Nepodnošljivost

Jučer je popodne (ili je to bilo neki drugi dan, a posljednji nalikuju jedan na drugi) emitirana neka serija za mlade o životu mladog Merlina. Savršen sadržaj za ove dane koje kao da sam ukrala sama sebi, poklonivši si prisilan odmor u kojem na kapaljku doziram sadržaje koji bi trebali pridonijeti oporavku. U epizodi, neka je sredovječna pjevačica predivna glasa trebala zabaviti kralja, no u stvari se radilo o vještici čije su se prave godine i izgled otkrivali u njezinom odrazu u zrcalu. Na sličan način, iako ne toliko drastično, promatram svoj odraz u izglancanom ekranu laptopa u kojem, zbog čudnog kuta svjetla koje tko zna otkud pada, do mene dopire pogled na ostarjeli vrat. Odjednom je "otkazao" poslušnost, pretvorivši se u nešto što ne želim vidjeti, primjer uzaludnog dugogodišnjeg truda koji očito nije dao nikakve rezultate. Ljubazna kao uvijek, Alka mi jučer na treningu govori o tome, kako je to sve posljedica bolesti zuba, a ja, poprilično glupa za takve usporedbe, ne razumijem o čemu priča. I zastravljeno gledam u otečenu venu koja je, isto tako odjednom, ničim izazvana, pronašla vrijeme i mjesto da se pokaže nakon napornog skakanja preko stepa.
U rukama vrtim mali papirić s brojevima. Izlazi iz aparata nemaštovitog naziva redomat, o čijem smislu razmišljam posljednjeg radnog dana u godini, dok čekam da se na displeju pokažu brojke u koje gledam, prepuštena ritmu i brzini posla koje obavljaju službenice. Papirić sam dobila izborom na ekranu s kojim mnogi stariji ljudi imaju probleme. Stižu u pratnji, ili ovise o ljubaznosti i malo poklonjenog vremena zaposlenika smještenih u neadekvatne, ružne prostorije u kojima će, vjerojatno, provesti radni vijek. Izgubljene zdravstvene iskaznice, ironijom sudbine, pod istom su "tipkom" kao i odjava zbog smrti, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se smješkam razmišljajući kako je Čuček u ovom redu čekao više puta posljednjih godina. Stalno je gubio iskaznice pa bi, bez mog znanja i pomoći, odlazio po nove da izbjegne podsmješljive, čak zajedljive komentare mog oca. Koji je iz fotelje u kojoj je utonula njegova osamljenost popraćena ciničnim opaskama, sipao uvrede na bratov račun.
Mnoge od tih iskaznica našla sam slažući papire i ostale hrpe koječega što su ostale iza njega, i u kojima sam nastojala pronaći ono o čemu nikad nismo razgovarali. Nešto se našlo na tom glupom papiriću koji je istodobno i smiješan i žalostan, u toj kategoriji "usluge" okupljenoj pod virtualnom tipkom na dodir u kojoj se, možda posljednji put, susrećemo. Jer na kraju, sve se svodi na komad papira i pečat koji evidentira konačni nestanak iz sustava. "Sačuvajte ovaj papir i vratite se nakon rasprave, još smo vam dužni isplatiti razliku", objašnjava mi službenica zavaljena u preveliku fotelju, u sobi koja je nastala pregrađivanjem neke veće prostorije u kojoj su samo donijeli staklene površine u plastičnim okvirima, poslagali ih jedne kraj drugih i stvorili mjesto u kojem se arhiviraju gubitci i smrti. Staklena stijena prekrivena je zalijepljenim papirima koji priječe pogled u radni prostor; gledam van, prema željezničkoj prugi. Nema vlaka, a i promet je slabijeg intenziteta, u skladu s danom koji sam odabrala za obavljanje ovakvog posla.
Hladno mi je na biciklu, dok iz Jukićeve vozim u Tvrtkovu. Mala titrajuća svjetla upozoravaju vozače da prolazim pored njih; iz jednog automobila koji se sporo zaustavlja pored mene začujem uzvik čuđenja i odobravanja - prijatelj s kojim se rijetko viđam čestita mi na hrabrosti što se u ovim hladnim i vlažnim danima probijam kroz promet na Nenadovom biciklu. Težak mi je, desna kočnica uopće ne radi, a konačno sam uspjela izgubiti ključ od lanca koji se ionako teško zaključavao, pa ga ostavljam strepeći hoće li onaj odvratni kradljivac ponovno pronaći način kako da me liši još jednog prijevoznog sredstva. Putem nikog poznatog ne susrećem. "Ovi su dani stvoreni za depresiju", razmišljam poluglasno, "nikad nikog nema kad bi mi trebao". Bilo tko, samo da razbije ovu šutnju, monolog koji izgovaram u sebi i koji ne uspijevam u potpunosti zapamtiti kako bih ga zapisala. "Zašto mi nećeš reći što je? Onda ću opet čitati o tome kako se osjećaš, umjesto da o tome razgovaramo." No nisam počela ovo pisati kako bih drugima opisivala svoju tugu; moji su osjećaji i stanja daleko složeniji. Ne posredujem negativne emocije, o njima mi je možda zanimljivije pisati, na njih se drukčije reagira nego na smiješne događaje kojih ima, čak i u mom životu. "Moraš me naučiti kako se rade meringue, to je neopisivo fino. I one sladolede si sama radila?", pita me Nataša dok komentiramo večer kojom smo obilježili trideset godina braka. Kako je to u stvari jednostavno, samo je potrebno odvažiti se, razmišljati o ljudima kojima posvećujem vrijeme utrošeno za kuhanje. Kardamom smo samljeli sami u kamenom mužaru koji smo prije nekoliko godina dobili od Davora i Vesne. Miris je predivan, nesvakidašnji, sviđa mi se njegova posebnost, veseli me ponekad obojiti na takav način stan koji zbog toga djeluje drukčije. "Da, ali to nisu sladoledi", odgovaram pitajući se, kako naučiti nekog raditi meringue ako ne vidi razliku između kreme i sladoleda.
Nema veze, sve je moguće, sve to ostaje zapisano za iduću godinu koja će biti tko zna kakva, pribrojena nizu onih iza nas, odbijena od onih koje su pred nama. U kojoj ću se posvetiti prevladavanju nepodnošljivosti, traganju za lakoćom postojanja u vrijeme nesklono nama ovakvima, kakvi već jesmo. Vani je plavo nebo, sunce se izborilo za svojih pet minuta. Prozor na zadnjem katu starog Kamenskog je otvoren, sve je prepušteno propadanju. Okolina je posve uništena i to stanje nije moguće promijeniti. Ono je trajno, trpno, nepodnošljivo; o njemu nema smisla ni govoriti ni pisati. Ali nemoguće je zabiti glavu u pijesak, u ekran telefona ili nekog drugog gadgeta. Barem meni. U ovom trenutku. Pa gledam ispred sebe, otkud će se možda nešto konačno pojaviti.

Trideset

Ove me godine nikako nije uspio obuzeti božićni duh. Nisam se baš ni trudila, posla je toliko da ne znam za sebe, a i bliska budućnost neće po tom pitanju donijeti nikakve promjene. Vodim beskonačne razgovore, koji nisu urodili ničim osobitim, pokušavajući istodobno smisliti što bi se trebalo skuhati i koga bi morali pozvati. Na malim bijelim kartonima uredno sam ispisala jelovnike i sastojke, povezujući ih nepravilnim, zakrivljenim linijama čije je značenje nevažno. Neki dan strpljivo sam slušala Irenu koja mi je govorila tko ih je pozvao i s kim će provesti praznike, dok su se ispred mene, na zaslonu računala, smjenjivale vijesti koje uglavnom nisam ni čitala. Godišnji izvještaji, kojekakve liste najprodavanijih izdanja, kriteriji odabira o kojima ništa ne doznajem. Vjerovati ili ne? Sastav nakon izbora, crna predviđanja koja najavljuju još teže vrijeme, i svakodnevni izvještaji o smračenim milijunima.
"Jesi vidjela da više nema štaku?"
"Tko?"
Nemam volje uključivati se u te svakodnevne, otprije znane obrasce koji ne donose ništa novo ni zanimljivo. Stari me pokušava nagovoriti da prokomentiramo neku političku situaciju, no odbijam zauzeti Čučekovo mjesto, jer to je ionako nemoguće. Jurcam po dobro znanim prostorijama, 20 stepenica, gore, dolje, skrećem u "svoj" hodnik, pa u sigurnost sobe čija je zapremima prepunjena. Pod stolom u pravilnom ritmu bljeska malena žaruljica jedne od sprava koje se nikad ne gase. Jednom smo u Veneciji vidjeli rad umjetnika koji je ogradio mali prostor u Arsenalima, ispunivši ga desetcima raznih aparata čija su minijaturna svjetla titrala u mraku. Bio je to dobar rad, o prostorima u kojima živimo, uvjetima u kojima radimo, boravimo, spavamo. Ja, recimo, vidim odbljesak plavičastog svjetla sata s pećnice, koji sam već tko zna koliko puta željela s nečim prekriti, ali tijekom dana na to uvijek zaboravim. Rasipa se po zidu postupno prelazeći u spavaću sobu. Laptop prekrivam da me ne bi probudilo snažno bijelo svjetlo koje pulsira i kao da me time prisiljava da ostanemo u stalnom kontaktu. Ponekad u noći stižu poruke na telefon koji kratko zasvijetli dok bočna tipka propušta lijepo plavo svjetlo upozoravajući na još nešto, tko bi znao što.
Sve te predmete nastojim držati na udaljenosti koja mi omogućava stvaranje dovoljno širokog polja; polja, unutar kojeg je moguće egzistrirati unatoč svemu. Ne, ne čitam o prisilnoj dijeti, stezanjima remena i novim milijunima ukradenih kuna, više me zanimaju neke analize prosvjeda koji su obilježili ovu godinu, pokušaji sintetiziranja stanja na tržištu umjetnina, bilo što drugo što me odvlači s ovih terena. No ritam je nesmiljen, a poziva sve više: stanje u nogometu, skandali, namještanje utakmica i zatvaranje nekog groznog kluba izgrađena na obodu Botaničkog vrta. "Ne mogu više, ne znam tko i kad što radi. Umorna sam, nemam volje to pratiti", pokušavam prenijeti svoja stanja, ali sugovornici me rijetko slušaju. Meškoljimo se u zajedničkoj kupki koja nije mirisna, ni ugodna. Između bloka o sportu i kulture stisnute na dnu preglednika redovi su sličica polugolih djevojaka. Tekst koji prate njihove slike glup je i površan, no traje ionako par sati, sve dok se ne izreda nova linija tih prikaza bez kojih je danas teško zamisliti bilo kakve vijesti. Je li se uopće nešto dogodilo, ili je sve to obmana?
Grad po kojem prolazim je gotovo prazan, u dućanima tek pokoji kupac. Čak i na onim mjestima gdje se nekad čekalo u redu na blagajni osjetno je manje ljudi. Sve je polumračno, osvjetljena zvona s mašnama razvučena među kućama teško mogu popraviti dojam koji je otužan. Na Trgu, miris fritula miješa se s onim kiselog, lošeg vina i kobasica. Blagdansko ozračje nestalo je u boksovima ružnih shopping-centara na periferiji, u kojima vladaju neka nova pravila. Na sreću, mene se ne tiču. Ili ipak? Stojim pred policom u knjižari, birajući knjige po koricama. No preumorna sam, ne zamjećujem ono što bih možda mogla pronaći da sam u snazi i špurijusu kao nekad. Dok je bilo vremena a pripreme za blagdane trajale danima, i dok sam se ubijala od posla htijući sve napraviti sama, poput nekog besmislenog heroja čija djela ne izazivaju osobit interes. Sve je trebalo - i bilo je - savršeno. Odabir namirnica, jelovnici, liste poklona, čišćenje. Nije ni čudno da se ni po čemu drugome ne sjećam tih dana, osim po količini posla koji bih obavila, nastojeći ugoditi. Sve je to bilo krivo, a talog iscrpljenosti koji mi je ostao u vlasništvu vjerojatno je najbolji znak kako je sve to moglo biti drukčije.
Jučer sam slušala instrumentalne verzije svih mogućih božićnih napjeva i skladbi. Izvedbe su bile sjajne, a ja sama, usredotočena na rezanje, na zrnca kardamoma koje sam izvlačila iz malih, maslinastozelenih čahura. Miris nije imao veze s Božićem; stizale su poruke na koje uopće nisam odgovarala, mailovi s kojekakvim čestitkama, lajkovi na fotke koje smo objavili. Prolazimo jedan kraj drugog, u prostoru koji smo odavno osvojili. Donijeti stolce, nahraniti mačke, postaviti stol. Uvjeriti Ivara da će sve biti dobro, da će se sve srediti. Čekali smo gladni, da se pojave Tomica, Davor, Ana, Vesna, stari je već sjedio za stolom, spreman za druženje i jelo. Nisam se mogla načuditi, toj krnjoj obitelji koju krpamo kako najbolje znamo, u kojoj uvijek netko nedostaje, netko nekome nešto zamjera, ili je nešto krivo razumio. Sjedimo blizu jedno drugome, ne stižemo se ni pogledati. Koliko je dana prošlo od onog trenutka kad se Nenad nagnuo prema meni, htijući vidjeti koje su mi boje oči, kako bi uskladio boju kamena nekog nakita koji sam trebala nositi na njegovoj reviji. Prije koji dan pokazao mi je knjigu u kojoj je opisan gotovo identičan način prikaza nakita, ali taj se zbio godinama nakon što je to izveo u maloj, danas nepostojećoj galeriji u Cesarčevoj ulici.
Izdržati sve to, ta razočaranja jer nas ne vide, ne čuju; biti jedno pored drugog a da se ni ne vidimo - jer dovoljno je da znamo gdje smo; da smo zajedno i kad to nismo. Trideset godina. Ma, nije to ništa, Stonesi će imati 50. obljetnicu iduće godine, po njima se ionako sve ravna, pa u skladu s tim zaključujem, da je pred nama dovoljno dobrog vremena.

Poste restante

Moram nešto priznati - važni su mi čitatelji. Uvijek se pitam, kako to izgleda, pratiti nešto poput ovog bloga. Iz fotelje, s kauča, ili iz kreveta; za radnim stolom, dok je pauza ili nitko ne obraća pozornost. Ponekad pogledam koliko se čita to što pišem, a amplituda me često obraduje. Dobro, u posljednje vrijeme pišem rijetko, nemam vremena, nastojim stići riješiti sve ono s čim kasnim, što je već trebalo obaviti, borim se sa zaostacima, izvještajima, besmislenim poslovima koje sam morala obaviti jer ih nitko nije mogao ili želio napraviti. Kao da se u jednom trenu sve urotilo, postavilo me u poziciju kakvu nisam priželjkivala.
Kad bih mogla, najradije bih snimala ono o čemu razmišljam, jer čini mi se da najbolje misli prolaze dok ih nisam u prilici zapisati. Je li to važno? Ima li to ikakvih posljedica za bilo koga? Što će se dogoditi ako ovaj blog naprosto zamre? "To će se neminovno dogoditi, to se zbiva sa svim podacima koji se prenose Internetom", kaže Nenad dok se predvečer vozimo kupiti peglu koju sam uspjela pokvariti, ni sama ne znam kako. "Nestat će blogovi, pa sjeti se kako su ih ranije svi sve čitali, a sada ih više nitko ne spominje", nastavlja dok premeće po iPhonu i gleda naslovnice Stonesa koje je uspio konačno prebaciti. Ponosno mi ih pokazuje, promet na sreću nije intenzivan pa skrećem pogled s ceste i gledam u sitnu sliku koju nisam u stanju povezati s nekom konkretnom pjesmom. Neću mu to ni spomenuti, zašto da ga razočaram, pa klimam glavom ponosna na njega i njegov mali uspjeh. No, ne slažem se baš s njim, mnogi kritičari koriste ovu formu pisanja koja je brza i funkcionira gotovo bez posrednika; stranice mnogih nekad tiskanih izdanja, koja su danas nužno na mreži, prepune su blogova, o čijoj čitanosti, doduše, nemam podataka.
Kud god idem, nastojim ništa ne vidjeti. Tek jučer, nakon napornog tjedna, bila sam negdje drugdje. Davor Sanvincenti ispunio je tzv. Bačvu slikom i zvukom, potmulim i zaglušujućim, koji me obuzima dok ulazim u mrak postupno se navikavajući na njegov intenzitet. Slika neba mijenja se polako, prelazi jedna preko druge u više slojeva tako da se čini kao da smo konačno izvan onoga što nas okružuje, negdje drugdje, gdje god želimo biti. Vrijeme se odvija drukčije, ritam ne odgovara onome što znamo i na što smo naviknuti. Sviđa mi se sjediti u mraku, u toj buci koja postavlja druge prioritete i odmara me. Ležim, nitko nikoga ne prepoznaje, jedino Nenad kruži i snima neku djevojku posve prekrivenu točkastim uzorkom koji se djelomično sa zidova preselio na nju. Sviđa mi se biti tamo gdje nas je Davor odveo, nakon magle u kojoj sam otežano disala. Sviđa mi se rad koji me iscrpljuje i ispunjava, s kojim ulazim u neki neravnopravan odnos; ne možda neravnopravan nego opterećujući te istodobno oslobađajući.
Kasno u noći, osnažena tim događanjem, spajam nas sa svijetom, povezujem letove i događanja na koja namjeravamo otići. Pretvaram ih u neke fiksne točke u vremenu, koliko je putovanje moguće pretvoriti u nešto takvo; poput pribadača koje me drže na okupu, da se ne rastvorim i da sve ono što držim u nutrini ne pronađe put prema van. Istodobno radim, jer čini se da je nemoguće prestati raditi; korigiram po tko zna koji put neke legende, čitam mailove kroz koje prolaze neizgovoreni razgovori, komentari koje ne želim čuti. Mace spavaju na Nenadu, raspoređene u položaje međusobnog uvažavanja i podjele prema važnosti. Nema svjetla, ulica je posve mračna, a zvukovi do nas ionako rijetko dopiru. Čujem tek mašinu koja obavlja svoj posao, i ništa više. Ponekad čujem starog koji se diže sa stolca, tjera mačke ili radi tko zna što, ne sluteći da betonska deka koja nas dijeli emitira neke zvukove koji razbijaju samoću. Ne usudim se ni misliti koliko je sad sam, jer Čučeka nema, bez obzira koliko ga je njegovo društvo često opterećivalo, a određeni postupci ljutili. Nema dozivanja, nema ničeg. Nitko me ne pita može li mi pomoći, sređujem papire i sve ostalo što je ostavio za sobom, ponekad brišem suze koje se javljaju bez da sam ih sposobna kontrolirati.
Ne mogu spavati, i hvata me nemoć od umora. Ponekad ujutro, nakon što sam odradila najranije mailove, ili one poslane kroz noć, zaspim nevjerojatno snažno, dubokim snom koji do neke mjere donosi olakšanje. Htjela bih napraviti nevjerojatno mnogo toga, papirići oko mene ispunjeni su zadacima - otići, kupiti, napisati, srediti. Sjedim u autu i slušam neku radio dramu, ili ne znam točno što. Ne znam ni tko je to napisao, a tekst mi se sviđa, osjećam način kako ta osoba gleda ono o čemu piše i što mi je blisko. Beskrajno nabrajanje viđenog, a sve mi se čini kao da sam to jednom vidjela. Do danas nisam doznala tko je napisao to što sam čula - trenutno ne čitam, jer me navečer oči previše bole. Volim slušati, valjda zato i uživam u Davorovim radovima. Primam prijave onih, koji bi mi željeli čitati. Poste restante ću javiti.

Kiša, magla i povremeno sunce

Spavanje ne donosi utjehu, niti me odmara koliko bih htjela. San kojeg se sjećam i zbog kojeg sam se probudila prečudan je i nikako ga ne mogu odgonetnuti. Prepričala sam ga jutros Nenadu, koji me nastojao smiriti no ni zajedno nismo mogli dokučiti njegovo značenje. "Prolazim kroz neko neobično samoposluživanje koje je čas zatvoren, pa zatim otvoreni prostor, u kojem ništa ne mogu naći jer je sve zbrkano i nelogično raspoređeno. U jednoj od prostorija nailazim na muškarca koji leži na podu između dvije mrtve svinje, grizući jednoj jezik. Zgađena, bježim u drugu prostoriju u kojoj se visoko pod stropom suše tanke plahte od mesa, različitih boja. Neobično su tanke i kao da vijore na povjetarcu koji tko zna otkuda dolazi."
Nisu mi jasni ti snovi s mesom. Još uvijek se sjećam onog davnašnjeg, u kojem sam hodala po tlu prekrivenim tankim slojem ružičaste, gnjecave tvari koja je poput mahovine prekrila sve površine. (Dok ga u stvarnom životu pripremam, navlačim tanke gumene rukavice; Ivar i Nenad neće zamjeriti, njima je to posve svejedno.) Nemam vremena tragati za značenjem i ne znam gdje bih uopće počela potragu. Pa se prepuštam opuštajućem mirisu kave i koračam u dan koji neće donijeti ništa novo, ali ni loše. Dok se vozim, polako, posve nekarakteristično za nekog tko nema strpljenja u prometu, prisjećam se petka prijepodne, dok smo sjedili u kavani na Bastilli, čekajući da se otvori neki izložbeni prostor u blizini. Kava je bila dobra, croissanti standardni, veći nego ranije. Poruka koja je stigla bila je nemilosrdna, iako napisana s pažnjom. Nije bilo potrebno da je Nenad pročita, odmah smo sve znali, nastojeći suspregnuti suze jer zašto opterećivati druge kojih se to ne tiče.
Čudno je to sa životima, za koje se dugo, jako dugo čini da su zauvijek, da nemaju rok trajanja. Kao da stojimo na nekom mjestu koje se ne kreće, ili u kojem ne osjećamo ritam promjena koje se događaju pored nas, ne dirajući u naš krhki krug koji nas dijeli od onih manje sretnih.
Nekoliko dana kasnije na Mirogoju je bilo sunčano i vrlo hladno. Muškarac odjeven u crno otvara urnu i pokazuje pločicu na kojoj je ugravirano njegovo ime. Polako prstom prolazim po plohi koja dijeli sjećanje od zbilje; pomišljam na njegove lijepo oblikovane nokte koji su bili nekako u nesrazmjeru s nemarom kojim se odnosio prema sebi. Razmještamo vijence, stari i ja, slušamo što govori Nada koja je došla par minuta prekasno, kad je već sve bilo gotovo jer se ljudima žurilo; imali su još posla. Slušamo je dok priča o onome, što nas nije previše zanimalo.
Razvrstati, pregledati, reciklirati; odlučiti što ostaje, odvojiti od onog što nam ne treba. Dok preslagujem hrpe papira, vrećica u kojima je nastojao posložiti razne dokumente, račune, tko zna što sve ne, pokušavam ući u taj red, imaginarni arhiv u kojem ništa nije bilo raspoređeno na logičan način. Logika se raspala na nešto neobjašnjivo, kao da je nikad nije ni bilo. Na papirićima nalazim neke sheme, nacrte koji su trebali pripomoći iznalaženju načina kako dovesti stvari u red. No ništa nije pomoglo, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da sama sjedim u našoj bivšoj kuhinji u koju se postupno preselio, i premećem po ostavštini koja nema nikakve druge vrijednosti osim emocionalne.
Ostati unutar kruga, pustiti da vrijeme prolazi za nekog drugog. Ne znam previše o vremenu, ne znam koliko ga imamo, što nam je ostalo. Ponekad se iz straha mašim telefona, zovem samo da bi čula kako je krug još uvijek tu, i mi u njemu. Irena mi tiho priča o zaboravu, onome što je bilo i kako je sad; o očekivanjima, nadi koje nema unatoč popijenoj vodi i dijetnoj hrani. Nada čeka, ne znam točno što. Nemamo snage izgovoriti što mislimo, odavno je prošlo to vrijeme. Nives priča o dvoje ili troje staraca koji ovise o njoj, voljno, nevoljno, tko će više znati; i oni se drže kruga, grčevito, ne puštaju, vrijeme stoji i mi s njim. Sretni? Sigurni?

Biljka otpadnik

Danima nema neba. Ne volim takva razdoblja o kojima čak govore i u vremenskoj prognozi, navodeći koliko dugo to traje. I dok po navici, bez neke osobite nade zagledavam prema gore, u dvorištu me iznenadila transformacija jedne skromne biljke. Spasili smo je s krova stare garaže, prije nego smo i taj dio kuće doveli u pristojno stanje. Čudna, grana raštrkanih između nekih cigli koje je tko zna tko jednom ostavio na krovu, rasla je iz nevjerojatno malo zemlje koju je vjerojatno nanio vjetar. Odlučili smo je presaditi ponajviše zbog mog oca, koji je oduvijek imao sposobnost vezati se uz neke takve "otpadnike". Pa je tako i pitanje opstanka ove biljke, za koju ni ne znam kako se zove i u koju vrstu zelenila pripada, postalo važnije od svega što je bilo na redu za popravak. Upornost koja kod mene ponekad graniči s paranojom pripomogla je u traženju osobe koja je za male novce biti spremna presaditi je. I tako smo, ponajprije zahvaljujući međusobnoj igri koju već godinama izvodimo u Čanićevoj, uspjeli iz velike biljke izdvojiti nekoliko mladica čije su prelijepe jesenje boje uljepšale današnje sivilo oko nas.
U poplavi preinaka potaknutih bojama, fotografija moje biljčice završila je na zaslonu računala, gdje je smijenila dugotrajnu dominaciju Pirata s Kariba (nezasluženo, kako se pokazalo, jer unatoč Deppu i Keefu četvrti je nastavak gotovo negledljiv) i neuspjelo povećanje jednog lijepog snimka punog mjeseca, koji sam fotografirala kroz grane breze, dakako iz našeg dvorišta. Zatim sam odlučila staviti je uz današnji post, ali tek nakon što sam izvršila neke promjene u njegovu izgledu, ponajprije zato jer mi je bilo dosadno i nije mi se dalo raditi. Pa je ekipa s fejsa dobila sasvim solidnu količinu fotografija naših mačaka - zajedno s novopridošlim Mingusom kojeg je Nenad donio iz Rijeke - i nekoliko ključnih informacija o crtežima Sylvie Plath, novom krilu povijesnog muzeja u Dresdenu, malo aktivizma iz fotelje i glupavih slika koje već satima dobivaju lajkove.
Ponekad nemam snage pisati, a ni čitati. Nakon intenzivnih razdoblja obično slijedi uređivanje radne sobe koja izgleda kako poprište neke čudne bitke, bez proglašenog pobjednika. No soba zasad ostaje nepospremljena, ona je tek opna koja je poprimila obris moga tijela, postala je labirint čije stranputice nastanjuju hrpe odloženih knjiga i časopisa, složenih po nekom redu koji sam naučila izbjegavati dok se snalazim izlazeći iz nje u mraku. Nikako da dobije raspored s kojim ću biti zadovoljna; kao da je postala dio sustava konstantnog nezadovoljstva koje karakterizira gotovo sve što radim.
Trenutno mi je dosta mnogo toga - i muzeja, i izložbe, nerealiziranih dogovora, neujednačenih aktivnosti, beskonačnih telefonskih razgovora nakon kojih sve ostaje onako kako je bilo. Život je ušao u zastrašujuću rutinu - rad, rad, rad, kratka stanka za kuhanje (stalno jedemo isto, jer ne stignem otići ni na tržnicu), kava - jedna, druga, rad, treća popodne da zaokruži dan, rad i trening navečer. Nikoga ne vidim, ni s kim ne razgovaram, šaljem poruke i lajkam - moja je društvenost svedena na vrlo nisku razinu. Neku večer odšetala sam do Laube, dok je Nenad bio u Rijeci. Par novih slika, razgovor, ljudi koje nisam dosta dugo vidjela. Na povratku doma - pješice, jer mi je ukraden bicikl pa ne želim riskirati s Nenadovim - prolazim kvartom koji dobro poznajem, no koji me uvijek nekako iznenadi. Nije to nešto osobito, tek stambenjaci u pristojim razmacima, jedna strana ulice bolje je osvijetljena od druge, na pločniku ne susrećem gotovo nikog. Znam da je tu negdje, iza ugla, jedna mala obiteljska kuća uz koju ljudi drže srne. U ovom će se kvartu ekstenzivno graditi idućih godina, i pitanje je što će biti s ovakvim drukčijim mjestima na koje novopridošlice uglavnom nisu navikli. Iz jednog stana u visokom prizemlju dopire svjetlo, pa automatski pomišljam na fotografije Mirjane Vodopije koja je snimala prizore iz tuđih dnevnih soba. Svjetiljka koju vidim je ružna, svjetlo neprimjereno hladno i stvara neki jezovit dojam koji me podsjetio na iznajmljene stanove u kojima smo živjeli. U čijim su mirisima bila nataložena tuđa očekivanja i razočaranja.
Stanovi za iznajmljivanje, hladni i najčešće ružni, poput ovog u čiji prozor gledam, privučena lošom reprodukcijom na zidu koja ništa ne skriva, ali ni otkriva. Mjesta kraj kojih prolazim su generička, nižu se nove stambene kuće u čijim prizemljima zjape prazni lokali. Nema nikog, i tek kod Keglića nailazim na neki život. Kvart iz kojeg sam mnogo puta odlazila, a da zapravo nikad nisam otišla. Ne znam zašto sam se vratila. Na sreću, trenutno nemam vremena razmišljati o (be)smislu  te odluke.

Wij zijn totaal andere Menschen

"Četrdesetdevet, zašto ne možeš reći četrdesetdevet?" "Zato što sam mlada, nemam toliko godina, nemam uopće godine." Dok glumica izgovara ove riječi ne prestajem se smiješiti. Rijetko dobar tekst, rijetka situacija u kojoj se doživljavam, nalazim svoje mjesto, kao da sam napisala ili barem već jednom izgovorila te riječi. Možda jesam, vjerojatno sam ih čula, pročitala u kinu ili na televizijskom ekranu dok sam jednom, tko zna više kad, gledala film istog naslova i iste radnje kao i predstava.
Godine. U predstavi, kao i u filmu, nije stvar u alkoholu, kao što to uostalom nije ni u stvarnom životu. Stvar je daleko jednostavnija, ili se to samo tako čini. Već sam dugo vremena toga svjesna, jer stvar je u godinama - bolje rečno, u njihovom ne izbjegavanju, nego nepoštivanju. Obuti visoke pete na uske traperice i lijepu bluzu, ili malu crnu haljinu (ne doslovno, naravno), ogrnuti se balonerom (nekim od onih lijepih koji vise u ormaru i koje tako rijetko iznosim van); poistovjetiti se s nekom utvarom, po mogućnosti mladom, od koje postoji neka korist, no nismo je svjesni, ni glumica ni ja. I tako sjedim u tom prvom redu dok se preda mnom na neki način odvija jedan dio mog života - ne, nisam ga provela na pozornici, ne glumim za život, ne pijem, ne vraćam se bivšem partneru (ni ne sjećam se da sam ga ikad imala, uostalom), ne vodim paralelne razgovore sa scenaristicom, režiserom, ni s kamerom. No istovremeno osjećam se kao na svom terenu, kao da bih bez okolišanja mogla iskoračiti među te ljude, progovoriti nizozemski (iako sam učila onu "seljačkiju" verziju koju govore u Belgiji i s kojom se Nizozemci toliko sprdaju), ispričati što je to toliko osobito u tim godinama koje i imam i nemam.
Ne, ne prati me utvara; zapravo me prati ali neke posve druge vrste. Ne prati me utvara godina, starenja, dobro - možda malo, poneke stvari ponajviše zato što na njih ne mogu utjecati. Ali sve u svemu nije loše, još uvijek mogu skakati, trčati, plesati, osjećaj za ritam nije me napustio, dvije bore na čelu nisu dobile društvo, glazba koju slušam odaje da nisam odustala od sebe. Pratim, slušam, gledam, kraj mene su časopisi koji donose novosti, a i Nenad ne odustaje, puni nas svojom energijom, jer mi ipak nismo potpuno različiti ljudi. Ili ipak?
Teško je procijeniti, jer malo je onih s kojima to mogu komentirati, vremenom veze i odnosi slabe, rastvaraju se, a i sve je manje volje i snage da s bilo kim raspravim ovakve situacije. Pa mi ne preostaje drugo nego ih komprimirati u tu jednu večer dok s osobom koju ne poznajem i koju vrlo vjerojatno nikad neću upoznati dijelim iskustva o kojima ni s kim ne razgovaram. Ali za to sam vjerojatno sama kriva, nemam ni vremena ni volje za small talks, ne snalazim se u tome, možda nikad ni nisam. Kao što se ne snalazim ni u dućanima dok kraj mene žene usredotočeno grabe određene komade odjeće posve nesvjesne moje pozicije, neke glupave neizvjesnosti čije korijene nikad nisam istražila. 
Wij zijn totaal andere Menschen, kaže glumica svom partneru, mazno, pomalo pretjerano, da joj ne povjerujem. Da, donekle smo drukčiji, ali ne posve različiti, teško je odrediti te detalje, razdvojiti ono što je bilo od ovog što jest. Kosa mi je drukčija, tijelo se neminovno mijenja. No pogled koji sama sebi upućujem iznutra jednako je svjež i nalikuje onom nekadašnjem, što me iznenađuje. Jer nakon svega proživljenog, nakon umora, bolesti, pogleda prema onima koji odlaze i u tome nas trebaju osjećaj nekog sjaja u očima nije loš, zar ne? Ili je to samo privid nastao pod utjecajem svjetla koje dopire s druge strane zaslona računala? Smješkam se, jer glumica posrće i na kraju završava Nenadu u krilu; ostali se glumci ispričavaju zbog neugodnosti koju je prouzročila tim dobro odigranim pijanstvom. Poslije predstave šećemo do kuće, ne posrćemo. Ne znamo koliko smo različiti, jesmo li drukčiji i zapravo nam to nije ni važno. Koraci su nam brzi i sigurni, glazba koju slušamo glasna, a razgovor ne prestaje. I tako već godinama, koje i imamo i nemamo.

Korijenje

Žena koja nas je dočekala na vratima ustanove koja više ne postoji odjevena je u bijelu haljinu. Ima specifično tijelo, nabito, jabukoliko, i pretjerano se sunčala ovog ljeta. Srdačna je, kako to znaju biti ljudi iz manjih gradova kojima je drago kad pokažete interes za nešto iz njihove sredine, znak pažnje da su živi i da postoji nešto izvan sumaglice u kojoj već dugo žive. Odale su je noge prekrivene crnim dlakama, nešto što već dugo nisam primijetila. I pitam se, dok se uspinjemo stubama i zatim silazimo u hladan i prljav podrum, u kojem ćemo neko vrijeme pregledavati arhivu jednog projektnog zavoda u likvidaciji, je li to posljedica malog mjesta, ili osobne nebrige. Možda je posve iracionalno u ovom trenutku razmišljati o njezinim dlakavim nogama, mislim penjući se po klimavim drvenim ljestvama, vadeći prašne dokumente koje je već jednom netko očito pregledavao, uklanjanjući poneki fascikl koji bi nam mogao biti važan. Ako je uopće više bilo što važno u ovom sluđenom vremenu u kojem nastojimo egzistirati.
Sava je lijepa, čak plavičasta, mirno zavija i odlazi negdje gdje nikad nisam bila. Dan je sunčan, restoran u kojem pokušavamo nešto pojesti stravičan, kao i vlasnik, uostalom; jedan je od war lordova koji je obilježio ovaj dio Hrvatske iz kojeg mnogi nastoje trajno otići. Svi žele otići. Lj. mi priča kako su i oni jednom željeli otići, već su imali sve dogovoreno za Australiju, ali ispriječila se majka koja nije željela ostati bez jedinog djeteta. Pitam se jesam li i ja jednom uistinu željela otići, ili je prevladao neki pritajeni strah, što, kako, kuda? Anita priča o kćeri koja je otišla, i o tome kako je i ona spremna probati negdje drugdje. Za to vrijeme sjedim i osjećam neki strašan nemir, ne znam je li to od korijenja koje me vuče i ostavlja nemoćnom za bilo kakve radikalne poteze, jer - tko će brinuti, provjeriti, uraditi, utješiti? S druge strane osjećam mučninu od svega što je trenutno ovdje, od okolnosti koje su mogle biti drugačije, od uspavanosti, od tableta koje sam popila u zadnje vrijeme da bih se smirila, i koje definitivno ne djeluju.
Pravimo se da živimo. Odlazimo u kazalište, plješćemo nekom liku na ulozi, sjedamo u kafić na piće, pokušavamo postojati. Grad kroz koji prolazimo izaziva novi nalet mučnine, i nikakvo piće niti ne znam koliko tableta za smirenje nisu u stanju odmaknuti me od stvarnosti. Plastična slika svijeta u kojoj odavno nemamo svoje mjesto, jer ono u čemu sudjelujemo privid je, rubno zbivanje koje ne dopire ni do koga. Pričamo o studentima, o novim angažmanima, o novom pokušaju ostavljanja traga na nekog, o tome kako će biti. I posve smo sami, Nenad i ja, osuđeni na naše razgovore koje vodimo trideset godina, kao jedino moguće utočište izvan kojeg bjesne oluje, mijenja se svijet, prolaze bujice glasnih, divljih, nezainteresiranih. A mi sjedimo uz rub neke kuće, nije važno gdje, i nastavljamo razgovor koji smo poveli toliko davno da više nisam ni sigurna, o čemu je tada bilo govora. Pokušavam ostati svjesna slike koju sam zamijetila tog dana na poslu - prelijepe bijele ruže ostavljene u čaši vode u prljavoj zavarivačkoj radionici koja se nalazi u suterenu zgrade u kojoj radim. Miris je kiselkast, na strojno ulje, nikad počišćene podove, prljave prozore i jeftino vino koje su radnici očito pili uz gablec. Gadi mi se kvaka koju moram pritisnuti, dok bijela rascvala ruža idealno sumira ono kako se osjećam, iracionalno pokazujući svoju ljepotu okružena prljavštinom. Čak i u tim uvjetima netko ju je morao staviti u vodu, omogućiti da dostojno skonča. No razgovor je već otišao negdje drugdje, pa će o ruži Nenad morati čitati.
Ako će se ovaj osjećaj težine nastaviti, vjerojatno ću poludjeti. Pitam se gdje je nestalo doba kad se vidio izlaz, kad se moglo sjediti i ne činiti ništa, kad je bilo vremena za druge - stvarnog vremena, a ne nužnosti. Pokušavam osmisliti neki zajednički ručak, nedjeljnu oazu kojom ću dokazati da još uvijek mogu. Za stolom vodimo prilično ugodan razgovor, pokušavam prepričati svoj interes za nevidljive čitatelje koji dolaze s raznih strana svijeta, iz nekih firmi za koje nikad nisam čula i u kojima rade ljudi koji ponekad, ne znam koliko često, iščitavaju ove smiješne retke koji ni o čemu osobitom ne govore. "I ja čitam tvoj blog", kaže Vesna; ne znam što bih na to rekla, ne znam je li mi drago ili nije. Ne volim izjave koje govore o činjenju bez da komentiraju pročitano, ali to sam samo ja.
Kome je uostalom važno, tko što piše? Dovoljno je naslikavati se po novinama, lagati o završenim fakultetima, o osobnoj važnosti koja je veća od bilo čega drugog. Samo su slike važne, samo na njih klikćemo, sadržaj ostaje nepročitan. Ali slike su opasne, onima koji ih znaju pročitati govore daleko više od onog, što je netko zapravo namjeravao reći. I u ljepoti te činjenice nalazim zadovoljstvo, nakon što sam sumirala sva uzaludna prijateljstva. Oko mene ionako su slike doba kad je bilo mnogo teže. Doba koje ovo društvo nastoji zaboraviti, odričući se svoje povijesti, mnogo toga što je bilo vrijedno zapamtiti. Akteri te povijesti su oko mene, sjede iznad mene, slušam ih na telefon dok mi pričaju nešto o čemu ih već dugo nitko ništa nije pitao. Oni su poput toliko potrebne stanke u besmislu. I to bi moglo biti dovoljno za prividno smirenje, zar ne? 

Always look on the Bright Side of Life

Jackie me snimila u smiješnoj pozi u hodniku

U naletu nekog svog ludila čupam zanokticu. Prvo ju susjednim prstom nervozno odvajam od kožice i nokta, radeći to uporno, ponavljajući pokret koji mi donosi neugodu, pa čak i bol. Kad nitko ne gleda, ili se barem tako čini, izvlačim je zubima sve dok ne poteče vrlo malo krvi i osjetim pulsirajuću bol u prstu. "Živa sam", pomišljam pritom, "sve je u redu, ili će biti u redu". Situacija je bedasta, vjerojatno i nepotrebna, moja nervoza nesvladiva bez boli, bez tog mikro-ozlijeđivanja koje donosi privremeni spas, drži me usidrenu u poziciji iz koje se ne mogu maknuti.
Jedno jutro probudila sam se nasmiješena, istog trenutka svjesna da je to toliko poseban događaj da bi se o njemu moglo nešto napisati. Sanjala sam da sam obučena u klaunovsku odjeću intenzivnih boja, kovrčave blonde kose koja je čvrsto stajala oko moje glave, i da Sonji pjevam Always look on the Bright Side of Life. Situacija je bila toliko nestvarna koliko to snovi dopuštaju - moje nasmiješeno lice, snažan i uvjerljiv glas, pomalo napadni pokreti tijelom, i sve to "začinjeno" nekom nestvarnom arhitekturom. Stajale smo, naime, u blizini triju nebodera vrlo inventivnih pročelja, posve nemogućih i snovitih. Ne znam jesu li me oni naveli na pjesmu, ili joj je uzrok ostao zaboravljen u ostatku snova. Dan poslije budim se smrknuta, izmučena nekom sumanutom pričom o smrti osobe koju ovlaš poznajem. Razlozi ovog sna još su mi nejasniji od karaoke-style sna, no to su stvari oko kojih se doista ne mogu dalje truditi shvatiti ih. Možda i nije potrebno.
I onda zanoktica, vrh prsta lagano otečen i bolan na dodir, karakteristično pulsiranje koje umirujem zalijevajući ga alkoholom. Ludostima nikad kraja. Zrak koji udišemo sve je teži, ponekad se čini kao da se opire i ne želi ući u moj sustav, prokolati žilama i venama. Sve je teško, i vrijeme, i posao i odluke koje donosimo nesposobni za bilo kakve alternative. U trenutku slabosti čitam poruke koje sam odlučila sačuvati u telefonu. Ne znam koja će biti njihova sudbina, jer telefon je star, povezan selotejpom koji sprječava ispadanje poklopca i baterije. Opirem se navali osjećaja manje vrijednosti jer mi prsti ne klize po zaslonu na dodir. Pametni telefoni. Svu pamet izgubili smo prepuštajući se gadgetima koji pamte i "misle" umjesto nas, podsjećaju na sastanke, puštaju zvukove, pište, stenju i sviraju drage melodije. Ne želim ovisiti o svakodnevnom zadovoljenju želje za nečim novim što ću još brže odbaciti. Prebirem po izlizanim tipkama koje su u skladu s najnovijim nail-artom koji sam iskemijala i koji je Nenad popratio sumnjivim komentarom (pa sad više ne znam sviđa li mu se ili ne). Sačuvala sam poruke ljudi koji su u međuvremenu umrli, ali su svejedno imali vremena poslati par lijepih riječi. Jedna davna Ivarova poruka u koju gledam da se ne bih previše živcirala, neke fotke koje sam snimila i više uopće ne znam jesam li ih prebacila u drugi, isto tako nesiguran medij. Jedna rođendanska zahvala, adrese, brojevi telefona koji su ostali nerazvrstani, naslovi knjiga koje ću možda jednom stići pročitati.
Kroz kuću prolaze neki novi ljudi, komentiraju i prisjećaju se kako je tu nekad izgledalo. Do mene sve rjeđe dopiru te stare slike, tu su, negdje, ali kao da više nisu važne. Čak ni u Kamensko više ne pogledavam, jedino sam primjetila da je netko zatvorio prozor kroz koji je u peglaonicu dopirala kiša. Moj se svijet još više suzio, gotovo je u potpunosti ograničen stranicama knjiga i časopisa, listovima ispisanim pomalo nervoznim rukopisom koji odaje godine provedene za računalom. Histerično čitam dvije knjige jednu za drugom, da ne ispadne kako književnost više ne stanuje kraj mene; hvatam dah s Falladinim bračnim parom i njihovom gotovo uzaludnom borbom s nacizmom. Instinktivno se zauzimam za lik neshvaćenog otpadnika kojeg Sadie Jones opisuje na jedan neobično suzdržan način, kojim ipak uspijeva reći sve što je namjeravala. Krajičkom oka zagledavam u zimske modne najave, razmišljajući što bi od toga bilo neophodno uvrstiti u ormar iz kojeg rijetko što vadim. Ionako nigdje ne idemo, sve je stalo i samo čekam da sve što radim što prije bude iza mene. I tada ću leći i pročitati sve ono što proviruje s polica i čeka me, odgovorit ću na propuštene pozive, otputovati tamo gdje još uvijek ima događaja zbog kojih se isplati sva ta muka, sav taj posao i izolacija. Ne znam što će biti nakon toga, ako ništa drugo, onda barem poneka tema koja će možda izmamiti osmijeh na licu. Pa makar i u snu.

Stanje - vjetrovito

Čekam vijesti. Ne znam doduše kakve, ni od koga bi trebale stići. Nisam sigurna ni na koji će način stići, telefonski, e-mailom, možda će mi netko nešto reći, ili je sve ovo samo jedna uobrazilja. Ionako se stalno nešto doznaje, netko nešto javlja, ne nužno ono što bih voljela čuti, ni doznati.
Mnogo je toga što čovjek ne želi doznati tijekom života. Kad bih mogla odvrtjeti neku traku na kojoj su zabilježeni neki od proživljenih trenutaka, sasvim sigurno naišla bih na ono što nisam htjela čuti. Ako bih se vratila u djetinjstvo, mnogo je toga što ne bih htjela da sam čula. Vijesti su bile čudne, ponekad izgovorene tiho, da ih mi, djeca, ne bismo mogli čuti. Ne znam što bi bilo da smo ih čuli izgovorene glasnije, jer ionako je sve na ovaj ili onaj način došlo do nas. Na Mirogoju smo znali proći pored groba nekog u to doba važnog političara, kojeg je moj otac komentirao ispotiha, spominjući s  kim je sve održavao kontakte, ili što ja više znam. Nada je donosila vijesti s posla, nešto vezno uz goleme količine loše naslikanih slika koje su kupovali Talijani, Nijemci, ili su ih naši prenosili u inozemstvo i prodavali. Ponekad neka vijest o spašenom spomeniku, češće ona o nekom srušenom, loše popravljenom, ukradenom.
Stric je donosio vijesti o sportskim uspjesima, porazima, načelno nikakvom ulaganju u sport, vijesti o očekivanoj izgradnji novog bazena, onog posebno namijenjenog skokovima u vodu. Više se ne sjećam je li ga dočekao, dok je još bio aktivan. Baka. Ona je donosila vijesti iz prošlosti, ako joj je bilo dozvoljeno da o tome govori. Često su stari i stric vikali na nju, govorili joj da o tome ne treba govoriti, no "šteta" je već bila učinjena. Uvijek sam, naime, imala dobar sluh i čula i ono što nije bilo potrebno čuti. Omama je donosila vijesti o Nadinim sestrama; odnosi među njima bili su složeni, barem se tako činilo onda, dok bih danas zaključila da je sve to bilo manje-više onakvo, kakvo je i inače u obiteljima. Vijesti su stizale i o ljudima o kojima ništa nisam znala, recimo, Irena bi donosila vijesti o Kubyju, ili nekom književniku ili slikaru. Mreža odnosa koje smo gradili postajala bi sve veća, iako se često temeljila na vijestima koje su prenosili drugi, koje smo slušali s manje ili više pozornosti, putem gubeći neke pojedinosti.
Vijesti koje danas dopiru do mene, grozne su. Brzina kojom stižu nesmiljena, količina nepotrebnih saznanja neizmjerna. No ponekad doznajem nešto važno, iako su te priče iz obiteljske povijesti rijetko provjerive. "Stanje je vjetrovito", kaže Irena o Bennu, dok istodobno vizualiziram kako bi to moglo izgledati. Automatski prelazim na vijest koji mi je prenijela dežurna osoba u Hitnoj pomoći, dok smo ga tražili nakon što je otišao u šetnju i nije se vraćao više sati. "Da, stranac, Nijemac, je, javili su da je u kolima koja stižu, ili su negdje blizu vašeg kvarta", glasila je vijest koju mi je nakon uzaludne potrage prenijela nepoznata žena ljubaznog glasa. Vijesti o odnosima u obitelji koji nisu onakvi, kakvi smo mislili da jesu. Jer, što bi bilo da je drukčije, da smo povezani drugim uzorkom tkiva, da nismo oni koji jesmo? Ili ne bi bilo nikakve razlike?
Dok se vozimo nastojeći otresti nagomilani umor od pisanja, čitanja, piljenja, iščekivanja tko zna više čega, gledam ljude pored kojih prolazimo. Neka namrštena žena tužnih očiju, koje su djelovale kao da pije. Stari bračni par, ona ispred sa štapom i nekom čudnom snagom koja ju tjera dalje, on iza, pogrbljen, uznemirena koraka kojim već dugo nije mogao parirati svojoj supruzi. Odjeveni u plave kostime, čudno plave, jer boja je ta koja mi je skrenula pozornost dok smo se vozili praznim Prilazom. Na povratku, na jednom od izloga neobičan oglas - ime nekog muškarca i poziv na radionicu smijeha, ne znam tko je to, i kakva bi to radionica mogla biti. U gradu sve djeluje napušteno, i nije smiješno. Poneka zastava podsjeća da je praznik, glavni heroji su, doduše, osuđeni, politika se njima koristi na sebi svojstven način, i sve su to vijesti koje ne možemo izbjeći. Više ne znam kako uopće stižu do mene, pronalaze pukotine dok ne pazim, gmižu, zagađuju okolinu.
Često imam osjećaj neke groze, kao da čekam neku zastrašujuću vijest koja će doći, i čiji dolazak unaprijed me čini bolesnom. Ne znam zašto, ni što čekam. Toliko je toga što se događa istodobno, toliko riječi, slika, napisanog, neizgovorenog. Groza me ne napušta ni dok gledam ljude oko sebe, mlade žene, neke neprimjereno uređene, neke debelih trbuha u koje su zasječeni rubovi preuskih hlača koje su odjenule; lijepe i njegovane, žene koje su u društvu, same, žene kojih nema. Čije je stanje vjetrovito.
I što to točno znači, vjetrovito? Vjetar koji mijenja smjer, ili onaj koji stalno puše iz jedne strane svijeta? Koji nosi kišu, ili zaparu od koje se ne da disati?

Mala snaga

Koža na njezinim rukama istodobno je mladenačka, i pomalo potrošena. Ima zanimljivu strukturu, u jednom trenutku djeluje posve glatko da bi koji čas kasnije postala vidljiva gotovo svaka pora. Pogladila sam je par puta, nemoćna pružiti više. Nosi smiješne okvire naočala, neku suvremenu inačicu retrostila, pomalo mačkasto izduljene, ružičaste. Možda posve neprimjerene okolnostima, no k vragu sa svim tim ustaljenim običajima i očekivanjima. Pokazala mi je gotovo posve crni nokat, ozlijedila se dok je pokušavala zatvoriti prozor u svom tavanskom stanu. Dok sam bila mlada mislila sam kako je to lijep stan, no sada više ne znam, zapravo ga se ne sjećam iako smo se nekad tamo češće nalazili.
Koliko nam je vremena ostalo, pitam se dok gledam njezine lagano zamućene oči utišane od lijekova koji joj pomažu kroz dan. Koliko ćemo još puta stisnuti nečiju ruku osjećajući se sigurni, kao da će sve ovo potrajati? Tisuću kilometara odavde, Irena leži na kauču uvjerena kako su sve odluke bile krive, kako je bilo potrebno poduzeti nešto drugo, no ni ona ni ja ne znamo što je to trebalo biti. Pa dok ona nastoji smiriti bolove u želucu, ja joj prepričavam moje bojazni koje ne volim dijeliti ni s kim drugim, osim s njom i Nenadom. No ni oni nisu zavrijedili slušati sve što mi prolazi kroz glavu, pa se onaj dobro poznati osjećaj počinje spuštati malo niže stvarajući karakterističan, gotovo neizbježan pritisak s kojim više uopće ne znam što da počnem. Učinila sam sve što sam mogla, napisala sve što se od mene očekivalo (dobro, ne baš sve, ali ide, jedno po jedno); pročitala sam i uredila Nadinu knjigu, ispratila prijatelje, objavila par aktivističkih postova na fejsu, održala predavanje, govorila za neke televizijske priloge, radila i radila. I nije mi lakše, o ne; gušim se dok sjedim straga u autu, a Ivar kao obično prebrzo vozi, ne mogu se iskobeljati iz tog labirinta u koji, koliko se sjećam, nisam ušla svojom voljom, vremenom zaboravivši kako sam u njega stigla.
Utjehe, barem zasad, nema u knjigama, iako su me tako odgajali. Osjećam težinu poneke predivno napisane rečenice, svjesna da mi vjerojatno nikad neće poći za rukom sročiti nešto takvo. Nisam u stanju snimiti fotografiju koja će zadovoljiti moje visoko postavljene kriterije, koji ionako ne garantiraju ništa, pa ni očuvanje prijateljstva. Pa mi ne preostaje ništa drugo nego promatrati mirise starijih radova raspoređenih po Umjetničkom paviljonu, nastojeći povezati razne smjerove kojima su se umjetnici svojedobno uputili. Njima je, na sreću, bilo omogućeno slobodo kretanje, za razliku od ljudi odvedenih u jednu historicističku palaču u Budimpešti, iz koje gotovo nitko nije izašao živ.
Ne volim muzealizaciju straha i ljudske patnje, nisam sigurna kako se ponašati u takvim okolnostima, što misliti, osjećati. Tako je i u Kući terora u kojoj mi se neke situacije čine pretjeranima. Mnogo je posjetitelja, no stalno mi izmiče neki osjećaj poštovanja prema žrtvama. Stojimo u redu čekajući ulaznice, tiskamo se kroz preuske prolaze kroz koje nas propuštaju unutra. Ikonografija postava je prepoznatljiva, pa i predvidiva, signalizacija pretjerana. Smeta me komocija toaleta uglavljenih između informacija o mučenjima, o brojkama, sudbinama. Sve do ulaska u lift, u kojem pratimo ispovijest muškarca koji je pomagao oko smaknuća, borim se s tim prostorom, neprimjereno obučenim ljudima, interesu prema nečemu što treba znati - ali koji je ispravan način spoznaje?
Kratak isječaj razgovora bio mi je dovoljan i što se mene tiče, ta kratka vožnja i konzervirani zapušteni podrumski prostori u kojima su bile ćelije i prostor za smaknuća posve su dovoljni. Oni su poput Tornja holokausta Daniela Libeskinda, u kojem par nedostižno visoko postavljenih svjetlosnih prodora u inače praznu prostoriju govori o izgubljenoj šansi Židova ubijenih u koncentracionim logorima.Stojimo ispred kuće u Budimpšeti, razgovaramo o zgradi u središtu grada - ne nekom udaljenom mjestu o kojem nitko ništa nije znao jer je bio daleko - o poziciji moći i straha. Na povratku nisam u stanju razgovarati, ni gledati oko sebe.
Aktivirala sam unutarnji pogled, no prizor u koji gledam ne donosi smirenje, već naprotiv.

Dani su dugi, vreli. Vrijeme tijekom kojeg je moguće raditi sve je dulje, pomalo ljepljivo. Mačić odgaja Mačicu, barem nam tako tumači veterinar koji grli i ljubi našu malu prinovu koja je jednostavno ušetala Ivaru u auto (ako je baš za povjerovati u tu priču) i doputovala do nas. Poremećaj ravnoteže? Do neke mjere, ali i to je ponekad dobrodošlo kako bismo osvijestili što imamo i što možemo. 

Slika preko puta

"Izvolite, sjednite." Pokretom ruke pokazuje mi mjesto za dugačkim stolom na kojem je svega nekoliko knjiga. Iza, na zidu, redovi su polica ispunjeni knjigama, katalozima i časopisima, i samo jedna okrenuta je naslovnicom prema posjetiteljima. Vidim poznato lice kako se osmjehuje, vjerojatno su ga snimili dok je govorio o nekome drugome, kao što to radi posljednjih pedesetak godina.
Sjedam za stol, sve se odvija nekako sporo, kao da ne pripada ovom vremenu. Polako dižem pogled i gledam u sliku koja mi se oduvijek sviđala. Babićeva Crna zastava, kako smo je uglavnom nazivali, nevjerojatno je proporcionirana u toj sobi u kojoj je do prije godinu dana živjela neka obitelj koja nije brinula ni o čemu. "Tu je bio svinjac", priča mi, "sve prljavo i zapušteno". Ne mogu zamisliti kako je moralo ranije izgledati. Samo sjedim i gledam oko sebe, raritet koji mi je u rukama izaziva poštovanje, čudi me lakoća kojom se sve odvija, razgovor koji vodimo.
Vozim se sjenovitom stranom ulice, poput Irene koja već godinama drugima tumači kako unaprijed zna kuda treba ići. Izbjegavam haustore iz kojih iznenada netko može izaći, dok mi guvernal pleše pod teretom knjiga, torbi i svega ostalog što prevozim. Često mi se čini da je ono što u tim trenucima smišljam, najbolje što bi mogla napisati. No ne silazim s bicikla, ustrajem u vožnji dok rečenice i misli s kojima sam tako zadovoljna odlaze u nepovrat. Ponekad do mene dopru njihovi odjeci, no to se događa rijetko, pa se prepuštam nekom slobodnom tijeku misli. Ako za njega još imam snage i vremena.
Pričati priču. Nisam sigurna je li to uopće ikome interesantno. Već se danima sjećam onog sna iz djetinjstva, apstraktnog prizora koji se činio kao da se nalazim u centru - ili možda izmaknuta od njega - nekog kaleidoskopskog kaosa koji mi prijeti, čiji me oblici ugrožavaju i koji je pritom imao neki specifičan, pomalo neugodan miris. Nisam voljela taj san, činilo se kao da me guši i prisilno budi, jer naprosto nisam mogla podnijeti taj pritisak. Miris je teško opisati, njegova svojstva s vremenom su donekle izblijedjela; kao da me podsjećao na nešto vezano uz lijekove, bolest, stanje koje ne želimo. Trenutno se i na javi osjećam kao nekad u tom snu. Jučer prije predavanja jednog od dvijce braće dizajnera, koji je na nepretenciozan i simpatičan način obrazložio sve nijanse i fine pomake u oblikovanje koje su postigli, htjela sam pobjeći iz dvorane. Možda ludim? Ili je vrijeme za priče, za izmišljene odnose koji počivaju u stvarnosti, ako ona uopće postoji.
Teško mi padaju tuđe odluke, ruše ustroj do kojeg sam jedva došla slaganjem, pomicanjem i uklanjanjem. Zadovoljstvo mi predstavlja promatranje odraza svjetla koji prolazi po stolu, preko zida, stvara neke putanje i linije markirajući prostor za koji sam mislila da ga u potpunosti poznajem. Ispred prozora zasadili smo dvije nove biljke, kako bi ublažila vizualnu agresiju oljuštene, isprane fasade Kamenskog iz čijih se prošupljenih oluka slijeva bujica vode. Ulica je i dalje često mračna, i kao da je zamrla bilo kakva aktivnost u tom njezinom središnjem, ranije  najaktivnijem dijelu. Kao da je nestalo djetinjstvo, slike kojih se sjećam dok sam jednom kao djevojčica, zajedno s nekoliko prijateljica iz razreda, ušla u njihove prostorije kako bi "na licu mjesta" vidjele odjel u kojem su se kreirale tkanine i uzorci. Ništa drugo. Nema čvrstih veza s tim razdobljem, postepeno se osipa, ljudi nestaju, odlaze, umiru. Tektonika je ozbiljno uzdrmana i samo čekam s koje će se strane ploča na kojoj stojim, ponekad jedva održavajući ravnotežu, nakriviti.

Sjedila je na kauču-krevetu, u nekom čudnom raspoloženju. Drveni okvir obojan je tamnosmeđe, presvlaka je siva, opšivena oko madraca čiji se zelenkasti uzorak može vidjeti samo s njegove donje, skrivene strane. Bilo je to doba dok se madraci nisu preokretali, i dok su postupno preuzimali oblik tijela koje je postajalo sve teže, ili sve veće. Soba je imala tipične improvizirane pregrade, prevladavao je nedostatak privatnosti, a iz jednog zvučnika je ponekad, kad je za to bilo prilike, treštala glazba. Sjedenje je zamijenilo ležanje, pokušaj opuštanja, okretanje glave od mirisa podruma u koji je zašla ne svojom krivnjom. Oko nje svijet odraslih činio se nedostupan, nekih nije ni bilo, sjedili su u kuhinjama koje su kilometrima udaljene od prostora u kojem se odvijala njezina osobna drama. Suluda razmišljanja o bojanju zidova, počevši od hodnika, preko stubišta, predvorja pa sve do soba u kojima je vladao neki imaginarni građanski red, nastavila su se - i dalje u mislima - i na pročelja. Obojati, počistiti i pospremiti. Preurediti police u ormaru, posložiti knjige koje joj u idućih par mjeseci neće trebati, jer ih je pročitala ili tko zna što je već s njima bilo.
Ne odustati.

Kaže mi Nenad, "da smo znali kako će to jednom izledati, možda se ne bi ni ustajali iz kreveta". Sjećam se tih izležavanja, ukradenih dana, osjećaja nemira koji ih je pratio, glupavih odluka tipičnih za to doba, ili ne?U fazi romansiranja djetinjstva i mladosti, ljudi koje znam svašta su u stanju izreći. Pa se samo smiješim, hvala bogu da postoji zaborav u koji će utonuti i te tko zna koliko puta prepričane priče o reviziji mladosti i onome kakvi (ni)smo bili. Vožnja biciklom gotovo redovito traje dovoljno kratko, da se tome nemam vremena dalje posvetiti.

Bilježnice

"Nema te." Ne, nema me. I što je najgore, dok hodam, vozim se, odlazim i vraćam se, ne razmišljam o onom što bih mogla napisati. Nemam aktiviranu onu malu bilježnicu, unutarnju, koju nikad nitko nije vidio. Ni ja ne znam kako ona izgleda, niti sam bila svjesna njezinih ispisanih stranica. No u trenutku dok slušam Amiru kako mi govori, polako okrećem zamišljene stranice, svjesna da su zbog nekog razloga već tjednima prazne. A nije da nije bilo sadržaja kojim bih ju mogla ispuniti.
Ponekad čujem Irenu i Benna, smiju se nečemu u čemu ih ne želim prekinuti. U kući sve se odvija nekako sporo, nema očekivanja, nema međusobnih zvukova, osim možda tek ponekad. Sve je podređeno umornom stanju slušanja onog što je već otprije rečeno, što znamo i što nas ne može iznenaditi. I inače je tiho; tvornica već odavno ne radi, u ulici je mrak i kao da se nitko više ne sjeća da su desetljećima preko puta nas u smjenama radile stotine žena o čijim sudbinama više ništa ne znamo. I neki ljudi koje znam ostali su bez posla, slušam priču u djevojci koja prodaje svoju plazmu kako bi mogla studirati, živjeti. Što reći na takve priče? Kako ih prepričati? I ima li uopće smisla opisivati ono što se događa, dok se prave priče odvijaju negdje mimo nas, među ljudima koje ni ne poznajemo. Možda je stoga najbolje nešto izmisliti, ući u takozvani fiction, početi pisati o onome što se čini poznato, dovoljno poznato da bi se mnogi mogli zamisliti u toj priči.
Jednu takvu upravo čitam, no u njoj se ne mogu zamisliti. Franzen ju je pisao devet godina, bože, mora da se jako mučio ako je ovo konačni rezultat. Natezanje sa zaštitom ptica - da, svi znamo za njegovu strast prema ornitologiji, promatranju ptica i navođenju njihovih imena za koja uglavnom dosad nismo čuli. No teško probija barijere međuljudskih odnosa, nepovezano preskače iz jedne u drugu sudbinu koncentrirajući se na jednu posve besmislenu odluku kojom pokreće - barem je tako mislio - niz događaja. Dosadno, ne vrijedi truda, ne vrijedi svih onih razgovora u časopisima, naslovnice Timea, i svih komplimenata koji su mu udijeljeni. Šteta izgubljenog vremena, mojeg, naravno, njegovo je ionako dobro naplaćeno. 
Rado bih da mogu sjediti ispod vrta koji mi pada na glavu. Upravo onog ispod kojeg sam sjedila u Madridu razmišljajući kako je sa cvijećem sve moguće. Raste i u "nemogućim" uvjetima, iz malenih saćastih džepova ugrađenih u površinu zida. Prelijepo je, i htjela bih što dulje zadržati taj osjećaj. Zapravo bih htjela imati takav vrt i gledati u njega sve dok mi se ne zavrti u glavi od te pomaknute, rasvjetale ljepote. Mnogo toga tamo mi je lijepo, stabla zasađena gdje god je bilo moguće, sjajna atmosfera, zanimljiva mjesta. No Herzog i de Meuron posebno su mi dragi s tim svojim nesvakidašnjim rastvaranjem do nedavno zaboravljene manufakture. I dok sjedimo pod vertikalnim vrtom ne želim pomišljati na povratak. 

U malenoj knjižari sjedim na stepenicama, kao nekad pred školom ili faksom. Ne mogu ne razmišljati o tome, kako posluju u ovim teškim vremenima. Na policama su knjige od kojih mnoge imamo doma; nekoliko majica za djecu, posteri koji najavljuju buduća događanja, ali i ona upravo prošla. Ivar i dečki svoje su instrumente rasprostrli kako su najbolje mogli, atmosfera je prisna, stepenice hladne. Zamišljam kako je bilo dok je svirao u Madridu, na mjestima gdje je otišao sam. Zvukovi koje slušam vraćaju me u neka davna vremena, iako su ovakve prigode bile rijetke. Dok Nenadu šaljem sms izvještaje prisjećam se nekog čudnog tuluma na kojem sam bila, više ni sama ne znam kad. Bilo je to u centru, možda u Boškovićevoj, u stanu osobe koju nisam poznavala. Sjedila sam na prozoru i slušala priču neke djevojke koja je, kako mi je barem tada ispričala, skočila s prozora i preživjela. Imala je skoro sve kosti slomljene, i dugo vremena nakon nesreće uopće nije osjećala nikakvu bol. Jednom je čak sjela na vrelu peć i zaradila teške opekline, no ni njih nije osjećala. Bila mi je neobična njezina pripovijest i zapravo sve ove godine ne vjerujem da je bila istinita. Ne znam zašto ju je pričala, vjerojatno je bila željna neke pažnje, pa bilo to samo od mene koja joj tada ništa osobito nisam mogla pružiti. Ne znam što kome mogu ponuditi ni sada. Zapetljana sam među stranicama onog što čitam, i onog što pišem. Među njima trenutno nema slobodnog prostora. Bjeline su ispunjene bilješkama, olovke poredane uz blokove. Nema do rukopisa, tješim se; nije moguće pisati dok pred sobom nemam desetke gusto ispunjenih stranica. U tim retcima ponekad ću pronaći ono što će biti napisano. Ako mi se prije toga vertikalni vrt ne sruši na glavu.

Posveta

"Zvat će se Striček; to je priča o nekoliko muškaraca istovremeno u jednom liku, koji stari i nekako se uvlači u sebe, kao da nestaje."
U punom smo sastavu. U kući se stalno nešto događa, Ivar i njegovi dečki sviraju u njegovoj sobi dok ja strahujem mogu li glasni zvukovi prouzročiti neku štetu (osim nezadovoljnih susjeda, ali za njih me ionako nije briga). Mačić stalno smišlja kako da nas zaposli - unatoč kupovini ubodne pile i relativno velike drvene ploče koja ga je trebala zaustaviti ponovno je pronašao način kako skočiti na zakrivljenu i mahovinom prekrivenu granu loze s koje se zatim uspinje na terasu. Izaziva vraga, znamo to, ali što možemo. Telefon na sreću ne zvoni, čini se kao da su mnogi odustali od zvanja, ionako se ništa osobito ne događa, sve znamo a ono što ne znamo možemo ili zamisliti, ili izmisliti. Prije tjedan dana dok smo slijetali razmišljala sam o tome, kakav to mora biti osjećaj padati s avionom. Ne bojim se letenja, nego samo me zanima taj osjećaj rasprskavanja, razasipanja u dijelove, gubitak svijesti. Osjećaj rasprskavanja ionako je neminovan, dovoljno je prisjetiti se što sve treba napraviti. No nastavljam disati, polako, odupirem se nervozi, ne boli me  donjem dijelu vrata, ne gušim se. Ne znam ni sama kako mi to uspijeva, jednostavno sam odlučila da do mene nervoza više ne prodire.
Pokušala sam više puta smisliti kako opisati iznenađenje koje smo priredili Nenadu za rođendan, no nikako da pronađem pravi način. Detalje pripreme teško je sažeti, jer sastoje se od brojnih sitnih odluka koje je bilo potrebno donijeti u pravom trenutku. Popis pjesama Stonesa koje su uvježbavali dok ih nije mogao čuti, potajno dogovaranje s prijateljima, o poklonima, o tome tko će ga odvesti dok traju posljednje pripreme. Možda da sam bila u mogućnosti pisati dok sam u subotnje poslije podne šetala s njim po savskom nasipu, u čizmama s visokom petom, čekajući da Ivar nazove i kaže da su svi stigli i čekaju, možda bih onda mogla prenijeti nešto od tog čudnog iskustva. Ali to nije bilo moguće, pa će događaj biti prepušten sjećanju i zaboravu. Ostaje slika hodnika kroz koji smo prolazili, nevjerojatno tihog dok su se prijatelji skrivali čekajući da Nenad iskorači u stražnje dvorište i slavlje može početi. "Nikad nisam doživio nešto tome slično." Doživljaji i jesu zato da budu posebni, da nam zapnu među sjećanja, neopterećeni svime onime što se slaže tijekom dana, tjedana, red nevažnog, dva reda zaboravljivog, pa zatim ono izmišljeno, laži, gluposti, budale, i zatim sve ispočetka.

Iskustvo je u mirisu koji se širio tog dana, bocama pive koje je bilo premalo jer sam naivno mislila da će se piti i vino. Ljepota je u tome da sam ostala neuređena, u trapericama i prašnjavim čizmama s kojima sam šetala po nasipu, donoseći nešto od te klime i tog poslijepodneva kod nas, doma. Striček. Pisati o sebi i nekome drugome, o onome što je i onome što je moglo biti. Fikcija i stvarnost u svijetu kojeg nema, jer je sve glumljeno, producirano, "Posvetit ću knjigu vama troje." "I Mačiću?" "Ovoj kući."
Kad sam bila mala, imala sam dojam da svijet nema granica, da je beskrajno velik, da svakim putovanjem postajem sve svjesnija njegove neizmjernosti. Danas više nisam sigurna da je tako. Volim osjećaj neke čudne sigurnosti dok se krećem gradovima koje tek prvi put vidim, dok sam otvorena prema svemu, dok zagledavam u detalje nečijih balkona, ili tko zna što sve ne, jer ne znam što ih tišti, koji su lokalni problemi zbog kojih netko drugi, kao i mi, uostalom, svako malo negdje odlazi kako ne bi morao gledati ono što ga svakodnevno okružuje.

Želje

Bila je najavljena kataklizma, ali koliko vidim - ništa od toga. Najavio ju je moj brat prije par dana, kao uzgred spomenuvši da će za moj rođendan biti smak svijeta, zračenje Mjeseca koji će se jako približiti Zemlji, i tako dalje. Slušala sam ga ne vjerujući da mi nakon svih scena kojima svjedočimo posljednjih dana uopće tako nešto može reći, no dio je to specifičnog obiteljskog humora koji najbolje razumijemo među sobom, dok se ostali već godinama iščuđavaju. Vrijeme se promijenilo nekoliko puta, bilo je tmurno, sivo, padala je kiša i sjalo je sunce. Čas je bilo toplo, čas hladno, kako se i pristoji za predposljednji dan zime koju tradicionalno ispraćam svojim rođendanom. "Vrijeme je takvo kakvo jest", govorim mami koja se javlja sjedeći u kolicima koja su postala njezin doživotni okvir pokušavajući joj objasniti na koji koncert idemo navečer. "Dobit ćeš onu sovu koju si uvijek voljela, ali ne ove godine nego iduće." "Dobro, može. Ne znam gdje ću je držati, doduše, ali lijepa je." "Pa nećeš je valjda odmah baciti?" I tako, razgovor koji vodi u besmisao, gotovo redovito s dvije strane svijeta koje se okreću u suprotnim smjerovima.
U kuhinji se hladi kolač koji već dugo želim napraviti, s ricottom, pinjolima, i nekim finim umakom koji sam polako reducirala začinivši ga sa zvjezdolikim anisom. Sat smo vremena čistili i pripremali školjke i kozice, nastojeći si ugoditi. Prijatelji zovu, šalju poruke, lajkaju. Doduše, poželjela sam da sam negdje daleko i da do mene ne mogu doprijeti čak ni čestitke, ali taj je osjećaj trajao kratko, telefon sam ostavila otvoren pa svako malo slušamo zvukove Stonesa. I njihova je čestitka stigla još jutros, pa je Nenad ponosan što sam pripuštena u tu veliku obitelj. Nema bakinih sendviča ni kiselih krastavaca, a ni njezine torte više ne radim polako napuštajući okuse koji su obilježili moje djetinjstvo. I koliko se god udaljavala, neke slike nikako me ne napuštaju. Pa dok razmještam cvijeće po vazama, nastojeći Mačića razuvjeriti da se s njim ne smije igrati, prisjetila sam se kako smo u osnovnoj školi u jednom trenutku bile oduševljene poklanjenjem čaše na stalku u kojoj je u vodi plutala ruža. Nemam pojma tko je prvi to uveo u naše malo društvo, no poklon je neko vrijeme bio apsolutni must, sve dok i on nije nestao u ropotarnici besmislenih ideja.
Kod mame nastojim naći nešto malo prostora koji nije prekriven mačjim dlakama. Predamnom su desetci stranica koje je napisala, i koje nastojim spojiti u cjelinu što njoj nikako nije uspijevalo. Prepričava najnovija događanja, dok joj pokušavam objasniti da je ne želim na svojim fejs-stranicama. Osjećam u prostoru zadah osobe koja se odjednom, pitam se čime izazvana, pojavila kod nje. No nemam joj snage ništa tumačiti, njezin je život ionako dovoljno sužen i u njemu nema mjesta za složene odnose koje čovjek nužno ostavlja za sobom. U jednom sam trenutku osjetila te pritiske, zračenja koja nisu donosila ništa dobro, no kome to prepričati i koga se to uopće tiče.
Broj napuštenih lokala u našem neposrednom susjedstvu popeo se na petnaestak, i to samo onih koje sam nabrojala između Slovenske i Austrijske. Mali antikvarijat koji se pojavio iznenada, i jednako tako nestao, neki bezvezni lokali za koje je bolje da ih nema, dućani u koje nitko nije ulazio, a vjerojatno ni u buduće neće. Bez obzira što u njih dođe. Grad izgleda nevjerojatno, i čini se kao da je onaj stari, sivi i mračan Trg Republike bio fenomenalno mjesto u odnosu na ovo što imamo danas. S jedne strane najavljuju novi shopping-centar kao da će to išta promijeniti, no tko zna, ovom većinski glupom narodu možda će to biti dovoljno barem da na kratko zadovolje prizemne interese. S druge strane ljudi neprekidno nešto traže u kantama za smeće. Zgusnutost nikad nije bila veća - grad nikad manji. Posvuda prljavština, sve je zapušteno, kuće oronulih pročelja sipe po nama i tek poneki lijepo uređen prostor kontrapunkt je onoga što čini našu svakodnevicu. Nemam volje izlaziti, ne volim sliku u koju gledam kad sam prisiljena nešto obaviti u gradu. I ne vidim nikakve nade da će se išta promijeniti. Zazivam tsunami ili neku sličnu katastrofu, nešto što bi u trenu pročistilo prostor u kojem pokušavamo živjeti. No neke želje ostaju neispunjene, pa makar bile izrečene za rođendan.

Omotana

"Ništa nisi napisala."
Čitav dan sam za računalom; dobro, ne baš cijeli, malo sam sastančila na Institutu, navečer otišla pogledati dvije izložbe, ali ostatak vremena moje ruke su neprekidno poluispružene kao da posežu za ekranom, položene na tipkovnicu kroz koju prelaze moja razmišljanja. Ili mi se tako čini.
Prije dan, dva vidjela sam jednu fotografiju snimljenu u Japanu. Nije prikazivala ništa osim muškarca koji sjedi na plastičnoj kašeti za boce neke meni nepoznate firme. Oko njega je kaotično, ali ne više nego na nekom odlagalištu otpada, ili naselju na rubu nekog grada gdje žive siromašni, beskućnici, imigranti. Neke kutije, izvrnute stvari, detalje je gotovo nemoguće zapamtiti. No njegovo posjednuto tijelo i sagnuta glava učinili su mi se osobito dirljivi, više od svih onih očajnika koje gledam posljednjih dana. Pogled u tlo pogled je bez budućnosti. Njegove godine, pomalo zgurena leđa - sve to pokazuje sudbinu onih koji nemaju vremena srediti stvari poremećene katastrofom. Oko njega nema zidova, nema ničeg na što se može osloniti. Tlo je upilo radiaktivne tvari, zrak je zasićen tko zna čime sve ne; sve to spustilo se na njega i izlaza zapravo nema. Među papirima koji ga okružuju možda su ostaci njegova života, ili je sve otplahnuo taj pregolemi val.
Čudni su bili posljednji mjeseci. Dugački, hladni, bez neba, bez svjetla. Same loše vijesti, krivi ljudi koji su postali temom naših razgovora, ako uopće za njih na kraju dana imamo vremena i snage. Dan je bio težak, pritisak gotovo neizdrživ. Dok sam se vozila Klaićevom odjednom je gotovo posve utihnuo promet, tek se negdje iz daljine, tamo iza kazališta, čuo neki auto. Bilo je neobično, gotovo nemoguće. Kod zgrade Kola prolazim pored autobusa za Voltino. Vrlo rijetko vozim se busom, i ne sjećam se kad sam ga zadnji put koristila. Davno, jako davno, dok smo Nenad i ja još hodali, iz malene garsonijere iz centra grada preselili smo u Zaprešić. Netko se vratio u stan u kojem je mjesta bilo samo za kauč i štednjak u sobi u kojoj smo slušali Lou Reeda i Headse, i dok ništa nisam znala. Nenad je ponio sve svoje vrijednosti - kazete i knjige, prugaste košulje i plavu kutiju za sapun, a ja gotovo ništa, tada još balansirajući između roditeljskog doma i konačnog odlaska. Bilo je to prije trideset godina, i dok se pokušavam sjetiti pojedinosti, iza zavoja zaborava pristiže slika autobusa za Zaprešić. Onog večernjeg, relativno praznog osim vikendom, kad se išlo "u grad". Korkut je napravio rad o izmicanju u tramvaju i autobusu, pokušajima izbjegavanja dodira s drugim tijelima dok je gužva, kad raste nervoza i razina netolerancije. Crne debele žice na tlu izložbenog prostora koje se uvijaju dok prolazim. Nadovezala bih se s videom o histeričnom pranju ruku u slučaju dodirivanja rukohvata, kad bi mi to vrijeme (i znanje o videu) dozvoljavali. No osuđena sam na riječi koje premećem u mislima, uvjerena da one najbolje rečenice ispisujem u hodu, svjesna da ih u tom obliku neću moći zapamtiti.
Već danima omotana sam umorom, i ne mogu ga isprati. Desno od mene dvije su hrpe knjiga i kataloga koje prolazim, predamnom rastvoreni časopisi s tekstovima s kraja 40-ih godina, vrijeme razlaza sa Staljinom, odluka koje su formirale svijet u kojem sam odrasla. Slijeva niz planova i strategija namijenjenih uništenju znanosti i akademske zajednice, koje čitam pokušavajući barem do neke mjere utjecati na njihovo odbijanje. Svaka ulica u koju krenem djeluje mi slijepo, ne nazirem bilo kakav kraj. Zaogrnuta, osjećam težinu na ramenima koja ne nestaje, koliko god razgibavala i zamahivala rukama pred Jelenom dok s male pozornice, uvijek entuzijastički nabrijana, izvlači iz nas ono za što smo mislile da više ne možemo izvući iz sebe. Isključila sam telefon, ne otvaram besplatne komunikacijske kanale koje nudi internet. Nastojim da me nema, posvećujem se temama i razdobljima u kojima ne vrebaju izvještaji o glupostima koji rastu poput plimnog vala iza kojeg nikako ne nastupa oseka. Količina nepročitanih mailova je impresivna, i nije mi baš jasno kako ću to riješiti, ali dobro, uvijek se stvari nekako poslože.
Čudna je slika u koju gledam, koju znam napamet, ekran s nekoliko papirića zalijepljenih uz rubove, dodatno pričvršćenih selotejpom. Nabrijane sličice aplikacija, quasi-tekstilni uzorak zaglavlja koji sam odabrala tko zna zbog čega. I iza toga nizovi knjiga još uvijek uredno posloženih nakon zadnje revizije biblioteke koju nikako ne stižem dovršiti. Na podu hrpe duplikata koji čekaju nove vlasnike, ili reciklažno dvorište. Nenad zabrinuto sklanja ono što misli da bi moglo biti važno, ne da mi da bacim viškove s kojima ništa drugo ne mogu. Na jednom od stolova materijali za studente, a u starom plavom stolcu na okretanje, koji je konačno dao svoje i čeka odvoz velikog smeća, sklupčan je Mačić. "Kupio si mi ga sredinom osamdesetih, za diplomu." "Ne možeš ga baciti, pa gdje će on spavati dok s tobom radi?" I tako stolac pokušava naći neko svoje novo mjesto dok zavaljena u prevelikoj Ivarovoj "direktorskoj" sjedalici nastavljam raditi. Zbog te sam stolice napravila cijeli cirkus u dućanu, zbog čega Ivar još i danas misli da se tamo više nikad ne smijem vratiti. Bijes je vjerojatno generirala razina hormona štitnjače, samo što to tada nisam znala.Sad znam malo više, dok eksperimentiram bez lijekova nastojeći zauzdati svoju eksplozivnu narav. Posljedice po okolinu su kojekakve, no ja se smiješim. Ako ništa drugo, barem u tim trenucima odbacujem ogrtač koji me guši.

Fight the Power

Na svoj društveni profil postavila sam danas neku borbenu sliku, crvenocrnu, s par žena uzdignutih šaka. U prvi tren kad sam je ugledala, učinilo mi se da je to neka reklama za Manu Chao, jer me već počelo obuzimati slatko iščekivanje koncerta do kojeg ipak treba pričekati još koji mjesec. Nekako mi se nije dalo upućivati čestitke nevidljivim čitateljicama, na čije lajkove nailazim uz svoje često aktivističke komentare. Ne znam zašto sam je uopće stavila; zapravo nikad nisam doživljavala Osmi mart. Odrasla sam u emancipiranoj atmosferi i s tim se problemima u svojoj obitelji nisam morala baviti; više problema moji su stavovi izazivali u školi u kojoj sam se ponekad tukla za svoja prava, iziritirana glupošću i bahatošću neke djece. Sjećam se jedne smiješne situacije, kad su dečki na školskim klupama ostavili cvijeće povodom Dana žena. Nisu ga bili spremni izravno darovati, već je ta skrivena gesta, obavljena prije školskog sata, ili za vrijeme odmora, po njihovom mišljenju bila dovoljna. One najpopularnije cure dobile su lijepe, bogate kitice, dok je na mojoj klupi ostavljen busen jaglaca. Nikad nisam doznala tko ga je ostavio, ali ta neugledna hrpica cvijeća s korijenjem bila je znak do koje su im se mjere sviđali moji stavovi. Jaglaci su završili u tegli na prozoru, a u međuvremenu sam zaboravila jesu li uspješno cvjetali.
Nakon toga sam godinama s neodobravanjem promatrala žene koje su se toga dana u godini konačno dočepale frizera i potom se, prije kraja radnog vremena, često "pod gasom", lagano ljuljale ulicama s buketima ili uvelim cvjetovima u ruci. Ništa mi se to nije sviđalo, nisam razmišljala o povijesti, o dugotrajnoj uzaludnosti mnogih pokušaja prije nego su nastupile promjene. Ne znam zapravo razmišljam li ikad o tome. No ipak, danas mi se svidjela ta ženska moć uzdignute šake, pomalo groteskno zgrčena lica od želje da se kaže nešto što će se konačno čuti. I prelistala sam sve ono do čega sam u tom trenutku mogla doći a što čini sliku žene danas, pitajući se što od svega toga na mene utječe. Da, kupila sam dva časopisa s najnovijim proljetno-ljetnim trendovima iako sam svjesna da nikad neću nositi volane ni čipku, a ni maksi suknje cvjetnog uzorka. Trenutno ne namjeravam bankrotirati pa će moji omiljeni dizajneri ostati na nivou neostvarene želje, barem još neko vrijeme. Nakon toga stigle su pozivnice, I-gle imaju reviju, nazvala je Branka jer i ona ima reviju. Hm, razina iskušenja lagano je zatitrala. Sa zanimanjem sam promotrila je li mi nokat koji sam prije tjedan dana opako otpilila ribajući mrkvu dovoljno narastao da se upustim u neku dekorativnu poslijepodnevnu razbibrigu, no ružan, asimetrično izbrušen rub još uvijek se opire lakiranju. Na stranicama web portala neprekidno se izmjenjuju mnoge vijesti, no nisam zamijetila zanimljive sadržaje. Žene su uglavnom gole, izazovno stišću grudi kako bi im izgledale što veće, ili vrte stražnjicama pred nevidljivom publikom. Savjeti o mršavljenju i vježbanju na kratko donose slike osoba bez struka, ružnih valjkastih nakupina nastalih iz tko zna kojih razloga. Slijede vijesti iz one dvije ulice i nekadašnjeg trga koji u lokalnoj zajednici nazivaju špicom - suknje su kratke, tajice su u modi, a količina gluposti neizmjerna.
Lokalne pjevačke zvijezde, plivačica koja se iz tko zna kojeg razloga također skinula za novine, raspojasane djevojke koje se prave da ludo uživaju na nekom mjestu koje je proglašeno in; i da - naravno, kuharice ili praktikantice koje žele postati chefovi i jednog dana imati neki svoj reality-show u kojem će obilaziti luzerske restorane i zavirivati iza kanti i štednjaka gdje će prema želji režisera naći smeće - sve su to slike koje najčešće pokazuju život koji se odvija ovdje, pored mene i tebe, i o kojem htjeli-nehtjeli previše znamo. "Ne, ne mogu pisati o tome, kako mi je. Sada svi pišu o seksu, ali to je tako staromodno, i svi samo pišu, a nitko ne čita." Pokušavam s Irenom izmijeniti nešto o knjigama, ali ne ide; čudan neki dan. Sjedim u svojoj radnoj sobi sretna što posao mogu obavljati na taj način. Sjedim u pidžami s Disneyevim leptirićima koji su se razletjeli po nogavicama, i pišem. Slika na koju bi netko naišao nije osobito lijepa, ni zanimljiva. I dok nakon tko zna koliko napisanih riječi pregledavam što je tko ostavio na fejsu, nailazim na podatak da je poslije podne planiran marš od Trga Republike (ili je Cvjetni bio u pitanju?) do tvornice Kamensko.
Čanićeva je mračna. Pred stražnjim kolnim ulazom u tvornicu stalno su parkirani automobili, no paukovi ih više ne odvoze. Nitko ne ulazi niti izlazi, nema ni onog noćnog čuvara koji je zadnjih dana štrajka navečer palio svjetlo na posljednjem katu stare zgrade, pušio nagnut kroz prozor i ponekad pogledavao prema našem stanu. Danas je jedna od bivših radnica dobila nagradu, proglašena je ženom godine u Zagrebu, ne znam ni sama kako se to točno zove. Ni ta gesta nije prošla bez skandala, jer ostale su se radnice usprotivile, zašto se ona izdvaja, komentirajući kako je samu sebe prijavila na natječaj, i tako dalje, i tako dalje. Premijerka zaziva simpatije žena, ali njoj više nitko ne može pomoći. U pozadini te bučne i glupe slike koja posvuda prevladava desetine vrijednih žena rade svoj posao. Gotovo nikome nisu zanimljive, ne stoje na špici, nemaju Birkinicu u rukama i ništa ne znaju o važnosti unutrašnjih štepova koji otkrivaju lažne vouittonke.
Cijeli dan sjalo je sunce, no još je uvijek hladno. Strašna kožna reakcija koju imam već danima polako se smiruje, no ne znam zašto je nastala. Nemirna sam i nešto mi treba; ne, ne znam što. Blaženo neznanje. Nek' traje malo, jer odgovore koji su mi trenutno dostupni rado ću prepustiti nekom drugom.

Za Jeana

"Hoćeš li pisati o Picelju?"
"Ne znam gdje bih zapravo pisala. Više ni za koga ne pišem, jedino na blogu."
"Da, piši na blogu. I pozdravi ga; pozdravi ga od mene. Ne mogu to sad reći Bennu, nek' se odmara. Reći ću mu poslije. Tako se veselio da ćemo ga vidjeti kad dođemo u Zagreb."
Prije nekoliko dana u rukama sam imala Piceljev katalog, onaj rijedak čija je gotovo cijela naklada vraćena jer je bio nezadovoljan kako je bio otisnut. Nije se dao pokolebati; "Ne, tiskat će novi i onda ću vam ga dati. Ništa ne valja, ne znam kako su dozvolili da to uopće dođe u galeriju." I nakon toga slijedio bi monolog o tome što je trebalo napraviti, kome je što rekao, tko je bio kriv. Detalje sam vremenom zaboravila; uvijek je to tako. Vjerojatno mi nisu bili važni, možda ni zanimljivi. Katalog stoji među drugim izdanjima posvećenima dizajnu, na policama koje sporo i s nekom mukom slažem kako bih konačno ovladala onime što čuvam u svojoj biblioteci. Pored tog izvana neatraktivnog izdanja tamnih, gotovo crnih korica, nalazi se neko posebno bibliografsko izdanje; ne sjećam se trenutno tko ga je objavio. Uz njega sam našla duguljastu bijelu kuvertu u kojoj je jedan od poklona koji nam je donio prije nekoliko godina, posebno izdanje u kojem je tekst pisala Annie le Brun.
Ponekad je dolazio k nama na večeru, par puta bili smo u Gajevoj. Društvo je uvijek bilo pažljivo odabrano, večera smišljena sa stilom, nikad ništa razmetljivo. Često se smijao i na poseban način odmahivao rukom lagano svijenom u laktu, dok bi prepričavao događaje ili nastojao naglasiti važnost pojedinih osoba. Oči su mu se tom prilikom stiskale i djelovao je poput nekog Azijata iz udaljenih, nepoznatih krajeva. Sretali smo se na raznim mjestima, jednom čak u Parizu u nekoj simpa kavani, slučajno, kako to biva u posebnim trenucima dok gotovo u jedan glas izgovaramo "kako je mali svijet". Znao je satima razgovarati s Nenadom dok je još radio u zlatarnici; dolazio bi redovito dok je vrijeme bilo lijepo, ne prevruće, i tada su razglabali o geometriji i umjetnicima čiji su im radovi bili bliski.
U čvrstoj kartonskoj tubi u hodniku-biblioteci jedan je njegov crtež ugljenom koji je poklonio Ireni; ne znam zašto još nije uramljen. U sobi u kojoj sjedim grafika je s posvetom - tipična "scena" iz exatovskog razdoblja, suha u boji i oblicima u kojima su zaostali dijelovi nekih imaginarnih prostornih odnosa. Društvo mu radi jedan posve drugačiji rad, malo platno na kojem su novinske anonse povezane gustim slojem veziva koje je na neki čudan način poništilo njihovo značenje. Uz taj rad Kate Mijatović dva su Editina platna - ni nje više nema. Ostaju slike na zidovima, katalozi i knjige u policama. Sjećanje na ljude o kojima bi trebalo pisati, no kome, pitam se? Koga zanimaju ti tihi životi u vrijeme dok je sve podređeno spektaklu i dok se gluposti izmjenjuju s banalnostima?
I ponovno ostajem bez riječi, nemoćna pred vremenom koje je prošlo, dok sam glave zabijene u knjige i ekran i nemam pojma što sve ne pisala ko' luda, nemajući vremena za druge. Jean je jedan od njih, čuli smo se par puta dogovarajući susret kad prođe zima, kad bude toplije, kad dođe Irena, kad... I pravim popis što sve treba, zovem, pokušavam uspostaviti ravnotežu svog gotovo potonulog broda kojim kormilarim ne razmišljajući više o uspjehu te misije. Ona ionako nema kraja, barem ne sad. Pa tako pišem, kasno navečer, dok Nenad nešto čita a Mačić je šapicom prekrio oči da mu ne smeta svjetlo. Pišem Jeanu, šaljem mu pozdrave od Irene zbunjena tom njezinom željom; je li doista tako mislila? Tko će više znati. Nada zove i preklinje da mislim i na nju - da, mislim na sve, žive, mrtve, sve koji me trebaju ili će me trebati. I u rukama vrtim fotografiju snimljenu prije dvanaest godina. Jean me snimio za vrijeme jednog simpozija, nagnuo je fotoaparat pa ravnoteža snimka počiva u toj jednoj točki, vrhu koji je istodobno dno. Gledam sebe kako sam u tom trenutku bila dio njegove geometrije, i to mi se sviđa.

Box

Mmmmm; pokušavam uživati na kraju dana, kraju tjedna. Je li to moguće?
Bolovi koje sam osjećala danima trenutno su nestali, grč u vratu popustio je, i sve rjeđe pročišćavam grlo u kojem sam neprekidno osjećala neko stezanje, muku. Stalno se pitam zašto si to radim, koji su načini prevladavanja tih procesa o kojima ovisi način kako živim, mislim i osjećam. Dišem čas duboko, čak ubrzano; trčim po pokretnoj traci ili se uspinjem mjereći brzinu otkucaja. U najintenzivnijim dijelovima treninga penju se do 170, i ubrzo nakon toga spuštaju u podnošljiv ritam u kojem mogu dosta dugo izdržati. I sve to kako bih iz glave izvjetrila sve ono što mi ne da mira - načine osporavanja slobodnog razmišljanja, neizvjesnost onoga što se približava nekom čudnom, nemjerljivom brzinom, o čemu stalno razmišljam nemoćna shvatiti je li moguće postići odgodu, ili barem skretanje s te za sve nas loše putanje. Zapravo imam dojam kao da mi neprekidno straga, izvan vidokruga ali zbog toga ne manje stvarno, dašće za vratom neka groza. Ne mogu je opisati, sve što osjećam i zamišljam u stvari ne postoji, dio je nekog čudnog sklopa koji se ne događa meni, nego mnogima. Može li nam zbog toga biti lakše?
Vijesti nikad nisu bile gore, i nastojim ih izbjeći kako god mogu. No neprekidno prodiru, stižu ako nikako drugačije preko posrednika, šireći se zrakom dok svi ne ostanemo okuženi. U svom tom kaosu sjedim na svojoj staroj radnoj fotelji, koju ponekad dijelim s Mačićem. Voli se ispružiti i oštriti nokte na naslonu, što mu dozvoljavam jer sam odavno shvatila da neke stvari jednostavno nije moguće izbjeći. Ponekad utrči u radnu sobu i sklupča se brzo u stolcu ne ostavljajući mi nikakvu drugu mogućnost nego da uzmem drugi, neudobniji i sjednem pored njega. I tako radimo satima, on sretno prekriva šapicom oči da mu ne smeta svjetlo, a ja pišem zadovoljna što u tom usamljeničkom poslu ne moram biti posve sama. Nema potrebe za razgovorom, tek ponekad blago primam njegovu šapu da bih se uvjerila da je još uvijek ovdje, pored mene. Tešku sam mu ulogu zadala - on me drži u stvarnosti, ne dozvoljava mi da utonem u sjećanja u koja se ne volim vraćati.
Na ekranu mi je trenutno ptičica koju je Silvia snimila na nekom stablu - nešto poput male sjenice koja nam je okrenula leđa i usmjerila svoje zrikave oči u smjeru u koji nemamo mogućnost gledati. Nikako ne uspijevam shvatiti zašto glupi program ne želi pokazati čitav prizor, nego sam odabire kadar koji me dočekuje i ispraća svaki dan; no odustala sam, ne mogu sve shvatiti oko računala niti se u tome trudim. Trpam u tu kantu (koja neprekidno nastoji proizvesti neki dodatni zvuk koji se potmulo promalja kroz glazbu koju slušam) stotine podataka, sređujem i arhiviram, dovršavajući projekte koje sam razvukla preko svake mjere i čitajući stotine mailova koji mi neprekidno stižu. Sjetila sam se razgovora koji sam vodila prije više od godine dana s Christine, koja mi je prepričavala situaciju iz svog inboxa u kojem su počivale stotine nepročitanih mailova; nemoć svladavanja svih pristiglih informacija s kojima i ja sve više imam problema.
A javljaju o onome što neću vidjeti, o tisućama umjetničkih i arhitektonskih projekata, izložbi i realizacija kojekakve vrste koji svi zajedno daju privid kako je svijet aktivno i promjenjivo mjesto gdje se svake minute događa nešto novo. Zapravo rijetko vidimo nešto čega se vrijedno sjetiti; okruženi smo slikama koje trepere u našem vidnom polju pridonoseći iluziji da smo dio te nemjerljive instalacije u kojoj stvarnost gubi bitku s prividom. Postoji li uopće još nešto što se doista događa, ili je sve što nas okružuje režirano i dio scenarija u kojem nam je dodijeljena neka minorna uloga?
U zadnje vrijeme često slušam Glenna Goulda dok svira Bacha. Sviđa mi se dok mumlja, komentira ispotiha vodeći neki razgovor s autorom - bolje rečeno njegovim djelom. Nemam snage slušati nikakve konkretne riječi, bilo što što će me odvesti s puta koji sam utrla i s kojeg ne smijem ni trenutak skrenuti. I sve manje mislim o onima o kojima ionako nema smisla razmišljati. Život je prekratak da bi se sve to pohvatalo, pa jednostavno skrećem pogled i mislim za promjenu malo na sebe, na ono što mi je činiti da bih se osjećala bolje.
Mačić i ja često smo sami. Nenad ima mnogo posla na raznim stranama, Ivar je neuhvatljiv, do ostalih ljudi trenutno ne dosežem. Tek poneki kratki razgovor o smeću koje neki književnici plasiraju vođeni potrebama o kojima je bolje ništa ne znati. Ah, blaženo neznanje! Blaženo doba kad nikog nisam poznavala, kad je bilo moguće idealistički listati knjige i časopise u kojima su djelovali ljudi kojima je bilo stalo do nečega. Reality u koji smo implementirani, ne svojom voljom, odvija se neuhvatljivim ritmom, pa mi se čini da je dobro sjesti na bicikl (ili u auto), i jednostavno se nekud odvesti. Udahnuti i držati zrak kao kad smo učili plivati i kasnije skakati u vodu; kao kad dižemo neki težak teret što zbog tko zna kojeg razloga biva lakše ako u tom trenutku zaustavimo disanje. Odjekuju samo otkucaji srca - dobro, i glazba koja uvijek svira. 
Nenad svuda nalazi Stonese, pa si mislim kako je to lijepo imati takvu strast na koju je moguće naići gotovo u svakom trenutku. Kupio mi je box cd-a - Johnny Depp čita Keith Richardsovu knjigu, više od dvadeset sati. Ne znam kad ćemo to slušati, box stoji ponosno na polici kao jedan od relikta strasti prema ljudima koje volimo, koji imaju snage ustrajati u svojim uvjerenjima (makar se radilo "samo" o zabavi). Neko vrijeme neću moći slušati govoreni tekst, ali doći će i taj trenutak. Mora.

Teret

Polako se spuštam u neke luđačke čučnjeve; ne, nisu to čučnjevi nego iskoraci unatrag. Kako sam mogla tako pogriješiti? U rukama su mi dodatne kile, prvo deset a zatim još više. Pokušavam zamisliti kako je to kad si toliko teži; koliko bi patila koljena, kako bih se uopće kretala s tom dodatnom masom koju otežano, pušući, stenjući (i u sebi psujući) pomičem sa sobom. "Pa koja ti je to luđakinja dala te vježbe?", pita me Jelena istodobno objašnjavajući da to što se ona smije ne znači ruganje, nego ... nego što, pitam se slušajući njezin pomalo zlokobni cerek. No tko mi je kriv što u kasno nedjeljno poslije podne odlazim vježbati vođena nekim unutrašnjim nemirom, potrebom održavanja discipline koja mi kratkotrajno pruža iluziju da vladam sobom, situacijom, životom. Bože, kako sam u krivu.
Dok sjedim i pišem osjećam konstantnu bol u leđima, samo na jednom mjestu. Nemam pojma što sam si ponovno napravila; zapravo, nikad to ne znam. Jedino čemu se poslije mogu čuditi su neki bolovi koji dođu i prođu, ponekad traju uporno bez obzira što poduzimam koješta da bi prestali. Po nogama su mi brojne modrice; tko bi više znao gdje sam sve lupila. Novi bicikl uzeo je svoj danak već nekoliko puta; rama mu je viša nego kod starog pa se snalazim kako znam i umijem. Radni stolovi, kutovi namještaja, otvorena vrata mašine za suđe - sve su to moji neprijatelji koje ne uspijevam izbjeći. Knjige koje donosim pored radnog stola slažući ih u hrpe padaju; udaram se noseći ih, ili dok po mraku prolazim hodnikom u koji sam odložila previše stvari koje bezuspješno izbjegavam. Nikad mira.
Okružila sam se neviđenim mnoštvom podataka. Knjige, katalozi, sve ono što sam vidjela, što znam i čime vladam. Slažem strukturu onoga što vidim i što je potrebno napisati. Nikad nisam mislila da ću toliko raditi i da će se obveze ulančavati ovako brzo. Ne volim kad me netko pita što radim, jer nemam snage bilo kome objašnjavati u što sam se uplela pa samo odmahujem rukom i kažem da barem iduće dvije godine ni za što neću imati vremena.
Da, godina je tek počela a ja na plećima osjećam nevjerojatnu težinu. Ne znam kako se ponašati kad je vrijeme komprimirano i kad uobičajeni odnosi jednostavno ne vrijede. Pomišljam na neke teorijske sintagme koje koristimo kako bismo sebi, a možda i drugima, pojasnili neke umjetničke aspekte. No u njima ne nalazim utjehu. Ostavit ću to komprimiranje za neku drugu priliku, za nekog drugog, a ne sebe; za nekog tko stvara umjetnost a ne objašnjava ju. I u svemu tome - obični život. Mačić koji se odlučio krenuti tražiti ljubav (bezuspješno), pobrao batine u susjednom dvorištu, prenoćio u staroj, napuštenoj garaži i dobio visoku temperaturu. Ivar kojeg stalno nešto ispitujem, zabrinuta kao što to majke uglavnom jesu. Nenad koji je zauzet studentima, Rijekom, i vijestima o Stonesima koje stalno istražuje. I zatim svi ostali, uglavnom stari, do kojih ni ne stižem jer nema vremena, jer moram kuhati raznovrsno (prema Ivarovoj želji), čitati Krležin govor u Ljubljani i još desetine drugih tekstova. Jer rmoram vježbati iskorak, zadržati brzinu i ritam dok skačem preko stepa; jer moram ostati disciplinirana, suzdržana, relaksirana i maksimalno organizirana da bi mi život zadržao koliko-toliko smisleni oblik.
Sve u svemu, zadovoljstvo je moguće naći samo unutar kućnih zidova. Ono ostalo oko nas je strašno, no iskustvo nas uči da uvijek može biti i gore, zar ne? Pa stoga hodam uokolo nastojeći ne gledati oko sebe, ne uključujem se u rasprave, ne brojim napuštene, prazne i prljave lokale po centru grada jer sve to skupa nema nikakvog smisla. No do mene ipak prodiru stvari koje ne želim čuti; sa zaslona dolaze naznake vijesti, u zraku titraju slike i zvuk koji prenose informacije koje sam nastojala izbjeći. Poznati na špici, glupani i njihove navike, tko se napio, tko prevario, ukrao, a tko povećao ili smanjio neki dio tijela. Turske sapunice s tamnokosim likovima obuzele su našu javnost, sve je na prodaju, sve je jeftino, sto posto najjeftinije. Medijima vladaju amebe - ljudi bez oblika čije stavove formiraju oni o kojima pišu, koji im pune tanjure i pričaju o tome kako će jeftine trgovine odjećom biti glavni događaj po kojem će se pamtiti ova godina. Pa zaigrajmo loto, možda u naše ruke dođe glavni zgoditak; ili nazovimo neku proročicu čiji je lik zahvaljujući televiziji ušao i u naš dom. Jer ne vjerujem da će većina shvatiti što je to akademska solidarnost, što su odnosi među ljudima zasnovani na povjerenju i uvjerenju u zajedničku budućnost. Plovimo bez plana i cilja, voda je ponekad mirna, čak ustajala; ponekad provalja sve nas koji smo se zatekli na ovom neizvjesnom putovanju. Nedostaju mi neki smisleni razgovori, i smijeh. Htjela bih se moći ponovno smijati ko' nekad, kao na primjer za onih nekih ljeta u Velom Lošinju, ali to ne ide. Možda je teret koji sam ponijela pretežak i ne ostavlja prostor za bilo što drugo.

Stablo

Polako se probijam kroz tekst. Nije jednostavan, ali ni kompliciran, jednostavno zahtijeva da mu se posve prepustim i ne razmišljam o bilo čemu drugom što, naravno, nije jednostavno. Pomalo neobična višeslojna struktura knjige traži i različite pristupe napisanome, no ipak one osobne situacije najviše me zanimaju. Ne znam zapravo zašto, jer rijetko čitam osobne ispovijedi. Pa čak i s prijateljima rijetko komentiram njihovu privatnost, i tek ponekad doznajem što zapravo misle. One obične situacije zanimljive su; iz slijeda događaja i razmišljanja doznajemo mnogo više nego što se to čini na prvi pogled. A sklonost imaginaciji pripomaže mi dok zamišljam scene o kojima doznajem, ili o njima čitam. Pa tako negdje kasno u noći slažem u glavi sliku garaže ispunjene starim stvarima u kojoj je moguće pronaći neku vrstu utočišta, mjesta gdje se pruža otpor svakodnevnici i umornom životu čiji detalji ponekad, ali doista samo ponekad gube smisao. Jer u besmislenim je, običnim stvarima sadržan velik dio onog što čini zajednički život.
Red intime, dodira i neizgovorenih riječi, red knjiga, tekstova, složenih komparatističkih opaski koje mogu poslužiti da se određenom tekstu posvetimo s drugačije interesne razine. Tu i tamo natuknice o majci koju ne poznaje, no tko od nas doista poznaje svoje roditelje? Znamo li što misle, jesmo li sigurni da se razumijemo? I je li to zapravo važno? Njezin je "nedostatak" razumljiv, jer s majkom nije stigla uspostaviti odnos na temelju kojeg bismo nešto zaključili. Na sreću ili na žalost? Ne mogu ne postaviti to pitanje nakon svojih iskustava, nakon što sam se vratila s mjesta koje me ispunja tugom, nemirom, gdje ne volim odlaziti.
"I što sad radiš?", pita me. "Pišem knjigu o slikarstvu." "O slikarstvu? S kim?" "Sama, s kim bih pisala? Pa to je autorski tekst." "Pa to obično radi više autora, koliko ja znam." Nastojim je ne gledati, jer više ne znam u koji bih dio gledala. Oko mene atmosfera je neopisiva i potrebno je mnogo umješnosti da bi se to prepričalo. U kolaču koji joj je donijela prijateljica nalazim vlas kose, no čak i tako nešto što mi se beskonačno gadi nije moguće usporediti s osjećajima koji su nepovratno nestali. Nekad davno voljela sam taj prostor, sobu s policom koja je prekrila cijeli zid i na kojoj su se izmjenjivali tekstovi na francuskom, njemačkom i drugim jezicima, zajedno sa skulpturama, uramljenim fotografijama i sitnicama odloženima ispred knjiga koje su odavale značaj nekog događaja, trenutka ili osobe, da bi nakon nekog vremena bili odgurnuti straga sve dok se nisu pretvorili u niz prašnjavih zaboravljenih predmeta koji ni na što više ne podsjećaju.
Svuda oko mene hrpe su stvari koje više nitko neće pospremiti sve do trenutka dok je ne bude. Monolog koji izgovara dosadio mi je odavno, i trudim se ne slušati. I dok se vozimo doma po tko zna koji put govorim o onome otkud  potječem, o interesu, "zaleđu", knjigama koje čitamo i pišemo, u kojima bi trebalo, barem djelomično, biti sadržano ono što jesmo. Uz mene mali je priručnik s uputama kako tražiti korijene svojih obitelji. Napisao ga je očev znanac, ili možda daljnji član obitelji. Na naslovnici je moj daleki predak; otac mi je za Božić spomenuo o kome se radi, no ja sam uobičajeno bila zabavljena kuhanjem i posluživanjem, okretna u visokim petama koje su me na neki smiješan način odigle iz te smiješne atmosfere.
Tragati za pretcima. Napraviti obiteljsko stablo, ubilježiti sve koji nam prethode da bismo doznali - što? Više doznajem iz knjiga, slažem zakučaste puteve među ljudima koje poznajem, ili počinjem upoznavati. Pratim njihove tragove kroz povijest, ili sadašnjost, svejedno. Od garaže, preko kuhinje, s prozora utrinskog nebodera, i dalje. Možda nije stablo nego livada, ili šuma, poput one divne po kojoj smo danas šetali, promatrali dva sokola kako kruže iznad nas, slušali prijateljevog psa kako se istrčava među stablima sve dok svi zajedno - i mi, i sokoli i pas - nismo završili u autu. Neću opisivati taj put, zadržat ću ga za sebe. Pa na kraju, iscrtavanje imaginarnog stabla ionako je samo moj zadatak, i neka tako ostane.