Uzorci nečije volje

"Blogovi su vrlo važna mjesta, razvijaju novu razinu kritičkog promišljanja.", spomenula mi je mlada kolegica.  "Da, znam, ono što pišem možda je neka vrsta literature, ali istodobno govori o današnjici. Nisam imuna na politiku, ni na društvene odnose, ili kulturu.", opravdavam joj svoje pisanje. Pokušaj pisanja, da budem preciznija. Jesu li prazne, devastirane, išarane i prljave ulice literarni predložak, ili slika onog što nas okružuje? Jesu li deke i vreće za spavanje povješane uokolo igrališta tek motiv za fotografiranje i opisivanje, i je li doista potrebno deklarativno navoditi statistiku, zazivati bivšu državu, Marxa, o predsjedniku da ni ne govorim, kako bi se nekog uvjerilo da je pred mojim očima neprekidno  realnost?
Nisam pisala nekoliko mjeseci, za vrijeme kojih sam ionako samo pisala. Bez svog virtualnog mjesta ostali su mnogi na koje sam naišla; ljudi na ulicama, znani i neznani, napuštene životinje, retuširane fotografije tko zna koga koje sam vidjela i gotovo istodobno zaboravila. Od travnja do danas putovala sam, hodala i vozila se; bila sam ljuta, bijesna i sretna, smijala se i plakala u istom danu. Htjela sam se odmoriti, bezuspješno; tek pokoji ukraden dan bio je iskorišten kako bi se napravilo nešto drugo, sustigli zaostaci, izrekle rečenice. Sve se svelo na zapisivanje bilješki, slaganje papirića koji su se nagomilali uokolo monitora, tipkovnice, ugurani između ostalih papira na kojima su dijelovi knjige, još nenapisani tekstovi, svo to ludilo koje tinja bez prestanka.
I zašto danas? Ponajprije zbog one cure koju sam vidjela jutros dok sam s Pasicom kružila po kvartu. Držala se pod ruku s prijateljicom; očito su imale pauzu u školi. Jedna se skrušeno smiješila i izgledala je kao da joj je neugodno, drugoj je pogled izlazio iz ove dimenzije. Ne znam gdje je gledala, negdje ispred, iza mene, istodobno u ništa i sve što se pred njom otvara. Onaj drski, neustrašiv pokret glavom, jer ti je svejedno, jer se ne bojiš, jer ima vremena i jer te prijateljica, ma kako bila nesavršena pratnja, slijedi na trenutnoj dionici.

Dopao mi se taj pogled, pomalo neobuzdan, koji govori "skini mi se" dok iz pozadine još uvijek proviruje potreba za društvom. Poslužio mi je kao putanja prema nekud, istodobno onome što je bilo davno i nečemu što bi se moglo dogoditi. Zasjenio je otpatke prema kojima nepogrešivo vodi nos našeg udomljenog psa zbog kojeg hodamo i razgovaramo s drugima.
Topot šapa u trku podsjetio me na ritam motora koji sam pokušala odrediti za vrijeme jednog od letova. Šesteroosminski? Ne znam postoji li uopće takav ritam, nema Ivara kojeg bih to mogla pitati. Ako ne postoji, je li ga moguće uspostaviti? Proizvesti nešto smisleno, što neće podsjetiti na okretanje propelera koje pokušavam snimiti, jer me fascinira njihovo svijanje za vrijeme leta. Postoji li neki središnji ured za ritmove koji postavlja pravila? Ili sam i to zaboravila, poput svega onog drugog, svih tih znanja koja sam ranije usvajala, neka od njih bez previše interesa, znajući da mi neće trebati. Ritam puta uvijek je uspavljujući, odmara od onog što smo proživjeli, vidjeli, što nas je dirnulo i potaklo da idemo dalje. Svjetlo koje stiže izvana je prejako, rastvara sve ono što bi se možda moglo vidjeti. Čitam priču o Ruth koja me podsjeća na moje priče. Soba u Antwerpenu, wc na polukatu, hladno i nespretno ako se mora ići po noći. Kada koja je bila naknadno ugrađena uz ulaz, u uskom hodniku, odijeljena od ostatka prostorije plastičnom zavjesom. U prizemlju širio se nepodnošljiv miris iz dućana koji više nije radio, iza kojeg su u spremištu u kutijama ostale pobacane plišane igračke. Jeftine, ružnih boja, sigurno su se trusile i izazivale kašalj, no najvjerojatnije nisu nikad došle do djece kojoj su bile namijenjene. Jednu ili dvije ponijela sam za Ivara; ne znam je li ih zavolio poput onih lijepih koje smo mu kasnije kupili.
Ruth i njezina prijateljica s kojom je ponekad dijelila krevet podsjetile su me na djevojku s kojom sam se davno družila. Ne znam što radi, samo sam je jednom vidjela iz auta, u prolazu, nezanimljivu i nekako mlohavu, odjevenu poput dosadne, zapuštene žene, bez energije kakvu je nekad imala. Ruth i njezina prijateljica - između njih možda je postojao odnos, prijateljstvo, nešto. Bez obzira na odlazak, selidbu, kutije u kojima su završile stvari, nepojedenog doručka i pepeljare. Ili se sva ta druženja i prijateljstva na kraju pretvore u nešto slično?
U gradovima, određuju nas uzorci nečije volje. Arhitekta, urbanista, političara i polijevača ulica. Krećemo se, zaobilazimo, tragamo za poprečnim prolazima, putevima sa što manje ljudi, onima koji nisu ispunjeni turistima, u kojima nema plastičnih dućana i ne šire se mirisi loše kave "za ponijeti". Mirisi iznajmljenih stanova. Putovanja javnim prijevozom, autobusom koji je navečer prazan jer je minula gužva onih koji rade do osam, školaraca i svih ostalih. Egzistencija pohranjena u posudi za putar, banalno i smiješno - no to su mirisi koje pamtim. Možda ih je nemoguće opisati, no ovdje su, izlaze van povremeno, kad se najmanje nadam. Posude sam se sjetila dok sam slušala vlasnicu malog crnog psa kako priča o svom životu, plaći, kafiću, Kanadi. Želi otići, ona i tisuće drugih. Došlo mi je da je pitam ima li i ona posudu u kojoj je sačuvala neki miris, no to nisu pseći razgovori koji se vode u mraku, dok nastojimo obuzdati ljubimce i ne završiti kao nijemi svjedoci njihovih ludiranja.
Slike u koje gledamo ispunjene su neizgovorenim riječima; sadržajima koji definiraju atmosferu koja djeluje beznadno. Pogledi ne vode nikud, čak ni oni slikareve žene koju prikazuje dok sjedi na krevetu, oka pretvorenog u mračnu duplju. Kuća na osami nije poput naše, obuhvaćene tkivom što nikad u potpunosti nije postalo urbano. Koliko je razlike između Hopperovih prikaza i onog u čemu živimo? Drugi meridijani, rijetka skošena svjetla; sobe su tople, i mi se, dok razgovaramo, promatramo. 

Pokušaj smijeha

Dok sam bila mala, vrijeme definitivno nije postojalo. Odgovorno to tvrdim, dapače - dok smo se u subotu na biciklima provlačili između automobila i tramvaja, putujući od Dolca do doma, pitala sam Nenada što misli o tome, i složio se sa mnom. Što mu je drugo činiti? Nije bilo ni tjedana ni mjeseci, ništa se nije moralo, ništa se nije mijenjalo. Ni na što osobito se nisam morala prilagoditi, išla sam u školu, družila se sa Sonjom i još par cura, pisala sam drugima školske zadaće na neke smiješne teme, od kojih se više ni jedne ne sjećam. Život se sastojao od uobičajenih zadataka, odlazaka na treninge, zimi na klizanje, i rođendana povodom kojih smo izvlačili srebrninu i servis kako bi što bolje pristajali uz bakin stolnjak. I to je bilo to. Uopće ne znam što se događalo s mojim roditeljima, kao da se radilo o likovima u pozadini dok su sprijeda, uz sam rub pozornice, uglavnom bile moja baka i ponekad Omama. I tako sam došla do zaključka da vrijeme nije postojalo, jer su sve godine nalikovale jedna na drugu. Ljeti smo Sonja i ja znale sjediti na ledenim kamenim stubama, često razgovarajući o knjigama. Ne sjećam se ni terase ni stana; znam kako je izgledala soba koju sam dijelila s bratom, ali posve je lišena sadržaja. Kao da su na policama i u ormarićima ostali uredno složeni doživljaji čija je beznačajnost utjecala na to, da su zaboravljeni tamo gdje sam ih smjestila.
Za razliku od tog doba, vrijeme je danas neumoljiva kategorija. Prolazi da mi nije jasno kad i gdje je nestalo. Sjedim i više ga nema; ustajem no nema neke promjene - već je sve prošlo i jedino što ostaje je nemoć da se s time nosim kako treba. To s vremenom mi već ide lagano na živce; dok sam se vraćala iz bezuspješnog posjeta Malčićevoj izložbi, nemoćna shvatiti zašto netko usred dana zatvara galeriju kad bi lijepo mogla raditi barem do šest (osam je previše, to su već nerealna očekivanja), odlučila sam da ću pisati drukčije, simpatičnije, da ću probati pokazati razinu humora koju, doduše, rijetko tko kod mene prepoznaje, ali nema veze, ionako su važne namjere. Pa sam si zamislila kako ću napisati nešto smiješno poput Zrinkinih objava na fejsu koje me često nasmiju, ali vraga, ne ide, ne mogu. Možda je to pitanje generacije, starenja, obaveza koje su u potpunosti ispunile sve prostorije kroz koje se krećem, cureći s polica i zatrpavajući točno ono mjesto na koje trebam zakoračiti.
I tako je humor ostao negdje sa strane, za neko bolje vrijeme. Ionako ne pristaje slici koja nas okružuje, gradu u kojem je sve stalo i propalo, u kojem su mnoga mjesta zatvorena, nitko se baš ni ne smije, ili to barem tako izgleda. Oko mene, tu u kvartu, otvaraju se dućani "sve po deset kuna". Često uz taj natpis osvane i dodatak "stigla najnovija kolekcija", ali to nije smiješno. Prvi put kad sam vidjela natpise na izlozima uspjela sam se nasmiješiti, no sada nastojim ne gledati u te dućane u kojima "najnovije kolekcije" premeće zavidan broj kupaca. Jednom sam gledala neki dokumentarac o tome, gdje završava sva roba koja ostaje neprodana, nakon što iz centara kupovne moći preko sredina kao što je naša više nema kuda otići. Mnogo toga završilo je na tržnicama u Africi, kuda stiže umotano u ogromne svežnjeve koji se prodaju u stotinama kila. Ne može se birati, svatko tko se odlučuje prodavati mora kupiti jednu ili više takvih "bala" i iz njih izvući najviše što može. Pod šatorom ili nekom provizornom nadstrješnicom, žena je prodavala hlače i majice, sportsku robu, haljinice na tregere i svašta drugo. Ništa drugo nije joj preostalo, samo prodavati iznošenu odjeću koju nitko s naše polutke više nije htio odjenuti. Nekako tako izgleda i naše susjedstvo, tu nedaleko tvornice u kojoj su radnice šivale za Bossa, Sandericu, Armanija i druge. Par pekara, otkup zlata i sve po deset kuna. To je okvir svijeta koji mi se ne da mjeriti, jer vjerojatno ne bih daleko stigla.
Irena je nervozna. Još nisam pročitala njezinu novu knjigu, previše radim, ne mogu svaki dan kuhati, sestre u Opatiji čine svoje, dok se ja nastojim što više izmaknuti. "Obitelji. Tko bi mogao bez njih?", pitao se lik u filmu koji smo nedavno gledali. Ima li se tu što za dodati, jer ionako je već sve rečeno, napisano, snimljeni su filmovi, opjevane zgode. Predvečer sjedimo u stražnjem dvorištu, ništa se ne čuje, svi su ili otputovali ili su nestali negdje drugdje. Ponovno razgovor o obitelji, nemoć da se otmemo iz tog meandra u kut, ili kako li već zavija, nikud nas ne odvodeći. I kad smo gotovi s jelom, kad su Ivar i Lana već otišli, a pisci, kako ih zovemo iz milja, odmaraju, sjedim razmišljajući je li moguće oteti se svemu tome i postaviti barijeru koja će spriječiti bilo kakvu reakciju. Zašto gubiti vrijeme kad pomaka nema, kad riječi i geste odlaze u prazno?
Danas sam ipak uspjela vidjeti Malčićevu izložbu. Poslije sjedimo na kavi kod Nika, koji mi donosi neku peruansku mješavinu, vrlo finu i aromatičnu. Okruženi smo ničime, poneki fejkeri koji još nisu odustali od svojih lažnih uloga pretjerano su glasni. Afektiraju bez obzira što ne marimo ni za koga. Pored nas žena plastičnog lica gleda ni u što; kosa joj je lijepa, no ona već odavno ne podsjeća na nešto što je jednom možda bila. Kao da je iscurila sa stranica internetskih portala, gdje se među tek ponekom uistinu važnom vijesti nalaze nevjerojatne količine golih žena, raznih nakaza koje pokušavaju na bilo koji način privući pažnju, kriminalaca kojima se tepa, agresivaca koji zlostavljaju sve što se oko njih kreće. Ne mogu više čitati priče o izbodenim psima, mačkama koje je netko htio zazidati, ne mogu gledati takozvane reality-priče o bankarima koji spašavaju pačiće niti nositi breme tuđih pretužnih sudbina. Htjela bih se smijati, biti zabavna, ponuditi ono svoje lice koje je rijetko tko vidio. No ne mogu se pokrenuti, zakočena sam na mjestu gdje sam se zatekla, iz kojeg ne vidim izlaz. Ni u književnosti, ni u umjetnosti. "Bojim se da je rat jedina šansa, koliko god to strašno zvuči", rekla sam prijatelju. I Claudio je uvjeren da će doći do rata, jer sve je iscrpljeno i nitko nema snage pronaći izlaz u nekoj novoj razini gdje bi šanse mogle biti drukčije raspoređene. Kolektivno smo isprani neizmjernom količinom gluposti i banalnosti koja se svakodnevno servira i koju je teško izbjeći. Da bih poništila njihovo djelovanje, trebala bih imati više vremena. Ali i po tom je pitanju situacija nepovoljna. Knjige koje čitam nisu smiješne, ljudi s kojima se družim krajnje su ozbiljni. Dio smo uzorka koji bih željela da ga mogu promijeniti, no više nisam sigurna je li dovoljno stvari pogledati iz drugog kuta, kao što mi je to jednom savjetovala Jelena. Pokušala me pripremiti na sve što smo u međuvremenu morali napraviti s kućom, i imala je pravo. No, ta je promjena percepcije bila doista lokalnog, da ne kažem privatnog karaktera. Ova koju priželjkujem, trebala bi zahvatiti mnogo šire. Da promjenim objektiv?

Nema vremena za planove

Iz šalice se pušio vruć, dosta zaslađen čaj. Nije mi bilo jasno koja je to vrsta, ali u ovakvim se prilikama takvo pitanje ne postavlja. Čaj je poslužen, donio ga je iz neke stražnje prostorije u kojoj nikad nisam bila, jer za nas su namijenjene samo one dnevne, "reprezentativne", s baroknim anđelom kojeg je tko zna kad nabavio i crno-bijelom presvlakom na kauču. Šalica je opičena, položena na tanjurić čiji me oslik podsjeća na 19. stoljeće. Možda bih trebala znati kako se zove, čemu pripada, koji bi posvojni pridjev odredio pobliže njegovo stilsko porijeklo, ali ne možemo sve znati. Ili? Zavaljen u fotelji preko puta priča mi neku dirljivu priču o ljudima koje je poznavao, kojih nema, kojima je posvetio crteže, slike, knjige koje i danas izdaje. Iz moje pozicije uvijek mi se čini kako je teško objaviti knjigu, jer je scena mala, čudljiva, uglavnom ne mari. Ali njemu to nekako uspijeva. I tako pijem čaj, iako je zašećeren, iz šalice na kojoj je otisnuta slika koja me jednom očarala, i slušam priče o Karlovcu, o nekom vremenu o kojem ne znam dovoljno, o posljednjim Krležinim danima, onome što je jednom nekome rekao i nikad nije zaboravio.
Nekoliko dana kasnije gledam ih na televiziji, preostala mala ekipa umjetnika koji mi mnogo znače, čije radove volim gledati, o kojima se i dalje treba razmišljati jer je to jedina spona koja nam je preostala. S prostorom i razdobljem koje se opiralo biti svrstano, u kojima se sloboda izražavala na načine koji su mi razumljivi i računaju na otvorenost koju smo se trudili sačuvati. Neki od njih jako su se izmijenili, neki više ne mogu govoriti, jedan se osobito teško izražava, dok je jedan nastavio slikati nešto posve drukčije, gotovo se odričući tadašnjih djela. Čudno je to s umjetnošću, razmišljam gledajući je dok stoji u hodniku s knjigom u rukama. To su Krležine pjesme koje joj je dao moj otac, no ne znamo iz koje je zbirke jer se tijekom godina izgubila naslovnica. Prije mnogo godina i ja sam ih čitala, ne znam više točno koje (kako to kod mene već biva), i jako su mi se svidjele. Za razliku od romana koje mi je preporučio Zima u vrijeme dok sam imala vremena, ležeći i odmarajući se od bolesti koju dijelim s Hansom Castorpom, Ljubom Ivančićem i mnogim drugima. Slušam dok govori nešto o Krleži, no ne čujem ništa; sve je tiša, a i slike piščeva posljednja dva-tri tjedna života, ti crteži koje sam nedavno vidjela skreću mi pozornost na ono što je ostalo unutra i nema potrebe biti podijeljeno, izgovoreno.
Morat ću ipak zaroniti među te pjesme da pronađem onu koja mi se posebno sviđala. Ne znam kad ću za to pronaći vremena, doduše, kao ni za bilo što drugo što se događa, što mora biti napravljeno jer je već prekasno. No, stanja su umjetna, ta žurba, osjećaj odgovornosti, grižnja savjesti - tko uopće obraća pozornost, koga briga, ionako je sve beznadno i neće se promijeniti. A ne mijenjam se ni ja, govorim o stvarima koje bih možda morala prešutjeti, jer imam previše godina da kažem sve što mislim. Očekujem razumijevanje i nalazim utjehu, ali to je samo unutar naša četiri zida, dok je izvan sve drukčije. Puše vjetar, i često pada kiša; ljudi me gledaju i uvjerena sam da znam što misle, no nemoćna sam protiv sebe. Pa se još češće zavlačim u svoj radni egzil, sobu koja nikako da doživi svoj konačni izgled i koja je trenutačno pretrpana monografijama, nerasloženim papirima i svime onime što čeka svoje mjesto. Ponosna sam na novu policu posvećenu fotografiji, koju sam posve ispunila uz nadu, da uskoro neću naići na nova izdanja.
Navečer slušam o tome kako je više ne prepoznaje, kako ih ima više i kako zapravo ni ne znamo o kome govori, kad govori o njoj. Stanje bi moglo biti i smiješno, ali nije. Svi smo umorni, uopće se više ne slušamo i nisam sigurna da smo spremni suočiti se sa svime što bi se moglo dogoditi. Govorimo o datumima svjesni da više nema vremena za planove. "Pričuvat ćete mačke, samo taj jedan dan da možemo otputovati", kažem iako ne znam ima li smisla bilo gdje ići. Niz leđa mi se cijedi čitava moja obitelj, vuče me i otežava misliti. Nikad nisam bila tako spora, nikad nisam do te mjere preispitivala ono što izgovaram i činim jer mi se čini da bi možda moralo biti drukčije. A dok sjedimo, vrlo kratko, s Nadinom sestrom u stražnjem dvorištu, međusobno razgovaramo ni o čemu - ona ne čuje dobro i sluša samo sebe, Irena je tiha i ponavlja ono što je rekla, Benno pokušava sročiti rečenicu čiji kraj nikako da dočekamo, ja nastojim slušati sve istodobno a Nenad fotografira. Jer će možda baš snimci pomoći da jednom shvatimo što se u stvari događalo. Ivar se zabavlja s mačkama, on je tu privremeno, u prolazu, već je negdje drugdje gdje se nadam da će uskoro biti. Htjela bih mu reći što treba napraviti, kako se čiste filteri u cijevima, kada treba podrezati koju biljku, no ne govorim ništa. Ni ja u toj dobi nisam ništa znala, samo sam otišla i nastavila se kretati nekom svojom trasom. Nitko mi nije mogao prenijeti ono što znam danas, i vjerojatno nisam ni bila spremna bilo što takvo čuti. Ili smo mi drugačija generacija? Bolja? Prijateljskija s djecom?
Nemam s kim to raspraviti, sve se nekako rasplinulo. Vrtim te neke svoje monologe, sjedim na kauču, čitam Tekuću modernost, novu Ireninu knjigu, pokušavajući konačno dovršiti Oza. Sebaldova Vrtoglavica ostavljena je nakon jednog pokušaja čitanja, posvuda leže ostaci tekstova. Nema vremena. Ostalo je negdje između izvršenih obaveza i svega onog što treba napraviti.

Crvene majice

Miris klora bio je jači od bilo čega drugog, a tribine malog starog bazena u Daničićevoj pohabane kao u vrijeme dok sam pohodila treninge. Nedostaje reljef od aluminijskih ploča, za koji mislim da je rađen prema Murtićevom nacrtu, no u to nisam sasvim sigurna. Dok je Čuček još odlazio na treninge, spomenuo je da je negdje spremljen, iako mi nije jasno zašto su ga uopće maknuli. Djeca s raznih strana Europe trčala su nutra-van, praćena brižnim roditeljima. I svi su na sebi nosili crvene majice s njegovim imenom. Ponekad je teško kontrolirati se, možda čak i nepotrebno. I tako je to subotnje popodne proteklo u suzama, zbog klora, malog bazena, stare teške medicinke s kojom smo se dodavali trenirajući na suhom, gore u dvorani koja je još uvijek u funkciji. I kad su nas pozvali da se pridružimo službenom otvorenju natjecanja u skokovima u vodu koje će odsad nositi njegovo ime, dok smo se po skliskim pločicama približavali mjestu gdje je proveo godine i godine rada, gledala sam u lica uplakanih trenera, sretnih što su uspjeli u tome, da ne ostane zaboravljen. Nenad i Ivar odjenuli su majice koje su nam poklonili, s kojih se nakon što sam ih oprala natpis malo izbrisao; pričala sam im kako je bilo, vježbe na trambulinu, kako je Biba u nekom skoku tresnula stopalom po tornju i cijeli je bazen odjeknuo od njezina jauka. Kako je stajao na mom ristu, pažljivo no uporno, jer sam morala moći svinuti stopalo kako bi skok bio što bolje ocijenjen. I to je bio dio priprema od kojih ne znam što je ostalo.
Sjećanja. Na tom sam bazenu provela mnogo vremena, udišući miris klorirane vode. Tuševi su bili topli, kosu smo sušili nemarno, kao što to i danas činim. Prijateljstva nismo sklapali, ne znam ni sama zašto, i osim Bucke više se uopće ne sjećam s kim sam tamo provela toliko vremena. Osim s njim, recimo, dok smo se vraćali doma u njegovom malom smeđem Hillmanu koji je nakon toga godinama trunuo u garaži sve dok ga konačno nije odvukao neki zaljubljenik u stare automobile, tragajući upravo za njegovim dijelovima. Nije bio sretan što smo ga prodali, nije uopće bio sretan što smo iz kuće izbacili neviđenu količinu stvari, i vjerojatno ne bi bio sretan ni da vidi kako smo na kraju odnijeli i mnogo toga što je ostalo za njim, nemoćni shvatiti zašto je to čuvao i uopće donio doma. Bilo kako bilo, život se na kraju svede na malu hrpicu pospremljenu u metalnu urnu i sjećanja koja nas u određenim trenucima vraćaju u doba koja smo zaboravili, jer je djetinjstvo prošlo, jer više nemamo vremena baviti se s onime što nas je nekad zabavljalo i zanimalo. Dok prepričavam Ireni taj događaj, glas mi drhti; znam da to ne voli, te osjećaje koje je nemoguće kontrolirati i s kojima ne zna kako se ponašati. Jednom mi je strogo zapovijedila neka se smirim, bilo je to prije par godina, dok je moj sistem bio ozbiljno uzdrman, a ja nikako nisam nalazila izlaz iz te situacije. Ne, nije mi pomoglo, ponekad je potrebno vrijeme, taj naizgled jednostavan lijek koji mnogi olako propisuju, nesvjesni kako je teško primiriti se, stišati, strpiti se da prođe.
U izlogu knjižare gledam njezinu novu knjigu, pisala ju je prošle godine tu, kod nas, a jedna od priča trebala se zvati "Stričeki". Rukopis je putovao teško, preko više računala jer internet je opasan, a ona nevješta. Nakon prve, stigla je i druga verzija, obje pohranjene na nekom udaljenom serveru na kojem čuvam mnogo toga, zlu ne trebalo. Nakon toga zavladao je mir, sve dok nisu stigli prijedlozi naslovnica, sve redom generičke fotografije koje ni na koji način nisam mogla povezati s njom. Fotografiju stare police koja je stigla iz Klaićeve, knjiga koje su zajedno poslagali po samo njima razumljivom rasporedu i svjetiljke koja na sreću nije nestala sa svim onim drugim stvarima s kojima tko zna što se dogodilo, snimila sam u žurbi. Pomicala sam kameru pokušavajući postaviti kadar bez da u njemu na bilo koji način interveniram, ostavljajući tek dovoljno slodobnog mjesta na kojem je završio naslov. Nikad nisam bila zadovoljna s onime što snimim; uvijek nešto nedostaje, moj aparat je običan, a očekivanja prevelika. No sve je to nevažno, knjiga leži u izlogu knjižare a ja pojma nemam jesu li "Stričeki" unutra. Pokušavam joj objasniti da mi nitko nije poslao primjerak, ali vodimo tek dva monologa, ne slušajući se. Znamo li već sve što izgovaramo? One uvijek iste rečenice o Nadi, bolestima, tlaku, žilama, venama, o glupoj osobnoj iskaznici koja leži i čeka kao ultimativni razlog njezina dolaska. U vrijeme kad se više ne putuje, kad je kretanje otežano, usporeno, a strah i samoća sve izvjesniji. Pokušavam je pripremiti za ono što je čeka, ali i dalje ne sluša. Obiteljska bolest, zaključujem isključujući taj dio glave koji funkcionirao kao uporni mehanizam što se ne gasi, ali ni ne daje previše od sebe.
Kako uopće bilo koga pripremiti za ovo što nas okružuje? Oko mene su knjige i slike, gledam u ono što sam snimila i zapisala, i samo radim. Na zidovima, nove su fotografije koje smo dobili od Posavca, Ivar je odnio neke slike u svoju novu sobu, a na stubištu je završio poster s Mickom i Marleyem i još nekim likom kojem ne znam ime, i koji svi volimo. Lajkaju ga na fejsu, iako ne znam zašto smo tu fotografiju podijelili s drugima. Nebo nad nama je sivo, zatvoreno od oblaka. Još uvijek je prohladno, iz Kamenskog kamioni odvoze dijelove pogona, ili tko zna što. Oko nas samo pekare i otkup zlata, pognuli smo glave od loših vijesti i još gorih prognoza. "Kako će nam biti?", pita me; "Je li hladno?." Nemam pojma, hladno je, često se tresem pod dekom, od umora, ili kad me cijelo tijelo boli od napornih treninga na koje pristajem bez pogovora. Nitko mi ne svija stopalo, doduše, i to je svojevrstan napredak.
"Ja bih trebala nešto reći na promociji", komeniram, no više nisam sigurna je li to uopće čula. Ponovno sam se umotala u deku. Sjedim i čekam, da Ivar konačno krene, da pročitam onu knjigu od devetsto stranica, da čujem neku vijest koja će barem nakratko prekinuti ovo stanje. Gledam u Mingusa koji se svinuo u krošnji malog duda posađenog u dvorištu. Iz pećnice dopire miris kolača od limuna, koji će vrlo brzo nestati. Posve je tiho, nitko ne zove, svi su negdje, ili nigdje.

Utjecajni blogeri

Čitala sam neki dan o utjecajnoj blogerici, profesorici matematike koja je objavila post u kojem poziva na neposluh znanstvene zajednice. Za neupućene, radi se o servisima koji skupljaju sve što znanstvenici objave, pa to drže nedostupno za sve one koji nisu platili godišnju pretplatu. Koja samo za jedan od tih servisa Hrvatsku košta 2 milijuna eura. No dobro, nisam o tome htjela pisati. Više me potakla vijest o utjecajnoj blogerici, čiji sam post odmah krenula istraživati, onako suh, neugledan, kako se i pristoji nekome tko se bavi onim znanostima o kojima osobno nemam pojma (ali ih nikad ne bih minorizirala, niti smatrala bezvrijednima, kao što to čine prirodnjaci, recimo, komentirajući humaniste). I tako u beskraj. Ali, nisam ni o tome željela pisati.
Sve se češće pitam, ima li bilo što ikakvog smisla. Tko su uopće utjecajni ljudi, može li post nekog blogera pokrenuti svijet, promijeniti bilo što, okolnosti, razmišljanja, stanje u kojem jesmo? Utapam se u besmislu, ne vidim izlaz i čini mi se da je sve što radim uzaludno, jer je ionako ono bitno odlučeno negdje drugdje. I jedino o čemu mogu pisati je djelić svijeta koji sam ogradila zidovima čiju poroznost osjećam bez obzira na trud uložen u njihovo održavanje. Mali je prostor bio zameten snijegom, koji se doduše gotovo posve otopio. Mačke su se igrale u njemu, kos i sjenica ponekad su svratili vidjeti ima li za njih priređene hrane. Na ekranu, smjenjuju se novosti koje ponekad čitam u pauzi, dok ne pišem ili gledam ono što sam snimila, smišljajući najbolji način kako opisati nešto, što na kraju nitko neće čitati. Ako je suditi po najavama i recentnim istraživanjima, ionako se ništa ne čita. Samo se gledaju slike i prate glupave, medijski nabrijane proste rečenice, među čijim retcima rijetko pronalazim odgovore na pitanja zašto tako živimo. Vrijedne informacije sve su rjeđe, jer sve je podvrgnuto ispraznom modelu čija četiri ugla drže senzacionalistički pojmovi, dok sadržaja nema. Okviri neprestano titraju, uz njih je nezaobilazna reklamna traka na kojoj trepere dodatne količine gluposti - kupi me, kupi me, ne možeš bez tog proizvoda, i što ja znam. I tako danima, tjednima, Osluhujem tišinu iz svoje okoline, nema zvuka koji bih voljela čuti. Puhalica raspuhuje topli zrak, štedimo na grijanju, na plinu, na tko zna čemu, kao da će nas to spasiti. Nema telefonskih poziva, čak su i oni prodavači koji na taj način nude kojekakve usluge i proizvode, odustali. Ljudi su postali brojevi u vijestima o nezaposlenima, polomljenima na skliskoj površini, potopljenima nakon havarije. Posvuda na svijetu sukobi, ljudi se svađaju oko autorskih prava ili mogućnosti beskonačne dostupnosti svega što poželimo, Grci teatralno pale vatre, dok ja iz svoje pozicije nemoći pokušavam pronaći odgovor na pitanje, što se uopće događa? Zašto dugovi? Tko je kome smjestio?

 

Za to vrijeme utjecajni blogeri u našoj sredini jednako su besmisleni kao i ona sama; politika, slavni, kuhanje - sveto trojstvo tema koje svatko može podnijeti u 2-3 minute pozornosti. Ulična moda i kombinacije koje bi nas morale navesti na to, da se odijevamo zanimljive, da vodimo život kakav bismo trebali voditi, jer, zaboga, ovo je 21. stoljeće i nema više vremena za neaktivne, spore, neprilagođene. Nekad je vrijeme bilo novac, danas je sve profit; ne, nisam trgovala dionicama, prepustila sam to nekim svojim poznatima koji su me povremeno izvještavali o stanju, da bi na kraju sve splasnulo kako smo i mislili da bude. Privid je bio sladak, posljedice nezaustavljive. Je li to prvi znak starosti (ili ne znam koji po redu, ali one prethodne nisam razaznala)? Postajem li slična starom, čije komentare moram ponekad poslušati kako bih nakratko odagnala njegovu samoću, ili Ireni, koja se bori s nevidjljivim neprijateljem koji uvijek pobjeđuje? Ne mogu razgovarati s nekim ljudima, boli me njihova nemoć, ono na što su se sveli. Ne mogu, doduše, razgovarati ni s mnogim drugim ljudima, neprekidno sam u nekom prijeporu sama sa sobom i s čitavim svijetom. Pa navečer sjedim na kauču, gledam stradanja u Europi koja su bila toliko zastrašujuća da mi se današnji život ipak čini mnogo boljim ili čitam o njima u teškoj knjizi koju jedva pridržavam rukama. Jučer sam probala smisliti neki način, kako čitati knjige od 700 i više stranica, no teško da ću taj patent bilo kome moći prodati. I opet ništa od profita, osim onog intelektualnog (koji se, doduše, ne računa, ili?). Nije mi preostalo ništa drugo nego da se primim posla i fotografija koje stari u zadnje vrijeme daje izrađivati iz diapozitiva koje mu je Ivar konačno donio. Njihove su boje neobične, danas nezamislive, vrlo zanimljive. Scene su uobičajene, kućne, rođendani, Božići, izleti vikendom, putovanje u Veneciju, Davor u suzama, ili nekoliko godina kasnije vrlo mršav, kakvog ga još pamtimo. Baka s naočalama kakve je nosio Tito, Čuček koji se smije jer je volio biti s nama, igrati se, zafrkavati nas. Moja mama, nevjerojatno lijepa, koju gotovo ne želimo gledati kakva je bila, znajući u što se pretvorila. Haljine koje sam nosila - tamnocrvenu baršunastu koju su dvaput proširivali i produljili za jedan volan dok konačno nije na meni raspucala; crnu s uzorkom ivančica koju sam uvijek kombinirala s crnim lakiranim cipelama, tamnoplavu pletenu s malim ružičastim obrubom oko izreza, kaputić s passend-kapom, neke smiješne poze, zabrinuto čelo. Ne znam kad sam se zapravo počela brinuti, no sudeći po fotkama, bilo je to davno. Šetnje su bile lijepe, priroda mirnija; u Veneciji pored nas gotovo nitko, nezamislivo za današnje doba dok se probijamo kroz mnoštvo ljudi koji putuju i s kojima kratkotrajno dijelimo mjesta.
Uvijek sam voljela uzlijetanja i slijetanja. Prepušteni smo tuđoj vještini i vremenskim uvjetima, osjećamo onaj trenutak praznine u koji utječu sila teže i sila uzgona. Ponekad sklapam oči i prepuštam se tom neobičnom osjećaju kojim ne mogu vladati. Ne znam hoće li biti u redu, kako bih to mogla znati, uostalom. Znam da nisam utjecajna blogerica, ali to saznanje me ne smeta. Dobro je prepustiti se, zatvoriti (ili otvoriti) oči, pogledati grad koji se pred nama pruža u svoj svojoj ljepoti (i pritom nije važno o kojem je gradu riječ). Ostavljamo male tragove, nesigurni hoćemo li se ikada vratiti. Ali ni to, kao mnogo ostalog danas, nije važno. Bili smo.

Nepodnošljivost

Jučer je popodne (ili je to bilo neki drugi dan, a posljednji nalikuju jedan na drugi) emitirana neka serija za mlade o životu mladog Merlina. Savršen sadržaj za ove dane koje kao da sam ukrala sama sebi, poklonivši si prisilan odmor u kojem na kapaljku doziram sadržaje koji bi trebali pridonijeti oporavku. U epizodi, neka je sredovječna pjevačica predivna glasa trebala zabaviti kralja, no u stvari se radilo o vještici čije su se prave godine i izgled otkrivali u njezinom odrazu u zrcalu. Na sličan način, iako ne toliko drastično, promatram svoj odraz u izglancanom ekranu laptopa u kojem, zbog čudnog kuta svjetla koje tko zna otkud pada, do mene dopire pogled na ostarjeli vrat. Odjednom je "otkazao" poslušnost, pretvorivši se u nešto što ne želim vidjeti, primjer uzaludnog dugogodišnjeg truda koji očito nije dao nikakve rezultate. Ljubazna kao uvijek, Alka mi jučer na treningu govori o tome, kako je to sve posljedica bolesti zuba, a ja, poprilično glupa za takve usporedbe, ne razumijem o čemu priča. I zastravljeno gledam u otečenu venu koja je, isto tako odjednom, ničim izazvana, pronašla vrijeme i mjesto da se pokaže nakon napornog skakanja preko stepa.
U rukama vrtim mali papirić s brojevima. Izlazi iz aparata nemaštovitog naziva redomat, o čijem smislu razmišljam posljednjeg radnog dana u godini, dok čekam da se na displeju pokažu brojke u koje gledam, prepuštena ritmu i brzini posla koje obavljaju službenice. Papirić sam dobila izborom na ekranu s kojim mnogi stariji ljudi imaju probleme. Stižu u pratnji, ili ovise o ljubaznosti i malo poklonjenog vremena zaposlenika smještenih u neadekvatne, ružne prostorije u kojima će, vjerojatno, provesti radni vijek. Izgubljene zdravstvene iskaznice, ironijom sudbine, pod istom su "tipkom" kao i odjava zbog smrti, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se smješkam razmišljajući kako je Čuček u ovom redu čekao više puta posljednjih godina. Stalno je gubio iskaznice pa bi, bez mog znanja i pomoći, odlazio po nove da izbjegne podsmješljive, čak zajedljive komentare mog oca. Koji je iz fotelje u kojoj je utonula njegova osamljenost popraćena ciničnim opaskama, sipao uvrede na bratov račun.
Mnoge od tih iskaznica našla sam slažući papire i ostale hrpe koječega što su ostale iza njega, i u kojima sam nastojala pronaći ono o čemu nikad nismo razgovarali. Nešto se našlo na tom glupom papiriću koji je istodobno i smiješan i žalostan, u toj kategoriji "usluge" okupljenoj pod virtualnom tipkom na dodir u kojoj se, možda posljednji put, susrećemo. Jer na kraju, sve se svodi na komad papira i pečat koji evidentira konačni nestanak iz sustava. "Sačuvajte ovaj papir i vratite se nakon rasprave, još smo vam dužni isplatiti razliku", objašnjava mi službenica zavaljena u preveliku fotelju, u sobi koja je nastala pregrađivanjem neke veće prostorije u kojoj su samo donijeli staklene površine u plastičnim okvirima, poslagali ih jedne kraj drugih i stvorili mjesto u kojem se arhiviraju gubitci i smrti. Staklena stijena prekrivena je zalijepljenim papirima koji priječe pogled u radni prostor; gledam van, prema željezničkoj prugi. Nema vlaka, a i promet je slabijeg intenziteta, u skladu s danom koji sam odabrala za obavljanje ovakvog posla.
Hladno mi je na biciklu, dok iz Jukićeve vozim u Tvrtkovu. Mala titrajuća svjetla upozoravaju vozače da prolazim pored njih; iz jednog automobila koji se sporo zaustavlja pored mene začujem uzvik čuđenja i odobravanja - prijatelj s kojim se rijetko viđam čestita mi na hrabrosti što se u ovim hladnim i vlažnim danima probijam kroz promet na Nenadovom biciklu. Težak mi je, desna kočnica uopće ne radi, a konačno sam uspjela izgubiti ključ od lanca koji se ionako teško zaključavao, pa ga ostavljam strepeći hoće li onaj odvratni kradljivac ponovno pronaći način kako da me liši još jednog prijevoznog sredstva. Putem nikog poznatog ne susrećem. "Ovi su dani stvoreni za depresiju", razmišljam poluglasno, "nikad nikog nema kad bi mi trebao". Bilo tko, samo da razbije ovu šutnju, monolog koji izgovaram u sebi i koji ne uspijevam u potpunosti zapamtiti kako bih ga zapisala. "Zašto mi nećeš reći što je? Onda ću opet čitati o tome kako se osjećaš, umjesto da o tome razgovaramo." No nisam počela ovo pisati kako bih drugima opisivala svoju tugu; moji su osjećaji i stanja daleko složeniji. Ne posredujem negativne emocije, o njima mi je možda zanimljivije pisati, na njih se drukčije reagira nego na smiješne događaje kojih ima, čak i u mom životu. "Moraš me naučiti kako se rade meringue, to je neopisivo fino. I one sladolede si sama radila?", pita me Nataša dok komentiramo večer kojom smo obilježili trideset godina braka. Kako je to u stvari jednostavno, samo je potrebno odvažiti se, razmišljati o ljudima kojima posvećujem vrijeme utrošeno za kuhanje. Kardamom smo samljeli sami u kamenom mužaru koji smo prije nekoliko godina dobili od Davora i Vesne. Miris je predivan, nesvakidašnji, sviđa mi se njegova posebnost, veseli me ponekad obojiti na takav način stan koji zbog toga djeluje drukčije. "Da, ali to nisu sladoledi", odgovaram pitajući se, kako naučiti nekog raditi meringue ako ne vidi razliku između kreme i sladoleda.
Nema veze, sve je moguće, sve to ostaje zapisano za iduću godinu koja će biti tko zna kakva, pribrojena nizu onih iza nas, odbijena od onih koje su pred nama. U kojoj ću se posvetiti prevladavanju nepodnošljivosti, traganju za lakoćom postojanja u vrijeme nesklono nama ovakvima, kakvi već jesmo. Vani je plavo nebo, sunce se izborilo za svojih pet minuta. Prozor na zadnjem katu starog Kamenskog je otvoren, sve je prepušteno propadanju. Okolina je posve uništena i to stanje nije moguće promijeniti. Ono je trajno, trpno, nepodnošljivo; o njemu nema smisla ni govoriti ni pisati. Ali nemoguće je zabiti glavu u pijesak, u ekran telefona ili nekog drugog gadgeta. Barem meni. U ovom trenutku. Pa gledam ispred sebe, otkud će se možda nešto konačno pojaviti.

Trideset

Ove me godine nikako nije uspio obuzeti božićni duh. Nisam se baš ni trudila, posla je toliko da ne znam za sebe, a i bliska budućnost neće po tom pitanju donijeti nikakve promjene. Vodim beskonačne razgovore, koji nisu urodili ničim osobitim, pokušavajući istodobno smisliti što bi se trebalo skuhati i koga bi morali pozvati. Na malim bijelim kartonima uredno sam ispisala jelovnike i sastojke, povezujući ih nepravilnim, zakrivljenim linijama čije je značenje nevažno. Neki dan strpljivo sam slušala Irenu koja mi je govorila tko ih je pozvao i s kim će provesti praznike, dok su se ispred mene, na zaslonu računala, smjenjivale vijesti koje uglavnom nisam ni čitala. Godišnji izvještaji, kojekakve liste najprodavanijih izdanja, kriteriji odabira o kojima ništa ne doznajem. Vjerovati ili ne? Sastav nakon izbora, crna predviđanja koja najavljuju još teže vrijeme, i svakodnevni izvještaji o smračenim milijunima.
"Jesi vidjela da više nema štaku?"
"Tko?"
Nemam volje uključivati se u te svakodnevne, otprije znane obrasce koji ne donose ništa novo ni zanimljivo. Stari me pokušava nagovoriti da prokomentiramo neku političku situaciju, no odbijam zauzeti Čučekovo mjesto, jer to je ionako nemoguće. Jurcam po dobro znanim prostorijama, 20 stepenica, gore, dolje, skrećem u "svoj" hodnik, pa u sigurnost sobe čija je zapremima prepunjena. Pod stolom u pravilnom ritmu bljeska malena žaruljica jedne od sprava koje se nikad ne gase. Jednom smo u Veneciji vidjeli rad umjetnika koji je ogradio mali prostor u Arsenalima, ispunivši ga desetcima raznih aparata čija su minijaturna svjetla titrala u mraku. Bio je to dobar rad, o prostorima u kojima živimo, uvjetima u kojima radimo, boravimo, spavamo. Ja, recimo, vidim odbljesak plavičastog svjetla sata s pećnice, koji sam već tko zna koliko puta željela s nečim prekriti, ali tijekom dana na to uvijek zaboravim. Rasipa se po zidu postupno prelazeći u spavaću sobu. Laptop prekrivam da me ne bi probudilo snažno bijelo svjetlo koje pulsira i kao da me time prisiljava da ostanemo u stalnom kontaktu. Ponekad u noći stižu poruke na telefon koji kratko zasvijetli dok bočna tipka propušta lijepo plavo svjetlo upozoravajući na još nešto, tko bi znao što.
Sve te predmete nastojim držati na udaljenosti koja mi omogućava stvaranje dovoljno širokog polja; polja, unutar kojeg je moguće egzistrirati unatoč svemu. Ne, ne čitam o prisilnoj dijeti, stezanjima remena i novim milijunima ukradenih kuna, više me zanimaju neke analize prosvjeda koji su obilježili ovu godinu, pokušaji sintetiziranja stanja na tržištu umjetnina, bilo što drugo što me odvlači s ovih terena. No ritam je nesmiljen, a poziva sve više: stanje u nogometu, skandali, namještanje utakmica i zatvaranje nekog groznog kluba izgrađena na obodu Botaničkog vrta. "Ne mogu više, ne znam tko i kad što radi. Umorna sam, nemam volje to pratiti", pokušavam prenijeti svoja stanja, ali sugovornici me rijetko slušaju. Meškoljimo se u zajedničkoj kupki koja nije mirisna, ni ugodna. Između bloka o sportu i kulture stisnute na dnu preglednika redovi su sličica polugolih djevojaka. Tekst koji prate njihove slike glup je i površan, no traje ionako par sati, sve dok se ne izreda nova linija tih prikaza bez kojih je danas teško zamisliti bilo kakve vijesti. Je li se uopće nešto dogodilo, ili je sve to obmana?
Grad po kojem prolazim je gotovo prazan, u dućanima tek pokoji kupac. Čak i na onim mjestima gdje se nekad čekalo u redu na blagajni osjetno je manje ljudi. Sve je polumračno, osvjetljena zvona s mašnama razvučena među kućama teško mogu popraviti dojam koji je otužan. Na Trgu, miris fritula miješa se s onim kiselog, lošeg vina i kobasica. Blagdansko ozračje nestalo je u boksovima ružnih shopping-centara na periferiji, u kojima vladaju neka nova pravila. Na sreću, mene se ne tiču. Ili ipak? Stojim pred policom u knjižari, birajući knjige po koricama. No preumorna sam, ne zamjećujem ono što bih možda mogla pronaći da sam u snazi i špurijusu kao nekad. Dok je bilo vremena a pripreme za blagdane trajale danima, i dok sam se ubijala od posla htijući sve napraviti sama, poput nekog besmislenog heroja čija djela ne izazivaju osobit interes. Sve je trebalo - i bilo je - savršeno. Odabir namirnica, jelovnici, liste poklona, čišćenje. Nije ni čudno da se ni po čemu drugome ne sjećam tih dana, osim po količini posla koji bih obavila, nastojeći ugoditi. Sve je to bilo krivo, a talog iscrpljenosti koji mi je ostao u vlasništvu vjerojatno je najbolji znak kako je sve to moglo biti drukčije.
Jučer sam slušala instrumentalne verzije svih mogućih božićnih napjeva i skladbi. Izvedbe su bile sjajne, a ja sama, usredotočena na rezanje, na zrnca kardamoma koje sam izvlačila iz malih, maslinastozelenih čahura. Miris nije imao veze s Božićem; stizale su poruke na koje uopće nisam odgovarala, mailovi s kojekakvim čestitkama, lajkovi na fotke koje smo objavili. Prolazimo jedan kraj drugog, u prostoru koji smo odavno osvojili. Donijeti stolce, nahraniti mačke, postaviti stol. Uvjeriti Ivara da će sve biti dobro, da će se sve srediti. Čekali smo gladni, da se pojave Tomica, Davor, Ana, Vesna, stari je već sjedio za stolom, spreman za druženje i jelo. Nisam se mogla načuditi, toj krnjoj obitelji koju krpamo kako najbolje znamo, u kojoj uvijek netko nedostaje, netko nekome nešto zamjera, ili je nešto krivo razumio. Sjedimo blizu jedno drugome, ne stižemo se ni pogledati. Koliko je dana prošlo od onog trenutka kad se Nenad nagnuo prema meni, htijući vidjeti koje su mi boje oči, kako bi uskladio boju kamena nekog nakita koji sam trebala nositi na njegovoj reviji. Prije koji dan pokazao mi je knjigu u kojoj je opisan gotovo identičan način prikaza nakita, ali taj se zbio godinama nakon što je to izveo u maloj, danas nepostojećoj galeriji u Cesarčevoj ulici.
Izdržati sve to, ta razočaranja jer nas ne vide, ne čuju; biti jedno pored drugog a da se ni ne vidimo - jer dovoljno je da znamo gdje smo; da smo zajedno i kad to nismo. Trideset godina. Ma, nije to ništa, Stonesi će imati 50. obljetnicu iduće godine, po njima se ionako sve ravna, pa u skladu s tim zaključujem, da je pred nama dovoljno dobrog vremena.

Poste restante

Moram nešto priznati - važni su mi čitatelji. Uvijek se pitam, kako to izgleda, pratiti nešto poput ovog bloga. Iz fotelje, s kauča, ili iz kreveta; za radnim stolom, dok je pauza ili nitko ne obraća pozornost. Ponekad pogledam koliko se čita to što pišem, a amplituda me često obraduje. Dobro, u posljednje vrijeme pišem rijetko, nemam vremena, nastojim stići riješiti sve ono s čim kasnim, što je već trebalo obaviti, borim se sa zaostacima, izvještajima, besmislenim poslovima koje sam morala obaviti jer ih nitko nije mogao ili želio napraviti. Kao da se u jednom trenu sve urotilo, postavilo me u poziciju kakvu nisam priželjkivala.
Kad bih mogla, najradije bih snimala ono o čemu razmišljam, jer čini mi se da najbolje misli prolaze dok ih nisam u prilici zapisati. Je li to važno? Ima li to ikakvih posljedica za bilo koga? Što će se dogoditi ako ovaj blog naprosto zamre? "To će se neminovno dogoditi, to se zbiva sa svim podacima koji se prenose Internetom", kaže Nenad dok se predvečer vozimo kupiti peglu koju sam uspjela pokvariti, ni sama ne znam kako. "Nestat će blogovi, pa sjeti se kako su ih ranije svi sve čitali, a sada ih više nitko ne spominje", nastavlja dok premeće po iPhonu i gleda naslovnice Stonesa koje je uspio konačno prebaciti. Ponosno mi ih pokazuje, promet na sreću nije intenzivan pa skrećem pogled s ceste i gledam u sitnu sliku koju nisam u stanju povezati s nekom konkretnom pjesmom. Neću mu to ni spomenuti, zašto da ga razočaram, pa klimam glavom ponosna na njega i njegov mali uspjeh. No, ne slažem se baš s njim, mnogi kritičari koriste ovu formu pisanja koja je brza i funkcionira gotovo bez posrednika; stranice mnogih nekad tiskanih izdanja, koja su danas nužno na mreži, prepune su blogova, o čijoj čitanosti, doduše, nemam podataka.
Kud god idem, nastojim ništa ne vidjeti. Tek jučer, nakon napornog tjedna, bila sam negdje drugdje. Davor Sanvincenti ispunio je tzv. Bačvu slikom i zvukom, potmulim i zaglušujućim, koji me obuzima dok ulazim u mrak postupno se navikavajući na njegov intenzitet. Slika neba mijenja se polako, prelazi jedna preko druge u više slojeva tako da se čini kao da smo konačno izvan onoga što nas okružuje, negdje drugdje, gdje god želimo biti. Vrijeme se odvija drukčije, ritam ne odgovara onome što znamo i na što smo naviknuti. Sviđa mi se sjediti u mraku, u toj buci koja postavlja druge prioritete i odmara me. Ležim, nitko nikoga ne prepoznaje, jedino Nenad kruži i snima neku djevojku posve prekrivenu točkastim uzorkom koji se djelomično sa zidova preselio na nju. Sviđa mi se biti tamo gdje nas je Davor odveo, nakon magle u kojoj sam otežano disala. Sviđa mi se rad koji me iscrpljuje i ispunjava, s kojim ulazim u neki neravnopravan odnos; ne možda neravnopravan nego opterećujući te istodobno oslobađajući.
Kasno u noći, osnažena tim događanjem, spajam nas sa svijetom, povezujem letove i događanja na koja namjeravamo otići. Pretvaram ih u neke fiksne točke u vremenu, koliko je putovanje moguće pretvoriti u nešto takvo; poput pribadača koje me drže na okupu, da se ne rastvorim i da sve ono što držim u nutrini ne pronađe put prema van. Istodobno radim, jer čini se da je nemoguće prestati raditi; korigiram po tko zna koji put neke legende, čitam mailove kroz koje prolaze neizgovoreni razgovori, komentari koje ne želim čuti. Mace spavaju na Nenadu, raspoređene u položaje međusobnog uvažavanja i podjele prema važnosti. Nema svjetla, ulica je posve mračna, a zvukovi do nas ionako rijetko dopiru. Čujem tek mašinu koja obavlja svoj posao, i ništa više. Ponekad čujem starog koji se diže sa stolca, tjera mačke ili radi tko zna što, ne sluteći da betonska deka koja nas dijeli emitira neke zvukove koji razbijaju samoću. Ne usudim se ni misliti koliko je sad sam, jer Čučeka nema, bez obzira koliko ga je njegovo društvo često opterećivalo, a određeni postupci ljutili. Nema dozivanja, nema ničeg. Nitko me ne pita može li mi pomoći, sređujem papire i sve ostalo što je ostavio za sobom, ponekad brišem suze koje se javljaju bez da sam ih sposobna kontrolirati.
Ne mogu spavati, i hvata me nemoć od umora. Ponekad ujutro, nakon što sam odradila najranije mailove, ili one poslane kroz noć, zaspim nevjerojatno snažno, dubokim snom koji do neke mjere donosi olakšanje. Htjela bih napraviti nevjerojatno mnogo toga, papirići oko mene ispunjeni su zadacima - otići, kupiti, napisati, srediti. Sjedim u autu i slušam neku radio dramu, ili ne znam točno što. Ne znam ni tko je to napisao, a tekst mi se sviđa, osjećam način kako ta osoba gleda ono o čemu piše i što mi je blisko. Beskrajno nabrajanje viđenog, a sve mi se čini kao da sam to jednom vidjela. Do danas nisam doznala tko je napisao to što sam čula - trenutno ne čitam, jer me navečer oči previše bole. Volim slušati, valjda zato i uživam u Davorovim radovima. Primam prijave onih, koji bi mi željeli čitati. Poste restante ću javiti.

Kiša, magla i povremeno sunce

Spavanje ne donosi utjehu, niti me odmara koliko bih htjela. San kojeg se sjećam i zbog kojeg sam se probudila prečudan je i nikako ga ne mogu odgonetnuti. Prepričala sam ga jutros Nenadu, koji me nastojao smiriti no ni zajedno nismo mogli dokučiti njegovo značenje. "Prolazim kroz neko neobično samoposluživanje koje je čas zatvoren, pa zatim otvoreni prostor, u kojem ništa ne mogu naći jer je sve zbrkano i nelogično raspoređeno. U jednoj od prostorija nailazim na muškarca koji leži na podu između dvije mrtve svinje, grizući jednoj jezik. Zgađena, bježim u drugu prostoriju u kojoj se visoko pod stropom suše tanke plahte od mesa, različitih boja. Neobično su tanke i kao da vijore na povjetarcu koji tko zna otkuda dolazi."
Nisu mi jasni ti snovi s mesom. Još uvijek se sjećam onog davnašnjeg, u kojem sam hodala po tlu prekrivenim tankim slojem ružičaste, gnjecave tvari koja je poput mahovine prekrila sve površine. (Dok ga u stvarnom životu pripremam, navlačim tanke gumene rukavice; Ivar i Nenad neće zamjeriti, njima je to posve svejedno.) Nemam vremena tragati za značenjem i ne znam gdje bih uopće počela potragu. Pa se prepuštam opuštajućem mirisu kave i koračam u dan koji neće donijeti ništa novo, ali ni loše. Dok se vozim, polako, posve nekarakteristično za nekog tko nema strpljenja u prometu, prisjećam se petka prijepodne, dok smo sjedili u kavani na Bastilli, čekajući da se otvori neki izložbeni prostor u blizini. Kava je bila dobra, croissanti standardni, veći nego ranije. Poruka koja je stigla bila je nemilosrdna, iako napisana s pažnjom. Nije bilo potrebno da je Nenad pročita, odmah smo sve znali, nastojeći suspregnuti suze jer zašto opterećivati druge kojih se to ne tiče.
Čudno je to sa životima, za koje se dugo, jako dugo čini da su zauvijek, da nemaju rok trajanja. Kao da stojimo na nekom mjestu koje se ne kreće, ili u kojem ne osjećamo ritam promjena koje se događaju pored nas, ne dirajući u naš krhki krug koji nas dijeli od onih manje sretnih.
Nekoliko dana kasnije na Mirogoju je bilo sunčano i vrlo hladno. Muškarac odjeven u crno otvara urnu i pokazuje pločicu na kojoj je ugravirano njegovo ime. Polako prstom prolazim po plohi koja dijeli sjećanje od zbilje; pomišljam na njegove lijepo oblikovane nokte koji su bili nekako u nesrazmjeru s nemarom kojim se odnosio prema sebi. Razmještamo vijence, stari i ja, slušamo što govori Nada koja je došla par minuta prekasno, kad je već sve bilo gotovo jer se ljudima žurilo; imali su još posla. Slušamo je dok priča o onome, što nas nije previše zanimalo.
Razvrstati, pregledati, reciklirati; odlučiti što ostaje, odvojiti od onog što nam ne treba. Dok preslagujem hrpe papira, vrećica u kojima je nastojao posložiti razne dokumente, račune, tko zna što sve ne, pokušavam ući u taj red, imaginarni arhiv u kojem ništa nije bilo raspoređeno na logičan način. Logika se raspala na nešto neobjašnjivo, kao da je nikad nije ni bilo. Na papirićima nalazim neke sheme, nacrte koji su trebali pripomoći iznalaženju načina kako dovesti stvari u red. No ništa nije pomoglo, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da sama sjedim u našoj bivšoj kuhinji u koju se postupno preselio, i premećem po ostavštini koja nema nikakve druge vrijednosti osim emocionalne.
Ostati unutar kruga, pustiti da vrijeme prolazi za nekog drugog. Ne znam previše o vremenu, ne znam koliko ga imamo, što nam je ostalo. Ponekad se iz straha mašim telefona, zovem samo da bi čula kako je krug još uvijek tu, i mi u njemu. Irena mi tiho priča o zaboravu, onome što je bilo i kako je sad; o očekivanjima, nadi koje nema unatoč popijenoj vodi i dijetnoj hrani. Nada čeka, ne znam točno što. Nemamo snage izgovoriti što mislimo, odavno je prošlo to vrijeme. Nives priča o dvoje ili troje staraca koji ovise o njoj, voljno, nevoljno, tko će više znati; i oni se drže kruga, grčevito, ne puštaju, vrijeme stoji i mi s njim. Sretni? Sigurni?

Biljka otpadnik

Danima nema neba. Ne volim takva razdoblja o kojima čak govore i u vremenskoj prognozi, navodeći koliko dugo to traje. I dok po navici, bez neke osobite nade zagledavam prema gore, u dvorištu me iznenadila transformacija jedne skromne biljke. Spasili smo je s krova stare garaže, prije nego smo i taj dio kuće doveli u pristojno stanje. Čudna, grana raštrkanih između nekih cigli koje je tko zna tko jednom ostavio na krovu, rasla je iz nevjerojatno malo zemlje koju je vjerojatno nanio vjetar. Odlučili smo je presaditi ponajviše zbog mog oca, koji je oduvijek imao sposobnost vezati se uz neke takve "otpadnike". Pa je tako i pitanje opstanka ove biljke, za koju ni ne znam kako se zove i u koju vrstu zelenila pripada, postalo važnije od svega što je bilo na redu za popravak. Upornost koja kod mene ponekad graniči s paranojom pripomogla je u traženju osobe koja je za male novce biti spremna presaditi je. I tako smo, ponajprije zahvaljujući međusobnoj igri koju već godinama izvodimo u Čanićevoj, uspjeli iz velike biljke izdvojiti nekoliko mladica čije su prelijepe jesenje boje uljepšale današnje sivilo oko nas.
U poplavi preinaka potaknutih bojama, fotografija moje biljčice završila je na zaslonu računala, gdje je smijenila dugotrajnu dominaciju Pirata s Kariba (nezasluženo, kako se pokazalo, jer unatoč Deppu i Keefu četvrti je nastavak gotovo negledljiv) i neuspjelo povećanje jednog lijepog snimka punog mjeseca, koji sam fotografirala kroz grane breze, dakako iz našeg dvorišta. Zatim sam odlučila staviti je uz današnji post, ali tek nakon što sam izvršila neke promjene u njegovu izgledu, ponajprije zato jer mi je bilo dosadno i nije mi se dalo raditi. Pa je ekipa s fejsa dobila sasvim solidnu količinu fotografija naših mačaka - zajedno s novopridošlim Mingusom kojeg je Nenad donio iz Rijeke - i nekoliko ključnih informacija o crtežima Sylvie Plath, novom krilu povijesnog muzeja u Dresdenu, malo aktivizma iz fotelje i glupavih slika koje već satima dobivaju lajkove.
Ponekad nemam snage pisati, a ni čitati. Nakon intenzivnih razdoblja obično slijedi uređivanje radne sobe koja izgleda kako poprište neke čudne bitke, bez proglašenog pobjednika. No soba zasad ostaje nepospremljena, ona je tek opna koja je poprimila obris moga tijela, postala je labirint čije stranputice nastanjuju hrpe odloženih knjiga i časopisa, složenih po nekom redu koji sam naučila izbjegavati dok se snalazim izlazeći iz nje u mraku. Nikako da dobije raspored s kojim ću biti zadovoljna; kao da je postala dio sustava konstantnog nezadovoljstva koje karakterizira gotovo sve što radim.
Trenutno mi je dosta mnogo toga - i muzeja, i izložbe, nerealiziranih dogovora, neujednačenih aktivnosti, beskonačnih telefonskih razgovora nakon kojih sve ostaje onako kako je bilo. Život je ušao u zastrašujuću rutinu - rad, rad, rad, kratka stanka za kuhanje (stalno jedemo isto, jer ne stignem otići ni na tržnicu), kava - jedna, druga, rad, treća popodne da zaokruži dan, rad i trening navečer. Nikoga ne vidim, ni s kim ne razgovaram, šaljem poruke i lajkam - moja je društvenost svedena na vrlo nisku razinu. Neku večer odšetala sam do Laube, dok je Nenad bio u Rijeci. Par novih slika, razgovor, ljudi koje nisam dosta dugo vidjela. Na povratku doma - pješice, jer mi je ukraden bicikl pa ne želim riskirati s Nenadovim - prolazim kvartom koji dobro poznajem, no koji me uvijek nekako iznenadi. Nije to nešto osobito, tek stambenjaci u pristojim razmacima, jedna strana ulice bolje je osvijetljena od druge, na pločniku ne susrećem gotovo nikog. Znam da je tu negdje, iza ugla, jedna mala obiteljska kuća uz koju ljudi drže srne. U ovom će se kvartu ekstenzivno graditi idućih godina, i pitanje je što će biti s ovakvim drukčijim mjestima na koje novopridošlice uglavnom nisu navikli. Iz jednog stana u visokom prizemlju dopire svjetlo, pa automatski pomišljam na fotografije Mirjane Vodopije koja je snimala prizore iz tuđih dnevnih soba. Svjetiljka koju vidim je ružna, svjetlo neprimjereno hladno i stvara neki jezovit dojam koji me podsjetio na iznajmljene stanove u kojima smo živjeli. U čijim su mirisima bila nataložena tuđa očekivanja i razočaranja.
Stanovi za iznajmljivanje, hladni i najčešće ružni, poput ovog u čiji prozor gledam, privučena lošom reprodukcijom na zidu koja ništa ne skriva, ali ni otkriva. Mjesta kraj kojih prolazim su generička, nižu se nove stambene kuće u čijim prizemljima zjape prazni lokali. Nema nikog, i tek kod Keglića nailazim na neki život. Kvart iz kojeg sam mnogo puta odlazila, a da zapravo nikad nisam otišla. Ne znam zašto sam se vratila. Na sreću, trenutno nemam vremena razmišljati o (be)smislu  te odluke.

Wij zijn totaal andere Menschen

"Četrdesetdevet, zašto ne možeš reći četrdesetdevet?" "Zato što sam mlada, nemam toliko godina, nemam uopće godine." Dok glumica izgovara ove riječi ne prestajem se smiješiti. Rijetko dobar tekst, rijetka situacija u kojoj se doživljavam, nalazim svoje mjesto, kao da sam napisala ili barem već jednom izgovorila te riječi. Možda jesam, vjerojatno sam ih čula, pročitala u kinu ili na televizijskom ekranu dok sam jednom, tko zna više kad, gledala film istog naslova i iste radnje kao i predstava.
Godine. U predstavi, kao i u filmu, nije stvar u alkoholu, kao što to uostalom nije ni u stvarnom životu. Stvar je daleko jednostavnija, ili se to samo tako čini. Već sam dugo vremena toga svjesna, jer stvar je u godinama - bolje rečno, u njihovom ne izbjegavanju, nego nepoštivanju. Obuti visoke pete na uske traperice i lijepu bluzu, ili malu crnu haljinu (ne doslovno, naravno), ogrnuti se balonerom (nekim od onih lijepih koji vise u ormaru i koje tako rijetko iznosim van); poistovjetiti se s nekom utvarom, po mogućnosti mladom, od koje postoji neka korist, no nismo je svjesni, ni glumica ni ja. I tako sjedim u tom prvom redu dok se preda mnom na neki način odvija jedan dio mog života - ne, nisam ga provela na pozornici, ne glumim za život, ne pijem, ne vraćam se bivšem partneru (ni ne sjećam se da sam ga ikad imala, uostalom), ne vodim paralelne razgovore sa scenaristicom, režiserom, ni s kamerom. No istovremeno osjećam se kao na svom terenu, kao da bih bez okolišanja mogla iskoračiti među te ljude, progovoriti nizozemski (iako sam učila onu "seljačkiju" verziju koju govore u Belgiji i s kojom se Nizozemci toliko sprdaju), ispričati što je to toliko osobito u tim godinama koje i imam i nemam.
Ne, ne prati me utvara; zapravo me prati ali neke posve druge vrste. Ne prati me utvara godina, starenja, dobro - možda malo, poneke stvari ponajviše zato što na njih ne mogu utjecati. Ali sve u svemu nije loše, još uvijek mogu skakati, trčati, plesati, osjećaj za ritam nije me napustio, dvije bore na čelu nisu dobile društvo, glazba koju slušam odaje da nisam odustala od sebe. Pratim, slušam, gledam, kraj mene su časopisi koji donose novosti, a i Nenad ne odustaje, puni nas svojom energijom, jer mi ipak nismo potpuno različiti ljudi. Ili ipak?
Teško je procijeniti, jer malo je onih s kojima to mogu komentirati, vremenom veze i odnosi slabe, rastvaraju se, a i sve je manje volje i snage da s bilo kim raspravim ovakve situacije. Pa mi ne preostaje drugo nego ih komprimirati u tu jednu večer dok s osobom koju ne poznajem i koju vrlo vjerojatno nikad neću upoznati dijelim iskustva o kojima ni s kim ne razgovaram. Ali za to sam vjerojatno sama kriva, nemam ni vremena ni volje za small talks, ne snalazim se u tome, možda nikad ni nisam. Kao što se ne snalazim ni u dućanima dok kraj mene žene usredotočeno grabe određene komade odjeće posve nesvjesne moje pozicije, neke glupave neizvjesnosti čije korijene nikad nisam istražila. 
Wij zijn totaal andere Menschen, kaže glumica svom partneru, mazno, pomalo pretjerano, da joj ne povjerujem. Da, donekle smo drukčiji, ali ne posve različiti, teško je odrediti te detalje, razdvojiti ono što je bilo od ovog što jest. Kosa mi je drukčija, tijelo se neminovno mijenja. No pogled koji sama sebi upućujem iznutra jednako je svjež i nalikuje onom nekadašnjem, što me iznenađuje. Jer nakon svega proživljenog, nakon umora, bolesti, pogleda prema onima koji odlaze i u tome nas trebaju osjećaj nekog sjaja u očima nije loš, zar ne? Ili je to samo privid nastao pod utjecajem svjetla koje dopire s druge strane zaslona računala? Smješkam se, jer glumica posrće i na kraju završava Nenadu u krilu; ostali se glumci ispričavaju zbog neugodnosti koju je prouzročila tim dobro odigranim pijanstvom. Poslije predstave šećemo do kuće, ne posrćemo. Ne znamo koliko smo različiti, jesmo li drukčiji i zapravo nam to nije ni važno. Koraci su nam brzi i sigurni, glazba koju slušamo glasna, a razgovor ne prestaje. I tako već godinama, koje i imamo i nemamo.

Korijenje

Žena koja nas je dočekala na vratima ustanove koja više ne postoji odjevena je u bijelu haljinu. Ima specifično tijelo, nabito, jabukoliko, i pretjerano se sunčala ovog ljeta. Srdačna je, kako to znaju biti ljudi iz manjih gradova kojima je drago kad pokažete interes za nešto iz njihove sredine, znak pažnje da su živi i da postoji nešto izvan sumaglice u kojoj već dugo žive. Odale su je noge prekrivene crnim dlakama, nešto što već dugo nisam primijetila. I pitam se, dok se uspinjemo stubama i zatim silazimo u hladan i prljav podrum, u kojem ćemo neko vrijeme pregledavati arhivu jednog projektnog zavoda u likvidaciji, je li to posljedica malog mjesta, ili osobne nebrige. Možda je posve iracionalno u ovom trenutku razmišljati o njezinim dlakavim nogama, mislim penjući se po klimavim drvenim ljestvama, vadeći prašne dokumente koje je već jednom netko očito pregledavao, uklanjanjući poneki fascikl koji bi nam mogao biti važan. Ako je uopće više bilo što važno u ovom sluđenom vremenu u kojem nastojimo egzistirati.
Sava je lijepa, čak plavičasta, mirno zavija i odlazi negdje gdje nikad nisam bila. Dan je sunčan, restoran u kojem pokušavamo nešto pojesti stravičan, kao i vlasnik, uostalom; jedan je od war lordova koji je obilježio ovaj dio Hrvatske iz kojeg mnogi nastoje trajno otići. Svi žele otići. Lj. mi priča kako su i oni jednom željeli otići, već su imali sve dogovoreno za Australiju, ali ispriječila se majka koja nije željela ostati bez jedinog djeteta. Pitam se jesam li i ja jednom uistinu željela otići, ili je prevladao neki pritajeni strah, što, kako, kuda? Anita priča o kćeri koja je otišla, i o tome kako je i ona spremna probati negdje drugdje. Za to vrijeme sjedim i osjećam neki strašan nemir, ne znam je li to od korijenja koje me vuče i ostavlja nemoćnom za bilo kakve radikalne poteze, jer - tko će brinuti, provjeriti, uraditi, utješiti? S druge strane osjećam mučninu od svega što je trenutno ovdje, od okolnosti koje su mogle biti drugačije, od uspavanosti, od tableta koje sam popila u zadnje vrijeme da bih se smirila, i koje definitivno ne djeluju.
Pravimo se da živimo. Odlazimo u kazalište, plješćemo nekom liku na ulozi, sjedamo u kafić na piće, pokušavamo postojati. Grad kroz koji prolazimo izaziva novi nalet mučnine, i nikakvo piće niti ne znam koliko tableta za smirenje nisu u stanju odmaknuti me od stvarnosti. Plastična slika svijeta u kojoj odavno nemamo svoje mjesto, jer ono u čemu sudjelujemo privid je, rubno zbivanje koje ne dopire ni do koga. Pričamo o studentima, o novim angažmanima, o novom pokušaju ostavljanja traga na nekog, o tome kako će biti. I posve smo sami, Nenad i ja, osuđeni na naše razgovore koje vodimo trideset godina, kao jedino moguće utočište izvan kojeg bjesne oluje, mijenja se svijet, prolaze bujice glasnih, divljih, nezainteresiranih. A mi sjedimo uz rub neke kuće, nije važno gdje, i nastavljamo razgovor koji smo poveli toliko davno da više nisam ni sigurna, o čemu je tada bilo govora. Pokušavam ostati svjesna slike koju sam zamijetila tog dana na poslu - prelijepe bijele ruže ostavljene u čaši vode u prljavoj zavarivačkoj radionici koja se nalazi u suterenu zgrade u kojoj radim. Miris je kiselkast, na strojno ulje, nikad počišćene podove, prljave prozore i jeftino vino koje su radnici očito pili uz gablec. Gadi mi se kvaka koju moram pritisnuti, dok bijela rascvala ruža idealno sumira ono kako se osjećam, iracionalno pokazujući svoju ljepotu okružena prljavštinom. Čak i u tim uvjetima netko ju je morao staviti u vodu, omogućiti da dostojno skonča. No razgovor je već otišao negdje drugdje, pa će o ruži Nenad morati čitati.
Ako će se ovaj osjećaj težine nastaviti, vjerojatno ću poludjeti. Pitam se gdje je nestalo doba kad se vidio izlaz, kad se moglo sjediti i ne činiti ništa, kad je bilo vremena za druge - stvarnog vremena, a ne nužnosti. Pokušavam osmisliti neki zajednički ručak, nedjeljnu oazu kojom ću dokazati da još uvijek mogu. Za stolom vodimo prilično ugodan razgovor, pokušavam prepričati svoj interes za nevidljive čitatelje koji dolaze s raznih strana svijeta, iz nekih firmi za koje nikad nisam čula i u kojima rade ljudi koji ponekad, ne znam koliko često, iščitavaju ove smiješne retke koji ni o čemu osobitom ne govore. "I ja čitam tvoj blog", kaže Vesna; ne znam što bih na to rekla, ne znam je li mi drago ili nije. Ne volim izjave koje govore o činjenju bez da komentiraju pročitano, ali to sam samo ja.
Kome je uostalom važno, tko što piše? Dovoljno je naslikavati se po novinama, lagati o završenim fakultetima, o osobnoj važnosti koja je veća od bilo čega drugog. Samo su slike važne, samo na njih klikćemo, sadržaj ostaje nepročitan. Ali slike su opasne, onima koji ih znaju pročitati govore daleko više od onog, što je netko zapravo namjeravao reći. I u ljepoti te činjenice nalazim zadovoljstvo, nakon što sam sumirala sva uzaludna prijateljstva. Oko mene ionako su slike doba kad je bilo mnogo teže. Doba koje ovo društvo nastoji zaboraviti, odričući se svoje povijesti, mnogo toga što je bilo vrijedno zapamtiti. Akteri te povijesti su oko mene, sjede iznad mene, slušam ih na telefon dok mi pričaju nešto o čemu ih već dugo nitko ništa nije pitao. Oni su poput toliko potrebne stanke u besmislu. I to bi moglo biti dovoljno za prividno smirenje, zar ne? 

Always look on the Bright Side of Life

Jackie me snimila u smiješnoj pozi u hodniku

U naletu nekog svog ludila čupam zanokticu. Prvo ju susjednim prstom nervozno odvajam od kožice i nokta, radeći to uporno, ponavljajući pokret koji mi donosi neugodu, pa čak i bol. Kad nitko ne gleda, ili se barem tako čini, izvlačim je zubima sve dok ne poteče vrlo malo krvi i osjetim pulsirajuću bol u prstu. "Živa sam", pomišljam pritom, "sve je u redu, ili će biti u redu". Situacija je bedasta, vjerojatno i nepotrebna, moja nervoza nesvladiva bez boli, bez tog mikro-ozlijeđivanja koje donosi privremeni spas, drži me usidrenu u poziciji iz koje se ne mogu maknuti.
Jedno jutro probudila sam se nasmiješena, istog trenutka svjesna da je to toliko poseban događaj da bi se o njemu moglo nešto napisati. Sanjala sam da sam obučena u klaunovsku odjeću intenzivnih boja, kovrčave blonde kose koja je čvrsto stajala oko moje glave, i da Sonji pjevam Always look on the Bright Side of Life. Situacija je bila toliko nestvarna koliko to snovi dopuštaju - moje nasmiješeno lice, snažan i uvjerljiv glas, pomalo napadni pokreti tijelom, i sve to "začinjeno" nekom nestvarnom arhitekturom. Stajale smo, naime, u blizini triju nebodera vrlo inventivnih pročelja, posve nemogućih i snovitih. Ne znam jesu li me oni naveli na pjesmu, ili joj je uzrok ostao zaboravljen u ostatku snova. Dan poslije budim se smrknuta, izmučena nekom sumanutom pričom o smrti osobe koju ovlaš poznajem. Razlozi ovog sna još su mi nejasniji od karaoke-style sna, no to su stvari oko kojih se doista ne mogu dalje truditi shvatiti ih. Možda i nije potrebno.
I onda zanoktica, vrh prsta lagano otečen i bolan na dodir, karakteristično pulsiranje koje umirujem zalijevajući ga alkoholom. Ludostima nikad kraja. Zrak koji udišemo sve je teži, ponekad se čini kao da se opire i ne želi ući u moj sustav, prokolati žilama i venama. Sve je teško, i vrijeme, i posao i odluke koje donosimo nesposobni za bilo kakve alternative. U trenutku slabosti čitam poruke koje sam odlučila sačuvati u telefonu. Ne znam koja će biti njihova sudbina, jer telefon je star, povezan selotejpom koji sprječava ispadanje poklopca i baterije. Opirem se navali osjećaja manje vrijednosti jer mi prsti ne klize po zaslonu na dodir. Pametni telefoni. Svu pamet izgubili smo prepuštajući se gadgetima koji pamte i "misle" umjesto nas, podsjećaju na sastanke, puštaju zvukove, pište, stenju i sviraju drage melodije. Ne želim ovisiti o svakodnevnom zadovoljenju želje za nečim novim što ću još brže odbaciti. Prebirem po izlizanim tipkama koje su u skladu s najnovijim nail-artom koji sam iskemijala i koji je Nenad popratio sumnjivim komentarom (pa sad više ne znam sviđa li mu se ili ne). Sačuvala sam poruke ljudi koji su u međuvremenu umrli, ali su svejedno imali vremena poslati par lijepih riječi. Jedna davna Ivarova poruka u koju gledam da se ne bih previše živcirala, neke fotke koje sam snimila i više uopće ne znam jesam li ih prebacila u drugi, isto tako nesiguran medij. Jedna rođendanska zahvala, adrese, brojevi telefona koji su ostali nerazvrstani, naslovi knjiga koje ću možda jednom stići pročitati.
Kroz kuću prolaze neki novi ljudi, komentiraju i prisjećaju se kako je tu nekad izgledalo. Do mene sve rjeđe dopiru te stare slike, tu su, negdje, ali kao da više nisu važne. Čak ni u Kamensko više ne pogledavam, jedino sam primjetila da je netko zatvorio prozor kroz koji je u peglaonicu dopirala kiša. Moj se svijet još više suzio, gotovo je u potpunosti ograničen stranicama knjiga i časopisa, listovima ispisanim pomalo nervoznim rukopisom koji odaje godine provedene za računalom. Histerično čitam dvije knjige jednu za drugom, da ne ispadne kako književnost više ne stanuje kraj mene; hvatam dah s Falladinim bračnim parom i njihovom gotovo uzaludnom borbom s nacizmom. Instinktivno se zauzimam za lik neshvaćenog otpadnika kojeg Sadie Jones opisuje na jedan neobično suzdržan način, kojim ipak uspijeva reći sve što je namjeravala. Krajičkom oka zagledavam u zimske modne najave, razmišljajući što bi od toga bilo neophodno uvrstiti u ormar iz kojeg rijetko što vadim. Ionako nigdje ne idemo, sve je stalo i samo čekam da sve što radim što prije bude iza mene. I tada ću leći i pročitati sve ono što proviruje s polica i čeka me, odgovorit ću na propuštene pozive, otputovati tamo gdje još uvijek ima događaja zbog kojih se isplati sva ta muka, sav taj posao i izolacija. Ne znam što će biti nakon toga, ako ništa drugo, onda barem poneka tema koja će možda izmamiti osmijeh na licu. Pa makar i u snu.

Stanje - vjetrovito

Čekam vijesti. Ne znam doduše kakve, ni od koga bi trebale stići. Nisam sigurna ni na koji će način stići, telefonski, e-mailom, možda će mi netko nešto reći, ili je sve ovo samo jedna uobrazilja. Ionako se stalno nešto doznaje, netko nešto javlja, ne nužno ono što bih voljela čuti, ni doznati.
Mnogo je toga što čovjek ne želi doznati tijekom života. Kad bih mogla odvrtjeti neku traku na kojoj su zabilježeni neki od proživljenih trenutaka, sasvim sigurno naišla bih na ono što nisam htjela čuti. Ako bih se vratila u djetinjstvo, mnogo je toga što ne bih htjela da sam čula. Vijesti su bile čudne, ponekad izgovorene tiho, da ih mi, djeca, ne bismo mogli čuti. Ne znam što bi bilo da smo ih čuli izgovorene glasnije, jer ionako je sve na ovaj ili onaj način došlo do nas. Na Mirogoju smo znali proći pored groba nekog u to doba važnog političara, kojeg je moj otac komentirao ispotiha, spominjući s  kim je sve održavao kontakte, ili što ja više znam. Nada je donosila vijesti s posla, nešto vezno uz goleme količine loše naslikanih slika koje su kupovali Talijani, Nijemci, ili su ih naši prenosili u inozemstvo i prodavali. Ponekad neka vijest o spašenom spomeniku, češće ona o nekom srušenom, loše popravljenom, ukradenom.
Stric je donosio vijesti o sportskim uspjesima, porazima, načelno nikakvom ulaganju u sport, vijesti o očekivanoj izgradnji novog bazena, onog posebno namijenjenog skokovima u vodu. Više se ne sjećam je li ga dočekao, dok je još bio aktivan. Baka. Ona je donosila vijesti iz prošlosti, ako joj je bilo dozvoljeno da o tome govori. Često su stari i stric vikali na nju, govorili joj da o tome ne treba govoriti, no "šteta" je već bila učinjena. Uvijek sam, naime, imala dobar sluh i čula i ono što nije bilo potrebno čuti. Omama je donosila vijesti o Nadinim sestrama; odnosi među njima bili su složeni, barem se tako činilo onda, dok bih danas zaključila da je sve to bilo manje-više onakvo, kakvo je i inače u obiteljima. Vijesti su stizale i o ljudima o kojima ništa nisam znala, recimo, Irena bi donosila vijesti o Kubyju, ili nekom književniku ili slikaru. Mreža odnosa koje smo gradili postajala bi sve veća, iako se često temeljila na vijestima koje su prenosili drugi, koje smo slušali s manje ili više pozornosti, putem gubeći neke pojedinosti.
Vijesti koje danas dopiru do mene, grozne su. Brzina kojom stižu nesmiljena, količina nepotrebnih saznanja neizmjerna. No ponekad doznajem nešto važno, iako su te priče iz obiteljske povijesti rijetko provjerive. "Stanje je vjetrovito", kaže Irena o Bennu, dok istodobno vizualiziram kako bi to moglo izgledati. Automatski prelazim na vijest koji mi je prenijela dežurna osoba u Hitnoj pomoći, dok smo ga tražili nakon što je otišao u šetnju i nije se vraćao više sati. "Da, stranac, Nijemac, je, javili su da je u kolima koja stižu, ili su negdje blizu vašeg kvarta", glasila je vijest koju mi je nakon uzaludne potrage prenijela nepoznata žena ljubaznog glasa. Vijesti o odnosima u obitelji koji nisu onakvi, kakvi smo mislili da jesu. Jer, što bi bilo da je drukčije, da smo povezani drugim uzorkom tkiva, da nismo oni koji jesmo? Ili ne bi bilo nikakve razlike?
Dok se vozimo nastojeći otresti nagomilani umor od pisanja, čitanja, piljenja, iščekivanja tko zna više čega, gledam ljude pored kojih prolazimo. Neka namrštena žena tužnih očiju, koje su djelovale kao da pije. Stari bračni par, ona ispred sa štapom i nekom čudnom snagom koja ju tjera dalje, on iza, pogrbljen, uznemirena koraka kojim već dugo nije mogao parirati svojoj supruzi. Odjeveni u plave kostime, čudno plave, jer boja je ta koja mi je skrenula pozornost dok smo se vozili praznim Prilazom. Na povratku, na jednom od izloga neobičan oglas - ime nekog muškarca i poziv na radionicu smijeha, ne znam tko je to, i kakva bi to radionica mogla biti. U gradu sve djeluje napušteno, i nije smiješno. Poneka zastava podsjeća da je praznik, glavni heroji su, doduše, osuđeni, politika se njima koristi na sebi svojstven način, i sve su to vijesti koje ne možemo izbjeći. Više ne znam kako uopće stižu do mene, pronalaze pukotine dok ne pazim, gmižu, zagađuju okolinu.
Često imam osjećaj neke groze, kao da čekam neku zastrašujuću vijest koja će doći, i čiji dolazak unaprijed me čini bolesnom. Ne znam zašto, ni što čekam. Toliko je toga što se događa istodobno, toliko riječi, slika, napisanog, neizgovorenog. Groza me ne napušta ni dok gledam ljude oko sebe, mlade žene, neke neprimjereno uređene, neke debelih trbuha u koje su zasječeni rubovi preuskih hlača koje su odjenule; lijepe i njegovane, žene koje su u društvu, same, žene kojih nema. Čije je stanje vjetrovito.
I što to točno znači, vjetrovito? Vjetar koji mijenja smjer, ili onaj koji stalno puše iz jedne strane svijeta? Koji nosi kišu, ili zaparu od koje se ne da disati?

Mala snaga

Koža na njezinim rukama istodobno je mladenačka, i pomalo potrošena. Ima zanimljivu strukturu, u jednom trenutku djeluje posve glatko da bi koji čas kasnije postala vidljiva gotovo svaka pora. Pogladila sam je par puta, nemoćna pružiti više. Nosi smiješne okvire naočala, neku suvremenu inačicu retrostila, pomalo mačkasto izduljene, ružičaste. Možda posve neprimjerene okolnostima, no k vragu sa svim tim ustaljenim običajima i očekivanjima. Pokazala mi je gotovo posve crni nokat, ozlijedila se dok je pokušavala zatvoriti prozor u svom tavanskom stanu. Dok sam bila mlada mislila sam kako je to lijep stan, no sada više ne znam, zapravo ga se ne sjećam iako smo se nekad tamo češće nalazili.
Koliko nam je vremena ostalo, pitam se dok gledam njezine lagano zamućene oči utišane od lijekova koji joj pomažu kroz dan. Koliko ćemo još puta stisnuti nečiju ruku osjećajući se sigurni, kao da će sve ovo potrajati? Tisuću kilometara odavde, Irena leži na kauču uvjerena kako su sve odluke bile krive, kako je bilo potrebno poduzeti nešto drugo, no ni ona ni ja ne znamo što je to trebalo biti. Pa dok ona nastoji smiriti bolove u želucu, ja joj prepričavam moje bojazni koje ne volim dijeliti ni s kim drugim, osim s njom i Nenadom. No ni oni nisu zavrijedili slušati sve što mi prolazi kroz glavu, pa se onaj dobro poznati osjećaj počinje spuštati malo niže stvarajući karakterističan, gotovo neizbježan pritisak s kojim više uopće ne znam što da počnem. Učinila sam sve što sam mogla, napisala sve što se od mene očekivalo (dobro, ne baš sve, ali ide, jedno po jedno); pročitala sam i uredila Nadinu knjigu, ispratila prijatelje, objavila par aktivističkih postova na fejsu, održala predavanje, govorila za neke televizijske priloge, radila i radila. I nije mi lakše, o ne; gušim se dok sjedim straga u autu, a Ivar kao obično prebrzo vozi, ne mogu se iskobeljati iz tog labirinta u koji, koliko se sjećam, nisam ušla svojom voljom, vremenom zaboravivši kako sam u njega stigla.
Utjehe, barem zasad, nema u knjigama, iako su me tako odgajali. Osjećam težinu poneke predivno napisane rečenice, svjesna da mi vjerojatno nikad neće poći za rukom sročiti nešto takvo. Nisam u stanju snimiti fotografiju koja će zadovoljiti moje visoko postavljene kriterije, koji ionako ne garantiraju ništa, pa ni očuvanje prijateljstva. Pa mi ne preostaje ništa drugo nego promatrati mirise starijih radova raspoređenih po Umjetničkom paviljonu, nastojeći povezati razne smjerove kojima su se umjetnici svojedobno uputili. Njima je, na sreću, bilo omogućeno slobodo kretanje, za razliku od ljudi odvedenih u jednu historicističku palaču u Budimpešti, iz koje gotovo nitko nije izašao živ.
Ne volim muzealizaciju straha i ljudske patnje, nisam sigurna kako se ponašati u takvim okolnostima, što misliti, osjećati. Tako je i u Kući terora u kojoj mi se neke situacije čine pretjeranima. Mnogo je posjetitelja, no stalno mi izmiče neki osjećaj poštovanja prema žrtvama. Stojimo u redu čekajući ulaznice, tiskamo se kroz preuske prolaze kroz koje nas propuštaju unutra. Ikonografija postava je prepoznatljiva, pa i predvidiva, signalizacija pretjerana. Smeta me komocija toaleta uglavljenih između informacija o mučenjima, o brojkama, sudbinama. Sve do ulaska u lift, u kojem pratimo ispovijest muškarca koji je pomagao oko smaknuća, borim se s tim prostorom, neprimjereno obučenim ljudima, interesu prema nečemu što treba znati - ali koji je ispravan način spoznaje?
Kratak isječaj razgovora bio mi je dovoljan i što se mene tiče, ta kratka vožnja i konzervirani zapušteni podrumski prostori u kojima su bile ćelije i prostor za smaknuća posve su dovoljni. Oni su poput Tornja holokausta Daniela Libeskinda, u kojem par nedostižno visoko postavljenih svjetlosnih prodora u inače praznu prostoriju govori o izgubljenoj šansi Židova ubijenih u koncentracionim logorima.Stojimo ispred kuće u Budimpšeti, razgovaramo o zgradi u središtu grada - ne nekom udaljenom mjestu o kojem nitko ništa nije znao jer je bio daleko - o poziciji moći i straha. Na povratku nisam u stanju razgovarati, ni gledati oko sebe.
Aktivirala sam unutarnji pogled, no prizor u koji gledam ne donosi smirenje, već naprotiv.

Dani su dugi, vreli. Vrijeme tijekom kojeg je moguće raditi sve je dulje, pomalo ljepljivo. Mačić odgaja Mačicu, barem nam tako tumači veterinar koji grli i ljubi našu malu prinovu koja je jednostavno ušetala Ivaru u auto (ako je baš za povjerovati u tu priču) i doputovala do nas. Poremećaj ravnoteže? Do neke mjere, ali i to je ponekad dobrodošlo kako bismo osvijestili što imamo i što možemo. 

Slika preko puta

"Izvolite, sjednite." Pokretom ruke pokazuje mi mjesto za dugačkim stolom na kojem je svega nekoliko knjiga. Iza, na zidu, redovi su polica ispunjeni knjigama, katalozima i časopisima, i samo jedna okrenuta je naslovnicom prema posjetiteljima. Vidim poznato lice kako se osmjehuje, vjerojatno su ga snimili dok je govorio o nekome drugome, kao što to radi posljednjih pedesetak godina.
Sjedam za stol, sve se odvija nekako sporo, kao da ne pripada ovom vremenu. Polako dižem pogled i gledam u sliku koja mi se oduvijek sviđala. Babićeva Crna zastava, kako smo je uglavnom nazivali, nevjerojatno je proporcionirana u toj sobi u kojoj je do prije godinu dana živjela neka obitelj koja nije brinula ni o čemu. "Tu je bio svinjac", priča mi, "sve prljavo i zapušteno". Ne mogu zamisliti kako je moralo ranije izgledati. Samo sjedim i gledam oko sebe, raritet koji mi je u rukama izaziva poštovanje, čudi me lakoća kojom se sve odvija, razgovor koji vodimo.
Vozim se sjenovitom stranom ulice, poput Irene koja već godinama drugima tumači kako unaprijed zna kuda treba ići. Izbjegavam haustore iz kojih iznenada netko može izaći, dok mi guvernal pleše pod teretom knjiga, torbi i svega ostalog što prevozim. Često mi se čini da je ono što u tim trenucima smišljam, najbolje što bi mogla napisati. No ne silazim s bicikla, ustrajem u vožnji dok rečenice i misli s kojima sam tako zadovoljna odlaze u nepovrat. Ponekad do mene dopru njihovi odjeci, no to se događa rijetko, pa se prepuštam nekom slobodnom tijeku misli. Ako za njega još imam snage i vremena.
Pričati priču. Nisam sigurna je li to uopće ikome interesantno. Već se danima sjećam onog sna iz djetinjstva, apstraktnog prizora koji se činio kao da se nalazim u centru - ili možda izmaknuta od njega - nekog kaleidoskopskog kaosa koji mi prijeti, čiji me oblici ugrožavaju i koji je pritom imao neki specifičan, pomalo neugodan miris. Nisam voljela taj san, činilo se kao da me guši i prisilno budi, jer naprosto nisam mogla podnijeti taj pritisak. Miris je teško opisati, njegova svojstva s vremenom su donekle izblijedjela; kao da me podsjećao na nešto vezano uz lijekove, bolest, stanje koje ne želimo. Trenutno se i na javi osjećam kao nekad u tom snu. Jučer prije predavanja jednog od dvijce braće dizajnera, koji je na nepretenciozan i simpatičan način obrazložio sve nijanse i fine pomake u oblikovanje koje su postigli, htjela sam pobjeći iz dvorane. Možda ludim? Ili je vrijeme za priče, za izmišljene odnose koji počivaju u stvarnosti, ako ona uopće postoji.
Teško mi padaju tuđe odluke, ruše ustroj do kojeg sam jedva došla slaganjem, pomicanjem i uklanjanjem. Zadovoljstvo mi predstavlja promatranje odraza svjetla koji prolazi po stolu, preko zida, stvara neke putanje i linije markirajući prostor za koji sam mislila da ga u potpunosti poznajem. Ispred prozora zasadili smo dvije nove biljke, kako bi ublažila vizualnu agresiju oljuštene, isprane fasade Kamenskog iz čijih se prošupljenih oluka slijeva bujica vode. Ulica je i dalje često mračna, i kao da je zamrla bilo kakva aktivnost u tom njezinom središnjem, ranije  najaktivnijem dijelu. Kao da je nestalo djetinjstvo, slike kojih se sjećam dok sam jednom kao djevojčica, zajedno s nekoliko prijateljica iz razreda, ušla u njihove prostorije kako bi "na licu mjesta" vidjele odjel u kojem su se kreirale tkanine i uzorci. Ništa drugo. Nema čvrstih veza s tim razdobljem, postepeno se osipa, ljudi nestaju, odlaze, umiru. Tektonika je ozbiljno uzdrmana i samo čekam s koje će se strane ploča na kojoj stojim, ponekad jedva održavajući ravnotežu, nakriviti.

Sjedila je na kauču-krevetu, u nekom čudnom raspoloženju. Drveni okvir obojan je tamnosmeđe, presvlaka je siva, opšivena oko madraca čiji se zelenkasti uzorak može vidjeti samo s njegove donje, skrivene strane. Bilo je to doba dok se madraci nisu preokretali, i dok su postupno preuzimali oblik tijela koje je postajalo sve teže, ili sve veće. Soba je imala tipične improvizirane pregrade, prevladavao je nedostatak privatnosti, a iz jednog zvučnika je ponekad, kad je za to bilo prilike, treštala glazba. Sjedenje je zamijenilo ležanje, pokušaj opuštanja, okretanje glave od mirisa podruma u koji je zašla ne svojom krivnjom. Oko nje svijet odraslih činio se nedostupan, nekih nije ni bilo, sjedili su u kuhinjama koje su kilometrima udaljene od prostora u kojem se odvijala njezina osobna drama. Suluda razmišljanja o bojanju zidova, počevši od hodnika, preko stubišta, predvorja pa sve do soba u kojima je vladao neki imaginarni građanski red, nastavila su se - i dalje u mislima - i na pročelja. Obojati, počistiti i pospremiti. Preurediti police u ormaru, posložiti knjige koje joj u idućih par mjeseci neće trebati, jer ih je pročitala ili tko zna što je već s njima bilo.
Ne odustati.

Kaže mi Nenad, "da smo znali kako će to jednom izledati, možda se ne bi ni ustajali iz kreveta". Sjećam se tih izležavanja, ukradenih dana, osjećaja nemira koji ih je pratio, glupavih odluka tipičnih za to doba, ili ne?U fazi romansiranja djetinjstva i mladosti, ljudi koje znam svašta su u stanju izreći. Pa se samo smiješim, hvala bogu da postoji zaborav u koji će utonuti i te tko zna koliko puta prepričane priče o reviziji mladosti i onome kakvi (ni)smo bili. Vožnja biciklom gotovo redovito traje dovoljno kratko, da se tome nemam vremena dalje posvetiti.

Bilježnice

"Nema te." Ne, nema me. I što je najgore, dok hodam, vozim se, odlazim i vraćam se, ne razmišljam o onom što bih mogla napisati. Nemam aktiviranu onu malu bilježnicu, unutarnju, koju nikad nitko nije vidio. Ni ja ne znam kako ona izgleda, niti sam bila svjesna njezinih ispisanih stranica. No u trenutku dok slušam Amiru kako mi govori, polako okrećem zamišljene stranice, svjesna da su zbog nekog razloga već tjednima prazne. A nije da nije bilo sadržaja kojim bih ju mogla ispuniti.
Ponekad čujem Irenu i Benna, smiju se nečemu u čemu ih ne želim prekinuti. U kući sve se odvija nekako sporo, nema očekivanja, nema međusobnih zvukova, osim možda tek ponekad. Sve je podređeno umornom stanju slušanja onog što je već otprije rečeno, što znamo i što nas ne može iznenaditi. I inače je tiho; tvornica već odavno ne radi, u ulici je mrak i kao da se nitko više ne sjeća da su desetljećima preko puta nas u smjenama radile stotine žena o čijim sudbinama više ništa ne znamo. I neki ljudi koje znam ostali su bez posla, slušam priču u djevojci koja prodaje svoju plazmu kako bi mogla studirati, živjeti. Što reći na takve priče? Kako ih prepričati? I ima li uopće smisla opisivati ono što se događa, dok se prave priče odvijaju negdje mimo nas, među ljudima koje ni ne poznajemo. Možda je stoga najbolje nešto izmisliti, ući u takozvani fiction, početi pisati o onome što se čini poznato, dovoljno poznato da bi se mnogi mogli zamisliti u toj priči.
Jednu takvu upravo čitam, no u njoj se ne mogu zamisliti. Franzen ju je pisao devet godina, bože, mora da se jako mučio ako je ovo konačni rezultat. Natezanje sa zaštitom ptica - da, svi znamo za njegovu strast prema ornitologiji, promatranju ptica i navođenju njihovih imena za koja uglavnom dosad nismo čuli. No teško probija barijere međuljudskih odnosa, nepovezano preskače iz jedne u drugu sudbinu koncentrirajući se na jednu posve besmislenu odluku kojom pokreće - barem je tako mislio - niz događaja. Dosadno, ne vrijedi truda, ne vrijedi svih onih razgovora u časopisima, naslovnice Timea, i svih komplimenata koji su mu udijeljeni. Šteta izgubljenog vremena, mojeg, naravno, njegovo je ionako dobro naplaćeno. 
Rado bih da mogu sjediti ispod vrta koji mi pada na glavu. Upravo onog ispod kojeg sam sjedila u Madridu razmišljajući kako je sa cvijećem sve moguće. Raste i u "nemogućim" uvjetima, iz malenih saćastih džepova ugrađenih u površinu zida. Prelijepo je, i htjela bih što dulje zadržati taj osjećaj. Zapravo bih htjela imati takav vrt i gledati u njega sve dok mi se ne zavrti u glavi od te pomaknute, rasvjetale ljepote. Mnogo toga tamo mi je lijepo, stabla zasađena gdje god je bilo moguće, sjajna atmosfera, zanimljiva mjesta. No Herzog i de Meuron posebno su mi dragi s tim svojim nesvakidašnjim rastvaranjem do nedavno zaboravljene manufakture. I dok sjedimo pod vertikalnim vrtom ne želim pomišljati na povratak. 

U malenoj knjižari sjedim na stepenicama, kao nekad pred školom ili faksom. Ne mogu ne razmišljati o tome, kako posluju u ovim teškim vremenima. Na policama su knjige od kojih mnoge imamo doma; nekoliko majica za djecu, posteri koji najavljuju buduća događanja, ali i ona upravo prošla. Ivar i dečki svoje su instrumente rasprostrli kako su najbolje mogli, atmosfera je prisna, stepenice hladne. Zamišljam kako je bilo dok je svirao u Madridu, na mjestima gdje je otišao sam. Zvukovi koje slušam vraćaju me u neka davna vremena, iako su ovakve prigode bile rijetke. Dok Nenadu šaljem sms izvještaje prisjećam se nekog čudnog tuluma na kojem sam bila, više ni sama ne znam kad. Bilo je to u centru, možda u Boškovićevoj, u stanu osobe koju nisam poznavala. Sjedila sam na prozoru i slušala priču neke djevojke koja je, kako mi je barem tada ispričala, skočila s prozora i preživjela. Imala je skoro sve kosti slomljene, i dugo vremena nakon nesreće uopće nije osjećala nikakvu bol. Jednom je čak sjela na vrelu peć i zaradila teške opekline, no ni njih nije osjećala. Bila mi je neobična njezina pripovijest i zapravo sve ove godine ne vjerujem da je bila istinita. Ne znam zašto ju je pričala, vjerojatno je bila željna neke pažnje, pa bilo to samo od mene koja joj tada ništa osobito nisam mogla pružiti. Ne znam što kome mogu ponuditi ni sada. Zapetljana sam među stranicama onog što čitam, i onog što pišem. Među njima trenutno nema slobodnog prostora. Bjeline su ispunjene bilješkama, olovke poredane uz blokove. Nema do rukopisa, tješim se; nije moguće pisati dok pred sobom nemam desetke gusto ispunjenih stranica. U tim retcima ponekad ću pronaći ono što će biti napisano. Ako mi se prije toga vertikalni vrt ne sruši na glavu.

Posveta

"Zvat će se Striček; to je priča o nekoliko muškaraca istovremeno u jednom liku, koji stari i nekako se uvlači u sebe, kao da nestaje."
U punom smo sastavu. U kući se stalno nešto događa, Ivar i njegovi dečki sviraju u njegovoj sobi dok ja strahujem mogu li glasni zvukovi prouzročiti neku štetu (osim nezadovoljnih susjeda, ali za njih me ionako nije briga). Mačić stalno smišlja kako da nas zaposli - unatoč kupovini ubodne pile i relativno velike drvene ploče koja ga je trebala zaustaviti ponovno je pronašao način kako skočiti na zakrivljenu i mahovinom prekrivenu granu loze s koje se zatim uspinje na terasu. Izaziva vraga, znamo to, ali što možemo. Telefon na sreću ne zvoni, čini se kao da su mnogi odustali od zvanja, ionako se ništa osobito ne događa, sve znamo a ono što ne znamo možemo ili zamisliti, ili izmisliti. Prije tjedan dana dok smo slijetali razmišljala sam o tome, kakav to mora biti osjećaj padati s avionom. Ne bojim se letenja, nego samo me zanima taj osjećaj rasprskavanja, razasipanja u dijelove, gubitak svijesti. Osjećaj rasprskavanja ionako je neminovan, dovoljno je prisjetiti se što sve treba napraviti. No nastavljam disati, polako, odupirem se nervozi, ne boli me  donjem dijelu vrata, ne gušim se. Ne znam ni sama kako mi to uspijeva, jednostavno sam odlučila da do mene nervoza više ne prodire.
Pokušala sam više puta smisliti kako opisati iznenađenje koje smo priredili Nenadu za rođendan, no nikako da pronađem pravi način. Detalje pripreme teško je sažeti, jer sastoje se od brojnih sitnih odluka koje je bilo potrebno donijeti u pravom trenutku. Popis pjesama Stonesa koje su uvježbavali dok ih nije mogao čuti, potajno dogovaranje s prijateljima, o poklonima, o tome tko će ga odvesti dok traju posljednje pripreme. Možda da sam bila u mogućnosti pisati dok sam u subotnje poslije podne šetala s njim po savskom nasipu, u čizmama s visokom petom, čekajući da Ivar nazove i kaže da su svi stigli i čekaju, možda bih onda mogla prenijeti nešto od tog čudnog iskustva. Ali to nije bilo moguće, pa će događaj biti prepušten sjećanju i zaboravu. Ostaje slika hodnika kroz koji smo prolazili, nevjerojatno tihog dok su se prijatelji skrivali čekajući da Nenad iskorači u stražnje dvorište i slavlje može početi. "Nikad nisam doživio nešto tome slično." Doživljaji i jesu zato da budu posebni, da nam zapnu među sjećanja, neopterećeni svime onime što se slaže tijekom dana, tjedana, red nevažnog, dva reda zaboravljivog, pa zatim ono izmišljeno, laži, gluposti, budale, i zatim sve ispočetka.

Iskustvo je u mirisu koji se širio tog dana, bocama pive koje je bilo premalo jer sam naivno mislila da će se piti i vino. Ljepota je u tome da sam ostala neuređena, u trapericama i prašnjavim čizmama s kojima sam šetala po nasipu, donoseći nešto od te klime i tog poslijepodneva kod nas, doma. Striček. Pisati o sebi i nekome drugome, o onome što je i onome što je moglo biti. Fikcija i stvarnost u svijetu kojeg nema, jer je sve glumljeno, producirano, "Posvetit ću knjigu vama troje." "I Mačiću?" "Ovoj kući."
Kad sam bila mala, imala sam dojam da svijet nema granica, da je beskrajno velik, da svakim putovanjem postajem sve svjesnija njegove neizmjernosti. Danas više nisam sigurna da je tako. Volim osjećaj neke čudne sigurnosti dok se krećem gradovima koje tek prvi put vidim, dok sam otvorena prema svemu, dok zagledavam u detalje nečijih balkona, ili tko zna što sve ne, jer ne znam što ih tišti, koji su lokalni problemi zbog kojih netko drugi, kao i mi, uostalom, svako malo negdje odlazi kako ne bi morao gledati ono što ga svakodnevno okružuje.