Ispočetka! Desna!

Boli me cijelo tijelo, i to već danima. Moji doma mi se smiju, nije im jasno zašto to mora tako biti, i zašto se toliko trapim. Ponekad ni sama ne znam razlog, no ustrajna sam, idem dalje, skačem, veselim se stvarima koje slušam doma i zatim na njih vježbamo, uživam u ritmu, sposobnosti da to još uvijek mogu pratiti.
No, tijelo ne boli samo od (pretjerana) vježbanja; problem je u količini posla, uspinjanju stubama i prenošenju rublja, ili tko zna čega što činim automatski, ne misleći uopće o tome. Jedina "mantra" koju pritom ponavljam ona je o uvlačenju trbuha koju Jelena propovijeda već mjesecima. I tako, dok se penjem ili spuštam, dok satima sjedim u radnom stolcu gledajući u svoje (ili tuđe, ovisno o poslu) riječi na zaslonu, dok se vozim na biciklu do doma, ili sjedam za volan (sve rjeđe, doduše), stišćem trbuh, nastojim se kontrolirati, uvući u sebe svo iskustvo koje sam stekla o sebi, tijelu, držanju, hodanju, činjenju tko zna čega. Poput prenošenja javora koji smo Ivar i ja kupili u subotu, iako sam uvjerena da smo pretjerali s visinom stabla koje ćemo za koji dan posaditi.
Boli me i zbog visokih peta koje sam nosila na koncertu Beyonce neki dan u Zagrebu, na koji sam otišla sa svojim FF-društvom. Prvi puta u Areni nakon što sam u njoj bila dok su je bojali prije rukometnog prvenstva, pripremajući se za pisanje teksta koji je u međuvremenu objavljen u knjizi posvećenoj izgradnji te zgrade. Gledam oko sebe zdanje čije tlocrte i budućnost uklopljenu u golemi shopping-centar imam spremljene u kompu. Za taj posao, naravno, ostali smo prikraćeni za honorar. Ali, koga to zanima, platili su nam predujam i to bi nam, vjerojatno, trebalo biti dovoljno. Arena će poslužiti kao još jedan motiv razglednice u političko-promotivnoj kampanji gradonačelnika. Razmišljam kako bi bilo super da sve te nenaplaćene poslove, i neke druge probleme koje nikako ne uspjevamo riješiti, oglasim na takvim golemim reklamnim panoima, umjesto što ispisujem retke bloga. Recimo, da objavim oglas posvećenoj onoj ženi iz Ingre koja je namjeravala iz mog teksta ukloniti imena arhitekata ("pa i drugi autori su radili na Areni, zašto samo njih isticati?"). Ili Ingrinim managerima (koji bi se vjerojatno nasmijali na sume koje su nam "obećane"), Igoru Oppenheimu i njemu sličnima, za koje me zanima kako bi se ponijeli u slučaju da im obavljen posao nije plaćen.
Bilo kako bilo, Beyonce je razlog što me bole noge zahvaljujući višesatnom stajanju i čaganju u Melissa cipkama. Više od pjevačice dojmila me se Anita koja je već mahnito plesala sat prije koncerta, trudeći svoj osobiti rad nogu dovesti u vezu s ritmom popularnih pjesama s kojima su nas "zabavljali". Sve je bilo kako treba, Ivanina frizura (hm, nisam sigurna da se to može tako zvati), modni izričaji uokolo nas (poput šuštave svilene odjeće Veljačinih prijateljica), poznati koje sam srela, no ipak ... jedna je Madonna, zaključujem.
I tako, unatoč bolovima i visokim petama, skačem i danas; to je jedino mjesto kad slušam nekog drugog, preskačući preko stepa i pitajući samu sebe koliko još mogu izdržati. S malog stagea ori se njezin glas: "Ispočetka! Desna!", lupka se smiješnom gestom po glavi pokazujući da - po tko zna po koji put - počnemo s koreografijom ponovno. Dio nas doživljava to kao nešto osobito važno, svaka iz svojih razloga. Volim tu "muku"; skačem, mislim samo na tu sivu, gumom prekrivenu površinu s kojom se borim; pogledavam Ivanu i Dašu (jedna "talentirana" danas je iskušavala svoju osobitu koreografiju, na sreću ne predugo), umiremo od smijeha. "Ovo je za blog", kažem Daši, "šteta što to ne možemo snimiti".
I da, nemoguće je sve snimiti, svaki taj trenutak o kojemu pišem, koji iz nekog posve subjektivnog razloga postaje važan, ili je samo drugačiji. Odupirem se umoru, brišem znoj s lica, skačem dalje. I razmišljam o fotografijama koje ću pokazati, svjesna njihovog manjka, no ipak, meni dragih, na kojima me nikad nema (jer snimam); snimki pejsaža, penjanja na stabla, gledanja koje je postalo mnogo kvalitetnije i usredotočenije. Zamišljam proces prebacivanja odraza među lećama, onih naopako okrenutih, složenih preduvjeta koje je potrebno ispuniti da bi nešto postalo - slikom.

Zapis sa strane

"Što je, blogerica? Nisi ništa napisala već čitav tjedan.", kaže mi Nenad. I doista, nikako da sjednem i nešto sročim. Navečer se obično rušim od umora, a ovaj tjedan umor je još k tomu povezan s bolovima - Jelena mi kaže da je to normalno, i da me mora boljeti, jer kako bi inače znala da sam uopće nešto napravila. Više ni sama ne znam koji je smisao u tome, no uporna kakva već jesam, odlazim, skačem, trudim se, izlazim lica crvena kao da me pogodio toplinski udar, dižem utege, udišem onaj grozan zrak sa svim onim "miomirisima" koji nas okružuju, tih testosteronskih tijela koja se zadovoljno promatraju u ogledalima i razmjenjuju podatke o kilaži koju su podigli. Ništa pametno, duhovito je jedino ako je Jelena raspoložena, pa pričamo o filmovima, ja ponešto o kuhanju i hrani (digla je ruke, zna da mi je fina hrana užitak, a i pokoji savjet uvijek je dobrodošao). Ekipa je za poludit', ionako.
Ekonomistica (razorna karaktera), profesorica španjolskog i francuskog (u traženju struka), apotekarica (ima ih više, zanimljivo), pa još jedna profesorica njemačkog, pa još malo ekonomistica, ajme..., da ne zaboravimo one mlađe dvadesetak i više godina, od kojih s pojedinima čovjek može započeti neko druženje. Ponekad imam dojam da se radi o zrakopraznom prostoru, čudnom mjestu ispred kojeg ostavljamo veći dio onog što inače jesmo, odijevamo se (samo Nike, naravno, utjecaj Jelene je neizmjeran) prema najnovijim stilovima za vježbanje, razmjenjujemo međusobno ono osnovno, ne ulazeći često u privatne prostore, sobe u kojima inače boravimo. Informiramo jedne druge gotovo telegrafski, koliko stignemo prije ili između uzimanja daha. Kao na kapaljku pristižu novosti o bolestima, dečkima ili muževima, djeci, problemima na poslu, neizvjesnostima. Sportski se smijemo svemu tomu, jer za to služe treninzi, da nam osim držanja, kondicije i tko zna još čega, uravnoteže glavu, učine nas sposobnima izdržati svakojake napore. Najdraži su mi plesni treninzi, malo generičkih verzija indijskog hip-hopa, dancehalla, house i nu soul. Unatoč užitku, godine čine svoje, ponekad mi se čini da se jednostavno više ne mogu opustiti, opterećena sam onim ustrojem koji određuje mnogo toga u mom životu - strogosti, izvjesne suzdržanosti. No trudim se, idem dalje.

"Vježbala si?", pita me. "Ti se moraš više odmarati, ne možeš više dalje tako, preumorna si, iscrpljena, od svega što činiš, za nas, za svoju obitelj, prijatelje." Čini se kao da joj je glas dublji, no smireniji. U zadnjem razgovoru nije spominjala sve što je skuhala, ništa o bio-hrenovkama, cijenama. Tek nešto o sredstvu za razrjeđivanje krvi, i Duški, koju bih i ja trebala nešto pitati. Najbolje bi bilo da sjednem i odvezem se u Berlin, i sve probam riješiti "na licu mjesta". Ako se uopće išta može riješiti. Gledam fotke koje je Nenad snimio u Portugalu. Neprekidno me snima dok gledam u vodič, čitam o karakteristikama nekog stila, pokušavam u kratkom roku spoznati osobitosti, prenijeti ih dečkima, doznati što je moguće više o svemu što se mora znati - umjetnosti, povijesti, dobrim restoranima, dućanima s lokalnim delicijama, zanimljivim mjestima, ulicama kojima ne prolaze rijeke turista, jer njih ne želimo vidjeti.
"I kako vam je bilo?", pita me. "Stalno sam pratila vremensku prognozu, izgledalo je da ste u kiši. Pa valjda niste tih par dana odmora proveli u hotelu?" "Ne, naravno da nismo, niti jednom nismo pokisnuli, osim par kapi na Cabo ...", pokušavam ukratko prepričati doživljeno, no ne ide to lako telefonom, teško je zadržati njezinu koncentraciju s druge strane žice. Pitam se, kako nam je bilo? Zapravo super, na putovanjima smo opušteni na dobar način, pokušavamo uskladiti sve što nas zanima. Šećući po Bairru Altu (doslovno: Gornjem gradu) i Chiadu otkrili smo super ulicu, o kakvoj sanjamo u Zagrebu: nizovi stambenih četverokatnica čija su pročelja ukrašena za Portugal tipičnim keramičkim pločicama vegetabilnih ili geometrijskih uzoraka, u čijim prizemljima su kul dućani, galerije, restorani, često tek ovlaš uređeni, baš onako kako treba, privremeno, dok se ne otkrije i osvoji neka druga gradska četvrt, kao uostalom u svim velikim gradovima. Mislim da to u Zagrebu nikad neću doživjeti, premalo je pojedinaca koji bi to željeli, potisnuti smo navalom onih koji svoju osobnost dokazuju u golemim trgovačkim centrima, s "avenijama" i "ulicama" duž kojih se smjenjuju dosadni, nezanimljivi, populistički sadržaji. To je jedan od razloga zašto putujemo, zašto sam odustala od bilo čega u ovom gradu, zašto najradije ostajem doma, pogleda uperenog na jedan nesvakidašnji motiv: gledajući u grmove lavande i neku novu biljčicu koju je zajedno s posudom donijela Silvia, i lozu koja je preživjela sve, pa čak i rezanje do korijena. Njezini listovi upravo su se pojavili, tvore neviđen sklad s onima na slici iza mene, koju je naslikao Rene, darovit mladi slikar u čiji rad vjerujem. Tek u pozadini - Kamensko, oronula fasada stare tvornice, i ona neviđena nove, posve bez prozora, "ukrašena" tek utorima prefabriciranih betonskih ploča. No čak i ovaj ne osobito lijep prizor bolji je od onih "s razglednica" koje nam šalje aktualni gradonačelnik očekujući novi mandat. Zaboravljajući na njih staviti prizore poput Kupske, napuštenih zgrada u Trnjanskoj cesti, uništenog Studentskog centra, nedovršenog MSU-a, Muzičke akademije čija je fasada tek poligon za oglašavanje auto-kuća. Niz takvih razglednica bio bi neizmjeran; jedan od razloga, zašto više nikud ne idem, jer ne želim gledati odurne kuće u sjevernoj "zelenoj" zoni, niti one još gore stambene kvartove lišene bilo čega ljudskog, koji su nikli posvuda i čiji jedini društveni sadržaj čine - trgovački centri. Zato treba putovati, i uživati u onom, o čemu ću pisati u idućem postu.

Ti ćeš jednom pisati

Vratili smo se, još iskustvo više, vrijedno i vrlo lijepo. No o tome kasnije, možda drugom prilikom. Pokušavam uspostaviti ravnotežu. Uvijek je tako nakon putovanja: mahnito pranje rublja koje me vraća u kolotečinu, pospremanje (iako se teško što oko mene mora pospremiti), pokušaji razgovora i prepričavanja proživljenog (to je uvijek najteže, kako prepričati osobitost zraka koji smo udisali, neobično svjetlo na krajnjem zapadu kontinenta do kojeg smo stigli potisnuti vjetrom, pokojom kapi kiše, intenzivnim šumom valova koji ... tako obično, slika koju bih željela dočarati ne može se prepričati samo tako, sjedeći na kauču s kompom na krilu, pogledavajući pritom prema filmu koji bi me trebao opustiti, zabaviti, nešto tome slično). Pokušavam biti što efikasnija, pospremam vodiče, karte, savjete o restoranima i tko zna što već nisam stalno nosila sa sobom, pitajući se dokad ću to moći izdržati, hoće li mi se i idući put htjeti sve to unaprijed pripremiti, istražiti, isprintati? Pokušavam svoje dečke zainteresirati za to, no ne ide to samo tako.
Zanimaju me fotografije, opet sam se upustila u tu neizvjesnu misiju - pokazati ono to vidim, najčešće neuspješnu. Dražen mi je jednom poklonio analogni aparat kojim pokušavam snimiti najbolje što mogu. No, uvijek sam kritična, prema sebi kao i prema drugima, možda bih trebala proći neki kurs, barem, kako bi ono u što gledam bilo nalik onomu što sam vidjela.
Dočekala me kuverta s tri kvadratna papirića, istrgnuta iz debljeg bloka. Tri različita datuma, slova stisnuta na premalu plohu, koja teško može izdržati težinu napisanog. Rukopis odavno znam, kao i greške koje čini. Jezik je pokretljiva tvar, teško ga je zadržati u okvirima koji su davno uspostavljeni. Čim sam ih pročitala, na mene se sručilo ono što sam manje-više vješto izbjegavala proteklih šest dana. Pokušala sam ju zamisliti kako sjedi u kuhinji, gotovo kradom uzima tih par trenutaka od one konstantne brige kojom obavija Benna, broji grame, kuha neke ekološke kobasice, hrenovke, što li, ne želim ni znati. "Dvadesetšest eura, zamisli, oni su poludjeli", pokušavamo voditi neki suvisli razgovor o nečemu to je stvarno, što se može izmjeriti, što kao ima neku trajnu vrijednost, iako je sve to zapravo besmisleno. Potiho mi prepričava vrijednosti, visinu tlaka, pokušavam shvatiti to o tlaku koji je bio visok pa je sad nizak, zatim nešto o navikavanju organizma na taj niski tlak nakon što je godinama bio visok. Pitam se hoće li mi ta saznanja koristiti u budućnosti, budem li ih ikad bila prisiljena koristiti?
"Ti ćeš jednom pisati", kaže. Znam, uvjerena sam u to još od vremena kad sam imala 14-15 godina, ni sama ne znam zašto. Kratko pokušavam razmisliti, što bih to mogla ponuditi drugima, čime bi ih mogla zainteresirati, ima li išta osobito u tim običnim rečenicama koje već godinama (da ne kažem desetljećima, što me malo frustrira) provlačim stvarajući retke u glavi, ispisujući tekst o nečemu što još uvijek nisam osvijestila, što je. "Znam, ovo je uvertira", kažem joj smiješeći se, slušajući je kako zadovoljno komentira pročitano.

Nema u ovim retcima ništa osobito, no vodi me neka čudna potreba da to ponudim dalje, podijelim ne znam ni sama s kim, dok sjedim na kauču, kraj mene Nenad koji nešto traži po IPod Touchu čekajući da završim kako bi mogao pročitati. Ivar s druge strane nemiran kao uvijek, želi nešto drugo, kraj njega mačak, napokon se sklupčao i smirio, nakon što je gotovo čitav dan jurio unaokolo. Život kao svaki drugi, red posla, red pronalaženja smisla u svakodnevnim ispraznim stvarima koji nas drže da se ne raspadnemo. I rijetki kvalitetni trenutci kada smo ono što jesmo, i uspijevamo to s nekim podijeliti.

Blago starih Križića

Konačno je toplo; dapače, čak pretoplo. Sve dolazi tako naglo, nema više prijelaza ni adaptacija na koje smo navikli u djetinjstvu. Oko nas, crnobijeli svijet. Toplo-hladno, plus-minus, stalno iznova.
Zamalo pa smo gotovi, krevet je postavljen, Nenad i Ivar složili su ga jučer, mačak je već prehodao po njemu, skačući na prozor, pokušavajući istovremeno biti na svim mjestima koja je označio kao svoja. Dok sam kasno navečer radila, a dečki bili vani, sklupčao se u košaru koju sam postavila uz Irenin i Bennov kauč. Gotovo ga nisam pronašla, čudeći se kako se smjestio tamo gdje mačke rijetko spavaju - u za njih priređenu košaru.
Neki dan vozila sam se na vježbanje. Nedugo prije toga pala je kiša, a sa zapada je ubrzo prodrlo nisko prodorno sunce. Putem do Hebrangove pratila sam prelijepe slike, neobične, vrlo intenzivne odraze sunca na dijelovima pročelja koja gotovo uopće inače ne zamjećujem. Na sreću, nije bilo previše automobila na ulici, pa sam ih mogla snimiti. Rijetko to činim, posebno ne iz automobila, no ovo je jednostavno bila slika koju sam poželila zadržati, možda podijeliti s nekim. Pitam se što će reći Silvia, hoće li imati koju opasku o kadru, no zaboga, pa to je samo telefon s kamerom, ništa posebno. Tek svjetlo i boja koji su promijenili uobičajene odnose u prostoru kroz koji prolazim već desetljećima (hm, ne mogu ne priznati, da mi se baš ne sviđa kako to zvuči...).
Količina posla koji smo obavili je neviđena. Uopće više ne znam kako funkcioniramo, možda je sve to samo privid. Kao da hodam po pokretnoj traci koju je nemoguće isključiti, nastojeći zadovoljiti osnovne potrebe svih koji me okružuju. Barem Bennu ide na bolje, čula sam se jučer s Irenom, taj lijek razara s jedne strane, dok s druge "popravlja"; dobio je 1 kilu, ponovno izvještaj o željezu, vitaminima, algama, svemu što nas čini otpornijima, jačima, da bismo izdržali još malo penjanja, hodanja.
Govoreći o penjanju, ne mogu ne spomenuti Nietzschea i njegovo istraživanje dvorišta, što je na kraju završilo penjanjem na ljestve i prisilnim skidanjem mačka prije nego što je zamalo skočio susjedi Renati u stan. I tako je to stalno, čas mačka, čas netko iz obitelji, a mi se penjemo, prisilno ih "spuštamo" ili dižemo, održavamo svoju ravnotežu bez da nas itko pita, kako nam to uopće uspijeva.

Kad sam započela ovaj blog, zamislila sam ga kao "mjesto" gdje ću moći progovoriti - bolje rečeno napisati - nešto o tom odnosu koji imamo. Nisam do te mjere praznovjerna da bih pomislila kako sam nešto urekla; ipak, neobično mi je prepričavati to stvaranje prostora kroz koji svakodnevno prolazim, nastojeći ga održati živim. Brišem prašinu, uklanjam tragove šapa koje je mačak ostavio na staklenoj ploči za kuhanje, još uvijek neupotrebljenoj. Osluškujem hladnjak, jer mi se čini da je glasan (a tako je mali), krećem se poput duha po toj kući koja je postala ostvarenjem mnogih mojih snova iz djetinjstva, dok je bila posve drugačija, opterećena stradanjima djeda i strica; dok je u njoj "vladala" Vilma uz koju sam odrastala, tada još nesvjesna svih obilježja prostora kojih se danas postepeno, vrlo polako prisjećam. Crvenog kauča u "velikoj" sobi (nikad ju nismo zvali dnevnom), na kojem je spavao stric koji nikad nije imao neku svoju prostoriju. Kraj kauča se nalazio manji okrugli stol na koji sam stavljala gramofon (bio je mono, što mi se iz današnje perspektive, kad sam okružena zvukovima koji u svakoj prostoriji kuće dopiru iz brojnih sprava koje je Nenad tijekom godina kupio, čini nestvarnim); do besvijesti sam slušala Simona & Garfunkla -newyorški koncert, i Stonese (znam tko će biti ponosan), Gimmie Shelter, i Purple.
Na terasi se nalazila bačva u kojoj je baka kiselila zelje, zbunjena jer nikad nisam željela jesti njezine sarme s mesom (morala ih je puniti narezanim zeljem, bože, koja kombinacija). Sve je bilo poluimprovizirano, daleko od onoga kako sam si zamišljala idealno stanovanje. Sonja i ja sjedile smo u dnu stubišta, komentirajući uz ostalo knjige koje smo čitale do iznemoglosti. Ona je uvijek pogledavala u zakutke, vjerujući kako se negdje krije blago starih Križića. Dalek smo put od onda prošli. Meni trenutno preostaje odrediti itinerer putovanja koje nam slijedi. O njemu, kad se vratimo. Tko zna, na koja ćemo "blaga" naići.

Neprospavana noć

Pogledala sam kroz prozore spavaće sobe, u kojoj još nitko nije spavao. Sunce je ugodno, proljetno, obasjava tek zasađene biljke koje sam prenijela s gornje terase. Posao je bio naporan, zemlja teška, pomagao je Ivar dok je mačak jurio oko nas, kopao, prikrivao se iza žbunja, oštrio nokte na staroj maslinovoj grani i grizao listove lavande, tko zna zašto.
U nadi da ću pronaći neke male slike, koje su u Klaićevoj visjele na zidu iznad Bennova (također malog) radnog stola, pogledala sam u ladicu komode. Nešto sam našla, ostavila sam ih zapakirane, neka i njima nešto ostane za napraviti. U novinskom papiru umotane dvije zdjelice, otvarač, neki nož; u jednoj vrećici, Bennova košulja. Nisam mogla vjerovati - bila sam, naime, potpuno uvjerena da je odavno bačena. Posve je tanka, materijal kao da gotovo uopće više ne postoji, ostala je samo boja, intenzivna, nevjerojatno otporna na pranje, peglanje, nošenje. Držala sam ju u rukama, misleći što da napravim. Zapravo me košulja podsjetila na Benna, njegovu krhkost i istodobno postojanost, snagu i izdržljivost. Oprana je, i sad se suši. Naravno, završit će u ormaru, čeka da ju obuče za onih toplih dana, kad ništa drugo ne možemo zamisliti na sebi, osim prozračne tkanine.

Jučer sam u glavi ispisivala retke bloga. Dobro je ponekad prespavati, ne reagirati odmah, impulzivno, iskreno. Nemamo snage za vidanje rana, više ne. Čudne neke vijesti, o lijekovima koji stvaraju neugodne posljedice, o izmišljenim odnosima u obitelji, koju poput košulje na okupu drži tek boja. Već odavno isprana. Komentari o prolazima kroz stanove, posve krivi (pitam se, s kojom namjerom?), o bliskim i udaljenim odnosima, nerazumijevanju. Bolje je zaustaviti se, jer izrečeno se mnogima ne bi svidjelo. Na koji način postaviti granicu, kada stati? Do koje mjere opteretiti ova polja na zaslonu onime, o čemu ni sami nismo u stanju govoriti, jer je prekasno?

Prag je postavljen, suši se. Do stana vodi hodnik, kao i u mnogim drugim kućama; hodnik - biblioteka. Volim taj prostor, koji kao sve slične prolazne prostorije "trpi" razna privremena događanja, montaže, spremanja i slično. U pozadini vidi se stražnje dvorište, sivo je i zeleno. Taj je prostor posebno oplemenio kuću koju je gradio djed. Trebalo je sve to izdržati, imati viziju, razmišljati o tom čovjeku koji je nedužan stradao i čiji put nitko nije uspio slijediti. Moja jedina moguća posveta bila je obnova. Sadržaji su drugačiji, no Nenadova radionica spona je s izgubljenim vremenom, nenadoknadivim gubicima o kojima više ne govorimo, jer se više nema što reći, jer sve jedni o drugima znamo i ne možemo biti drugačiji. Sunčano je, i toplo. To je dobro. Pomoći će da izdržimo, dovršimo, otputujemo i vratimo se. Ponekad je dobro odmaknuti se, udahnuti i odustati od onoga (onih), na što (koje) ionako ne možemo utjecati.

Da se Benno ne osjeća krivim

Nikad kraja. Nada je ponovno završila u bolnici. Pala je iz kolica, natukla se, a kad su je zbog bolova odveli u bolnicu, ispalo je da joj je napukao kralježak. I sad ponovno leži tamo u nekoj sobi, s nekim stranim ljudima, i čeka.
S druge strane žice, izvješaj o hemoglobinu, istodobno komentiramo sadržaj bloga koji je isprintan stigao poštom, jer u Berlinu to nitko ne može isprintati. Čudan neki svijet. Irena zbog virusa ne koristi internet. Pa stoga sve prepričavamo. Barem smo ostali u tradicionalnom komunikacijskom lancu, lišeni virtualnih sfera u kojima se obraćam - kome?
Komentiramo kratko Nietzschea, kojeg su sad prvi puta vidjeli, zatim slijedi: "prevela sam sve Bennu, i sad se osjeća krivim, jer da zbog njega ne možemo putovati, i ti si se tako trudila, i sad mi to ne možemo vidjeti, ali on se boji da se neće moći uspeti u avion, i stalno kontrolira da mu ponovno ne poteče krv...". Ne znam referentne vrijednosti, koje nas čine živima. Barem nominalno. Što odgovoriti kad se nema što reći, kad smo blokirani u svojim stanovima/kućama, ne možemo nikud; daleko je to od one "matice" koju spominje Jasna. Matice imaju drugačiju organizaciju, pomagače koji sve čine, a ja?
Ne uspijevamo se uopće više snaći. Zamišljam Benna, i nju, nervoza i nestrpljivost prodiru do mene unatoč tisuću kilometara udaljenosti (1035, točnije, od naše kuće do njih). Pregledavam garderobu koju je poklonila Amira, da bi umanjila gubitak one zabunom bačene. Sve visi u ormaru, djeluje neobično u tom novostvorenom prostoru u kojem je toliko toga zadržalo stari oblik, pa i rukav jednog prelijepog kaputa. Za Benna - nismo našli ništa, sve su već odnijeli, stvari, robu, propalo kao u živi pijesak. Mali stol oteo mu je Ivar, nakrcan je knjigama, papirima, posve je ispunio površinu na koju inače stane tek njegova mala bilježnica, gumica koju nervozno premeće po prstima, olovka i možda neka fotografija, ili razglednica, mjesta u kojem nije nužno bio.
Pisati, disati, šetati. Irena priča o janjetini, sirevima, juhama, svemu što je skuhala, što su pojeli, što bi ga trebalo učiniti jačim, spremnijim za put. No čemu žurba, prostor je tu, i mi u njemu, ionako još par slika treba smjestiti negdje na zidove, krevet - javili su sutra, najkasnije preksutra, nek' stoji. Nietzsche potpuno vlada stanom, skriva se iza kauča, napada me sa svojim smiješnim šapama dok prolazim, praveći se da je sve kako treba, kako bih prostor navikla da će se u njemu boraviti. Kad bude pojedeno dovoljno juhe, janjetine i sira, kad koraci stepenicama budu malo sigurniji, a pritisak manji.

Osjećaj vremena

Posustajem.
Neki dan, Nenad me dočekao nakon što je razgovarao s Irenom. Iznenadio ga je njezin umoran glas, "zvučala je tako staro, umorno i žalosno", rekao mi je. Pogledala sam nas, sebe, sliku koju drži u atelijeru gdje sam s Ivarom u rukama prije nekih 16, 17 godina, i onu snimljenu na terasi, s Irenom i Bennom, dok je sve oko nas bilo u kaosu, zidovi kuće u ružnoj, odavno ispranoj tamnoružičastoj boji za koju mi nikad nije bilo jasno, kako su je mogli odabrati. Svi smo stari i mladi, istodobno. Ne znam više što se promijenilo, kakvi smo postali. U mnogočemu, ostali smo mladi; istodobno, osjećam kao da sam tijekom vremena "nakupila" nevjerojatan teret. Hoću li ga se ikad riješiti, ili će postajati sve teži?
Jučer je bilo otvorenje Nenadove izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt. UZ mnoge druge, bili su naši prijatelji - proširena obitelj, koju smo godinama stjecali. Tomica s Anom. Njih nema - umorni, bolesni, svatko sa svojim stvarnim razlogom koji razumijemo, tražeći ih među drugima. Za mene - bila je to neobična atmosfera, u jednom trenutku osjetila sam kako "bježim".
"Kakav je to emocionalni ispad za našu obitelj? Da mi to više nikad nisi napravila", 'režalo' je na mene poslije moje dijete, pravi mamin sin, strog, s pravom. No kome objasniti tu vrstu "ispada", nemogućnost nalaženja daha, dok sam stajala pred drugima pitajući samu sebe što se događa. Jer zapravo, nisam bila ganuta, ne znam ni sama što je bilo, neka nemoć da se zauzdam na način kako to oduvijek činim... Ne zaboraviti nikog, biti korektna, završiti sve na vrijeme, istodobno kupiti slavinu za njihovu kuhinju, dovršiti dogovore s majstorima, studentima, stići.
"Benno mora osjetiti vrijeme, skupiti snagu i oporaviti se, mora dobiti koju kilu (zamisli, težak je 64 i visok 180, pa to ne ide na tu visinu, posve je proziran, bijelih usnica)." Slijede opisi vaganja, prepričavanje gubitka vode, sve o kupljenim astronautskim napitcima, načina kako u njegov organizam unijeti što više željeza ("pazi, mora ga uzeti zajedno s c vitaminom, inače se ispire iz organizma", trabunjam u slušalicu istovremeno skenirajući nešto za predavanje), zamišljam ga na podu te kupaonice, nevjerojatno nefunkcionalne; i nju kako ga diže, njihov zajednički strah koji nastoje zanemariti brinući se o nečemu svakodnevnom, poput banane (koju on ne voli, ali morao bi je jesti zbog kalija), odlaska u banku (uvijek popraćena komentarima o propasti bankarskog sustava, gubitku novca -"sve je otišlo, dućani se zatvaraju, Kurfuerstendamm je prazan, nitko ne ulazi, kamate na štednju ne postoje, uzeli su nam pola kad smo se spojili s istokom"). Monolog koji pomaže uspostaviti ritam svakodnevnog života.
Benno je žalostan. Ne zavrijeđuju tu nemoć, nemogućnost da svaki dan šeće što je navika iz djetinjstva kad nije bilo hrane, i kad je hodanje bio znak da su (još) živi.
Stupica i Stančić su preuramljeni, Vat je oduševljen njezinim crnim očima s portreta, mislim da je Stančić, pohranila sam neka njegova pisma, koja joj je slao. Arhiviram. Trenutno ionako ništa drugo ne mogu.