Ravna gora

Odlučila sam, dosta je ležanja. Ničime posebno izazvana, osim osjećajem lijenosti koji me počeo smetati, objavila sam da idemo na izlet. To nikad ne činimo; u stvari, mrzim vikende koji se pretvaraju u beskonačan niz odlazaka negdje gdje bismo se trebali odmoriti, opustiti, provesti vrijeme na otvorenom, svježem zraku... ma znate o čemu govorim. Ipak, nisam mogla odoljeti da nakon svih prekrasnih krajolika u kojima smo posljednjih godina uživali, ne pokušam provjeriti kako to funkcionira u manjem formatu, pa sam stoga provela nekoliko sati istražujući planinarske staze po Ravnoj gori, mjestu za koje sam odlučila da je dovoljno lijepo da bismo ga morali otići vidjeti. Nenad nikad nije bio tamo, ja nekoliko puta, dok sam sa svojim vjernim prijateljem i kolegom obilazila teren. I sad sam ga nazvala, jer on obično zna kojim smjerom ići, što posjetiti, daleko više od mene koja sam se uvijek zanosila nekim udaljenijim destinacijama.
"Bila si u New Yorku, a nikad nisi posjetila Dubrovnik?", čudio se godinama, a ja mu nisam na to mogla odgovoriti. Koji su to putovi koji nas nekuda vode, zašto ih poduzimamo; zbog čega nešto propuštamo težeći spoznati osobitosti mjesta na drugim kontinentima, dok ono uokolo nas nikako ne stiže na red? U međuvremenu sam bila u Dubrovniku, prošla sve ono što se od mene odavno očekivalo. I dalje bih radije sjela u avion i prešla Atlantik, što mogu, takva sam. Zanima me ono sad, suvremeno, urbano, prašina na ulicama, izrazi lica ljudi koji mi dolaze u susret, neobična, pomalo "sklepana" mjesta koja nastaju (kao) slučajno, nekim ustrajnim nemarom, rekla bih. Poput onih smiješnih cafea u Kreuzbergu, recimo, ili ispranih interijera kavana u Beču, u kojima se više ne osjeća miris dima, ali ga mogu zamisliti. Neviđeno je puno toga što želim vidjeti, pa tako stalno, svakih par mjeseci, smišljam putovanja. No, ovu smo Gospu proveli na Ravnoj gori - dosezivom krajoliku za koji mislim da ima neku ljepotu. Bila je to neobična avantura, prepuna kolebljivih pokušaja stizanja do podnožja te gore posve ravna, kao otpiljena vrha. Htjela sam pogled, prostor koji se otvara i za koji ne naslućujemo gdje završava. Doduše, nije to jednostavno, trebalo je uspeti se nevjerojano uskim i strmim cesticama do južnih obronaka, pronaći pravi put u toj zavrzlami smjerova koji vode onamo, kamo smo naumili poći.
Uspinjemo se prolazeći kraj nekih kuća, za koje nam nije jasno radi li se o vikendicama ili tamo ljudi stalno žive. Neke su još drvene, zidanih temelja, poneka obojana egzotično plavo ili crvenkasto, druge posve zapuštene. Gledaju u predivan krajolik, u kojemu se nadamo uživati. Jedna od kuća ima posvetu nezavisnoj državi, o kojoj ne želim ni razmišljati. Nisam to očekivala, jer nekako je sve oko nas pitomo, lišeno ekstremizma bilo koje vrste.
Idemo dalje, staza je označena; uvjerena sam da ne možemo fulati, ne znam ni sama što nas to tjera naprijed. Nakon pola sata uspona (prisjetila sam se zašto ne volim izlete, zbog tih napora zbog kojih se od djetinjstva znojim kao luda, a da ne spominjem kukce koji stalno od nekud izlijeću, pa vlagu u zraku koja mi ne da disati...) stižemo u podnožje neke planinarske kuće, kojoj su prozori i vrata zamijenjeni onim novim, "suvremenim" - plastičnim. Sve je zatvoreno, tek jedan muškarac sjedi na klupi, djelujući kao da tamo ne pripada. Pogled je divan, puše vjetar, sjedimo pod jabukom osjećajući miris njezinih kiselkastih plodova.
Idemo dalje, preko piramide i uzletišta paraglidera prema kapeli Sveta Tri Kralja i udaljenog planinarskog doma. Tamo postajem svjesna zašto tako rijetko želim otići na takav izlet; zbog tih siromašnih, nemaštovitih mjesta gdje ničega nema, pa čak ni vode za oprati ruke; gdje se hrana prodaje krišom jer nemaju dozvolu, a pivu nude jer "je Gospa, mislimo da može proći". Ništa u toj ljepoti nije ih nagnalo da postanu drugačiji, finiji. U Bednji kroz koju prolazimo na povratku htjela sam Nenadu pokazati staru zgradu kina, na koju sam svojedobno naišla. Sve je puno odvratnih štandova s cipelama, kapama, kineskim plastičnim igračkama koje se lijepe za ruke djeci ostavljajući tko zna kakve tragove. Sve zaudara na kotlovinu - "gastornomsku deliciju" toga kraja, jeftine kisele gemište koje ljudi trpaju u sebe slušajući neku glupavu glazbu. Na jugu, kako nam je kao udarnu vijest prenio TV, Gospu su proslavili uz janjce na ražnju.
Nastojim ne gledati, promatram fotografije koje sam danas snimila, zabavljajući se s prizorima koje nastojim prenijeti drugima. Miris je bio svjež, ravnina gore idealna da preko nje prolaze vjetrovi koji donose svježinu. Raslinje uglavnom nezanimljivo, no pogled u daljinu briše te nijanse za kojima tragam, sve je zeleno, mirno, čuju se tek udarci jedara dok ih vjetar napuhuje pri uzlijetanju.
U svom tom siromaštvu uz koje smo prošli punina krajolika nudi neku utjehu, ili uvjerenje da je ovako dovoljno, da je potrebno samo pogledati u nebo, nakratko se diviti boji jedara i vještini letača, prije nego nas "poklopi" plavetnilo prošarano ponekim oblakom i tragom aviona. Koji možda leti za New York?