Sam svoj majstor

U načelu, sve je trebalo biti vrlo jednostavno, ali kako to u životu biva ispalo je komplicirano. Oko nas je priličan kaos, mislim - ne baš pravi kaos, ali za mene je i ovo dovoljno. Nenadov atelijer ima rupu u stropu, a još nekoliko morat će ih biti napravljeno kako bi se izbjegla kondenzacija. Susjed sa stražnje strane i dalje svakodnevno buši nešto po zidovima; star je i jako bolestan i Nenad je već nekoliko puta bio kod njega, provjeravajući kad će biti gotov. No, ništa od toga. Štema po par minuta, tek toliko da pokaže da je još živ, daje glas od sebe u stanu za koji uopće nismo sigurni da će jednom u njemu moći živjeti. Susjedstvo se mijenja, ono što su nekad bile radionice postaju stanovi, sve je tiše i mirnije, ili se barem tako čini. Kamensko preko puta umire, no susjed koji je u sve jako upućen kaže da nitko nije pokazao interes da na toj golemoj parceli nešto radi. Još smo mirni, no dokad, pitam se. Ima li uopće nade da se preko puta nas ne dogodi neka tragedija? Teško, u ovom gradu nema mjesta za nadu.              

Dok pokušavam pisati do mene dopiru zvukovi - Nenad buši rupe u malom spremništu gdje će konačno doći police. U Furniru smo bili dva dana za redom, prvo za narudžbu, zatim po police, pa zatim ponovno jer je krivo mjerio. Danas smo ih konačno pokupili, skraćene, i ponovno ne stanu. "Pa zar ne vidiš da se zidovi sužavaju prema dnu, ja to vidim s ulaza." Češkao se po glavi, lupao vratima, bio ljut na sebe a ja nisam mogla likovati. Ionako će te vražje police morati skraćivati ručno, svaku posebno; čak je i susjeda angažirao da mu dođe pomoći pa nema smisla da mu još ja zanovijetam. A u dvorištu čeka naše novo stablo koje treba presaditi. Za vikend ćemo se naraditi ko ludi, i najgore je kad se s biljkama bavi netko nervozan i ljut.
Ta Čanićeva izvor je neprekidnog posla. Stalno se nešto događa, dolaze i prolaze majstori, uspinjemo se i spuštamo stubama, sređujemo što sve treba, pomažemo, slušamo, i potom sami među sobom komentiramo. Slavimo Čučekov rođendan, skromno, s jednom finom paštom i čašom vina, jer on ionako ništa ne traži. Teško ga je slušati, govori otežano zbog loše zubne proteze koja mu smeta i pri jelu i pri razgovoru. A on se neminovno vodi oko svih recentnih nepravdi i njegovog specifičnog načina kojim bi sve riješio, kad bi imao mogućnosti. Smijemo se zajedno, jer znamo da je to nemoguće. No mene zanima više, htjela bih doznati što je mislio dok je u koloni prolazio selima i  bespućima, negdje skoro do rumunjske granice. Kasnije na karti pratim taj put sve do Vršca za koji uopće nisam znala da postoji. "Ništa nisam mislio, samo sam išao." Promatram ga dok priča, dok mu se usne kreću u neobičnom ritmu kod kojeg je teško razlučiti govor od hranjenja. Zapisala sam taj put, ne znam je li u stanju pronaći u onom svom neredu ono što je jednom pribilježio.
Imam potrebu doznati što više, osvijestiti detalje iz njihovih života koji možda nisu nešto posebno, jer sličnu su sudbinu mnogi prošli. No iz iskustva znam da kod njega nema pretjerivanja, nepotrebne naracije koja će zadiviti slušatelja i izazvati sažaljenje. Tek činjenice, iznesene nekako šturo. Na posve drugačiji način od onoga kako ja doživljavam stvari, s mnogo detalja i sitnica koje inače ostaju nezapažene.
Koliko to još možemo izdržati? Neprekidno imam dojam da je potrebno usporiti, no posla ima nevjerojatno mnogo. Teško se prisiljavam na pisanje, teme su naporne, osjetljive, materijal zanimljiv ponajviše zbog svoje likovne bezvrijednosti i posvemašnjeg nepoštivanja javnog prostora. I koliko još takvih tema slijedi. Možda je problem u tome što vrlo dobro znam kako će izgledati iduća godina i pol, jer više nema mjesta (a ni vremena) za iznenađenja. Ah, kako brzo nestaju oni talozi koje sam nakupila tijekom putovanja, poput sipljivog treseta koji ispire kiša. Vjerojatno zato uporno šaljem Nenadu razne informacije o onome što se događa i trebalo bi otići vidjeti. Venecija, Nizozemska, planovi, nadanja. S jednog putovanja na drugo; iz jednog posla u drugi, bez odmora, predaha, odmaka. Već sama pomisao na vikend ispunjava me laganom histerijom. Biljke, kuhanje, tržnica, nigdje vremena za nas. Idem potražiti trenutni mir, barem do jutra.