Penzionerke?

Prije nekoliko dana konačno smo imali goste, prijatelje s kojima se već dulje vrijeme dogovaramo o druženju. Ne ide mi to u zadnje vrijeme, kao da sam malo pregorila; čekam da se žice koje me povezuju ponovno omotaju nekom zaštitnom ovojnicom, kako energija koja njima prolazi ne bi "curila" van. Razgovor je bio ugodan, često zabavan; uvijek sam zadovoljna kad skupim za stolom ljude s kojima se mogu šaliti i koji imaju smisla za moj neobičan humor. Izbor jela - zadovoljna, nekoliko stvari na stolu koje su mi omogućile da večer ne provedem za štednjakom nego sa svima drugima za stolom. Ni sama ne znam kako smo došli do nekih tema o kojima se poveo razgovor. No, doznala sam da moje prijateljice, desetak godina starije od mene, postaju penzionerke; dapače, jedna je već primila svoju prvu mirovinu (iznos neću spominjati, toliko je nepristojno...), dok je druga zaključila da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu i da je tijekom godina dovoljno novca uložila u ovu državu koja joj vraća nekim mizernim uvjetima, nakon što su je godinama tretirali kao potencijalno najgoreg poreznog prekršitelja. Kako ironično...
Nisam imala snage komentirati, uopće više ne znam što je primjereno reći u takvim situacijama. Da suosjećam? Zvuči banalno. Obje su fakultetski obrazovane, jedna je magistrirala; obje su radile naporno i predano, količina posla koja je prešla preko njihovih ruku je nezamisliva. Trebalo je sve to izržati, muževe, djecu, obitelji kojima je trebalo pomoći, koje su ovisile o njima i još uvijek ovise. Kome je to važno, u konačnici, osim nama za stolom koji nakratko dijelimo s njima vrijeme, nastojeći se smijati iako nam uopće nije smiješno.
Zamišljam se u takvoj situaciji, pitam se koliko još imamo vremena prije nego što netko ne odluči da je s nama gotovo. Kada postajemo suvišni; kada naše znanje i sposobnosti više nisu potrebni? I tko su ti ljudi koji odlučuju o tome? Zaboga, one imaju pedeset i nešto godina, gledam ih i ne mogu vjerovati, izgledaju izvrsno, pametne su i dalje, sve znaju što treba znati, njihova znanja i vještine nešto su dragocjeno, što bi još mnogima moglo zatrebati, i to na normalan, legalan način, a ne onako u prolazu, tiho, da se o tome ne zna baš previše.
Zlo mi je od svih tih okolnostima u kojima jesmo. Naravno da nećemo trajati dovijeka, ali zaboga, ako odbacujemo ljude u njihovim pedesetima, ima li granice? Zar svi oni prerano umirovljeni ljudi uokolo nas nisu svakodnevni dokaz da je moglo i drugačije?
I tako, nekima smrkne, drugima svane, kaže neka glupa poslovica, kakve one uglavnom i jesu. Ivar se dogovorio za neki posao i došao doma u ogromnom mercedesu za koji mi baš i nije jasno kako su mu dali da to vozi. Čeka da ga pozovu, vjerojatno sutra, voziti će neku U2 ekipu koja ih prati na turneji, jako je ozbiljan, pa sivi prasac ne smije šapu staviti na auto, a kamoli u njega. Ostavljamo ga na par dana, idemo u Beč odmoriti se gledajući izložbe i sve ono što nas zanima.

Već sama pomisao da odlazimo je dobra, nakratko se odmičemo od onoga što nas smeta, što nas ne ispunjava već dugo, dugo vremena. Ti naši odlasci jedina su utočišta - osim kad smo doma - kada se sve odvija nekako drugačije i mirnije, kad imamo vremena razgovarati o mnogim stvarima koje dnevni ritam neumoljivo prekriva, ne pitajući nas pristajemo li na takav način života.
Volim naše odlaske; posve su drugačiji od onih kakve smo radili nekoć. Mnogo su ozbiljniji, za njih se pripremam temeljito, istražujem, razmišljam što bi nas moglo zanimati, što treba vidjeti, gdje treba i što jesti (zato mi je pogled često usmjeren prema dolje, u nešto što čitam, tražim...). Beč je odavno apsolviran, on je kratko odmorište prije drugih putovanja na koja se spremamo, tragajući za novi mirisima, pogledima uokolo nas koji će nas uvjeriti da ipak ima nekog smisla. Potrebno je izdržati, koncentrirati se i upustiti u neku vrstu avanture kako bismo ostali to što jesmo.