Čekanje

Upravo sam nazvala Irenu; nekako sam slutila da se nešto zbiva, poznata riblja intuicija. Ta šutnja, muk s one strane žice, s mjesta iz kojega nastoji toliko dugo otići, ostajući jer jedino u tom dvojnom stanju nalazi smisao.
Stanje je naravno složeno, krhko, stvari se dodatno kompliciraju, kako to uvijek bude. "Tako je strašno što smo posve sami, što nikoga ne mogu pozvati da bude s nama, što mi nitko ne može pomoći, kad mu je loše. Svima je loše, E. pada u nesvijest, netko drugi mi ide na živce, neki stalno kasne, svi imaju svoje živote, svoje bolesti, svoj muk."
Ja odavde gdje jesam, ne mogu ništa. Sjedim i pišem, vodim razgovor sama sa sobom, očekujući da dođu, vide, uživaju, konačno, ono što su već trebali. Ovaj blog postaje neki čudan prostor, zbivanje koje to nije, razgovor koji možda nećemo voditi, jer ćemo brinuti o nečemu posve "svjetovnom", liječnicima, gustoći krvi, tlaku, žilama. Okruženi smo roditeljima koji su stari, gotovo nemoćni, obitelji koja nas treba više nego ikada ranije; gdje smo tu mi, gdje je ono što mi trebamo od njih, što nismo dobili jer nije bilo vremena, jer je svatko radio svoje, na nekom kraju svijeta koji je istodobno blizu i daleko. Možda upravo stoga inzistiram da nas troje stalno razgovaramo, da smo zajedno, da dijelimo sve što možemo, jer nikad ne možemo znati koliko vremena imamo.
I kad na kraju imamo sve ono što smo priželjkivali, kad smo napokon stvorili uvjete da nam neke stvari budu lakše, ugodnije, komfornije, sve se počne zgušnjavati, i vrijeme i prostor. Gubim okvir.
"Kada želimo uspješno proći kroz otvorena vrata, moramo paziti na činjenicu da imaju čvrst okvir", kaže Musil (hvala Andyju na prijevodu). Okvir postoji, stoji, čvrst je, izdržao je i previše, za jedan ljudski vijek. Hoćemo li uspjeti proći? Ne sviđa mi se ideja da u konačnici ne guštamo, jer čemu inače sav taj trud? Htjela bih tih par večeri, poput istrgnutih listova, zavrijedili smo ih, svi mi, koji smo se vozili u kolicima okrenuti prema svijetu, radosno iščekujući ono što nam donosi.
Pokušavam zamisliti taj strah, no ne mogu. Danas sam razgovarala s prijateljicom, čiji je muž ozbiljno bolestan. Ostala sam iznenađena njezinom spremnošću na sve ono što donosi to stanje, odlukom da nastave s načinom života na koji su navikli, radom, ponekim putovanjem. Što nam drugo preostaje? Leći? Odustati? Prepustiti drugome odluku, što činiti? Tko to uopće može; tko bi želio ponijeti taj teret, proći kroz ta vrata?
I tako, stan je gotov, to posljednje središte mojih zbivanja zadnje dvije godine. Jedan, djelomično drugi, pa treći, zajedno s Nenadovim radnim prostorom i galerijom. Prostori u kojima sam nastojala osmisliti tuđe načine života. Naš uglavnom funkcionira kako treba; onaj "djelomični" zapravo je pravi odraz tih "djelomično" ostvarenih života, definiranih nekim odustajanjima za koja nisam uvjerena, da ih u potpunosti razumijem. Treći je svojevrsna kruna, jer smo s Irenom i Bennom postali bliski zadnjih petnaestak godina, ne znam ni sama točno kad. U njemu sam nastojala pomiriti novo s onime što znam o njihovim navikama, kratkom - ovlaš - zadržavanju u kuhinji u kojoj se gotovo uopće ne kuha, zajedničkom boravku u kupaonici, mjestu gdje treba smjestiti mali stol za kojim Benno sjedi i piše neobičnim, skošenim rukopisom, u bilježnice i blokove iz kojih je sve to potrebno prepisati. Gledajući u neke male, gotovo neznatne slike, minijature koje su toliko u skladu s njim i njegovim angažmanom koji se čini neznatnim, a u stvari je neizmjeran.
Bez prepisivanja, mnogo toga ne bi došlo do nas. Možda bi ponekad bili privilegirani poslušati Benna kako čita iz neke od bilježnica, kao ono jednom kad smo sjedili kod Claudia, o nekom čovjeku čiji su događaji bili toliko obični, da sam detalje uspjela zaboraviti (kako tipično za mene). Možda uspijemo...