Jučer sam stajala na rubu mola dugo se odlučujući dok konačno nisam skočila u vodu. Imala sam osjećaj laganog gubitka ravnoteže, za koji ne znam zašto se pojavio. Nikad ne ulazim u vodu drugačije nego skokom na glavu; ne mogu zamisliti ono polagano mučenje, navikavanje tijela na temperaturu vode. Jednostavno stanem na rub, osvijestim položaj tijela i skočim (doduše, uvijek se nastojim uvjeriti da je voda dovoljno duboka, i da neću zarovati po dnu). Volim taj osjećaj, djeluje mi nadmoćno pored svih onih koji skaču na noge, drže se za nos, padaju uz pljusak na trbuh i tko zna što drugo (pa ipak sam bila pionirska prvakinja u skokovima u vodu). No jučer kao da to isprva nisam mogla, ne znam što me priječilo, zašto mi je trebalo tako dugo da se konačno odrazim. Kasnije sam zaronila među ribe koje sam zamijetila pod sobom; probala sam kao nekad, kad sam mogla mnogo dulje roniti na dah, zaplivati među njima, pogledati ih "u oči". Nije dugo trajalo, ali bilo je lijepo, voda posve bistra, ribe smirene. Sjetila sam se u tom trenutku jednog rijetkog zajedničkog ljetovanja, kad sam tako ronila sa starim dok moj mlađi brat tada još nije svladao sve što sam ja mogla. Sjetila sam se tog ronjenja i nevjerojatno bistre vode, sunca koje na onaj poseban način prodire kroz vodu i nalazi način osvijetliti svaki i najmanji kamen, koji me zanimao. Bilo je to ljeto kad sam spasila brata koji je propao kroz kolut za plivanje i počeo tonuti; ljeto na koje je stari pristao poći s nama iako to nikad nije išlo lako. Sjetila sam se onog njihovog međusobnog natezanja, oko toga gdje će se i što jesti; strašne zapare koja nam nije dala spavati, kao da nam sve ono na što smo morali pristati tijekom dana nije bilo dovoljno.
Ljeta. Nisam ih voljela. Oni koji su imali kuće na moru nestajali bi sve do početka škole - Sonja, na primjer, bez koje sam morala provesti te duge ljetne mjesece dok je ona bila kod svojih na Braču. Nikad nisam zaboravila ono ljeto u Primoštenu kad nas je mama smjestila u neku sobu za poslugu, a djeca koja su prolazila pokraj naših prozora rugala su nam se. Hodnik koji je vodio do sobe bio je dugačak, ružan, nije bilo drugih gostiju, ničeg od onog kako si zamišljamo boravak u hotelu. Nikad mi nije bilo jasno zašto je to moralo biti tako, ali više nije ni važno. Dodajem to na listu svega onog što smo doživjeli a nismo trebali; onog što nisam ni znala da se sjećam, a odjednom se, pri zaronu prema ribama i suncu, pojavilo.
Pokušavam objasniti Nenadu da Pamukov Istanbul neobično djeluje na mene, da se čitajući njegova poglavlja o obitelji osjećam kao da ga poznajem, jer u njegovim pripovijestima ima toliko toga sličnog što se i meni dogodilo. Dobro, moja baka nije provodila dan ležeći u krevetu oboružana posebnim sustavom ogledala na toaletnom stoliću, uz pomoć kojih je stara Pamukica pratila tko što radi po kući. Moja okolina nije bila toliko egzotična, nisam brojala brodove na Bosporu niti požare drvenih konaka, no opći osjećaj je sličan, odnos prema roditeljima, pitanja, igre, posvećenost fotografijama i crtežima, knjigama. I promjena okolnosti u obitelji, koje su siromašile, ostajale bez mnogo toga što su prijašnje generacije stekle, a što je zbog tko-zna-kojih događaja nestalo.
Na nebu ne vide se zvijezde. Tek je poneka nad nama, a ne ona neizmjerna količina koju sam priželjkivala. Moj omiljeni restoran Le Mandrač ugasio je svjetla. Jučer smo s Almom komentirali sezonu, njihovu predivnu fritaju u kojoj smo uživali, restorane koje smo posjetili u Lisabonu. Podijelili smo zajedničku strast prema južnoj Francuskoj, kuda se što prije moramo vratiti. Imam već i itinerer, jer knjiga koju sam uredila posvećena romaničkoj arhitekturi poslužila mi je da se prisjetim onih mjesta na kojima još nisam bila, a mislim da ih svakako treba vidjeti. Tko zna zašto? Nikad do kraja nisam osvijestila neke svoje potrebe i htijenja. Ne treba sve analizirati; ponekad je dovoljno stati i skočiti na glavu u vodu. Slika koju ćemo pritom otkriti, gotovo redovito je prekrasna.
Nema komentara:
Objavi komentar