Pogledala sam kroz prozore spavaće sobe, u kojoj još nitko nije spavao. Sunce je ugodno, proljetno, obasjava tek zasađene biljke koje sam prenijela s gornje terase. Posao je bio naporan, zemlja teška, pomagao je Ivar dok je mačak jurio oko nas, kopao, prikrivao se iza žbunja, oštrio nokte na staroj maslinovoj grani i grizao listove lavande, tko zna zašto.
U nadi da ću pronaći neke male slike, koje su u Klaićevoj visjele na zidu iznad Bennova (također malog) radnog stola, pogledala sam u ladicu komode. Nešto sam našla, ostavila sam ih zapakirane, neka i njima nešto ostane za napraviti. U novinskom papiru umotane dvije zdjelice, otvarač, neki nož; u jednoj vrećici, Bennova košulja. Nisam mogla vjerovati - bila sam, naime, potpuno uvjerena da je odavno bačena. Posve je tanka, materijal kao da gotovo uopće više ne postoji, ostala je samo boja, intenzivna, nevjerojatno otporna na pranje, peglanje, nošenje. Držala sam ju u rukama, misleći što da napravim. Zapravo me košulja podsjetila na Benna, njegovu krhkost i istodobno postojanost, snagu i izdržljivost. Oprana je, i sad se suši. Naravno, završit će u ormaru, čeka da ju obuče za onih toplih dana, kad ništa drugo ne možemo zamisliti na sebi, osim prozračne tkanine.
Jučer sam u glavi ispisivala retke bloga. Dobro je ponekad prespavati, ne reagirati odmah, impulzivno, iskreno. Nemamo snage za vidanje rana, više ne. Čudne neke vijesti, o lijekovima koji stvaraju neugodne posljedice, o izmišljenim odnosima u obitelji, koju poput košulje na okupu drži tek boja. Već odavno isprana. Komentari o prolazima kroz stanove, posve krivi (pitam se, s kojom namjerom?), o bliskim i udaljenim odnosima, nerazumijevanju. Bolje je zaustaviti se, jer izrečeno se mnogima ne bi svidjelo. Na koji način postaviti granicu, kada stati? Do koje mjere opteretiti ova polja na zaslonu onime, o čemu ni sami nismo u stanju govoriti, jer je prekasno?
Prag je postavljen, suši se. Do stana vodi hodnik, kao i u mnogim drugim kućama; hodnik - biblioteka. Volim taj prostor, koji kao sve slične prolazne prostorije "trpi" razna privremena događanja, montaže, spremanja i slično. U pozadini vidi se stražnje dvorište, sivo je i zeleno. Taj je prostor posebno oplemenio kuću koju je gradio djed. Trebalo je sve to izdržati, imati viziju, razmišljati o tom čovjeku koji je nedužan stradao i čiji put nitko nije uspio slijediti. Moja jedina moguća posveta bila je obnova. Sadržaji su drugačiji, no Nenadova radionica spona je s izgubljenim vremenom, nenadoknadivim gubicima o kojima više ne govorimo, jer se više nema što reći, jer sve jedni o drugima znamo i ne možemo biti drugačiji. Sunčano je, i toplo. To je dobro. Pomoći će da izdržimo, dovršimo, otputujemo i vratimo se. Ponekad je dobro odmaknuti se, udahnuti i odustati od onoga (onih), na što (koje) ionako ne možemo utjecati.
Nema komentara:
Objavi komentar