Istodobno i na skypu, i pišem blog, i odgovaram na mailove, i to nakon što sam uredila 3 teksta za novi broj časopisa, i nakon što sam jutros odradila seriju majstora koji su se izmjenjivali jedni za drugim. Pritom utjerujući dio namještaja koji nije stigao, svađajući se s bravarom koji nije napravio ulazna vrata kako je trebalo, nemam više snage za sve te ljude oko sebe, treba mi mir, ne stižem raditi kako treba. I stalno neki novi telefonski poziv, neko novo zaduženje, tekst za radio, još jedan za Graz, urediti Tunji za katalog ono iz Camere Austrie....
Hvatam dah. Ponekad, od umora, gubim ga kad se treba negdje popeti, kao na primjer jučer, nakon što sam do pola 8 navečer radila kao luda, zadihala sam se u HDLU. Nenad mi je zaprijetio, da će me prijaviti Jeleni. Kod nje se isto zapušem, ali s razlogom.
Umor me rastura do te mjere da sam se prije nekoliko dana probudila - u 5, kao što je to u zadnje vrijeme uobičajeno - gotovo u suzama, jer sam sanjala kako sam - umorna. No dobro, proći će i to, pripisujem to proljeću (kojeg nema), svakodnevnom praćenju vijesti (koma, izbjegavati ako se ikako može), slušanju komentara o smanjenju plaća, o mostovima, lošim slikarima, ništa lijepo, ni pametno, niti poticajno.
Valjda sam stoga dohvatila - konačno sam ga dočekala! - Andyjev prijevod Musila. Nisam daleko odmakla, jer me njegovo pismo navelo da razmislim o dubokim ulicama, i plitkim trgovima. Koju ću kvalitetu, koju osobitost pronaći u svom okruženju? Hoću li ikad biti u stanju izreći nešto toliko poticajno, što će druge navesti na razmišljanje, ili želju da vide ono, što ja vidim? Može li se to uopće - vidjeti ono, što je netko drugi vidio? Često o tome mislim dok zurim među stabla praške šume, one Silvijine, u koju gledam čim sjednem za stol. Ili u ona prazna, gluha stakla londonskih ureda, prizore čija jedina toplina dolazi od neobičnih, narančastih svjetiljki.
Svjetlo! To me podsjetilo na činjenicu, da su danas stigle rolete. Uvjerena sam, da Irena neće biti zadovoljna. Jer malo, neznatno svjetla prodire sa strane, pa sigurno neće moći spavati. No, ionako ne spava. Ja sam pak protiv zavjesa, smanjuju prostore, ionako već malene. Vidjet ću kad dođu. Jučer smo se čule, podnijela je kratak medicinski izvještaj, Benno je bolje, no ne može se penjati bez da se kratko odmori. Pa što, zato i postoje odmorišta na stubištima, zar ne? U Čanićevoj nema penjanja - stan je u prizemlju, super, sve je jednostavnije. Stižu na njezinu odgovornost, i moju, valjda, jer stalno tvrdim da i kod nas ima liječnika, i da se ovdje uvijek bolje osjeća, jer je tlak niži, i jer u Zagrebu bolje spava, i što ja znam, mnogo toga. I mi smo tu, u krajnjoj liniji, možda je i zato lakše.
Već mi je danima pred očima jedna smiješna situacija. Imala sam 10-ak godina, vjerojatno, to s godinama mi nikad nije išlo, kad je na radiju bila emitirana njihova radio-drama. Slušali smo je, radilo se o obiteljima, prijateljima, zapravo, više se ne sjećam posve točno jesu li nas spomenuli. No sjećam se sebe kako hodam Ilicom, bilo je sparno, ljetno poslijepodne, prašina se lijepila uz noge, a ja sam hodala ponosna, zagledavajući u druge, glupavo očekujući da na meni prepoznaju nešto osobito - mene kao "posebno važnu" osobu čiji rođaci pišu, i čija je radio-drama upravo emitirana. "Odgovora", dakako, ni od koga. I danas sam si smiješna, kad se toga sjetim. Ionako sam bila navikla na tu vrstu "slave", pa moji su roditelji emitirali toliko priloga na radiju, da im ni broja ne znamo. No, njihov sam krug poznavala, Irenin i Bennov tek posredno, preko priča, teksta izgovorena u eter.
Berlin je jedna od naših zajedničkih strasti. Zahvalna sam roditeljima koji su me tamo davno odveli , dok mnogo toga nisam znala, ali sam osjetila posebnost toga mjesta po kojem su me vodili, kao što smo i mi, dosta godina nakon toga, odveli Ivara. (Strast za Berlinom u genima.) Jutra u ZOO-u sa starim; ulasci u neobične prodavaonice ploča (stari je bio /i ostao/ lud za svim mogućim vrstama nosača zvuka, pa me tako jednom poslao u shop namijenjen isključivo ženama, koji se nekako smiješno zvao), ne jednu, nego sve na koje smo naišli. Nije bilo interneta, niti vodiča, ni kojekakvih uputa; snalazili smo se sami, hodajući do potpune iscrpljenosti. Potom povratak u Mommsenstrasse, u potkrovlje, koje je bilo vrelo po ljeti. Benno me znao odvesti u dio u kojem nije nitko stanovao, tek je neki odbačeni štednjak svjedočio da je tamo nekoć, netko boravio. Možda se skrivajući? No tada sigurno nisu bili u prilici kuhati.
Nema komentara:
Objavi komentar