Bože, kako mi se ništa ne da. A već sama ideja o tome, da mi se ništa ne da, ide mi na živce. Ne volim tu vrstu umora koji me vuče prema dolje, čini gotovo nemoćnom, s nekim fantomskim bolovima u tijelu za koje ne mogu dokučiti što bi mogli značiti osim - da mi se ništa ne da. Bolje je kad vježbam, jer onda barem znam zašto me sve boli, a ovako bih se najradije samo okrenula na drugu stranu i utonula u neki polusan iz kojeg je buđenje neugodno. Onako, kao usred vrućeg ljeta na moru, kad zaspim po danu (po mogućnosti na suncu, iako to već godinama ne radim...) i probudim se posve omamljena, izvan svega. Napor prikopčavanja u stvarnost je strašan, i jedino što se isplati je ponovno padanje u taj međuprostor iz kojeg nije lako izaći. E, upravo tako se sad osjećam, ali mi se ne da padati u taj bezdan pa ustajem i odlazim nešto sitno napraviti, tek tako, da ne izgubim kontinuitet u toj utrci koju sam si sama zadala i iz koje više ne znam, kako izaći.
Ljeto u Zagrebu nije loše, pogotovo kad ga skraćujemo ponekim putovanjem. A i sve ono što je pred nama daje mi snage da se dignem. Nekad smo još znali izlaziti do grada - bože, kako to arhaično i smiješno zvuči, "izlaziti u grad", iz naše perspektive - sjesti na neko kasno piće dok su ulice još vrele, i dok nas je zabavljalo gledati neobične likove do kojih tijekom godine nismo mogli doprijeti pogledom. Kao da su, neobično odjeveni, izlazili iz nekih skrovišta zaustavljeni u tko zna kojem vremenu; ocvali hipiji i njihove drage, ili neki smiješni ljudi koji bi se uredili za te izlaske na osobite načine.
Ni to nam se više ne da. Gledamo u naše lijepe zidove na kojima su djela umjetnika koje volimo; polijevam raslinje kojeg ima posvuda u toj oazi koju smo stvorili i u kojoj zasluženo chillamo. Jedino što trenutno iščekujem da onaj neobični lik Nik, koji radi najbolju kavu u Zagrebu, preko puta naše ulice otvori neki prostor; jako me zanima što će to biti, možda konačno promilim malo van u "svoj" kvart.
Nevjerojatno je kako se promijenio, istodobno ostajući isti. Čak se i dućan na uglu vratio svojoj prijašnjoj namjeni; tvrđava Kamensko je preko puta, nedostaje mala tržnica koja je funkcionirala subotom na Kegliću. To me podsjetilo na Pariz u kojem svaki kvart jednom tjedno ima neki prostor koji se pretvara u tržnicu; negdje u blizini Muzeja moderne umjetnosti, ako me sjećanje ne vara, trotoar između dva prometna traka odjednom se ispuni klupama, kolicima, priručnim nadstrešnicama. Kod nas svi jure u odvratne shopping-centre na obodu ove metastatične tvorevine. I čude se Nenadu i meni koji poput nekih Mohikanaca odlazimo na Dolac, propovijedajući o kulturi hrane na način koji je, recimo Parižanima, posve normalan.
Na Kegliću smo se nekad mogli sanjkati. Nije to bilo vratolomno spuštanje kao na Jelenovcu, jer samo je jedna mala uzvisina koje danas više nema služila u tu svrhu. Moje je saonice znao vući neki škotski ovčar, ne znam više čiji je to bio pas kojeg sam jako voljela. Mislim da negdje postoji neka fotografija s njim, kako stoji pored sanjki koje su imale udobno, zaštićeno sjedalo.
Nisam voljela zimu u Čanićevoj, ponajprije zbog ogromne količine snijega koju treba očistiti i smjestiti negdje sa strane da se ne otapa stvarajući goleme lokve. Gore u stanu dugo smo godina sa strahom provjeravali gdje sve pušta stari krov; Čuček se znao popeti i pomaknuti poneki crijep. Čuda se događaju, rekla bih, jer na kraju je izdržao punih 70 godina, sve dok ga prije dvije godine nismo promijenili.
Ljeta su bila drugačija; sa Sonjom sam znala sjediti na kamenim stubama i komentirati neke od pročitanih knjiga. Jedno smo ljeto ludovale za nekom sagom koja se odvijala u starom Egiptu, no tko će više znati tko je to napisao. Osim nje, jer ona sve pamti, dok se ja jedino sjećam tamnozelenih korica prilično debele knjige, u koju smo se udubljivale s nama svojstvenim zanosom, iscrpljujući se u količini pročitanog. Sanjale smo o mogućnosti da se njezina obitelj promijeni za stan s onom, s čijeg se balkona izravno gledalo u našu dječju sobu. Maštajući, vodile smo razgovore koji nikako nisu prestajali, kao da se natječemo u nekoj neobičnoj disciplini bez pobjednika i poraženih. Prije par dana, u Generalima u Beču, gledajući jednu izvrsnu izložbu o arheologiji sadašnjosti i utopiji socijalnog konteksta modernizma, prisjetila sam se kako smo jednom od kartonskih kutija u dvorištu radile raketu. Nekoliko kutija, koje smo dovukle iz dućana na uglu, poslagale smo uvis i obojale u zeleno (ili je to bila neka ljubičasta boja?); kasno navečer planirale smo lansiranje. Moram ju pitati je li to bilo pod dojmom nekog od Apollo-lansiranja, ili se radilo o tipičnom djetinjem eskapizmu koje svatko rješava na svoj način. Nevjerojatno je, koliko smo tada imali vremena. Danas se rijetko viđamo, iako volimo knjige i uvjerena sam da bismo mogle još nešto probati lansirati iz dvorišta. Ovako, ostajem sama ispred ekrana, imaginarni razgovori koje vodim u trenucima kada nalazim za sebe malo vremena, odjek su neizgovorenog. Zapravo ne volim taj prostor u svojoj glavi, tu praznu pozornicu na kojoj se svako malo smjenjuju neki likovi koje dovodim u svoju svijest, baveći se njihovim životima i uzajamnim odnosima često mimo njihova znanja.
"Ti ćeš jednom pisati", rekla mi je Irena. Da, to znam, no neizvjesnost svršenog - napisanog - me opterećuje. Ne znam do kuda se smije ići, i kako ću znati odrediti granicu koju je potrebno postaviti. Možda baš zato volim onu predivnu novelu od Paule Fox Desperate Characters. Priča počinje sa ženom koja hrani jednu mačku-lutalicu, nastojeći ju pripitomiti nesvjesna njezine prirode. Trenutak kada ju ta mačka ogrebe onaj je okidač nakon kojeg je nemoguće promijeniti slijed događaja. Čini mi se da je tako i s pisanjem. No, ja znam s mačkama (bolje rečeno, one znaju sa mnom). Pa sam tako počela zapisivati ono, što će jednom - nakon udarca nečije šape - biti izneseno.
Nema komentara:
Objavi komentar