Osjećaj vremena

Posustajem.
Neki dan, Nenad me dočekao nakon što je razgovarao s Irenom. Iznenadio ga je njezin umoran glas, "zvučala je tako staro, umorno i žalosno", rekao mi je. Pogledala sam nas, sebe, sliku koju drži u atelijeru gdje sam s Ivarom u rukama prije nekih 16, 17 godina, i onu snimljenu na terasi, s Irenom i Bennom, dok je sve oko nas bilo u kaosu, zidovi kuće u ružnoj, odavno ispranoj tamnoružičastoj boji za koju mi nikad nije bilo jasno, kako su je mogli odabrati. Svi smo stari i mladi, istodobno. Ne znam više što se promijenilo, kakvi smo postali. U mnogočemu, ostali smo mladi; istodobno, osjećam kao da sam tijekom vremena "nakupila" nevjerojatan teret. Hoću li ga se ikad riješiti, ili će postajati sve teži?
Jučer je bilo otvorenje Nenadove izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt. UZ mnoge druge, bili su naši prijatelji - proširena obitelj, koju smo godinama stjecali. Tomica s Anom. Njih nema - umorni, bolesni, svatko sa svojim stvarnim razlogom koji razumijemo, tražeći ih među drugima. Za mene - bila je to neobična atmosfera, u jednom trenutku osjetila sam kako "bježim".
"Kakav je to emocionalni ispad za našu obitelj? Da mi to više nikad nisi napravila", 'režalo' je na mene poslije moje dijete, pravi mamin sin, strog, s pravom. No kome objasniti tu vrstu "ispada", nemogućnost nalaženja daha, dok sam stajala pred drugima pitajući samu sebe što se događa. Jer zapravo, nisam bila ganuta, ne znam ni sama što je bilo, neka nemoć da se zauzdam na način kako to oduvijek činim... Ne zaboraviti nikog, biti korektna, završiti sve na vrijeme, istodobno kupiti slavinu za njihovu kuhinju, dovršiti dogovore s majstorima, studentima, stići.
"Benno mora osjetiti vrijeme, skupiti snagu i oporaviti se, mora dobiti koju kilu (zamisli, težak je 64 i visok 180, pa to ne ide na tu visinu, posve je proziran, bijelih usnica)." Slijede opisi vaganja, prepričavanje gubitka vode, sve o kupljenim astronautskim napitcima, načina kako u njegov organizam unijeti što više željeza ("pazi, mora ga uzeti zajedno s c vitaminom, inače se ispire iz organizma", trabunjam u slušalicu istovremeno skenirajući nešto za predavanje), zamišljam ga na podu te kupaonice, nevjerojatno nefunkcionalne; i nju kako ga diže, njihov zajednički strah koji nastoje zanemariti brinući se o nečemu svakodnevnom, poput banane (koju on ne voli, ali morao bi je jesti zbog kalija), odlaska u banku (uvijek popraćena komentarima o propasti bankarskog sustava, gubitku novca -"sve je otišlo, dućani se zatvaraju, Kurfuerstendamm je prazan, nitko ne ulazi, kamate na štednju ne postoje, uzeli su nam pola kad smo se spojili s istokom"). Monolog koji pomaže uspostaviti ritam svakodnevnog života.
Benno je žalostan. Ne zavrijeđuju tu nemoć, nemogućnost da svaki dan šeće što je navika iz djetinjstva kad nije bilo hrane, i kad je hodanje bio znak da su (još) živi.
Stupica i Stančić su preuramljeni, Vat je oduševljen njezinim crnim očima s portreta, mislim da je Stančić, pohranila sam neka njegova pisma, koja joj je slao. Arhiviram. Trenutno ionako ništa drugo ne mogu.