U autobusu u kojem se vozim nakon ne znam koliko godina, na susjednom sjedalu u djedovu krilu sjedi djevojčica. U ruci joj je plišanac (ne, nisam nostalgična, iako moram primjetiti da je velika kutija ispunjena plišancima koje je Ivar godinama dobivao još uvijek pohranjena u spremištu); lav, kako mi se čini, možda onaj iz Lion Kinga na kojem sam, kao i na mnogim sličnim crtićima, potajno brisala suze. Spremili su se u Zoološki vrt hraniti foke, i ne mogu a da se ne osmjehnem dok u vožnji potiho imitiraju glasanje tih prelijepih životinja kad iščekuju hranu. Doduše, isto tako ne mogu ne prisjetiti se sebe male, tko zna koliko mi je bilo godina, kad sam u starom, derutnom i žalosnom zagrebačkom Zoou pokušala dati ribicu foki koja je skočila na ogradu i "potrčala" za mnom. Danas mi je to smiješno, no tada sam se preplašila i rasplakala - to je slika koju je snimio moj otac i koju automatski povezujem s tim mjestom. Dugo godina nisam mogla otići u Zoološki zbog njegova zastrašujućeg stanja, onog vuka uz ulaz koji je polulud hodao lijevo-desno po svom malom, na sreću odavno napuštenom kavezu. Ostalo je to kao jedno od onih mjesta koja vremenom napuštamo, u kojima ne stječemo nikakva nova znanja ni iskustva, u koja nemamo potrebe vratiti se čak ni da bismo vidjeli Knuta (koji više nije ni mali, ni bijeli, ni nježan, kaže Ivar).
"Spreman za živi zid" - piše na majici jednog debelog muškarca koji se vozi u autobusu. Ne volim taj prisilni društveni bonding, kad sam zatvorena u malom prostoru s ljudima osluškujući što govore i promatrajući kako se ponašaju. Sprijeda ulazi pijanac koji pjeva neku glupavu pjesmu, a ljudi se osmjehuju kao da je to simpatično. Kakvo je to društvo koje tolerira pijance koji gnjave ostale, a ne reagira na tolike nepravde, nepravilnosti, grubosti i ostalo? Preda mnom stoji muškac istetoviranih podlaktica, ukras je odavno razliven i teško čitljiv, neka Anita očito mu je svojedobno "ukrala" srce. Ostalo je neizbježno srce sa strelicama i mutan, jedva čitljiv crtež koji podsjeća na košnicu.
"U Zagrebu kažu, Mamići lažu" nalijepljeno je na ploču tramvajske stanice. Slutim da su to učinili po čitavom gradu. Bože, zapravo bi mogli oblijepiti cijeli grad, ne bi bilo dovoljno ploča za sve one koji lažu, iskorištavaju situaciju, muljaju, skloni su prijevarama i svemu onom ostalom što naši očito vole, kad im i dalje tepaju. Na naslovnicama novina ponovno svota od nekoliko milijuna kuna koju je netko pronevjerio. Kad bi barem dio tih sredstava bio vraćen, nedostatak u proračunu zasigurno bi bio manji. Ali, tko će to učiniti? Nema političke snage, volje, mudrosti, uzima se samo onima koji nemaju ili ne znaju kako je glasačka moć u njihovim rukama daleko veća nego što im se čini.
"Hm, očito ti je jučerašnji dan bio toliko ispunjen događajima da si ih sve morala opisati; nema onih tvoji opservacija na koje sam navikao." Dragi Robi, kad bi stalno pisala o onome što stvarno vidim, što toliko često osjećam, bilo bi to "teško" štivo. Enivej, odlazak na vožnju i trčanje po nasipu nekako su izvukli jučerašnji dan. Doduše, trčanje je bilo sporo, uz Nenada na biciklu koji me potajno snimio iako sam mu to izričito zabranila. Tko želi vidjeti uspuhanu, ne osobito brzu sredovječnu ženu koja, kako Jelena slatko kaže, "posrće" po nasipu? No zadovoljna sam, čini mi se da se danas može bolje pisati, da je ponekad dovoljno otresti znoj s lica, podići broj otkucaja i ući u onu zonu kad je sve ostalo nevažno, kad se jedino broje koraci i puls.
Trčanje je problematično jer onemogućava razmišljanje. Bicikl je posve drugačiji, jer dok vozim često mislim o mnogo čemu, kombiniram, preslagujem, donosim neke zaključke koje poslije koristim (ili ih zaboravljam). No trčanje je vrsta borbe sa samom sobom, s dolaženjem do daha, s otporom koji pružam sama sebi ne zato jer ne želim, nego ... tko zna zašto. I tako me sve pomalo boli, ali nema veze. Navikla sam na tu vrstu boli, iako s vremenom primjećujem kako oporavci sve dulje traju. Dok pišem, ostavljam otvorene sve programe i stranice, mailovi "cure", a na fejsu se gomilaju više ili manje zanimljivi komentari. Zapravo, uglavnom su glupavi, tek ponekad netko "nabaci" nešto vrijedno čitanja. Preko nekih profila do mene stižu fotografije ljudi koje sam poznavala, s kojima smo nekad bili povezani. Prijateljstva! Kao da imaju rok trajanja, jer ona u koja je mnogo uloženo ne moraju nužno trajati. Poneka lica vremenom su mi postala nakaradna, dok ih gledam ne osjećam više ništa osim tuposti prema vlastitoj, u prazninu uloženoj energiji. Svako malo neko lajka ono što napišem - o mačkama, ekologiji, nepravdama koje je moguće ispraviti, umjetnosti, kuhanju. Uvijek sam se mogla uživjeti u tuđe probleme, ponekad osjećajući fizičku bol onih kojima je potrebna pomoć. Pitam se, treba li meni pomoć? Ili je terapija pisanjem dovoljna? Jučer, kad smo navečer zajedno - ja, još uvijek crvena u licu i Robi, na kojem se naravno ništa nije vidjelo (ali nije trčao!) - ušli u dvorište, potiho smo priznali kako nam strašno nedostaje Nietzsche. "Istina, sad bi vrata bila obilježena", rekao je Nenad; "To nije važno, ne bi bilo ove praznine", odvraćam nastojeći što prije prijeći tu udaljenost koju je ispunjavao svojim nesvakidašnjim mačjim životom.
