Današnje poslijepodne, kao što smo i planirali, djelomično smo posvetili postavljanju slika na zidove Irenina i Bennova stana. Već mjesecima stoje u mojoj radnoj sobi priljubljene jedna uz drugu, gotovo smo i zaboravili što je na njima. Stalno sam se o njih spoticala, izbjegavala da se sruše među knjige i časopise, i ostalo što neprestano prenosimo.
Nenad je bio, kao i obično, majstor, sa zebnjom proučavajući kvalitetu zidova. Koji će bez problema ponijeti manje ili veće formate? "Na ovaj zid nisam ni ja nikad ništa uspio staviti, to je beton, ne ide, evo, rupa, vidiš. Kupit ću vrlo tanki borer, i postaviti u ponedjeljak."
Raspored, odnosi boja, veze među autorima, Piceljev "kutak" - hoće li im odgovarati kako smo ih rasporedili?
Pristajemo na (moguće buduće) kritike. Što nam drugo preostaje? Stupica i još par sitnica odlazi na uređivanje, ništa posebno, samo da se ne raspadnu (nešto od toga Irena je sama uramljivala, sjećam se kako je spomenula da je to radila pomoću rašpice za nokte). Brišem s njih nataložene slojeve - prašina, dim, otisci, tragovi.. Prenijeli smo prašinu iz Klaićeve. Ne možemo je se riješiti. Pa i ne treba, neka ostane, ne možemo ionako zguliti sa zidova ono čega više nema, osim u sjećanju, knjigama, razgovorima. Iznad ulaza mala životinjska povorka na drvenoj oslikanoj ploči, pučki rad, kad sam ju uzela u ruke shvatila sam da je u stvari pogrebna. Murtić, Džamonja, Sirovy, Stupica, Stančić...
Sjedimo na kauču, gledamo oko sebe. Sjetili smo se, da smo na tom istom uskom kauču spavali davno, dok smo neko vrijeme živjeli u Klaićevoj. Svi smo, kako se čini, tamo živjeli, na neki način. Zrak je bio gust, ponekad neprohodan zbog teškog mirisa duhana tvornice cigareta, koja je na sreću odselila. Bit će Povijesni muzej, jednom. Ako doživimo. Nikakvi uvjeti. A ipak, toliko toga dobroga, i zanimljivoga.
Nema komentara:
Objavi komentar