Feuerwerk

"Sutra još neće padati, ali u subotu vrlo vjerojatno, bit će hladnije", kaže Nenad dok ove zadnje sate 2009. godine čekamo da se priključimo nekom od partija koji se održavaju u našoj blizini. Kao i obično, moj je entuzijazam već splasnuo, vjerojatno negdje između penjanja do naselja Werkbundsiedlung do kojeg sam ga odvela i Schonbrunna gdje nikad ranije nisam bila. Šetnja je bila divna, vrijeme gotovo idealno, samo je par kapi nakratko prekinulo inače lijep dan.
Oko nas nije preglasno, dapače, čudimo se da nema više pucnjave; no, nije to Berlin u kojem se ispaljuje nevjerojatan broj raketa i svega ostalog što bi trebalo pridonijeti dobrom novogodišnjem raspoloženju. Bečani su mirniji, povremeni udaljeni prasak uzbunio je svrake koje su sumanuto kriještale po velikom, lijepom parku. Na ulazu, osim predivne Kuće palmi, pozdravila me vjeverica; moji razgovori sa životinjama se nastavljaju, kako se čini.
Danas su Beč preplavili trkači Silvestarskog maratona; ja se uz njih prisjećam Jelene i činjenice da od ponedjeljka moj život poprima - barem u jednom dijelu - uobičajenu shemu. Prolazimo tržnicom, odlazimo u omiljene dućane sa sirom, šampanjcima, nekim delicijama za koje smo odavno postali svjesni da ih nikad nećemo imati priliku nabaviti u Zagrebu. A on je za mene trenutno samo daleka slika kojoj se moram vratiti, i od koje sam se nakratko uspješno odmakla; do mene ne dopiru dnevnopolitičke situacije, jer zatvaram računalo i izlazim van. Ne želim da mi to više truje dan i donosi neraspoloženje. I dalje se nedamo, ulazimo u izložbene prostore, komentiramo sjajnu izložbu na koju smo naišli u Secessionu; razmišljamo što nam nedostaje na Gender Checku, i što smo tijekom proteklih desetak godina vidjeli s te scene, koja za nas nije nepoznanica kao onima sa Zapada. Prostori su ispunjeni nekom slutnjom, prazninom koja to nije, maketama koje pokazuju do koje mjere se situacija može oteti kontroli.
I tako zaokružujemo jednu neobičnu godinu šetnjama po izložbama i odlascima na nama draga mjesta. Nema nostalgije, nikad je nije ni bilo. Jednostavno - vodimo se odlukom da nam bude ugodno, da kroz prozor pogledamo nešto drugo, da začujemo onaj neobičan, simpatičan kas koji ovaj grad izdvaja od ostalih mjesta na koja odlazimo, gdje bismo mogli otići. Scene su manje-više poznate, ugađamo našoj sklonosti za šampanjcima, razgovaramo s ljudima koji nas tretiraju drugačije, kao da su unatoč kratkom susretu svjesni da s nama mogu podijeliti neka znanja. U malenom irskom pubu u centru grada nastojim svladati osjećaj panike zbog zagušene atmosfere pokušavajući razaznati brojne detalje koji njegov ambijent čine tako posebnim. Nedostaje nam Ivar, i na tom se mjestu prisjećamo putovanja po Irskoj i odluke da tamo svakako ponovno odemo. Ne zbog pive i cidera, naravno, nego naprosto nevjerojatne prirode koja nas je privukla svojom ljepotom. Ljudi oko nas su, kao i gotovo svugdje u Beču, srdačni, glazba je simpa, neki čudan miks od kojeg bi dio zacijelo svirao i kod nas doma. Posvuda po zidovima, stropu, svakoj mogućoj slobodnoj površini, detalji su koji nastoje prenijeti nešto od irske atmosfere, no to je zapravo nemoguće. Bez obzira na to volimo to mjesto, simpatične konobare koji pjevuše stare rock-pjesme i ponašaju se posve drugačije od onih koji toče pića u legendarnom American baru. U koji ljetos nismo mogli ući jer je Ivar nosio kratke hlače. Neobično, pomislila sam tada, ali i to je dio slike u koju nakratko ulazimo nastojeći biti njezin dio.
Negdje između svih naših šetnji i razgovora pokušavamo odrediti kako će život izgledati idućih par mjeseci; donosim odluke o načinu kako želim da mi se posao dalje razvija svjesna da ne mogu nastaviti inzistirati na nekim detaljima koji se pokazuju nevažni. Zapravo želim sjesti i završiti knjigu čijih je nekoliko poglavlja gotovo; pokušavam racionalno podijeliti mjesece znajući da život često na kraju donosi nešto drugo. No, isto tako znam da ću mnogo toga promijeniti. Nemam više snage za gluposti, ne želim se trošiti na ljude i detalje koji ne donose ništa pozitivno, koji me ne ispunjavaju na željeni način.
Navečer je toranj katedrale nestao u magli. Taj lijep detalj nemoguće je snimiti (pogotovo ne kamerom u telefonu), pa ostaje zapamćen kao jedna od slika koja je uljepšala posljednje dane godine. Zbrajamo koješta, sudare, putovanja, očekivanja; razrađujemo strategiju nastave sa studentima, buduće aktivnosti za koje još ne znamo što donose.
Volim putovanja jer na njima nekako lakše sagledavamo učinjeno i ono što je pred nama. Nazdravljamo upisu na fakultet, kući koja je konačno vraćena, dok se pokušavam sjetiti koji smo šampanjac pili ljetos. Zadovoljno komentiramo pojedine mlade kolege koji su pridonijeli da godina bude bolja. Prelistavamo knjigu jedne umjetnice o čijem sam radu govorila na predavanju u povodu Nenadove izložbe u MUO-u (koje na žalost nismo snimili); razmišljamo kako ćemo jednom, ne znam točno kad, raditi nešto drugo, kao što uvijek pokušavamo. Biti svoji, drugačiji (ne zato što nam je to cilj ili namjera, nego jer smo takvi). Prebrojavamo odnose s ljudima, promjene koje su neminovno događaju. Sve nas na neki način ispunjava zadovoljstvom, jer jednostavno stvari izgledaju onakve kakve trebaju biti. I kad na kraju prošećemo ulicama i nazdravimo, mislim da ćemo biti zadovoljni.

Spaziergangs

Već nekoliko dana nema moje svrake, ni njezinog partnera. Velika količina snijega stvorila je sloj po kojem se ne mogu igrati, hodati na onaj svoj smiješan način, pogledavajući jednim okom što radim. Svo vrijeme poštivala sam njihov mir, čekala nekoliko tjedana da se priviknu na moje povremeno kretanje. Kad su mi dozvolile da ih fotografiram, bilo je to samo nakratko, vjerojatno u želji da ostanu negdje zabilježene. Ne znam hoću li ih vidjeti prije nego odem. Pričala sam s Christine o njima, dok smo u nedjelju šetali šumom do Marientrosta. Putem smo naišli na djetlića koji je kljunom davao ritam našem kretanju, malena sjenica podsjetila me na želju da im doma uredim neku kućicu u kojoj bi se mogle skloniti od kiše, snijega, mačaka.
Šetnje. Po snijegu, suncu, gradovima, šumi. Mnogi koraci ublažuju posljedice dugotrajnog sjedenja i pisanja, dok oči žude za odmorom. U Beču sam možda prvi puta doživjela snijeg, bilo je hladno, vjetrovito, i lijepo. Volim tu tišinu, smanjen promet koji omogućava nesmetano prelaženje nekog od Ringova na mjestima, gdje to inače nije dozvoljeno. Konjima je griva bila pokrivena snijegom, a kočije u kojima se klatare turisti zatvorene. Prolazim dobro znanim ulicama, obilazim mjesta koja me više ne iznenađuju, no u kojima uvijek pronalazim nešto zanimljivo. Obilazim Zoe Leonard u vjerojatno najljepšem dijelu MUMOKa, najdonjoj etaži vrlo visokih zidova u čijim se velikim prostorijama njezini relativno mali crnobijeli formati sasvim dobro snalaze. I na drugim mjestima ne moram se provlačiti među ljudima, ovi dani namijenjeni su nekoj drugoj vrsti druženja. Odlazim u Le Cru, iako nisam veliki ljubitelj "samovanja" u lokalima. Parovi, neke Ruskinje nakon shoppinga, slušam razgovore i razmišljam kad sam u Beču vidjela miješani par. Ostatak društva formalno se trudi; zanima me što zapravo misle.
Količina viđenog, pročitanog i napisanog je zadovoljavajuća, pa i više od toga. Osjećam se kao da sam prošla kroz neku fazu čišćenja, udaljavanja od onog svakodnevnog što mi često uzima dah, odvlači od posla, dodatno stvara umor. Kroz ekran računala do mene dopiru vijesti za koje nastojim da me ne opterećuju; nemoćna sam promijeniti svijet, ionako, mijenjam sebe, donosim neke odluke o (ne)važnosti pojedinih situacija koje želim udaljiti od sebe, svoje svakodnevice, svog (prividnog) mira. Zrak je u Beču svjež. Iako pogled zbog snijega ne dopire daleko, uživam u onome što vidim. Privid raskoši moćno je sredstvo za poboljšanje raspoloženja, pa iako oko mene tisuće turista tumaraju s tko zna kojom svrhom, ne dam se smesti; fotografiram te malene lampice koje u slapovima vise po ulicama, proučavam različitu dekoraciju koja se mijenja u svakoj ulici i jedino što nedostaje miris je nečega što povezujem s ovim razdobljem.
U šetnji do Marientrosta do mene dopire željeni miris - borovina se provlači kroz šumu sve do utabane staze kojom žustro hodamo, ne samo zbog velike hladnoće. Kasnije, u njihovom stanu, promatram fotografije po zidovima, biblioteku podijeljenu na dva dijela - Christinin i Manfredov. U kuhinji je grijanje slabo, i sve mi je hladnije, a njihov odnos na neki me način podsjeća na Irenu i Benna. Pitam se, je li ruka zacijelila?
Ponekad mi se čini kao da stojim u središtu neke ploče koja se vrlo polako okreće, a i sama se oko sebe s vremena na vrijeme zavrtim. Promatram ljude koje znam, izmjenjujem s njima neke stvari, oprezno, na kapaljku; nemam više snage za odnose, pripovijesti, očekivanja. Nastojim što više zadržati za sebe, ono što ne treba do njih doći ostaje u mojim bilježnicama; ni sama više ne čitam stvari koje sam u njih zapisala.
Neka stoje, traju, nije trenutno važno. Promatram kako je lijepo kasno popodnevno svjetlo koje prolazi kroz rešetkasti prozor stvarajući osobit efekt na baroknoj fresci. Oči nekog prikazanog lika usmjeravaju pogled prema meni. Ili sam samo umorna? Vjerojatno je vrijeme da se vratim. Iako, željela bih još jednom vidjeti svrake.

Rukopis

Posve sam iscrpljena. Ni sama ne znam od čega, ionako samo sjedim i pišem, čitam i prevodim, zapisujem u bilježnice poput kakve pučkoškolke, kao da mi laptop nije na raspolaganju. Nedavno sam dobila dva pisma, jedno je pisala Irena, drugo Benno - i to ponajprije zato, jer je ona pala i natukla ruku negdje na križanju Mommsenice i Schlutterstrasse. Ne mogu ih nazvati da čujem kako je ruka, pa im moja poslana pisma donose kratkotrajnu utjehu.
Dakle, pisma, pisana rukom, iz nekog drugog vremena, kako je rekla. Ne znam ni sama jesam li zbog toga počela u bilježnicu zapisivati rukom, vježbati rukopis koji je gotovo posve atrofirao. Ni sama ponekad ne uspijevam pročitati što sam napisala, ljuti me što sam zapustila nekad uzoran rukopis, vještinu tehničkog pisma koju sam svladala namjeravajući studirati... ma, nema veze; ionako nisam pogriješila. Prije par dana otputovala sam u Linz kao jednu od posljednjih ovogodišnjih postaja. Uvijek mi je bio usput, no nikad cilj; Ars Electronica nije me pretjerano zanimala, priznajem; suviše medija odvodi umjetnost u smjeru koji mi nije intrigantan. Poduzetnost putovanja vlakom pokazala je svoje prednosti, Velike plime pročitane su u tih par sati koje si inače teško mogu odvojiti za bilo što drugo osim fotografije i njezine teorije. Prvi kontakt s gradom bio je zbunjujući, novi, lijepo uređen kolodvor nastavlja se na urbano tkivo u kojem su brojni ožiljci; nije ih teško prepoznati. Napredujem ulicama koje su, kako se čini, zadržale nešto od nepravilnosti srednjovjekovnih putova koji utječu na glavni gradski trg. Onaj, na kojem je Hitler držao govore i s kojeg je naredio rušenje kuća koje su pripadale židovskim obiteljima. Grad kulture u 2009. godini s tom se mučnom temom aktivno bavi, gotovo u svakom detalju njegove javnosti zamjećujem otiske upozorenja, bijele podne "pečate" koji prokazuju one koji su - prokazivali. Umjesto božićnih ukrasa i prelijepih pročelja renesansnih i baroknih gradskih palača i kuća promatram tragove povijesti koja ih je obilježila za sva vremena.
S kuće na glavnom trgu uklonili su dio žbuke na pročelju, pa je tako stvoren ožiljak koji svjedoči kako unatoč rušenju povijesni događaji nisu zaboravljeni. Mjesta se ne sjećaju događaja; to čine odgovorni pojedinci zbog kojih sam sretna što sam ovih posljednjih, hladnih i pomalo snježnih dana u godini neko vrijeme promatrala što se sve može - mora - učiniti kako bi se budućim generacijama prepustilo neko novo, bolje vrijeme. Haus der Geschichte napuštena je gradska kuća u kojoj su čitave godine priređivane raznovrsne manifestacije; u praznim i zapuštenim prostorijama trenutno stoluje nevjerojatan arhiv grada u njegovim najraznovrsnijim aspektima: memorabilije običnih ljudi, svjedočanstva radnica u dućanima, poslužavnici iz lokalne pivnice, taksidermija, pregače - nemoguće je zamisliti što sve sačinjava povijest nekog mjesta; što je sve zaslužilo postati dijelom kolektivne zbirke u kojoj se ne primjećuje podjela po važnosti, kronologiji, vrijednosti. Lutam po praznim prostorijama, u svakoj je drugačija instalacija: neke svjedoče o etničkim grupama koje su vremenom ipak odlučile doseliti u ovaj povijesno krajnje opterećen kontekst. U podrumu na nekoliko televizijskih ekrana prate se razgovori s kulturnim djelatnicima koji govore o nacističkom nasljeđu u ovom dijelu Austrije; imponira mi razina njihove svijesti, voljela bih da smo u našoj sredini spremni suočiti se sa svim povijesnim okolnostima na takav način. Snimam neke detalje da ih pokažem Nenadu, poput onih smiješnih maski za zečjim ušima, na koje je netko zalijepio fotografije ljudskih očiju.
Prolazeći po Mostu Nibelunga srećem Nenada Fabijanića; izgleda da je cijela grupa naših arhitekata došla u posjet Linzu. Ne bez razloga, jer Lentos i Ars Electronica, uz mnogo toga ostalog što su recentno izgradili, uistinu treba vidjeti. Vjetar je nemilosrdan, pa razgovor traje kratko, ipak dovoljno dugo da uspijevamo prokomentirati vlastitu nemoć. ne znam tko je za nju kriv. U muzejima, uobičajena količina radova koje je vrijedilo vidjeti, doputovati, uložiti napor. Akumulacija je sve veća, pitam se hoću li uspjeti sve to pretvoriti u ono što sam zamislila, što već dulje vrijeme znam da je potrebno. Promatram zgrade novih muzeja koje navečer uspostavljaju koloristički dijalog.
Oko mene, sve odiše poviješću - križnim svodovima, medaljonima s grbovima obitelji i crkvenih dostojanstvenika na uređenim pročeljima kuća. Svako malo na podu novi "pečat", čitam podatke o ljudima o kojima ništa ne znam, koji su odjednom predstavljeni svojim imenima i zločinima koje su učinili drugima. Gustoća ulica je specifična, uokolo mene turističke grupe tiho prolaze pored znakova koji me zanimaju; jednostavnije je okrenuti se koje stoljeće ranije, u doba čiji nam akteri gotovo ništa ne znače. U prizemlju kuće na glavnom trgu, koju je Hitler dao srušiti, zrnata su uvećanja fotografija odvedenih. Ne mogu se raspoznati ničije crte lica, tek dvije tamne sjene određuju gdje su nekad bile nečije oči. Gledam u tu slijepu sliku, čije je uvećanje nepotrebno. Punctum ionako ne ovisi o veličini uboda.

Brigitte Fontaine zahvaljujući Ivani

Potpuno sam promijenila bioritam i ne znam kako ću se naviknuti na onaj stari raspored kad se vratim. Ujutro (dobro, ne baš ujutro, jer se budim poslije 9, što nije ni čudno jer radim do jako kasno) snimam Graz kojeg nema. Hladnoća i kiša koja je padala prije 2 dana, i stvorila jednu nervozu kod mene, najviše zato jer se kran koji diže teret na susjednom gradilištu stalno okretao, a lanci koji s njega vise čudno su se klatili - učinili su da Graz nestane. Barem jedan njegov dio, zajedno s onim smiješnim "neboderom" kraj Mure na koji je nakalemljena prevelika osvijetljena rotirajuća kocka sat-reklama.
Polako se uvodim u rad, svako jutro gotovo je identično, pregledavam poštu, studentske seminare, pozivnice; čitam iznova ono što sam noć prije toga završila, razgovaram s Nenadom. Na ekranu uz kolegičino ime zamjećujem link na neku YouTube stranicu. Prvi je put ostavila takav link, i već me s time zaintrigirala. Ne vjerujem kad začujem prve taktove. Tko danas uopće još sluša Brigitte Fontaine, mislim u sebi dok se pokušavam sjetiti stihova koje sam nekoć znala. Comme à la radio izvodi s Art Ensemble of Chicago i Areskiem Belkacemom. Slušam tu pjesmu nekoliko puta zaredom, podsjeća me na doba dok su pjesme mogle trajati 7 i više minuta, dok smo imali vremena slušati stihove koje je izgovarala svojim predivnim glasom. Uz fotografiju naslovnice albuma netko ih je preveo na engleski:
At this very moment, a thousand cats will be run over on the roads.. At this very moment, an alcoholic doctor will curse over the body of a young woman and will say: 'she's not going to die in my hands, the bitch' At this very moment, five old women in a public park will start to discuss upon whether it is twenty minutes to, or five minutes to... At this moment, thousands upon thousands of people will think that life is horrible and will start to cry...
Zapravo sam jako voljela slušati neke šansone, naravno pod utjecajem mame koja je neprestano recitirala ono što pjevaju uživajući u zvuku svoga glasa dok je govorila francuski. Bila je izvrsna, strasno je voljela to o čemu su govorili, odgovaralo joj je interpetirati njihove stihove i tumačiti ih na svoj osebujan pjesnički način. Koji je posve različit od moga. No, Brigitte je možda izuzetak, njeni su stihovi bili drugačiji, suvremeniji; opori zvuk pjesme i neobičan glazbeni mix otvorili su mi neki drugačiji svijet glazbe u kojem sam nastojala pronaći nešto za sebe.
To s roditeljima i glazbom nije baš bilo jednostavno, zapravo s njima ništa nije bilo jednostavno, ali takva je priroda odrastanja, vjerojatno. S jedne strane otac i njegova najveća kolekcija jazza u bivšoj Jugi, predavanja, mali crni kofer u kojem je s jednog na drugo mjesto neprekidno prenosio ploče educirajući stotine, čak tisuće mladih ljudi koji su zahvaljujući njemu počeli slušati jazz, blues, tko zna koga sve ne. Na plakatima koje smo redovito mijenjali (doduše, nisu visjeli na nekom reprezentativnom mjestu nego u wc-u), jer bilo je to doba dok se za svako predavanje i slušaonicu mogao tiskati zaseban poster, voljela sam čitati njegovo ime. Mama je sa svoje strane forsala šansonjere, Francuze, pa zatim Nijemce, Wolfa Biermanna, tko će se sjetiti svih tih imena. U maloj sobi u kojoj im se odvijao najveći dio života sjedili su zajedno s prijateljima, sjećam se da su svi nepodnošljivo pušili i pili iz malih Goldonijevih čaša.
I tako danas, tridesetijoš poneku godinu nakon toga slušam u Grazu Brigitte Fontaine, i jedino što mogu misliti je to, da žena odlično pjeva. Nakon nekog vremena razvedrilo se, no više mi se ne da izlaziti na planirano trčanje i vožnju biciklom. Kad uđem u ritam pisanja ne prestajem; pričam sama sa sobom, izgovaram napisano ne da bih uživala u zvuku svog glasa nego slušajući što govorim i razmišljajući može li se to bolje napraviti.
U jednom trenutku pred prozorom se pojavila "moja" siva vrana. Zapravo u tom trenutku nisam bila sigurna je li to vrana ili svraka; tu dilemu kasnije razrješavam zajedno s Nenadom dok na Wikipediji istražujem razlike. "Svrake su crno-bijele", kažem mu,"a moja je vrana sivo-crna". Gleda kroz prozor kao da provjerava jesam li unutra; hoću li ugroziti njezin mir dok kljucka po šljunku koji prekriva donju etažu. No, ovoga sam puta spremna, mali fotoaparat je uz mene i snimam ju iz udaljenosti koja je dovoljna da ju ne zasmetam. Jako sam sretna, ni sama ne znam zašto. Ne zamišljam da sam fotografkinja, no mogućnost da nakon nekoliko tjedana konačno snimim ovu pticu pruža mi zadovoljstvo.
Ubrzo se vrani pridružuje još jedna; pa naravno da su par, žive na obližnjem drvetu jer sam ih neki dan promatralla dok su lepršale i skakutale po njemu. Kao da su odlučile pokloniti mi malo povjerenja jer ih nisam ničim zasmetala, jer sam se prilagodila njihovom ritmu.
"Fotografija izmiče", zapisao je Barthes u Svijetloj komori. O da, s tim se mogu složiti. Bez obzira na običnost snimka, nevješto baratanje aparatom, bez obzira što snimam običnim malim digitalcem, ovi prizori izmiču, ne žele postati dijelom nikakvih podjela. Nisu ni amaterski, ni realistični, ni portreti. Oni su tek tragovi mog privremenog trajanja na jednom mjestu, iz kojeg kad odem, vratit ću se obogaćena nekim znanjima o fotografiji, napisanim poglavljima, i fotkama ovih dviju ptica.

Jedno šetnjom osvojeno brdo

Fotografija je varljiva.
S prozora u hodniku pokušavam snimiti mjesto gdje sam danas napokon otišla, no snimci koje imam nisu u stanju pokazati ono što želim. U desnom kutu nastojim izbjeći grozd antena za primanje gsm-signala. Ako objektiv moje male kamere pomaknem ulijevo, stari grad u pozadini, koji je u stvari u fokusu mog interesa, počinje se gubiti. Ako iskoristim neku od opcija teleobjektiva, planovi se toliko poremete pa grad izgleda kao da je tu, blizu, a zapravo nije.
Nedjelja je konačno iskorištena za jedno manje istraživanje na biciklu. Krećem prema starom gradu u koji već danima gledam kroz prozor. Ne mogu ga naći na karti, Googlemaps nikako ne shvaća u koje to mjesto gledam. Pa tako nepripremljena (kao mnogo puta dosad, uostalom, priznajem to sama sebi i pritom razmišljam o Andreju) sjedam i vozim se prema sjeveru, u okolicu Graza. Uz Muru mnogi su šetači, ljudi s psima, trkači; čini mi se da ih ima sve više, možda je to moda, kao onaj Nikeov ples koji nas je držao neko vrijeme da bi posve nestao. Staza uz Muru dobro je označena, relativno sigurna, no moj je bicikl običan, tek gradska varijanta nenavikla na puteve pokrivene lišćem i posipane sitnim šljunkom. Dodatno pazim, jer bilo kakav krivi pokret za mene ne dolazi u obzir.
Nakon par kilometara skrećem prema krajnjoj stanici autobusa koji se okreće u podnožju brijega. Ruina Gösting dostupna je pješice, putokaz upozorava da se radi o usponu od pola sata na koji se u početku odvažujem krenuti na biciklu. No, strmina me ubrzo zaustavlja pa bicikl ostavljam svezan uz cestu i nastavljam dalje pješice. Nešto poput strmine goljačkih odvojaka koji se ulijevaju sjeverno od Britanca, razmišljam, pokušavajući odrediti nagib. Uz cestu nekoliko je obiteljskih kuća; posljednja među njima staklena je prizma rastvorena na dvije strane; vjerojatno su tu ulazni prostor i gore ured, zaključujem gledajući Grazere kako s negodovanjem komentiraju kuću, pitajući se kako netko može svoju privatnost do te mjere podijeliti s drugima. Etaže ukopane straga ne zamjećuju, no nije ni važno. Kuća je ionako preambiciozna za okolinu u koju je smještena, neobuzdana u odnosu na okolnu gradnju s kojom je u potpunom nesuglasju. Iako, pogled prema zapadu vjerojatno je divan, šuma je gusta, ne čuje se promet jer autoput obilazi oko brijega, prolazi mu kroz temelje odnoseći buku negdje dalje.
U šetnje po šumi najbolje je odlaziti sam, razmišljam; ne sviđa mi se ideja da netko sudjeluje u toj mojoj borbi s penjanjem, dok otežano dišem i otirem znoj. Na sreću tijelo uspostavlja neki ritam u kojem se usklađujemo, pa relativno lako dolazim do vrha. Putem s lijeve strane zamjećujem prizor koji me podsjetio na onu Silvijinu šumu, no ne vidim procijep koji bi moj pogled dijagonalno povukao u dubinu, prema nekuda. Nezadovoljna sam što nisam uzela fotoaparat; ali koga ja to zavaram, pa ionako ne uspijevam snimiti ono što vidim. Doduše, vizualna potvrda penjanja dobro bi mi došla, da Jeleni pokažem da nije sve prošlo u sjedenju, pisanju i čitanju.
Utvrđeni grad nije osobito zanimljiv, tek ostatak utvrde koja je strateški branila poziciju grada od 11. do 15. stoljeća. Litica s koje se danas vidi rijeka i obližnja autocesta mjesto je s kojeg su se, prema predanju, bacale djevice; pitam se o čemu bi povijest mogla pisati da nema tih pripovijesti o osobama koje zbog nekog razloga nisu mogle opstati u društvu pa su bile prepuštene slobodnom letu. Od Göstinga do Judendorfa idućih je sat i pol, no zaključujem da je to nemoguće izvesti ako još nešto danas želim napraviti. Iako bih rado ponovno vidjela tu prelijepu gotičku crkvu, mjesto gdje smo obično dolazili vikendom dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Na povratku srećem troje mladih ljudi koji se biciklima uspinju do starog grada. Moram priznati da im zavidim; iako imaju bicikle namijenjene ovakvim podvizima, treba to moći. I ponovno mi kroz glavu prolazi Andrejeva rečenica o tome, kakav je užitak pobijediti sebe, uspeti se biciklom do Sljemena, recimo. Ne vjerujem da postoji bicikl na kojem bi mi to uspjelo, pa posve zadovoljna svojim današnjim podvigom vozim do kuće u kojoj trenutno stanujem.
Dugo se istežem na prostirci, pokušavam se uravnotežiti za pisanje koje me očekuje, za sve ono što će ubrzo stići pred mene. Razmišljam o svakodnevici u ovom gradu, jučerašnjem odlasku na plac, prodavačima i štandovima ispunjenima nevjerojatno brojnim sortama jabuka, divnom matovilcu. Na nekom malom štandu pronalazim lokalnog proizvođača sira koji se ne može načuditi maloj količini koju kupujem; nemam to s kime podijeliti, ali zašto bih mu bilo što rekla o sebi, uostalom. Miris nije kao na Dolcu, ali snalazim se, nije to najvažnije o čemu trenutno vodim računa.
Kraj pješačkog prijelaza nekome je ispala grančica imele, uzimam ju i stavljam na bicikl. Na nju dok sam u dućanu pazi Crnac koji prodaje, ili možda dijeli, neke novine; ljubazno me upozorava da ne zaboravim na nju. Ovdje u okolici ima ih mnogo, viđam ih kako se okupljaju ispred smiješne male kuće žuto obojana pročelja. Iznad ulaza na ploči piše Božja volja, a unutra članovi ove slikovite zajednice koja je stigla bog te pita s koje strane svijeta obavljaju jeftine međunarodne telefonske pozive. Preko puta prostrano je dvorište i neka ružna kuća u pozadini; unutra je islamski vjerski centar ispred kojeg često zastaju auti i ljudi se druže drugačije nego Austrijanci. Njihovi su pogledi izravni, priželjkuju neku komunikaciju, no ja odlazim što brže mogu, iznenađena predrasudama koje imam. Ili sam samo malo umorna, i pomalo usamljena u toj ulici u kojoj ne vidim ništa lijepo, i kroz koju nastojim što brže proći.

Riječi, lišće

Jučer sam nakon dugo vremena odlučila pokrenuti se. Sjela sam na bicikl i odvezla se do dvorca Eggenberg do kojeg su već odavno doprle stambene kuće. Smješten je na mjestu koje je nekad moralo biti lijepo, u podnožju brijega od kojeg je danas odvojen cestom. Iza njega gradi se neka velika zgrada koja agresivno ugrožava krhku sliku koju zapažam približivši se povijesnom zdanju. U parku, koji mi se prije mnogo godina činio većim, sagrađen je zgodan arheološki muzej, dok je ostatak nasada brižno restauriran u romantičnu sliku kao vjerojatno jedinu koliko-toliko sigurnu i povijesno argumentiranu varijantu. Neki dijelovi parka podsjetili su me na Maksimir koji je u ovo doba godine, zahvaljujući nevjerojatno lijepom vremenu, zasigurno prekrasan.
Trčim po stazama razvučenima po obodu prostora koji mu danas pripada; šuma je tiha, tek ponekad do mene dopire zvuk malih vozila koja skupljaju lišće (jedan od radnika nakratko je zaustavio stroj i sunča se sjedeći na njemu). Posjetioci su malobrojni, nekoliko majki i baka s malom djecom, uglavno penzioneri koji dolaze u šetnju. Jedan par očito često dolazi hraniti ptice, patke u malom jezercu kojeg nije bilo dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Uz njih nakratko zastaje bijeli paun; vrlo je neobičan i izdaleka se čini da je riječ o labudu. I ostali članovi relativno velike obitelji paunova posve su pitomi, ne bježe, prilaze ljudima prepoznajući one koji im donose hranu.
U park sam dolazila s Ivarom dok je bio mali. Paunovi su za mene zauvijek ostali pamiji, a Graz mjesto u kojem smo s prozora stana u kojem smo živjeli promatrali promet koji je prolazio dalje, prema zapadu. Stan je bio neobičan, s mnoštvom svari koje su pripadale nekom drugom. Naših je bilo relativno malo, knjige koje smo kupovali u engleskoj knjižari na tzv. "UFO"-Platzu, Januschove slikovnice, igračke iz kinder-jaja i one simpatične nizozemske, čijeg se imena više ne sjećam.
Pogled koji mi je trenutno na raspolaganju sasvim je drugačiji; zgrada je nova, a njezina arhitektura ambiciozna. Zovu je Rondo zbog zakrivljene, oble fasade od plastičnih ploča. Žena iz KulturSteiermarka pričala mi je da su ploče morali zamijeniti jer su prilikom neke oluje gotovo sve popadale. Ploče gotovo u potpunosti zatvaraju strukturu zgrade prema vanjskom prostoru, stanovi su orijentirani na drugu stranu, ne onu uličnu, i do njih se dolazi preko vanjskih hodnika iz kojih se pogled nigdje ne pruža. No, naša je pozicija mnogo bolja. Do stana se dolazi liftom, a iz njega pruža se pogled na obližnje brežuljke do kojih bi željela otići. Vrlo je mirno i tiho, zvuci prometa polako se razgrađuju na nižim katovima i do mojeg - petog - dopiru samo šumovi. Čak ni golema dizalica koja označava susjedno gradilište nije glasna. Jedino društvo koje mi dolazi u "posjet" jedna je vrana koja se ne želi fotografirati, i lijepa crno-bijela golubica. No, od mene ne dobivaju hranu. Moraju se snaći negdje drugdje.
Stolove u stanu povezala sam u jednu liniju i gotovo u potpunosti ih prekrila knjigama, papirima, bilješkama, fotografijama. Na prozorskoj klupčici odlažem materijale koji mi trenutno ne trebaju, zatrpavam sve oko sebe riječima koje sam ispisala, koje ću tek napisati. Budim se u noći jer mi neki dijelovi Barthesove Svijetle komore ne daju spavati; ne sjećam se kad sam posljednji put doživjela da mi intenzitet rada na tekstu prekida san, da me bude riječi i slike, o kojima još nešto želim reći. U poštanskom sandučiću na kojem je privremeno zalijepljeno moje ime nalazim Irenino pismo; "starinsko, pisano rukom, kao iz povijesti", kaže. Već dugo nisam nikome pisala rukom, osim kratke poruke koje ostavljam zalijepljene po stolovima i drugim površinama. Pismo je lijepo, pozitivno, već dugo od nje nisam dobila taj tračak nečeg, za čim sam na neki način čeznula. Čudna je ta komunikacija, koja u pisanom obliku funkcionira na jednoj posve drugoj razini nego onoj, kad smo u zajedničkom prostoru. Izravnija je, zanima se za ono bitno, za napisano, za smisao koji se nalazi izvan rezultata medicinskih nalaza ili slike društva o kojoj ionako sve znamo.
S malo ljudi razmjenjujem pisma (poruke, e-mailove ili one simpatične skype-razgovore upotpunjene trepčućim sličicama) koje je vrijedno zapamtiti, spremiti. Imaginarni prostori koje zapremamo ispisanim riječima, poput ovog bloga, vrlo lako mogu biti ugroženi, nestati, ugasiti se. Papir gurnut u neku ladicu izdržati će daleko duže. Ležim na klupi nakon što sam uz nju izvela nekoliko serija vježbi, razmišljajući je li to dovoljno (Jelena bi vjerojatno rekla da nije). Iznad mene u krošnji s koje je gotovo posve popadalo lišće, kosovi, svrake i sjenice određuju svoje teritorije. Glasni su, a zbog njihove rasprave odjednom s vrha stabla zalepšali su posljednji, već gotovo posve osušeni listovi. Okreću se oko sebe u skladu s nekom njihovom logikom koju bi fizika vjerojatno vrlo jednostavno objasnila, no meni se čini kao da u njihovom padu postoje razlike, kao da je svaki za sebe odlučio zapisati u toj dražesnoj vrtnji svoj jedinstveni posljednji trag. Ne sjećam se da sam ikad ranije vidjela takav prizor, jer rijetko sam kad ležala ispod stabla. Jesam li uopće? Nebo je plavo i nevjerojatno je ugodno za ovo doba godine. Dišem i gledam listove kako padaju, no nijedan nije pao na mene. Kao da su se u posljednjem trenutku izmakli i odlučili završiti negdje pored, ne smetajući moj kratkotrajni predah.

Bez grada

Uvijek kad kažem Silviji da sam nešto snimila, ili da idem nešto raditi s fotografijama (osim kad o njima pišem), osjećam se smiješno. Naravno, ona mi šalje one male, simpatične znakove podrške putem skypa, a ja nakon toga krajnje ozbiljno pristupam zadatku. Prebacujem fotke s male digitalne kamere na laptop, uspoređujem ih, pitam se koja je bolja, i zašto; koja me bolje predstavlja (najveći dio fotki snimio je Nenad, i ja sam navikla da njegov pogled zapravo predstavlja moj). Došao je trenutak da promijenim i ovu iznad posta, zima je pred vratima, bliži se Božić pa mi se ovaj kasnopopodnevni snimak Mure i neobičnog "mosta" koji je napravio Vito Acconci čini posve primjeren. Doduše, osvijetljen je plavim lampicama, ne crvenim ili bijelim, no njegova začudnost ono je što me i dalje privlači. Posve je neočekivan u maloj štajerskoj zajednici, no kad ga promatram zajedno s onom optički aktivnom, napetom formom Cookova Kunsthausa, ne mogu ne biti zadovoljna onime što vidim.
A koji drugi prizor staviti? Onaj praznih ulica dok idem u biblioteku (jer, ovdje svi rade i nikoga nema na cesti osim pokojeg penzionera i majki s malom djecom); ili prizor polica ispunjenih desetinama tisuća knjiga među kojima pronalazim mnogo onog što me zanima, dok naposlijetku posve onemoćala ne shvatim da sve ionako ne mogu niti uzeti u ruku, a kamoli nešto više. "Sama percepcija svojevrsni je oblik halucinacije.", piše Siri Hustvedt u svojoj novoj knjizi. Mogla bi se složiti s njoj, osobito dok posrćem nakon 8 i više sati provedenih gledajući i čitajući, udišući bibliotečnu prašinu, nesposobna u svoje vidno polje uvesti više bilo što.
Prije par dana, nakon ne znam koliko dugo vremena, ponovno sam putovala vlakom. Do Beča traje dulje nego autom, ali nekako sam odlučila da mi je ovo vrijeme ionako poklonjeno, pa zašto ga ne iskoristiti za čitanje, recimo. U Beču kao i obično neopisivo mnogo toga za vidjeti, no snalazim se brzo, dovoljno dobro poznajem grad da mogu precizno podijeliti raspoloživo vrijeme. Odlazim u dva dijela grada u kojima dosad nisam bila, u WUK gdje su Tonja i Ivana napravile izložbu, izuzetno zanimljiv prostor u kojem se osjeća visoka razina kreativne energije raspoređene po radionicama, izložbenim prostorima, svim onim sobama iza ciglenih pročelja kompleksa koji je izdržao nalete svih mogućih interesenata. Posvuda gdje se okrenem Beč se mijenja, nastaju nove zgrade i jačaju inicijative koje prozivaju gradske vlasti zbog sve očitijeg smanjenja javnog prostora koji je jedan od razloga zašto ovaj grad ocjenjuju visokim ocjenama. Kasno popodne Dražena i ja odlazim0 u Brot, novi umjetnički centar u jugoistočnom dijelu Beča. Bivši mlin i tvornica kruha pretvaraju se u stambeno-poslovni centar; riječ loft je ključna - planovi budućeg izgleda predočeni su na karakterističan način, s prostorijama neuređenih zidova, vidljive strukture i improvizirane rasvjete koja podsjeća na tvorničku. No, još ničeg nema, samo je glavna zgrada pretvorena u izložbeni prostor u kojem su istaknute/zadržane spomenute kvalitete. I u ovom slučaju sačuvana je zgrada koja je dio odavno realiziranog urbanog integriteta. Nema potrebe za rušenjem, novo bi ionako moglo samo biti lošije od ovog, na što su svi već navikli. Kratko komentiram s Draženom Zagreb, sve one potencijalne prostore koji bi isto tako mogli postati mjesta s toliko potrebnim sadržajima. Raspravljamo o novim stambenim zonama u kojima nema ničega osim nizova neinventivnih stambenih zgrada; loših kopija poslovnih objekata generičkog dizajna (malo je arhitekture) i stotina četvornih metara shopping-centara kao jedinih "javnih" prostora u koje se izlazi, u kojima se odvija "društveni" život naše male zajednice.
Kasnije čitamo odvratni komentar objavljen o Fabijaniću koji se protivi izgradnji parkinga ispod HNK. Argumenti su uvijek isti, glupi i posve krivi; "novinar" se poziva na Beč ne vodeći pritom računa o kilometrima novih podzemnih linija koje su u ovom gradu izgrađene posljednjih dvadesetak godina. Ne razmišlja o brojnim malim parkiralištima unutar stambenih četvrti, ne uzima u obzir činjenicu da grad ne čine parkinzi i arogantno iskorištavanje prostora. No s kime to raspraviti kad je scena mlitava, a ljudi pasivni, jer svatko želi dio svojeg - gradskog - kolača, bez obzira što su rezultati promašeni, što nema vizije, što zapravo više nema grada. Sjećam se Fabijanića dok sam pisala o njegovom prijedlogu uređenja HNK-a prije mnogo godina, civilizirane, građanske vizije arhitekta koji senzibilno predlaže promjene u središtu grada, kao uostalom što je napravio i u slučaju trga (ako se ona zelena površina iza Rudolfove vojarne može zvati trgom) u mojem susjedstvu. Planovi, kojih će se dohvatiti političari prije izbora... Grad, kojeg više nema.
U Grazu stanujem na petom katu zgrade koju zovu Rondo, vjerojatno zbog njezina zakrivljena pročelja sastavljenog od plastičnih ploča. Zgrada je neobična, nespretna, no stanovi koje Ured za kulturu Štajerske daje na korištenje umjetnicima (i po prvi puta jednoj kritičarki, btw. - mislili su da sam pjesnikinja) su ugodni, tihi i mirni.
Spisateljska oaza. Svako jutro pred prozore dolazi jedna vrana, čeprka nešto među oblucima koji prekrivaju površinu nad donjim katom. Nigdje ne vidim mačke, osim kad mi Nenad ne omogući razgovor preko skypa. Tada sjeda s Nietzscheom na kauč, mačak se previja od dragosti, čuje mi glas.
I ovdje i tamo, kao i obično razjedinjena, raspolovljena.

Djetinjstva

Gledam ju dok se njezino sitno tijelo trese od nemoći. Nervozno odgovara na telefon, moli, jeca, diže se od stola, odlazi u susjednu sobu, nastoji razgovarati. Nervozu je prenijela na sve nas, koji joj nastojimo pomoći. Ima li uopće izlaza? Pogledavamo se pitajući se o kakvim se to roditeljima radi. Pokušavam se prisjetiti sličnih situacija iz svog djetinjstva, no ne nailazim na nešto slično što se dogodilo u toj dobi, kad smo bili na fakultetu. Do kojeg trenutka vladamo njihovim životima; kad ćemo ih konačno pustiti od sebe i dalje nesigurni u ono što čine, ali istodobno svjesni da moraju proći ono što smo i sami jednom prolazili?
Ivarov osjećaj za ugrožene je snažan; utječe i na nas, uključuje nas u "akcije spašavanja", uvlači u odnose za koje nismo znali da će postati dijelom našeg života. Njegova prijateljica tako je postala i naša prijateljica, a mi se ne možemo načuditi mentalnoj agresiji oca koji prijeti, koji do nje dopire iako je udaljen kilometrima, koji slama njezinu volju na što ona pristaje, jer jedino, kako se čini, želi da ju voli i prihvati onakvu kakva je.
Sjedim na kauču i slušam što mi priča. Pritom se neminovno sjećam svog djetinjstva, svojih odlazaka, odrastanja. Pokušavam ju umiriti prepričavajući neke situacije koje se ne daju usporediti s njezinom, no razgovor godi, opušta. Jednom kad sam odlučila otići, nisam se više vraćala. Doduše, nije to nitko od mene ni očekivao, odgajana sam slobodno, svjesna odgovornosti koju su usadili u mene.
Odlazak je bio povezan sa zajedničkim životom s Nenadom, isprva u nezaboravnim iznajmljenim stanovima - Zaprešić, Laginjina, kasnije Antwerpen. Uvijek iste ružne kuhinje, miris koji nije imao ništa privlačno niti poznato. Kuće u nekim čudnim dijelovima grada do kojih smo putovali autobusom, ili tramvajem. U Antwerpenu, vlasnik jednom nije platio račun za struju. Sjećam se kako sam otvorila vrata ljudima iz električne kompanije koji su plombirali brojilo. Ne znam koliko je trebalo da nas ponovno ukopčaju, no i tada sam znala kako je odluka o odlasku teška, jer uvjeti u koje odlazimo nisu često bili u našu korist.
S druge strane, gledam svoju obitelj u kojoj neki nikada nisu nigdje otišli. Možda se radi o generacijskom problemu, vezanosti za roditelje, o činjenici da im je rat promijenio kut gledanja, liniju kretanja. Ipak, mnogi su njihovi prijatelji napustili svoje domove, otišli daleko u svijet iz kojega se vraćaju na proslave mature, ili sprovode. "Ostati ili otići?", pitam se, uroniti u nepoznate mirise, pristati na tuđe uvjete, zaspati među plahtama opranim u iznajmljenoj mašini. Nijedna situacija nije jednostavna, nema jednoznačnih odgovora. Ona je trenutno odlučila dati svojima šansu; možda ipak nije sve izgubljeno. Iako mi je drago zbog toga, ne mogu ne zapitati se kakvi su to roditelji koji smatraju da mogu zaustaviti dijete u njegovu razvoju, u dobi kad uživaju u najboljim godinama studirajući ono što ih zanima, kad počinju otkrivati svijet na svoj način.
Ne želim gledati kroz prozor, vidjeti njezina oca koji nas je optužio za otmicu. Ne mogu pristati na te sapunaste, lažne odnose u obitelji kojoj nije jasno da netko može imati bolesnu štitnjaču; ne prihvaćam ljude koji smatraju da je stres nepostojeće stanje, da djeca u toj dobi ne moraju uzimati lijekove, da je sve to jedna izmišljotina koju je moguće isprati molitvom u obližnjoj crkvi. Ne želim razgovarati s nasilnicima kojima ono ljudsko - nije sveto.
Nije ni čudno da se užasavam većine ljudi, njihove neosjetljivosti, površnog poimanja drugih. Kao da je cijeli svijet stvoren na njihovu sliku i priliku, točnije, onu koju su naslijedili od istih takvih roditelja. Brinem se hoće li izdržati; hoće li u ključnom trenutku netko biti kraj nje, izvesti ju, pokazati da je svijet velik i da nema granica osim onih, koje sami postavljamo pred sebe.
Nikad nisam bila u prilici dokazivati roditeljima osjećaje potencirajući svoju poslušnost. To mi je oduvijek bilo strano, ta umiljavanja, "5-nula" opcije začinjene brojnim aktivnostima što je sve trebalo pokazati nečiju uspješnost. Ne djeteta, naravno, nego roditelja. I na kraju, što dobivamo? Ono što i zaslužujemo, rekla bih. Svoje zadovoljstvo nisam morala dokazivati napadnim haljinama i visokim petama na maturalnom plesu, dosadnim opaskama na roditeljskim sastancima na kojima su gotovo svi neprekidno pričali o tome kakvi su oni bili. A njihova djeca? Ne znam ni sama, nema pravila koja bi vrijedila za sve. Ali znam, da dok sjedim u društvu djeteta koje se trese i jeca, koje želi svoju privatnost i svoj dio prostora u kojem će se slobodno razvijati, sretna sam što nikad nisam bila u prilici osjećati isto.
Jednom mi je Irena spomenula,da to što nema djecu ne znači - da nema djecu. Neku usvajamo, ne nužno pravnim činom, nego razgovorom, poslanom porukom, postavljenim pitanjima i slušanjem njihovih odgovora. Obitelj nam postaju prijatelji, tuđa djeca, pa čak i prijatelji naših roditelja s kojima o mnogočemu lakše razgovaramo, jer im manje toga zamjeramo. "Nema granica", ponovno joj kažem, dok ona u mašti već podiže zid u roditeljskoj kući nadajući se konačno osami. Čekam da konačno uzme fotoaparat i počne snimati. Možda će tada bolje vidjeti to, o čemu razgovaramo.

Endlich etwas uber Graz

Kiša je, ne prestaje. Vlaga čini svoje, ne podnosim ju već dugo vremena. Čini me usporenijom, tjera me da oko sebe istovremeno i zračim i grijem kako bih uspostavila neku koliko-toliko prihvatljivu atmosferu. Otežava mi disanje, uvlači mi se u kosu. No ipak, bez obzira na svu "muku" prihvaćam to stanje, jer ionako ništa drugo ne mogu. Pa cupkam pored Nenada po lokvama, nogavice poput lakmusa upijaju suvišnu vodu dok se provlačimo onim starim putem preko pruge do Doma sportova. Posljednjih godina rijetko tamo odlazimo, koncerata koji nas zanimaju nema u tolikom broju. Putem se prisjećamo koga smo sve vidjeli, no toga je toliko da ubrzo odustajemo. "Znaš li koji je bio naš prvi službeni izlazak na neko javno mjesto?", pita me. Umirem od smijeha u sebi, razmišljam o tom "službenom izlasku" ali mi ništa ne pada na pamet. "Bila je to kazališna predstava u Kulušiću", nastavlja, a ja, kakva već jesam, čudim se da se toga sjeća. Kulušić sam zapamtila po par koncerata, onih legendarnih, zatim po odlascima na čagu, glazbi Ramonesa, Blondie, Pistolsa, po Neveni koja je očijukala s jednim od Idola. Ta mi kazališna predstava izgleda nije ostavila neki dojam.
Zato su me Massive Attack oduševili; ona suha, pikselizirana slika u pozadini, kao i korištenje svjetla kao privremenog gradivnog elementa prostora. Volim one čudne, na prvo slušanje ne toliko privlačne uvode nakon kojih slijedi energija kojoj se teško oduprijeti. Sviđa mi se meki, topli glas Daddy G-a, komentiram nešto Nenadu o tome, no s njim o glazbi nije jednostavno razgovarati. "Sve me to podsjeća na elektronsku verziju Floyda", veli, pa odustajem. Još poneki komentar o Stonesima i razgovor o glazbi naprasno završava.
Danas u autu, dok me vraćaju u Graz, obojica nešto pričaju o muzici, autorima za koje sam možda i čula no njihova mi imena ništa ne znače. Ivar ponovno svira, okupili su neki mali trio koji bi izvodio jazz standarde. Miljama daleko od mojih interesa, naravno; pomišljam na svog oca koji me većinu djetinjstva nastojao obratiti na tu glazbu, no bez osobita uspjeha. Iako sam čula skoro sve što nalazi se u njegovoj pregolemoj diskoteci; unatoč tome što sam slušala sve moguće koncerte u Zagrebu, upoznavala se s nekim pjevačima i sviračima. Jazz je za mene ostao zatvoren u sobi mojih roditelja, toj maloj prostoriji čiji su zidovi u potpunosti bili prekriveni stalažama s knjigama i tisućama ploča. Za svaku je znao gdje se nalazi, tko što izvodi, kad je i gdje snimljena. Hodajuća enciklopedija jazza. Danas ga preko skypea gledam kako sjedi u fotelji, gladi mačku i pita me nešto što smo zaboravili iskomunicirati. Kao da sam i dalje tamo, iako sam dvjestotinjak kilometara udaljena.
Stan u Grazu je zgodan, malo prazan jer ipak su to atelijeri primarno zamišljeni za umjetnike. "Ti si pjesnikinja?", pita me žena koja je zadužena za moj boravak. "Ne, bavim se s umjetnošću i pišem", odgovaram nastojeći pritom uravnotežiti misaoni pogon koji sam prije par tjedana ozbiljno pokrenula kao što to uvijek činim prije nego počnem pisati. Sve drugo ostaje na čekanju.
Sjesti za stol, rasporediti knjige i bilješke, razvrstati autore. Navikla sam na svoju radnu sobu iz koje se pogled na neobičan način probija van, u prednje dvorište, koja mi nedostaje. Onaj betonski bunker dosta sam uspješno skrila nekom biljkom koju mi je prije par godina poklonila Mirjana; tražila je udomitelje za biljke koje više nije mogla držati u stanu jer su ga pregradili. Razvija se vrlo dobro, paše joj mjesto na koje sam je preselila nakon što su dečki obojali sobu, pa mi to pokazuje lišćem koje je raširila poput nekog pauna. "O čemu će biti knjiga?", pita Ivar; nabrajam mu imena autora a on ih redom komentira. Ni sama ne znam koga sve zna; Silviu, naravno (uvijek kad ju spomenem komentira onu fotografiju koja je naknadno postala par prizoru s vlakom u koji volim gledati; ne sviđa mu se ta kombinacija, a i meni je neobična, nisam ju doživjela).
Neki je dan spomenuo da čita što pišem, iako je mjesecima postavljao pitanje "tko će to uopće čitati, koga to uopće zanima". Ni sama ne znam odgovor na to pitanje. Zašto čitamo ono što drugi pišu? Kako knjige dolaze do nas; koji su razlozi da neke dospijevaju u naše ruke, a za mnoge nikada nećemo ni čuti? Mislim o tome dok čitam Siri Hustvedt, novi roman u kojem procese sjećanja i istraživanja onog prošlog mogu usporediti s onime što i sama proživljavam. Zamišljam sliku prozora s kojeg njezin lik prati što se događa u okolici njegove kuće; naslućujem zvukove koje opisuje i koji me podsjećaju na ono što često i sama čujem dok sam u kući. Zovem Sonju jer smo nekad zajedno čitale, ne mogu se sjetiti naslova neke knjige o kojoj smo pričale sjedeći na hladnim stubama u našoj kući. Naravno, ona se svega sjeća, a ja ostajem kao i obično posramljena i začuđena kako sve to pamti. Razgovor s njom odvija se brzo, kao da nikad nismo prestale pričati iako se zapravo viđamo vrlo rijetko. Želi se odseliti iz Čanićeve, što razumijem iako mi nije drago. Jer, Čanićeva bez nje ne bi bila ista. No, ionako se sve promijenilo, pa ni mi nismo više isti.
Ivar planira probe; mi pokušavamo uskladiti rasporede, dužnosti. Nabrajam Nenadu što sve moram napraviti iduće godine, lista je opsežna i zahtjevna. "Zašto ne možeš pisati doma?", veli Ivar, "zar planiraš još nekud otići?". Pokušavam zamisliti tu nepreglednu kolonu mailova koji se svakodnevno slijevaju, u kojima stalno pristižu neka nova zaduženja, dodatne obaveze. Isključiti se, ugasiti zvonjavu telefona, ugasiti programe koji druge obavještavaju da smo stalno dostupni. Biti sama sa sobom, probati posložiti ono o čemu mjesecima razmišljam, nadajući se da mi se projekt neće rasplinuti. Sjediti čvrsto u stolici - i pisati.

Biranje zvukova

Sjedim i slušam Nenada kako traži zvukove koji će ga upozoravati kad ga zovemo Ivar i ja. S druge strane plešu zvijezde, okružena sam nekim neobičnim, generičkim zvucima koje ne dovodim u vezu ni sa čime što znam, što me zanima. No ova umorna subotnja večernja atmosfera zapravo je najbolje što se dogodilo tijekom dana, koji je kao i mnogi prije toga bio naporan, prenaporan. Mislila sam da ću blog pisati na novom kompu, no i dalje sam uz Nenadov mac, stvari u životu ne moraju nužno završiti onako kako bi trebale. Najgore je što me svaka takva situacija košta previše, što unatoč iskustvu nemam zaštitni mehanizam, neku mogućnost da uokolo sebe na brzinu izgradim zid koji bi me zaštitio od tuđih grešaka, nepotrebnih propusta, zajedljivih komentara, tko zna čega sve ne.
Mačak se danas konačno smirio, nakon mnogo dana. Spava jer mu je zima, jer je jučer nesmotreno otišao i vratio se jako kasno, negdje u noći, kad me uspio probuditi svojim skokom na kvaku. Baš me zanima što li je radio, koje ga je to (neugodno) iskustvo prizemljilo, iako moram priznati da mi nije žao što je tako. Ivara nema, prati Ninu na njezinom "zvjezdanom" putu dok odrađuje obveze. Oko mene lišće, mala zelena površina u stražnjem dvorištu ne izgleda onako kako sam priželjkivala, javor je u lošem stanju, ne znam što se s njim događa, dok je bršljan na sreću u najvećoj mjeri preživio. Njegovi listovi postaju crvenkasti, koloriraju sivo dvorište u kojem nisam željela boje osim ovakvih povremenih promjena. Sviđa mi se kako izgleda, iako mi lišće koje pada ide na živce, trebalo bi ga stalno mesti a tko za to ima vremena, volje, snage?
Zapravo su napori koje svakodnevno ulažemo toliki da više ne znam otkud snaga za njih; uzaludnost svakodnevnih poslova je neminovna, no bez njih prostor u kojem jesmo ne bi bio ovakav, ne bi u njemu uživali onako kako nam to trenutno uspijeva. Iako mrak pada vrlo rano, iako je zahladilo a na ulici još uvijek nisu upalili rasvjetu. Gledam je li se što izmijenilo, no sve ostaje kako je bilo. Mali neuredan park u dnu ulice, zapuštene kuće, smeće. Golubovi koje moj otac uporno hrani još se drže, susjedov pas zavija kad god prođe neko vozilo s upaljenom sirenom. Najljepša je tišina koju ćemo čuti sutra, kad nema prometa i kad zbog praznika nastupa neki prividni mir. Možda čak i ona susjeda, koja svaki put kad ulazimo u kuću doslovno ispada s prozora, ostane unutra zadržavajući svoju znatiželju iza zavjesa kroz koje već godinama proviruje.
Čitam novu knjigu Siri Hustvedt, zapravo sam na početku, preuzela je ulogu pripovjedača koji posprema za svojim umrlim rođakom. Bože, koliko toga čovjek mora raščistiti u životu za drugima, za sobom. Nedavno sam najveći dio svojih stvari temeljito pročistila, ali još uvijek smo okruženi s previše toga. Čega se odreći, kako odlučiti što nam od knjiga više ne treba, što više nitko neće čitati, kako bismo napravili mjesta za nove. Pokušavam nešto ponuditi antikvarijatu, ali nema velikog interesa. Gledam u ladicama zbirku satova koje smo svojedobno kupovali; u drugoj su sunčane naočale od kojih većinu više nema smisla nositi. Količina stvari je nezamisliva, kutije lego-kocaka, brojne Ivarove igračke s kojima se još ne želimo rastati, slike koje više sigurno nećemo staviti na zid.
Okružena sam i fotografijama, radovima umjetnika o kojima pišem. Danas na brzinu s Anom promatram prizore s minskih polja, iz prostora u kojima su se zbile masovne egzekucije. Prizori su na prvi pogled predivni, osim onog jednog zastrašujućeg - vrata s nadsvjetlom koje jedva zadržava prodor nekog hladnog, blještavog svjetla iz pozadine. Iza njenih radova su Elvisove fotografije o kojima mi je neki dan pričao, složeni prizori s izrezanim dijelovima koje treba predstaviti na pravi način. Strategija interpretacije. Odluka o njoj nije jednostavna, nosim ju dulje vrijeme u sebi; "vrti" se u mojoj glavi dok radim neke druge svakodnevne stvari, ili dok obavljam one poslove koji nisu kreativni, koji zahtijevaju "tek" moju koncentraciju.
Čula sam se s Irenom, kaže da griju samo jednu sobu, ne znam je li to pametno, ta vrsta štednje. Do koje mjere se uopće mogu "stisnuti", čega se svi mi još moramo odreći u vrijeme dok drugi olako rasparčavaju tuđe? Sistem je nemilosrdan i nejasno mi je kako se mnogi u njemu snalaze. Pričamo o cjepivu protiv gripe, naravno da se nećemo cijepiti, poduprijeti tu globalnu farmakološku zavjeru. Pričam joj o sudaru, umoru, o nemogućnosti izgovaranja rečenice poput "Ne, ne mogu, ne stižem...". I sjetim se pritom Nade koja ne znam koliko sati dnevno sjedi za tekstovima, piše, uređuje, dotjeruje, dogovara s Andyjem najbolje varijante. Komentiramo neke nepravde, i dalje ujedinjene u ideji dovršetka te priče u koju smo uložile mnogo vremena, truda, snage da izdržimo do kraja.
Umjetnost me ne čini umornom. Takva sam zbog onih ljudi koji bespotrebno troše moje vrijeme, koji stalno nešto trebaju, koji nemaju razumijevanja. No i za to postoji lijek. Ako ne drugačije, spasit će me privremeni odlazak.

Promjena perspektive

Neobičan osjećaj. Satima gledam stare filmove, isječke iz Dnevnika, emisija koje su dio mojeg djetinjstva, no o kojima uglavnom ništa nisam znala. Spikeri-voditelji sjede u sivim studijima, slike su tamne, neprivlačne, jezik programatski, generički, ne govori ništa. Svi mahnito puše u praznim studijima, sjede za nekim blesavim stolovima namrštenih čela, prave se važnijima i ozbiljnijima no što u stvari jesu (ili su bili). Neke od njih znam, pojedine političare nemoguće je zaboraviti, neke voditelje i spikere upoznala sam surađujući na HTV-u i radiju. Ne znam hoće li se uloženi trud na kraju isplatiti, no što mi drugo preostaje nego da radim.
Dok sam jutros išla na telku, jedna me žena u autu skoro pregazila. U posljednji trenutak sam se izmakla, lupila je po mojoj (novoj) torbi i otišla. Nije se ni osvrnula. Jutro je bilo svježe, ulica posve prazna. Ostala sam stajati na cesti ne vjerujući da je to moguće. Što mi se još treba dogoditi? Zašto se sve to događa? Probala sam dobiti Nenada, no ne javlja se; ne znam ima li uopće smisla s nekim dijeliti tu strahotu, to prolaženje, nezaustavljanje, nebrigu. Ne znam jesam li bolja zbog toga što brinem i što stajem; možda nas to u konačnici ne razlikuje jedne od drugih, no ipak, sigurna sam da ova arogancija nije nešto što bih željela da je dio mojeg bića.
Silom prilika hodajući, gledam sve oko sebe na drugi način. Ono što volim dok sam u autu izdvojenost je od zvukova, mirisa, topline/hladnoće. Zatvorenih prozora i uz glasnu glazbu uspješno se već godinama izoliram od svijeta. Od svijeta, koji mi u svojoj grubosti ne treba; grubosti koja me ne stavlja u bilo kakvu drugačiju poziciju osim one izbjegavanja.
Nakon izlaska s telke, prolazim starim Trnjem. Isprva se ne snalazim; malene ulice kroz koje nikad nisam prošla ničime ne izazivaju pozornost. Niz prizemnica, tek pokoja katnica, no ne onako agresivne kao na Trešnjevci i drugdje, gdje su “domaći poduzetnici“ svoju “uspješnost“ dokazali podizanjem višekatnih nakaza s kojih padaju balkoni, a njihova ružnoća i grubost izvedbe uvijek su me čudili: tko uopće želi stanovati u takvim uvjetima?
Pokoja tabla s istaknutom “kućnom“ djelatnosti pokazuje da su u tom zaboravljenom dijelu grada postojale društvene razlike. Kraj tih sam kvartova prošla nebrojeno puta vidjevši tek pokoje sljeme krova, ili stablo koje se otelo kontekstu okoliša u kojem raste. Postoje stube za koje nisam znala; pokraj autobusne stanice kraj koje prolazim zamjećujem tablu nekog improviziranog hotela do kojeg gosti teško da će ikada stići. Gledam kamene kocke kojima je popločana okolina Holjevčeva spomenika. Prijelazi su grubi, djeluju kao da po njima rijetko tko prolazi. U autobusu s kojim se vozim do pothodnika niz nezainteresiranih lica; šok su mi ljudi u tramvaju u kojem je vruće, u kojem oglasi nemaštovito obavještavaju o tko zna čemu, a žena na obližnjem stolcu nemarno žvače sendvič iz kojeg se širi miris neke jeftine salame. Gledam ju kako jede u tom prljavom ambijentu, nemarna prema sebi, puna mrvica koje grubim pokretom ruke ovlaš otresa sa sebe. Ništa lijepo, miris je neizdrživ pa otvaram prozor pitajući se hoće li se netko buniti. Na sreću, ne stanujem na kraju svijeta, vozim se po obodu centra grada dvojkom svjesna da je jedina lijepa slika koju sam vidjela Botanički vrt; barem jedan njegov dio, onaj u kojem su se potrudili zadržati slikovitost nečega što je Zagreb kanio postati, vremenom odustavši.
Razmišljam o slici koju ostavljamo svijetu. Mirjana mi je jučer spomenula kako se jedan dan ugledala u staklu izloga nekog dućana; zajedno se smijemo slici koju o sebi imamo iz nekog prethodnog vremena, dok nismo borale čelo, dok je naš odraz bio sličniji onome kakvima se zamišljamo. Danas je slika posve drugačija, povratka nema. Bez obzira na uloženi trud, proliveni znoj, utrošene novce. Iskustvo nas je izvitoperilo, hormoni stvorili onu neprivlačnu oteklinu na dnu vrata (štitnjača i kod nje čini taj “dodatak“), pokušavamo zadržati stil, hodamo odvažno, naravno da ne odustajemo. Zanimljivo je da jedinu priču o svojevrsnom odustajanju slušam od kolege koji mi priča o starenju kao svjesnoj odluci o trenutku kada se više ne treba brijati niti uređivati, jer je to odustajanje u stvari neka vrsta slobode. Slušam ga razmišljajući zašto mi to priča, zašto uopće slobodu dovoditi u vezu s nečim takvim? No svi smo različiti, nema osude.
U prednjem dvorištu upaljeno je svjetlo. Jedan neobičan odraz dopire do mene, svjetla koja se raspršuju po površinama. U Kamenskom već dugo vremena nema noćne smjene. Nekad su svjetla stare tvornice bila upaljena na svim katovima, a ljeti se kroz otvorene prozore čuo glas voditelja smjene koji je pozivao radnice na telefon. Danas nema te zvučne pozadine, ulica je pomalo mračna, ne osobito prolazna. Ugašeno svjetlo s druge strane ulice mi nedostaje, ni sama zapravo ne znam zašto. Čini mi se kao da se radilo o nekoj bliskosti - iako nikoga nisam znala - bliskosti koja se pokazivala u svom elementarnom obliku. Svjetlu koje je naslućivalo neko zbivanje, neki život, neki drugačiji smisao. Posve drugačiji od one žene jutros, koja se nije osvrnula.

Nebo Nad Berlinom je sivo

Hladno mi je. Ne samo zbog hladnoće koja je došla iznenada, iako smo znali da će naposlijetku prestati ljeto, i da toplina uz koju smo još do prije par dana uživali ne može trajati dovijeka. Pitam se, od čega smo sazdani; što nam je ispod kože, što u onom sloju koji nas obavija, koji bi nas trebao štititi, no ponekad se onako neočekivano izmakne, ne omogućivši nam da se pripremimo za ono što će uslijediti.
"Danas pišem blog", kazala sam Nenadu, no on je to već znao, priredio je laptop da ga ne moram uokolo tražiti, svjestan do koje mi mjere taj sat vremena treba nakon svega što se dogodilo. A počelo je savršeno, jer smo dva dana nakon što se Ivar vratio iz Amsterdama sjeli u auto i otputovali u Berlin.
Čini mi se da se nikad neću zasititi tog grada; poznajem ga, izgleda, bolje nego Zagreb. U svakom slučaju, zanima me daleko više, a i pruža mi neopisivno više onoga što mi treba kako bih koliko-toliko normalna dočekala idući dan. Vožnja je uobičajeno kratka, pomalo je zastrašujuće koliko brzine omogućuju da 1000 km prijeđemo a da ih zapravo ne osjetimo. Stanke uobičajene, već sve znam napamet, kao i one rečenice koje izgovaramo na putu, neopterećni svakodnevicom, brigom o koječemu - odlasku u dućan, računima, o onome čega ima ili nema u frižideru.
U Berlinu, svi su ljubazni. Ne samo što im je to dio posla, nego i mentaliteta; neka finoća i spremnost da nas se sasluša, da se pročavrlja s blagajnicom u Povijesnom muzeju o cijeni engleskog izdanja kataloga; da se s konobarom komentira čaša vina, ili što već. Prvi dodir s hladnoćom koja se neumoljivo približava dogodio se upravo u Berlinu. Unatoč proslavi 20. obljetnice ujedinjena i povremenom suncu ne sjedimo vani, iako bismo to željeli. Usred brojnih turista vodimo Nenada na Babelplatz da vidi spomenik spaljenim knjigama; odlazimo u Bernauerstrasse jer sam negdje pročitala da su u tom kvartu podigli spomenik vojniku koji je preskočio Zid koji u tom trenutku nije bio posve dovršen, a čija je fotografija postala dio slike toga grada. Zanimalo me vidjeti kako je to kad se jedan medij - fotografija - pretvori u drugi - skulpturu. Rezultat je porazan. U neposrednoj blizi jedan je od meni najdražih spomenika Zidu, no uz njega neke mlade turistkinje izvode neki glupavi foto-performas, glumeći da se penju uza zid nastojeći pobjeći. Kako nepotrebno. Ne da nam se objašnavati im kako je to bilo nekad, kako inscenacija ne može naslutiti ono u čemu su milijuni ljudi živjeli. Nadajući se?
Berlin mi se još u djetinjstvu uvukao "pod kožu". Odlazili smo uglavnom po ljeti, a putovanje je trajalo satima; vozio je otac koji nije bio dobar vozač, a mi smo se smrtno dosađivali i vječno svađali na stražnjim sjedištima. Stan u Mommsenici još je bio onaj stari, na vrhu, u potkrovlju do kojega smo stizali penjući se na kraju uskim zavojitim stubištem, jedva unoseći svoje kofere i torbe.
Danas je situacija posve drugačija. Vozeći se po Berlinu (nalazimo svuda parking, ispred svake kuće, muzeja, mjesta u koje odlazimo) prepričavamo Ivaru kako je to izgledalo 1987. kad smo prvi puta zajedno bili tamo. Kreuzberg je bio prepun nekih posebnih, otkačenih mjesta; navečer smo s Vladimirom stajali na jednoj platformi nedaleko Brandenburških vrata i gledali u maglu koja je Istočni i Zapadni Berlin spojila, barem nakratko. Uvijek isti muzeji, ulice po kojima se krećemo, miris koji udišemo. Nemam dojam da se promijenio, no sadržaja je danas toliko da uopće ne znam kako ih svladati. Jurimo od jedne izlože do druge, gledamo spomenike, čitam imena ljudi na Stolpersteinima - i pritom mislim na ulicu u Beču u kojoj je živio Freud i one bijele ruže koje su jedno jutro osvanule pred kućnim vežama. Gdje god sjednemo, njemački koji dopire do nas ima neki naglasak; kao da su nestali oni ljudi koje sam slušala u djetinjstvu, prema kojima sam se barem djelomično formirala. Sve je kul, svi imaju i traže job, nose handy, a Ivar ih rastura sa svojim znanjem i radi od nas ponosne roditelje.
Ne znam što nas se najviše dojmilo. U Berlinische gledamo sjajnog El Lisitzkog, njegova Proun soba ne ostavlja nas ravnodušnima. Svladavamo i novi postav u Hamburger Bahnhofu; Beuysa volim uvijek ponovno vidjeti, no osobito je sjajan Roman Ondak
i jedna njegova instalacija u koju ulazim i ostajem unutra sama neko vrijeme. Dan prije toga prijateljica nam je rekla kako je ponekad dobro biti manji kako bi se osjetila prava narav našeg postojanja na ovom svijetu; bila je ponesena time što su po Berlinu hodali neki divovi - dio francuskog uličnog teatra u kojem nam se nije dalo sudjelovati.
U Ondakovoj instalaciji osjećaj je posve drugačiji - sami smo i preveliki za taj hladan, prazan prostor u kojem arhiviramo svoje misli, nedoumice i osjećaje, barem nakratko.
Jurimo stalno, bez milosti. Nakratko se viđamo s Irenom i Bennom, razgovor je manje-više sličan ranijima, jedino Ivar s novim poletom govori o filozofiji, fizici, nekim stvarima o kojima doma nikad ne pričamo jer nema vremena, jer je Nenad u Rijeci, ja u Splitu, radnoj sobi ili teretani, jer su nam kolosijeci paralelni i vrlo blizu jedan drugome, no vozimo u drugačijem ritmu, kako se čini.
Po povratku - umor. Stalno stanje, ili, kako volim reći - trpno stanje u kojem egzistiram. Pokušavam dovršiti sve ono što bi trebalo dovršiti, no već po osjećaju u leđima slutim da je to nemoguće. Krećem se po kući, ponekad nakratko uživam, pijemo šampanjac jer smo dobili neku dobru vijest. Gledam golemu hrpu knjiga i kataloga koje smo donijeli iz Berlina. Svaki papir, knjiga koju donosim sa sobom postaju dio taloga koji se u meni slaže od djetinjstva - taloga grada koji me formirao, kojeg imam potrebu istraživati, u kojem sam doma. Gledam naše prelijepo stražnje dvorište, mali vrt koji koji još moram do kraja urediti. Dio lišća na javoru se osušio, pitam se hoće li svi pasti, hoće li on biti dobro? Gledam sive fasade koje me podsjećaju na boju Berlina, čiji je sivi ton poseban, nekako i topao i hladan istodobno, raspuhan stalnim vjetrom koji prolazi i neprekidno donosi novi zrak. Ponekad gledam i ne vidim ništa; oči su mi umorne od rada za računalom, u glavi neprekidno ponavljam mantru o onome što trebam napraviti. Taj me umor strahovito košta, kao na primjer jučer, kad sam u djeliću sekunde vidjela neobičan rakurs visokog automobila koji je dojurio u mene, razbio me, okrenuo nasred ceste. Ostala sam par trenutaka ležati na suvozačkom mjestu. Ne znam što sam u tom času mislila, polako sam pokretala dio po dio tijela, mišiće, glavu, vrat, razmišljajući o posljedicama. Činilo se da bi bilo lijepo ostati tako ležati, zvuk je bio prigušen, do mene kao da u tom trenutku ništa nije dopiralo. Ni sjećanje, ni nada. Danas sam ostavila auto u servisu, tužna jer nije to zavrijedio. A ja?