema mjesta za nadu.              

Dok pokušavam pisati do mene dopiru zvukovi - Nenad buši rupe u malom spremništu gdje će konačno doći police. U Furniru smo bili dva dana za redom, prvo za narudžbu, zatim po police, pa zatim ponovno jer je krivo mjerio. Danas smo ih konačno pokupili, skraćene, i ponovno ne stanu. "Pa zar ne vidiš da se zidovi sužavaju prema dnu, ja to vidim s ulaza." Češkao se po glavi, lupao vratima, bio ljut na sebe a ja nisam mogla likovati. Ionako će te vražje police morati skraćivati ručno, svaku posebno; čak je i susjeda angažirao da mu dođe pomoći pa nema smisla da mu još ja zanovijetam. A u dvorištu čeka naše novo stablo koje treba presaditi. Za vikend ćemo se naraditi ko ludi, i najgore je kad se s biljkama bavi netko nervozan i ljut.
Ta Čanićeva izvor je neprekidnog posla. Stalno se nešto događa, dolaze i prolaze majstori, uspinjemo se i spuštamo stubama, sređujemo što sve treba, pomažemo, slušamo, i potom sami među sobom komentiramo. Slavimo Čučekov rođendan, skromno, s jednom finom paštom i čašom vina, jer on ionako ništa ne traži. Teško ga je slušati, govori otežano zbog loše zubne proteze koja mu smeta i pri jelu i pri razgovoru. A on se neminovno vodi oko svih recentnih nepravdi i njegovog specifičnog načina kojim bi sve riješio, kad bi imao mogućnosti. Smijemo se zajedno, jer znamo da je to nemoguće. No mene zanima više, htjela bih doznati što je mislio dok je u koloni prolazio selima i  bespućima, negdje skoro do rumunjske granice. Kasnije na karti pratim taj put sve do Vršca za koji uopće nisam znala da postoji. "Ništa nisam mislio, samo sam išao." Promatram ga dok priča, dok mu se usne kreću u neobičnom ritmu kod kojeg je teško razlučiti govor od hranjenja. Zapisala sam taj put, ne znam je li u stanju pronaći u onom svom neredu ono što je jednom pribilježio.
Imam potrebu doznati što više, osvijestiti detalje iz njihovih života koji možda nisu nešto posebno, jer sličnu su sudbinu mnogi prošli. No iz iskustva znam da kod njega nema pretjerivanja, nepotrebne naracije koja će zadiviti slušatelja i izazvati sažaljenje. Tek činjenice, iznesene nekako šturo. Na posve drugačiji način od onoga kako ja doživljavam stvari, s mnogo detalja i sitnica koje inače ostaju nezapažene.
Koliko to još možemo izdržati? Neprekidno imam dojam da je potrebno usporiti, no posla ima nevjerojatno mnogo. Teško se prisiljavam na pisanje, teme su naporne, osjetljive, materijal zanimljiv ponajviše zbog svoje likovne bezvrijednosti i posvemašnjeg nepoštivanja javnog prostora. I koliko još takvih tema slijedi. Možda je problem u tome što vrlo dobro znam kako će izgledati iduća godina i pol, jer više nema mjesta (a ni vremena) za iznenađenja. Ah, kako brzo nestaju oni talozi koje sam nakupila tijekom putovanja, poput sipljivog treseta koji ispire kiša. Vjerojatno zato uporno šaljem Nenadu razne informacije o onome što se događa i trebalo bi otići vidjeti. Venecija, Nizozemska, planovi, nadanja. S jednog putovanja na drugo; iz jednog posla u drugi, bez odmora, predaha, odmaka. Već sama pomisao na vikend ispunjava me laganom histerijom. Biljke, kuhanje, tržnica, nigdje vremena za nas. Idem potražiti trenutni mir, barem do jutra.

Sasvim obična nedjelja

Kao što smo se nedavno uvjerili, polja u Francuskoj i Njemačkoj obrađena su sve do ruba cesta koje prolaze pokraj njih; sve djeluje iskorišteno, svaki pedalj ima svoj smisao u nekom odavno definiranom redu kojem očito ne pripadamo. Imponira mi to što vidim, osjećam do koje je mjere potrebno u razumijevanju tuđe kulture i svega što ju sačinjava. Jer, nije sve u muzejima, zar ne? Mnogo toga vidi se na ulici, pokraj autoputa, tamo gdje nema reklama koje zagađuju pogled i pretvaraju nas u potrošače kojima ništa drugo nije preostalo nego buljiti u glupave slike; slike koje nas uvjeravaju u neophodnost nekih proizvoda.
Tik pred ulaz u Zagreb nailazimo na neizmjeran niz golemih plakata koje je Zapad odavno odbacio iz svojeg okoliša. Dućani lošeg namještaja, zatim lanac koji prodaje jeftine prehrambene proizvode, neizbježni teleoperateri i između njih mala, nezamjetna ploča koja označuje ulaz u Zagreb. Prostor u kojem se krećem ispunjava me ogorčenjem. Kao da nema ničeg pozitivnog, ničeg što bih poželjela zadržati u sjećanju. Jelena me dočekuje s porukama sličnog tona, nakon iskustva u Engleskoj. Kako se naći u situaciji koju je nemoguće promijeniti, osim ostajanjem u kući i što rjeđim izlaženjem?
Ipak, odlučujemo se prošetati. Odlazimo na Jelenovac, pa sve do spoja s Vrhovcem, zatim do Šestinskog vrha, Prekrižja i preko Pantovčaka natrag. Dok prolazimo nekom uskom cestom, mladi jelen pretrčao je s jedne strane šume nestavši a da se nismo ni snašli. Zvuk njegovih kopita koja su zbog brzine odsklizala po asfaltu odjekuje snažno, a u daljini čujemo psa koji ga je možda nagnao u bijeg. Dan je težak, zrak prepun vlage koja još nije isparila nakon učestalih kiša. Dugo nismo išli tim putem i ne preostaje nam ništa drugo nego da se čudimo zgradama koje su nikle u posljednje vrijeme. Tek je nekoliko vrijedno naših pogleda, sve ostalo dio je onog zagađenja koje nastojim izbjeći. Mnoge "urbane vile" zjape prazne; nova moda je prekrivanje pročelja tankom oplatom koja podsjeća na cigle. Sve je pretjerano - mase, pozicije, premale udaljenosti, boje, materijali, oblici. Poneko bogataško zdanje ističe se nekim zanimljivijim rješenjem, i navodi nas na razgovor o vilama u Grunewaldu i Dahlemu, kao i onim lijepim kućama u Beču do kojih sam odvela Nenada jer mi se činilo da je važno da ih vidi. Nedostatak tradicije i određenog povijesnog konteksta, neimaština i bezumna potreba da se u što kraćem roku "isprave" sve nepravde pripomoglo je stvaranju slike u kojoj boravimo.
Dan nema kraja. Nenad odlazi u dom u kojem dulje od 20 godina živi njegova majka. Navečer vodimo moju mamu do grada. Njezin je monolog predvidiv, a nezainteresiranost za ono što radimo uobičajena. No barem ponovno piše, slaže knjigu za koju se nadam da će je uspjeti objaviti.
I tako redom, dani se nižu, neki bolji, neki lošiji. Pokušavamo odagnati ono što mnogima čini svakodnevicu, zatvoreni u svoje radne prostore iz kojih tek povremeno izlazimo. Za razonodu kuham, zovemo prijatelje i degustiramo divne francuske sireve koje smo donijeli s putovanja; radim caponatu, isprobavam neke recepte i planiram jedno od posljednjih većih kuhanja koje treba obaviti prije nego me posve obuzmu poslovi. Irena se kratko javlja, nekako neobična, daleka, lišena ugode razgovora u kojem je uživala posljednjih četrdesetak godina. Ne mogu ni zamisliti kako je to, što napraviti, kako se ponijeti. Nema utjehe ni pomoći, ostajemo sami svatko na svojoj strani, u situaciji za koju je nemoguće prirediti se. Franzen je pisao Korekcije sedam godina, kažem Nenadu, a novi roman devet. Kako organizirati život ako se odlučim samo za pisanje? Dok gledam kroz svoj omiljeni prozor u staru oronulu fasadu tvornice koju su, kako se čini, gotovo svi napustili, a kako mi otac kaže ni radnice od travnja nisu dobile plaću, pokušavam zamisliti život poput Franzenovog. Pisanje od 7 ujutro sve do kasno poslije podne, glasno čitanje dijaloga, računalo koje nije spojeno na internet. Odvojenost od svega. "Najviše volim pisati jednostavno, ono što se i inače događa u ljudskim životima." Pomiješati fikciju i stvarnost. Hm, ne znam do koje je mjere moguće ogoliti svoj život; zašto ga dopunjavati s izmišljenim detaljima kad je ono što se događa dovoljno zanimljivo. Ili nije? Smije li se napisati sve što se proživjelo? Što napraviti s tuđim greškama, lošim odlukama, rastavama, alkoholom, razočaranjima? Opisati? Ili prešutjeti? Zamjeriti se ili ustrajati?
Za stolom, dok slušam Nadu kako govori o umjetnosti koja me uopće ne zanima, ne skidam naočale iako se počelo smračivati. "Smršavila si?" Ne razumijem to pitanje, kao da je to jedino što me može pitati. "Nemam pojma", odvraćam razmišljajući kako sam završila knjigu, počela pripremati novu, proputovala preko 3 tisuće kilometara, vidjela neke zanimljive stvari, pročitala par sjajnih tekstova i knjiga. I svo to vrijeme živjela. Nema razgovora, zamijenilo ga je zamjeravanje, pa odustajanje. Tako obično, tako svakidašnje. Kao bilo čiji život. Zanimljivo?

Zvono vremena

Katedrala u Strasbourgu vrlo je lijepa, neobične, tamnoružičaste fasade ukrašene stotinama kipova. Do nje pogled se otežano probija kroz brojne turiste, ljude koji zastaju kako bi se fotografirali, kako bi ju jednom, kasnije, negdje drugdje podrobnije pogledali. Rijetko tko zapravo uopće gleda; svi su koncentrirani na malene displeje svojih digitalnih fotoaparata ili kamera, pomoću kojih uglavnom brzopleto bilježe pojedinosti pokraj kojih prolaze. Odavno nisam pristalica histeričnog snimanja, nemam potrebu promatrati svijet oko sebe kroz tražilo, jer ionako fotografije koje snimam nemaju onu kvalitetu koju sam sama sebi zadala kao (neostvariv) cilj. Doduše, Nenad pored mene snima neprekidno, izgleda pomalo smiješno dok okreće iPhone u raznim smjerovima, klika gotovo uopće ne promatrajući kadar, kao da mu to nije ni važno. Ponekad snima lijepe fotografije koje volim gledati. Mnoge mi nisu zanimljive, osim što mi pomažu da osvijestim neke od scena koje sam zamijetila, a koje zbog količine i brzine možda nisam arhivirala na pravi način.
Bilo kako bilo, crkva je lijepa; jedan od onih klasičnih gotičkih ambijenata u kojima ostajemo bez daha zbog vještine građenja i načina na koji se manipuliralo svjetlom, precizno ga vodeći do određenih točaka u prostoru koje bi naizgled iznenadno bivale okupane svjetlošću, pokazujući dotad skrivene detalje. U crkvu smo ujurili u neko međudoba, neposredno prije nego je započela demonstracija astronomskog sata koji stoljećima u isto doba otkucava vrijeme. Njegove se lijepo izrađene, pozlaćene figure smjenjuju zavisno od dana, mjeseca, godine, sata, njegove četvrti i tko zna čega sve ne. S vrha sata, oko pola jedan, pijevac pomiče repom i nekim mehaničkim kliktajem najavljuje kratki performans. Negdje pri vrhu ove nesvakidašnje sprave uokolo figure Isusa prolaze apostoli; u donjem registru Jupiter na kolima idućeg je dana bio smijenjen Venerom čija kola vuče, ako se dobro sjećam, par labudova. Astrološki znak riba na velikom kotaču bio je u najvišoj poziciji, no nisam sigurna da mi je jasno što bi to moglo značiti. Jedino lik smrti, smješten u osi s Isusom, neumorno svakih četvrt sata otkucava vrijeme. I tako od 16. stoljeća sve do danas.

Na putovanjima ne propuštam posjetiti srednjovjekovne crkve. Francuska i Njemačka, ali i mnoge druge zemlje, prepune su sjajnih primjera; to su kompendiji svakojakih umijeća čiji je cilj bio pokazati ljudsku neznantnost na zemlji. Voljela sam osjećaj tišine i posvećenosti koju su ta mjesta u meni pobuđivala. No već dulje vrijeme doživljavam ih tek kao arhitektonsku činjenicu, kao potvrdu umješnosti graditelja i dekoratera čija suradnja, ponekad razvučena tijekom stoljeća, u konačnici rezultira izvanrednim ambijentom. I ništa više osim toga. Uz astronomski sat znameniti je Anđeoski stup, isklesan od ružičastog kamena. Uokolo njega nekoliko je anđeoskih likova, širokih, rasvjetljenih lica nastalih još u 13. stoljeću. Njihova tijela i način klesanja učinili su mi se kasnijima, kao da najavljuju renesansu, ali prevarila sam se. Što mogu; video, fotografije i suvremena arhitektura očito su komprimirali protekla razdoblja na čije nijanse više nisam dovoljno osjetljiva.
Ivar na početku Redovničke ulice skače na stup; nakon svega par trenutaka igru prihvaća i nečije mlađe dijete. Sreća na njihovim licima je za pamtiti, kao i Nenad s telefonom u ruci. Oko nas nezanimljivi, no ljubazni ljudi. Osjećamo se dobro, i nekako sve protječe u miru, bez suviše iznenađenja. Grad je uredan, povijesne četvrti uređene, ali uz zadržavanje patine. Imam dojam predaha, no između čega? Berlinska je priča roman u nastavku; isprekidano tkivo teksta koji dopisujem i razmjenjujem. Iskustva su slična, prostori istodobno sve zgusnutiji i sve širi. Ne mogu se odlučiti kakvi su. Možda je to i dobro. Nema potrebe za konačnim stavom, za stavljanjem točke. Ona ionako dolazi, neminovno poput udaraca malim batom na zvono vremena.

Rastvaranje pogleda

Posve smo dekadentni - uspoređujemo muzeje. U doba recesije, dok do nas dopiru najave opasnosti, prijetnje o kojekakvim ekonomskim strahotama; dok osluškujemo do koje će mjere poskupjeti plin i struja, istodobno komentiramo postave i novu muzejsku arhitekturu na koju smo naišli. Berlinski Neues Museum posve nas je očarao. Nevjerojatan spoj sačuvanog i restauriranog uz minimalne, ili bolje rečeno teško primjetljive recentne dodatke ispunjava nas ushitom. Iz jedne u drugu prostoriju smjenjuju se razni materijali - mozaik, oslici, drvo, kamen, stari zidovi, poneki novi zid, cigle ... sve je moguće dovesti u vezu i uspostaviti međusobno skladan odnos. Postav je divan, izlošci pažljivo probrani; sjećam ih se dok su još bili u Charlottenburgu, u mraku, kako se onda najčešće odnosilo prema tim artefaktima iz nekih davnih vremena, koja kao da nisu postojala. Iako me dan ranije iznova ospunula količina predmeta oteta iz auteničnog konteksta (zaboga, ti oltari, stupovi, zidne obloge - što više s tim raditi, kako to danas gledati u prekrcanim, neadekvatnim muezija?), Chipperfield je pokazao što se sve može napraviti.
Slike se naprosto nastavljaju jedna na drugu, i ne znam koja je ljepša. Rijetko idemo gledati predmete iz tih davnih vremena; jednostavno za to više nemamo vremena, a i način kako su predmeti preuzeti i predstavljeni odavno me ne impresionira. No ovoga puta uživam u gotovo svakom detalju, prelijepim egipatskim reljefima, klinastom pismu uklesanom u stele, bogatstvu materijala i domišljatosti koji su zahvaljujući arhitektu zaživjeli na nov, drugačiji način. Svjetla su dobra, vitrine bez stakla omogućuju materijalima da dođu do izražaja, i sve to uz prelijep sačuvan oslik zidova muzeja, koji je sedamdeset godina stajao rastvorene strukture, kao ruševina.
"Neki neobičan spoj eklekticizma i minimalizma", mudrujem Nenadu dok prolazimo nastojeći upiti što je moguće više. Kroz prozor gledam skulpture na krovu Starog muzeja; Ivar me pita jesam li bila u katedrali, no crkve me u ovom gradu nikad nisu osobito zanimale. Zastave s nazivima muzeja lepršaju na snažnom vjetru, a Nefretete je dobila pozadinu zeleno obojanih zidova u odnosu na koje se ističe ne više nadnaravnom ljepotom nego nekom blagošću i znanjem koje je stjecala stoljećima.
Koji je to privilegij, putovati i razgovarati o umjetnosti. Gledati svijet iz neke bolje perspektive, lišene vijesti o bijednicima koji u našoj sredini zagađuju sve što dotaknu. Nema rampi za parking, sve je prostrano, civilizirano na daleko višoj razini. Dakako da ima grešaka, no nema (vidljivog) divljaštva, uzurpiranja javnog prostora, samovolje. Mnogo je dobre arhitekture, zanimljivih prostora, mjesta u kojima su sačuvani tragovi prošlosti, poput oštećenja zidova, puknuća koja čine dio povijesti i od kojih nitko ne nastoji pobjeći. Sve je to dio slike u kojoj nalazimo svoje mjesto, koja nas ispunjava i čini me mirnijom.

Jučer na vjetru stojimo s nekoliko stotina ljudi ispred novog Pompidoua u Metzu. "Privilegirani" red mnogo je kraći i sretni smo zbog toga. Muzej je neobičan, ekscentričan, ali ne pretjerano; skladan spoj materijala koje je moguće reciklirati i konstrukcije koju je moguće rastaviti. Pojedini dijelovi na neki me način podsjećaju na parišku centralu, no Shigeru Ban zgradu rastvara pomacima oko osi, usmjeravajući tri izložbena volumena prema određenim točkama u gradu. S najvišeg kata rastvara se pogled prema središtu Metza i katedrali. Slika je lijepa, umirujuća, kontemplativna, u nekom neobičnom suglasju s djelima. I ponovno smo zadovoljni; iako sam se pribojavala da će ovaj "izlet" u Francusku biti razočaranje, uživamo u svemu. Hodamo sporo, jer ne želim da nam išta promakne. Imam dojam kao da sporije dišem, i ne dam da me išta omete. Skupljam i taložim, arhiviram, slažem neka znanja, ponavljam ono što sam znala. Nema granica, svijet se pred nama razvija onako kako smo posložili, i kako treba biti.