Privilegij gledanja

Znate vjerojatno taj osjećaj, kad mislite da o nečemu sve znate, no ipak se dogodi situacija u kojoj ostanete ugodno iznenađeni. I sama sam takva, mislim da o mnogočemu sve znam, ali volim iznenađenja i vjerujem da sam još uvijek dovoljno otvorena prema njima; stoga ostajem otvorenih očiju - i čekam.
Mislila sam, da o Branku i njegovim postignućima znam gotovo sve. Prijatelji smo dulje od dvadeset godina, još iz vremena dok je onako mršav, u svijetlom baloneru i sa šeširom na glavi jurio ulicama grada nikoga ne primjećujući. Doduše, tada nismo znali koliko slabo vidi, pa nam se činilo da je to samo poza, dio one godinama pažljivo stjecane arogantne slike kakvu mnogi arhitekti širom svijeta imaju. Dobro, nešto od te arogancije je stvarno, no godine i godine prijateljstva, zajedničkih večera, svađa i rasprava o arhitekturi uvjerili su me da sve o njemu znam i da me ništa neće moći iznenaditi. Sve dok prije nekoliko godina nismo konačno došli u Volosko, u koje i danas rado svraćamo.
Zamislite, da se možete probuditi i ugledati neobičnu, pomalo ovlaš restauriranu fresku na stropu minijaturnog stana čiji prozori gledaju u Sv. Anu. Prizor je uistinu jedinstven, jer crvenkasti i smeđkasti tonovi u kombinaciji s jutarnjim svjetlom čitavoj prostoriji daju neku posebnu boju. Toplinu, dapače, u kojoj su sadržana sva njegova dugogodišnja iskustva s prostorima. I da nema nesnosnog zvona crkve koje svakih četvrt sata neumoljivo daje do znanja koje je doba dana, bilo bi savršeno. Nastojim ne obazirati se na zvuk, pogledom klizim preko puknuća koja su pažljivo, iako naizgled pomalo nevješto, zaustavljena u daljnjem širenju. Premaz je obuhvatio i zaštitio nečije iskustvo u oslikavanju stropa, u doba kad nije bilo dovoljno pogledati kroz prozor i diviti se prizoru koji se rastvara u nedogled. Oslik je iz doba kad su stanovnici pozorno čuvali svoju intimu, kad se privatnost stana nije nudila drugima ni za kakve novce. Iz toga doba potječe i prizor u koji gledam čim se probudim, koji me ispraća u san. Krajnje je jednostavan, djelomično zauvijek izgubljenih dijelova (ponešto i zbog Brankove intervencije koja je nužan ustupak udobnosti, iako mislim da je onu stropnu svjetiljku mogao izbjeći). U sredini stropa dekokrativni je uzorak uokviren viticama, skromno i nenametljivo svjedoči o tom nekom drugom vremenu o kojem sudimo po pročitanom, naslućenom. Možda ta toplina svjetla koju danas primjećujem u prostoriji nije tada postojala, možda su u tom prostoru živjeli ljudi kojima je bilo svejedno je li njihov prostor oplemenjen takvim detaljem; možda su bili grubi, netolerantni, lišeni užitka. Tko će znati.
Ja u svakom slučaju uživam i razmišljam o
ostalim Brankovim prostorima. U mnogima nisam bila, vidjela sam ih na fotografijama, slušala njegove priče o propuštenim prilikama, promašenim investitorima koji nisu razumjeli što im je pokušao napraviti, u što ih je nastojao uvjeriti. I sretna sam da nakon svih rasprava koje smo vodili, njegovih često (pre)tvrdih stavova od kojih nije želio odustati, i dalje uživam njegovo povjerenje; učim od njega kako ne treba odustati od ljudi, jer nas ipak - ne svi, doduše - mogu iznenaditi.
Mislim o njemu i Mirjani i pikulama, toj igri koju joj je priredio za jedan veliki, obljetnički rođendan, uživajući u pripremama poput djeteta koje se nikad nije prestalo igrati. To mu naravno nikad neću moći reći na taj način, jer će frknuti i početi pričati o sebi i nekom problemu na koji je naišao u svom profesionalnom životu, kao što to i inače čini. Kao što to, zapravo, rade gotovo svi naši prijatelji-arhitekti.
Gledam sliku - prizor koji uokviruju nosači terase kafića u kojem uvijek pijemo kavu kad smo u Voloskom. Na otoku preko puta ljetuju naši znanci koje nismo vidjeli dugi niz godina. Jedva čekam vidjeti njegove fotografije, poslušati što će mi ispričati o tim prizorima koji mi se sviđaju, u koje mogu uroniti pogledom neopterećena bojazni, da ih nisam dobro razumjela. Zamišljam Silviu koja gotovo svakodnevno, s nekim osobitim nagonom koji je samo njoj svojstven, sjeda na brodić i putuje na otočje u blizini Pule. Zanima me, je li vidjela jelene koji mogu preplivati s otoka na otok, ili se i dalje bavi onim golubom, kao da joj nisu dosta mačka i pas.
Blizu nas su tijela nekih ljudi koji nisu imali sreće, dječak čije noge završavaju poput repa sirene, stariji muškarac posve izvijena tijela i neobična, grlena glasa, koji ima potrebu stalno s nekim razgovarati. Zaranjam i gledam one male smiješne ribe koje me prate dok plivam. Zamišljam kako bi bilo kad bih, poput njih, imala moć odašiljanja signala, koje ribe čuju tijelima. Ja bih, za razliku od toga, voljela moći vidjeti u jednom trenutku sve ono, što vidim postepeno. Kako bi bilo podnijeti taj vizualni udar, istodobno primiti brojna saznanja o svemu što je oko nas a što taj čas ne vidimo, ne primjećujemo. U tom trenu pozdravlja me neka žena, koja pliva uz obalu. Uzvraćam pozdrav, pitajući se jesam li ju ikad vidjela, ili je to samo vološćanska navada međusobnog prepoznavanja. Nas "blagih", tihih, koji uživamo u nesmetanju jedni drugima. S kojima ne moram dijeliti privilegiju pogleda u strop, jer ona je samo moja.

Zaronjavanje (prema slikama)

Sjedim i ne mogu se načuditi, kako stvari mogu izgledati dobro. Sviđa mi se dijagonala svjetala koja polako se spuštajući uvode pogled u Rijeku. Ima ih nekoliko redova, manjih, većih, ritam im je nepravilan, ali ima neki smisao. Ispred njih mnogo je prozračnih planova koji se lagano pomiču, tek toliko da mi daju do znanja kako se nalaze na nestalnom terenu na kojem ovise o raznim okolnostima. Maleni svjetionik u pozadini odašilje svoje signale, jarboli se pomiču lijevo-desno svaki u svom zasebnom ritmu, prati ih gotovo neraspoznatljivo kretanje mreže koja se suši razapeta među drvenim nosačima. Ne znam je li još u upotrebi, ili je samo dio dekora malene luke u koju gledam. Povjetarac je ugodan, prolazi pokraj mene i djeluje kao da je pod njegovim utjecajem ova neobična aglomeracija zadobila strukturu u kojoj se sve čini pomaknuto. Nisam nikad bila veliki fan obalnih mjesta; mnogo je toga što me u njima smeta, najviše ljudi, ali i gubitak finoće za koju sam uvijek smatrala da ju je trebalo zadržati. Ne volim divlji, plastični turizam, glasne ljude, bacanje sladoleda s jedne strane ulice na drugu, gnušam se populističkih "svetkovina" u kojima više nitko ne primjećuje ljepotu kamena, finoću zraka koji se u noćnim satima polako, no sasvim sigurno rješava svih onih naplavina mirisa koje je stekao tijekom dana.
Jučer sam stajala na rubu mola dugo se odlučujući dok konačno nisam skočila u vodu. Imala sam osjećaj laganog gubitka ravnoteže, za koji ne znam zašto se pojavio. Nikad ne ulazim u vodu drugačije nego skokom na glavu; ne mogu zamisliti ono polagano mučenje, navikavanje tijela na temperaturu vode. Jednostavno stanem na rub, osvijestim položaj tijela i skočim (doduše, uvijek se nastojim uvjeriti da je voda dovoljno duboka, i da neću zarovati po dnu). Volim taj osjećaj, djeluje mi nadmoćno pored svih onih koji skaču na noge, drže se za nos, padaju uz pljusak na trbuh i tko zna što drugo (pa ipak sam bila pionirska prvakinja u skokovima u vodu). No jučer kao da to isprva nisam mogla, ne znam što me priječilo, zašto mi je trebalo tako dugo da se konačno odrazim. Kasnije sam zaronila među ribe koje sam zamijetila pod sobom; probala sam kao nekad, kad sam mogla mnogo dulje roniti na dah, zaplivati među njima, pogledati ih "u oči". Nije dugo trajalo, ali bilo je lijepo, voda posve bistra, ribe smirene. Sjetila sam se u tom trenutku jednog rijetkog zajedničkog ljetovanja, kad sam tako ronila sa starim dok moj mlađi brat tada još nije svladao sve što sam ja mogla. Sjetila sam se tog ronjenja i nevjerojatno bistre vode, sunca koje na onaj poseban način prodire kroz vodu i nalazi način osvijetliti svaki i najmanji kamen, koji me zanimao. Bilo je to ljeto kad sam spasila brata koji je propao kroz kolut za plivanje i počeo tonuti; ljeto na koje je stari pristao poći s nama iako to nikad nije išlo lako. Sjetila sam se onog njihovog međusobnog natezanja, oko toga gdje će se i što jesti; strašne zapare koja nam nije dala spavati, kao da nam sve ono na što smo morali pristati tijekom dana nije bilo dovoljno.
Ljeta. Nisam ih voljela. Oni koji su imali kuće na moru nestajali bi sve do početka škole - Sonja, na primjer, bez koje sam morala provesti te duge ljetne mjesece dok je ona bila kod svojih na Braču. Nikad nisam zaboravila ono ljeto u Primoštenu kad nas je mama smjestila u neku sobu za poslugu, a djeca koja su prolazila pokraj naših prozora rugala su nam se. Hodnik koji je vodio do sobe bio je dugačak, ružan, nije bilo drugih gostiju, ničeg od onog kako si zamišljamo boravak u hotelu. Nikad mi nije bilo jasno zašto je to moralo biti tako, ali više nije ni važno. Dodajem to na listu svega onog što smo doživjeli a nismo trebali; onog što nisam ni znala da se sjećam, a odjednom se, pri zaronu prema ribama i suncu, pojavilo.
Pokušavam objasniti Nenadu da Pamukov Istanbul neobično djeluje na mene, da se čitajući njegova poglavlja o obitelji osjećam kao da ga poznajem, jer u njegovim pripovijestima ima toliko toga sličnog što se i meni dogodilo. Dobro, moja baka nije provodila dan ležeći u krevetu oboružana posebnim sustavom ogledala na toaletnom stoliću, uz pomoć kojih je stara Pamukica pratila tko što radi po kući. Moja okolina nije bila toliko egzotična, nisam brojala brodove na Bosporu niti požare drvenih konaka, no opći osjećaj je sličan, odnos prema roditeljima, pitanja, igre, posvećenost fotografijama i crtežima, knjigama. I promjena okolnosti u obitelji, koje su siromašile, ostajale bez mnogo toga što su prijašnje generacije stekle, a što je zbog tko-zna-kojih događaja nestalo.
Na nebu ne vide se zvijezde. Tek je poneka nad nama, a ne ona neizmjerna količina koju sam priželjkivala. Moj omiljeni restoran Le Mandrač ugasio je svjetla. Jučer smo s Almom komentirali sezonu, njihovu predivnu fritaju u kojoj smo uživali, restorane koje smo posjetili u Lisabonu. Podijelili smo zajedničku strast prema južnoj Francuskoj, kuda se što prije moramo vratiti. Imam već i itinerer, jer knjiga koju sam uredila posvećena romaničkoj arhitekturi poslužila mi je da se prisjetim onih mjesta na kojima još nisam bila, a mislim da ih svakako treba vidjeti. Tko zna zašto? Nikad do kraja nisam osvijestila neke svoje potrebe i htijenja. Ne treba sve analizirati; ponekad je dovoljno stati i skočiti na glavu u vodu. Slika koju ćemo pritom otkriti, gotovo redovito je prekrasna.

Spavanje, buđenja

Otkad znam za sebe, budim se po noći. Dok sam bila dijete, odlazak na spavanje bio je povezan s nekim osjećajem neizvjesnosti, ali ne i straha; zapravo nisam voljela noć jer je moj ritam spavanja gotovo svakodnevno bio narušen. Stan je bio podijeljen na par zona, a tuđi su se koraci prenosili preko već razlabavljena parketa. Uvijek sam znala tko se diže, i zašto. Uz tanak san, koji sam nasljedila tko zna od koga (jer svi su oko mene uvijek dobro i čvrsto spavali), pratila sam ta noćna - paralelna - zbivanja po kući. Zavisno od godišnjeg doba, uznemiravali su me i zvukovi koji su dolazili zvana - šuštanje lišća breze u prednjem dvorištu i onog stabla za koje su nam rekli da je u stvari korov pristigao iz Afrike koje smo odavno posijekli, padanje "trubica" s loze koju je u stražnjem dvorištu davno posadila moja baka, ni ne sluteći da će me njihov zvuk smetati još i danas.
Mačke su vodile svoj život, tijekom zime postale bi poslušnije (koliko to one uopće mogu biti). Mina, ljubimica uz koju sam odrasla, sklupčala bi se pored mojih nogu nastojeći biti što tiša da me ne bi smetala. Mnogo godina kasnije, za razliku od nje Mew mi nije dala spavati; lijegala je u moje naručje ili bi se priljubila uz mene da se nisam mogla pomaknuti. Svako micanje, naime, popratila bi ljutitim puhanjem, ili bi me ovlaš ogrebla po ruci nastojeći me umiriti, uvjeriti kao moram ležati posve mirna, biti joj na raspolaganju.
Stari kotlić u wc-u koštao me noći i noći nespavanja, jer punio se sporo i glasno. Najčvršće bih zaspala pred jutro, ali tada bi se, vrlo rano, budio moj stric i zvukovi koji su dopirali s druge strane kuće redovito bi pronalazili put do mene. Posebno sam bila osjetljiva na kišu, osobito one krupne kapi koje su se obrušavale s našeg krhkog krova koji je godinama, da ne kažem desetljećima, predstavljao pravu prijetnju. U svojim glupavim, djetinjastim sanjarijama zamišljala sam kako odjednom, ne znam više ni sama kojom prilikom, uređujemo sve u kući, bojimo zidove, popravljamo uništeno, mijenjamo crijepove. Nakon što smo sve to napravili tijekom protekle tri godine, ni dalje ne spavam mirno.
Danas do mene ne dopiru isti zvukovi (osim otpalih trubica). Posve je tiho, rijetko se kada zapravo nešto čuje. Iako nam je Ilica "iza ugla" zvuci prometa ne dopiru do nas, no ljeto je posebno doba. Tada iz grada na moje zadovoljstvo odu mnogi zvukovi, i čini se kao da je zrak nekako rjeđi, kao da do nas dopiru neobični zaboravljeni zvukovi (ali i mirisi i slike) koje inače teško, ako uopće, zamjećujemo. Ipak, unatoč miru, stalno se budim. Osluškujem je li se Ivar vratio, mašina završila pranje, je li potrebno prijeći onih famoznih 20 stepenica, uspeti se na kat i zatvoriti neki prozor ili vrata, maknuti veš koji se suši (pitam se, imaju li i drugi 24-satni ciklus neprekidnog navlačenja s rubljem, ili sam u tome usamljena?).
Kad spavam, često me bude neki čudni snovi u kojima ne mogu trčati iako mi o tome ovisi život, u kojima ne uspijevam kriknuti makar je važno da me netko čuje. Često se u snovima borim s tom kućom, koja me ionako koštala mnogo živaca. Prostorije se neprekidno mijenjaju, kuća se iz stabilne, uređene strukture mijenja u neke kaotične, teško prohodne hodnike kroz koje se provlačim u nekim nemogućim misijama. Nevjerojatno je do koje mjere mi se ta kuća podvukla od kožu, postala dijelom mene, možda bolje odrazom onoga što mislim da je vrijedno i važno. Valjda se zato u svim tim snovima i borim s imaginarnim neprijateljima, poput onih ljudi u crnom kojih sam se bojala u djetinjstvu uvjerena kako prodiru u kuću kroz prednje i stražnje dvorište, spuštaju se na terasu uz pomoć bakine 'loze', nadiru preko zidova prijeteći... Nedavno sam, prije par mjeseci, ponovno sanjala te iste ljude koji me očito nisu napustili. Probudila sam Nenada, nemoćna boriti se s tim utvarama koje sam naslijedila sama od sebe. No bez obzira na snove koje i dalje posjedujem, pomak je u zvukovima kojih sam se jednim dijelom riješila, a i mirisi i slike postali su ljepši.
Snovi su dio buđenja, intenzivni vrlo rano ujutro, zaboravljivi (barem što se mene tiče). Nikad ih ne zapisujem, iako bih trebala. Rijetko kojeg se sjećam, znam samo načelni osjećaj koji ih prati, čuđenje zbog njihovih značenja koja naslućujem. Prije par dana vodili smo Ivara i Ninu u Freudov muzej u Beču. U tom malenom, no ozbiljnom, pametnom prostoru zamišljam kako je to bilo leći na kauč, položiti glavu na onaj maleni tepih (moram priznati da se i dalje čudim tom neobičnom običaju) i započeti pričati o nečemu, čega se ne sjećam najbolje. Ili je to moguće vremenom izvježbati poput treninga?
Hm, trening. To me podsjeća da je krajnje vrijeme da se počnem vraćati u stvarnost, poštujući disciplinu koju sam si odavno nametnula. Iako, još malo chillanja neće mi naškoditi....

Ravna gora

Odlučila sam, dosta je ležanja. Ničime posebno izazvana, osim osjećajem lijenosti koji me počeo smetati, objavila sam da idemo na izlet. To nikad ne činimo; u stvari, mrzim vikende koji se pretvaraju u beskonačan niz odlazaka negdje gdje bismo se trebali odmoriti, opustiti, provesti vrijeme na otvorenom, svježem zraku... ma znate o čemu govorim. Ipak, nisam mogla odoljeti da nakon svih prekrasnih krajolika u kojima smo posljednjih godina uživali, ne pokušam provjeriti kako to funkcionira u manjem formatu, pa sam stoga provela nekoliko sati istražujući planinarske staze po Ravnoj gori, mjestu za koje sam odlučila da je dovoljno lijepo da bismo ga morali otići vidjeti. Nenad nikad nije bio tamo, ja nekoliko puta, dok sam sa svojim vjernim prijateljem i kolegom obilazila teren. I sad sam ga nazvala, jer on obično zna kojim smjerom ići, što posjetiti, daleko više od mene koja sam se uvijek zanosila nekim udaljenijim destinacijama.
"Bila si u New Yorku, a nikad nisi posjetila Dubrovnik?", čudio se godinama, a ja mu nisam na to mogla odgovoriti. Koji su to putovi koji nas nekuda vode, zašto ih poduzimamo; zbog čega nešto propuštamo težeći spoznati osobitosti mjesta na drugim kontinentima, dok ono uokolo nas nikako ne stiže na red? U međuvremenu sam bila u Dubrovniku, prošla sve ono što se od mene odavno očekivalo. I dalje bih radije sjela u avion i prešla Atlantik, što mogu, takva sam. Zanima me ono sad, suvremeno, urbano, prašina na ulicama, izrazi lica ljudi koji mi dolaze u susret, neobična, pomalo "sklepana" mjesta koja nastaju (kao) slučajno, nekim ustrajnim nemarom, rekla bih. Poput onih smiješnih cafea u Kreuzbergu, recimo, ili ispranih interijera kavana u Beču, u kojima se više ne osjeća miris dima, ali ga mogu zamisliti. Neviđeno je puno toga što želim vidjeti, pa tako stalno, svakih par mjeseci, smišljam putovanja. No, ovu smo Gospu proveli na Ravnoj gori - dosezivom krajoliku za koji mislim da ima neku ljepotu. Bila je to neobična avantura, prepuna kolebljivih pokušaja stizanja do podnožja te gore posve ravna, kao otpiljena vrha. Htjela sam pogled, prostor koji se otvara i za koji ne naslućujemo gdje završava. Doduše, nije to jednostavno, trebalo je uspeti se nevjerojano uskim i strmim cesticama do južnih obronaka, pronaći pravi put u toj zavrzlami smjerova koji vode onamo, kamo smo naumili poći.
Uspinjemo se prolazeći kraj nekih kuća, za koje nam nije jasno radi li se o vikendicama ili tamo ljudi stalno žive. Neke su još drvene, zidanih temelja, poneka obojana egzotično plavo ili crvenkasto, druge posve zapuštene. Gledaju u predivan krajolik, u kojemu se nadamo uživati. Jedna od kuća ima posvetu nezavisnoj državi, o kojoj ne želim ni razmišljati. Nisam to očekivala, jer nekako je sve oko nas pitomo, lišeno ekstremizma bilo koje vrste.
Idemo dalje, staza je označena; uvjerena sam da ne možemo fulati, ne znam ni sama što nas to tjera naprijed. Nakon pola sata uspona (prisjetila sam se zašto ne volim izlete, zbog tih napora zbog kojih se od djetinjstva znojim kao luda, a da ne spominjem kukce koji stalno od nekud izlijeću, pa vlagu u zraku koja mi ne da disati...) stižemo u podnožje neke planinarske kuće, kojoj su prozori i vrata zamijenjeni onim novim, "suvremenim" - plastičnim. Sve je zatvoreno, tek jedan muškarac sjedi na klupi, djelujući kao da tamo ne pripada. Pogled je divan, puše vjetar, sjedimo pod jabukom osjećajući miris njezinih kiselkastih plodova.
Idemo dalje, preko piramide i uzletišta paraglidera prema kapeli Sveta Tri Kralja i udaljenog planinarskog doma. Tamo postajem svjesna zašto tako rijetko želim otići na takav izlet; zbog tih siromašnih, nemaštovitih mjesta gdje ničega nema, pa čak ni vode za oprati ruke; gdje se hrana prodaje krišom jer nemaju dozvolu, a pivu nude jer "je Gospa, mislimo da može proći". Ništa u toj ljepoti nije ih nagnalo da postanu drugačiji, finiji. U Bednji kroz koju prolazimo na povratku htjela sam Nenadu pokazati staru zgradu kina, na koju sam svojedobno naišla. Sve je puno odvratnih štandova s cipelama, kapama, kineskim plastičnim igračkama koje se lijepe za ruke djeci ostavljajući tko zna kakve tragove. Sve zaudara na kotlovinu - "gastornomsku deliciju" toga kraja, jeftine kisele gemište koje ljudi trpaju u sebe slušajući neku glupavu glazbu. Na jugu, kako nam je kao udarnu vijest prenio TV, Gospu su proslavili uz janjce na ražnju.
Nastojim ne gledati, promatram fotografije koje sam danas snimila, zabavljajući se s prizorima koje nastojim prenijeti drugima. Miris je bio svjež, ravnina gore idealna da preko nje prolaze vjetrovi koji donose svježinu. Raslinje uglavnom nezanimljivo, no pogled u daljinu briše te nijanse za kojima tragam, sve je zeleno, mirno, čuju se tek udarci jedara dok ih vjetar napuhuje pri uzlijetanju.
U svom tom siromaštvu uz koje smo prošli punina krajolika nudi neku utjehu, ili uvjerenje da je ovako dovoljno, da je potrebno samo pogledati u nebo, nakratko se diviti boji jedara i vještini letača, prije nego nas "poklopi" plavetnilo prošarano ponekim oblakom i tragom aviona. Koji možda leti za New York?

Put u svemir

Bože, kako mi se ništa ne da. A već sama ideja o tome, da mi se ništa ne da, ide mi na živce. Ne volim tu vrstu umora koji me vuče prema dolje, čini gotovo nemoćnom, s nekim fantomskim bolovima u tijelu za koje ne mogu dokučiti što bi mogli značiti osim - da mi se ništa ne da. Bolje je kad vježbam, jer onda barem znam zašto me sve boli, a ovako bih se najradije samo okrenula na drugu stranu i utonula u neki polusan iz kojeg je buđenje neugodno. Onako, kao usred vrućeg ljeta na moru, kad zaspim po danu (po mogućnosti na suncu, iako to već godinama ne radim...) i probudim se posve omamljena, izvan svega. Napor prikopčavanja u stvarnost je strašan, i jedino što se isplati je ponovno padanje u taj međuprostor iz kojeg nije lako izaći. E, upravo tako se sad osjećam, ali mi se ne da padati u taj bezdan pa ustajem i odlazim nešto sitno napraviti, tek tako, da ne izgubim kontinuitet u toj utrci koju sam si sama zadala i iz koje više ne znam, kako izaći.
Ljeto u Zagrebu nije loše, pogotovo kad ga skraćujemo ponekim putovanjem. A i sve ono što je pred nama daje mi snage da se dignem. Nekad smo još znali izlaziti do grada - bože, kako to arhaično i smiješno zvuči, "izlaziti u grad", iz naše perspektive - sjesti na neko kasno piće dok su ulice još vrele, i dok nas je zabavljalo gledati neobične likove do kojih tijekom godine nismo mogli doprijeti pogledom. Kao da su, neobično odjeveni, izlazili iz nekih skrovišta zaustavljeni u tko zna kojem vremenu; ocvali hipiji i njihove drage, ili neki smiješni ljudi koji bi se uredili za te izlaske na osobite načine.
Ni to nam se više ne da. Gledamo u naše lijepe zidove na kojima su djela umjetnika koje volimo; polijevam raslinje kojeg ima posvuda u toj oazi koju smo stvorili i u kojoj zasluženo chillamo. Jedino što trenutno iščekujem da onaj neobični lik Nik, koji radi najbolju kavu u Zagrebu, preko puta naše ulice otvori neki prostor; jako me zanima što će to biti, možda konačno promilim malo van u "svoj" kvart.
Nevjerojatno je kako se promijenio, istodobno ostajući isti. Čak se i dućan na uglu vratio svojoj prijašnjoj namjeni; tvrđava Kamensko je preko puta, nedostaje mala tržnica koja je funkcionirala subotom na Kegliću. To me podsjetilo na Pariz u kojem svaki kvart jednom tjedno ima neki prostor koji se pretvara u tržnicu; negdje u blizini Muzeja moderne umjetnosti, ako me sjećanje ne vara, trotoar između dva prometna traka odjednom se ispuni klupama, kolicima, priručnim nadstrešnicama. Kod nas svi jure u odvratne shopping-centre na obodu ove metastatične tvorevine. I čude se Nenadu i meni koji poput nekih Mohikanaca odlazimo na Dolac, propovijedajući o kulturi hrane na način koji je, recimo Parižanima, posve normalan.
Na Kegliću smo se nekad mogli sanjkati. Nije to bilo vratolomno spuštanje kao na Jelenovcu, jer samo je jedna mala uzvisina koje danas više nema služila u tu svrhu. Moje je saonice znao vući neki škotski ovčar, ne znam više čiji je to bio pas kojeg sam jako voljela. Mislim da negdje postoji neka fotografija s njim, kako stoji pored sanjki koje su imale udobno, zaštićeno sjedalo.
Nisam voljela zimu u Čanićevoj, ponajprije zbog ogromne količine snijega koju treba očistiti i smjestiti negdje sa strane da se ne otapa stvarajući goleme lokve. Gore u stanu dugo smo godina sa strahom provjeravali gdje sve pušta stari krov; Čuček se znao popeti i pomaknuti poneki crijep. Čuda se događaju, rekla bih, jer na kraju je izdržao punih 70 godina, sve dok ga prije dvije godine nismo promijenili.
Ljeta su bila drugačija; sa Sonjom sam znala sjediti na kamenim stubama i komentirati neke od pročitanih knjiga. Jedno smo ljeto ludovale za nekom sagom koja se odvijala u starom Egiptu, no tko će više znati tko je to napisao. Osim nje, jer ona sve pamti, dok se ja jedino sjećam tamnozelenih korica prilično debele knjige, u koju smo se udubljivale s nama svojstvenim zanosom, iscrpljujući se u količini pročitanog. Sanjale smo o mogućnosti da se njezina obitelj promijeni za stan s onom, s čijeg se balkona izravno gledalo u našu dječju sobu. Maštajući, vodile smo razgovore koji nikako nisu prestajali, kao da se natječemo u nekoj neobičnoj disciplini bez pobjednika i poraženih. Prije par dana, u Generalima u Beču, gledajući jednu izvrsnu izložbu o arheologiji sadašnjosti i utopiji socijalnog konteksta modernizma, prisjetila sam se kako smo jednom od kartonskih kutija u dvorištu radile raketu. Nekoliko kutija, koje smo dovukle iz dućana na uglu, poslagale smo uvis i obojale u zeleno (ili je to bila neka ljubičasta boja?); kasno navečer planirale smo lansiranje. Moram ju pitati je li to bilo pod dojmom nekog od Apollo-lansiranja, ili se radilo o tipičnom djetinjem eskapizmu koje svatko rješava na svoj način. Nevjerojatno je, koliko smo tada imali vremena. Danas se rijetko viđamo, iako volimo knjige i uvjerena sam da bismo mogle još nešto probati lansirati iz dvorišta. Ovako, ostajem sama ispred ekrana, imaginarni razgovori koje vodim u trenucima kada nalazim za sebe malo vremena, odjek su neizgovorenog. Zapravo ne volim taj prostor u svojoj glavi, tu praznu pozornicu na kojoj se svako malo smjenjuju neki likovi koje dovodim u svoju svijest, baveći se njihovim životima i uzajamnim odnosima često mimo njihova znanja.
"Ti ćeš jednom pisati", rekla mi je Irena. Da, to znam, no neizvjesnost svršenog - napisanog - me opterećuje. Ne znam do kuda se smije ići, i kako ću znati odrediti granicu koju je potrebno postaviti. Možda baš zato volim onu predivnu novelu od Paule Fox Desperate Characters. Priča počinje sa ženom koja hrani jednu mačku-lutalicu, nastojeći ju pripitomiti nesvjesna njezine prirode. Trenutak kada ju ta mačka ogrebe onaj je okidač nakon kojeg je nemoguće promijeniti slijed događaja. Čini mi se da je tako i s pisanjem. No, ja znam s mačkama (bolje rečeno, one znaju sa mnom). Pa sam tako počela zapisivati ono, što će jednom - nakon udarca nečije šape - biti izneseno.

Penzionerke?

Prije nekoliko dana konačno smo imali goste, prijatelje s kojima se već dulje vrijeme dogovaramo o druženju. Ne ide mi to u zadnje vrijeme, kao da sam malo pregorila; čekam da se žice koje me povezuju ponovno omotaju nekom zaštitnom ovojnicom, kako energija koja njima prolazi ne bi "curila" van. Razgovor je bio ugodan, često zabavan; uvijek sam zadovoljna kad skupim za stolom ljude s kojima se mogu šaliti i koji imaju smisla za moj neobičan humor. Izbor jela - zadovoljna, nekoliko stvari na stolu koje su mi omogućile da večer ne provedem za štednjakom nego sa svima drugima za stolom. Ni sama ne znam kako smo došli do nekih tema o kojima se poveo razgovor. No, doznala sam da moje prijateljice, desetak godina starije od mene, postaju penzionerke; dapače, jedna je već primila svoju prvu mirovinu (iznos neću spominjati, toliko je nepristojno...), dok je druga zaključila da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu i da je tijekom godina dovoljno novca uložila u ovu državu koja joj vraća nekim mizernim uvjetima, nakon što su je godinama tretirali kao potencijalno najgoreg poreznog prekršitelja. Kako ironično...
Nisam imala snage komentirati, uopće više ne znam što je primjereno reći u takvim situacijama. Da suosjećam? Zvuči banalno. Obje su fakultetski obrazovane, jedna je magistrirala; obje su radile naporno i predano, količina posla koja je prešla preko njihovih ruku je nezamisliva. Trebalo je sve to izržati, muževe, djecu, obitelji kojima je trebalo pomoći, koje su ovisile o njima i još uvijek ovise. Kome je to važno, u konačnici, osim nama za stolom koji nakratko dijelimo s njima vrijeme, nastojeći se smijati iako nam uopće nije smiješno.
Zamišljam se u takvoj situaciji, pitam se koliko još imamo vremena prije nego što netko ne odluči da je s nama gotovo. Kada postajemo suvišni; kada naše znanje i sposobnosti više nisu potrebni? I tko su ti ljudi koji odlučuju o tome? Zaboga, one imaju pedeset i nešto godina, gledam ih i ne mogu vjerovati, izgledaju izvrsno, pametne su i dalje, sve znaju što treba znati, njihova znanja i vještine nešto su dragocjeno, što bi još mnogima moglo zatrebati, i to na normalan, legalan način, a ne onako u prolazu, tiho, da se o tome ne zna baš previše.
Zlo mi je od svih tih okolnostima u kojima jesmo. Naravno da nećemo trajati dovijeka, ali zaboga, ako odbacujemo ljude u njihovim pedesetima, ima li granice? Zar svi oni prerano umirovljeni ljudi uokolo nas nisu svakodnevni dokaz da je moglo i drugačije?
I tako, nekima smrkne, drugima svane, kaže neka glupa poslovica, kakve one uglavnom i jesu. Ivar se dogovorio za neki posao i došao doma u ogromnom mercedesu za koji mi baš i nije jasno kako su mu dali da to vozi. Čeka da ga pozovu, vjerojatno sutra, voziti će neku U2 ekipu koja ih prati na turneji, jako je ozbiljan, pa sivi prasac ne smije šapu staviti na auto, a kamoli u njega. Ostavljamo ga na par dana, idemo u Beč odmoriti se gledajući izložbe i sve ono što nas zanima.

Već sama pomisao da odlazimo je dobra, nakratko se odmičemo od onoga što nas smeta, što nas ne ispunjava već dugo, dugo vremena. Ti naši odlasci jedina su utočišta - osim kad smo doma - kada se sve odvija nekako drugačije i mirnije, kad imamo vremena razgovarati o mnogim stvarima koje dnevni ritam neumoljivo prekriva, ne pitajući nas pristajemo li na takav način života.
Volim naše odlaske; posve su drugačiji od onih kakve smo radili nekoć. Mnogo su ozbiljniji, za njih se pripremam temeljito, istražujem, razmišljam što bi nas moglo zanimati, što treba vidjeti, gdje treba i što jesti (zato mi je pogled često usmjeren prema dolje, u nešto što čitam, tražim...). Beč je odavno apsolviran, on je kratko odmorište prije drugih putovanja na koja se spremamo, tragajući za novi mirisima, pogledima uokolo nas koji će nas uvjeriti da ipak ima nekog smisla. Potrebno je izdržati, koncentrirati se i upustiti u neku vrstu avanture kako bismo ostali to što jesmo.

Pogled

Čitav dan ležim. Stigla je takva naredba, kako se čini; najdraži mi je rekao da i u snu govorim što treba raditi, provjeravam je li sve učinjeno, ne prestajem s opsesivnom potrebom sređivanja svega oko sebe, što ga - pogađate, naravno - dovodi do ludila. I stvarno, kad malo bolje razmislim, uopće ne prestajem raditi. Ako nisam za stolom i pišem, a što je manje-više stalno, tada uvijek ima nekog dodatnog posla. Napamet, u mraku, prelazim tih famoznih dvadeset stuba iz donjeg stana do kata, da razvučem cijev za polijevanje vrta, odnesem veš na pranje, donesem oprano, upalim starcima klimu da ne svisnu na ovim nesnosnim temperaturama. Po noći ili danu, borim se sa sivim čudovištem koje pokušava zbrisati kroz teška metalna vrata - ona ista koja su prije mnogo godina odrezala članak prsta mojoj baki. Nije mu lako, na katu vlada trijumvirat spašenih mačaka koje ga svako malo izazivaju, mekeću i belje mu se, a on - vladar prizemlja - čini sve kako bi ih skratio za glavu. Na sreću, uglavnom sam brža (da ne kažem pametnija), provlačim se pazeći da ta teška, opasna vrata koja je nakon tko zna koliko desetljeća Nenad obojao, ne ozlijede mačka, mene, bilo koga.
Posao. Da, stvarno ga nalazim posvuda. I kad zadovoljno pomislim - sve je konačno učinjeno - od nekud se pojavi misao koja mi ne da mira, o nečem beznačajnom što se u mojoj glavi postepeno pretvara u golemu obvezu koju toga trenutka moram riješiti. Ponekad mi se čini kao da se neprestano penjem na neku goru, da je svaki od puteljaka koje prolazim u stvari jedan od tih poslova koje pritom rješavam, i tek što se uspnem vidim sve te druge putove koje moram prijeći, i tome zapravo nema kraja. Ne znam što da radim sama sa sobom, jasno mi je da to ne može dovijeka tako, stoga danas ležim, padam u polunesvijest nakon što sam svladala tko zna koliko stranica Musila (dopisujući se s Andyjem oko neke riječi koju nikako ne shvaćam). Nisam sigurna da je to literatura za +35, ali što da radim, imam dojam da nemam vremena da to odložim za neko drugo vrijeme. Kad ću imati još manje - vremena.
Volim pogled kroz prozor, onaj koji su Nenad i Ivar obnovili i za koji sam mislila da ga nikad u životu neću vidjeti u njegovom punom formatu. Mislim da bi djed bio zadovoljan da može vidjeti što su napravili nakon - hm, tko zna koliko godina? Bio je zagrađen ciglama skoro do vrha, a njegove rešetke, one iste koje je djed proizvodio u svojoj bravarskoj radionici (s ponosom mogu napomenuti, kako je surađivao s Ehrlichom i Kovačićem, pa sad si mislite), ukrašene onim karakterističnim "prijevojem" nastalim prelaskom okomite šipke preko vodoravne, pomaknula je moćna grana "loze" koju je baka davno zasadila u dvorištu. Loze (budimo precizni, radi se o takomi) gotovo da više nema, "stradala" je kad smo uređivali krov i posjekli je do korijena; no izdržljiva mrcina ponovno raste, iako ću ovoga puta dobro voditi računa o tome, da ne podivlja. Njezine grančice i listovi s lijeve strane uokviruju prizor u koji gledam - tvornicu Kamensko s neobičnom, pomalo surovom betonskom fasadom posve bez prozora. Uz nju je stara tvornica čiji su katovi sve rjeđe osvijetljeni; već godinama ne radi noćna smjena s radnicama koje su šile za njemačko i tko zna koja tržišta.

Ne možete si ni zamisliti tu blagodat - gledati u betonski zid koji definiraju plitki urezani okomiti žlijebovi. Nikoga ne vidim, nema ružnih zapuštenih balkona na kojima ljudi drže smeće i odbačene stvari; nema "ljubopitivih" susjeda koji se naviruju u tuđe lonce i tanjure, zanimajući se za tuđe živote dok su svoje posve napustili. Fasadu gotovo svakog dana oboji kasno poslijepodnevno sunce sa zapada. Provuče se kroz kuće i dopre do ovog glomaznog volumena koji je obuhvatio veći dio bloka. Na njemu se ogledaju sjene dimnjaka, antena i neobično krojenih izreza susjednih kuća nakratko donoseći neku živost toj sivoj, ispranoj površini.
I rešetke prozora koje su dečki obnovili su sive, obojane i zaštićene unutrašnjim prozorima. Nekoliko lavanda još nije procvjetalo, jer sam kupila neke neobične nazubljenih listova; pitam se kad će i hoće li uopće cvjetati. U kutu je jedna biljčica koju je donijela Silvia, ima nježne srcolike listove i cvjetala je sićušnim žućkastim cvjetovima. Nad prozorom gusta je, rastresita krošnja breze s kojom vodim rat. Najradije bih da je nema, jer stvara mnogo posla, stalno moram čistiti sve što ispušta, no s druge strane, bez nje ova slika ne bi bila takva, mirna, kontemplativna.
Prizor posvećujem uspomeni na djeda i baku, bez kojih ne bi bilo ni ove slike. Bože, kad pomislim na muku koju su prošli, zahvaljujući kojoj gledam ovaj prizor i dijelim ga s vama. Miris Čanićeve, špajze u koju sam se zavlačila jer je u njoj uvijek bilo nešto fino što je baka shuhala, limovi s kremšnitama (nakon kojih nikad nisam mogla jesti one kupovne, pjenaste), ona surogat-kava kojoj sam zaboravila ime, gorka Kraševa čokolada koju sam mrzila sve dok ne bi postala dio neke od njenih božanstvenih torti. Miris zapuštenog, onog što nije mogla zaboraviti, poput slike koju sam pronašla među plahtama u ormaru u njezinoj spavaćoj sobi nakon što je umrla. Zapanjila me; isprva sam mislila da je na njoj djed, dok mi stari nije rekao da je to u stvari Stjepan Radić.
"Kneipp", veli mi Robi, naravno da se sjetio, i njegovi su to pili. Pogled se promijenio, sunce je zašlo i zelenilo oko mog prozora postaje sve tamnije, jedino je još nebo svijetlo plavo. Nekad sam gledala u golemu krošnju tise koju su prije nekoliko godina srušili, jer je, navodno, postala prevelika i opasna za obližnje kuće. U njoj su živjele svrake i još neke kreštave, velike ptice. Krošnja je navečer postajala sve tamnijom, dok je nebo i dalje bilo svijetloplavo. Voljela sam tu sliku, nazvavši je svojim osobnim Magrittom. Nema je više. No nemam snage za žaljenje. Gledam na drugu stranu. Lijepo je.