Breza

Sad kad ih nema, najlakše ih je optužiti. Pa  sam tako došla do zaključka da su oni krivi što sam takva takva jesam. Odrasla uz ranjena stopala male sirene i ptičicu čiji je vrat zapeo na golemom trnu, uz zvukove jazza i bluesa koji su se čuli od trenutka kad su s posla došli doma pa sve do kasnih noćnih sati. Uz rasprave, poneku svađu, pa i suzu u oku zbog glazbe koja ih je dirala, stihova ili tko zna čega sve ne. I kako nakon svega toga ostati normalan, bolje rečeno manje osjetljiv i spremniji za okruženje koje je takvo kakvo je? Ne znam koliko nasljeđujemo genetikom, a koliko odgojem. Jedan prijatelj uvjeren je da je sve pitanje glave i odgoja, da je genetika nevažna, pa je tako bio uvjeren da sam i tuberkulozu dobila zbog glave. Tko zna, možda i jesam, a možda je bolest ostavila i neku prazninu kako to čini u drugim tkivima, naoko nevidljivu posljedicu koju je moguće dovesti u vezu s mojom prirodom. U svakom slučaju žalostila sam se uz priče, a ponekad i uz glazbu. Kad je umrla moja voljela sijamka, sjedila sam satima na ružnim metalnim stubama za tavan, nemoćna pomaknuti se. Kad mi je preminula baka, nisam mogla ući u sobu u kojoj je ležala. Medicinska sestra koja ju je posjećivala naljutila se ne shvaćajući zašto to ne mogu učiniti. Tuga nas čini nepokretima, sposobnima samo za najjednostavnije zadatke, poput pometanja lišća, na primjer.
Dok sam sjedila u uredu CA u Berlinu, odjednom sam ih ugledala. Prelijepe breze uokolo bivše bolnice, zgrade nesvakidašnjeg izgleda koja je istodobno privlačna i odbojna. Kore stabala istog su me trena podsjetile na sjajan istoimen esej Didi-Hubermana koji sam pročitala na pomalo neprikladnom mjestu, vozeći se U-Bahnom u arhiv. Ili to uopće nije neprikladno? Mala knjižica gotovo bez ikakve težine idealan je suputnik, a ni turobno osvjetljenje ni osobita atmosfera javnog prijevoza nisu omeli čitanje teksta koji se u svakom segmentu pokazao važan. Male crnobijele fotografije koje je Didi snimio u koncentracionom logoru uvod su u raspravu o okrutnim i posve neprimjerenim "selfies" koji se u sve većem broju objavljuju na nekoj fejs-stranici, o kojoj ništa do danas nisam znala.

Gledam u kore stabala, koja rastu i u Čanićevoj i ljute me jer s njima uvijek ima mnogo posla; u jednom trenutku deblo se zaljuljalo od vjetra dok sam ja, gotovo nepomična u stolcu, mislila da se zemlja zakrenula za stupanj, dva. Nema horizonta jer je oko nas sve izgrađeno, definirano je stabilnim i urednim blokovima stambenih zgrada raspoređenih uokolo prostranog parka. Na jednoj je strani crkva, no teško je biti posve siguran; ovdje zgrade ponekad imaju zvonike iako nisu u funkciji koju bismo im olako i bez razmišljanja pripisali. Razgovaramo o spomeničkoj pedagogiji, kako edukativne posjete logorima naziva Didi-Huberman. O činjenici da nikad nismo posjetili Dachau iako smo više puta prošli kraj njega. Što raditi na takvoj mjestu? Može li posjet bilo što promijeniti, uvjeriti nas da smo bolji, drukčiji, da shvaćamo? Da se ravnamo prema pozorno označenim putokazima, prihvatimo pravce kretanja koji su reinterpretacija mjesta gdje je sve bilo precizno određeno, nepodložno improvizaciji? U što gledati? Prirodu koja skriva ostatke tijela, pepeo? U simulaciju koja je rezultat "umjetnosti sjećanja", inventarizacije onog što je nevidljivo, o čemu govore edukativni "suveniri" koje je moguće kupiti u informacijskom centru? Je li to ipak rezultat jedne kulture koja je pomogla da povijest dobije određen oblik?
Kora stabala pored Bethanien - slučajno su to breze, kao što je u breze gledao i Didi-Huberman prilikom posjeta Birkenauu - obavila se uokolo razgovora koji smo vodili. Slušam kako je bilo odlaziti na školske izlete u koncentracione logore. Sjećam se vrlo maglovito nekih sličnih "izleta" iz svoga djetinjstva dok pričamo o Sebaldu, o seriji fotografija koje je camerom obscurom snimila Karen koju bih voljela dovesti u Zagreb. Uokolo breza grmovi su prepuni bijelih okruglih plodova. Nema više lišća, tek kuglice koje lagano titraju. Okolica je prepuna mirisa kebaba, dönera i sličnih "čudnih" jela koja nikad nisam probala. Uglavnom je sve pohabano, žene su većinom zaogrnute, rade male korake u cipelama koje me podsjećaju na papuče, posve neprimjerenih vremenu.
Ne znam što da radim. Nosim težak ruksak u kojem su materijali što će poslužiti u pripremi budućeg projekta. Opterećena sam s tekstovima koje čitam, s vremenom koje je bilo teško i na kraju se pretvorilo u mučnu i dugotrajnu patnju. U Gropiusovim i Giedionovim pismima, ili u novinskim zapisima pronalazim tragove pojedinačnih i kolektivnih sudbina. Sve je obilježeno, svaki kamen, svaki hijatus koji je vremenom popunjen. Urbani krajolik više ne sadrži praznine po kojima je Berlin bio poznat. Vlakovi su puni ozbiljnih ljudi, pa je nasmiješena kontrolorka pravo i ugodno iznenađenje dana. Neugodno mi je promatrati ljude, iako bih to najradije činila. No svi su osjetljivi, gledaju u ekrane telefona, odmiču se i zahtijevaju svoju privatnost koju je teško zadržati na javnim mjestima.
U Pestalozzistrasse strahovi. Zovem no razgovori su kratki, dvostruki i neispunjeni. Karike su s jedne strane posve oslabile, s druge se drže grčevito. U tom prostoru odvija se vrijeme koje nije u vremenu, već je njegovo iskustvo. Sve se presavilo, sastoji se od nabora u kojima su zaostala sjećanja i zaboravi. Ne mogu u njih ući, ostajem vani kao kad privezujem svoj berlinski bicikl uz stalak. Ponekad je potrebno ostati svjestan svojih ograničenja.

Jebi ga

Kuverta ima tanki crni rub koji je krut poput okvira i onemogućuje da sadržaj prodre izvan. Ispisana je histeričnim rukopisom kojim mi se obraća, ili je i to samo privid. Imala sam, kao i obično, nepogrešiv dojam da je nije trebalo otvoriti, no kako se kaže, a zapravo ne volim da tako kažu, curiosity killed the cat.
Gusto poredani retci ne govore mi mnogo, osim da ništa nije kako bi trebalo biti, ni kako je bilo. Pa ni to pismo nije meni upućeno, tek je fotokopija onog "pravog", poslanog na željenu adresu, a ne poput ovog, u kojem je moje ime samo dopisano. Jer što se tu zapravo ima reći, i kome? Koju vrstu informacija još moram primiti, i zašto?
Odjeci koraka nakon što sam se uspela iz tamnozelenog hodnika U-Bahna nekako su čudni, mukli, i neprekidno izazivaju stanje žalosti. Ne znam jesam li već jednom prošla utvrđenim putem, ponavljam li smjer koji je godinama bio precizno utvrđen bez potrebe da se skrene, jer se ionako nema ništa drugo naći, a možda bi se moglo naići na prepreku. Ljudi mi idu na živce, iskreno; neprekidno se netko odmiče, želi zadržati pravo nad osvojenim dijelom prostora dok se klataramo u kontinuiranom ritmu vožnje. Ponekad se tijela dodirnu, uz neugodu. Nitko se ne smiješi, stanje je krajnje ozbiljno iako mi nije jasno zašto je tako i što se oko mene događa.
Prodorno šuštanje cerade zgrade čije je pročelje upravo obnovljeno prekida mukle korake. Ulica je već mračna, u njoj kao da nema života, ili mi se ne da podići glavu. Torba, laptop, prazna boca vode i rječnik koji mi ponekad pomaže kroz složene odnose njemačkog. Vlažno je, ali ne kao jučer dok sam se spuštala biciklom iz arhiva, putem koji sam usvojila i koji ne izaziva nelagodu ali ostavlja brojne masnice po nogama. Jer se ovdje mora stati i čekati, kazne su visoke, kontrole česte i sve djeluje kao da je ova paralelna stvarnost bolja od one koju sam stavila na čekanje.
"Jebi ga", veli mi dok gotovo suznih očiju nastoji prepričati neki meni posve neinteresantan razgovor koji se vodi na televiziji. "Jebi ga, ti nikad nemaš vremena, a lijepo ti kažem, poslušaj ovo, pa to ne možeš vjerovati." I zatim nešto o Čučeku, još jedna navala samosažaljenja jer nisu otputovali na more. Uopće ne znam za planove o moru, i ne znam kako se nositi s navalom tuge iz koje više ne izlazi. Kakvo jebeno more, mislim si dok nabrajam zaduženja, planove, skupljam potpise ili već nešto drugo. Onako po zadatku, od čega se u najvećem dijelu i sastoji život. "Ne mogu to sad slušati, ima sigurno drugih stvari. Zašto to uopće slušaš, kad ne možeš zatim spavati?"
Čujem ga ponekad u noći, ili dok zove mačke, te dvije vještice koje je zadržao nakon što smo ih spasili; dok na njih baca papuču jer rade nešto što mu ide na živce. Bezbroj smo puta išli u šetnju do Zapadnog, pentrali se po starim vlakovima s posmičnim drvenim vratima na kojima su bile male mjedene ručke. Čini mi se da je jednom vlak krenuo, i da smo izašli na Glavnom kolodvoru, ili je to samo romansirano djetinjstvo čijih se detalja ne sjećam najbolje pa sam ih povezala u djelomično izmišljenu priču. Prema njegovom poimanju bili su idealna mjesta za neku vrstu igre. Kao i aerodromi gdje smo također odlazili ispraćajući i dočekujući karavele s terase nekoć otvorene za publiku poput nas. To je, doduše, bio veći pothvat, nego izaći iz Čanićeve i produžiti do Zapadnog gdje je zaostao grad, uz prugu preko koje se prelazilo samo da bi došli do bazena. Nikud dalje, mali osvojen prostor, sveden na izdvojene dijelove oko Keglića, Klaićeve, ponekad u strogom centru koji se tada činio dalek. To je krug unutar kojeg je znao događaje iz svake pojedine kuće, tko je u njoj živio, tko se dočepao stana nakon rata ili još za vrijeme njega, koga su izbacili, tko je bio ubijen, rasiječen, odveden u logor ili iz kojeg su na kraju bili prisiljeni otići u Kanadu, Njemačku, Australiju i na sva ona druga mjesta iz kojih su zatim godinama, kao po dužnosti, dolazili u Zagreb na obljetnice mature.
Od njegove školske ekipe koju poznajem ostao je samo Š. čiju mi je situaciju također prepričavao zamalo u suzama, sve dok im naposlijetku nije podlijegao. Sav taj jad, to moranje, zadržavanje unutar okvira iz kojih predugo nije želio izaći, razočaran u ljude koji su ga zaboravili ili ga namjerno nisu spomenuli, koji ne mare ili su preuzeli nešto od njegovog rada i pisanja, jer tko će to u krajnjoj liniji sve pratiti. No sve je ipak došlo do njega, svi ti događaji koji su zasjenili ono dobro što se dogodilo.

Posljednjih je godina radio inventuru diapozitiva snimljenih na putovanjima, izletima i u neizbježnoj Čanićevoj, tom otoku na koji su se nasukale želje i očekivanja, u kojem smo uspjeli uspostaviti ono što je jedino imalo smisla. Ionako je pitanje smisla precijenjeno. Jer na kraju svatko završi u svojoj sobi. Iz koje više ne žele ili ne mogu izaći, Nada, on, Irena. Sobe kao svemiri u kojima se naizgled sve može, no granice su zastrašujuće, visoke, krute. Postavljene u djetinjstvu, zauzdane konvencijama, krivim odlukama, ili možda jedinim mogućim da bi se tek kasnije uvidjelo da se moglo i drukčije. Sobe kao treći prostori koji jedini određuju nečiji identitet, pa makar on bio zaustavljen zidovima i vratima.
Berlin je danas bio hladnjikav, sipila je neka sitna, gotovo nevidljiva kišica donijevši neopisivu hladnoću. Ne znam iz kojeg je smjera došao vjetar, ali znam da ga je donio do mene, jer ga naprosto čitav dan osjećam tu, pored, u U-Bahnu, na predstavi koja bi ga zanimala možda jedino zbog činjenice da je održana u zatvoru. Po završetku razgovaramo sa zatvorenicima koji su eto i glumci; Turci, jedan Crnac, ljudi kojima je teško odrediti porijeklo, jedan iz "naših" krajeva. Željko. Mislim da je on glumio kuhara protiv kojeg su se svi pobunili zbog loše hrane. Ali nisam ga detektirala, jer što reći. "Kako ste? Kako vam je ovdje? Kad izlazite?" On će barem izaći, mislim si dok prolazim kroz nekoliko blindiranih vrata sve do ulaza gdje mi namiguje policajac i govori "hrvatska žena" smiješnim naglaskom. Tko zna otkud je on. Tko zna otkud smo svi mi došli, koji vjetar je donio tragove koje uporno skupljamo, jer je to u ovom času jedino što možemo napraviti.
I tako je prošao dan, s ledenim nogama i bolovima koje osjećam zbog nekoliko udaraca na novom biciklu na koji se još nisam privikla; bogati, puna sam modrica kao nikad u životu. Uz predavanje o Brandenburškim vratima na koje nisam u potpunosti bila spremna, ali koje zahvaljujući upornosti i zanimljivim tezama predavača ipak usvajam. Gledam u metope na kojima su reljefi izmišljene bitke na kojima Claudio pronalazi homoerotske scene. I sve je odjednom krivo, i smjer kvadrige, i mitološka Viktorija koja bi zapravo trebala biti Irena, i bočni reljefi postavljeni tako da ih nitko ne vidim, i povijest koja je dozvolila neviđen broj presedana i gluposti koje još i danas plaćamo. Stojim unatoč vjetru koji prolazi kroz trijumfalna vrata (koja to nisu), koja sam u djetinjstvu gledala s druge, zapadne strane, zazidana, uz table koje su obavještvale o savezničkim trupama raspoređenima po gradu. To je moja današnja slika, ona drvene platforme na koju smo se penjali, svijeta koji je bio omeđen i čije je otvaranje donijelo promjene koje nisu nužno pozitivne. Ej, stari, jebi ga, vozim skoro duplo kraće od tebe do Berlina, i mašem ti.

Peron

Muškarac na klupi rukama je brisao krv s glave. Par tankih linija niz lice. Kraj njega, žena plačljivog izgleda gledala je prema uniformiranim čuvarima. Pogled nije odavao što se dogodilo, tek nevjericu, možda strah. Čuli su se uzvici i plač djeteta, ljudi su se okupili na samom rubu perona gdje je sve izgledalo nekako nestvarno. Okružen s nekoliko čuvara, muškarac odjeven u bijelo vikao je i tražio da ga prestanu dirati; njegova crna kosa i neuredan njemački jasno su odavali porijeklo, dok je žena s maramom oko glave pokušavala umiriti policajku. Djeca su u svemu tome možda najteže prošla, osjećajući da trebaju biti uz oca, istodobno strepeći od sistema koji je krut i u kojem nitko ne smije prijeći odavno povučenu crtu. Ne znam ni sama zašto me to rastužilo. Vjerojatno stoga što sam ovdje rijetko naišla na ovakve scene. Krećem se po gradu možda i previše sigurna da se ništa ne može dogoditi. No sve se mijenja, pa i moja razina spremnosti da prođem pored, da se ne osvrnem, da stisnem ručke torbe tako napadno i neprimjereno narančaste u kojoj počiva moja skupo plaćena mjesečna karta.

Vjerojatno sam u posljednji mogući trenutak otputovala. Dok smo se vraćali s groblja, iz tramvaja sam promatrala ono što inače ne vidim, i samo sam poželjela vikati. Posve besmisleno, kako to već biva s izrazima nemoći, neslaganja, pozicije iz koje se ne nazire promjena jer se o njoj odlučuje negdje drugdje. Ne znam što je presudilo, smeće, gužva, vijesti koje su se lijepile po meni i kojih se nikako nisam mogla otresti. Nisam ih željela čuti, pa iako više nema Nade koja mi ih silom pokušava prepričati, ipak pristižu. Ima li išta o čemu vrijedi govoriti? Glazbi? Romanu koji pokušavam pročitati, smućenog pogleda nakon dana provedena u tko zna čemu. Što reći a da se već ne zna? Ima li vremena za ponavljanje gradiva?
U dvorištima lišće igra neku svoju igru. Kovitla se i slaže na hrpu da bi nakon nekoliko trenutaka zauzelo drugu poziciju. Ovdje je slijepljeno na tlu, zaostala vlaga i kišne kapi vezivo su koje ga drži zajedno. Zbog njega je jučer neutješno plakalo dijete u stražnjem dvorištu, oko njega se vrzmala mlada lijepa crnobijela mačka dok je prilazila u susret vlasnici.
Jučerašnja šetnja bila je ispit izdržljivosti. Iz AdeKa preko Charlotenburga do Weddinga, uz kanal, pored naselja malenih vrtnih kuća. Iz jednog vrta vijorila se norveška zastava, male table upućivale su u neki skriveni pub, a poneka je obavještavala da se radi o gradskom zemljištu. Uznapredovalo zelenilo na sve se to ne obazire, kreće se svojim ritmom koji s vremena na vrijeme nastoje obuzdati ljudske ruke. Kanal sam vidjela prvi put, prešla sam ga hodajući gotovo sat i pol do cilja - prljavog i neurednog atelijera u kojem smo gledali slike i pokušavali razgovarati. Sve mi je to djelovalo poput šahovske partije, ta kretanja naprijed-natrag, poneki preskok. Monumentalni muškarac zaljubljen u sve što radi i govori, tihi promatrači, Irena u procijepu između željenog i čuđenja. Ingrid koja fotografira i dobacuje bivšem suprugu. Imala sam osjećaj da sam nijemi svjedok, pomalo nezainteresirani promatrač tuđih životnih kompozicija. Ne da mi se pričati, jer ne mora se uvijek reći. Doznajem neke stvari o kojima ne znam što bih rekla, prenatalnom razvoju, ravnoteži slika, žudnji. Promatračnica u koju sam se uspela fiksirana je i čini me gotovo nepomičnom. Je li to manijakalno hodanje koje poduzimam svaki dan pokušaj zauzimanja drukčije, druge pozicije?
I opet sjedimo u premračnoj sobi. Kroz prozor se nema što vidjeti, no ipak kretanje neznanaca izaziva njegovu pozornost. Rečenice su gotovo jednosložne, uz zvukove odobravanja, pokušaja smijeha, nestrpljivosti koja proizlazi iz podsvijesti. Košmar kao na Claudijevim preispunjenim slikama. No one su za nekog drugog mogućnost sjećanja, pomoću njih je moguće uspostaviti igru ravnoteže, preslagivanja, zaokupljenosti predmetom koji pomaže da se bude. Htjela bih se sklupčati kao kod nas doma, no nema mačke ni glazbe koju bira Nenad, tek ritam razgovora koji se intenzivira dok govori o knjizi. Ah, knjiga. Te stotine, tisuće riječi koje će malo tko pročitati. Ili ipak? Ne znam što je važno, ionako se svijet ustrojava u odnosu na glupost, pohlepu i laži. Osjećam ih kako se pokušaju preliti kroz zaslon, te izmišljotine o tuđem vešu i stražnjicama, izvještaji nepostojećih agencija za ispitivanje javnog mišljenja i prijetnje koje stižu sa svih strana. Referendum, pijani vozači i usahli političari. Nema ljudi među njima. U takvom ustroju što znači još jedna knjiga? Broj u nečijoj statistici, inventarnu oznaku u knjižnici pomoću koje je nemoguće doznati sve što je prethodilo, svaku preokrenutu stranicu i uzvike nestrpljenja kojima sam mučila obitelj.
Ne zanima me mentalna arheologija na koju nas osuđuju mediji u razdoblju virtualnosti i posvemašnje kontrole. "Sjećam se vaših očiju, mi smo jednom razgovarale." Da, jesmo, podsjećam je da se to zbilo u Berlinu. E to, to mi je dovoljno, baš ta promatračka pozicija i hodanje. Da nadoknadim mjesece kad je kretanje bilo otežano, dok sam se budila u strahu koji mi je usađen naprosto stoga, što se nikad nisam uspjela pripremiti i prilagoditi. Navečer sjedim nasuprot umjetnika koji nema prednji zub. Njegovo je ponašanje čudno, nikad ga prije nisam vidjela pa ne mogu procijeniti glupira li se zbog previše vina ili je naprosto čudan. Gledam ih oko sebe, umjetnike, urednike, pomalo zapuštene, neuredne prema sebi. Tako razočaravajuće obične, ponekad. Trenutačno prekidam sa svim svojim iluzijama, zauvijek; ili da još ponekoj dam šansu?

Preuramljivanje

Mama je ostala u prošloj godini. Nije se uspjela provući, jednostavno je zaostala u vremenu koje je ipak konačno. Još su neki ostali u prošloj godini, zapuštena prijateljstva, nemogućnost razgovora. A dobro, što se više tu može, klatno se bez oklijevanja ljulja i koga više briga za ono što je bilo, što je moglo biti.
Čudno je to s roditeljima. Nakon što je umrla, mama mi se jednom ukazala u najglupljem mogućem trenutku. Dok smo skakali preko stepera odjednom sam vidjela njezinu glavu koja je poput pomalo ispuhanog balona lebdjela po dvorani u Hebrangovoj. Nisam pala, barem ne taj put; od nevjerice sam stala i te glupe suze samo su se pojavile. Još je par puta prošla kraj mene, no čini mi se da je konačno otišla. Ne viđam je više, samo ponekad, dok analiziram svoje postupke i ponašanje, pronalazim je u nekim neočekivanim situacijama. Proviruje iza ramena, dok se uvečer gledam u ogledalu sanirajući posljedice glupih razgovora i situacija kroz koje prolazimo. Polako klima glavom dok nastojim zanemariti udarce što stižu s mjesta za koje je toliko toga dala. I što na kraju s tim? Što s nemogućnošću razgovora, što s obmanama?
Ponovno smo okruženi fotografijama, no nisam sigurna da u njima uživam na način kako bih trebala. Uramili smo Alexandrine; pojavile su se na zidu nakon što je prošlo nešto vremena od Nade. Nismo mogli gledati u njih - te camere obscure pogrebnih spomenika, toliko meke, neuhvatljive, obavijene gustoćom koju mi je teško opisati. Kao da su zrnate, poput onih starih snimki koje nitko nije imao vremena digitalno obraditi, poput onog kratkog filma Brede i Hrvoja snimljenog u Parizu, traganja i potrage koje jednostavno traju i ne mogu završtiti. Jednu je prirodu snimila na drukčiji način. Nije magična poput Chrystelinih, jer teško je nadmašiti tu neumornu Francuskinju dok samuje na odabranim mjestima, dok čeka gotovo ne dišući. I Alexandra ima nešto od te atmosfere, no ona je udaljeniji promatrač. Njoj promiču boje koje je vidjela Chrystel, možda su ih odnijele riječne struje iako se činilo da se ništa ne miče.
Sjedimo sami. Često. Nemamo snage za razgovore, čavrljanja, ni za što. Ponekad svira glazba, ili se čuje tiho pristizanje poruka na fejs, mail, telefone. Tek bljesak koji svjedoči o prividu života, dok nastojimo isplivati iz onog što nas okružuje, nepotrebnosti koje opterećuju većinu vremena. Zovem, no odgovor je uvijek isti; stanje je samo gore. Sve je prepuno zaborava, proviruje odasvud, polako klizi kroz pukotinu ispod vrata ostavljenu da bi strujao zrak. No zrak je zatrovan, prepun je taloga lijekova koji prazne novčanike i ne donose nikakve promjene. Sjajne kutije prekrivene su zelenim listovima. Slušam nešto o postotcima, makuli i laserima, o lijekovima koji poboljšavaju vid, kao da se ima što vidjeti. Ili ima?
U radnoj sobi stoje Nadine kutije; donijeli su mi tekstove, pjesme, knjige, audio i video kazete. Tragam kao da ću nešto naći, nadajući se da neću. Sjećam se pjesme o leptiru iz djetinjstva, no ne znam kad ju je govorila. Jesmo li znali da je njezina? Ima i loših, pisanih "iz trbuha" - zovem u Berlin da ih komentiramo, donesemo neku odluku. Možda je to jedini suvisli razgovor koji se još može voditi. Ako uopće ima smisla i utjehe u nečijoj kreaciji.
Dvjestotinjak kilometara sjevernije u prostoru galerije postavljeni su elementi na koje će doći radovi. Sve se odvija s lakoćom, ljudi se raduju, atmosfera je drukčija. Moći ću to izdržati, i ono što slijedi. I knjigu, i zvanje, i advokata, sve. I srušeni Paromlin, fontane koje to nisu, ružne kuće pored kojih prolazim gledajući u tlo jer se ionako ništa drugo zanimljivo ne može vidjeti. Zima je nekako preduga, vlažna, hladnjikava; lopatamo snijeg, uporno se vozimo na biciklu, pijemo kavu s Pecom. Sybille je napravila lijepu instalaciju, gledamo Lorenove crteže u katalogu i razmišljamo kako bi jedan od njih izgledao na zidu. Ono viđeno i ono snimljeno, uporno ujedinjeni.

Hej, mama, preuramili smo Sirovyja, onog koji smo sve nas tri osobito voljele, ti, Irena i ja. To je jedina stvar koju sam uzela iz stana, osim kutija o koje se spotičem. Rama je bijela, maknuli smo onaj ružni paspartu, crni, koji je prekrio njegov rub - onako nesiguran, neravan, kao da ga je kidao a ne rezao. Ostao je malen rub koji nije odreagirao na svjetlo, neznatno ljubičastiji od plavičaste podloge po kojoj korača lik čiju glavu ne vidimo. Odjeven u dugačku haljinu ukrašenu šesterokutnim zvijezdama rukama se pridržava za razmaknutu zavjesu čiji nabori djeluju kao razrezotine. Kao da je na njemu intervenirao Fontana, pomišljam. Glavu je gurnuo u onaj drugi dio slike, možda baš onaj koji je načeo Fontana u svojim djelima. Zastrašujući dojam koji je slika ostavljala konačno je ublažen. Crni papir, krivi okvir koji je simulirao nešto što nije uspio biti. Istraživanje koje je u jednom trenutku sjedinilo obitelj, jer događaji o kojima smo slušali bili su stvarni i zanimljivi. A danas više ne mogu pronaći njegov grob. Ni njegov ni Rezikin, no to su tek priče koje nemam kome pričati, djelomično napisane.
Stari sjedi i pripovijeda zgodu s konjem kojeg su uveli u predvorje stana jednog prijatelja. Priča je suluda kao i mnogo toga iz njegovih mladih dana. Sjeća se svega za razliku od Benna. Njemu je ostao samo stisak ruke koju ne pušta, topline koja ga možda podsjeća na nešto što je imao a o čemu više ništa ne može reći. Ni njegovih priča više nema, ostale su u prašini tavana po kojem me davno vodio, gdje su skončali njegovi roditelj. Ni tavan više nije što je bio, preuređen je u luksuzan stan do kojeg konačno vodi lift. Nema zavojitih stuba uz i niz koje smo jedva spuštali kovčege i ostale stvari. Nema predugačkog hodnika čije sam škripave daske nastojala izbjeći kad bih se vrlo kasno u noći vraćala sa svojih berlinskih lutanja. Ne čuje se susjedova mašina ni nervozno poskakivanje žene koja je u jutarnjim satima vozila sobni bicikl. I u kući u kojoj živi Amira na tavanu se objesio mladi muškarac. Kažu da je svaki dah jedinstven, poput otiska prsta. Jesu li njihovi sačuvani; ili je sve odavno provjetreno?

Mjesto

Nikako se ne mogu sjetiti gdje je za velikim stolom bilo moje mjesto. Stol i danas zauzima sredinu velike sobe, prostorije podvojene svrhe u kojoj se iznosila srebrnina i sjedilo u rezbarenim altdeutsch stolcima (doduše, istini za volju, radi se o namještaju koji je u tom stilu davnih dana izradio jedan obiteljski prijatelj, a što mi je pričao stari dok smo komentirali vijence i izraze sućuti), u čijem kutu je bio crveni kauč na preklapanje. U njegovoj ladici čuvala se mehanička željeznica s tračnicama, kućicom za vlakovođu, stabalcima i ostalim sitnicama koje smo samo ponekad smjeli izvaditi i složiti. Na okrugli stolić za pasijans smjela sam staviti gramofon koji sam uključivala uglavnom kad nikog nije bilo doma, osim bake koja je ionako obitavala uz štednjak.
Znam da je stol dugo vremena bio prekriven plastičnim stolnjakom, jer je Davor redovito prevrtao čaše sa sokom što nije nailazilo na odobravanje starijih ukućana, zaduženih za čistoću. Običnih dana sjedili smo uz kut stola ili u kuhinji, no ni dalje ne mogu prizvati to mjesto koje sam sigurno imala. Sjećam se gdje je sjedila Sonja u njihovoj maloj kuhinji iz koje se jednom tjedno širio miris leće kuhane u pretis-loncu. Taj mi je miris bio stran, kao i sve one silne zabrane i pravila koje je uvela Nanda nastojeći vladati životima i ponašanjem svojih kćeri, a povremeno i mojim. Dokoljenke u kasnu jesen, otkopčan kaput, nenošenje kape i rukavica izazivali su kod nje negodovanje i čudnu vrstu nervoznog smijeha kojim kao da je nastojala ublažiti činjenicu da dolazim iz drugačije obitelji, opuštenije, bez previše pravila.
U Sonjinoj obitelji svatko je dobro znao svoje mjesto, koje i danas osjećaju podijeljeni po sobama, odijeljeni iscrtanim linijama naslijeđene djedovine i nataloženih problema. Za to vrijeme ja i dalje ne znam koje je moje mjesto. Snalazim se kako znam, stojim uz stol za kojim već godinama nitko ne jede; beštek leži u ladicama, lijepi, iako ne osobito vrijedni tanjuri već dugo nisu bili u upotrebi. Slika nekog morskog pejsaža još je više posivjela, ionako nije lijepa, a ni ne znam kako je stigla do nas. Možda je i nju kupio djed koji je središnju, "veliku" sobu u kući ispunio prizorom u koji je želio povjerovati, a u koji se nikad zapravo nismo uklopili.
Pitanje mjesta raspravljam s Irenom; razgovori su sve učestaliji, jer je samoća izraženija, a vrijeme prebrzo prolazi. Danas više neko ikad ranije istodobno smo na više mjesta, udaljenosti su sve manje, vrijeme je istodobno skučeno i rastezljivo, ovisno o perspektivi i generacijskoj pripadnosti. "Ne možemo više popuniti tu pukotinu, hijatus koji karakterizira naše odnose. Možda će biti rata, a možda i neće." Rat je uvijek bio tema, ili barem sukob. Dok smo bili mali, pričali su o sukobima u Čileu, ili nekim drugim zemljama iz kojih su stigli njihovi prijatelji. Do tih smo priča putovali u srebrnom Renaultu s kožnim sjedalima - ili je to bio skaj? Put je trajao satima, gotovo čitav dan nakon čega je otac izlazio iz automobila žutozelenog lica, i dalje psujući sve te idiote koji su se baš toga dana našli na cesti, ispred ili iza njega, smetajući ga u svakom pogledu. Mi smo morali šutjeti, nismo se smjeli svađati, bilo je dosadno, neudobno i sporo, pa nije čudno da tu udaljenost danas prelazim vozeći što brže. U tavanski stan uspinjali smo se zavojitim metalnim stubama što danas više nitko od njih ne bi mogao. Ponekad me Benno vodio u udaljene dijelove tavana u kojem nitko nije stanovao. U jednoj je prostoriji bio ostavljen starinski bijeli štednjak. Sljeme krova bilo je vrlo visoko. Nisam znala težinu tog mjesta onda, kad mi ga je pokazivao. Sjeća li ga se još?
Iako ne znam to "svoje" mjesto za stolom, znam za ono u niskoj fotelji u kojoj sam često čitala. Knjige su bile poslagane u spavaćoj sobi visoko do stopa, iznad gramofonskih ploča koje su u stotinama, pa i tisućama primjeraka ispunile većinu prostorije. Čitali smo sjedeći ljeti na hladnim kamenim stubama, u krevetu, za stolom, na terasi. Čitajući o knjigama Nadeždinog djetinjstva pokušavam se sjetiti svojih. Dio biblioteke i danas je u ormaru sa staklenim vratnicama, "To su mi očeve knjige, valjda ih nećeš baciti.". Moj stari doživljava me kao ultimativnu prijetnju svom neprežaljenom djetinjstvu, sačuvanom uz ostalo i u svescima čiji me naslovi uglavnom ne zanimaju. Vrtjeli smo se u labirintu Andersena, Wildea, Saroyana, Kästnera, pa Kušana - ni njega više nema. Uspoređivali smo napisane mame i tate s našima, tražili svoje mjesto pod grmom kraj škole gdje smo pokušavali piljkati, no već tada igre su bile drukčije.
Odrastala sam sa slikom u kojoj sam se vidjela; bila je lijepa, uredna, interijer modernistički (ma kakav altdeutsch), no do njene realizacije proteklo je isuviše vremena. U toj slici nije bilo mjesta za mnogo toga što mi se dogodilo, ali tako je to sa slikama. Njihove pozadine premrežene su kompozicijom čiji dijelovi ne moraju nužno biti vidljivi, od koje smo sazdani i koja nas pridržava na okupu. Danas je lakše; prizore je moguće fotošopirati, nije ih potrebno ni zamisliti jer postoje obrasci slobodni za preuzimanje i alati koji će lik sjediniti s okolinom. Okruženi smo takvim prizorima, novoizgrađenim kućama bez ulaza i vrata čija su prizemlja ispunjena garažama. Poput otpada zaostalog nakon poplave, većina njih ispunila je svako potencijalno mjesto na koje je bilo moguće položiti ciglu. Htjela bih vidjeti njihove interijere, no te su kuće uglavnom prazne; mrtvi kapital tranzicije za koju smo kolektivno osuđeni i svakodnevno je plaćamo.
Radni stolac dijelim s Mačićem koji leži sklupčan iza mene. Pasi mi je pod nogama ili u nekom kvaru, ostali su se raspršili svojim poslom. Ponovno nema neba i čini se kao da dan nije ni počeo. Odlažem nove knjige koje sam kupila na sajmu uz one još nepročitane. Roman napisan bez da se upotrijebilo slovo e, roman naslovljen po jednom slovu, romane pisaca za koje nisam čula jer svi pišu, a sve je manje čitatelja. Ili sam u krivu? Htjela bih pisati o djedu, ali premalo o njemu znam. Tek neka čudna mašina ispred prozora moje radne sobe svjedoči o njemu. Mašina, beštek i altdeutsch. Njegovo je mjesto bilo tu negdje, gdje sad obitavam. Romansirano ili stvarno?
 

Pedeset posto

Pomična vrata s vremena na vrijeme su se otvarala i pružala pogled na krevet na kojem je ležala. Sestre su se često pojavljivale, pomažući, okrećući je, čineći ono što uobičajeno čine. Ponekad bi netko prošao kroz sobu, žena u kutu po prvi je put sjedila na kolicima umjesto na toaletu, i bilo joj je neugodno. Miris je bio teško podnošljiv, no nekako mi se činilo da nije primjereno o tome razmišljati. Na susjednom krevetu, odijeljen tek platnenom zavjesom, muškarac je razgovarao s mladom liječnicom. Trebali su mu izvesti zahvat kojeg se sjećam iz serija, kad te uspavaju i izazovu lagani električni udar kako bi uspostavili pravilan srčani ritam.
"Jesu li vam to već radili?"
"Nisu."
"Ne bojte se, još nam nitko nije otišao na taj način. Moramo ispuniti upitnik. Koliko imate godina? Nosite li zubnu protezu?"
Star je kao Nenad, pomislila sam, a već nema donje zube. Imao je poveći trbuh, kako to već biva s mnogim muškarcima u toj dobi; ne pretjerano zapušten, ali daleko od stanja kakvo je trebalo biti. Lijevo je ležala mlada žena, Nenad je primijetio njezine tenisice, a ja tek tamnu kosu uz blijedo lice, zaspalo od tko zna kakve bolesti. Izmjenjujemo se uz krevet. Čuje nas tek ponekad, svo ostalo vrijeme u dalekom je polusnu, zapravo već otišla. Lica sestara i liječnica su ozbiljna, tek se ponekad nasmiješe; težak im je i nezahvalan posao, ne bih se s njima nikad mijenjala. Nema tu mnogo utjehe, svi sve znamo, a dok čekamo pokušavam guglati nešto o jednoj od bolesti ispisanih na njezinoj dokumentaciji. Ionako ništa ne razumijem, tek ono načelno, kao što načelno znam uzroke koji su doveli do tog stanja. Sve finoće i detalje nemoguće je popamtiti, zapisati ili prepričati. No slike su nemilosrdne, pristižu iz arhiva, jedna za drugom dok stojim kraj nje nemoćna više bilo što reći.

Jutra su hladna, ponekad na livadi ima mraza. Izbjegavam stati na obitelj biljčica, sjećajući se kako ih je doživljavala i opisivala Mirjana Vodopija. Pasi juri unaokolo nezainteresirana za čuvanje listova, jedino je važno druženje i istrčavanje. Hladno je, ne volim vlagu u zraku, ni ljude koji jedni drugima ne znaju ime i prepoznaju se samo dok su uz njih psi. Žurimo po ulicama, ishodavamo planirane rute, sve je po nekim propisima, nepostojećim ili zamišljenim kako bi život barem načelno imao smisla. Dobro, ne baš smisla, on se ionako ne utvrđuje hodanjem po određenim ulicama. Više mi je od svega potreban red, ugrađeni template ili tablica koja čeka da bude ispunjena. No ovih dana ne nalazim sadržaje koji odgovaraju unaprijed određenim okvirima, sve je nekako stihijski, kako već bude.
Na Jelenovcu nema nikog. Uspinjemo se do brežuljka s brezama, neposredno uz drvenu kućicu koja pripada šumariji i u kojoj nikad nikog nisam vidjela. Breze su se razrasle, dok smo bili mali i dolazili na ovo mjesto bilo je svjetlije, drukčije. Znam da negdje postoje fotografije; stari nas je slikao, no ne znam gdje su. Možda crnobijele? Tko će znati, slike koje pamtim ionako ne ovise o boji. Bili su to naši vikendi. Prvo sa starim do Zapadnog kolodvora, ili svi zajedno na Jelenovac, ponekad na Zelenu magistralu nakon što su kupili auto pa smo morali trpjeti rituale vezane uz vožnju (lošu, uz beskrajno mnogo komentara o luđacima na cesti), eventualno društvo koje bi pozivali, sendviče ili pečenu piletinu posložene u metalnu kutiju na čijem su poklopcu bile izbušene rupice.
Ispod breza odsječena je skupina stabala od kojih su ostali samo panjevi. Izgleda poput redova koji se pomiču sve dok ne dođemo u onaj prednji, a ispred nas više nitko ne stoji. Tako je to i sa stablima, rekla bih, pokušavajući olakšati situaciju u kojoj više ništa ne može dobro završiti. Na povratku srećem Davora koji stoji uz parkiran auto. Smjenjujemo se, razgovori su kratki, kao da se nema mnogo toga za reći. Tek opće informacije, odluke koje je potrebno donijeti jer nam ništa drugo ne preostaje i jer nitko drugi za njih nije odgovoran.
Iz arhiva izvačim fotke mame dok nam čita priče, uz Slavuja i ružu uvijek plačem, dok osluškujem zadnje udarce srca ptičice zapele na trnu. Uživa dok nam to čita, ozbiljnim grlenim glasom kojim je recitirala stihove na francuskom, ponekad pokušavajući pjevati. Obavezno s cigaretom, očiju iscrtanih crnim tušem. Budila me da gledamo slijetanje Apolla na Mjesec, ne obazirući se na oca koji nam se rugao, ne sjećam se više zašto. Doživljavala je to drukčije nego ostali, spominjući slobodu, ne znam više točno, jer sam zapravo rano prestala obraćati pozornost na te detalje.

Na izlozima obavijesti o sniženjima, no ionako nitko ne ulazi. Osipa se slika grada kakvog poznajem, ljudi su depresivni, nervozni i nesigurni. Trgovine rabljenom robom, prodaja zlata, bezbroj pekarnica i poneka slastičarnica. Zaobilazmo ono što smo znali i na što su nas naučili. Nespremni smo na ove promjene, jer odgajali su nas uz francuske stihove i jazz, uz Alicu i kazalište. Pedeset posto, sedamdeset posto. Što će ostati? Iz staklene boce slijeva se deset postotna otopina, i ovdje je inflacija na djelu, kap po kap, Amstrongovi koraci, Milesovi tonovi, stih po stih. Pokušavamo joj prepričati putovanje u Pariz, "Oprostite mi, jako sam umorna. Moram se odmarati." Ništa od priče, pogled u loše uokvirene reprodukcije Moneta čije prizore ne bismo prepoznali da nisu potpisani. Monet i infuzija, neki teško bolestan muškarac posve žute kože i otečenih nogu, kojeg žena ne uspjeva prenuti iz stanja u koje je potonuo.
"Gume su vrh, konačno se mogu voziti", javlja Ivar koji s carinicima uspostavlja režim prijenosa instrumenta preko granice. Tonovi koje stvara sve su bolji, no na žalost, nije ga čula kako svira. Toliko je toga ostalo što se još moglo, govorim u sebi sređujući papire, sabirući život u dvije-tri stranice prikladnih informacija koje će netko možda upotrijebiti. Sve je tiho, čuje se samo duboki ritam kontrabasa dok Ivar vježba. Irenin poziv, možda utjeha, samo za koga? Stanje je teško, svi smo sami, nitko nikog ne drži za ruku, tamo jednom tjedno razgovara s Klausom, i povremeno u Claudijevom atelijeru u kojem još uvijek, na čuđenje sviju, funkcionira Bennovo sjećanje. Zaboraviti ili biti svjestan? Pušiti ili hodati? Misliti o svima, ili odustati, jer ionako se ne može sve stići.
U pozadini stabala, između kojih puštam pogled da se snalazi, vidi se titravo zelenilo. Teško je precizno odrediti jesu li to povezane krošnje grmlja ili mladih stabala, jer su svjetlije od okoline. Ili je to varka oka koje stremi vidjeti neku vizualnu utjehu. Nastojim snimiti ono što vidim, iako mi to nikad ne uspjeva. To je samo okvir pogleda, tješim se, u koji još uvijek gledam.

Uzorci nečije volje

"Blogovi su vrlo važna mjesta, razvijaju novu razinu kritičkog promišljanja.", spomenula mi je mlada kolegica.  "Da, znam, ono što pišem možda je neka vrsta literature, ali istodobno govori o današnjici. Nisam imuna na politiku, ni na društvene odnose, ili kulturu.", opravdavam joj svoje pisanje. Pokušaj pisanja, da budem preciznija. Jesu li prazne, devastirane, išarane i prljave ulice literarni predložak, ili slika onog što nas okružuje? Jesu li deke i vreće za spavanje povješane uokolo igrališta tek motiv za fotografiranje i opisivanje, i je li doista potrebno deklarativno navoditi statistiku, zazivati bivšu državu, Marxa, o predsjedniku da ni ne govorim, kako bi se nekog uvjerilo da je pred mojim očima neprekidno  realnost?
Nisam pisala nekoliko mjeseci, za vrijeme kojih sam ionako samo pisala. Bez svog virtualnog mjesta ostali su mnogi na koje sam naišla; ljudi na ulicama, znani i neznani, napuštene životinje, retuširane fotografije tko zna koga koje sam vidjela i gotovo istodobno zaboravila. Od travnja do danas putovala sam, hodala i vozila se; bila sam ljuta, bijesna i sretna, smijala se i plakala u istom danu. Htjela sam se odmoriti, bezuspješno; tek pokoji ukraden dan bio je iskorišten kako bi se napravilo nešto drugo, sustigli zaostaci, izrekle rečenice. Sve se svelo na zapisivanje bilješki, slaganje papirića koji su se nagomilali uokolo monitora, tipkovnice, ugurani između ostalih papira na kojima su dijelovi knjige, još nenapisani tekstovi, svo to ludilo koje tinja bez prestanka.
I zašto danas? Ponajprije zbog one cure koju sam vidjela jutros dok sam s Pasicom kružila po kvartu. Držala se pod ruku s prijateljicom; očito su imale pauzu u školi. Jedna se skrušeno smiješila i izgledala je kao da joj je neugodno, drugoj je pogled izlazio iz ove dimenzije. Ne znam gdje je gledala, negdje ispred, iza mene, istodobno u ništa i sve što se pred njom otvara. Onaj drski, neustrašiv pokret glavom, jer ti je svejedno, jer se ne bojiš, jer ima vremena i jer te prijateljica, ma kako bila nesavršena pratnja, slijedi na trenutnoj dionici.

Dopao mi se taj pogled, pomalo neobuzdan, koji govori "skini mi se" dok iz pozadine još uvijek proviruje potreba za društvom. Poslužio mi je kao putanja prema nekud, istodobno onome što je bilo davno i nečemu što bi se moglo dogoditi. Zasjenio je otpatke prema kojima nepogrešivo vodi nos našeg udomljenog psa zbog kojeg hodamo i razgovaramo s drugima.
Topot šapa u trku podsjetio me na ritam motora koji sam pokušala odrediti za vrijeme jednog od letova. Šesteroosminski? Ne znam postoji li uopće takav ritam, nema Ivara kojeg bih to mogla pitati. Ako ne postoji, je li ga moguće uspostaviti? Proizvesti nešto smisleno, što neće podsjetiti na okretanje propelera koje pokušavam snimiti, jer me fascinira njihovo svijanje za vrijeme leta. Postoji li neki središnji ured za ritmove koji postavlja pravila? Ili sam i to zaboravila, poput svega onog drugog, svih tih znanja koja sam ranije usvajala, neka od njih bez previše interesa, znajući da mi neće trebati. Ritam puta uvijek je uspavljujući, odmara od onog što smo proživjeli, vidjeli, što nas je dirnulo i potaklo da idemo dalje. Svjetlo koje stiže izvana je prejako, rastvara sve ono što bi se možda moglo vidjeti. Čitam priču o Ruth koja me podsjeća na moje priče. Soba u Antwerpenu, wc na polukatu, hladno i nespretno ako se mora ići po noći. Kada koja je bila naknadno ugrađena uz ulaz, u uskom hodniku, odijeljena od ostatka prostorije plastičnom zavjesom. U prizemlju širio se nepodnošljiv miris iz dućana koji više nije radio, iza kojeg su u spremištu u kutijama ostale pobacane plišane igračke. Jeftine, ružnih boja, sigurno su se trusile i izazivale kašalj, no najvjerojatnije nisu nikad došle do djece kojoj su bile namijenjene. Jednu ili dvije ponijela sam za Ivara; ne znam je li ih zavolio poput onih lijepih koje smo mu kasnije kupili.
Ruth i njezina prijateljica s kojom je ponekad dijelila krevet podsjetile su me na djevojku s kojom sam se davno družila. Ne znam što radi, samo sam je jednom vidjela iz auta, u prolazu, nezanimljivu i nekako mlohavu, odjevenu poput dosadne, zapuštene žene, bez energije kakvu je nekad imala. Ruth i njezina prijateljica - između njih možda je postojao odnos, prijateljstvo, nešto. Bez obzira na odlazak, selidbu, kutije u kojima su završile stvari, nepojedenog doručka i pepeljare. Ili se sva ta druženja i prijateljstva na kraju pretvore u nešto slično?
U gradovima, određuju nas uzorci nečije volje. Arhitekta, urbanista, političara i polijevača ulica. Krećemo se, zaobilazimo, tragamo za poprečnim prolazima, putevima sa što manje ljudi, onima koji nisu ispunjeni turistima, u kojima nema plastičnih dućana i ne šire se mirisi loše kave "za ponijeti". Mirisi iznajmljenih stanova. Putovanja javnim prijevozom, autobusom koji je navečer prazan jer je minula gužva onih koji rade do osam, školaraca i svih ostalih. Egzistencija pohranjena u posudi za putar, banalno i smiješno - no to su mirisi koje pamtim. Možda ih je nemoguće opisati, no ovdje su, izlaze van povremeno, kad se najmanje nadam. Posude sam se sjetila dok sam slušala vlasnicu malog crnog psa kako priča o svom životu, plaći, kafiću, Kanadi. Želi otići, ona i tisuće drugih. Došlo mi je da je pitam ima li i ona posudu u kojoj je sačuvala neki miris, no to nisu pseći razgovori koji se vode u mraku, dok nastojimo obuzdati ljubimce i ne završiti kao nijemi svjedoci njihovih ludiranja.
Slike u koje gledamo ispunjene su neizgovorenim riječima; sadržajima koji definiraju atmosferu koja djeluje beznadno. Pogledi ne vode nikud, čak ni oni slikareve žene koju prikazuje dok sjedi na krevetu, oka pretvorenog u mračnu duplju. Kuća na osami nije poput naše, obuhvaćene tkivom što nikad u potpunosti nije postalo urbano. Koliko je razlike između Hopperovih prikaza i onog u čemu živimo? Drugi meridijani, rijetka skošena svjetla; sobe su tople, i mi se, dok razgovaramo, promatramo. 

Pokušaj smijeha

Dok sam bila mala, vrijeme definitivno nije postojalo. Odgovorno to tvrdim, dapače - dok smo se u subotu na biciklima provlačili između automobila i tramvaja, putujući od Dolca do doma, pitala sam Nenada što misli o tome, i složio se sa mnom. Što mu je drugo činiti? Nije bilo ni tjedana ni mjeseci, ništa se nije moralo, ništa se nije mijenjalo. Ni na što osobito se nisam morala prilagoditi, išla sam u školu, družila se sa Sonjom i još par cura, pisala sam drugima školske zadaće na neke smiješne teme, od kojih se više ni jedne ne sjećam. Život se sastojao od uobičajenih zadataka, odlazaka na treninge, zimi na klizanje, i rođendana povodom kojih smo izvlačili srebrninu i servis kako bi što bolje pristajali uz bakin stolnjak. I to je bilo to. Uopće ne znam što se događalo s mojim roditeljima, kao da se radilo o likovima u pozadini dok su sprijeda, uz sam rub pozornice, uglavnom bile moja baka i ponekad Omama. I tako sam došla do zaključka da vrijeme nije postojalo, jer su sve godine nalikovale jedna na drugu. Ljeti smo Sonja i ja znale sjediti na ledenim kamenim stubama, često razgovarajući o knjigama. Ne sjećam se ni terase ni stana; znam kako je izgledala soba koju sam dijelila s bratom, ali posve je lišena sadržaja. Kao da su na policama i u ormarićima ostali uredno složeni doživljaji čija je beznačajnost utjecala na to, da su zaboravljeni tamo gdje sam ih smjestila.
Za razliku od tog doba, vrijeme je danas neumoljiva kategorija. Prolazi da mi nije jasno kad i gdje je nestalo. Sjedim i više ga nema; ustajem no nema neke promjene - već je sve prošlo i jedino što ostaje je nemoć da se s time nosim kako treba. To s vremenom mi već ide lagano na živce; dok sam se vraćala iz bezuspješnog posjeta Malčićevoj izložbi, nemoćna shvatiti zašto netko usred dana zatvara galeriju kad bi lijepo mogla raditi barem do šest (osam je previše, to su već nerealna očekivanja), odlučila sam da ću pisati drukčije, simpatičnije, da ću probati pokazati razinu humora koju, doduše, rijetko tko kod mene prepoznaje, ali nema veze, ionako su važne namjere. Pa sam si zamislila kako ću napisati nešto smiješno poput Zrinkinih objava na fejsu koje me često nasmiju, ali vraga, ne ide, ne mogu. Možda je to pitanje generacije, starenja, obaveza koje su u potpunosti ispunile sve prostorije kroz koje se krećem, cureći s polica i zatrpavajući točno ono mjesto na koje trebam zakoračiti.
I tako je humor ostao negdje sa strane, za neko bolje vrijeme. Ionako ne pristaje slici koja nas okružuje, gradu u kojem je sve stalo i propalo, u kojem su mnoga mjesta zatvorena, nitko se baš ni ne smije, ili to barem tako izgleda. Oko mene, tu u kvartu, otvaraju se dućani "sve po deset kuna". Često uz taj natpis osvane i dodatak "stigla najnovija kolekcija", ali to nije smiješno. Prvi put kad sam vidjela natpise na izlozima uspjela sam se nasmiješiti, no sada nastojim ne gledati u te dućane u kojima "najnovije kolekcije" premeće zavidan broj kupaca. Jednom sam gledala neki dokumentarac o tome, gdje završava sva roba koja ostaje neprodana, nakon što iz centara kupovne moći preko sredina kao što je naša više nema kuda otići. Mnogo toga završilo je na tržnicama u Africi, kuda stiže umotano u ogromne svežnjeve koji se prodaju u stotinama kila. Ne može se birati, svatko tko se odlučuje prodavati mora kupiti jednu ili više takvih "bala" i iz njih izvući najviše što može. Pod šatorom ili nekom provizornom nadstrješnicom, žena je prodavala hlače i majice, sportsku robu, haljinice na tregere i svašta drugo. Ništa drugo nije joj preostalo, samo prodavati iznošenu odjeću koju nitko s naše polutke više nije htio odjenuti. Nekako tako izgleda i naše susjedstvo, tu nedaleko tvornice u kojoj su radnice šivale za Bossa, Sandericu, Armanija i druge. Par pekara, otkup zlata i sve po deset kuna. To je okvir svijeta koji mi se ne da mjeriti, jer vjerojatno ne bih daleko stigla.
Irena je nervozna. Još nisam pročitala njezinu novu knjigu, previše radim, ne mogu svaki dan kuhati, sestre u Opatiji čine svoje, dok se ja nastojim što više izmaknuti. "Obitelji. Tko bi mogao bez njih?", pitao se lik u filmu koji smo nedavno gledali. Ima li se tu što za dodati, jer ionako je već sve rečeno, napisano, snimljeni su filmovi, opjevane zgode. Predvečer sjedimo u stražnjem dvorištu, ništa se ne čuje, svi su ili otputovali ili su nestali negdje drugdje. Ponovno razgovor o obitelji, nemoć da se otmemo iz tog meandra u kut, ili kako li već zavija, nikud nas ne odvodeći. I kad smo gotovi s jelom, kad su Ivar i Lana već otišli, a pisci, kako ih zovemo iz milja, odmaraju, sjedim razmišljajući je li moguće oteti se svemu tome i postaviti barijeru koja će spriječiti bilo kakvu reakciju. Zašto gubiti vrijeme kad pomaka nema, kad riječi i geste odlaze u prazno?
Danas sam ipak uspjela vidjeti Malčićevu izložbu. Poslije sjedimo na kavi kod Nika, koji mi donosi neku peruansku mješavinu, vrlo finu i aromatičnu. Okruženi smo ničime, poneki fejkeri koji još nisu odustali od svojih lažnih uloga pretjerano su glasni. Afektiraju bez obzira što ne marimo ni za koga. Pored nas žena plastičnog lica gleda ni u što; kosa joj je lijepa, no ona već odavno ne podsjeća na nešto što je jednom možda bila. Kao da je iscurila sa stranica internetskih portala, gdje se među tek ponekom uistinu važnom vijesti nalaze nevjerojatne količine golih žena, raznih nakaza koje pokušavaju na bilo koji način privući pažnju, kriminalaca kojima se tepa, agresivaca koji zlostavljaju sve što se oko njih kreće. Ne mogu više čitati priče o izbodenim psima, mačkama koje je netko htio zazidati, ne mogu gledati takozvane reality-priče o bankarima koji spašavaju pačiće niti nositi breme tuđih pretužnih sudbina. Htjela bih se smijati, biti zabavna, ponuditi ono svoje lice koje je rijetko tko vidio. No ne mogu se pokrenuti, zakočena sam na mjestu gdje sam se zatekla, iz kojeg ne vidim izlaz. Ni u književnosti, ni u umjetnosti. "Bojim se da je rat jedina šansa, koliko god to strašno zvuči", rekla sam prijatelju. I Claudio je uvjeren da će doći do rata, jer sve je iscrpljeno i nitko nema snage pronaći izlaz u nekoj novoj razini gdje bi šanse mogle biti drukčije raspoređene. Kolektivno smo isprani neizmjernom količinom gluposti i banalnosti koja se svakodnevno servira i koju je teško izbjeći. Da bih poništila njihovo djelovanje, trebala bih imati više vremena. Ali i po tom je pitanju situacija nepovoljna. Knjige koje čitam nisu smiješne, ljudi s kojima se družim krajnje su ozbiljni. Dio smo uzorka koji bih željela da ga mogu promijeniti, no više nisam sigurna je li dovoljno stvari pogledati iz drugog kuta, kao što mi je to jednom savjetovala Jelena. Pokušala me pripremiti na sve što smo u međuvremenu morali napraviti s kućom, i imala je pravo. No, ta je promjena percepcije bila doista lokalnog, da ne kažem privatnog karaktera. Ova koju priželjkujem, trebala bi zahvatiti mnogo šire. Da promjenim objektiv?

Nema vremena za planove

Iz šalice se pušio vruć, dosta zaslađen čaj. Nije mi bilo jasno koja je to vrsta, ali u ovakvim se prilikama takvo pitanje ne postavlja. Čaj je poslužen, donio ga je iz neke stražnje prostorije u kojoj nikad nisam bila, jer za nas su namijenjene samo one dnevne, "reprezentativne", s baroknim anđelom kojeg je tko zna kad nabavio i crno-bijelom presvlakom na kauču. Šalica je opičena, položena na tanjurić čiji me oslik podsjeća na 19. stoljeće. Možda bih trebala znati kako se zove, čemu pripada, koji bi posvojni pridjev odredio pobliže njegovo stilsko porijeklo, ali ne možemo sve znati. Ili? Zavaljen u fotelji preko puta priča mi neku dirljivu priču o ljudima koje je poznavao, kojih nema, kojima je posvetio crteže, slike, knjige koje i danas izdaje. Iz moje pozicije uvijek mi se čini kako je teško objaviti knjigu, jer je scena mala, čudljiva, uglavnom ne mari. Ali njemu to nekako uspijeva. I tako pijem čaj, iako je zašećeren, iz šalice na kojoj je otisnuta slika koja me jednom očarala, i slušam priče o Karlovcu, o nekom vremenu o kojem ne znam dovoljno, o posljednjim Krležinim danima, onome što je jednom nekome rekao i nikad nije zaboravio.
Nekoliko dana kasnije gledam ih na televiziji, preostala mala ekipa umjetnika koji mi mnogo znače, čije radove volim gledati, o kojima se i dalje treba razmišljati jer je to jedina spona koja nam je preostala. S prostorom i razdobljem koje se opiralo biti svrstano, u kojima se sloboda izražavala na načine koji su mi razumljivi i računaju na otvorenost koju smo se trudili sačuvati. Neki od njih jako su se izmijenili, neki više ne mogu govoriti, jedan se osobito teško izražava, dok je jedan nastavio slikati nešto posve drukčije, gotovo se odričući tadašnjih djela. Čudno je to s umjetnošću, razmišljam gledajući je dok stoji u hodniku s knjigom u rukama. To su Krležine pjesme koje joj je dao moj otac, no ne znamo iz koje je zbirke jer se tijekom godina izgubila naslovnica. Prije mnogo godina i ja sam ih čitala, ne znam više točno koje (kako to kod mene već biva), i jako su mi se svidjele. Za razliku od romana koje mi je preporučio Zima u vrijeme dok sam imala vremena, ležeći i odmarajući se od bolesti koju dijelim s Hansom Castorpom, Ljubom Ivančićem i mnogim drugima. Slušam dok govori nešto o Krleži, no ne čujem ništa; sve je tiša, a i slike piščeva posljednja dva-tri tjedna života, ti crteži koje sam nedavno vidjela skreću mi pozornost na ono što je ostalo unutra i nema potrebe biti podijeljeno, izgovoreno.
Morat ću ipak zaroniti među te pjesme da pronađem onu koja mi se posebno sviđala. Ne znam kad ću za to pronaći vremena, doduše, kao ni za bilo što drugo što se događa, što mora biti napravljeno jer je već prekasno. No, stanja su umjetna, ta žurba, osjećaj odgovornosti, grižnja savjesti - tko uopće obraća pozornost, koga briga, ionako je sve beznadno i neće se promijeniti. A ne mijenjam se ni ja, govorim o stvarima koje bih možda morala prešutjeti, jer imam previše godina da kažem sve što mislim. Očekujem razumijevanje i nalazim utjehu, ali to je samo unutar naša četiri zida, dok je izvan sve drukčije. Puše vjetar, i često pada kiša; ljudi me gledaju i uvjerena sam da znam što misle, no nemoćna sam protiv sebe. Pa se još češće zavlačim u svoj radni egzil, sobu koja nikako da doživi svoj konačni izgled i koja je trenutačno pretrpana monografijama, nerasloženim papirima i svime onime što čeka svoje mjesto. Ponosna sam na novu policu posvećenu fotografiji, koju sam posve ispunila uz nadu, da uskoro neću naići na nova izdanja.
Navečer slušam o tome kako je više ne prepoznaje, kako ih ima više i kako zapravo ni ne znamo o kome govori, kad govori o njoj. Stanje bi moglo biti i smiješno, ali nije. Svi smo umorni, uopće se više ne slušamo i nisam sigurna da smo spremni suočiti se sa svime što bi se moglo dogoditi. Govorimo o datumima svjesni da više nema vremena za planove. "Pričuvat ćete mačke, samo taj jedan dan da možemo otputovati", kažem iako ne znam ima li smisla bilo gdje ići. Niz leđa mi se cijedi čitava moja obitelj, vuče me i otežava misliti. Nikad nisam bila tako spora, nikad nisam do te mjere preispitivala ono što izgovaram i činim jer mi se čini da bi možda moralo biti drukčije. A dok sjedimo, vrlo kratko, s Nadinom sestrom u stražnjem dvorištu, međusobno razgovaramo ni o čemu - ona ne čuje dobro i sluša samo sebe, Irena je tiha i ponavlja ono što je rekla, Benno pokušava sročiti rečenicu čiji kraj nikako da dočekamo, ja nastojim slušati sve istodobno a Nenad fotografira. Jer će možda baš snimci pomoći da jednom shvatimo što se u stvari događalo. Ivar se zabavlja s mačkama, on je tu privremeno, u prolazu, već je negdje drugdje gdje se nadam da će uskoro biti. Htjela bih mu reći što treba napraviti, kako se čiste filteri u cijevima, kada treba podrezati koju biljku, no ne govorim ništa. Ni ja u toj dobi nisam ništa znala, samo sam otišla i nastavila se kretati nekom svojom trasom. Nitko mi nije mogao prenijeti ono što znam danas, i vjerojatno nisam ni bila spremna bilo što takvo čuti. Ili smo mi drugačija generacija? Bolja? Prijateljskija s djecom?
Nemam s kim to raspraviti, sve se nekako rasplinulo. Vrtim te neke svoje monologe, sjedim na kauču, čitam Tekuću modernost, novu Ireninu knjigu, pokušavajući konačno dovršiti Oza. Sebaldova Vrtoglavica ostavljena je nakon jednog pokušaja čitanja, posvuda leže ostaci tekstova. Nema vremena. Ostalo je negdje između izvršenih obaveza i svega onog što treba napraviti.

Crvene majice

Miris klora bio je jači od bilo čega drugog, a tribine malog starog bazena u Daničićevoj pohabane kao u vrijeme dok sam pohodila treninge. Nedostaje reljef od aluminijskih ploča, za koji mislim da je rađen prema Murtićevom nacrtu, no u to nisam sasvim sigurna. Dok je Čuček još odlazio na treninge, spomenuo je da je negdje spremljen, iako mi nije jasno zašto su ga uopće maknuli. Djeca s raznih strana Europe trčala su nutra-van, praćena brižnim roditeljima. I svi su na sebi nosili crvene majice s njegovim imenom. Ponekad je teško kontrolirati se, možda čak i nepotrebno. I tako je to subotnje popodne proteklo u suzama, zbog klora, malog bazena, stare teške medicinke s kojom smo se dodavali trenirajući na suhom, gore u dvorani koja je još uvijek u funkciji. I kad su nas pozvali da se pridružimo službenom otvorenju natjecanja u skokovima u vodu koje će odsad nositi njegovo ime, dok smo se po skliskim pločicama približavali mjestu gdje je proveo godine i godine rada, gledala sam u lica uplakanih trenera, sretnih što su uspjeli u tome, da ne ostane zaboravljen. Nenad i Ivar odjenuli su majice koje su nam poklonili, s kojih se nakon što sam ih oprala natpis malo izbrisao; pričala sam im kako je bilo, vježbe na trambulinu, kako je Biba u nekom skoku tresnula stopalom po tornju i cijeli je bazen odjeknuo od njezina jauka. Kako je stajao na mom ristu, pažljivo no uporno, jer sam morala moći svinuti stopalo kako bi skok bio što bolje ocijenjen. I to je bio dio priprema od kojih ne znam što je ostalo.
Sjećanja. Na tom sam bazenu provela mnogo vremena, udišući miris klorirane vode. Tuševi su bili topli, kosu smo sušili nemarno, kao što to i danas činim. Prijateljstva nismo sklapali, ne znam ni sama zašto, i osim Bucke više se uopće ne sjećam s kim sam tamo provela toliko vremena. Osim s njim, recimo, dok smo se vraćali doma u njegovom malom smeđem Hillmanu koji je nakon toga godinama trunuo u garaži sve dok ga konačno nije odvukao neki zaljubljenik u stare automobile, tragajući upravo za njegovim dijelovima. Nije bio sretan što smo ga prodali, nije uopće bio sretan što smo iz kuće izbacili neviđenu količinu stvari, i vjerojatno ne bi bio sretan ni da vidi kako smo na kraju odnijeli i mnogo toga što je ostalo za njim, nemoćni shvatiti zašto je to čuvao i uopće donio doma. Bilo kako bilo, život se na kraju svede na malu hrpicu pospremljenu u metalnu urnu i sjećanja koja nas u određenim trenucima vraćaju u doba koja smo zaboravili, jer je djetinjstvo prošlo, jer više nemamo vremena baviti se s onime što nas je nekad zabavljalo i zanimalo. Dok prepričavam Ireni taj događaj, glas mi drhti; znam da to ne voli, te osjećaje koje je nemoguće kontrolirati i s kojima ne zna kako se ponašati. Jednom mi je strogo zapovijedila neka se smirim, bilo je to prije par godina, dok je moj sistem bio ozbiljno uzdrman, a ja nikako nisam nalazila izlaz iz te situacije. Ne, nije mi pomoglo, ponekad je potrebno vrijeme, taj naizgled jednostavan lijek koji mnogi olako propisuju, nesvjesni kako je teško primiriti se, stišati, strpiti se da prođe.
U izlogu knjižare gledam njezinu novu knjigu, pisala ju je prošle godine tu, kod nas, a jedna od priča trebala se zvati "Stričeki". Rukopis je putovao teško, preko više računala jer internet je opasan, a ona nevješta. Nakon prve, stigla je i druga verzija, obje pohranjene na nekom udaljenom serveru na kojem čuvam mnogo toga, zlu ne trebalo. Nakon toga zavladao je mir, sve dok nisu stigli prijedlozi naslovnica, sve redom generičke fotografije koje ni na koji način nisam mogla povezati s njom. Fotografiju stare police koja je stigla iz Klaićeve, knjiga koje su zajedno poslagali po samo njima razumljivom rasporedu i svjetiljke koja na sreću nije nestala sa svim onim drugim stvarima s kojima tko zna što se dogodilo, snimila sam u žurbi. Pomicala sam kameru pokušavajući postaviti kadar bez da u njemu na bilo koji način interveniram, ostavljajući tek dovoljno slodobnog mjesta na kojem je završio naslov. Nikad nisam bila zadovoljna s onime što snimim; uvijek nešto nedostaje, moj aparat je običan, a očekivanja prevelika. No sve je to nevažno, knjiga leži u izlogu knjižare a ja pojma nemam jesu li "Stričeki" unutra. Pokušavam joj objasniti da mi nitko nije poslao primjerak, ali vodimo tek dva monologa, ne slušajući se. Znamo li već sve što izgovaramo? One uvijek iste rečenice o Nadi, bolestima, tlaku, žilama, venama, o glupoj osobnoj iskaznici koja leži i čeka kao ultimativni razlog njezina dolaska. U vrijeme kad se više ne putuje, kad je kretanje otežano, usporeno, a strah i samoća sve izvjesniji. Pokušavam je pripremiti za ono što je čeka, ali i dalje ne sluša. Obiteljska bolest, zaključujem isključujući taj dio glave koji funkcionirao kao uporni mehanizam što se ne gasi, ali ni ne daje previše od sebe.
Kako uopće bilo koga pripremiti za ovo što nas okružuje? Oko mene su knjige i slike, gledam u ono što sam snimila i zapisala, i samo radim. Na zidovima, nove su fotografije koje smo dobili od Posavca, Ivar je odnio neke slike u svoju novu sobu, a na stubištu je završio poster s Mickom i Marleyem i još nekim likom kojem ne znam ime, i koji svi volimo. Lajkaju ga na fejsu, iako ne znam zašto smo tu fotografiju podijelili s drugima. Nebo nad nama je sivo, zatvoreno od oblaka. Još uvijek je prohladno, iz Kamenskog kamioni odvoze dijelove pogona, ili tko zna što. Oko nas samo pekare i otkup zlata, pognuli smo glave od loših vijesti i još gorih prognoza. "Kako će nam biti?", pita me; "Je li hladno?." Nemam pojma, hladno je, često se tresem pod dekom, od umora, ili kad me cijelo tijelo boli od napornih treninga na koje pristajem bez pogovora. Nitko mi ne svija stopalo, doduše, i to je svojevrstan napredak.
"Ja bih trebala nešto reći na promociji", komeniram, no više nisam sigurna je li to uopće čula. Ponovno sam se umotala u deku. Sjedim i čekam, da Ivar konačno krene, da pročitam onu knjigu od devetsto stranica, da čujem neku vijest koja će barem nakratko prekinuti ovo stanje. Gledam u Mingusa koji se svinuo u krošnji malog duda posađenog u dvorištu. Iz pećnice dopire miris kolača od limuna, koji će vrlo brzo nestati. Posve je tiho, nitko ne zove, svi su negdje, ili nigdje.

Utjecajni blogeri

Čitala sam neki dan o utjecajnoj blogerici, profesorici matematike koja je objavila post u kojem poziva na neposluh znanstvene zajednice. Za neupućene, radi se o servisima koji skupljaju sve što znanstvenici objave, pa to drže nedostupno za sve one koji nisu platili godišnju pretplatu. Koja samo za jedan od tih servisa Hrvatsku košta 2 milijuna eura. No dobro, nisam o tome htjela pisati. Više me potakla vijest o utjecajnoj blogerici, čiji sam post odmah krenula istraživati, onako suh, neugledan, kako se i pristoji nekome tko se bavi onim znanostima o kojima osobno nemam pojma (ali ih nikad ne bih minorizirala, niti smatrala bezvrijednima, kao što to čine prirodnjaci, recimo, komentirajući humaniste). I tako u beskraj. Ali, nisam ni o tome željela pisati.
Sve se češće pitam, ima li bilo što ikakvog smisla. Tko su uopće utjecajni ljudi, može li post nekog blogera pokrenuti svijet, promijeniti bilo što, okolnosti, razmišljanja, stanje u kojem jesmo? Utapam se u besmislu, ne vidim izlaz i čini mi se da je sve što radim uzaludno, jer je ionako ono bitno odlučeno negdje drugdje. I jedino o čemu mogu pisati je djelić svijeta koji sam ogradila zidovima čiju poroznost osjećam bez obzira na trud uložen u njihovo održavanje. Mali je prostor bio zameten snijegom, koji se doduše gotovo posve otopio. Mačke su se igrale u njemu, kos i sjenica ponekad su svratili vidjeti ima li za njih priređene hrane. Na ekranu, smjenjuju se novosti koje ponekad čitam u pauzi, dok ne pišem ili gledam ono što sam snimila, smišljajući najbolji način kako opisati nešto, što na kraju nitko neće čitati. Ako je suditi po najavama i recentnim istraživanjima, ionako se ništa ne čita. Samo se gledaju slike i prate glupave, medijski nabrijane proste rečenice, među čijim retcima rijetko pronalazim odgovore na pitanja zašto tako živimo. Vrijedne informacije sve su rjeđe, jer sve je podvrgnuto ispraznom modelu čija četiri ugla drže senzacionalistički pojmovi, dok sadržaja nema. Okviri neprestano titraju, uz njih je nezaobilazna reklamna traka na kojoj trepere dodatne količine gluposti - kupi me, kupi me, ne možeš bez tog proizvoda, i što ja znam. I tako danima, tjednima, Osluhujem tišinu iz svoje okoline, nema zvuka koji bih voljela čuti. Puhalica raspuhuje topli zrak, štedimo na grijanju, na plinu, na tko zna čemu, kao da će nas to spasiti. Nema telefonskih poziva, čak su i oni prodavači koji na taj način nude kojekakve usluge i proizvode, odustali. Ljudi su postali brojevi u vijestima o nezaposlenima, polomljenima na skliskoj površini, potopljenima nakon havarije. Posvuda na svijetu sukobi, ljudi se svađaju oko autorskih prava ili mogućnosti beskonačne dostupnosti svega što poželimo, Grci teatralno pale vatre, dok ja iz svoje pozicije nemoći pokušavam pronaći odgovor na pitanje, što se uopće događa? Zašto dugovi? Tko je kome smjestio?

 

Za to vrijeme utjecajni blogeri u našoj sredini jednako su besmisleni kao i ona sama; politika, slavni, kuhanje - sveto trojstvo tema koje svatko može podnijeti u 2-3 minute pozornosti. Ulična moda i kombinacije koje bi nas morale navesti na to, da se odijevamo zanimljive, da vodimo život kakav bismo trebali voditi, jer, zaboga, ovo je 21. stoljeće i nema više vremena za neaktivne, spore, neprilagođene. Nekad je vrijeme bilo novac, danas je sve profit; ne, nisam trgovala dionicama, prepustila sam to nekim svojim poznatima koji su me povremeno izvještavali o stanju, da bi na kraju sve splasnulo kako smo i mislili da bude. Privid je bio sladak, posljedice nezaustavljive. Je li to prvi znak starosti (ili ne znam koji po redu, ali one prethodne nisam razaznala)? Postajem li slična starom, čije komentare moram ponekad poslušati kako bih nakratko odagnala njegovu samoću, ili Ireni, koja se bori s nevidjljivim neprijateljem koji uvijek pobjeđuje? Ne mogu razgovarati s nekim ljudima, boli me njihova nemoć, ono na što su se sveli. Ne mogu, doduše, razgovarati ni s mnogim drugim ljudima, neprekidno sam u nekom prijeporu sama sa sobom i s čitavim svijetom. Pa navečer sjedim na kauču, gledam stradanja u Europi koja su bila toliko zastrašujuća da mi se današnji život ipak čini mnogo boljim ili čitam o njima u teškoj knjizi koju jedva pridržavam rukama. Jučer sam probala smisliti neki način, kako čitati knjige od 700 i više stranica, no teško da ću taj patent bilo kome moći prodati. I opet ništa od profita, osim onog intelektualnog (koji se, doduše, ne računa, ili?). Nije mi preostalo ništa drugo nego da se primim posla i fotografija koje stari u zadnje vrijeme daje izrađivati iz diapozitiva koje mu je Ivar konačno donio. Njihove su boje neobične, danas nezamislive, vrlo zanimljive. Scene su uobičajene, kućne, rođendani, Božići, izleti vikendom, putovanje u Veneciju, Davor u suzama, ili nekoliko godina kasnije vrlo mršav, kakvog ga još pamtimo. Baka s naočalama kakve je nosio Tito, Čuček koji se smije jer je volio biti s nama, igrati se, zafrkavati nas. Moja mama, nevjerojatno lijepa, koju gotovo ne želimo gledati kakva je bila, znajući u što se pretvorila. Haljine koje sam nosila - tamnocrvenu baršunastu koju su dvaput proširivali i produljili za jedan volan dok konačno nije na meni raspucala; crnu s uzorkom ivančica koju sam uvijek kombinirala s crnim lakiranim cipelama, tamnoplavu pletenu s malim ružičastim obrubom oko izreza, kaputić s passend-kapom, neke smiješne poze, zabrinuto čelo. Ne znam kad sam se zapravo počela brinuti, no sudeći po fotkama, bilo je to davno. Šetnje su bile lijepe, priroda mirnija; u Veneciji pored nas gotovo nitko, nezamislivo za današnje doba dok se probijamo kroz mnoštvo ljudi koji putuju i s kojima kratkotrajno dijelimo mjesta.
Uvijek sam voljela uzlijetanja i slijetanja. Prepušteni smo tuđoj vještini i vremenskim uvjetima, osjećamo onaj trenutak praznine u koji utječu sila teže i sila uzgona. Ponekad sklapam oči i prepuštam se tom neobičnom osjećaju kojim ne mogu vladati. Ne znam hoće li biti u redu, kako bih to mogla znati, uostalom. Znam da nisam utjecajna blogerica, ali to saznanje me ne smeta. Dobro je prepustiti se, zatvoriti (ili otvoriti) oči, pogledati grad koji se pred nama pruža u svoj svojoj ljepoti (i pritom nije važno o kojem je gradu riječ). Ostavljamo male tragove, nesigurni hoćemo li se ikada vratiti. Ali ni to, kao mnogo ostalog danas, nije važno. Bili smo.

Nepodnošljivost

Jučer je popodne (ili je to bilo neki drugi dan, a posljednji nalikuju jedan na drugi) emitirana neka serija za mlade o životu mladog Merlina. Savršen sadržaj za ove dane koje kao da sam ukrala sama sebi, poklonivši si prisilan odmor u kojem na kapaljku doziram sadržaje koji bi trebali pridonijeti oporavku. U epizodi, neka je sredovječna pjevačica predivna glasa trebala zabaviti kralja, no u stvari se radilo o vještici čije su se prave godine i izgled otkrivali u njezinom odrazu u zrcalu. Na sličan način, iako ne toliko drastično, promatram svoj odraz u izglancanom ekranu laptopa u kojem, zbog čudnog kuta svjetla koje tko zna otkud pada, do mene dopire pogled na ostarjeli vrat. Odjednom je "otkazao" poslušnost, pretvorivši se u nešto što ne želim vidjeti, primjer uzaludnog dugogodišnjeg truda koji očito nije dao nikakve rezultate. Ljubazna kao uvijek, Alka mi jučer na treningu govori o tome, kako je to sve posljedica bolesti zuba, a ja, poprilično glupa za takve usporedbe, ne razumijem o čemu priča. I zastravljeno gledam u otečenu venu koja je, isto tako odjednom, ničim izazvana, pronašla vrijeme i mjesto da se pokaže nakon napornog skakanja preko stepa.
U rukama vrtim mali papirić s brojevima. Izlazi iz aparata nemaštovitog naziva redomat, o čijem smislu razmišljam posljednjeg radnog dana u godini, dok čekam da se na displeju pokažu brojke u koje gledam, prepuštena ritmu i brzini posla koje obavljaju službenice. Papirić sam dobila izborom na ekranu s kojim mnogi stariji ljudi imaju probleme. Stižu u pratnji, ili ovise o ljubaznosti i malo poklonjenog vremena zaposlenika smještenih u neadekvatne, ružne prostorije u kojima će, vjerojatno, provesti radni vijek. Izgubljene zdravstvene iskaznice, ironijom sudbine, pod istom su "tipkom" kao i odjava zbog smrti, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se smješkam razmišljajući kako je Čuček u ovom redu čekao više puta posljednjih godina. Stalno je gubio iskaznice pa bi, bez mog znanja i pomoći, odlazio po nove da izbjegne podsmješljive, čak zajedljive komentare mog oca. Koji je iz fotelje u kojoj je utonula njegova osamljenost popraćena ciničnim opaskama, sipao uvrede na bratov račun.
Mnoge od tih iskaznica našla sam slažući papire i ostale hrpe koječega što su ostale iza njega, i u kojima sam nastojala pronaći ono o čemu nikad nismo razgovarali. Nešto se našlo na tom glupom papiriću koji je istodobno i smiješan i žalostan, u toj kategoriji "usluge" okupljenoj pod virtualnom tipkom na dodir u kojoj se, možda posljednji put, susrećemo. Jer na kraju, sve se svodi na komad papira i pečat koji evidentira konačni nestanak iz sustava. "Sačuvajte ovaj papir i vratite se nakon rasprave, još smo vam dužni isplatiti razliku", objašnjava mi službenica zavaljena u preveliku fotelju, u sobi koja je nastala pregrađivanjem neke veće prostorije u kojoj su samo donijeli staklene površine u plastičnim okvirima, poslagali ih jedne kraj drugih i stvorili mjesto u kojem se arhiviraju gubitci i smrti. Staklena stijena prekrivena je zalijepljenim papirima koji priječe pogled u radni prostor; gledam van, prema željezničkoj prugi. Nema vlaka, a i promet je slabijeg intenziteta, u skladu s danom koji sam odabrala za obavljanje ovakvog posla.
Hladno mi je na biciklu, dok iz Jukićeve vozim u Tvrtkovu. Mala titrajuća svjetla upozoravaju vozače da prolazim pored njih; iz jednog automobila koji se sporo zaustavlja pored mene začujem uzvik čuđenja i odobravanja - prijatelj s kojim se rijetko viđam čestita mi na hrabrosti što se u ovim hladnim i vlažnim danima probijam kroz promet na Nenadovom biciklu. Težak mi je, desna kočnica uopće ne radi, a konačno sam uspjela izgubiti ključ od lanca koji se ionako teško zaključavao, pa ga ostavljam strepeći hoće li onaj odvratni kradljivac ponovno pronaći način kako da me liši još jednog prijevoznog sredstva. Putem nikog poznatog ne susrećem. "Ovi su dani stvoreni za depresiju", razmišljam poluglasno, "nikad nikog nema kad bi mi trebao". Bilo tko, samo da razbije ovu šutnju, monolog koji izgovaram u sebi i koji ne uspijevam u potpunosti zapamtiti kako bih ga zapisala. "Zašto mi nećeš reći što je? Onda ću opet čitati o tome kako se osjećaš, umjesto da o tome razgovaramo." No nisam počela ovo pisati kako bih drugima opisivala svoju tugu; moji su osjećaji i stanja daleko složeniji. Ne posredujem negativne emocije, o njima mi je možda zanimljivije pisati, na njih se drukčije reagira nego na smiješne događaje kojih ima, čak i u mom životu. "Moraš me naučiti kako se rade meringue, to je neopisivo fino. I one sladolede si sama radila?", pita me Nataša dok komentiramo večer kojom smo obilježili trideset godina braka. Kako je to u stvari jednostavno, samo je potrebno odvažiti se, razmišljati o ljudima kojima posvećujem vrijeme utrošeno za kuhanje. Kardamom smo samljeli sami u kamenom mužaru koji smo prije nekoliko godina dobili od Davora i Vesne. Miris je predivan, nesvakidašnji, sviđa mi se njegova posebnost, veseli me ponekad obojiti na takav način stan koji zbog toga djeluje drukčije. "Da, ali to nisu sladoledi", odgovaram pitajući se, kako naučiti nekog raditi meringue ako ne vidi razliku između kreme i sladoleda.
Nema veze, sve je moguće, sve to ostaje zapisano za iduću godinu koja će biti tko zna kakva, pribrojena nizu onih iza nas, odbijena od onih koje su pred nama. U kojoj ću se posvetiti prevladavanju nepodnošljivosti, traganju za lakoćom postojanja u vrijeme nesklono nama ovakvima, kakvi već jesmo. Vani je plavo nebo, sunce se izborilo za svojih pet minuta. Prozor na zadnjem katu starog Kamenskog je otvoren, sve je prepušteno propadanju. Okolina je posve uništena i to stanje nije moguće promijeniti. Ono je trajno, trpno, nepodnošljivo; o njemu nema smisla ni govoriti ni pisati. Ali nemoguće je zabiti glavu u pijesak, u ekran telefona ili nekog drugog gadgeta. Barem meni. U ovom trenutku. Pa gledam ispred sebe, otkud će se možda nešto konačno pojaviti.

Trideset

Ove me godine nikako nije uspio obuzeti božićni duh. Nisam se baš ni trudila, posla je toliko da ne znam za sebe, a i bliska budućnost neće po tom pitanju donijeti nikakve promjene. Vodim beskonačne razgovore, koji nisu urodili ničim osobitim, pokušavajući istodobno smisliti što bi se trebalo skuhati i koga bi morali pozvati. Na malim bijelim kartonima uredno sam ispisala jelovnike i sastojke, povezujući ih nepravilnim, zakrivljenim linijama čije je značenje nevažno. Neki dan strpljivo sam slušala Irenu koja mi je govorila tko ih je pozvao i s kim će provesti praznike, dok su se ispred mene, na zaslonu računala, smjenjivale vijesti koje uglavnom nisam ni čitala. Godišnji izvještaji, kojekakve liste najprodavanijih izdanja, kriteriji odabira o kojima ništa ne doznajem. Vjerovati ili ne? Sastav nakon izbora, crna predviđanja koja najavljuju još teže vrijeme, i svakodnevni izvještaji o smračenim milijunima.
"Jesi vidjela da više nema štaku?"
"Tko?"
Nemam volje uključivati se u te svakodnevne, otprije znane obrasce koji ne donose ništa novo ni zanimljivo. Stari me pokušava nagovoriti da prokomentiramo neku političku situaciju, no odbijam zauzeti Čučekovo mjesto, jer to je ionako nemoguće. Jurcam po dobro znanim prostorijama, 20 stepenica, gore, dolje, skrećem u "svoj" hodnik, pa u sigurnost sobe čija je zapremima prepunjena. Pod stolom u pravilnom ritmu bljeska malena žaruljica jedne od sprava koje se nikad ne gase. Jednom smo u Veneciji vidjeli rad umjetnika koji je ogradio mali prostor u Arsenalima, ispunivši ga desetcima raznih aparata čija su minijaturna svjetla titrala u mraku. Bio je to dobar rad, o prostorima u kojima živimo, uvjetima u kojima radimo, boravimo, spavamo. Ja, recimo, vidim odbljesak plavičastog svjetla sata s pećnice, koji sam već tko zna koliko puta željela s nečim prekriti, ali tijekom dana na to uvijek zaboravim. Rasipa se po zidu postupno prelazeći u spavaću sobu. Laptop prekrivam da me ne bi probudilo snažno bijelo svjetlo koje pulsira i kao da me time prisiljava da ostanemo u stalnom kontaktu. Ponekad u noći stižu poruke na telefon koji kratko zasvijetli dok bočna tipka propušta lijepo plavo svjetlo upozoravajući na još nešto, tko bi znao što.
Sve te predmete nastojim držati na udaljenosti koja mi omogućava stvaranje dovoljno širokog polja; polja, unutar kojeg je moguće egzistrirati unatoč svemu. Ne, ne čitam o prisilnoj dijeti, stezanjima remena i novim milijunima ukradenih kuna, više me zanimaju neke analize prosvjeda koji su obilježili ovu godinu, pokušaji sintetiziranja stanja na tržištu umjetnina, bilo što drugo što me odvlači s ovih terena. No ritam je nesmiljen, a poziva sve više: stanje u nogometu, skandali, namještanje utakmica i zatvaranje nekog groznog kluba izgrađena na obodu Botaničkog vrta. "Ne mogu više, ne znam tko i kad što radi. Umorna sam, nemam volje to pratiti", pokušavam prenijeti svoja stanja, ali sugovornici me rijetko slušaju. Meškoljimo se u zajedničkoj kupki koja nije mirisna, ni ugodna. Između bloka o sportu i kulture stisnute na dnu preglednika redovi su sličica polugolih djevojaka. Tekst koji prate njihove slike glup je i površan, no traje ionako par sati, sve dok se ne izreda nova linija tih prikaza bez kojih je danas teško zamisliti bilo kakve vijesti. Je li se uopće nešto dogodilo, ili je sve to obmana?
Grad po kojem prolazim je gotovo prazan, u dućanima tek pokoji kupac. Čak i na onim mjestima gdje se nekad čekalo u redu na blagajni osjetno je manje ljudi. Sve je polumračno, osvjetljena zvona s mašnama razvučena među kućama teško mogu popraviti dojam koji je otužan. Na Trgu, miris fritula miješa se s onim kiselog, lošeg vina i kobasica. Blagdansko ozračje nestalo je u boksovima ružnih shopping-centara na periferiji, u kojima vladaju neka nova pravila. Na sreću, mene se ne tiču. Ili ipak? Stojim pred policom u knjižari, birajući knjige po koricama. No preumorna sam, ne zamjećujem ono što bih možda mogla pronaći da sam u snazi i špurijusu kao nekad. Dok je bilo vremena a pripreme za blagdane trajale danima, i dok sam se ubijala od posla htijući sve napraviti sama, poput nekog besmislenog heroja čija djela ne izazivaju osobit interes. Sve je trebalo - i bilo je - savršeno. Odabir namirnica, jelovnici, liste poklona, čišćenje. Nije ni čudno da se ni po čemu drugome ne sjećam tih dana, osim po količini posla koji bih obavila, nastojeći ugoditi. Sve je to bilo krivo, a talog iscrpljenosti koji mi je ostao u vlasništvu vjerojatno je najbolji znak kako je sve to moglo biti drukčije.
Jučer sam slušala instrumentalne verzije svih mogućih božićnih napjeva i skladbi. Izvedbe su bile sjajne, a ja sama, usredotočena na rezanje, na zrnca kardamoma koje sam izvlačila iz malih, maslinastozelenih čahura. Miris nije imao veze s Božićem; stizale su poruke na koje uopće nisam odgovarala, mailovi s kojekakvim čestitkama, lajkovi na fotke koje smo objavili. Prolazimo jedan kraj drugog, u prostoru koji smo odavno osvojili. Donijeti stolce, nahraniti mačke, postaviti stol. Uvjeriti Ivara da će sve biti dobro, da će se sve srediti. Čekali smo gladni, da se pojave Tomica, Davor, Ana, Vesna, stari je već sjedio za stolom, spreman za druženje i jelo. Nisam se mogla načuditi, toj krnjoj obitelji koju krpamo kako najbolje znamo, u kojoj uvijek netko nedostaje, netko nekome nešto zamjera, ili je nešto krivo razumio. Sjedimo blizu jedno drugome, ne stižemo se ni pogledati. Koliko je dana prošlo od onog trenutka kad se Nenad nagnuo prema meni, htijući vidjeti koje su mi boje oči, kako bi uskladio boju kamena nekog nakita koji sam trebala nositi na njegovoj reviji. Prije koji dan pokazao mi je knjigu u kojoj je opisan gotovo identičan način prikaza nakita, ali taj se zbio godinama nakon što je to izveo u maloj, danas nepostojećoj galeriji u Cesarčevoj ulici.
Izdržati sve to, ta razočaranja jer nas ne vide, ne čuju; biti jedno pored drugog a da se ni ne vidimo - jer dovoljno je da znamo gdje smo; da smo zajedno i kad to nismo. Trideset godina. Ma, nije to ništa, Stonesi će imati 50. obljetnicu iduće godine, po njima se ionako sve ravna, pa u skladu s tim zaključujem, da je pred nama dovoljno dobrog vremena.

Poste restante

Moram nešto priznati - važni su mi čitatelji. Uvijek se pitam, kako to izgleda, pratiti nešto poput ovog bloga. Iz fotelje, s kauča, ili iz kreveta; za radnim stolom, dok je pauza ili nitko ne obraća pozornost. Ponekad pogledam koliko se čita to što pišem, a amplituda me često obraduje. Dobro, u posljednje vrijeme pišem rijetko, nemam vremena, nastojim stići riješiti sve ono s čim kasnim, što je već trebalo obaviti, borim se sa zaostacima, izvještajima, besmislenim poslovima koje sam morala obaviti jer ih nitko nije mogao ili želio napraviti. Kao da se u jednom trenu sve urotilo, postavilo me u poziciju kakvu nisam priželjkivala.
Kad bih mogla, najradije bih snimala ono o čemu razmišljam, jer čini mi se da najbolje misli prolaze dok ih nisam u prilici zapisati. Je li to važno? Ima li to ikakvih posljedica za bilo koga? Što će se dogoditi ako ovaj blog naprosto zamre? "To će se neminovno dogoditi, to se zbiva sa svim podacima koji se prenose Internetom", kaže Nenad dok se predvečer vozimo kupiti peglu koju sam uspjela pokvariti, ni sama ne znam kako. "Nestat će blogovi, pa sjeti se kako su ih ranije svi sve čitali, a sada ih više nitko ne spominje", nastavlja dok premeće po iPhonu i gleda naslovnice Stonesa koje je uspio konačno prebaciti. Ponosno mi ih pokazuje, promet na sreću nije intenzivan pa skrećem pogled s ceste i gledam u sitnu sliku koju nisam u stanju povezati s nekom konkretnom pjesmom. Neću mu to ni spomenuti, zašto da ga razočaram, pa klimam glavom ponosna na njega i njegov mali uspjeh. No, ne slažem se baš s njim, mnogi kritičari koriste ovu formu pisanja koja je brza i funkcionira gotovo bez posrednika; stranice mnogih nekad tiskanih izdanja, koja su danas nužno na mreži, prepune su blogova, o čijoj čitanosti, doduše, nemam podataka.
Kud god idem, nastojim ništa ne vidjeti. Tek jučer, nakon napornog tjedna, bila sam negdje drugdje. Davor Sanvincenti ispunio je tzv. Bačvu slikom i zvukom, potmulim i zaglušujućim, koji me obuzima dok ulazim u mrak postupno se navikavajući na njegov intenzitet. Slika neba mijenja se polako, prelazi jedna preko druge u više slojeva tako da se čini kao da smo konačno izvan onoga što nas okružuje, negdje drugdje, gdje god želimo biti. Vrijeme se odvija drukčije, ritam ne odgovara onome što znamo i na što smo naviknuti. Sviđa mi se sjediti u mraku, u toj buci koja postavlja druge prioritete i odmara me. Ležim, nitko nikoga ne prepoznaje, jedino Nenad kruži i snima neku djevojku posve prekrivenu točkastim uzorkom koji se djelomično sa zidova preselio na nju. Sviđa mi se biti tamo gdje nas je Davor odveo, nakon magle u kojoj sam otežano disala. Sviđa mi se rad koji me iscrpljuje i ispunjava, s kojim ulazim u neki neravnopravan odnos; ne možda neravnopravan nego opterećujući te istodobno oslobađajući.
Kasno u noći, osnažena tim događanjem, spajam nas sa svijetom, povezujem letove i događanja na koja namjeravamo otići. Pretvaram ih u neke fiksne točke u vremenu, koliko je putovanje moguće pretvoriti u nešto takvo; poput pribadača koje me drže na okupu, da se ne rastvorim i da sve ono što držim u nutrini ne pronađe put prema van. Istodobno radim, jer čini se da je nemoguće prestati raditi; korigiram po tko zna koji put neke legende, čitam mailove kroz koje prolaze neizgovoreni razgovori, komentari koje ne želim čuti. Mace spavaju na Nenadu, raspoređene u položaje međusobnog uvažavanja i podjele prema važnosti. Nema svjetla, ulica je posve mračna, a zvukovi do nas ionako rijetko dopiru. Čujem tek mašinu koja obavlja svoj posao, i ništa više. Ponekad čujem starog koji se diže sa stolca, tjera mačke ili radi tko zna što, ne sluteći da betonska deka koja nas dijeli emitira neke zvukove koji razbijaju samoću. Ne usudim se ni misliti koliko je sad sam, jer Čučeka nema, bez obzira koliko ga je njegovo društvo često opterećivalo, a određeni postupci ljutili. Nema dozivanja, nema ničeg. Nitko me ne pita može li mi pomoći, sređujem papire i sve ostalo što je ostavio za sobom, ponekad brišem suze koje se javljaju bez da sam ih sposobna kontrolirati.
Ne mogu spavati, i hvata me nemoć od umora. Ponekad ujutro, nakon što sam odradila najranije mailove, ili one poslane kroz noć, zaspim nevjerojatno snažno, dubokim snom koji do neke mjere donosi olakšanje. Htjela bih napraviti nevjerojatno mnogo toga, papirići oko mene ispunjeni su zadacima - otići, kupiti, napisati, srediti. Sjedim u autu i slušam neku radio dramu, ili ne znam točno što. Ne znam ni tko je to napisao, a tekst mi se sviđa, osjećam način kako ta osoba gleda ono o čemu piše i što mi je blisko. Beskrajno nabrajanje viđenog, a sve mi se čini kao da sam to jednom vidjela. Do danas nisam doznala tko je napisao to što sam čula - trenutno ne čitam, jer me navečer oči previše bole. Volim slušati, valjda zato i uživam u Davorovim radovima. Primam prijave onih, koji bi mi željeli čitati. Poste restante ću javiti.

Kiša, magla i povremeno sunce

Spavanje ne donosi utjehu, niti me odmara koliko bih htjela. San kojeg se sjećam i zbog kojeg sam se probudila prečudan je i nikako ga ne mogu odgonetnuti. Prepričala sam ga jutros Nenadu, koji me nastojao smiriti no ni zajedno nismo mogli dokučiti njegovo značenje. "Prolazim kroz neko neobično samoposluživanje koje je čas zatvoren, pa zatim otvoreni prostor, u kojem ništa ne mogu naći jer je sve zbrkano i nelogično raspoređeno. U jednoj od prostorija nailazim na muškarca koji leži na podu između dvije mrtve svinje, grizući jednoj jezik. Zgađena, bježim u drugu prostoriju u kojoj se visoko pod stropom suše tanke plahte od mesa, različitih boja. Neobično su tanke i kao da vijore na povjetarcu koji tko zna otkuda dolazi."
Nisu mi jasni ti snovi s mesom. Još uvijek se sjećam onog davnašnjeg, u kojem sam hodala po tlu prekrivenim tankim slojem ružičaste, gnjecave tvari koja je poput mahovine prekrila sve površine. (Dok ga u stvarnom životu pripremam, navlačim tanke gumene rukavice; Ivar i Nenad neće zamjeriti, njima je to posve svejedno.) Nemam vremena tragati za značenjem i ne znam gdje bih uopće počela potragu. Pa se prepuštam opuštajućem mirisu kave i koračam u dan koji neće donijeti ništa novo, ali ni loše. Dok se vozim, polako, posve nekarakteristično za nekog tko nema strpljenja u prometu, prisjećam se petka prijepodne, dok smo sjedili u kavani na Bastilli, čekajući da se otvori neki izložbeni prostor u blizini. Kava je bila dobra, croissanti standardni, veći nego ranije. Poruka koja je stigla bila je nemilosrdna, iako napisana s pažnjom. Nije bilo potrebno da je Nenad pročita, odmah smo sve znali, nastojeći suspregnuti suze jer zašto opterećivati druge kojih se to ne tiče.
Čudno je to sa životima, za koje se dugo, jako dugo čini da su zauvijek, da nemaju rok trajanja. Kao da stojimo na nekom mjestu koje se ne kreće, ili u kojem ne osjećamo ritam promjena koje se događaju pored nas, ne dirajući u naš krhki krug koji nas dijeli od onih manje sretnih.
Nekoliko dana kasnije na Mirogoju je bilo sunčano i vrlo hladno. Muškarac odjeven u crno otvara urnu i pokazuje pločicu na kojoj je ugravirano njegovo ime. Polako prstom prolazim po plohi koja dijeli sjećanje od zbilje; pomišljam na njegove lijepo oblikovane nokte koji su bili nekako u nesrazmjeru s nemarom kojim se odnosio prema sebi. Razmještamo vijence, stari i ja, slušamo što govori Nada koja je došla par minuta prekasno, kad je već sve bilo gotovo jer se ljudima žurilo; imali su još posla. Slušamo je dok priča o onome, što nas nije previše zanimalo.
Razvrstati, pregledati, reciklirati; odlučiti što ostaje, odvojiti od onog što nam ne treba. Dok preslagujem hrpe papira, vrećica u kojima je nastojao posložiti razne dokumente, račune, tko zna što sve ne, pokušavam ući u taj red, imaginarni arhiv u kojem ništa nije bilo raspoređeno na logičan način. Logika se raspala na nešto neobjašnjivo, kao da je nikad nije ni bilo. Na papirićima nalazim neke sheme, nacrte koji su trebali pripomoći iznalaženju načina kako dovesti stvari u red. No ništa nije pomoglo, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da sama sjedim u našoj bivšoj kuhinji u koju se postupno preselio, i premećem po ostavštini koja nema nikakve druge vrijednosti osim emocionalne.
Ostati unutar kruga, pustiti da vrijeme prolazi za nekog drugog. Ne znam previše o vremenu, ne znam koliko ga imamo, što nam je ostalo. Ponekad se iz straha mašim telefona, zovem samo da bi čula kako je krug još uvijek tu, i mi u njemu. Irena mi tiho priča o zaboravu, onome što je bilo i kako je sad; o očekivanjima, nadi koje nema unatoč popijenoj vodi i dijetnoj hrani. Nada čeka, ne znam točno što. Nemamo snage izgovoriti što mislimo, odavno je prošlo to vrijeme. Nives priča o dvoje ili troje staraca koji ovise o njoj, voljno, nevoljno, tko će više znati; i oni se drže kruga, grčevito, ne puštaju, vrijeme stoji i mi s njim. Sretni? Sigurni?

Biljka otpadnik

Danima nema neba. Ne volim takva razdoblja o kojima čak govore i u vremenskoj prognozi, navodeći koliko dugo to traje. I dok po navici, bez neke osobite nade zagledavam prema gore, u dvorištu me iznenadila transformacija jedne skromne biljke. Spasili smo je s krova stare garaže, prije nego smo i taj dio kuće doveli u pristojno stanje. Čudna, grana raštrkanih između nekih cigli koje je tko zna tko jednom ostavio na krovu, rasla je iz nevjerojatno malo zemlje koju je vjerojatno nanio vjetar. Odlučili smo je presaditi ponajviše zbog mog oca, koji je oduvijek imao sposobnost vezati se uz neke takve "otpadnike". Pa je tako i pitanje opstanka ove biljke, za koju ni ne znam kako se zove i u koju vrstu zelenila pripada, postalo važnije od svega što je bilo na redu za popravak. Upornost koja kod mene ponekad graniči s paranojom pripomogla je u traženju osobe koja je za male novce biti spremna presaditi je. I tako smo, ponajprije zahvaljujući međusobnoj igri koju već godinama izvodimo u Čanićevoj, uspjeli iz velike biljke izdvojiti nekoliko mladica čije su prelijepe jesenje boje uljepšale današnje sivilo oko nas.
U poplavi preinaka potaknutih bojama, fotografija moje biljčice završila je na zaslonu računala, gdje je smijenila dugotrajnu dominaciju Pirata s Kariba (nezasluženo, kako se pokazalo, jer unatoč Deppu i Keefu četvrti je nastavak gotovo negledljiv) i neuspjelo povećanje jednog lijepog snimka punog mjeseca, koji sam fotografirala kroz grane breze, dakako iz našeg dvorišta. Zatim sam odlučila staviti je uz današnji post, ali tek nakon što sam izvršila neke promjene u njegovu izgledu, ponajprije zato jer mi je bilo dosadno i nije mi se dalo raditi. Pa je ekipa s fejsa dobila sasvim solidnu količinu fotografija naših mačaka - zajedno s novopridošlim Mingusom kojeg je Nenad donio iz Rijeke - i nekoliko ključnih informacija o crtežima Sylvie Plath, novom krilu povijesnog muzeja u Dresdenu, malo aktivizma iz fotelje i glupavih slika koje već satima dobivaju lajkove.
Ponekad nemam snage pisati, a ni čitati. Nakon intenzivnih razdoblja obično slijedi uređivanje radne sobe koja izgleda kako poprište neke čudne bitke, bez proglašenog pobjednika. No soba zasad ostaje nepospremljena, ona je tek opna koja je poprimila obris moga tijela, postala je labirint čije stranputice nastanjuju hrpe odloženih knjiga i časopisa, složenih po nekom redu koji sam naučila izbjegavati dok se snalazim izlazeći iz nje u mraku. Nikako da dobije raspored s kojim ću biti zadovoljna; kao da je postala dio sustava konstantnog nezadovoljstva koje karakterizira gotovo sve što radim.
Trenutno mi je dosta mnogo toga - i muzeja, i izložbe, nerealiziranih dogovora, neujednačenih aktivnosti, beskonačnih telefonskih razgovora nakon kojih sve ostaje onako kako je bilo. Život je ušao u zastrašujuću rutinu - rad, rad, rad, kratka stanka za kuhanje (stalno jedemo isto, jer ne stignem otići ni na tržnicu), kava - jedna, druga, rad, treća popodne da zaokruži dan, rad i trening navečer. Nikoga ne vidim, ni s kim ne razgovaram, šaljem poruke i lajkam - moja je društvenost svedena na vrlo nisku razinu. Neku večer odšetala sam do Laube, dok je Nenad bio u Rijeci. Par novih slika, razgovor, ljudi koje nisam dosta dugo vidjela. Na povratku doma - pješice, jer mi je ukraden bicikl pa ne želim riskirati s Nenadovim - prolazim kvartom koji dobro poznajem, no koji me uvijek nekako iznenadi. Nije to nešto osobito, tek stambenjaci u pristojim razmacima, jedna strana ulice bolje je osvijetljena od druge, na pločniku ne susrećem gotovo nikog. Znam da je tu negdje, iza ugla, jedna mala obiteljska kuća uz koju ljudi drže srne. U ovom će se kvartu ekstenzivno graditi idućih godina, i pitanje je što će biti s ovakvim drukčijim mjestima na koje novopridošlice uglavnom nisu navikli. Iz jednog stana u visokom prizemlju dopire svjetlo, pa automatski pomišljam na fotografije Mirjane Vodopije koja je snimala prizore iz tuđih dnevnih soba. Svjetiljka koju vidim je ružna, svjetlo neprimjereno hladno i stvara neki jezovit dojam koji me podsjetio na iznajmljene stanove u kojima smo živjeli. U čijim su mirisima bila nataložena tuđa očekivanja i razočaranja.
Stanovi za iznajmljivanje, hladni i najčešće ružni, poput ovog u čiji prozor gledam, privučena lošom reprodukcijom na zidu koja ništa ne skriva, ali ni otkriva. Mjesta kraj kojih prolazim su generička, nižu se nove stambene kuće u čijim prizemljima zjape prazni lokali. Nema nikog, i tek kod Keglića nailazim na neki život. Kvart iz kojeg sam mnogo puta odlazila, a da zapravo nikad nisam otišla. Ne znam zašto sam se vratila. Na sreću, trenutno nemam vremena razmišljati o (be)smislu  te odluke.