Katedrala u Strasbourgu vrlo je lijepa, neobične, tamnoružičaste fasade ukrašene stotinama kipova. Do nje pogled se otežano probija kroz brojne turiste, ljude koji zastaju kako bi se fotografirali, kako bi ju jednom, kasnije, negdje drugdje podrobnije pogledali. Rijetko tko zapravo uopće gleda; svi su koncentrirani na malene displeje svojih digitalnih fotoaparata ili kamera, pomoću kojih uglavnom brzopleto bilježe pojedinosti pokraj kojih prolaze. Odavno nisam pristalica histeričnog snimanja, nemam potrebu promatrati svijet oko sebe kroz tražilo, jer ionako fotografije koje snimam nemaju onu kvalitetu koju sam sama sebi zadala kao (neostvariv) cilj. Doduše, Nenad pored mene snima neprekidno, izgleda pomalo smiješno dok okreće iPhone u raznim smjerovima, klika gotovo uopće ne promatrajući kadar, kao da mu to nije ni važno. Ponekad snima lijepe fotografije koje volim gledati. Mnoge mi nisu zanimljive, osim što mi pomažu da osvijestim neke od scena koje sam zamijetila, a koje zbog količine i brzine možda nisam arhivirala na pravi način.Bilo kako bilo, crkva je lijepa; jedan od onih klasičnih gotičkih ambijenata u kojima ostajemo bez daha zbog vještine građenja i načina na koji se manipuliralo svjetlom, precizno ga vodeći do određenih točaka u prostoru koje bi naizgled iznenadno bivale okupane svjetlošću, pokazujući dotad skrivene detalje. U crkvu smo ujurili u neko međudoba, neposredno prije nego je započela demonstracija astronomskog sata koji stoljećima u isto doba otkucava vrijeme. Njegove se lijepo izrađene, pozlaćene figure smjenjuju zavisno od dana, mjeseca, godine, sata, njegove četvrti i tko zna čega sve ne. S vrha sata, oko pola jedan, pijevac pomiče repom i nekim mehaničkim kliktajem najavljuje kratki performans. Negdje pri vrhu ove nesvakidašnje sprave uokolo figure Isusa prolaze apostoli; u donjem registru Jupiter na kolima idućeg je dana bio smijenjen Venerom čija kola vuče, ako se dobro sjećam, par labudova. Astrološki znak riba na velikom kotaču bio je u najvišoj poziciji, no nisam sigurna da mi je jasno što bi to moglo značiti. Jedino lik smrti, smješten u osi s Isusom, neumorno svakih četvrt sata otkucava vrijeme. I tako od 16. stoljeća sve do danas.
Na putovanjima ne propuštam posjetiti srednjovjekovne crkve. Francuska i Njemačka, ali i mnoge druge zemlje, prepune su sjajnih primjera; to su kompendiji svakojakih umijeća čiji je cilj bio pokazati ljudsku neznantnost na zemlji. Voljela sam osjećaj tišine i posvećenosti koju su ta mjesta u meni pobuđivala. No već dulje vrijeme doživljavam ih tek kao arhitektonsku činjenicu, kao potvrdu umješnosti graditelja i dekoratera čija suradnja, ponekad razvučena tijekom stoljeća, u konačnici rezultira izvanrednim ambijentom. I ništa više osim toga. Uz astronomski sat znameniti je Anđeoski stup, isklesan od ružičastog kamena. Uokolo njega nekoliko je anđeoskih likova, širokih, rasvjetljenih lica nastalih još u 13. stoljeću. Njihova tijela i način klesanja učinili su mi se kasnijima, kao da najavljuju renesansu, ali prevarila sam se. Što mogu; video, fotografije i suvremena arhitektura očito su komprimirali protekla razdoblja na čije nijanse više nisam dovoljno osjetljiva.
Ivar na početku Redovničke ulice skače na stup; nakon svega par trenutaka igru prihvaća i nečije mlađe dijete. Sreća na njihovim licima je za pamtiti, kao i Nenad s telefonom u ruci. Oko nas nezanimljivi, no ljubazni ljudi. Osjećamo se dobro, i nekako sve protječe u miru, bez suviše iznenađenja. Grad je uredan, povijesne četvrti uređene, ali uz zadržavanje patine. Imam dojam predaha, no između čega? Berlinska je priča roman u nastavku; isprekidano tkivo teksta koji dopisujem i razmjenjujem. Iskustva su slična, prostori istodobno sve zgusnutiji i sve širi. Ne mogu se odlučiti kakvi su. Možda je to i dobro. Nema potrebe za konačnim stavom, za stavljanjem točke. Ona ionako dolazi, neminovno poput udaraca malim batom na zvono vremena.
