Otkad znam za sebe, budim se po noći. Dok sam bila dijete, odlazak na spavanje bio je povezan s nekim osjećajem neizvjesnosti, ali ne i straha; zapravo nisam voljela noć jer je moj ritam spavanja gotovo svakodnevno bio narušen. Stan je bio podijeljen na par zona, a tuđi su se koraci prenosili preko već razlabavljena parketa. Uvijek sam znala tko se diže, i zašto. Uz tanak san, koji sam nasljedila tko zna od koga (jer svi su oko mene uvijek dobro i čvrsto spavali), pratila sam ta noćna - paralelna - zbivanja po kući. Zavisno od godišnjeg doba, uznemiravali su me i zvukovi koji su dolazili zvana - šuštanje lišća breze u prednjem dvorištu i onog stabla za koje su nam rekli da je u stvari korov pristigao iz Afrike koje smo odavno posijekli, padanje "trubica" s loze koju je u stražnjem dvorištu davno posadila moja baka, ni ne sluteći da će me njihov zvuk smetati još i danas.
Mačke su vodile svoj život, tijekom zime postale bi poslušnije (koliko to one uopće mogu biti). Mina, ljubimica uz koju sam odrasla, sklupčala bi se pored mojih nogu nastojeći biti što tiša da me ne bi smetala. Mnogo godina kasnije, za razliku od nje Mew mi nije dala spavati; lijegala je u moje naručje ili bi se priljubila uz mene da se nisam mogla pomaknuti. Svako micanje, naime, popratila bi ljutitim puhanjem, ili bi me ovlaš ogrebla po ruci nastojeći me umiriti, uvjeriti kao moram ležati posve mirna, biti joj na raspolaganju.
Stari kotlić u wc-u koštao me noći i noći nespavanja, jer punio se sporo i glasno. Najčvršće bih zaspala pred jutro, ali tada bi se, vrlo rano, budio moj stric i zvukovi koji su dopirali s druge strane kuće redovito bi pronalazili put do mene. Posebno sam bila osjetljiva na kišu, osobito one krupne kapi koje su se obrušavale s našeg krhkog krova koji je godinama, da ne kažem desetljećima, predstavljao pravu prijetnju. U svojim glupavim, djetinjastim sanjarijama zamišljala sam kako odjednom, ne znam više ni sama kojom prilikom, uređujemo sve u kući, bojimo zidove, popravljamo uništeno, mijenjamo crijepove. Nakon što smo sve to napravili tijekom protekle tri godine, ni dalje ne spavam mirno.
Danas do mene ne dopiru isti zvukovi (osim otpalih trubica). Posve je tiho, rijetko se kada zapravo nešto čuje. Iako nam je Ilica "iza ugla" zvuci prometa ne dopiru do nas, no ljeto je posebno doba. Tada iz grada na moje zadovoljstvo odu mnogi zvukovi, i čini se kao da je zrak nekako rjeđi, kao da do nas dopiru neobični zaboravljeni zvukovi (ali i mirisi i slike) koje inače teško, ako uopće, zamjećujemo. Ipak, unatoč miru, stalno se budim. Osluškujem je li se Ivar vratio, mašina završila pranje, je li potrebno prijeći onih famoznih 20 stepenica, uspeti se na kat i zatvoriti neki prozor ili vrata, maknuti veš koji se suši (pitam se, imaju li i drugi 24-satni ciklus neprekidnog navlačenja s rubljem, ili sam u tome usamljena?).
Kad spavam, često me bude neki čudni snovi u kojima ne mogu trčati iako mi o tome ovisi život, u kojima ne uspijevam kriknuti makar je važno da me netko čuje. Često se u snovima borim s tom kućom, koja me ionako koštala mnogo živaca. Prostorije se neprekidno mijenjaju, kuća se iz stabilne, uređene strukture mijenja u neke kaotične, teško prohodne hodnike kroz koje se provlačim u nekim nemogućim misijama. Nevjerojatno je do koje mjere mi se ta kuća podvukla od kožu, postala dijelom mene, možda bolje odrazom onoga što mislim da je vrijedno i važno. Valjda se zato u svim tim snovima i borim s imaginarnim neprijateljima, poput onih ljudi u crnom kojih sam se bojala u djetinjstvu uvjerena kako prodiru u kuću kroz prednje i stražnje dvorište, spuštaju se na terasu uz pomoć bakine 'loze', nadiru preko zidova prijeteći... Nedavno sam, prije par mjeseci, ponovno sanjala te iste ljude koji me očito nisu napustili. Probudila sam Nenada, nemoćna boriti se s tim utvarama koje sam naslijedila sama od sebe. No bez obzira na snove koje i dalje posjedujem, pomak je u zvukovima kojih sam se jednim dijelom riješila, a i mirisi i slike postali su ljepši.
Snovi su dio buđenja, intenzivni vrlo rano ujutro, zaboravljivi (barem što se mene tiče). Nikad ih ne zapisujem, iako bih trebala. Rijetko kojeg se sjećam, znam samo načelni osjećaj koji ih prati, čuđenje zbog njihovih značenja koja naslućujem. Prije par dana vodili smo Ivara i Ninu u Freudov muzej u Beču. U tom malenom, no ozbiljnom, pametnom prostoru zamišljam kako je to bilo leći na kauč, položiti glavu na onaj maleni tepih (moram priznati da se i dalje čudim tom neobičnom običaju) i započeti pričati o nečemu, čega se ne sjećam najbolje. Ili je to moguće vremenom izvježbati poput treninga?
Hm, trening. To me podsjeća da je krajnje vrijeme da se počnem vraćati u stvarnost, poštujući disciplinu koju sam si odavno nametnula. Iako, još malo chillanja neće mi naškoditi....
Nema komentara:
Objavi komentar