Zapis sa strane

"Što je, blogerica? Nisi ništa napisala već čitav tjedan.", kaže mi Nenad. I doista, nikako da sjednem i nešto sročim. Navečer se obično rušim od umora, a ovaj tjedan umor je još k tomu povezan s bolovima - Jelena mi kaže da je to normalno, i da me mora boljeti, jer kako bi inače znala da sam uopće nešto napravila. Više ni sama ne znam koji je smisao u tome, no uporna kakva već jesam, odlazim, skačem, trudim se, izlazim lica crvena kao da me pogodio toplinski udar, dižem utege, udišem onaj grozan zrak sa svim onim "miomirisima" koji nas okružuju, tih testosteronskih tijela koja se zadovoljno promatraju u ogledalima i razmjenjuju podatke o kilaži koju su podigli. Ništa pametno, duhovito je jedino ako je Jelena raspoložena, pa pričamo o filmovima, ja ponešto o kuhanju i hrani (digla je ruke, zna da mi je fina hrana užitak, a i pokoji savjet uvijek je dobrodošao). Ekipa je za poludit', ionako.
Ekonomistica (razorna karaktera), profesorica španjolskog i francuskog (u traženju struka), apotekarica (ima ih više, zanimljivo), pa još jedna profesorica njemačkog, pa još malo ekonomistica, ajme..., da ne zaboravimo one mlađe dvadesetak i više godina, od kojih s pojedinima čovjek može započeti neko druženje. Ponekad imam dojam da se radi o zrakopraznom prostoru, čudnom mjestu ispred kojeg ostavljamo veći dio onog što inače jesmo, odijevamo se (samo Nike, naravno, utjecaj Jelene je neizmjeran) prema najnovijim stilovima za vježbanje, razmjenjujemo međusobno ono osnovno, ne ulazeći često u privatne prostore, sobe u kojima inače boravimo. Informiramo jedne druge gotovo telegrafski, koliko stignemo prije ili između uzimanja daha. Kao na kapaljku pristižu novosti o bolestima, dečkima ili muževima, djeci, problemima na poslu, neizvjesnostima. Sportski se smijemo svemu tomu, jer za to služe treninzi, da nam osim držanja, kondicije i tko zna još čega, uravnoteže glavu, učine nas sposobnima izdržati svakojake napore. Najdraži su mi plesni treninzi, malo generičkih verzija indijskog hip-hopa, dancehalla, house i nu soul. Unatoč užitku, godine čine svoje, ponekad mi se čini da se jednostavno više ne mogu opustiti, opterećena sam onim ustrojem koji određuje mnogo toga u mom životu - strogosti, izvjesne suzdržanosti. No trudim se, idem dalje.

"Vježbala si?", pita me. "Ti se moraš više odmarati, ne možeš više dalje tako, preumorna si, iscrpljena, od svega što činiš, za nas, za svoju obitelj, prijatelje." Čini se kao da joj je glas dublji, no smireniji. U zadnjem razgovoru nije spominjala sve što je skuhala, ništa o bio-hrenovkama, cijenama. Tek nešto o sredstvu za razrjeđivanje krvi, i Duški, koju bih i ja trebala nešto pitati. Najbolje bi bilo da sjednem i odvezem se u Berlin, i sve probam riješiti "na licu mjesta". Ako se uopće išta može riješiti. Gledam fotke koje je Nenad snimio u Portugalu. Neprekidno me snima dok gledam u vodič, čitam o karakteristikama nekog stila, pokušavam u kratkom roku spoznati osobitosti, prenijeti ih dečkima, doznati što je moguće više o svemu što se mora znati - umjetnosti, povijesti, dobrim restoranima, dućanima s lokalnim delicijama, zanimljivim mjestima, ulicama kojima ne prolaze rijeke turista, jer njih ne želimo vidjeti.
"I kako vam je bilo?", pita me. "Stalno sam pratila vremensku prognozu, izgledalo je da ste u kiši. Pa valjda niste tih par dana odmora proveli u hotelu?" "Ne, naravno da nismo, niti jednom nismo pokisnuli, osim par kapi na Cabo ...", pokušavam ukratko prepričati doživljeno, no ne ide to lako telefonom, teško je zadržati njezinu koncentraciju s druge strane žice. Pitam se, kako nam je bilo? Zapravo super, na putovanjima smo opušteni na dobar način, pokušavamo uskladiti sve što nas zanima. Šećući po Bairru Altu (doslovno: Gornjem gradu) i Chiadu otkrili smo super ulicu, o kakvoj sanjamo u Zagrebu: nizovi stambenih četverokatnica čija su pročelja ukrašena za Portugal tipičnim keramičkim pločicama vegetabilnih ili geometrijskih uzoraka, u čijim prizemljima su kul dućani, galerije, restorani, često tek ovlaš uređeni, baš onako kako treba, privremeno, dok se ne otkrije i osvoji neka druga gradska četvrt, kao uostalom u svim velikim gradovima. Mislim da to u Zagrebu nikad neću doživjeti, premalo je pojedinaca koji bi to željeli, potisnuti smo navalom onih koji svoju osobnost dokazuju u golemim trgovačkim centrima, s "avenijama" i "ulicama" duž kojih se smjenjuju dosadni, nezanimljivi, populistički sadržaji. To je jedan od razloga zašto putujemo, zašto sam odustala od bilo čega u ovom gradu, zašto najradije ostajem doma, pogleda uperenog na jedan nesvakidašnji motiv: gledajući u grmove lavande i neku novu biljčicu koju je zajedno s posudom donijela Silvia, i lozu koja je preživjela sve, pa čak i rezanje do korijena. Njezini listovi upravo su se pojavili, tvore neviđen sklad s onima na slici iza mene, koju je naslikao Rene, darovit mladi slikar u čiji rad vjerujem. Tek u pozadini - Kamensko, oronula fasada stare tvornice, i ona neviđena nove, posve bez prozora, "ukrašena" tek utorima prefabriciranih betonskih ploča. No čak i ovaj ne osobito lijep prizor bolji je od onih "s razglednica" koje nam šalje aktualni gradonačelnik očekujući novi mandat. Zaboravljajući na njih staviti prizore poput Kupske, napuštenih zgrada u Trnjanskoj cesti, uništenog Studentskog centra, nedovršenog MSU-a, Muzičke akademije čija je fasada tek poligon za oglašavanje auto-kuća. Niz takvih razglednica bio bi neizmjeran; jedan od razloga, zašto više nikud ne idem, jer ne želim gledati odurne kuće u sjevernoj "zelenoj" zoni, niti one još gore stambene kvartove lišene bilo čega ljudskog, koji su nikli posvuda i čiji jedini društveni sadržaj čine - trgovački centri. Zato treba putovati, i uživati u onom, o čemu ću pisati u idućem postu.