Kao što smo se nedavno uvjerili, polja u Francuskoj i Njemačkoj obrađena su sve do ruba cesta koje prolaze pokraj njih; sve djeluje iskorišteno, svaki pedalj ima svoj smisao u nekom odavno definiranom redu kojem očito ne pripadamo. Imponira mi to što vidim, osjećam do koje je mjere potrebno u razumijevanju tuđe kulture i svega što ju sačinjava. Jer, nije sve u muzejima, zar ne? Mnogo toga vidi se na ulici, pokraj autoputa, tamo gdje nema reklama koje zagađuju pogled i pretvaraju nas u potrošače kojima ništa drugo nije preostalo nego buljiti u glupave slike; slike koje nas uvjeravaju u neophodnost nekih proizvoda.
Tik pred ulaz u Zagreb nailazimo na neizmjeran niz golemih plakata koje je Zapad odavno odbacio iz svojeg okoliša. Dućani lošeg namještaja, zatim lanac koji prodaje jeftine prehrambene proizvode, neizbježni teleoperateri i između njih mala, nezamjetna ploča koja označuje ulaz u Zagreb. Prostor u kojem se krećem ispunjava me ogorčenjem. Kao da nema ničeg pozitivnog, ničeg što bih poželjela zadržati u sjećanju. Jelena me dočekuje s porukama sličnog tona, nakon iskustva u Engleskoj. Kako se naći u situaciji koju je nemoguće promijeniti, osim ostajanjem u kući i što rjeđim izlaženjem?
Ipak, odlučujemo se prošetati. Odlazimo na Jelenovac, pa sve do spoja s Vrhovcem, zatim do Šestinskog vrha, Prekrižja i preko Pantovčaka natrag. Dok prolazimo nekom uskom cestom, mladi jelen pretrčao je s jedne strane šume nestavši a da se nismo ni snašli. Zvuk njegovih kopita koja su zbog brzine odsklizala po asfaltu odjekuje snažno, a u daljini čujemo psa koji ga je možda nagnao u bijeg. Dan je težak, zrak prepun vlage koja još nije isparila nakon učestalih kiša. Dugo nismo išli tim putem i ne preostaje nam ništa drugo nego da se čudimo zgradama koje su nikle u posljednje vrijeme. Tek je nekoliko vrijedno naših pogleda, sve ostalo dio je onog zagađenja koje nastojim izbjeći. Mnoge "urbane vile" zjape prazne; nova moda je prekrivanje pročelja tankom oplatom koja podsjeća na cigle. Sve je pretjerano - mase, pozicije, premale udaljenosti, boje, materijali, oblici. Poneko bogataško zdanje ističe se nekim zanimljivijim rješenjem, i navodi nas na razgovor o vilama u Grunewaldu i Dahlemu, kao i onim lijepim kućama u Beču do kojih sam odvela Nenada jer mi se činilo da je važno da ih vidi. Nedostatak tradicije i određenog povijesnog konteksta, neimaština i bezumna potreba da se u što kraćem roku "isprave" sve nepravde pripomoglo je stvaranju slike u kojoj boravimo.
Dan nema kraja. Nenad odlazi u dom u kojem dulje od 20 godina živi njegova majka. Navečer vodimo moju mamu do grada. Njezin je monolog predvidiv, a nezainteresiranost za ono što radimo uobičajena. No barem ponovno piše, slaže knjigu za koju se nadam da će je uspjeti objaviti.
I tako redom, dani se nižu, neki bolji, neki lošiji. Pokušavamo odagnati ono što mnogima čini svakodnevicu, zatvoreni u svoje radne prostore iz kojih tek povremeno izlazimo. Za razonodu kuham, zovemo prijatelje i degustiramo divne francuske sireve koje smo donijeli s putovanja; radim caponatu, isprobavam neke recepte i planiram jedno od posljednjih većih kuhanja koje treba obaviti prije nego me posve obuzmu poslovi. Irena se kratko javlja, nekako neobična, daleka, lišena ugode razgovora u kojem je uživala posljednjih četrdesetak godina. Ne mogu ni zamisliti kako je to, što napraviti, kako se ponijeti. Nema utjehe ni pomoći, ostajemo sami svatko na svojoj strani, u situaciji za koju je nemoguće prirediti se. Franzen je pisao Korekcije sedam godina, kažem Nenadu, a novi roman devet. Kako organizirati život ako se odlučim samo za pisanje? Dok gledam kroz svoj omiljeni prozor u staru oronulu fasadu tvornice koju su, kako se čini, gotovo svi napustili, a kako mi otac kaže ni radnice od travnja nisu dobile plaću, pokušavam zamisliti život poput Franzenovog. Pisanje od 7 ujutro sve do kasno poslije podne, glasno čitanje dijaloga, računalo koje nije spojeno na internet. Odvojenost od svega. "Najviše volim pisati jednostavno, ono što se i inače događa u ljudskim životima." Pomiješati fikciju i stvarnost. Hm, ne znam do koje je mjere moguće ogoliti svoj život; zašto ga dopunjavati s izmišljenim detaljima kad je ono što se događa dovoljno zanimljivo. Ili nije? Smije li se napisati sve što se proživjelo? Što napraviti s tuđim greškama, lošim odlukama, rastavama, alkoholom, razočaranjima? Opisati? Ili prešutjeti? Zamjeriti se ili ustrajati?
Za stolom, dok slušam Nadu kako govori o umjetnosti koja me uopće ne zanima, ne skidam naočale iako se počelo smračivati. "Smršavila si?" Ne razumijem to pitanje, kao da je to jedino što me može pitati. "Nemam pojma", odvraćam razmišljajući kako sam završila knjigu, počela pripremati novu, proputovala preko 3 tisuće kilometara, vidjela neke zanimljive stvari, pročitala par sjajnih tekstova i knjiga. I svo to vrijeme živjela. Nema razgovora, zamijenilo ga je zamjeravanje, pa odustajanje. Tako obično, tako svakidašnje. Kao bilo čiji život. Zanimljivo?
