Kaže mi Silvia, kako očekuje svaki dan novi post, a ja ne znam što da joj odgovorim.
Ovo čekanje pretvorilo se u nešto čudno, neku slutnju, želju za oporavkom, priželjkivanje idealnih uvjeta (kakvi ne postoje, što svi znamo, ali to ne umanjuje nadu). "Tamo dolje, tlak je u redu; ljudi su topliji, nekako je svima više stalo." Još se sjećam tih Ireninih riječi, koje mi ponavlja svake godine, kao da opravdava svoju potrebu za dolaskom, svoje viđenje "naše" situacije u kojoj utopistički traži dobre strane. Ima li išta dobra u ovom kaosu, bezvlađu, jalovim prepucavanjima? Gdje su nestali ti "dobri, srdačni, topli ljudi" o kojima priča, kojima se nada, a kad dođe u Zagreb, redovno ostaje zaprepaštena agresivnošću, neljubaznošću, tko će nabrojati čime sve ne...
Sjećam se, prije nekoliko godina vraćali su se od nas navečer, ne osobito kasno. Naravno da im nisu stali na pješačkom prijelazu; naravno da je pala, u strahu za Benna, sebe, nemoćna snaći se u tom brzom, agresivnom prometu, gdje svi jure, razgovaraju mobitelom, ne zanimajući se za dvoje starih ljudi na ulici, ljubaznih, previše pristojih, sporih. Preuzimam odgovornost za taj čin neke budale, koja se nije ni osvrnula. U krajnjoj liniji, i sama sam ponekad takva, bezobzirna, prebrza, u nekoj hinjenoj žurbi koja na kraju ionako nema smisla.
Očekujući ih, pišem o sebi. No i to je u redu. Kupila sam nove karte - za 9. 4., valjda će sve biti u redu. Ne javlja se, ne znam kako je, jesu li splasnule otekle noge, je li se ritam ustalio? Montaža namještaja ionako je krajem tjedna, "dobili" smo par dana, možda sve stignem napraviti tako, da ne padnem mrtva, od istodobnosti zbivanja na koju ne mogu utjecati. Prekjučer sam prijateljici pokazivala stan, i tek sam tada postala svjesna da dnevna soba podsjeća na Berliner Zimmer; ta neobična, ugaona dispozicija prostora, koja omogućuje pogled s/na dvije strane. Doduše, pogled je u stražnje dvorište, koje je lijepo, sivo, berlinsko, rekla bih... u karakteru i boji. Nema susjeda - voljela sam u Mommsenstrasse pogled u susjednu galeriju, no, i oni su odselili, sve su tamo pokupovali neki Immobilien-nešto, nema milosti. Ali ima ljepote (za razliku od Zagreba), brige za nasljeđe - barem načelno, kad već nema brige i topline za ljude, koja Ireni nedostaje.
Kad mislim o Bennu, uvijek imam pred sobom njegovu sliku dok se vozi u dječjim kolicima i gricka stabljiku rabarbare. O tome su mi često pričali - o šetnjama s majkom, uvijek u smjeru kretanja (tek sam kasnije postala svjesna, da se i Ivar na taj način vozio u kolicima). I uživanje u rabarbari, za koju se nadam da će se pojaviti na tržnici čim dođu, jer je to jedna od kulinarskih delicija koju zajednički volimo.
Stigao je Nenad - priređujemo izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, veliku, lijepu... nadala sam se da će stići za otvorenje, no dobro, vidjet će koji dan kasnije. Pitanje je, hoće li Nada doći? Možda i ona koji dan kasnije, vidjet ćemo. Treba sve to stići, dovršiti, izbjeći greške, izdržati. Nepoznato mjesto. Ono - nakita. Ali i nas, ako smijem primijetiti.
Nema komentara:
Objavi komentar