Nikad kraja. Nada je ponovno završila u bolnici. Pala je iz kolica, natukla se, a kad su je zbog bolova odveli u bolnicu, ispalo je da joj je napukao kralježak. I sad ponovno leži tamo u nekoj sobi, s nekim stranim ljudima, i čeka.
S druge strane žice, izvješaj o hemoglobinu, istodobno komentiramo sadržaj bloga koji je isprintan stigao poštom, jer u Berlinu to nitko ne može isprintati. Čudan neki svijet. Irena zbog virusa ne koristi internet. Pa stoga sve prepričavamo. Barem smo ostali u tradicionalnom komunikacijskom lancu, lišeni virtualnih sfera u kojima se obraćam - kome?
Komentiramo kratko Nietzschea, kojeg su sad prvi puta vidjeli, zatim slijedi: "prevela sam sve Bennu, i sad se osjeća krivim, jer da zbog njega ne možemo putovati, i ti si se tako trudila, i sad mi to ne možemo vidjeti, ali on se boji da se neće moći uspeti u avion, i stalno kontrolira da mu ponovno ne poteče krv...". Ne znam referentne vrijednosti, koje nas čine živima. Barem nominalno. Što odgovoriti kad se nema što reći, kad smo blokirani u svojim stanovima/kućama, ne možemo nikud; daleko je to od one "matice" koju spominje Jasna. Matice imaju drugačiju organizaciju, pomagače koji sve čine, a ja?
Ne uspijevamo se uopće više snaći. Zamišljam Benna, i nju, nervoza i nestrpljivost prodiru do mene unatoč tisuću kilometara udaljenosti (1035, točnije, od naše kuće do njih). Pregledavam garderobu koju je poklonila Amira, da bi umanjila gubitak one zabunom bačene. Sve visi u ormaru, djeluje neobično u tom novostvorenom prostoru u kojem je toliko toga zadržalo stari oblik, pa i rukav jednog prelijepog kaputa. Za Benna - nismo našli ništa, sve su već odnijeli, stvari, robu, propalo kao u živi pijesak. Mali stol oteo mu je Ivar, nakrcan je knjigama, papirima, posve je ispunio površinu na koju inače stane tek njegova mala bilježnica, gumica koju nervozno premeće po prstima, olovka i možda neka fotografija, ili razglednica, mjesta u kojem nije nužno bio.
Pisati, disati, šetati. Irena priča o janjetini, sirevima, juhama, svemu što je skuhala, što su pojeli, što bi ga trebalo učiniti jačim, spremnijim za put. No čemu žurba, prostor je tu, i mi u njemu, ionako još par slika treba smjestiti negdje na zidove, krevet - javili su sutra, najkasnije preksutra, nek' stoji. Nietzsche potpuno vlada stanom, skriva se iza kauča, napada me sa svojim smiješnim šapama dok prolazim, praveći se da je sve kako treba, kako bih prostor navikla da će se u njemu boraviti. Kad bude pojedeno dovoljno juhe, janjetine i sira, kad koraci stepenicama budu malo sigurniji, a pritisak manji.
Nema komentara:
Objavi komentar