Ti ćeš jednom pisati

Vratili smo se, još iskustvo više, vrijedno i vrlo lijepo. No o tome kasnije, možda drugom prilikom. Pokušavam uspostaviti ravnotežu. Uvijek je tako nakon putovanja: mahnito pranje rublja koje me vraća u kolotečinu, pospremanje (iako se teško što oko mene mora pospremiti), pokušaji razgovora i prepričavanja proživljenog (to je uvijek najteže, kako prepričati osobitost zraka koji smo udisali, neobično svjetlo na krajnjem zapadu kontinenta do kojeg smo stigli potisnuti vjetrom, pokojom kapi kiše, intenzivnim šumom valova koji ... tako obično, slika koju bih željela dočarati ne može se prepričati samo tako, sjedeći na kauču s kompom na krilu, pogledavajući pritom prema filmu koji bi me trebao opustiti, zabaviti, nešto tome slično). Pokušavam biti što efikasnija, pospremam vodiče, karte, savjete o restoranima i tko zna što već nisam stalno nosila sa sobom, pitajući se dokad ću to moći izdržati, hoće li mi se i idući put htjeti sve to unaprijed pripremiti, istražiti, isprintati? Pokušavam svoje dečke zainteresirati za to, no ne ide to samo tako.
Zanimaju me fotografije, opet sam se upustila u tu neizvjesnu misiju - pokazati ono to vidim, najčešće neuspješnu. Dražen mi je jednom poklonio analogni aparat kojim pokušavam snimiti najbolje što mogu. No, uvijek sam kritična, prema sebi kao i prema drugima, možda bih trebala proći neki kurs, barem, kako bi ono u što gledam bilo nalik onomu što sam vidjela.
Dočekala me kuverta s tri kvadratna papirića, istrgnuta iz debljeg bloka. Tri različita datuma, slova stisnuta na premalu plohu, koja teško može izdržati težinu napisanog. Rukopis odavno znam, kao i greške koje čini. Jezik je pokretljiva tvar, teško ga je zadržati u okvirima koji su davno uspostavljeni. Čim sam ih pročitala, na mene se sručilo ono što sam manje-više vješto izbjegavala proteklih šest dana. Pokušala sam ju zamisliti kako sjedi u kuhinji, gotovo kradom uzima tih par trenutaka od one konstantne brige kojom obavija Benna, broji grame, kuha neke ekološke kobasice, hrenovke, što li, ne želim ni znati. "Dvadesetšest eura, zamisli, oni su poludjeli", pokušavamo voditi neki suvisli razgovor o nečemu to je stvarno, što se može izmjeriti, što kao ima neku trajnu vrijednost, iako je sve to zapravo besmisleno. Potiho mi prepričava vrijednosti, visinu tlaka, pokušavam shvatiti to o tlaku koji je bio visok pa je sad nizak, zatim nešto o navikavanju organizma na taj niski tlak nakon što je godinama bio visok. Pitam se hoće li mi ta saznanja koristiti u budućnosti, budem li ih ikad bila prisiljena koristiti?
"Ti ćeš jednom pisati", kaže. Znam, uvjerena sam u to još od vremena kad sam imala 14-15 godina, ni sama ne znam zašto. Kratko pokušavam razmisliti, što bih to mogla ponuditi drugima, čime bi ih mogla zainteresirati, ima li išta osobito u tim običnim rečenicama koje već godinama (da ne kažem desetljećima, što me malo frustrira) provlačim stvarajući retke u glavi, ispisujući tekst o nečemu što još uvijek nisam osvijestila, što je. "Znam, ovo je uvertira", kažem joj smiješeći se, slušajući je kako zadovoljno komentira pročitano.

Nema u ovim retcima ništa osobito, no vodi me neka čudna potreba da to ponudim dalje, podijelim ne znam ni sama s kim, dok sjedim na kauču, kraj mene Nenad koji nešto traži po IPod Touchu čekajući da završim kako bi mogao pročitati. Ivar s druge strane nemiran kao uvijek, želi nešto drugo, kraj njega mačak, napokon se sklupčao i smirio, nakon što je gotovo čitav dan jurio unaokolo. Život kao svaki drugi, red posla, red pronalaženja smisla u svakodnevnim ispraznim stvarima koji nas drže da se ne raspadnemo. I rijetki kvalitetni trenutci kada smo ono što jesmo, i uspijevamo to s nekim podijeliti.