Neprospavana noć

Pogledala sam kroz prozore spavaće sobe, u kojoj još nitko nije spavao. Sunce je ugodno, proljetno, obasjava tek zasađene biljke koje sam prenijela s gornje terase. Posao je bio naporan, zemlja teška, pomagao je Ivar dok je mačak jurio oko nas, kopao, prikrivao se iza žbunja, oštrio nokte na staroj maslinovoj grani i grizao listove lavande, tko zna zašto.
U nadi da ću pronaći neke male slike, koje su u Klaićevoj visjele na zidu iznad Bennova (također malog) radnog stola, pogledala sam u ladicu komode. Nešto sam našla, ostavila sam ih zapakirane, neka i njima nešto ostane za napraviti. U novinskom papiru umotane dvije zdjelice, otvarač, neki nož; u jednoj vrećici, Bennova košulja. Nisam mogla vjerovati - bila sam, naime, potpuno uvjerena da je odavno bačena. Posve je tanka, materijal kao da gotovo uopće više ne postoji, ostala je samo boja, intenzivna, nevjerojatno otporna na pranje, peglanje, nošenje. Držala sam ju u rukama, misleći što da napravim. Zapravo me košulja podsjetila na Benna, njegovu krhkost i istodobno postojanost, snagu i izdržljivost. Oprana je, i sad se suši. Naravno, završit će u ormaru, čeka da ju obuče za onih toplih dana, kad ništa drugo ne možemo zamisliti na sebi, osim prozračne tkanine.

Jučer sam u glavi ispisivala retke bloga. Dobro je ponekad prespavati, ne reagirati odmah, impulzivno, iskreno. Nemamo snage za vidanje rana, više ne. Čudne neke vijesti, o lijekovima koji stvaraju neugodne posljedice, o izmišljenim odnosima u obitelji, koju poput košulje na okupu drži tek boja. Već odavno isprana. Komentari o prolazima kroz stanove, posve krivi (pitam se, s kojom namjerom?), o bliskim i udaljenim odnosima, nerazumijevanju. Bolje je zaustaviti se, jer izrečeno se mnogima ne bi svidjelo. Na koji način postaviti granicu, kada stati? Do koje mjere opteretiti ova polja na zaslonu onime, o čemu ni sami nismo u stanju govoriti, jer je prekasno?

Prag je postavljen, suši se. Do stana vodi hodnik, kao i u mnogim drugim kućama; hodnik - biblioteka. Volim taj prostor, koji kao sve slične prolazne prostorije "trpi" razna privremena događanja, montaže, spremanja i slično. U pozadini vidi se stražnje dvorište, sivo je i zeleno. Taj je prostor posebno oplemenio kuću koju je gradio djed. Trebalo je sve to izdržati, imati viziju, razmišljati o tom čovjeku koji je nedužan stradao i čiji put nitko nije uspio slijediti. Moja jedina moguća posveta bila je obnova. Sadržaji su drugačiji, no Nenadova radionica spona je s izgubljenim vremenom, nenadoknadivim gubicima o kojima više ne govorimo, jer se više nema što reći, jer sve jedni o drugima znamo i ne možemo biti drugačiji. Sunčano je, i toplo. To je dobro. Pomoći će da izdržimo, dovršimo, otputujemo i vratimo se. Ponekad je dobro odmaknuti se, udahnuti i odustati od onoga (onih), na što (koje) ionako ne možemo utjecati.

Da se Benno ne osjeća krivim

Nikad kraja. Nada je ponovno završila u bolnici. Pala je iz kolica, natukla se, a kad su je zbog bolova odveli u bolnicu, ispalo je da joj je napukao kralježak. I sad ponovno leži tamo u nekoj sobi, s nekim stranim ljudima, i čeka.
S druge strane žice, izvješaj o hemoglobinu, istodobno komentiramo sadržaj bloga koji je isprintan stigao poštom, jer u Berlinu to nitko ne može isprintati. Čudan neki svijet. Irena zbog virusa ne koristi internet. Pa stoga sve prepričavamo. Barem smo ostali u tradicionalnom komunikacijskom lancu, lišeni virtualnih sfera u kojima se obraćam - kome?
Komentiramo kratko Nietzschea, kojeg su sad prvi puta vidjeli, zatim slijedi: "prevela sam sve Bennu, i sad se osjeća krivim, jer da zbog njega ne možemo putovati, i ti si se tako trudila, i sad mi to ne možemo vidjeti, ali on se boji da se neće moći uspeti u avion, i stalno kontrolira da mu ponovno ne poteče krv...". Ne znam referentne vrijednosti, koje nas čine živima. Barem nominalno. Što odgovoriti kad se nema što reći, kad smo blokirani u svojim stanovima/kućama, ne možemo nikud; daleko je to od one "matice" koju spominje Jasna. Matice imaju drugačiju organizaciju, pomagače koji sve čine, a ja?
Ne uspijevamo se uopće više snaći. Zamišljam Benna, i nju, nervoza i nestrpljivost prodiru do mene unatoč tisuću kilometara udaljenosti (1035, točnije, od naše kuće do njih). Pregledavam garderobu koju je poklonila Amira, da bi umanjila gubitak one zabunom bačene. Sve visi u ormaru, djeluje neobično u tom novostvorenom prostoru u kojem je toliko toga zadržalo stari oblik, pa i rukav jednog prelijepog kaputa. Za Benna - nismo našli ništa, sve su već odnijeli, stvari, robu, propalo kao u živi pijesak. Mali stol oteo mu je Ivar, nakrcan je knjigama, papirima, posve je ispunio površinu na koju inače stane tek njegova mala bilježnica, gumica koju nervozno premeće po prstima, olovka i možda neka fotografija, ili razglednica, mjesta u kojem nije nužno bio.
Pisati, disati, šetati. Irena priča o janjetini, sirevima, juhama, svemu što je skuhala, što su pojeli, što bi ga trebalo učiniti jačim, spremnijim za put. No čemu žurba, prostor je tu, i mi u njemu, ionako još par slika treba smjestiti negdje na zidove, krevet - javili su sutra, najkasnije preksutra, nek' stoji. Nietzsche potpuno vlada stanom, skriva se iza kauča, napada me sa svojim smiješnim šapama dok prolazim, praveći se da je sve kako treba, kako bih prostor navikla da će se u njemu boraviti. Kad bude pojedeno dovoljno juhe, janjetine i sira, kad koraci stepenicama budu malo sigurniji, a pritisak manji.

Umor (a proljeće nije stiglo)

Kaže mi Silvia, kako očekuje svaki dan novi post, a ja ne znam što da joj odgovorim.
Ovo čekanje pretvorilo se u nešto čudno, neku slutnju, želju za oporavkom, priželjkivanje idealnih uvjeta (kakvi ne postoje, što svi znamo, ali to ne umanjuje nadu). "Tamo dolje, tlak je u redu; ljudi su topliji, nekako je svima više stalo." Još se sjećam tih Ireninih riječi, koje mi ponavlja svake godine, kao da opravdava svoju potrebu za dolaskom, svoje viđenje "naše" situacije u kojoj utopistički traži dobre strane. Ima li išta dobra u ovom kaosu, bezvlađu, jalovim prepucavanjima? Gdje su nestali ti "dobri, srdačni, topli ljudi" o kojima priča, kojima se nada, a kad dođe u Zagreb, redovno ostaje zaprepaštena agresivnošću, neljubaznošću, tko će nabrojati čime sve ne...
Sjećam se, prije nekoliko godina vraćali su se od nas navečer, ne osobito kasno. Naravno da im nisu stali na pješačkom prijelazu; naravno da je pala, u strahu za Benna, sebe, nemoćna snaći se u tom brzom, agresivnom prometu, gdje svi jure, razgovaraju mobitelom, ne zanimajući se za dvoje starih ljudi na ulici, ljubaznih, previše pristojih, sporih. Preuzimam odgovornost za taj čin neke budale, koja se nije ni osvrnula. U krajnjoj liniji, i sama sam ponekad takva, bezobzirna, prebrza, u nekoj hinjenoj žurbi koja na kraju ionako nema smisla.
Očekujući ih, pišem o sebi. No i to je u redu. Kupila sam nove karte - za 9. 4., valjda će sve biti u redu. Ne javlja se, ne znam kako je, jesu li splasnule otekle noge, je li se ritam ustalio? Montaža namještaja ionako je krajem tjedna, "dobili" smo par dana, možda sve stignem napraviti tako, da ne padnem mrtva, od istodobnosti zbivanja na koju ne mogu utjecati. Prekjučer sam prijateljici pokazivala stan, i tek sam tada postala svjesna da dnevna soba podsjeća na Berliner Zimmer; ta neobična, ugaona dispozicija prostora, koja omogućuje pogled s/na dvije strane. Doduše, pogled je u stražnje dvorište, koje je lijepo, sivo, berlinsko, rekla bih... u karakteru i boji. Nema susjeda - voljela sam u Mommsenstrasse pogled u susjednu galeriju, no, i oni su odselili, sve su tamo pokupovali neki Immobilien-nešto, nema milosti. Ali ima ljepote (za razliku od Zagreba), brige za nasljeđe - barem načelno, kad već nema brige i topline za ljude, koja Ireni nedostaje.
Kad mislim o Bennu, uvijek imam pred sobom njegovu sliku dok se vozi u dječjim kolicima i gricka stabljiku rabarbare. O tome su mi često pričali - o šetnjama s majkom, uvijek u smjeru kretanja (tek sam kasnije postala svjesna, da se i Ivar na taj način vozio u kolicima). I uživanje u rabarbari, za koju se nadam da će se pojaviti na tržnici čim dođu, jer je to jedna od kulinarskih delicija koju zajednički volimo.
Stigao je Nenad - priređujemo izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, veliku, lijepu... nadala sam se da će stići za otvorenje, no dobro, vidjet će koji dan kasnije. Pitanje je, hoće li Nada doći? Možda i ona koji dan kasnije, vidjet ćemo. Treba sve to stići, dovršiti, izbjeći greške, izdržati. Nepoznato mjesto. Ono - nakita. Ali i nas, ako smijem primijetiti.