Dani su vrući, sparni i naporni; polako i pomalo lijeno izlazim iz kuće samo kad moram, jer posla ionako ima dovoljno među našim kućnim zidovima. Prije par dana tako sam se uputila ne znam više ni sama točno gdje. Iz asfalta se već osjećalo ono karakteristično isparavanje, u ljetnim mjesecima povezano s vrelim zrakom koji ispuhuje klimatizacijski sustav iz tvornice. Na sreću, krenula sam na drugu stranu pa me nije dostigla vrelina koju su nekad, kad je tvornica radila punom parom (i to doslovno, jer skrojena i sašivena odjeća morala je biti ispeglana prije utovara u goleme kamione koji su često, prolazeći kolnim ulazom, strugali po njegovu stropu zbog loše određene mjere) nastojali ograničiti postavljanjem drvenih, relativno niskih ploča uz rub pločnika.
Uz pročelje uglovnice čiji su žbukani ukrasi nedavno zamotani u plastičnu foliju nakon što su se počeli trusiti i vjerojatno prijetiti otpadanjem dijelova, prije nekolko dana stajala je stara emajlirana kada. Kako se čini, nije bila ugrađena nego je jednostavno, kao i ona glomazna i nepraktična u našoj staroj kupaonici, u kojoj je vodu grijao plinski kotao s ovalnom metalnom pločicom na kojoj je bio prikaz zeca, bila donešena i samo priključena na olovne cijevi. Pored kade ustobočila se žena smiješne frizure kakvu dugo nisam vidjela; izgledala je kao rezultat kućne radinosti kojom otpuštene ili prerano umirovljne radnice popravljaju kućni budžet. S radnikom koji je bio angažiran tko zna od koga na tko zna kojem poslu, razmatrala je mogućnost ponovnog korištenja nečega što je odavno prestalo biti bijelo, prekriveno jednoličnim slojem emajla, ili čisto. Bila mi je istodobno smiješna i jadna, onakva mršava, ruku položenih na bokove kao da odlučuje nešto važno, kao da tom svojom prenaglašenom, patetičnom gestom nastoji zanemariti činjenicu da je kada stara, ružna i pohabana.
Postoji nešto što povezuje ljude - možda baš ti predmeti koje netko odbacuje da bi istodobno, gotovo automatski pronašli nove "vlasnike", pa i nove svrhe. Kade sam već viđala kao cvjetne lijehe, ponekad na selima u kojima sam se zatekla na sreću rijetko, obavljajući neki posao za Institut, ili možda kupujući ulje u nekom istarskom zaselku. Kada s ugla Čanićeve vjerojatno bi zaintrigirala i mog strica da je u snazi; doduše, ne znam kako bi ju dovukao doma, ali još mi je živo u sjećanju sve ono što smo naposlijetku morali baciti, svjesno prihvaćajući njegove zamjerke i ljutnju.
"Nestanak papigica bio je početak nestajanja djetinjstva.", piše Sebald. Možda je to pasionirano skupljanje svega onog što uglavnom nismo trebali, i što je s vremenom bilo posloženo u neizmjerne slojeve koječega, isto tako bilo povezano s nesvjesnom željom zadržavanja djetinjstva; držanja na okupu stvari među koje su gotovo s istim žarom kao i tijekom njihova skupljanja posložene mnoge godine mojega djeda, bake, strica, oca - svih onih koji se, zbog mnogih razloga, nisu bili u stanju odvojiti od onog "nedužnog" predratnog doba kad je još sve bilo moguće (ili se to samo tako činilo). U tim su danima zaostali moj otac i stric, nemoćni odvojiti se od roditelja s kojima, iako su za njim žudjeli, nisu imali previše blizak odnos. Za razliku od njih, svog se djetinjstva sjećam tek u dijelovima, onog ranog gotovo uopće ne. Do neke sam mjere preuzela dugogodišnje pripovjetke o tome kako je bilo, pretvorivši ih u "svoje" slike. Prisvojila sam ih, presvukla i počela postupno prepričavati drugima, iako ih se nikad, ali baš nikad nisam zapravo sjetila. Sjećanja se ionako rasplinjavaju u zraku, a "u zbilji se sjećanje, naravno, ne događa", smatra Sebald.
Bilo kako bilo, ne znam što je naposlijetku bilo s kadom. Njezina je sudbina ostala na brizi žene koju sam prvi put vidjela. Za razliku od njezinih problema, mi smo se bavili presađivanjem - stari bor koji je Nenad kupio prije par godina odustao je od rasta i počeo se sušiti. U njegovoj lijepoj, tamno sivoj posudi zamijenio ga je dud odabran tko zna zašto; krošnja mu je lijepa, ne previše stilizirana, i vjerojatno će dobro izgledati i po zimi. Uz Irenin prozor sadimo novu penjačicu, upravo onakvu kakvu smo vidjeli na mnogim mjestima u Francuskoj i čija nam se naizgled nemarna putanja rasta svidjela. Probat ću je prisiliti da prozor obujmi s dvije strane, jer ionako nema previše prostora da bi se pružila u visinu. Postat će to još jedna slika za koju znam da će dobro izgledati - prozora iza kojeg Irena i Benno, uvijek zajedno kad su u Zagrebu - on nesigurno, a ona kao i obično energično - peru suđe. Dvije šalice, dva tanjura, dvije žlice; sve ono na čemu ostaje talog koji ispirem nakon što su otišli jer ne volim tu vrstu tragova. Pa i danas, dok kraj mene prijateljica Marijevog oca, stara gospođa koja se unatoč vrućini uređuje za ručak, stavlja nakit i posebnu opravu "za uz stol", pokušava oprati šalice od doručka, samo čekam trenutak kad će izaći, a ja ću za njom ponovno sve oprati, ovoga puta bez tragova.
U trenutku kad objavim blog, njegove se margine automatski poravnavaju. Uredne su, složene prema nekom prethodno utvrđenom obrascu o kojem nema smisla previše razmišljati. Te margine na neki način izravnavaju ono o čemu pišem, ujednačavaju, daju okvir razmišljanjima čija je putanja ipak više nalik razbarušenoj penjačici. Nemoguće je poravnati proživljeno, ono čega se sjećamo ili sjećanje koje smo preuzeli od nekog u koga imamo povjerenje. Između te dvije naizgled ravne linije koje prate tijek pisanja moram uvrstiti i ono što se ne da poravnati. Gledam u Borisovu podlakticu, njegov je broj 120598. S koje su strane počeli brojati? Je li postojao zajednički registar, ili je svaki logor kretao s nulom? Uz kuću je posadio nekoliko paradajza; uzgaja mladice šimšira za novu ogradu koja će ih odvojiti od mafijaša koji su se susjedne kuće domogli zahvaljujući kockarskim ili nekim drugim dugovima prijašnjih vlasnika. Njegov je govor suh, rijedak, vjerojatno dragocjen. Nemoguće ga je poravnati - možda je dovoljno ostaviti rečenicu otvorenom ...
