Dvadesetdevet

Zadnjih par dana neprekidno mi u glavi odjekuje ono što sam jednom, tko zna kad, čula u nekoj od epizoda Letećeg cirkusa Montya Paytona. Jedan od likova neprekidno izgovara "..nine, ..nine", samo što se više ne sjećam je li to bilo 39, ili neka druga brojka. I tako iz epizode u epizodu, identičan glas koji podsjeća na dosadnog televizijskog najavljivača izgovarao je nešto za što ni danas ne znam, s čim je bilo u vezi. Možda sam onda znala, ali sjećanje je čudno stanje, prepuno zakutaka u kojima počivaju detalji poput ovog, nevažni, donekle zaboravljeni, no ipak podložni procesu prisjećanja.
Meni u glavi, doduše, odjekuje "twentynine", i to svako malo, broj godina u braku koji ponekad kod znanaca izaziva čudne komentare. Valjda misle da su smiješni, što li, dok nas pitaju hoćemo li ove blagdane provesti zajedno, ili dok nam "tepaju" da smo već dosadni s tom našom upornom vezom. "Jako smiješno", odmahujem, "čim se nešto promijeni prvo ću tebi javiti", sa smijehom govorim Zdravku koji u povišenom registru istodobno govori o književnosti, brakovima, komentira znance i društvenopolitičku scenu sa žarom koji je meni posve stran. Pa se u nemogućnosti da u tome aktivno sudjelujem sa slušalicom u ruci primičem prozoru i promatram svjetla u Robijevom atelijeru.
Lijepa su, topla; gledam kako sjaje u prostoru u kojem je nekad bila garaža, ili točnije rečeno - u kojem smo ostavljali auto. Njegov je izložbeni prostor rastvoren kvadratnim prozorima kroz koja svjetlo dopire u dvorište, obasjava grane biljke koja je nekoć rasla na krovu i koju smo iz tko zna kojeg razloga odlučili sačuvati i presaditi. Žarulje su takozvane šparne, vise iz običnih, jednostavno obrađenih grla koja je osmislio zajedno s električarom. Onim simpa klincem koji je prije dvije-tri godine pao s visine od 18 metara, preživio i oporavio se, pa povremeno dolazi kod nas kad nam treba srediti nešto sa strujom. Nenada sam upoznala upravo u garaži u kojoj je prije trideset godina imao atelijer. Bilo je to u dvorišnoj zgradi u Ilici, kod naših znanaca. Garaža je bila djelomično grijana, puna nekih stvari koje su pripadale ljudima o kojima nismo mnogo znali, no koji se ionako nisu previše miješali u ono što je Nenad tamo radio. U atelijer me dovela Danica, prijateljica s kojom sam opako brijala u srednjoj školi. Čitale smo Duras i svašta drugo, plesale ska ko lude, slušale slične stvari, voljele neobične stilove odijevanja i sve one reakcije koje je naše neobuzdano ponašanje izazivalo kod takozvanih cura iz dobrih, "građanskih" obitelji (što god to značilo). Nenada je upoznala pred Zvečkom, rekao joj je da dovede frendicu kako bi zajedno nosile nakit na otvorenju njegove izložbe u DARS-u, maloj galeriji koje više nema i pokraj čijih praznih i zapuštenih prostorija prolazimo petkom kad odlazimo na tržnicu. Putevi našeg zajedničkog života. Od garaže do tržnice. Ha, ma nije baš tako.
U atelijer smo došle kasno, možda navečer, i jedino čega se sjećam je nakit koji je Nenad birao da ću nositi na "reviji", nastojeći vidjeti boju mojih očiju - pristaje li uz neke vegetabilne oblike razrasle uokolo lijepog zelenog kamena. On je još uvijek kod mene, barem mislim, ne u istom nakitu, doduše, ali izborila sam tu privilegiju promjene i odabira. Jutros na minus 7 hodamo uobičajenom rutom. U njoj je tek djelić iskustva koje dijelimo 29 godina; iskustva zajedničkih odabira, razgovora, neslaganja i pokušaja uvjeravanja u nešto u što smo uvjereni. Svo to vrijeme u našem je vidnom polju neki rock, sviraju Stonesi, Bowie, Cave, Headsi, Prince, tko zna tko sve ne. I sad trešti, upravo su završili Stonesi koje ima u nekoliko verzija, slijedi neki hip hop trance ili bog te pita kako se to sve zove. Uz nas su knjige koje često jedno drugome darivamo, brojni časopisi koji svjedoče da još uvijek nismo odustali od interesa koje dijelimo već godinama. Sve smo to precizno dozirali u Ivaru ulijevajući u njega sastojke, miješajući i eksperimentirajući, ravnajući se gotovo isključivo iskustvom i intuicijom.
Opire se mojoj ideji za dalekim putovanjem, no stjeran u kut pristaje na jedno drugo, možda malo bliže i prihvatljivije. Odjeven u Ivarovu skijašku vestu koju je "naslijedio" smije se na karakterističan način dok me sluša kako se premišljam o ideji izlaska u ovu hladnu, vlažnu noć. U njegovim je rukama uvijek nešto - ili alat, ili iPhone, ili Macov laptop u kojem ispravlja diplomske radove studenata razveseljavajući me ponekad s komentarima. Probala sam ovih dana sažeti neke stvari koje smo proživjeli, ali sam zastala već na početku. Ne da mi se prebirati po tim iskustvima, zapravo; volim ovaj trenutak a ne sjećanje na ono što je bilo. Volim zvuk Nespresso aparata koji pali ujutro da bi mi priredio kavu, smijeh kojim prati svaku moguću situaciju kad je to potrebno. Volim ono karakteristično nesnalaženje u mnogo toga što radim, nemogućnost zapažanja detalja koji su zapravo nevažni, ako ćemo biti iskreni. Volim kad me tjera da se odmaram i gleda onim prijekornim pogledom punim neodobravanja dok unatoč svim savjetima posežem za novim poslom. Volim kad se penje na krov i zove Mačića, traži ga u susjednim dvorištima, jer zna da ću se razboljeti istog trenutka ako se naš pomno složeni životni ustroj poremeti.
Dvadeset devet. Hm, mislim da me moj jezični mentor jednom upozorio da se piše odvojeno, ali nitko nije savršen, pa ni moj jezik. Tisuće sati glazbe, tisuće knjiga, časopisa, desetine putovanja i odlazaka na mjesta koja usvajamo smatrajući ih našima, iako se mijenjaju tolikom brzinom da je teško naći ono "naše" nakon nekog vremena. Ono se nalazi u razgovoru, stisku ruke, onoj jutarnjoj kavi, umoru koji dijelimo i različitim stavovima koje smo zadržali tijekom godina, (pod)svjesni da sličnosti nisu nužne. I dok se hlade male boce pjenušca koje namjeravamo ponijeti sa sobom, ako odemo gledati vatromet s nekog obližnjeg brežuljka (iako je tako zima da ne mogu zamisliti izlazak), i dok svatko prebire po svojoj tastaturi znam da je ono što je pred nama dobro.

Zapis s kauča

Stan je konačno prazan, svi su otišli. Ne, nije mi to bio problem, ne više nego inače. "Bit ću poput otirača preko kojih su svi prošli, ništa ne stižem, ne mogu tako više", rogoborila sam Nenadu kuhajući, sjeckajući, čisteći, slažući, radeći sve ono što mnogi vjerojatno rade. Možda ne kompliciraju poput mene, ne slažu boje, okuse i mirise nastojeći ih uskladiti s mirisnim svijećama i svježim zrakom koji svako malo puštam da prohuji kroz stan. Slušam vijesti, glazbu koja dolazi s tko zna koje stanice. Novine su nemarno odložene na ruhohvatu kauča, u njima su prikazi onog što smo recentno napravili, kojekako napisani. Nedavno sam bila u prilici vidjeti tu novinarsku ekipu s kojom sam godinama surađivala u nekim medijima; stariji, naboraniji, deblji, rijetko tko pametniji. Neobična situacija u kojoj nisam znala što zapravo radim, minglajući među gusto raspoređenim stolovima na kojima se smjenjivala neka nemušta, iako ambiciozna večera. Galerija koju je nemoguće opisati, neviđena količina besmislenih riječi i tek poneki zanimljivi kolega. Krojači javnog mijenja čije je poglede nemoguće uhvatiti, jer uvijek preko nečijeg ramena zaviruju prolazi li netko osobito zanimljiv ili važan - netko koga bi se na bilo koji način moglo iskoristiti.
Dan poslije još jedno "događanje naroda", promocija knjige u kojoj je i moj prilog. Ekipu je nemoguće zaboraviti, iz Sabora su se premjestili u izdavačku kuću; sjede u prvim redovima i glupavo se naklanjaju dok im izgovaraju imena i funkcije. Slušamo priču o kostima predaka, dok šefu parade nacija izlazi kroz sve pore. Stisnuta između dvoje prijatelja neprekidno komentiram ne odobravajući što je naš rad pretvoren u političku paradu koja s nama nema nikakve veze. Cijelo događanje promatramo iz četvrtog reda raspravljajući o onome što nas okružuje, onima koji nas nastoje ugraditi u svoj sustav.
U svom osobnom sustavu nemam takvih problema. Nema kôra i nitko nije preuzeo ulogu junaka. Nema kraja ni sukoba koji bi ga odredio. Tek poneko stenjanje od količine posla koji sam si ionako sama natovarila na glavu. Nenadu je nekako lakše, uzme laptop, provjeri što mu tko piše i što rade Stonesi, zaspe gledajući neku emisiju ili film koji ionako nisu važni. Upravo je zaspao uz Willya Wonku koji vodi djecu po tvornici čokolade, umoran od svih uloga koje je morao odigrati proteklih dana. Putovanja, Rijeka, spavanje u kabinetu, sva moja ludila koja ga dočekuju, o knjizi, izložbi, poslu, budućim poslovima, još više budućih poslova između kojih gotovo uopće nema vremena ni za što drugo. Pa kad konačno dođu gosti i prekinu ustaljeni niz događanja - dobro, ne baš događanja nego svakodnevnog, poslom pretrpanog života - živne i priča o stvarima za koje inače nemamo vremena.
Vodi me neki nemir, ne mogu ga još uvijek definirati. Stalno generiram nezadovoljstvo, ne hranim s njime ali ga ne mogu izbjeći. Gotovo sve što radim postaje mi vrlo brzo nevažno; pred sebe postavljam izazove, mnogo njih, bez da znam kako ću ih riješiti u očekivanom roku. I razmišljam o Božiću kakvog se sjećam iz djetinjstva, bombona omotanih srebrnim papirićima koje sam vješala po jelki, starinskog izduljenog vrha koji je imao ukras poput konjskog repa. Poklone sam pronalazila ranije, nemarno skrivene u ormaru u maloj kupaonici koji je izradio moj stric. Barem mislim da je, jer je kao i mnoge druge stvari koje je radio imao onaj jedinstveni štih nedovršenosti. Ne znam što se jelo, bakalar nije bio običaj u našoj kući, mislim da ga je postepeno uvela mama nakon što su kod drugih isprobali nekoliko varijanti. Kolači su uvijek bili isti, papirići na bombonima postepeno su se izlizali, malo srebrno zvono iz kojeg je dopirala mehanička melodija Heilige Nacht sve se teže navijalo dok nam to nije postalo nevažno. I od svega toga sam se umorila. Nema zvona, a svijeće palim na neobičnim mjestima, hodniku ili dvorištu. Jelke već odavno nemamo, aranžmani u Burtonovom stilu moja su specijalnost, koju godinama realizira Nataša. Broj kolača rapidno opada, ionako ne možemo sve to pojesti, a onaj zanos koji sam dugo osjećala u ovo doba godine misleći na druge nestao je. Imam malo više vremena misliti na sebe, no ne znam je li to dobro. Možda je miris cimeta, đumbira i upravo skuhanog božićnog kolača (da, radim one koji se peku kuhanjem) idealan način da barem nakratko utonem u zaborav nečeg što je bilo dio nas i nije nestalo, nego samo splasnulo. Ne, neću sad u ovo doba jesti nikakav kolač, pisanje nije utjeha. Ne znam što je točno, ali smislit ću s vremenom.

Plave cipele (koje nemaju veze sa zelenim čarapama)

Na putu prema Gliptoteci stojim u koloni i gledam ljude na ulici. Hladno je, auto se sporo zagrijava, gotovo jednako kao i ja. S lijeve strane Medveščaka, malo prije skretanja za Kaptol, iz veže izlazi muškarac vodeći psa na lancu. Ima brnjicu i nekako nervozno ili možda podozrivo pogledava prema vlasniku. To je jedna od onih opasnijih pasmina, kako mi se čini, s kojima nikad ne znaš kako mogu reagirati. Muškarac ne izgleda simpatično, ili je to samo krivi dojam u to prohladno, pomalo maglovito jutro; na nogama nosi intenzivno plave cipele. Boja je toliko neobična da nisam sigurna jesam li ikad vidjela nekog da nosi nešto tome slično. Ona još više naglašava disproporcionalno malo stopalo koje kao da ga ljuti ili smeta dok korača ulicom. Scenu sam, čekajući na semaforu, zabilježila na papiriću koji sam nekoliko dana nosila u džepu jakne, no kad sam htjela provjeriti što na njemu piše, već je netragom nestao. I tako je ponovno propao moj pokušaj zapisivanja onog o čemu želim pisati, iako sam se muškarca i njegovih plavih cipela ipak prisjetila. Ušetao je u moje vidno polje i ubrzo nestao, krenuvši na šetnju s opasnim i pomalo nesigurnim psom. Mačić je za to vrijeme ostao sam doma. Svoje nezadovoljstvo izražava ugrizima, tretirajući moju ruku kao drugog mačka s kojim je u zavadi. Na sreću nije zlopamtilo i više ga raduje činjenica da se ipak u nekom trenutku vraćam doma nego mogućnost da mi se osveti. Otkad je zahladilo traži da ga ujutro dosta rano pustimo van. Tada skriven negdje na sigurnom uz susjedov krov gleda uokolo i na moju sreću ne odlazi nigdje dalje. I ubrzo nas ponovno budi mijaukom; Nenad ga unosi grijući mu šapice dok ja uobičajeno lamentiram o ostalim životinjama koje bi trebalo spasiti.
Pretumbala sam pola stana, nestrpljiva kakva već jesam. Objesila starinskog, vrlo lijepog snjegovića na grane koje je još prošle godine postavila Nataša i koje još uvijek služe umjesto sezonskog aranžmana. U teglu na prozoru stavila sam staklenu kuglu s Djedom Mrazom; snijeg u njoj nije baš najbolje kvalitete ali ako ju protresem, iluzija kičaste sreće djeluje na trenutak uvjerljivo. Gotovo poput lijepih i sve brojnijih ukrasa razvučenih nad ulicama grada koji pokazuje neko svoje drugačije lice. Ne, nije lijepo kao u Beču, zaboga, pa ovo je samo Zagreb sa svojim zapuštenim kućama i ulicama, praznim dućanima i starom, nezanimljivom robom koja kao da nikog ni ne zanima.
Osjećaj je čudan. U meni nema nekog slatkog iščekivanja, umora izazvanog pečenjem brojnih cakeova i kuhanjem božićnih pudinga, nema mirisa ni poklona odloženih u maleno spremište. Nekad je baka priređivala kuglice od ribane čokolade i oraha u koje je stavljala višnje koje je sama spremala. Orehnjaču je radila Omama, onu usku, gotovo bez tijesta, s grožđicama koje su upile ono malo alkohola koliko je bilo dozvoljeno. Ne sjećam se nekih osobitih priprema kakve smo radili godinama. Tek 2-3 uobičajena kolača, mama je radila londonere koji bi ponekad bili izvrsni, a ponekad ne baš osobiti, ovisno od njezina stanja, umora, volje i tko zna čega sve ne. I dok prekapam po tim sjećanjima, napokon pronalazim onaj papirić s bilješkama koje sam zapisala neki dan u autu. No to ne donosi neko olakšanje, tek me vraća u djetinjstvo, traganje po ormarima dok nikog nema doma, lutanje po zakutcima stare, loše održavane kuće koju sam oduvijek smatrala svojom. U njima nema mjesta ni za koga, i to me saznanje danas iznenadilo. Uopće ne znam što su radili roditelji, Čuček, a pogotovo što je radio moj četiri godine mlađi brat. U mom je vidnom polju bila baka s kojom sam često bila sama doma, ili Omama kod koje sam ponekad, vrlo rijetko, ostajala po par dana.
Soba u kojoj smo boravili imala je narančasti tepih od kokosovih vlakana koji su moji nabavili nakon što je završila neka velesajamska priredba. Mama je tada vjerojatno još uvijek radila za Genex, prevodila ili tako nešto, a tepih se, sjećam se, nalazio u njemačkom paviljonu i po njemu su hodali zaposlenici. No nikakvih tragova kasnije na njemu nismo našli. Namještaj je bio Marles, narančasto-bijeli, s krevetom na kat, pisaćim stolom i ormarom u kojem se ne sjećam da su stajale bratove stvari. Gdje je on zapravo uopće bio cijelo moje djetinjstvo? Za kojim je stolom učio, jesu li bila dva stola, ili samo jedan? I zašto sam naslijedila osjećaj samoće u kojem nema mjesta ni za koga drugoga? Pitanje je do koje smo mjere sposobni sagledati svoju poziciju, što je stvarnost i kako je razaznajemo između svih subjektivnih velova koji sprječavaju da neke detalje prepoznamo.
Kako god bilo, osjećaj koji sam stekla u djetinjstvu trajno je upisan u moje biće. Osjećam ga dok se krećem ulicama, dok kupujem kruh, približavam se Muzeju suvremene kako bih u njemu pronašla Nenada nakon što je održao radionicu s djecom. Sama sam unatoč klincima koji oko mene jure na skateovima, dok nastojim ne vidjeti neki štand s jeftinom hranom uz ulaz ili onu glupavu mazariju kojom je onaj samozvani dekorater i umjetnik "ukrasio" prizemlje zgrade. Sama prolazim hodnicima tražeći neke privremene radove, gledam Murtića pokušavajući shvatiti njegov eros koji je trajno obuzeo našu publiku. Nema nikog za razgovor, i tako je bolje. U mirnoći koja je zavladala pokušavam se odrediti prema sebi i onom što sam sama napravila. Uranjam u prizore fotografa čije radove postavljamo po zidovima Gliptoteke. I pritom - koliko god mi se to čini na prvi pogled - ipak nisam sama.

Točka nestajanja

Sanjala sam da me jako boli kuk; bol je postajala nepodnošljiva i činilo se kao da više ne mogu izdržati. Neobičan položaj noge pri spavanju vjerojatno je pridonio zastoju cirkulacije, ili je njegova djelomična nepokretljivost pokazala svu svoju zlu ćud. Buđenje je trebalo donijeti olakšanje, ali nije; Jelena i njezin intenzivan trening ostavili su tragove na koje je nemoguće naviknuti se. Pa se tako jedva pridižem iz sjedećeg položaja, polako "uhodavam" sve dok postepeno ne zagrijem mišiće koji zatim, vođeni stečenom inercijom, ne nastave kretanje bez da o njemu više razmišljam. A ponekad je dobro ne razmišljati. Jednostavno se prepustiti, pa što bude.
Sjednimo za stolom, razgovaramo o penziji, o vremenu koje je preostalo, o tome što će biti, ako bude. O komisijama u kojima sjede ljudi koji odlučuju o tuđim - našim - sudbinama; o ljubomori, pojedincima koji će učiniti sve da druge spriječe u napredovanju, nakon što su godinama sprečavali njihovo zapošljavanje. Zanimljivo je kako se u određenim trenucima čovjek čini usamljen, kao da se neke situacije događaju samo njemu. A nakon nekog vremena spoznajemo da su stanja slična i da se ponavljaju, da smo okruženi "prljavima, ružnima i zlima" i da je onaj osjećaj osamljenosti samo privid. S godinama sam zaboravila kako je to bilo, kako sam se osjećala. I ne mogu zamisliti kako se osjeća netko tko to prolazi; što znači očekivati telefonski poziv kako bi se doznalo kako se ništa nije promijenilo i kako je čekanje jedino moguće stanje koje ne donosi ni utjehu ni razočaranje.
A čekanje sasvim sigurno nije stanje u kojem se trenutno nalazim. Dobro, čekam knjigu koja sutra treba stići iz tiskare, ali to je druga vrsta čekanja, ona izvjesna, kad znamo što nas očekuje nakon dugotrajnog posla. Sve ostalo stanje je konstantne utrke same sa sobom: okružena sam papirićima na kojima piše što treba napraviti. Popis se dopunjuje, brojni retci prekriženi su i to me ispunjava zadovoljstvom. Kao da u obavljenom poslu nalazim utjehu za stanje u kojem jesmo, stanje neke latentne tuge, nezadovoljstva, ponekad straha od onog kako bi moglo biti. "Najave su loše. Mi sjedimo, ne izlazimo iz kuće, a Benno ne zna koliko koštaju novine." "Kako smo prevodile onaj vanishing point, mozak mi je ishlapio i ne mogu se sjetiti." Utjeha, prijevod, svakoj njezino s druge strane žice. Kupiti dovoljno hrane za Catove mačke, promijeniti žarulju, isprazniti mašinu za suđe, pisati. Stići misliti na druge, ponekad na sebe. Još ništa nisam priredila za Božić, ni jedan cake ni puding. I nemam pojma kad ću. Baš me zanima kako je u drugim kućama, miriše li na cimet, jabuke i naranče? No dobro, budem, zasad sam izbjegla pečenje Krampusa od slatkog tijesta sa cvebama umjesto očiju i malim šibama u rukama koje se naknadno umeću. Ne mogu sve izbjeći, očekivanja me sustižu, osjećam ih poput pogleda na zatiljku, kad ne znamo tko nas gleda ali smo sigurni da se time nešto poručuje. "Meso? Mmmm," primijetilo je dijete moj napor da mu ugodim. Isuse, koliko dugo nisam nešto ozbiljno kuhala. Nije ni čudno da nisam, pa stalno sam za kompom, pišem, šaljem izvještaje, mailove, slažem najave i ispunjavam facebook događanja istodobno skypajući sa Silviom.
Zapravo sam htjela napisati nešto jako pametno, nešto vrijedno što će moji tajni čitatelji s odobravanjem komentirati. Negdje putem izvjetrilo mi je pola toga; inspiracija je ishlapjela s umorom, Nenada nema tri dana pa mi je neobična tišina u kojoj se ne snalazim. Ivar u malom stanu svladava neku ispovjednu prozu koja mu ide na živce, Mačić je strogo ukoren i spriječen u kasnovečernjem istraživanju susjedstva u nadi da će naići na neku mačku raspoloženu za igru. Dnevna doza raskomadanih tijela je odrađena, preostaju retci štiva koje će me barem privremeno odvesti u svijet u kojem zapažanja svakodnevnice izgledaju smisleno.

Ničija koža

Dok sjedimo u vili na Gornjem gradu neprekidno mi se vrzmaju slike iz proteklih nekoliko godina. Smjenjuju se govornici, nižu neka zapažanja s kojima se uglavnom možemo složiti. Sjedimo dugo, predugo; počinje me boljeti tijelo koje se opire tom, rekla bih uzaludnom, položaju. Slavlje je intimno, tek jedna televizijska kamera i nekoliko novinarki, redom žena, kako se i pristoji kad je riječ o književnosti i poeziji. I dok slušam ugledne kritičare i profesore, dok me srdačna glumica toplo pozdravlja darujući mi ruže koje Irena neće vidjeti, dok slušam Sonju koja prepričava njihov zadnji susret na večeri na koju Jean nije mogao doći, razmišljam o zidovima, koži, sestrama i mami. Rečenice koje dopiru ponekad su eliptične, ili se pak sve povezuju u zajedničku elipsu pisanja, čitanja i govorenja. Ljudi koje znam, a i neki koje ne poznajem, osmjehuju se srdačno. Sigurno su već jednom čuli jedni od drugih neke od izgovorenih teza. Iza mene čuje se glumičin kašalj; unatoč godinama u izvrsnoj je formi i jedino taj trag nesavršenosti - možda čak slabosti, remeti sliku koja je čini. Zašto nas nema, pitam se. Zašto ja ne govorim, ispričam nešto o kuhinji za kojom tuguju, veličine kvadrat i pol u kojoj nam je jednom davno zagorjela hrana koju smo stavili kuhati za našeg ljubimca. Lonac nikad nismo uspjeli očistiti, namakao se tjednima sve dok ga, nošena nemirom i potrebom da sve oko sebe pospremim, jednog dana jednostavno nisam bacila. Nema ni njega, ni ljubimca, ni kuhinje. Nestali su zidovi čija je sipljivost bila onaj toliko potreban okvir pisanja.
Soba. Ne sjećam se što se vidjelo s prozora u Mommsenstrasse dok su još stanovali u tavanskom stanu. Nekoliko godina iz kuhinje su gledali u ured jedne poznate galerije. Mislim da nikad nisam otišla ni na jednu izložbu koju su priredili, unatoč brojnim boravcima u Berlinu. U topografiji onog što ih određuje nema ni Pestalozzijeve ulice ni Čanićeve. Nema sadržaja, izgubljen je u starom ormaru u kojem su zauvijek ostale isprane salvete, neke lijepe čaše i mala svjetiljka koja je možda bila art deco, iako sumnjam. Nema zidova. Ovi koji su oko nas ne propuštaju hladan zrak koji je očito bio potreban da bi slika bila potpuna. "Kako se zove vaša ulica?", pita Helena. Nema ulice, mislim u sebi, nema ni zidova, ni ulice ni grada. Nema okvira u koji se moguće vratiti, u koji zagledavaju tek rijetki.
Nada se ne javlja, ostala je iza stakla. U gradu bez supstance, kako ga je nazvala Rebecca West, kretanje je otežano, gotovo onemogućeno. "Samo tamo bih željela živjeti.", kaže jedna sestra. Druga gotovo više ne izlazi. Treća već godinama nije bila ovdje. Ostali su stari planovi u limenoj kutiji koju smo ipak spasili, planovi grada kojeg više nema. Netko spominje pletenicu i ritualno rezanje kose koje povezuje književnice; za to vrijeme prisjećam se drvene kutije u kojoj su pohranjene neke čudne dragocjenosti. Mali plavi trudnički dnevnik koji je vodila moja mama, prozirna plastična kutijica s par ispalih mliječnih zubi i uvojak kose umotan u svileni papir. Nema u njemu ničeg ritualnog, to je tek nedužni sivoplavi uvojak koji svjedoči da smo bili djeca. Osjećam gađenje pomišljajući na njegov miris, ustajao poput zraka u toj maloj kutiji nakrcanoj papirima o kojima bih možda morala nešto znati.
U ruke sam uzela pretežak kovčeg. Nosim ga sa sobom dok odlazim u banku, brinući o tuđim računima, oročenjima i isplatama. Odlažem ga pored fotelje u kojoj sjedim, no u međuvremenu se slika promijenila. Iza prozora više nema ničeg, radnice su na burzi, ili tko zna gdje. Nema ni deka ni studenata koji im pružaju kratkotrajnu utjehu. Koža u kojoj boravim nije postala ni grublja ni nepropusnija. Nije ni premala ni prevelika, nego je nema. Svi oni zidovi koje sam s marom zidala naprosto su nestali. Gledamo gotovo puni mjesec u potpunom mraku ulice u kojoj, kako se čini, noćna rasvjeta više nije nužna. Nekoć su nas osvjetljavali prozori iza kojih je radila noćna smjena. Danas rijetko gledam u nebo, tek onda dok pokušavam snimiti uzorak grana ispred nečeg što je toliko daleko da uopće ne znam postoji li. Okrećem se prema kutiji u koju sam skupila ostatke koji nisu nestali, nisu ni bačeni ni zaboravljeni. No dok je otvaram, osjećam tek miris koji ne volim, i ništa više.
Još pišem, a svi ostali u kući već spavaju. Samo se Mačić lijeno spušta niz naslon kauča i završava u nekoj nemogućoj pozi uvjeravajući me da u svemu tome ima nekog smisla. Na ekranu se nižu mrtva tijela, vremenske prognoze i laži izgovorene u gotovo svim mogućim situacijama. Nema ni slova o profesoricama koje planiraju pokrenuti kućnu radinost izrade canapea kako bi pokrile minuse na računima. Zamišljam ih složene na poslužavnike poput uzoraka tkiva i ostalih dokaza koje je skupila neka CSI ekipa. No ni ta mi se slika ne sviđa. Pa se vraćam maloj fotografiji koju je netko davno snimio, a koja prikazuje ekran starog crnobijelog televizijskog prijamnika na kojem sam u dobi od tri ili četiri godine. Izraz mog lica na tom snimku nikad mi se nije sviđao. On je nešto što sam naslijedila o sebi, što ne znam točno odrediti što je. Kutija?

Horoskop

Nedjelja je dala naslutiti da će sve biti u redu; nakon naporne šetnje i tko zna čega sve ne sjedila sam s novinama u rukama i čitala horoskop. "Sve će se riješiti, evo piše da će u poslu svi problemi biti iza mene i da je utjecaj planeta i još nečega sad konačno u redu." Pa je ponedjeljak prije dva tjedna osvanuo dobar. Još sam bila uvjerena da će se dogoditi nešto, da će me netko nazvati i reći - što? I tako, uslijedio je tjedan u kojem sam izgubila ključeve, dvaput; Ivar me optužio da zbog mene kasni na fakultet i da je to s mojim gubljenjem ključeva postalo drastično. Pa smo selili stvari iz našeg u njegov auto, kupovali još jedan tank benzina, a za vrijeme vožnje stalno sam imala dojam da se ulicama krećem u krivom smjeru. Ključeve od kuće nikako nisam uspijevala pronaći, nekako sam ovlaš i bez snage zagledavala u torbe, košarice bicikala, mjesta na kojima postoji neka logika da bi mogli biti. Jurcala sam uokolo s Nenadovim biciklom jer moj je dao svoje, pa smo odlučili da nema smisla ulagati u njegov popravak. Vezala se za tuđe bicikle jer ključeva nigdje nije bilo, razgovarala s ljudima držeći čvrsto držeći bicikl u rukama da ga netko ne odveze. Vijesti su svakim trenutkom bile sve gore i da sam u još nešto bila uključena, vjerojatno bi i to otišlo u krivom smjeru. Otac se spuštao s kata da mi otvori vrata, pomalo začuđeno promatrajući moje izbezumljeno lice. "Nenad će ih naći, sigurno su negdje u kući." Ništa nisam stizala, ni jesti ni kuhati, s ekrana nije stizalo ništa novo ni dobro. Tu i tamo nazvala bih Nenada, neutješna, nemam pojma zašto je u jednom trenutku sve to otišlo u nekom drugom, kompliciranijem smjeru.
Čim je došao iz Rijeke našao je ključeve; onako zafrkantski zahvalio mi je na nečemu što sam umjesto njega obavila i spustio ih na radni stol. Našao ih je u ormaru, među vestama. Nije ni čudo da ih nisam vidjela. Vijesti nakon jednog sastanka nisu bile loše, a svi koji su u međuvremenu dobili na uvid ono što je dosad napravljeno, bili su zadovoljni. Javila se Andrea, konačno, nakon čitanja, i to s konkretnim prijedlozima. Zvala je Irena s pitanjima na koja nema odgovora, a ostalima se nisam javljala. Dani su se nastavili nizati, a lijepo i neobično toplo vrijeme povezalo ih je u neki labavi okvir u kojem je teško precizirati što se kad dogodilo. I tako više ne znam kad su nam izvadili ormare iz spavaće sobe, ispod kojih se digao red parketa. Nemam pojma kad je više bio majstor kojeg smo doslovno prislili da izvuče tuš-kabinu ispod koje je dugo curilo, pretvaraju našu lijepu kupaonicu u nešto što ne želite znati. Imala sam dojam da će svaki pogled usmjeren u neku točku završiti nečim lošim, pa sam odustala od gledanja u zrak. Kuće koje nas okružuju imaju oronule, sipljive fasade i tko zna što bi mi moglo pasti na glavu.

Dok se vozim promatram lišće koje u nekim posebnim putanjama otpada sa stabala. Dakako da to ima veze s fizikom, gravitacijom, smjerom i jačinom vjetra, utjecajem mjesečevih mijena i tko zna čime sve ne. No šuštanje koje čujem pod kotačima bicikla zvuk je koji može poslužiti kao sidro koje me drži da se ne razletim pod utjecajem svih tih vjetrova, mailova, razgovora i ispraznih nada. Pa se vraćam u svoju radnu sobu, s Mačićem korigiram knjigu koja treba otići u tisak kako bi me riješila barem dijela poslova. Ponekad vodimo borbu s papirima koji su za njega igra, a za mene jedna vrsta egzistencije, pa prešutno sklapamo primirje dok ga fotografiram u neodoljivim pozama u kojima nestaju sve njegove nepodopštine.
Kud god prolazimo nailazimo na smeće, napuštene i prljave prostore, ružnoću. Ljudi u autima sve su bahatiji, ili mi se to samo čini? Putujemo sve rjeđe; ionako gubim fotografije u mahnnitom prebacivanju s medija na medij, jer u mojoj glavi više nema mjesta ni za što drugo, nego zaborav. Guraju me ljudi željni jeftinih knjiga. U pothodniku kroz koji ne želim više nikad proći nailazimo na prljav prostor u kojem su se održavale radionice invalidnih osoba. Nemam pojma jesu li ikad u njih ušli, ili je i to jedan od onih "poklonjenih" prostora u gradu koji služe kao izlika za sve propuste i brojne kriminalne odluke. Sve rjeđe gledam u zamračene prozore Kamenskog. U prostorijama već dulje vrijeme nema nikog, samo ponekad neki fantomski kamion pokupi tko zna što i prođe kroz stražnji kolni ulaz. Ne želim više hodati, barem ne Zagrebom. Dobro, možda samo nedjeljom, s Nenadom, jer onda nisam sama i čini mi se da sve to lakše podnosim. Pa čak i pogled na staru, oronulu kuću u kojoj je nekad živio, iz koje izlaze dječaci vukući goleme vreće prepune plastičnih boca. Odnose iz u obližnji automobil pored kojeg smo upravo prošli, Jaguar ili nešto slično. Više se ničemu ne čudim, a utjehe nema ni u književnosti - barem ne onoj koju trenutno čitam.

Paralelni Zagreb

Čak i da znam, ne bih mogla o svemu tome pisati. Čak i da mogu, ne bih to željela. Jednostavno ponekad šutim, okrećem glavu, namjerno mislim da nešto drugo. Dižem se od stola, odlazim pripremiti kavu, ili tko zna što drugo. Uranjam među recepte, zabavljam se s Mačićem, penjem se i silazim znajući da postoje stvari koje ne treba izreći.

Danas smo odlučili hodati po brežuljcima koji se poput niske pružaju sjeverno od Ilice. Od Vinogradske preko Magdićevih stuba do Bosanske, preko malog parka u šumu, puteljkom do Hercegovačke i dalje. Prolazimo nekim stubama i uličicama u kojima nikad nismo bili, ili je to bilo toliko davno da smo zaboravili. Uz nas se razvija paralelni Zagreb u čijim detaljima pronalazimo ideje koje su vrijedne. Lijepu i jednostavnu prizemnicu čija su pročelja prekrivena drvetom smještenu iza održavane živice. Divimo se nevjerojatnim bojama stabala čije plamene krošnje upozoravaju kakvo vrijeme dolazi. Dječja igrališta na koja nailazimo malena su i redom zapuštena; na Rokovom perivoju ljuljačke imaju debele, grubo obrađene drvene sjedalice koje su odavno trebale biti zamijenjene. Stara kapela nedavno je uređena, no nemoguće je zaviriti u njezinu unutrašnjost. Čitamo natpis na latinskom koji nevješto prevodim, nesigurna u točnost njegova značenja. Na Pantovčaku srećemo ljude koji izlaze s mise; crkva je relativno nova, još uvijek neuređene fasade. Djeca u rukama nose košarice pune jesenskih plodova i kruha. Pitam se, radi li se o blagoslovu kruha, nekom meni nejasnom obredu za koji sam prvi put čula kad je Ivar bio u osnovnoj školi, a njegova učiteljica zatražila da roditelji u njemu sudjeluju. Na Rokovom, prolazimo pored zapuštenog gotovo ruševnog Bakićevog atelijera. Ne znam što se događa s tim prostorom, niti zašto. To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.

Sviđa mi se šetnja, jer ovo je možda jedini način kako proći gradom bez da me sa svih strana ne udaraju prizori koje ne želim vidjeti. Nema dućana, agresivnih promjena niti pretjeranog siromaštva; stubama stižemo do mjesta na kojima se osjeća neka druga razina odnosa prema prostoru, prema drugima. Kuće u Bosanskoj imaju sa stražnje strane izlaze prema šumi; dobro, ne baš pravoj šumi, ali iz današnje perspektive svaka veća skupina stabala čini mi se neizmjerno velikom, poput šume iz koje ne znam ili ne želim naći izlaz.
"Jeste li potpisali peticiju, izgleda da žele graditi ispred naše zgrade", pita nas studentica koja radi kod I-gli. Da, znam za to, čitala sam prije nekog vremena da je tko zna tko bacio oko na tu lijepu zelenu površinu koja se prostire preko puta Zapadnog kolodvora. Tamo se nalaze pomoćne zgrade i neke potpuno obrasle šupe iz koje je jednom, neuspješno, Nenad donio mačića koji se nije želio pripitomiti. Nema zemlje za starce, pomišljam, pa i preko puta pruge između dva "nebodera" nedavno je niknula zgradurina čije prizemlje "krasi" jedan od onih jeftinih dućana koji, valjda, prodaje tko zna prije koliko godina smrznuto meso i slične proizvode. Uzalud su se stanari bunili, pokušavši ishoditi zabranu gradnje. Nema tog mjesta u Zagrebu na koje nije moguće ugurati neku zgradu. I to što će jedni drugima gledati u tanjure čini se nikog ne smeta, možda tek ponekog stanara koji spušta zavjese, traži stan na novoj lokaciji ili je u međuvremenu odustao od bilo čega. Isto je gdje god se okrenemo. Neki dan Ivar nas je vozio do Samobora, u kojem sam morala snimiti Brankov spomenik. Mjesto u koje ulazimo nema više nikakve veze s onim što je gradić nekad bio. Ogromna količina novih kuća, poduzetničke zone, "vile" s pogledom na autocestu; buka, reklamni plakati, sve redom oglasi "kupi ovo, kupi ono". Kud god se krećemo nailazimo na isto, tretiraju nas kao budale spremne kupiti sve što se nudi. "Odselit ću se u Irsku, tamo nema reklama", kaže Ivar. I doista, komentiramo mjesta na kojima smo bili posljednjih godina i na kojima se nismo osjećali kao u shopping-centru.No nije moguće stalno putovati da bismo se osjećali normalno.
Okruženi smo lošim vijestima i još gorim ljudima zbog kojih nastaju. Trenutno se čini kao da nema izlaza, kao da smo opkoljeni a izlaz se nigdje ne nazire. Nemam ih snage čitati; svakodnevno nas obavještavaju o stotinama milijuna nekih novaca koje je netko ukrao, prenio na tajne račune, potrošio na košulje i tko zna što sve ne. Bijeda koja je zavladala širi neku ledenu grozu naokolo, s kojom se ne znam nositi. Najave su loše, možda čak gore od svega što se nesmiljeno slijeva iz raznih medija. Razgovaramo o tome, kako će nam biti, no to nitko nije u stanju predvidjeti. U međuvremenu doznajemo tko je koga ostavio, uvrijedio, tko je obukao kakve hlače ili preko ruke prebacio torbicu od desetak tisuća kuna. Žrvanj izbacuje stotine informacija o kojekakvim praznoglavcima koji su se zatekli na otvorenju nekog dućana, koji su s onim pigzibnerom slavili tko zna koju fazu uništenja Cvjetnog. Zatvor, pokajnici, izbori i međusobne optužbe. Kultura se svela na pišanje na Markovom trgu i onu jadnicu koja - tko zna čime izazvana - podsjeća na svoje bivše muževe, dečke i prijatelje bez kojih gotovo da i ne postoji. Uživamo u tekstu o Keithu Richardsu objavljenom u New York Timesu, koji se za razliku od domaćih novina isplati čitati. Nenad je nervozan, očekuje svaki dan knjigu na koju se pretplatio još ljetos. Ne znamo što će novo u njoj doznati, a što već ne zna. Na fejsu, ceremonijalno prekidam prijateljstvo (hm, ako se to uopće može tako zvati) s likom koji je napisao "Beatles" i odmahnuo na moj komentar "Rolling Stones". Sjedimo slušajući neke britanske radio programe, svatko sa svojim štivom, ja svojim koje pišem i tek će ga se moći čitati, on s onim što trenutno čita. Mrak je u ulici, Mačić spava na krevetu nakon što je razrušio pola stražnjeg vrta. Mnogo toga ovih je dana napravljeno, napisano, pročitano. Nek' nešto ostane za sutra.

O mirisima i okusima

Miris koji se neki dan širio kvartom slutio je na trulež. Osjećala sam se loše, jer nisam bila u stanju povezati ga ni s jednom tvornicom u našoj blizini - Pivovara smrdi na hmelj, osobito kad grad pritisnu južni vjetrovi, a Frank zna ispuštati one specifične mirise pregorenog karamela ili nešto slično tome. Tvornica duhana na sreću davno je iselila iz Klaićeve, pa sam taj miris s vremenom zaboravila. Zadah truleži zatekao me na putu doma, dok sam posustalog pogleda pratila "razvoj" praznih, napuštenih prizemnih prostora u gradu u kojem više ništa nije kako treba. Oko mene uglavnom su prljavi izlozi u kojima su zaostali tragovi robe iz drugih, ne tako davnih vremena za koja sam zaboravila, jesu li bila bolja ili je to sve samo privid. Ništa se ne mijenja na bolje, sve stoji ili propada; sadržaji su nikakvi, ništa nije privlačno, baš ništa. I zapravo ne volim pješačiti, jer za vrijeme vožnje, bilo automobilom ili biciklom, sve promiče brže, pozornost je usmjerena na onaj neposredni dio asfalta ispred i pored mene, na pješačke prijelaze. No dok hodam, neminovno se suočavam s onim što ne želim vidjeti, jer ne znam kako bih to uopće mogla promijeniti. A sebe ne želim i ne mogu mijenjati. Ne u tom pogledu.
Truplo Kamenskog promatram svakodnevno, shvaćajući da se smrad truleži širi iz mog neposrednog susjedstva, parcele na koju se upisalo tko zna koliko fantomskih tvrtki čiji trag vodi u jedno kaptolsko dvorište. Ne znam što činiti s tim podatkom, što raditi sa svime onime što nas okružuje, što znamo ili naslućujemo, što izravno ugrožava egzistenciju ne samo prevarenih i napuštenih radnica, nego svih nas kojima je stalo. Nema utjehe, ni u književnosti niti bilo gdje drugdje. Trudimo se održati privid civiliziranog života, radovati se s prijateljima, sjesti svaki dan za stol uz tanjur nečeg finog ne bi li barem na trenutak svrnuli pogled od svakidašnjice. No dok sjedim, Kamensko kao da se naginje prema meni, poput znaka da je gotovo sve otišlo k vragu i nema povratka, a put kojim smo krenuli - ne svojom voljom - ne vodi k cilju. I to me usporuje, nemam volje pisati, razmišljati, disati. Sjedim u starom plavom stolcu na okretanje, ponekad ukapčam kalorifer čiji topli zrak uspavljuje Mačića koji se zna sklupčati u njegovu podnožju. Kroz prozor ne vidim ništa, tek odraz biljke koju sam usvojila, u čijoj sjeni još uvijek cvjeta posljednja ovogodišnja orhideja. Napor koji ulažem u svakodnevni život je nevjerojatan; nemam snage za tržnicu, niti za kuhanje. Obrazac svakodnevnih poslova nastojim zanemariti, sakriti se u tu prostoriju iz koje nema izlaza osim u ponekoj napisanoj rečenici. No ovi posljednji tekstovi na kojima radim su naporni, teme su teške, gotovo neprohodne, a njihovi odjeci u skladu s općom apatijom i nezainteresiranošću.

Posljednja kreativna stvar koju sam napravila bila je rođendanska gesta. Priznajem, nisam bila sigurna ciljam li u pravom smjeru, no ispalo je da je moguće - barem simbolično - svesti prijateljičinih pedeset godina u pedeset malih staklenki na čije smo poklopce Nenad i ja lijepili okrugle bijele naljepnice ispisane njegovim lijepim rukopisom. Svaki okus za jednu godinu, za ono što smo kuhali, za okuse kojih se sjećamo iz djetinjstva, za neke fine stvari koje smo podijelili u ponekom zajedničkom objedu: "fini domaći pesto", "ušećerene ljubičice", "confit od šljiva sa zvjezdolikim anisom, cimetom i đumbirom", "zobene pahuljice", sve iz naših frižidera (da, imamo ih više), špajze, i svih drugih mjesta na kojima su spremljene stvari koje sam ne tako davno skuhala ili spremila. Omotane prelijepom svilom i složene u dugačku kutiju, poslužile su za kratku zdravicu (ruku na srce, Ivar me kritizirao da je bila preduga, i da ubuduće moram paziti, ali kako komprimirati sjećanja, izreći u kraćoj formi ono što je u takvim prigodama lijepo čuti?).

Danima hodam uokolo, slažem rečenice koje želim zapisati, i koje netragom nestaju. Nemam naviku pisanja bilješki, sve nastaje u trenu - dobro, ne baš trenu, iako tako možda ponekad izgleda. "Kako još za to imaš vremena?", pita me kolegica dok sjedimo u jedinoj pravoj zagrebačkoj kofeinskoj oazi. Pokušavam joj nešto prepričati, no ona sa smješkom odvraća, "Da, znam, pročitala sam!". Neobičan osjećaj, priznajem, i ne znam što bih rekla. Svaka moja kretnja možda je prepričana, više i sama ne znam što sam sve podijelila na ovih dvjestotinjak "kartica" teksta. Pitam se promatra li me na drugačiji način, svjesna onoga što mislim, radim, osjećam. Ili bilo tko drugi? To je prednost ove vrste "literature" - ta mogućnost izravnog komuniciranja napisanog, bez odmaka (ili sigurnosti?) koju pruža meko ili tvrdo ukoričeno izdanje. Mačić uživa dok pišem, izvodi neke neodoljive poze, razvlači se po lijepom kauču. Pravi mi društvo dok, kao upravo sad, leži u neopisivo kitsch-pozi, na leđima, raširenih stražnjih šapa i iskrenute glave nakon što je danas izveo brojne nepodopštine. Ne pušta me samu dok je Nenad u Rijeci, a ja nakon svega što se događa trebam nekog kraj sebe kako bih izdržala dan.  

Što se promijenilo?

"O čemu bi htio da pišem?"
"O prošlom tjednu, svemu što se dogodilo."
Ne znam više što se dogodilo prošli tjedan. Je li uopće bilo nešto o čemu bi trebalo pisati? A, da, Ivarov rođendan proslavili smo u intimnom društvu, iako nas je bilo dosta. Prošlo je mirno, djeca su sjedila s nama čitavo vrijeme i tko će znati o čemu su sve razgovarali. Pripreme su me do neke mjere oborile s nogu, no volim kad su kraj mene prijatelji i kad vodimo neke ugodne razgovore koje smo možda već jednom vodili, barem djelomično. "Više uopće nemam privatnosti, sve si stavila na blog", rekao mi je prije nekog vremena Ivar. Hm, nisam sigurna da je baš tako, mnogo toga je neispričano i vjerojatno će tako i ostati. Nemoguće je svega se sjetiti, nemoguće procijeniti što bi moglo biti zanimljivo za pisanje i kasnije čitanje. Mirisi, sjećanja, pogledi - sve je to već prepričano, ne treba se ponavljati. No pogled koji susrećem u ogledalu svakog jutra nije isti kao onaj prije tko zna koliko godina. Nemoguće ga je ponoviti, pa je možda nemoguće ponoviti i ono što je već napisano. Ili se varam?
Zapravo se ne sjećam da sam se ikad osobito bavila svojim odrazom u ogledalu. Uglavnom nisam za to imala vremena, i čak su i najopsežnije pripreme zapravo trajale kratko, a dovršavala sam ih najčešće zadnji trenutak prije nego što bismo negdje kretali ili bi netko pozvonio na naša vrata. Način na koji se šminkam ostao je isti, ne volim se baviti frizurom, ne volim sušiti kosu i izvlačiti ju na bilo koji način. Ne volim nositi čarape, no moje su noge često pune modrica, svaka otvorena vrata ili prolazak pored nečeg oštrog i tvrdog ostavit će na meni trag koji moram prekriti. Ne volim dirate ručke u tramvaju i u zadnje vrijeme uglavnom nosim rukavice koje naravno izazivaju začuđene poglede, ali što mogu. Volim nositi platforme i nešto više pete, pogled iz povišene perspektive svidio mi se odavno i čak sam vremenom savršeno naučila upravljati autom bez da se preobuvam. Što se promijenilo? Pogled mi je još uvijek oštar, i tek ponekad, kad sam jako umorna a slova na nekoj deklaraciji vrlo sitna, posežem za nekim starim Nenadovim naočalama. Svjesna sam svakog detalja, nisam, za razliku od Mirjane koja mi je to probala prepričati, izgubila sposobnost percipiranja sitnica. Ako je to uopće važno. Pogled i način kako gledam podsjetili su me na staru prašnjavu garažu u kojoj je Nenad nekad davno radio nakit. Nalazi se u jednom iličkom dvorištu, pokraj kuće naših znanaca. Pogled koji sam tada imala dopao mu se i već je pri prvom susretu pokušao odrediti koji bi mi nakit najbolje pristajao. Takav pogled već odavno nemam, oči su mi često umorne a podočnjaci sve izraženiji. Još jedan danak starenju. Izgubila sam i onu mladenačku nezainteresiranost koja je, kako mi se barem čini, bila specifična za moju generaciju; ono vrijeme kad nam se činilo da sve traje beskonačno i neće se promijeniti. Neki dan kolegica mi je prepričavala osobitosti posla koji obavlja, nepravilnosti na koje nailazi i izgubljene nade da će se jednom stvari promijeniti na bolje. "Kako možete svaki dan ulaziti u ovaj ured i obavljati posao, znajući sve ovo što ste mi ispričali?" Istog trenutka osjetila sam snažan grč u vratu, mala žlijezda u obliku mačje glave, kako ju često opisuju, ponovno je poremetila teško stečenu ravnotežu iz koje sve češće ispadam. I to je dio života koji se najviše promijenio - ta nemogućnost prilagodbe uvjetima koji vladaju, nespremnost na pristajanje, na prihvaćanje. Svaka vijest izazvat će identičnu reakciju koju ne znam izbjeći. Ranije sam bila drugačija i iako su me mnoge situacije pogađale, oporavak je bio kratkotrajan. Zato se liječim izbjegavanjem vijesti, stišavanjem radija ili odbijanjem svega onog što bi na bilo koji način moglo ugroziti moju egzistenciju. Je li to moguće? Ne, jer saznanja o onome što ne želim znati dopiru do mene kroz zrak koji dišem. Nema odmora, podočnjaci su sve dublji, a količina gluposti i zločestoće sve veća.
Nenad je zaspao, kao što to često čini u posljednje vrijeme. Mačić se stisnuo uz njega u neku nemoguću kitsch pozu, nakon što smo ga danas okupali prema uputama veterinara. Nedjelja je bila mirna, bez previše posla, bez poziva, provukla se kao da se ništa nije promijenilo. Zapravo više ne znam kako su nedjelje nekad izgledale. Pogled prema njima nekako se zamutio, i sve se čini kao što je bilo. Još uvijek nisu izumili naočale protiv privida. A dobro bi mi došle, jer tema kojom se bavim bolje bi izgledala iz neke "olakšane" perspektive. I tako, u smiraj dana nakon što sam doznala da su radnice Kamenskog predsjednku poklonile metlu i više ne spavaju u šatoru u parku, pogledavam prema mačiću koji leži na leđima sa šapicama u zrak. Jesu li se mačke promijenile? Ili je njihovo ponašanje dio tog privida koji više ne znam s čim bih dovela u vezu?

Sram

Liječnik preko puta mene ne ulijeva mi osobito povjerenje. Ne znam ni sama zašto; postavlja neka pitanja kao da na njih već zna odgovor, a na ono što ga pitam odgovara poluautomatski. "Ne, ne možete ništa napraviti, jednostavno ćete se tako osjećati najveći dio vremena." To me naravno ne zadovoljava, htjela bih neku uputu, nešto što će pomoći da situacija bude drugačija, da je mogu promijeniti kad god zaželim. Ali tako ne ide, morat ću nešto poduzeti, no još uvijek ne znam što bi to trebalo ili moglo biti. Pa i dalje stavljam ruku pod bradu ne bih li na taj način umirila osjećaj napetosti koji osjećam već tjednima. Ponekad pomaže, uglavnom ne. Liječnik ima tik, pomiče nevoljno glavu poput kornjače; nokti su mu vrlo uredni a znanje hrvatskog tipično za njegovu profesiju, rekla bih. Promjena terapije i to je to - vidimo se za četiri mjeseca. Izlazim u sunčano, toplo poslije podne. Bolnica je poluprazna, kao da vrijeme utječe na broj pacijenata i poziva ih da ostanu vani, na zraku, suncu, da se ne predaju. Na povratku doma u parku zamjećujem deke prebačene preko ograde rukometnog igrališta. Na njemu sam nekad davno, još u osnovnoj školi, igrala utakmicu. Bila nam je to nagrada nakon mnogo treniranja i onih manjih utakmica odigranih na školskom igralištu, onom istom na kojem su jednom, godinama prije mene, vježbali moj otac i stric. Deke su neobičan detalj. Različite su, uglavnom smeđe, s onim tipičnim uzorcima koje je moguće zamijetiti kad se na televiziji prikazuju interijeri običnih, pomalo siromašnih domova. Na prostoru ispred igrališta, koje je u stvari jedna zapuštena, neodržavana ploha, nekoliko je klupa. Majke s djecom, poneka starija osoba, ništa posebno. Tu sam davno dolazila s bakom na tržnicu. Seljaci su robu rasprostirali na posve obične, uske drvene klupe kakve više ne postoje. Iza igrališta bio je jedan od najboljih roštilja u gradu, mala prizemna baraka u kojoj se jelo s limenih tanjura, a karakterističan miris širio se čitavim kvartom. Odlazili smo tamo ponekad, čekajući da se oslobodi mjesto za nekim od stolova koji su uvijek bili puni. Početkom Domovinskog rata u zgradu je podmetnut eksploziv; činjenica da je vlasnik Srbin bila je važnija od sve one djece koja se igraju odmah pokraj, u malom parku. Ružnom, također zapuštenom, u kojem su iste 4 ljuljačke i jedna penjalica kao kad sam bila mala.

Papiri i fotografije razasuti preda mnom čine se nesavladivi. Soba u kojoj radim je uska, kao da je iskliznula iz okolnog prostora poput nečeg što nikome ne treba. Zid je drven; to je privremena pregrada obojana u bijelo koja priječi razgovor, možda i razmišljanje. No posao koji se iza njega obavlja ionako je poluautomatski, lišen onog što mi je potrebno da bih u svemu tome pronašla svrhu. Tema s kojom se bavim je teška i naporna sam sama sebi dok ju pokušavam rasporediti u neku smislenu cjelinu. Promatram slike grobova, polurazrušenih kuća i onih koje su u međuvremenu uređene i ispred kojih su ploče s imenima ubijenih. Kolegica mi pokazuje kako izgleda mjesto masovne grobnice nakon što je otkrivena. Sjedim i gledam, razmišljajući ima li smisla baviti se ovakvim temama. Što nam one otkrivaju; što doznajemo o sebi, prostoru i vremenu u kojem egzistiramo, o drugima, njihovim postupcima i sudbinama? Magija kazališta nakratko prekida sumornu atmosferu u kojoj sam se zatekla, no kazališna predstava započinje scenama u kojima plesači izvode kretnje oštećenih, retardiranih, tjelesno nesposobnih. S njima se u izvedbenim umjetnostima rijetko bave, jer ti su pokreti tijela izraz određene nemoći ovladavanja pokretom, nemoći uspostavljanja veze između periferije i središta misli.
Slična nemogućnost karakterizira i situaciju žena čije deke vise uokolo igrališta, radnica tvornice Kamensko koja je, htjela ja to ili ne, postala dijelom mojeg života. Danas su u nju ulazili brojni kamioni, koji će razvesti po svijetu ono što su žene sašile. Već dugo ne rade u tri smjene. Večernja je počinjala u deset, a u isto vrijeme okolne ulice ispunile su radnice poslijepodnevne smjene. Bilo ih je mnogo, tramvaji su bili puni, ispred tvornice dolazili su mali kamioni i kombiji iz kojih im se nudila zimnica, jeftina posteljina, jaja. U ljetnim mjesecima slušala sam kasno navečer kako ih pozivaju preko razglasa da se jave na telefon. Bilo je to doba bez mobitela, bez intimnosti poziva koji je moguće obaviti bez da o tome dozna cijela smjena. Danas s prozora u koje gledam dok zajedno doručkujemo ili ručamo ne dopire više ništa. Zastori su pohabani, posve izblijedjeli od sunca i iza njih nema nikakvog života. Novi vlasnici, ne znam koji po redu, upropastili su tvornicu koja je sad zanimljiva samo kao vrlo vrijedno i vrlo veliko zemljište u središtu grada. I ništa drugo nije važno. Ljudske sudbine, radna mjesta, plaće, činjenica da po nekoliko žena dijeli jedan kruh za gablec i da se pri dolasku na posao u tramvaju ili vlaku skrivaju od kontrole kao da nikog ne diraju. Deke se zrače dok ima sunca, a ne znam što će biti kad započne kiša koja je već najavljena. Čvrsto stežem šaku pod bradom, lupkam se ne bi li prošla napetost. "Morate pronaći način kako ćete se boriti protiv stresa", rekao mi je liječnik. Da, mislim, morala bih pronaći neki način da ne mislim, ne osjećam, ne vidim i ne čujem. Da se provezem pored parka poput mnogih koji ni ne svrnu pogled jer ih se ništa ne tiče, jer se "ionako ništa neće promijeniti". Ipak, oko nas sve se mijenja, nešto na bolje, mnogo toga na lošije. Posljedice za neke bit će strašne. A bol koju osjećam, znajući koliko su male šanse da promijenim svijet nekim čudom u bolje mjesto, pojačana je činjenicom da nas je toliko malo, nas koji "provjetravamo" deke i slušamo njihove osobne pripovijesti. Jedino što nam je trenutno preostalo je slušati.

Sympathy for the Stones

Društveni život nevjerojatno nam je bogat. Uopće ne shvaćam što nas je snašlo, neprekidno smo vani i viđamo se s ljudima. Ne mogu a da se ne čudim, jer uglavnom već godinama svi dolaze k nama, pa zajedno lamentiramo kako se u Zagrebu nema gdje izaći. Mjesta su ili pretenciozna ili dosadna, ili posve nezanimljiva; u onih 2-3 restorana hrana je najčešće slična, a kafići me odavno ne zanimaju. Osamdesetih smo izlazili kao ludi, nije postojalo mjesto ili događanje bez nas, a devedesetih je Ivar dobio baby-sitericu tako da smo mogli nastaviti istraživati mjesta, ljude i događaje. Bilo je zabavno dok je Robi bio DJ, kao da je cijeli Gjuro jednom tjedno bio naš privatni klub.
Tulumarili smo žestoko, animirali ljude, organizirali partyje, puštali glazbu u kojoj smo uživali sve do trenutka kad smo shvatili da je većini postala preglasna i da radije sjede za stolom, jedu i razgovaraju. "Kakva je to glazba koju puštate? Nikad nisam čula tako nešto. Zar to stalno slušate?", pitala nas je jednom naša znanica. Tulum je bio kolosalan, održan u bivšem Nenadovom atelijeru u kojem je sad Irenin i Bennov stan. Glazba je bila glasna, a mi smo dugo vremena mislili kako su se ljudi odlično zabavili. No nekoliko godina poslije čuli smo da su se neki naši prijatelji osjećali loše, i zamjerili nam što smo ih doveli u takvu situaciju. Pa ih više ne organiziramo, da ne bismo za par godina opet čuli slične prigovore.
Još u osnovnoj školi voljela sam organizirati tulume. Koliko se sjećam, bila sam odlična organizatorica, a glazba je bila mrak. Na sreću, odrasla sam u obitelji u kojoj je kupovina (ali i dobivanje) gramofonskih ploča bila nešto posve normalno. Iako nisu voljeli to što sam slušala, kupovali su mi ploče. Otac me puštao da u dućanu stavim sa strane ono što me zanima, i zatim bi to reducirao. Dobro, nisam mogla dobiti sve što sam htjela, ali s vremenom počele su stizati besplatne ploče i zaredali su tulumi. Imala sam sve ono što je trebalo. I gramofon, i velik zvučnik iz kojeg je treštalo. Doduše, nisam mogla konkurirati starcima iz čijih je zvučnika treštalo dvostruko glasnije iz male sobe u kojoj su godinama živjeli, radili i družili se s frendovima. Ali to ionako nikad nisam ni pokušavala.

Gramofon koji sam imala bio je crven, i težak. Naslijedila sam ga od roditelja, i uz njega velik zvučnik čija je prednja strana bila prekrivena rahlom crvenom tkaninom. Već samo postavljanje gramofona na stol bio je ritual koji je danas teško nekome objasniti. Činila sam to i tijekom tjedna, uglavnom kad je škola bila poslije podne, kad su zadaće bile napisane i sve za školu pripremljeno. U velikoj sobi, kako smo oduvijek zvali dnevni boravak, tada nije bilo nikog. Ne znam zašto sam tamo voljela slušati glazbu; možda jer je to najveća prostorija u stanu i u njoj se zvuk nekako drugačije rasprostirao nego u sobi koju sam u djetinjstvu dijelila s bratom. Veliki je altdeutsch-stol bio prekriven dekom i stolnjakom, a stolice i naslonjači imale su zaštitne prekrivače kako se osjetljivi materijal ne bi izlizao. U tom za ondašnja poimanja građanskom interijeru, s čime se već dugo ne slažem, na mali okrugli stol prekriven čipkanim stolnjakom preko kojeg je bilo (zaštitno, naravno) staklo, i na kojem je baka ponekad znala slagati karte u neobične formacije koje nikad nisam skužila (pasijans), stavljala sam gramofon uz koji bih dovukla i zvučnik. Da, bio je samo jedan, ne znam ni sama koliko sam dugo slušala mono, valjda sve do onog trenutka dok se starci nisu zasitili neke svoje stereo-varijante i prepustili mi je. Bili su to samo moji trenutci, poneki ukraden sat slušanja glazbe uz koju sam obavezno pjevala na sav glas.
Glazbu sam slušala često i navečer, s malog tranzistora koji je stajao na narančastom marles-radnom stolu. Radio Luxemburg čuo se samo navečer, kad su se iz etera povukle neke druge stanice i oslobodile mjesto za ono što me zanimalo. Mnogo toga čula sam i kod Sonje čija je sestra deset godina starija i utjecala je na ono što smo slušali. Kako se u mojoj maloj kolekciji - a kad kažem maloj, uspoređujem ju s onih nekoliko tisuća ploča koje čine diskoteku mojih roditelja - našla Gimme Shelter ne znam ni danas. Slušala sam uvijek onu koncertnu stranu, a druge se ne sjećam najbolje. Ubrzo sam shvatila da su mi vragovi draži od ostalih bendova, da me privlači zvuk koji u sebi krije nešto potmulo, neku prijetnju, nemir, nepodopštinu, da ne spominjem detalje. I tako je to sve do danas. Kud god uđem sviraju Stonesi. Nenad kao da je pretplaćen na njihovu glazbu - uđemo u dućan, bilo koji, bilo gdje i kad tamo - Stonesi! Uđemo u auto, a Stonesi na radiju. Sjednemo za ručak - Stonesi. Ivar otputuje u Berlin, a Irena i Benno poklone mu ulaznicu za koncert - Stonesa. "Nitko se ne javlja u kinu", rekao mi je Robi prije jedno tri tjedna. "Kojem kinu?", pitam, "Movieplex, moram rezervirati karte". Nikako mi nije bilo jasno zašto želi rezervirati karte za kino dok smo još na moru, onih par dana koje smo uspjeli iskoristiti na suncu. "Pa Stonesi su, zaboga, svega dvije projekcije, dobili smo ih više nego Pariz". Evo konačne potvrde našeg prisustva na zapadnoj civilizacijskoj karti, pomislih. I tako smo karte za Stonese imali prije svih ostalih i u kino (za koje nisam bila sigurna koje je, jer mi s tim plex-kinima baš ne ide) otišli odjeveni u najnovije Stones majice koje smo nedavno kupili. Moja ima glitere, baš kao i torbica s jezikom koju mi je prije nekog vremena poklonio Robi i koja je svoju premijeru doživjela ovom prilikom. U kinu srećemo nekolicinu poznatih, iako ne sve one za koje smo mislili da će doći. Ekipa je ostarjela, majice s jezikom nisu odjenuli, a neki su čak i izašli s projekcije. Sjednim kraj Robija koji mi pokušava protumačiti kako je film trebao biti kandidiran za Oscara, i nikako se ne može načuditi zašto to nije tako. Sedamdeste su u svom punoj sjaju, Mick i ostali su našminkani, kamera je statična i za današnje doba dosadna. Publika se ne vidi, light-show je koma, ali dovoljno je čuti Keefov rif da bi osmijeh na Robijevom licu bio za pamćenje. I ništa nam u tom trenutku više nije potrebno, jedino možda - njihova svirka uživo.

Osjećaj nemoći

Ponekad jednostavno nemam snage pisati. Recimo danas: provela sam dan ispred zaslona računala, cijeli dan u pidžami što baš i nije moj običaj i što mi se zapravo uopće ne sviđa. Nisam morala izaći, jedino što moram trenutno je završiti ta dva posla za Institut. A idu mi sporo, onako kako napreduju tekstovi koje moramo napisati o temama s kojima se bavimo na drugačiji način, koji nose neku težinu, zbog kojih moramo putovati, istraživati, promatrati spomenike i zgrade koje nas ne moraju pretjerano zanimati. I tako, dok to pišem, uz sve moje bilješke s terena, arhivske podatke i brojne nacrte, skice i fotografije istodobno instaliram programe koji mi pomažu vidjeti iz zraka ono što se ne vidi s tla. Iza leđa na lijepom svjetloplavom kauču koji sam dobila od Amire, na jastučiću uokolo kojeg je u neku smiješnu nest-like formaciju složena moja vesta - dva rukava povezana šalom koje omotavam oko sebe dok još nije prehladno, leži mačić. Žut je, tigrast i pjegav, krzno među ušima malo mu je slijepljeno jer ga liječimo od neke kožne ili tko zna kakve bolesti. Pojavio se kod nas u subotu, nakon što sam njegovu sliku vidjela na fejsu; netko ga je izbacio iz auta kod aerodroma i odvezao se dalje, a na njegovu veliku sreću zamijetila ga je naša znanica i spasila. Moje se tugom nagriženo srce stislo: "Kako su mogli, kako je moguće da postoje takvi ljudi?", pitao se Ivar znajući da na takva pitanja nema odgovora. I odmah odjurio po njega, kao da prijeti opasnost da će ga netko drugi uzeti.
I tako, dok gledam u fotografje i nacrte s terena - Ivanca, Lepoglave i još nekih okolnih mjesta - više nisam sama; sklupčan u crvenoj vesti mačić spava satima i tek ponekad digne glavu kako bi provjerio jesam li još uz komp. Ako ništa drugo, shvatila sam da ne mogu tonuti u tuzi, čekati kao da će se odjednom kad otvorim ulična vrata preda mnom stvoriti Nietzsche i lijeno se, pun ljubavi, rastegnuti na prilaznim stepenicama. Mačiću je ime nadjenuo Ivar, ovoga puta uzdajući se u sreću junaka stripova i filmova. Kal-El Skywalker zapisano je kod veterinara; pitam se što li misle o nama, jer svaki put imena su sve složenija, čudnija i drugačija od ostalih. Sasvim svejedno, jer "to je Superboy, i ovo mu ime mora donijeti sreću", kaže naš jedinac dok ga raznosi uokolo. "Kako ćemo ga zvati, zaboga, pa ne mogu uokolo vikati Kal-El", kažem, ali uzalud. "A da ga zovemo Kalčić?", pita Robi smišljajući još poneku varijantu. Ja ga zovem Mačić i što je najsmješnije, odaziva se na to ime. Čuje valjda šuškanje dok izgovaram č i ć, ili samo reagira na moje kretnje, hranjenje i slično.
Nismo više sami, Mačić upravo sjedi ispred televizora i pokušava loviti glumce. Po danu napada šimšir koji strpljivo čeka da ga se zasiti; penje se po deblu našeg novog malog stabla hvatajući listove koji potom padaju u prostranu sivu teglu. Po noći spava na kauču na prisvojenoj zelenoj deki, i tek ujutro zna doći u krevet kako bi iskazao svoje zadovoljstvo što smo mu pružili dom. I čekao me da se vratim s terena, umorna i puna bilješki; podignuo je glavu kad sam se vrlo kasno vratila uz Splita, premorena i nesretna zbog svega što se tamo dogodilo s faksom. Muči me osjećaj izgubljene energije koja kao da se uzalud rasipala uokolo. Poruke koje sam poslala odgovornima ostale su bez odgovora, no to ionako očekujem mjesecima. Nema nade, ova je zemlja satkana od bahatih ljudi kojima je svejedno za nekog tko nešto pokušava. Možda to nije samo naša specifičnost, ali to me trenutno ne tješi. "Nitko nam nije odgovorio za Bennove rukopise, a ja imam tri knjige koje više nemam kome ponuditi", kaže Irena. Nitko ni sa kim ne razgovara, nitko ne odgovara na pisma, mailove, ponude, pitanja. Jedino što je važno, kako se čini, su gluposti, skandali, smeće koje u nevjerojatnim količinama dopire do nas. Nema zadovoljstva, a ja, kakva jesam, ne pristajem biti dijelom sustava koji se prividno čini civiliziranim, iako je zapravo jednak svemu onome bahatom, ignorantskom i ispraznom. I tako "utapam" tugu pišući o nemoći dok iza mene sjedi mačić. Možda će, ako će biti sreće, narasti u sretnog, velikog i zdravog mačka. I pritom će uživati u mom društvu dok pišem, lišena društva onih koji s kojima ionako nema smisla gubiti vrijeme.

Susjedstvo

Ono u čemu smo Robi i ja najbolji svakako je zabavljanje susjeda, a danas smo im uspjeli prirediti pravu predstavu. Doduše, mi smo dobri i u mnogim drugim stvarima, a ono čime zabavljamo susjede raduje nas na neobičan način. Dovoljno je da širom rastvorimo kolni ulaz i da se odjednom pred ulazom stvori netko od ljudi koji žive u obližnjim kućama. Uvijek sam se pitala stoje li oni tamo u nadi da će barem na trenutak ugledati naše dvorište i u njemu - što? Naše živote? Naš, za njih očito neobičan stil života koji komentiraju, možda ne odobravaju, vrlo vjerojatno ogovaraju i tko zna što sve ne. U svakom slučaju, danas je od ranog jutra dvorište ponovno bilo ispunjeno kamionima, a Nenad je dan proveo na ravnom, šljunkom prekrivenom krovu atelijera koji je zenbudistički "pročešljan". Danima se sa stropa njegova atelijera slijevala voda, čije sam prve tragove kao i obično ja primijetila. Velika betonska površina reagira na svoj način, cijedi se i kondenzira, pa stvara probleme kao da ih nismo imali dovoljno i bez toga. Doista, čini se da nećemo imati vremena sve do kraja života, koliko se toga stalno događa. "Treba nam domar", kaže Nenad, a ja mislim da bi uz nekog takvog bilo dobro na raspolaganju imati još poneku osobu koja bi se bavila svime onime što mi ne stižemo. I tako, njegov lijep, novouređen atelijer ima rupu u stropu, a na krovu su postavljeni odzračni ventili smiješnog, pomalo napadnog izgleda koji bi trebali riješiti problem. Kako se pristoji pravom majstoru, već je u 11 ujutro bio na pivi s ostalim radnicima, vjerojatno izazvavši čuđenje u kafiću na uglu u koji zalazimo rijetko, gotovo nikad.
Da se Robi ne bi osjećao sam na krovu, pravim mu društvo stojeći u dvorištu u koji se maestralno uparkirao kamion s kojeg je u spiralnom ritmu uokolo breze neko vrijeme "plesao" orezivač stabala. Breza je premašila visinu od 10 metara, s nje se nesmiljeno truse sjemenke koje nam ulaze u stan, pada lišće, pucaju osušene manje grane do kojih nikad, ili možda rijetko dopire sunce. U njezinoj se krošnji ponekad gnijezde sjenice i kosovi, iako su vremenom naučili da im suživot s mačkama možda nije najbolja odluka. Po brezi je donedavno haračio Nietzsche. Znao se obijesno uspeti po njezinu deblu, zatrčati se po zidu koji dijeli parcele, ponekad je pojurio gore, u visine, s kojih se spuštao poput male divlje mačke, trčeći prema nama. Možda je očekivao da se s njim igramo na taj način, da osjetimo slobodu visine, odmaka, tko bi ga znao čega.
Bilo kako bilo, breza je strpljivo i u šoku stajala dok je vrtlar s nje skidao velik dio krošnje. Kamion s takozvanom labudicom ekvilibrirao je u dvorištu, njegovi su stražnji kotači bili podignuti u zrak, a ravnotežu su osiguravali nosači koji mehanički izlaze ispod njegova podvozja. Spektakl je bio zajamčen. Susjed s trećeg kata susjedne zgrade poluotvorenih usta gledao je u brezu. Prije desetak i više godina bio je postavljen za šefa Gradskih cesta; ako se ne varam, najveći mu je domet bio to što je za vrijeme svog kratkotrajnog mandata prekopao dvorište iza stambene zgrade u kojoj živi kako bi u njemu mogao držati svoj novi auto. I sin mu je vozio neko nabrijano vozilo, koje je uglavnom parkirao pred našom kućom, a supruga, umirovljena sutkinja, ostala nam je u sjećanju jer je svojedobno zabranila da na njihovom krovu instaliramo televizijsku antenu. "Oni bi se mogli useliti na tavan, i onda ih se nećemo moći riješiti", tvrdila je u doba dok nam kuća nije bila vraćena. Iz naše pozicije, njezina se bojazan i onda činila glupom, pa ju otad ne pozdravljam. Iako, u međuvremenu je postala mnogo pristupačnija, vjerojatno uvidjevši da s naših prostora ne prijeti opasnost širenja na njihov tavan.

Nenada je, dok je na krovu pomagao našem Petru, majstoru koji je mnogo toga radio na kući pa mi se čini da ga možemo prisvojiti, zabrinuto promatrao ostatak susjedstva - susjeda koja već godinama zaviruje u gornji stan odavno se propila, i sad histeričnim glasom, koji pokazuje koliko je nenaviknuta na bilo kakvu komunikaciju, pokušava doznati što se događa pod njezinim balkonom. Smijuljimo se zlurado i ništa joj više ne govorimo nakon što je napravila ispad i pijana vikala da će zvati policiju jer ju je smetala glazba. Da, muzika je kod nas ponekad glasna, moj otac se zna raspištoljiti i tada rastvori balkonska vrata dok Čanićevu obuzmu potmuli ili pak živahni jazz-ritmovi koje sluša od rane mladosti. I kako da ne budemo zanimljivi drugima, iz čijih se stanova ništa ne čuje, nego samo dopire miris neke nejestive hrane. Ostali stoje pred vratima i zure, no svaka predstava - pa i naša - ima vrijeme trajanja. Dok pospremam ostatke orezivanja breze, razmišljam o onom simpatičnom susjedu koji je godinama odlazio na ljetovanje u prastaroj vikend-kućici koju su danima prali i uređivali prije odlaska, opraštajući se s pola ulice. Bio je to dokaz da odlaze na godišnji, da ljetuju, da su živi. Rekao nam je, "kad vam vrate kuću, bit ćete najbogatiji u ulici". I danas mi je smiješno to što je rekao, ta potreba uspoređivanja u nekom imaginarnom kontekstu koji im pruža oslonac za bilo kakvo mjerilo. Najbogatiji u ulici - što to uopće znači? Možda bogati idejama, bogati zbog odluke da ostanemo onakvi kakvi jesmo, da umjesto peterokatnice koja je već mogla biti izgrađena na parceli održavamo privid da postoji šansa za sredinu u kojoj je moguće ostati drugačiji. Ne zbog različitosti, nego zbog toga što smo takvi. Bez obzira stojimo li na krovu, ljestvama i u dvorištu metemo ostatke naših aktivnosti.

Žica i svijet

"I ja bih bila rabin", komentirala sam jučer dok smo gledali konačno dobar film. Braća Coen i njihov A Serious Man nisu mi dali mira; privukli su me specifični odnosi za koje sam olako, možda posve krivo zaključila da su karakteristično židovski. Kamera, dijalozi, kostimi, mnogo jidiša koji uvijek intrigira i neobična, a s druge strane tako obična priča jednostavno su se nadovezali na Ozovu Priču o ljubavi i tmini s kojom se "zabavljam" posljednjih dana. Još od mladih dana volim takve obiteljske sage; provirujem kroz literarne zakutke u tuđe sobe i kuhinje, osluškujem ritam života drugih istovremeno razmišljajući o svojoj obitelji. I tako to uvijek isponova, jer nikad ne znam kuda će me to odvesti, čega ću se sjetiti, i hoće li to u konačnici imati ikakvog utjecaja na ono što trenutno radim. 

A trenutno bih rado bila rabin. Sjedila bih u sobi i mirno razmišljala, ne bih radila ništa posebno, nego koristila ono što znam, povezujući to u neke nove okolnosti i nove mogućnosti - prema potrebi. Kao u filmu, vrijeme ne bih odvajala za onoga kome to zapravo nije potrebno. Jer stvari se u životu, kako se čini, odvijaju onako kako se odvijaju, i gubitak vremena i energije oko mnogih pitanja zapravo je nepotreban. No svijest o tome drugo je pitanje - do te je razine teško doći, pa se zadovoljavam samo sa željom da ostanem u toj sobi, okružena knjigama u koje je skupljeno mnogo znanje uz koje povremeno pospremim i nešto svoje. 

Ili bih recimo mogla provesti neko vrijeme u zgradi poput ove, izolirana koliko je to moguće. Sviđa mi se način kako ju je moguće obujmiti, kako je oblikovana podsjećajući na putanje planeta koji se s njezine ne osobito visoke platforme promatraju već desetljećima. Volim te arhitektonske izuzetke, kuće koje izmiču pravilima, koje nije potrebno pospremiti u neke stroge okvire; koje nas navode da do njih putujemo, hodamo, da ih prisvajamo i ugrađujemo u imaginarnu topografiju nečega što nas možda određuje.

I tako, ljeto je na izmaku. Bila je dovoljna jedna snažna kiša da nas prizemlji i uvede u ritam svakodnevnih poslova koje je potrebno obaviti. Preda mnom su desetci spomenika koje pokušavam svrstati u neki smisleni red; s druge strane raste hrpa knjiga i kataloga koje je potrebno konzultirati za buduću knjigu. Uz mene je fascikl s isprintom radnog prijeloma knjige o fotografiji koju čitam kao da ju nisam napisala. Bilo bi super da je već otisnuta, jer volim onaj osjećaj potpuno dovršenog posla; posla koji se pospremi u policu i od kojeg se emocionalno odvajam jednostavnim postupkom slaganja svega onog što mi je mjesecima pravilo društvo. I to kakvo društvo! 

Ravnotežu ugrožava problem u Nenadovom atelijeru koji treba riješiti; breza koju sutra dolaze orezati jer joj je krošnja previsoka, stara bakina loza s koje padaju cvjetovi otežali od nektara na koji se lijepe polulude pčele, ose i mravi. Privikavam se na drugačiji ritam i iznova na radnu sobu, na uzak prašnjav hodnik Instituta kroz koji prolazim do svoje sobe, nadajući se miru i samoći. Balansiram među lošim vijestima, tuđim bolestima, svojim pretragama, rukovanju na misi zadušnici od koje sam očekivala barem neku srdačnu riječ o pokojniku, no preglasni svećenik zanio se spominjući koješta drugo, samo ne Krešimira. Nema milosti, tek ovlaš ispružene ruke koje ne donose mir. Promatram ljude oko sebe pitajući se do koje su mjere iskreni u svojim molitvama. Ili među njima prevladavaju oni koji ovlaš vješaju krunice na retrovizore svojih automobila, kao da tom gestom poništavaju nemar, agresiju i nezainteresiranost za sve oko sebe. 

S Irenom kratko komentiram ljude koje znamo, ili nam se čini da ih poznajemo. Još malo pa ću s njom neprekidno raspravljati o svijetu koji se mijenja, u kojem nema mjesta za stare, bolesne, za one koji nisu priključeni na internet; u kojem nemaju što tražiti drugačiji, osjetljiviji, oni koji pitaju, zanimaju se i brinu. Dok piše, Franzen nije spojen "na mrežni svijet". Ne znam je li spas u izolaciji; u krajnjoj liniji i ove retke nemoguće je pisati off line. Žica me spaja s glazbom koju slušam, s poštom koju primam, povezuje me s Nenadom prekoračujući zid koji dijeli naše radne prostore. Ona je imaginarna spona s nečim za čim sam žudjela, no što se u međuvremenu promijenilo do to mjere, da mi više nije potrebno. Sve što trebam ionako gradim sama.

Kada na uglu moje ulice

Dani su vrući, sparni i naporni; polako i pomalo lijeno izlazim iz kuće samo kad moram, jer posla ionako ima dovoljno među našim kućnim zidovima. Prije par dana tako sam se uputila ne znam više ni sama točno gdje. Iz asfalta se već osjećalo ono karakteristično isparavanje, u ljetnim mjesecima povezano s vrelim zrakom koji ispuhuje klimatizacijski sustav iz tvornice. Na sreću, krenula sam na drugu stranu pa me nije dostigla vrelina koju su nekad, kad je tvornica radila punom parom (i to doslovno, jer skrojena i sašivena odjeća morala je biti ispeglana prije utovara u goleme kamione koji su često, prolazeći kolnim ulazom, strugali po njegovu stropu zbog loše određene mjere) nastojali ograničiti postavljanjem drvenih, relativno niskih ploča uz rub pločnika.
Uz pročelje uglovnice čiji su žbukani ukrasi nedavno zamotani u plastičnu foliju nakon što su se počeli trusiti i vjerojatno prijetiti otpadanjem dijelova, prije nekolko dana stajala je stara emajlirana kada. Kako se čini, nije bila ugrađena nego je jednostavno, kao i ona glomazna i nepraktična u našoj staroj kupaonici, u kojoj je vodu grijao plinski kotao s ovalnom metalnom pločicom na kojoj je bio prikaz zeca, bila donešena i samo priključena na olovne cijevi. Pored kade ustobočila se žena smiješne frizure kakvu dugo nisam vidjela; izgledala je kao rezultat kućne radinosti kojom otpuštene ili prerano umirovljne radnice popravljaju kućni budžet. S radnikom koji je bio angažiran tko zna od koga na tko zna kojem poslu, razmatrala je mogućnost ponovnog korištenja nečega što je odavno prestalo biti bijelo, prekriveno jednoličnim slojem emajla, ili čisto. Bila mi je istodobno smiješna i jadna, onakva mršava, ruku položenih na bokove kao da odlučuje nešto važno, kao da tom svojom prenaglašenom, patetičnom gestom nastoji zanemariti činjenicu da je kada stara, ružna i pohabana.
Postoji nešto što povezuje ljude - možda baš ti predmeti koje netko odbacuje da bi istodobno, gotovo automatski pronašli nove "vlasnike", pa i nove svrhe. Kade sam već viđala kao cvjetne lijehe, ponekad na selima u kojima sam se zatekla na sreću rijetko, obavljajući neki posao za Institut, ili možda kupujući ulje u nekom istarskom zaselku. Kada s ugla Čanićeve vjerojatno bi zaintrigirala i mog strica da je u snazi; doduše, ne znam kako bi ju dovukao doma, ali još mi je živo u sjećanju sve ono što smo naposlijetku morali baciti, svjesno prihvaćajući njegove zamjerke i ljutnju.
"Nestanak papigica bio je početak nestajanja djetinjstva.", piše Sebald. Možda je to pasionirano skupljanje svega onog što uglavnom nismo trebali, i što je s vremenom bilo posloženo u neizmjerne slojeve koječega, isto tako bilo povezano s nesvjesnom željom zadržavanja djetinjstva; držanja na okupu stvari među koje su gotovo s istim žarom kao i tijekom njihova skupljanja posložene mnoge godine mojega djeda, bake, strica, oca - svih onih koji se, zbog mnogih razloga, nisu bili u stanju odvojiti od onog "nedužnog" predratnog doba kad je još sve bilo moguće (ili se to samo tako činilo). U tim su danima zaostali moj otac i stric, nemoćni odvojiti se od roditelja s kojima, iako su za njim žudjeli, nisu imali previše blizak odnos. Za razliku od njih, svog se djetinjstva sjećam tek u dijelovima, onog ranog gotovo uopće ne. Do neke sam mjere preuzela dugogodišnje pripovjetke o tome kako je bilo, pretvorivši ih u "svoje" slike. Prisvojila sam ih, presvukla i počela postupno prepričavati drugima, iako ih se nikad, ali baš nikad nisam zapravo sjetila. Sjećanja se ionako rasplinjavaju u zraku, a "u zbilji se sjećanje, naravno, ne događa", smatra Sebald.
Bilo kako bilo, ne znam što je naposlijetku bilo s kadom. Njezina je sudbina ostala na brizi žene koju sam prvi put vidjela. Za razliku od njezinih problema, mi smo se bavili presađivanjem - stari bor koji je Nenad kupio prije par godina odustao je od rasta i počeo se sušiti. U njegovoj lijepoj, tamno sivoj posudi zamijenio ga je dud odabran tko zna zašto; krošnja mu je lijepa, ne previše stilizirana, i vjerojatno će dobro izgledati i po zimi. Uz Irenin prozor sadimo novu penjačicu, upravo onakvu kakvu smo vidjeli na mnogim mjestima u Francuskoj i čija nam se naizgled nemarna putanja rasta svidjela. Probat ću je prisiliti da prozor obujmi s dvije strane, jer ionako nema previše prostora da bi se pružila u visinu. Postat će to još jedna slika za koju znam da će dobro izgledati - prozora iza kojeg Irena i Benno, uvijek zajedno kad su u Zagrebu - on nesigurno, a ona kao i obično energično - peru suđe. Dvije šalice, dva tanjura, dvije žlice; sve ono na čemu ostaje talog koji ispirem nakon što su otišli jer ne volim tu vrstu tragova. Pa i danas, dok kraj mene prijateljica Marijevog oca, stara gospođa koja se unatoč vrućini uređuje za ručak, stavlja nakit i posebnu opravu "za uz stol", pokušava oprati šalice od doručka, samo čekam trenutak kad će izaći, a ja ću za njom ponovno sve oprati, ovoga puta bez tragova.
U trenutku kad objavim blog, njegove se margine automatski poravnavaju. Uredne su, složene prema nekom prethodno utvrđenom obrascu o kojem nema smisla previše razmišljati. Te margine na neki način izravnavaju ono o čemu pišem, ujednačavaju, daju okvir razmišljanjima čija je putanja ipak više nalik razbarušenoj penjačici. Nemoguće je poravnati proživljeno, ono čega se sjećamo ili sjećanje koje smo preuzeli od nekog u koga imamo povjerenje. Između te dvije naizgled ravne linije koje prate tijek pisanja moram uvrstiti i ono što se ne da poravnati. Gledam u Borisovu podlakticu, njegov je broj 120598. S koje su strane počeli brojati? Je li postojao zajednički registar, ili je svaki logor kretao s nulom? Uz kuću je posadio nekoliko paradajza; uzgaja mladice šimšira za novu ogradu koja će ih odvojiti od mafijaša koji su se susjedne kuće domogli zahvaljujući kockarskim ili nekim drugim dugovima prijašnjih vlasnika. Njegov je govor suh, rijedak, vjerojatno dragocjen. Nemoguće ga je poravnati - možda je dovoljno ostaviti rečenicu otvorenom ...