Fight the Power

Na svoj društveni profil postavila sam danas neku borbenu sliku, crvenocrnu, s par žena uzdignutih šaka. U prvi tren kad sam je ugledala, učinilo mi se da je to neka reklama za Manu Chao, jer me već počelo obuzimati slatko iščekivanje koncerta do kojeg ipak treba pričekati još koji mjesec. Nekako mi se nije dalo upućivati čestitke nevidljivim čitateljicama, na čije lajkove nailazim uz svoje često aktivističke komentare. Ne znam zašto sam je uopće stavila; zapravo nikad nisam doživljavala Osmi mart. Odrasla sam u emancipiranoj atmosferi i s tim se problemima u svojoj obitelji nisam morala baviti; više problema moji su stavovi izazivali u školi u kojoj sam se ponekad tukla za svoja prava, iziritirana glupošću i bahatošću neke djece. Sjećam se jedne smiješne situacije, kad su dečki na školskim klupama ostavili cvijeće povodom Dana žena. Nisu ga bili spremni izravno darovati, već je ta skrivena gesta, obavljena prije školskog sata, ili za vrijeme odmora, po njihovom mišljenju bila dovoljna. One najpopularnije cure dobile su lijepe, bogate kitice, dok je na mojoj klupi ostavljen busen jaglaca. Nikad nisam doznala tko ga je ostavio, ali ta neugledna hrpica cvijeća s korijenjem bila je znak do koje su im se mjere sviđali moji stavovi. Jaglaci su završili u tegli na prozoru, a u međuvremenu sam zaboravila jesu li uspješno cvjetali.
Nakon toga sam godinama s neodobravanjem promatrala žene koje su se toga dana u godini konačno dočepale frizera i potom se, prije kraja radnog vremena, često "pod gasom", lagano ljuljale ulicama s buketima ili uvelim cvjetovima u ruci. Ništa mi se to nije sviđalo, nisam razmišljala o povijesti, o dugotrajnoj uzaludnosti mnogih pokušaja prije nego su nastupile promjene. Ne znam zapravo razmišljam li ikad o tome. No ipak, danas mi se svidjela ta ženska moć uzdignute šake, pomalo groteskno zgrčena lica od želje da se kaže nešto što će se konačno čuti. I prelistala sam sve ono do čega sam u tom trenutku mogla doći a što čini sliku žene danas, pitajući se što od svega toga na mene utječe. Da, kupila sam dva časopisa s najnovijim proljetno-ljetnim trendovima iako sam svjesna da nikad neću nositi volane ni čipku, a ni maksi suknje cvjetnog uzorka. Trenutno ne namjeravam bankrotirati pa će moji omiljeni dizajneri ostati na nivou neostvarene želje, barem još neko vrijeme. Nakon toga stigle su pozivnice, I-gle imaju reviju, nazvala je Branka jer i ona ima reviju. Hm, razina iskušenja lagano je zatitrala. Sa zanimanjem sam promotrila je li mi nokat koji sam prije tjedan dana opako otpilila ribajući mrkvu dovoljno narastao da se upustim u neku dekorativnu poslijepodnevnu razbibrigu, no ružan, asimetrično izbrušen rub još uvijek se opire lakiranju. Na stranicama web portala neprekidno se izmjenjuju mnoge vijesti, no nisam zamijetila zanimljive sadržaje. Žene su uglavnom gole, izazovno stišću grudi kako bi im izgledale što veće, ili vrte stražnjicama pred nevidljivom publikom. Savjeti o mršavljenju i vježbanju na kratko donose slike osoba bez struka, ružnih valjkastih nakupina nastalih iz tko zna kojih razloga. Slijede vijesti iz one dvije ulice i nekadašnjeg trga koji u lokalnoj zajednici nazivaju špicom - suknje su kratke, tajice su u modi, a količina gluposti neizmjerna.
Lokalne pjevačke zvijezde, plivačica koja se iz tko zna kojeg razloga također skinula za novine, raspojasane djevojke koje se prave da ludo uživaju na nekom mjestu koje je proglašeno in; i da - naravno, kuharice ili praktikantice koje žele postati chefovi i jednog dana imati neki svoj reality-show u kojem će obilaziti luzerske restorane i zavirivati iza kanti i štednjaka gdje će prema želji režisera naći smeće - sve su to slike koje najčešće pokazuju život koji se odvija ovdje, pored mene i tebe, i o kojem htjeli-nehtjeli previše znamo. "Ne, ne mogu pisati o tome, kako mi je. Sada svi pišu o seksu, ali to je tako staromodno, i svi samo pišu, a nitko ne čita." Pokušavam s Irenom izmijeniti nešto o knjigama, ali ne ide; čudan neki dan. Sjedim u svojoj radnoj sobi sretna što posao mogu obavljati na taj način. Sjedim u pidžami s Disneyevim leptirićima koji su se razletjeli po nogavicama, i pišem. Slika na koju bi netko naišao nije osobito lijepa, ni zanimljiva. I dok nakon tko zna koliko napisanih riječi pregledavam što je tko ostavio na fejsu, nailazim na podatak da je poslije podne planiran marš od Trga Republike (ili je Cvjetni bio u pitanju?) do tvornice Kamensko.
Čanićeva je mračna. Pred stražnjim kolnim ulazom u tvornicu stalno su parkirani automobili, no paukovi ih više ne odvoze. Nitko ne ulazi niti izlazi, nema ni onog noćnog čuvara koji je zadnjih dana štrajka navečer palio svjetlo na posljednjem katu stare zgrade, pušio nagnut kroz prozor i ponekad pogledavao prema našem stanu. Danas je jedna od bivših radnica dobila nagradu, proglašena je ženom godine u Zagrebu, ne znam ni sama kako se to točno zove. Ni ta gesta nije prošla bez skandala, jer ostale su se radnice usprotivile, zašto se ona izdvaja, komentirajući kako je samu sebe prijavila na natječaj, i tako dalje, i tako dalje. Premijerka zaziva simpatije žena, ali njoj više nitko ne može pomoći. U pozadini te bučne i glupe slike koja posvuda prevladava desetine vrijednih žena rade svoj posao. Gotovo nikome nisu zanimljive, ne stoje na špici, nemaju Birkinicu u rukama i ništa ne znaju o važnosti unutrašnjih štepova koji otkrivaju lažne vouittonke.
Cijeli dan sjalo je sunce, no još je uvijek hladno. Strašna kožna reakcija koju imam već danima polako se smiruje, no ne znam zašto je nastala. Nemirna sam i nešto mi treba; ne, ne znam što. Blaženo neznanje. Nek' traje malo, jer odgovore koji su mi trenutno dostupni rado ću prepustiti nekom drugom.

Za Jeana

"Hoćeš li pisati o Picelju?"
"Ne znam gdje bih zapravo pisala. Više ni za koga ne pišem, jedino na blogu."
"Da, piši na blogu. I pozdravi ga; pozdravi ga od mene. Ne mogu to sad reći Bennu, nek' se odmara. Reći ću mu poslije. Tako se veselio da ćemo ga vidjeti kad dođemo u Zagreb."
Prije nekoliko dana u rukama sam imala Piceljev katalog, onaj rijedak čija je gotovo cijela naklada vraćena jer je bio nezadovoljan kako je bio otisnut. Nije se dao pokolebati; "Ne, tiskat će novi i onda ću vam ga dati. Ništa ne valja, ne znam kako su dozvolili da to uopće dođe u galeriju." I nakon toga slijedio bi monolog o tome što je trebalo napraviti, kome je što rekao, tko je bio kriv. Detalje sam vremenom zaboravila; uvijek je to tako. Vjerojatno mi nisu bili važni, možda ni zanimljivi. Katalog stoji među drugim izdanjima posvećenima dizajnu, na policama koje sporo i s nekom mukom slažem kako bih konačno ovladala onime što čuvam u svojoj biblioteci. Pored tog izvana neatraktivnog izdanja tamnih, gotovo crnih korica, nalazi se neko posebno bibliografsko izdanje; ne sjećam se trenutno tko ga je objavio. Uz njega sam našla duguljastu bijelu kuvertu u kojoj je jedan od poklona koji nam je donio prije nekoliko godina, posebno izdanje u kojem je tekst pisala Annie le Brun.
Ponekad je dolazio k nama na večeru, par puta bili smo u Gajevoj. Društvo je uvijek bilo pažljivo odabrano, večera smišljena sa stilom, nikad ništa razmetljivo. Često se smijao i na poseban način odmahivao rukom lagano svijenom u laktu, dok bi prepričavao događaje ili nastojao naglasiti važnost pojedinih osoba. Oči su mu se tom prilikom stiskale i djelovao je poput nekog Azijata iz udaljenih, nepoznatih krajeva. Sretali smo se na raznim mjestima, jednom čak u Parizu u nekoj simpa kavani, slučajno, kako to biva u posebnim trenucima dok gotovo u jedan glas izgovaramo "kako je mali svijet". Znao je satima razgovarati s Nenadom dok je još radio u zlatarnici; dolazio bi redovito dok je vrijeme bilo lijepo, ne prevruće, i tada su razglabali o geometriji i umjetnicima čiji su im radovi bili bliski.
U čvrstoj kartonskoj tubi u hodniku-biblioteci jedan je njegov crtež ugljenom koji je poklonio Ireni; ne znam zašto još nije uramljen. U sobi u kojoj sjedim grafika je s posvetom - tipična "scena" iz exatovskog razdoblja, suha u boji i oblicima u kojima su zaostali dijelovi nekih imaginarnih prostornih odnosa. Društvo mu radi jedan posve drugačiji rad, malo platno na kojem su novinske anonse povezane gustim slojem veziva koje je na neki čudan način poništilo njihovo značenje. Uz taj rad Kate Mijatović dva su Editina platna - ni nje više nema. Ostaju slike na zidovima, katalozi i knjige u policama. Sjećanje na ljude o kojima bi trebalo pisati, no kome, pitam se? Koga zanimaju ti tihi životi u vrijeme dok je sve podređeno spektaklu i dok se gluposti izmjenjuju s banalnostima?
I ponovno ostajem bez riječi, nemoćna pred vremenom koje je prošlo, dok sam glave zabijene u knjige i ekran i nemam pojma što sve ne pisala ko' luda, nemajući vremena za druge. Jean je jedan od njih, čuli smo se par puta dogovarajući susret kad prođe zima, kad bude toplije, kad dođe Irena, kad... I pravim popis što sve treba, zovem, pokušavam uspostaviti ravnotežu svog gotovo potonulog broda kojim kormilarim ne razmišljajući više o uspjehu te misije. Ona ionako nema kraja, barem ne sad. Pa tako pišem, kasno navečer, dok Nenad nešto čita a Mačić je šapicom prekrio oči da mu ne smeta svjetlo. Pišem Jeanu, šaljem mu pozdrave od Irene zbunjena tom njezinom željom; je li doista tako mislila? Tko će više znati. Nada zove i preklinje da mislim i na nju - da, mislim na sve, žive, mrtve, sve koji me trebaju ili će me trebati. I u rukama vrtim fotografiju snimljenu prije dvanaest godina. Jean me snimio za vrijeme jednog simpozija, nagnuo je fotoaparat pa ravnoteža snimka počiva u toj jednoj točki, vrhu koji je istodobno dno. Gledam sebe kako sam u tom trenutku bila dio njegove geometrije, i to mi se sviđa.

Box

Mmmmm; pokušavam uživati na kraju dana, kraju tjedna. Je li to moguće?
Bolovi koje sam osjećala danima trenutno su nestali, grč u vratu popustio je, i sve rjeđe pročišćavam grlo u kojem sam neprekidno osjećala neko stezanje, muku. Stalno se pitam zašto si to radim, koji su načini prevladavanja tih procesa o kojima ovisi način kako živim, mislim i osjećam. Dišem čas duboko, čak ubrzano; trčim po pokretnoj traci ili se uspinjem mjereći brzinu otkucaja. U najintenzivnijim dijelovima treninga penju se do 170, i ubrzo nakon toga spuštaju u podnošljiv ritam u kojem mogu dosta dugo izdržati. I sve to kako bih iz glave izvjetrila sve ono što mi ne da mira - načine osporavanja slobodnog razmišljanja, neizvjesnost onoga što se približava nekom čudnom, nemjerljivom brzinom, o čemu stalno razmišljam nemoćna shvatiti je li moguće postići odgodu, ili barem skretanje s te za sve nas loše putanje. Zapravo imam dojam kao da mi neprekidno straga, izvan vidokruga ali zbog toga ne manje stvarno, dašće za vratom neka groza. Ne mogu je opisati, sve što osjećam i zamišljam u stvari ne postoji, dio je nekog čudnog sklopa koji se ne događa meni, nego mnogima. Može li nam zbog toga biti lakše?
Vijesti nikad nisu bile gore, i nastojim ih izbjeći kako god mogu. No neprekidno prodiru, stižu ako nikako drugačije preko posrednika, šireći se zrakom dok svi ne ostanemo okuženi. U svom tom kaosu sjedim na svojoj staroj radnoj fotelji, koju ponekad dijelim s Mačićem. Voli se ispružiti i oštriti nokte na naslonu, što mu dozvoljavam jer sam odavno shvatila da neke stvari jednostavno nije moguće izbjeći. Ponekad utrči u radnu sobu i sklupča se brzo u stolcu ne ostavljajući mi nikakvu drugu mogućnost nego da uzmem drugi, neudobniji i sjednem pored njega. I tako radimo satima, on sretno prekriva šapicom oči da mu ne smeta svjetlo, a ja pišem zadovoljna što u tom usamljeničkom poslu ne moram biti posve sama. Nema potrebe za razgovorom, tek ponekad blago primam njegovu šapu da bih se uvjerila da je još uvijek ovdje, pored mene. Tešku sam mu ulogu zadala - on me drži u stvarnosti, ne dozvoljava mi da utonem u sjećanja u koja se ne volim vraćati.
Na ekranu mi je trenutno ptičica koju je Silvia snimila na nekom stablu - nešto poput male sjenice koja nam je okrenula leđa i usmjerila svoje zrikave oči u smjeru u koji nemamo mogućnost gledati. Nikako ne uspijevam shvatiti zašto glupi program ne želi pokazati čitav prizor, nego sam odabire kadar koji me dočekuje i ispraća svaki dan; no odustala sam, ne mogu sve shvatiti oko računala niti se u tome trudim. Trpam u tu kantu (koja neprekidno nastoji proizvesti neki dodatni zvuk koji se potmulo promalja kroz glazbu koju slušam) stotine podataka, sređujem i arhiviram, dovršavajući projekte koje sam razvukla preko svake mjere i čitajući stotine mailova koji mi neprekidno stižu. Sjetila sam se razgovora koji sam vodila prije više od godine dana s Christine, koja mi je prepričavala situaciju iz svog inboxa u kojem su počivale stotine nepročitanih mailova; nemoć svladavanja svih pristiglih informacija s kojima i ja sve više imam problema.
A javljaju o onome što neću vidjeti, o tisućama umjetničkih i arhitektonskih projekata, izložbi i realizacija kojekakve vrste koji svi zajedno daju privid kako je svijet aktivno i promjenjivo mjesto gdje se svake minute događa nešto novo. Zapravo rijetko vidimo nešto čega se vrijedno sjetiti; okruženi smo slikama koje trepere u našem vidnom polju pridonoseći iluziji da smo dio te nemjerljive instalacije u kojoj stvarnost gubi bitku s prividom. Postoji li uopće još nešto što se doista događa, ili je sve što nas okružuje režirano i dio scenarija u kojem nam je dodijeljena neka minorna uloga?
U zadnje vrijeme često slušam Glenna Goulda dok svira Bacha. Sviđa mi se dok mumlja, komentira ispotiha vodeći neki razgovor s autorom - bolje rečeno njegovim djelom. Nemam snage slušati nikakve konkretne riječi, bilo što što će me odvesti s puta koji sam utrla i s kojeg ne smijem ni trenutak skrenuti. I sve manje mislim o onima o kojima ionako nema smisla razmišljati. Život je prekratak da bi se sve to pohvatalo, pa jednostavno skrećem pogled i mislim za promjenu malo na sebe, na ono što mi je činiti da bih se osjećala bolje.
Mačić i ja često smo sami. Nenad ima mnogo posla na raznim stranama, Ivar je neuhvatljiv, do ostalih ljudi trenutno ne dosežem. Tek poneki kratki razgovor o smeću koje neki književnici plasiraju vođeni potrebama o kojima je bolje ništa ne znati. Ah, blaženo neznanje! Blaženo doba kad nikog nisam poznavala, kad je bilo moguće idealistički listati knjige i časopise u kojima su djelovali ljudi kojima je bilo stalo do nečega. Reality u koji smo implementirani, ne svojom voljom, odvija se neuhvatljivim ritmom, pa mi se čini da je dobro sjesti na bicikl (ili u auto), i jednostavno se nekud odvesti. Udahnuti i držati zrak kao kad smo učili plivati i kasnije skakati u vodu; kao kad dižemo neki težak teret što zbog tko zna kojeg razloga biva lakše ako u tom trenutku zaustavimo disanje. Odjekuju samo otkucaji srca - dobro, i glazba koja uvijek svira. 
Nenad svuda nalazi Stonese, pa si mislim kako je to lijepo imati takvu strast na koju je moguće naići gotovo u svakom trenutku. Kupio mi je box cd-a - Johnny Depp čita Keith Richardsovu knjigu, više od dvadeset sati. Ne znam kad ćemo to slušati, box stoji ponosno na polici kao jedan od relikta strasti prema ljudima koje volimo, koji imaju snage ustrajati u svojim uvjerenjima (makar se radilo "samo" o zabavi). Neko vrijeme neću moći slušati govoreni tekst, ali doći će i taj trenutak. Mora.

Teret

Polako se spuštam u neke luđačke čučnjeve; ne, nisu to čučnjevi nego iskoraci unatrag. Kako sam mogla tako pogriješiti? U rukama su mi dodatne kile, prvo deset a zatim još više. Pokušavam zamisliti kako je to kad si toliko teži; koliko bi patila koljena, kako bih se uopće kretala s tom dodatnom masom koju otežano, pušući, stenjući (i u sebi psujući) pomičem sa sobom. "Pa koja ti je to luđakinja dala te vježbe?", pita me Jelena istodobno objašnjavajući da to što se ona smije ne znači ruganje, nego ... nego što, pitam se slušajući njezin pomalo zlokobni cerek. No tko mi je kriv što u kasno nedjeljno poslije podne odlazim vježbati vođena nekim unutrašnjim nemirom, potrebom održavanja discipline koja mi kratkotrajno pruža iluziju da vladam sobom, situacijom, životom. Bože, kako sam u krivu.
Dok sjedim i pišem osjećam konstantnu bol u leđima, samo na jednom mjestu. Nemam pojma što sam si ponovno napravila; zapravo, nikad to ne znam. Jedino čemu se poslije mogu čuditi su neki bolovi koji dođu i prođu, ponekad traju uporno bez obzira što poduzimam koješta da bi prestali. Po nogama su mi brojne modrice; tko bi više znao gdje sam sve lupila. Novi bicikl uzeo je svoj danak već nekoliko puta; rama mu je viša nego kod starog pa se snalazim kako znam i umijem. Radni stolovi, kutovi namještaja, otvorena vrata mašine za suđe - sve su to moji neprijatelji koje ne uspijevam izbjeći. Knjige koje donosim pored radnog stola slažući ih u hrpe padaju; udaram se noseći ih, ili dok po mraku prolazim hodnikom u koji sam odložila previše stvari koje bezuspješno izbjegavam. Nikad mira.
Okružila sam se neviđenim mnoštvom podataka. Knjige, katalozi, sve ono što sam vidjela, što znam i čime vladam. Slažem strukturu onoga što vidim i što je potrebno napisati. Nikad nisam mislila da ću toliko raditi i da će se obveze ulančavati ovako brzo. Ne volim kad me netko pita što radim, jer nemam snage bilo kome objašnjavati u što sam se uplela pa samo odmahujem rukom i kažem da barem iduće dvije godine ni za što neću imati vremena.
Da, godina je tek počela a ja na plećima osjećam nevjerojatnu težinu. Ne znam kako se ponašati kad je vrijeme komprimirano i kad uobičajeni odnosi jednostavno ne vrijede. Pomišljam na neke teorijske sintagme koje koristimo kako bismo sebi, a možda i drugima, pojasnili neke umjetničke aspekte. No u njima ne nalazim utjehu. Ostavit ću to komprimiranje za neku drugu priliku, za nekog drugog, a ne sebe; za nekog tko stvara umjetnost a ne objašnjava ju. I u svemu tome - obični život. Mačić koji se odlučio krenuti tražiti ljubav (bezuspješno), pobrao batine u susjednom dvorištu, prenoćio u staroj, napuštenoj garaži i dobio visoku temperaturu. Ivar kojeg stalno nešto ispitujem, zabrinuta kao što to majke uglavnom jesu. Nenad koji je zauzet studentima, Rijekom, i vijestima o Stonesima koje stalno istražuje. I zatim svi ostali, uglavnom stari, do kojih ni ne stižem jer nema vremena, jer moram kuhati raznovrsno (prema Ivarovoj želji), čitati Krležin govor u Ljubljani i još desetine drugih tekstova. Jer rmoram vježbati iskorak, zadržati brzinu i ritam dok skačem preko stepa; jer moram ostati disciplinirana, suzdržana, relaksirana i maksimalno organizirana da bi mi život zadržao koliko-toliko smisleni oblik.
Sve u svemu, zadovoljstvo je moguće naći samo unutar kućnih zidova. Ono ostalo oko nas je strašno, no iskustvo nas uči da uvijek može biti i gore, zar ne? Pa stoga hodam uokolo nastojeći ne gledati oko sebe, ne uključujem se u rasprave, ne brojim napuštene, prazne i prljave lokale po centru grada jer sve to skupa nema nikakvog smisla. No do mene ipak prodiru stvari koje ne želim čuti; sa zaslona dolaze naznake vijesti, u zraku titraju slike i zvuk koji prenose informacije koje sam nastojala izbjeći. Poznati na špici, glupani i njihove navike, tko se napio, tko prevario, ukrao, a tko povećao ili smanjio neki dio tijela. Turske sapunice s tamnokosim likovima obuzele su našu javnost, sve je na prodaju, sve je jeftino, sto posto najjeftinije. Medijima vladaju amebe - ljudi bez oblika čije stavove formiraju oni o kojima pišu, koji im pune tanjure i pričaju o tome kako će jeftine trgovine odjećom biti glavni događaj po kojem će se pamtiti ova godina. Pa zaigrajmo loto, možda u naše ruke dođe glavni zgoditak; ili nazovimo neku proročicu čiji je lik zahvaljujući televiziji ušao i u naš dom. Jer ne vjerujem da će većina shvatiti što je to akademska solidarnost, što su odnosi među ljudima zasnovani na povjerenju i uvjerenju u zajedničku budućnost. Plovimo bez plana i cilja, voda je ponekad mirna, čak ustajala; ponekad provalja sve nas koji smo se zatekli na ovom neizvjesnom putovanju. Nedostaju mi neki smisleni razgovori, i smijeh. Htjela bih se moći ponovno smijati ko' nekad, kao na primjer za onih nekih ljeta u Velom Lošinju, ali to ne ide. Možda je teret koji sam ponijela pretežak i ne ostavlja prostor za bilo što drugo.

Stablo

Polako se probijam kroz tekst. Nije jednostavan, ali ni kompliciran, jednostavno zahtijeva da mu se posve prepustim i ne razmišljam o bilo čemu drugom što, naravno, nije jednostavno. Pomalo neobična višeslojna struktura knjige traži i različite pristupe napisanome, no ipak one osobne situacije najviše me zanimaju. Ne znam zapravo zašto, jer rijetko čitam osobne ispovijedi. Pa čak i s prijateljima rijetko komentiram njihovu privatnost, i tek ponekad doznajem što zapravo misle. One obične situacije zanimljive su; iz slijeda događaja i razmišljanja doznajemo mnogo više nego što se to čini na prvi pogled. A sklonost imaginaciji pripomaže mi dok zamišljam scene o kojima doznajem, ili o njima čitam. Pa tako negdje kasno u noći slažem u glavi sliku garaže ispunjene starim stvarima u kojoj je moguće pronaći neku vrstu utočišta, mjesta gdje se pruža otpor svakodnevnici i umornom životu čiji detalji ponekad, ali doista samo ponekad gube smisao. Jer u besmislenim je, običnim stvarima sadržan velik dio onog što čini zajednički život.
Red intime, dodira i neizgovorenih riječi, red knjiga, tekstova, složenih komparatističkih opaski koje mogu poslužiti da se određenom tekstu posvetimo s drugačije interesne razine. Tu i tamo natuknice o majci koju ne poznaje, no tko od nas doista poznaje svoje roditelje? Znamo li što misle, jesmo li sigurni da se razumijemo? I je li to zapravo važno? Njezin je "nedostatak" razumljiv, jer s majkom nije stigla uspostaviti odnos na temelju kojeg bismo nešto zaključili. Na sreću ili na žalost? Ne mogu ne postaviti to pitanje nakon svojih iskustava, nakon što sam se vratila s mjesta koje me ispunja tugom, nemirom, gdje ne volim odlaziti.
"I što sad radiš?", pita me. "Pišem knjigu o slikarstvu." "O slikarstvu? S kim?" "Sama, s kim bih pisala? Pa to je autorski tekst." "Pa to obično radi više autora, koliko ja znam." Nastojim je ne gledati, jer više ne znam u koji bih dio gledala. Oko mene atmosfera je neopisiva i potrebno je mnogo umješnosti da bi se to prepričalo. U kolaču koji joj je donijela prijateljica nalazim vlas kose, no čak i tako nešto što mi se beskonačno gadi nije moguće usporediti s osjećajima koji su nepovratno nestali. Nekad davno voljela sam taj prostor, sobu s policom koja je prekrila cijeli zid i na kojoj su se izmjenjivali tekstovi na francuskom, njemačkom i drugim jezicima, zajedno sa skulpturama, uramljenim fotografijama i sitnicama odloženima ispred knjiga koje su odavale značaj nekog događaja, trenutka ili osobe, da bi nakon nekog vremena bili odgurnuti straga sve dok se nisu pretvorili u niz prašnjavih zaboravljenih predmeta koji ni na što više ne podsjećaju.
Svuda oko mene hrpe su stvari koje više nitko neće pospremiti sve do trenutka dok je ne bude. Monolog koji izgovara dosadio mi je odavno, i trudim se ne slušati. I dok se vozimo doma po tko zna koji put govorim o onome otkud  potječem, o interesu, "zaleđu", knjigama koje čitamo i pišemo, u kojima bi trebalo, barem djelomično, biti sadržano ono što jesmo. Uz mene mali je priručnik s uputama kako tražiti korijene svojih obitelji. Napisao ga je očev znanac, ili možda daljnji član obitelji. Na naslovnici je moj daleki predak; otac mi je za Božić spomenuo o kome se radi, no ja sam uobičajeno bila zabavljena kuhanjem i posluživanjem, okretna u visokim petama koje su me na neki smiješan način odigle iz te smiješne atmosfere.
Tragati za pretcima. Napraviti obiteljsko stablo, ubilježiti sve koji nam prethode da bismo doznali - što? Više doznajem iz knjiga, slažem zakučaste puteve među ljudima koje poznajem, ili počinjem upoznavati. Pratim njihove tragove kroz povijest, ili sadašnjost, svejedno. Od garaže, preko kuhinje, s prozora utrinskog nebodera, i dalje. Možda nije stablo nego livada, ili šuma, poput one divne po kojoj smo danas šetali, promatrali dva sokola kako kruže iznad nas, slušali prijateljevog psa kako se istrčava među stablima sve dok svi zajedno - i mi, i sokoli i pas - nismo završili u autu. Neću opisivati taj put, zadržat ću ga za sebe. Pa na kraju, iscrtavanje imaginarnog stabla ionako je samo moj zadatak, i neka tako ostane.

Dvadesetdevet

Zadnjih par dana neprekidno mi u glavi odjekuje ono što sam jednom, tko zna kad, čula u nekoj od epizoda Letećeg cirkusa Montya Paytona. Jedan od likova neprekidno izgovara "..nine, ..nine", samo što se više ne sjećam je li to bilo 39, ili neka druga brojka. I tako iz epizode u epizodu, identičan glas koji podsjeća na dosadnog televizijskog najavljivača izgovarao je nešto za što ni danas ne znam, s čim je bilo u vezi. Možda sam onda znala, ali sjećanje je čudno stanje, prepuno zakutaka u kojima počivaju detalji poput ovog, nevažni, donekle zaboravljeni, no ipak podložni procesu prisjećanja.
Meni u glavi, doduše, odjekuje "twentynine", i to svako malo, broj godina u braku koji ponekad kod znanaca izaziva čudne komentare. Valjda misle da su smiješni, što li, dok nas pitaju hoćemo li ove blagdane provesti zajedno, ili dok nam "tepaju" da smo već dosadni s tom našom upornom vezom. "Jako smiješno", odmahujem, "čim se nešto promijeni prvo ću tebi javiti", sa smijehom govorim Zdravku koji u povišenom registru istodobno govori o književnosti, brakovima, komentira znance i društvenopolitičku scenu sa žarom koji je meni posve stran. Pa se u nemogućnosti da u tome aktivno sudjelujem sa slušalicom u ruci primičem prozoru i promatram svjetla u Robijevom atelijeru.
Lijepa su, topla; gledam kako sjaje u prostoru u kojem je nekad bila garaža, ili točnije rečeno - u kojem smo ostavljali auto. Njegov je izložbeni prostor rastvoren kvadratnim prozorima kroz koja svjetlo dopire u dvorište, obasjava grane biljke koja je nekoć rasla na krovu i koju smo iz tko zna kojeg razloga odlučili sačuvati i presaditi. Žarulje su takozvane šparne, vise iz običnih, jednostavno obrađenih grla koja je osmislio zajedno s električarom. Onim simpa klincem koji je prije dvije-tri godine pao s visine od 18 metara, preživio i oporavio se, pa povremeno dolazi kod nas kad nam treba srediti nešto sa strujom. Nenada sam upoznala upravo u garaži u kojoj je prije trideset godina imao atelijer. Bilo je to u dvorišnoj zgradi u Ilici, kod naših znanaca. Garaža je bila djelomično grijana, puna nekih stvari koje su pripadale ljudima o kojima nismo mnogo znali, no koji se ionako nisu previše miješali u ono što je Nenad tamo radio. U atelijer me dovela Danica, prijateljica s kojom sam opako brijala u srednjoj školi. Čitale smo Duras i svašta drugo, plesale ska ko lude, slušale slične stvari, voljele neobične stilove odijevanja i sve one reakcije koje je naše neobuzdano ponašanje izazivalo kod takozvanih cura iz dobrih, "građanskih" obitelji (što god to značilo). Nenada je upoznala pred Zvečkom, rekao joj je da dovede frendicu kako bi zajedno nosile nakit na otvorenju njegove izložbe u DARS-u, maloj galeriji koje više nema i pokraj čijih praznih i zapuštenih prostorija prolazimo petkom kad odlazimo na tržnicu. Putevi našeg zajedničkog života. Od garaže do tržnice. Ha, ma nije baš tako.
U atelijer smo došle kasno, možda navečer, i jedino čega se sjećam je nakit koji je Nenad birao da ću nositi na "reviji", nastojeći vidjeti boju mojih očiju - pristaje li uz neke vegetabilne oblike razrasle uokolo lijepog zelenog kamena. On je još uvijek kod mene, barem mislim, ne u istom nakitu, doduše, ali izborila sam tu privilegiju promjene i odabira. Jutros na minus 7 hodamo uobičajenom rutom. U njoj je tek djelić iskustva koje dijelimo 29 godina; iskustva zajedničkih odabira, razgovora, neslaganja i pokušaja uvjeravanja u nešto u što smo uvjereni. Svo to vrijeme u našem je vidnom polju neki rock, sviraju Stonesi, Bowie, Cave, Headsi, Prince, tko zna tko sve ne. I sad trešti, upravo su završili Stonesi koje ima u nekoliko verzija, slijedi neki hip hop trance ili bog te pita kako se to sve zove. Uz nas su knjige koje često jedno drugome darivamo, brojni časopisi koji svjedoče da još uvijek nismo odustali od interesa koje dijelimo već godinama. Sve smo to precizno dozirali u Ivaru ulijevajući u njega sastojke, miješajući i eksperimentirajući, ravnajući se gotovo isključivo iskustvom i intuicijom.
Opire se mojoj ideji za dalekim putovanjem, no stjeran u kut pristaje na jedno drugo, možda malo bliže i prihvatljivije. Odjeven u Ivarovu skijašku vestu koju je "naslijedio" smije se na karakterističan način dok me sluša kako se premišljam o ideji izlaska u ovu hladnu, vlažnu noć. U njegovim je rukama uvijek nešto - ili alat, ili iPhone, ili Macov laptop u kojem ispravlja diplomske radove studenata razveseljavajući me ponekad s komentarima. Probala sam ovih dana sažeti neke stvari koje smo proživjeli, ali sam zastala već na početku. Ne da mi se prebirati po tim iskustvima, zapravo; volim ovaj trenutak a ne sjećanje na ono što je bilo. Volim zvuk Nespresso aparata koji pali ujutro da bi mi priredio kavu, smijeh kojim prati svaku moguću situaciju kad je to potrebno. Volim ono karakteristično nesnalaženje u mnogo toga što radim, nemogućnost zapažanja detalja koji su zapravo nevažni, ako ćemo biti iskreni. Volim kad me tjera da se odmaram i gleda onim prijekornim pogledom punim neodobravanja dok unatoč svim savjetima posežem za novim poslom. Volim kad se penje na krov i zove Mačića, traži ga u susjednim dvorištima, jer zna da ću se razboljeti istog trenutka ako se naš pomno složeni životni ustroj poremeti.
Dvadeset devet. Hm, mislim da me moj jezični mentor jednom upozorio da se piše odvojeno, ali nitko nije savršen, pa ni moj jezik. Tisuće sati glazbe, tisuće knjiga, časopisa, desetine putovanja i odlazaka na mjesta koja usvajamo smatrajući ih našima, iako se mijenjaju tolikom brzinom da je teško naći ono "naše" nakon nekog vremena. Ono se nalazi u razgovoru, stisku ruke, onoj jutarnjoj kavi, umoru koji dijelimo i različitim stavovima koje smo zadržali tijekom godina, (pod)svjesni da sličnosti nisu nužne. I dok se hlade male boce pjenušca koje namjeravamo ponijeti sa sobom, ako odemo gledati vatromet s nekog obližnjeg brežuljka (iako je tako zima da ne mogu zamisliti izlazak), i dok svatko prebire po svojoj tastaturi znam da je ono što je pred nama dobro.

Zapis s kauča

Stan je konačno prazan, svi su otišli. Ne, nije mi to bio problem, ne više nego inače. "Bit ću poput otirača preko kojih su svi prošli, ništa ne stižem, ne mogu tako više", rogoborila sam Nenadu kuhajući, sjeckajući, čisteći, slažući, radeći sve ono što mnogi vjerojatno rade. Možda ne kompliciraju poput mene, ne slažu boje, okuse i mirise nastojeći ih uskladiti s mirisnim svijećama i svježim zrakom koji svako malo puštam da prohuji kroz stan. Slušam vijesti, glazbu koja dolazi s tko zna koje stanice. Novine su nemarno odložene na ruhohvatu kauča, u njima su prikazi onog što smo recentno napravili, kojekako napisani. Nedavno sam bila u prilici vidjeti tu novinarsku ekipu s kojom sam godinama surađivala u nekim medijima; stariji, naboraniji, deblji, rijetko tko pametniji. Neobična situacija u kojoj nisam znala što zapravo radim, minglajući među gusto raspoređenim stolovima na kojima se smjenjivala neka nemušta, iako ambiciozna večera. Galerija koju je nemoguće opisati, neviđena količina besmislenih riječi i tek poneki zanimljivi kolega. Krojači javnog mijenja čije je poglede nemoguće uhvatiti, jer uvijek preko nečijeg ramena zaviruju prolazi li netko osobito zanimljiv ili važan - netko koga bi se na bilo koji način moglo iskoristiti.
Dan poslije još jedno "događanje naroda", promocija knjige u kojoj je i moj prilog. Ekipu je nemoguće zaboraviti, iz Sabora su se premjestili u izdavačku kuću; sjede u prvim redovima i glupavo se naklanjaju dok im izgovaraju imena i funkcije. Slušamo priču o kostima predaka, dok šefu parade nacija izlazi kroz sve pore. Stisnuta između dvoje prijatelja neprekidno komentiram ne odobravajući što je naš rad pretvoren u političku paradu koja s nama nema nikakve veze. Cijelo događanje promatramo iz četvrtog reda raspravljajući o onome što nas okružuje, onima koji nas nastoje ugraditi u svoj sustav.
U svom osobnom sustavu nemam takvih problema. Nema kôra i nitko nije preuzeo ulogu junaka. Nema kraja ni sukoba koji bi ga odredio. Tek poneko stenjanje od količine posla koji sam si ionako sama natovarila na glavu. Nenadu je nekako lakše, uzme laptop, provjeri što mu tko piše i što rade Stonesi, zaspe gledajući neku emisiju ili film koji ionako nisu važni. Upravo je zaspao uz Willya Wonku koji vodi djecu po tvornici čokolade, umoran od svih uloga koje je morao odigrati proteklih dana. Putovanja, Rijeka, spavanje u kabinetu, sva moja ludila koja ga dočekuju, o knjizi, izložbi, poslu, budućim poslovima, još više budućih poslova između kojih gotovo uopće nema vremena ni za što drugo. Pa kad konačno dođu gosti i prekinu ustaljeni niz događanja - dobro, ne baš događanja nego svakodnevnog, poslom pretrpanog života - živne i priča o stvarima za koje inače nemamo vremena.
Vodi me neki nemir, ne mogu ga još uvijek definirati. Stalno generiram nezadovoljstvo, ne hranim s njime ali ga ne mogu izbjeći. Gotovo sve što radim postaje mi vrlo brzo nevažno; pred sebe postavljam izazove, mnogo njih, bez da znam kako ću ih riješiti u očekivanom roku. I razmišljam o Božiću kakvog se sjećam iz djetinjstva, bombona omotanih srebrnim papirićima koje sam vješala po jelki, starinskog izduljenog vrha koji je imao ukras poput konjskog repa. Poklone sam pronalazila ranije, nemarno skrivene u ormaru u maloj kupaonici koji je izradio moj stric. Barem mislim da je, jer je kao i mnoge druge stvari koje je radio imao onaj jedinstveni štih nedovršenosti. Ne znam što se jelo, bakalar nije bio običaj u našoj kući, mislim da ga je postepeno uvela mama nakon što su kod drugih isprobali nekoliko varijanti. Kolači su uvijek bili isti, papirići na bombonima postepeno su se izlizali, malo srebrno zvono iz kojeg je dopirala mehanička melodija Heilige Nacht sve se teže navijalo dok nam to nije postalo nevažno. I od svega toga sam se umorila. Nema zvona, a svijeće palim na neobičnim mjestima, hodniku ili dvorištu. Jelke već odavno nemamo, aranžmani u Burtonovom stilu moja su specijalnost, koju godinama realizira Nataša. Broj kolača rapidno opada, ionako ne možemo sve to pojesti, a onaj zanos koji sam dugo osjećala u ovo doba godine misleći na druge nestao je. Imam malo više vremena misliti na sebe, no ne znam je li to dobro. Možda je miris cimeta, đumbira i upravo skuhanog božićnog kolača (da, radim one koji se peku kuhanjem) idealan način da barem nakratko utonem u zaborav nečeg što je bilo dio nas i nije nestalo, nego samo splasnulo. Ne, neću sad u ovo doba jesti nikakav kolač, pisanje nije utjeha. Ne znam što je točno, ali smislit ću s vremenom.

Plave cipele (koje nemaju veze sa zelenim čarapama)

Na putu prema Gliptoteci stojim u koloni i gledam ljude na ulici. Hladno je, auto se sporo zagrijava, gotovo jednako kao i ja. S lijeve strane Medveščaka, malo prije skretanja za Kaptol, iz veže izlazi muškarac vodeći psa na lancu. Ima brnjicu i nekako nervozno ili možda podozrivo pogledava prema vlasniku. To je jedna od onih opasnijih pasmina, kako mi se čini, s kojima nikad ne znaš kako mogu reagirati. Muškarac ne izgleda simpatično, ili je to samo krivi dojam u to prohladno, pomalo maglovito jutro; na nogama nosi intenzivno plave cipele. Boja je toliko neobična da nisam sigurna jesam li ikad vidjela nekog da nosi nešto tome slično. Ona još više naglašava disproporcionalno malo stopalo koje kao da ga ljuti ili smeta dok korača ulicom. Scenu sam, čekajući na semaforu, zabilježila na papiriću koji sam nekoliko dana nosila u džepu jakne, no kad sam htjela provjeriti što na njemu piše, već je netragom nestao. I tako je ponovno propao moj pokušaj zapisivanja onog o čemu želim pisati, iako sam se muškarca i njegovih plavih cipela ipak prisjetila. Ušetao je u moje vidno polje i ubrzo nestao, krenuvši na šetnju s opasnim i pomalo nesigurnim psom. Mačić je za to vrijeme ostao sam doma. Svoje nezadovoljstvo izražava ugrizima, tretirajući moju ruku kao drugog mačka s kojim je u zavadi. Na sreću nije zlopamtilo i više ga raduje činjenica da se ipak u nekom trenutku vraćam doma nego mogućnost da mi se osveti. Otkad je zahladilo traži da ga ujutro dosta rano pustimo van. Tada skriven negdje na sigurnom uz susjedov krov gleda uokolo i na moju sreću ne odlazi nigdje dalje. I ubrzo nas ponovno budi mijaukom; Nenad ga unosi grijući mu šapice dok ja uobičajeno lamentiram o ostalim životinjama koje bi trebalo spasiti.
Pretumbala sam pola stana, nestrpljiva kakva već jesam. Objesila starinskog, vrlo lijepog snjegovića na grane koje je još prošle godine postavila Nataša i koje još uvijek služe umjesto sezonskog aranžmana. U teglu na prozoru stavila sam staklenu kuglu s Djedom Mrazom; snijeg u njoj nije baš najbolje kvalitete ali ako ju protresem, iluzija kičaste sreće djeluje na trenutak uvjerljivo. Gotovo poput lijepih i sve brojnijih ukrasa razvučenih nad ulicama grada koji pokazuje neko svoje drugačije lice. Ne, nije lijepo kao u Beču, zaboga, pa ovo je samo Zagreb sa svojim zapuštenim kućama i ulicama, praznim dućanima i starom, nezanimljivom robom koja kao da nikog ni ne zanima.
Osjećaj je čudan. U meni nema nekog slatkog iščekivanja, umora izazvanog pečenjem brojnih cakeova i kuhanjem božićnih pudinga, nema mirisa ni poklona odloženih u maleno spremište. Nekad je baka priređivala kuglice od ribane čokolade i oraha u koje je stavljala višnje koje je sama spremala. Orehnjaču je radila Omama, onu usku, gotovo bez tijesta, s grožđicama koje su upile ono malo alkohola koliko je bilo dozvoljeno. Ne sjećam se nekih osobitih priprema kakve smo radili godinama. Tek 2-3 uobičajena kolača, mama je radila londonere koji bi ponekad bili izvrsni, a ponekad ne baš osobiti, ovisno od njezina stanja, umora, volje i tko zna čega sve ne. I dok prekapam po tim sjećanjima, napokon pronalazim onaj papirić s bilješkama koje sam zapisala neki dan u autu. No to ne donosi neko olakšanje, tek me vraća u djetinjstvo, traganje po ormarima dok nikog nema doma, lutanje po zakutcima stare, loše održavane kuće koju sam oduvijek smatrala svojom. U njima nema mjesta ni za koga, i to me saznanje danas iznenadilo. Uopće ne znam što su radili roditelji, Čuček, a pogotovo što je radio moj četiri godine mlađi brat. U mom je vidnom polju bila baka s kojom sam često bila sama doma, ili Omama kod koje sam ponekad, vrlo rijetko, ostajala po par dana.
Soba u kojoj smo boravili imala je narančasti tepih od kokosovih vlakana koji su moji nabavili nakon što je završila neka velesajamska priredba. Mama je tada vjerojatno još uvijek radila za Genex, prevodila ili tako nešto, a tepih se, sjećam se, nalazio u njemačkom paviljonu i po njemu su hodali zaposlenici. No nikakvih tragova kasnije na njemu nismo našli. Namještaj je bio Marles, narančasto-bijeli, s krevetom na kat, pisaćim stolom i ormarom u kojem se ne sjećam da su stajale bratove stvari. Gdje je on zapravo uopće bio cijelo moje djetinjstvo? Za kojim je stolom učio, jesu li bila dva stola, ili samo jedan? I zašto sam naslijedila osjećaj samoće u kojem nema mjesta ni za koga drugoga? Pitanje je do koje smo mjere sposobni sagledati svoju poziciju, što je stvarnost i kako je razaznajemo između svih subjektivnih velova koji sprječavaju da neke detalje prepoznamo.
Kako god bilo, osjećaj koji sam stekla u djetinjstvu trajno je upisan u moje biće. Osjećam ga dok se krećem ulicama, dok kupujem kruh, približavam se Muzeju suvremene kako bih u njemu pronašla Nenada nakon što je održao radionicu s djecom. Sama sam unatoč klincima koji oko mene jure na skateovima, dok nastojim ne vidjeti neki štand s jeftinom hranom uz ulaz ili onu glupavu mazariju kojom je onaj samozvani dekorater i umjetnik "ukrasio" prizemlje zgrade. Sama prolazim hodnicima tražeći neke privremene radove, gledam Murtića pokušavajući shvatiti njegov eros koji je trajno obuzeo našu publiku. Nema nikog za razgovor, i tako je bolje. U mirnoći koja je zavladala pokušavam se odrediti prema sebi i onom što sam sama napravila. Uranjam u prizore fotografa čije radove postavljamo po zidovima Gliptoteke. I pritom - koliko god mi se to čini na prvi pogled - ipak nisam sama.

Točka nestajanja

Sanjala sam da me jako boli kuk; bol je postajala nepodnošljiva i činilo se kao da više ne mogu izdržati. Neobičan položaj noge pri spavanju vjerojatno je pridonio zastoju cirkulacije, ili je njegova djelomična nepokretljivost pokazala svu svoju zlu ćud. Buđenje je trebalo donijeti olakšanje, ali nije; Jelena i njezin intenzivan trening ostavili su tragove na koje je nemoguće naviknuti se. Pa se tako jedva pridižem iz sjedećeg položaja, polako "uhodavam" sve dok postepeno ne zagrijem mišiće koji zatim, vođeni stečenom inercijom, ne nastave kretanje bez da o njemu više razmišljam. A ponekad je dobro ne razmišljati. Jednostavno se prepustiti, pa što bude.
Sjednimo za stolom, razgovaramo o penziji, o vremenu koje je preostalo, o tome što će biti, ako bude. O komisijama u kojima sjede ljudi koji odlučuju o tuđim - našim - sudbinama; o ljubomori, pojedincima koji će učiniti sve da druge spriječe u napredovanju, nakon što su godinama sprečavali njihovo zapošljavanje. Zanimljivo je kako se u određenim trenucima čovjek čini usamljen, kao da se neke situacije događaju samo njemu. A nakon nekog vremena spoznajemo da su stanja slična i da se ponavljaju, da smo okruženi "prljavima, ružnima i zlima" i da je onaj osjećaj osamljenosti samo privid. S godinama sam zaboravila kako je to bilo, kako sam se osjećala. I ne mogu zamisliti kako se osjeća netko tko to prolazi; što znači očekivati telefonski poziv kako bi se doznalo kako se ništa nije promijenilo i kako je čekanje jedino moguće stanje koje ne donosi ni utjehu ni razočaranje.
A čekanje sasvim sigurno nije stanje u kojem se trenutno nalazim. Dobro, čekam knjigu koja sutra treba stići iz tiskare, ali to je druga vrsta čekanja, ona izvjesna, kad znamo što nas očekuje nakon dugotrajnog posla. Sve ostalo stanje je konstantne utrke same sa sobom: okružena sam papirićima na kojima piše što treba napraviti. Popis se dopunjuje, brojni retci prekriženi su i to me ispunjava zadovoljstvom. Kao da u obavljenom poslu nalazim utjehu za stanje u kojem jesmo, stanje neke latentne tuge, nezadovoljstva, ponekad straha od onog kako bi moglo biti. "Najave su loše. Mi sjedimo, ne izlazimo iz kuće, a Benno ne zna koliko koštaju novine." "Kako smo prevodile onaj vanishing point, mozak mi je ishlapio i ne mogu se sjetiti." Utjeha, prijevod, svakoj njezino s druge strane žice. Kupiti dovoljno hrane za Catove mačke, promijeniti žarulju, isprazniti mašinu za suđe, pisati. Stići misliti na druge, ponekad na sebe. Još ništa nisam priredila za Božić, ni jedan cake ni puding. I nemam pojma kad ću. Baš me zanima kako je u drugim kućama, miriše li na cimet, jabuke i naranče? No dobro, budem, zasad sam izbjegla pečenje Krampusa od slatkog tijesta sa cvebama umjesto očiju i malim šibama u rukama koje se naknadno umeću. Ne mogu sve izbjeći, očekivanja me sustižu, osjećam ih poput pogleda na zatiljku, kad ne znamo tko nas gleda ali smo sigurni da se time nešto poručuje. "Meso? Mmmm," primijetilo je dijete moj napor da mu ugodim. Isuse, koliko dugo nisam nešto ozbiljno kuhala. Nije ni čudno da nisam, pa stalno sam za kompom, pišem, šaljem izvještaje, mailove, slažem najave i ispunjavam facebook događanja istodobno skypajući sa Silviom.
Zapravo sam htjela napisati nešto jako pametno, nešto vrijedno što će moji tajni čitatelji s odobravanjem komentirati. Negdje putem izvjetrilo mi je pola toga; inspiracija je ishlapjela s umorom, Nenada nema tri dana pa mi je neobična tišina u kojoj se ne snalazim. Ivar u malom stanu svladava neku ispovjednu prozu koja mu ide na živce, Mačić je strogo ukoren i spriječen u kasnovečernjem istraživanju susjedstva u nadi da će naići na neku mačku raspoloženu za igru. Dnevna doza raskomadanih tijela je odrađena, preostaju retci štiva koje će me barem privremeno odvesti u svijet u kojem zapažanja svakodnevnice izgledaju smisleno.

Ničija koža

Dok sjedimo u vili na Gornjem gradu neprekidno mi se vrzmaju slike iz proteklih nekoliko godina. Smjenjuju se govornici, nižu neka zapažanja s kojima se uglavnom možemo složiti. Sjedimo dugo, predugo; počinje me boljeti tijelo koje se opire tom, rekla bih uzaludnom, položaju. Slavlje je intimno, tek jedna televizijska kamera i nekoliko novinarki, redom žena, kako se i pristoji kad je riječ o književnosti i poeziji. I dok slušam ugledne kritičare i profesore, dok me srdačna glumica toplo pozdravlja darujući mi ruže koje Irena neće vidjeti, dok slušam Sonju koja prepričava njihov zadnji susret na večeri na koju Jean nije mogao doći, razmišljam o zidovima, koži, sestrama i mami. Rečenice koje dopiru ponekad su eliptične, ili se pak sve povezuju u zajedničku elipsu pisanja, čitanja i govorenja. Ljudi koje znam, a i neki koje ne poznajem, osmjehuju se srdačno. Sigurno su već jednom čuli jedni od drugih neke od izgovorenih teza. Iza mene čuje se glumičin kašalj; unatoč godinama u izvrsnoj je formi i jedino taj trag nesavršenosti - možda čak slabosti, remeti sliku koja je čini. Zašto nas nema, pitam se. Zašto ja ne govorim, ispričam nešto o kuhinji za kojom tuguju, veličine kvadrat i pol u kojoj nam je jednom davno zagorjela hrana koju smo stavili kuhati za našeg ljubimca. Lonac nikad nismo uspjeli očistiti, namakao se tjednima sve dok ga, nošena nemirom i potrebom da sve oko sebe pospremim, jednog dana jednostavno nisam bacila. Nema ni njega, ni ljubimca, ni kuhinje. Nestali su zidovi čija je sipljivost bila onaj toliko potreban okvir pisanja.
Soba. Ne sjećam se što se vidjelo s prozora u Mommsenstrasse dok su još stanovali u tavanskom stanu. Nekoliko godina iz kuhinje su gledali u ured jedne poznate galerije. Mislim da nikad nisam otišla ni na jednu izložbu koju su priredili, unatoč brojnim boravcima u Berlinu. U topografiji onog što ih određuje nema ni Pestalozzijeve ulice ni Čanićeve. Nema sadržaja, izgubljen je u starom ormaru u kojem su zauvijek ostale isprane salvete, neke lijepe čaše i mala svjetiljka koja je možda bila art deco, iako sumnjam. Nema zidova. Ovi koji su oko nas ne propuštaju hladan zrak koji je očito bio potreban da bi slika bila potpuna. "Kako se zove vaša ulica?", pita Helena. Nema ulice, mislim u sebi, nema ni zidova, ni ulice ni grada. Nema okvira u koji se moguće vratiti, u koji zagledavaju tek rijetki.
Nada se ne javlja, ostala je iza stakla. U gradu bez supstance, kako ga je nazvala Rebecca West, kretanje je otežano, gotovo onemogućeno. "Samo tamo bih željela živjeti.", kaže jedna sestra. Druga gotovo više ne izlazi. Treća već godinama nije bila ovdje. Ostali su stari planovi u limenoj kutiji koju smo ipak spasili, planovi grada kojeg više nema. Netko spominje pletenicu i ritualno rezanje kose koje povezuje književnice; za to vrijeme prisjećam se drvene kutije u kojoj su pohranjene neke čudne dragocjenosti. Mali plavi trudnički dnevnik koji je vodila moja mama, prozirna plastična kutijica s par ispalih mliječnih zubi i uvojak kose umotan u svileni papir. Nema u njemu ničeg ritualnog, to je tek nedužni sivoplavi uvojak koji svjedoči da smo bili djeca. Osjećam gađenje pomišljajući na njegov miris, ustajao poput zraka u toj maloj kutiji nakrcanoj papirima o kojima bih možda morala nešto znati.
U ruke sam uzela pretežak kovčeg. Nosim ga sa sobom dok odlazim u banku, brinući o tuđim računima, oročenjima i isplatama. Odlažem ga pored fotelje u kojoj sjedim, no u međuvremenu se slika promijenila. Iza prozora više nema ničeg, radnice su na burzi, ili tko zna gdje. Nema ni deka ni studenata koji im pružaju kratkotrajnu utjehu. Koža u kojoj boravim nije postala ni grublja ni nepropusnija. Nije ni premala ni prevelika, nego je nema. Svi oni zidovi koje sam s marom zidala naprosto su nestali. Gledamo gotovo puni mjesec u potpunom mraku ulice u kojoj, kako se čini, noćna rasvjeta više nije nužna. Nekoć su nas osvjetljavali prozori iza kojih je radila noćna smjena. Danas rijetko gledam u nebo, tek onda dok pokušavam snimiti uzorak grana ispred nečeg što je toliko daleko da uopće ne znam postoji li. Okrećem se prema kutiji u koju sam skupila ostatke koji nisu nestali, nisu ni bačeni ni zaboravljeni. No dok je otvaram, osjećam tek miris koji ne volim, i ništa više.
Još pišem, a svi ostali u kući već spavaju. Samo se Mačić lijeno spušta niz naslon kauča i završava u nekoj nemogućoj pozi uvjeravajući me da u svemu tome ima nekog smisla. Na ekranu se nižu mrtva tijela, vremenske prognoze i laži izgovorene u gotovo svim mogućim situacijama. Nema ni slova o profesoricama koje planiraju pokrenuti kućnu radinost izrade canapea kako bi pokrile minuse na računima. Zamišljam ih složene na poslužavnike poput uzoraka tkiva i ostalih dokaza koje je skupila neka CSI ekipa. No ni ta mi se slika ne sviđa. Pa se vraćam maloj fotografiji koju je netko davno snimio, a koja prikazuje ekran starog crnobijelog televizijskog prijamnika na kojem sam u dobi od tri ili četiri godine. Izraz mog lica na tom snimku nikad mi se nije sviđao. On je nešto što sam naslijedila o sebi, što ne znam točno odrediti što je. Kutija?

Horoskop

Nedjelja je dala naslutiti da će sve biti u redu; nakon naporne šetnje i tko zna čega sve ne sjedila sam s novinama u rukama i čitala horoskop. "Sve će se riješiti, evo piše da će u poslu svi problemi biti iza mene i da je utjecaj planeta i još nečega sad konačno u redu." Pa je ponedjeljak prije dva tjedna osvanuo dobar. Još sam bila uvjerena da će se dogoditi nešto, da će me netko nazvati i reći - što? I tako, uslijedio je tjedan u kojem sam izgubila ključeve, dvaput; Ivar me optužio da zbog mene kasni na fakultet i da je to s mojim gubljenjem ključeva postalo drastično. Pa smo selili stvari iz našeg u njegov auto, kupovali još jedan tank benzina, a za vrijeme vožnje stalno sam imala dojam da se ulicama krećem u krivom smjeru. Ključeve od kuće nikako nisam uspijevala pronaći, nekako sam ovlaš i bez snage zagledavala u torbe, košarice bicikala, mjesta na kojima postoji neka logika da bi mogli biti. Jurcala sam uokolo s Nenadovim biciklom jer moj je dao svoje, pa smo odlučili da nema smisla ulagati u njegov popravak. Vezala se za tuđe bicikle jer ključeva nigdje nije bilo, razgovarala s ljudima držeći čvrsto držeći bicikl u rukama da ga netko ne odveze. Vijesti su svakim trenutkom bile sve gore i da sam u još nešto bila uključena, vjerojatno bi i to otišlo u krivom smjeru. Otac se spuštao s kata da mi otvori vrata, pomalo začuđeno promatrajući moje izbezumljeno lice. "Nenad će ih naći, sigurno su negdje u kući." Ništa nisam stizala, ni jesti ni kuhati, s ekrana nije stizalo ništa novo ni dobro. Tu i tamo nazvala bih Nenada, neutješna, nemam pojma zašto je u jednom trenutku sve to otišlo u nekom drugom, kompliciranijem smjeru.
Čim je došao iz Rijeke našao je ključeve; onako zafrkantski zahvalio mi je na nečemu što sam umjesto njega obavila i spustio ih na radni stol. Našao ih je u ormaru, među vestama. Nije ni čudo da ih nisam vidjela. Vijesti nakon jednog sastanka nisu bile loše, a svi koji su u međuvremenu dobili na uvid ono što je dosad napravljeno, bili su zadovoljni. Javila se Andrea, konačno, nakon čitanja, i to s konkretnim prijedlozima. Zvala je Irena s pitanjima na koja nema odgovora, a ostalima se nisam javljala. Dani su se nastavili nizati, a lijepo i neobično toplo vrijeme povezalo ih je u neki labavi okvir u kojem je teško precizirati što se kad dogodilo. I tako više ne znam kad su nam izvadili ormare iz spavaće sobe, ispod kojih se digao red parketa. Nemam pojma kad je više bio majstor kojeg smo doslovno prislili da izvuče tuš-kabinu ispod koje je dugo curilo, pretvaraju našu lijepu kupaonicu u nešto što ne želite znati. Imala sam dojam da će svaki pogled usmjeren u neku točku završiti nečim lošim, pa sam odustala od gledanja u zrak. Kuće koje nas okružuju imaju oronule, sipljive fasade i tko zna što bi mi moglo pasti na glavu.

Dok se vozim promatram lišće koje u nekim posebnim putanjama otpada sa stabala. Dakako da to ima veze s fizikom, gravitacijom, smjerom i jačinom vjetra, utjecajem mjesečevih mijena i tko zna čime sve ne. No šuštanje koje čujem pod kotačima bicikla zvuk je koji može poslužiti kao sidro koje me drži da se ne razletim pod utjecajem svih tih vjetrova, mailova, razgovora i ispraznih nada. Pa se vraćam u svoju radnu sobu, s Mačićem korigiram knjigu koja treba otići u tisak kako bi me riješila barem dijela poslova. Ponekad vodimo borbu s papirima koji su za njega igra, a za mene jedna vrsta egzistencije, pa prešutno sklapamo primirje dok ga fotografiram u neodoljivim pozama u kojima nestaju sve njegove nepodopštine.
Kud god prolazimo nailazimo na smeće, napuštene i prljave prostore, ružnoću. Ljudi u autima sve su bahatiji, ili mi se to samo čini? Putujemo sve rjeđe; ionako gubim fotografije u mahnnitom prebacivanju s medija na medij, jer u mojoj glavi više nema mjesta ni za što drugo, nego zaborav. Guraju me ljudi željni jeftinih knjiga. U pothodniku kroz koji ne želim više nikad proći nailazimo na prljav prostor u kojem su se održavale radionice invalidnih osoba. Nemam pojma jesu li ikad u njih ušli, ili je i to jedan od onih "poklonjenih" prostora u gradu koji služe kao izlika za sve propuste i brojne kriminalne odluke. Sve rjeđe gledam u zamračene prozore Kamenskog. U prostorijama već dulje vrijeme nema nikog, samo ponekad neki fantomski kamion pokupi tko zna što i prođe kroz stražnji kolni ulaz. Ne želim više hodati, barem ne Zagrebom. Dobro, možda samo nedjeljom, s Nenadom, jer onda nisam sama i čini mi se da sve to lakše podnosim. Pa čak i pogled na staru, oronulu kuću u kojoj je nekad živio, iz koje izlaze dječaci vukući goleme vreće prepune plastičnih boca. Odnose iz u obližnji automobil pored kojeg smo upravo prošli, Jaguar ili nešto slično. Više se ničemu ne čudim, a utjehe nema ni u književnosti - barem ne onoj koju trenutno čitam.

Paralelni Zagreb

Čak i da znam, ne bih mogla o svemu tome pisati. Čak i da mogu, ne bih to željela. Jednostavno ponekad šutim, okrećem glavu, namjerno mislim da nešto drugo. Dižem se od stola, odlazim pripremiti kavu, ili tko zna što drugo. Uranjam među recepte, zabavljam se s Mačićem, penjem se i silazim znajući da postoje stvari koje ne treba izreći.

Danas smo odlučili hodati po brežuljcima koji se poput niske pružaju sjeverno od Ilice. Od Vinogradske preko Magdićevih stuba do Bosanske, preko malog parka u šumu, puteljkom do Hercegovačke i dalje. Prolazimo nekim stubama i uličicama u kojima nikad nismo bili, ili je to bilo toliko davno da smo zaboravili. Uz nas se razvija paralelni Zagreb u čijim detaljima pronalazimo ideje koje su vrijedne. Lijepu i jednostavnu prizemnicu čija su pročelja prekrivena drvetom smještenu iza održavane živice. Divimo se nevjerojatnim bojama stabala čije plamene krošnje upozoravaju kakvo vrijeme dolazi. Dječja igrališta na koja nailazimo malena su i redom zapuštena; na Rokovom perivoju ljuljačke imaju debele, grubo obrađene drvene sjedalice koje su odavno trebale biti zamijenjene. Stara kapela nedavno je uređena, no nemoguće je zaviriti u njezinu unutrašnjost. Čitamo natpis na latinskom koji nevješto prevodim, nesigurna u točnost njegova značenja. Na Pantovčaku srećemo ljude koji izlaze s mise; crkva je relativno nova, još uvijek neuređene fasade. Djeca u rukama nose košarice pune jesenskih plodova i kruha. Pitam se, radi li se o blagoslovu kruha, nekom meni nejasnom obredu za koji sam prvi put čula kad je Ivar bio u osnovnoj školi, a njegova učiteljica zatražila da roditelji u njemu sudjeluju. Na Rokovom, prolazimo pored zapuštenog gotovo ruševnog Bakićevog atelijera. Ne znam što se događa s tim prostorom, niti zašto. To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.

Sviđa mi se šetnja, jer ovo je možda jedini način kako proći gradom bez da me sa svih strana ne udaraju prizori koje ne želim vidjeti. Nema dućana, agresivnih promjena niti pretjeranog siromaštva; stubama stižemo do mjesta na kojima se osjeća neka druga razina odnosa prema prostoru, prema drugima. Kuće u Bosanskoj imaju sa stražnje strane izlaze prema šumi; dobro, ne baš pravoj šumi, ali iz današnje perspektive svaka veća skupina stabala čini mi se neizmjerno velikom, poput šume iz koje ne znam ili ne želim naći izlaz.
"Jeste li potpisali peticiju, izgleda da žele graditi ispred naše zgrade", pita nas studentica koja radi kod I-gli. Da, znam za to, čitala sam prije nekog vremena da je tko zna tko bacio oko na tu lijepu zelenu površinu koja se prostire preko puta Zapadnog kolodvora. Tamo se nalaze pomoćne zgrade i neke potpuno obrasle šupe iz koje je jednom, neuspješno, Nenad donio mačića koji se nije želio pripitomiti. Nema zemlje za starce, pomišljam, pa i preko puta pruge između dva "nebodera" nedavno je niknula zgradurina čije prizemlje "krasi" jedan od onih jeftinih dućana koji, valjda, prodaje tko zna prije koliko godina smrznuto meso i slične proizvode. Uzalud su se stanari bunili, pokušavši ishoditi zabranu gradnje. Nema tog mjesta u Zagrebu na koje nije moguće ugurati neku zgradu. I to što će jedni drugima gledati u tanjure čini se nikog ne smeta, možda tek ponekog stanara koji spušta zavjese, traži stan na novoj lokaciji ili je u međuvremenu odustao od bilo čega. Isto je gdje god se okrenemo. Neki dan Ivar nas je vozio do Samobora, u kojem sam morala snimiti Brankov spomenik. Mjesto u koje ulazimo nema više nikakve veze s onim što je gradić nekad bio. Ogromna količina novih kuća, poduzetničke zone, "vile" s pogledom na autocestu; buka, reklamni plakati, sve redom oglasi "kupi ovo, kupi ono". Kud god se krećemo nailazimo na isto, tretiraju nas kao budale spremne kupiti sve što se nudi. "Odselit ću se u Irsku, tamo nema reklama", kaže Ivar. I doista, komentiramo mjesta na kojima smo bili posljednjih godina i na kojima se nismo osjećali kao u shopping-centru.No nije moguće stalno putovati da bismo se osjećali normalno.
Okruženi smo lošim vijestima i još gorim ljudima zbog kojih nastaju. Trenutno se čini kao da nema izlaza, kao da smo opkoljeni a izlaz se nigdje ne nazire. Nemam ih snage čitati; svakodnevno nas obavještavaju o stotinama milijuna nekih novaca koje je netko ukrao, prenio na tajne račune, potrošio na košulje i tko zna što sve ne. Bijeda koja je zavladala širi neku ledenu grozu naokolo, s kojom se ne znam nositi. Najave su loše, možda čak gore od svega što se nesmiljeno slijeva iz raznih medija. Razgovaramo o tome, kako će nam biti, no to nitko nije u stanju predvidjeti. U međuvremenu doznajemo tko je koga ostavio, uvrijedio, tko je obukao kakve hlače ili preko ruke prebacio torbicu od desetak tisuća kuna. Žrvanj izbacuje stotine informacija o kojekakvim praznoglavcima koji su se zatekli na otvorenju nekog dućana, koji su s onim pigzibnerom slavili tko zna koju fazu uništenja Cvjetnog. Zatvor, pokajnici, izbori i međusobne optužbe. Kultura se svela na pišanje na Markovom trgu i onu jadnicu koja - tko zna čime izazvana - podsjeća na svoje bivše muževe, dečke i prijatelje bez kojih gotovo da i ne postoji. Uživamo u tekstu o Keithu Richardsu objavljenom u New York Timesu, koji se za razliku od domaćih novina isplati čitati. Nenad je nervozan, očekuje svaki dan knjigu na koju se pretplatio još ljetos. Ne znamo što će novo u njoj doznati, a što već ne zna. Na fejsu, ceremonijalno prekidam prijateljstvo (hm, ako se to uopće može tako zvati) s likom koji je napisao "Beatles" i odmahnuo na moj komentar "Rolling Stones". Sjedimo slušajući neke britanske radio programe, svatko sa svojim štivom, ja svojim koje pišem i tek će ga se moći čitati, on s onim što trenutno čita. Mrak je u ulici, Mačić spava na krevetu nakon što je razrušio pola stražnjeg vrta. Mnogo toga ovih je dana napravljeno, napisano, pročitano. Nek' nešto ostane za sutra.

O mirisima i okusima

Miris koji se neki dan širio kvartom slutio je na trulež. Osjećala sam se loše, jer nisam bila u stanju povezati ga ni s jednom tvornicom u našoj blizini - Pivovara smrdi na hmelj, osobito kad grad pritisnu južni vjetrovi, a Frank zna ispuštati one specifične mirise pregorenog karamela ili nešto slično tome. Tvornica duhana na sreću davno je iselila iz Klaićeve, pa sam taj miris s vremenom zaboravila. Zadah truleži zatekao me na putu doma, dok sam posustalog pogleda pratila "razvoj" praznih, napuštenih prizemnih prostora u gradu u kojem više ništa nije kako treba. Oko mene uglavnom su prljavi izlozi u kojima su zaostali tragovi robe iz drugih, ne tako davnih vremena za koja sam zaboravila, jesu li bila bolja ili je to sve samo privid. Ništa se ne mijenja na bolje, sve stoji ili propada; sadržaji su nikakvi, ništa nije privlačno, baš ništa. I zapravo ne volim pješačiti, jer za vrijeme vožnje, bilo automobilom ili biciklom, sve promiče brže, pozornost je usmjerena na onaj neposredni dio asfalta ispred i pored mene, na pješačke prijelaze. No dok hodam, neminovno se suočavam s onim što ne želim vidjeti, jer ne znam kako bih to uopće mogla promijeniti. A sebe ne želim i ne mogu mijenjati. Ne u tom pogledu.
Truplo Kamenskog promatram svakodnevno, shvaćajući da se smrad truleži širi iz mog neposrednog susjedstva, parcele na koju se upisalo tko zna koliko fantomskih tvrtki čiji trag vodi u jedno kaptolsko dvorište. Ne znam što činiti s tim podatkom, što raditi sa svime onime što nas okružuje, što znamo ili naslućujemo, što izravno ugrožava egzistenciju ne samo prevarenih i napuštenih radnica, nego svih nas kojima je stalo. Nema utjehe, ni u književnosti niti bilo gdje drugdje. Trudimo se održati privid civiliziranog života, radovati se s prijateljima, sjesti svaki dan za stol uz tanjur nečeg finog ne bi li barem na trenutak svrnuli pogled od svakidašnjice. No dok sjedim, Kamensko kao da se naginje prema meni, poput znaka da je gotovo sve otišlo k vragu i nema povratka, a put kojim smo krenuli - ne svojom voljom - ne vodi k cilju. I to me usporuje, nemam volje pisati, razmišljati, disati. Sjedim u starom plavom stolcu na okretanje, ponekad ukapčam kalorifer čiji topli zrak uspavljuje Mačića koji se zna sklupčati u njegovu podnožju. Kroz prozor ne vidim ništa, tek odraz biljke koju sam usvojila, u čijoj sjeni još uvijek cvjeta posljednja ovogodišnja orhideja. Napor koji ulažem u svakodnevni život je nevjerojatan; nemam snage za tržnicu, niti za kuhanje. Obrazac svakodnevnih poslova nastojim zanemariti, sakriti se u tu prostoriju iz koje nema izlaza osim u ponekoj napisanoj rečenici. No ovi posljednji tekstovi na kojima radim su naporni, teme su teške, gotovo neprohodne, a njihovi odjeci u skladu s općom apatijom i nezainteresiranošću.

Posljednja kreativna stvar koju sam napravila bila je rođendanska gesta. Priznajem, nisam bila sigurna ciljam li u pravom smjeru, no ispalo je da je moguće - barem simbolično - svesti prijateljičinih pedeset godina u pedeset malih staklenki na čije smo poklopce Nenad i ja lijepili okrugle bijele naljepnice ispisane njegovim lijepim rukopisom. Svaki okus za jednu godinu, za ono što smo kuhali, za okuse kojih se sjećamo iz djetinjstva, za neke fine stvari koje smo podijelili u ponekom zajedničkom objedu: "fini domaći pesto", "ušećerene ljubičice", "confit od šljiva sa zvjezdolikim anisom, cimetom i đumbirom", "zobene pahuljice", sve iz naših frižidera (da, imamo ih više), špajze, i svih drugih mjesta na kojima su spremljene stvari koje sam ne tako davno skuhala ili spremila. Omotane prelijepom svilom i složene u dugačku kutiju, poslužile su za kratku zdravicu (ruku na srce, Ivar me kritizirao da je bila preduga, i da ubuduće moram paziti, ali kako komprimirati sjećanja, izreći u kraćoj formi ono što je u takvim prigodama lijepo čuti?).

Danima hodam uokolo, slažem rečenice koje želim zapisati, i koje netragom nestaju. Nemam naviku pisanja bilješki, sve nastaje u trenu - dobro, ne baš trenu, iako tako možda ponekad izgleda. "Kako još za to imaš vremena?", pita me kolegica dok sjedimo u jedinoj pravoj zagrebačkoj kofeinskoj oazi. Pokušavam joj nešto prepričati, no ona sa smješkom odvraća, "Da, znam, pročitala sam!". Neobičan osjećaj, priznajem, i ne znam što bih rekla. Svaka moja kretnja možda je prepričana, više i sama ne znam što sam sve podijelila na ovih dvjestotinjak "kartica" teksta. Pitam se promatra li me na drugačiji način, svjesna onoga što mislim, radim, osjećam. Ili bilo tko drugi? To je prednost ove vrste "literature" - ta mogućnost izravnog komuniciranja napisanog, bez odmaka (ili sigurnosti?) koju pruža meko ili tvrdo ukoričeno izdanje. Mačić uživa dok pišem, izvodi neke neodoljive poze, razvlači se po lijepom kauču. Pravi mi društvo dok, kao upravo sad, leži u neopisivo kitsch-pozi, na leđima, raširenih stražnjih šapa i iskrenute glave nakon što je danas izveo brojne nepodopštine. Ne pušta me samu dok je Nenad u Rijeci, a ja nakon svega što se događa trebam nekog kraj sebe kako bih izdržala dan.  

Što se promijenilo?

"O čemu bi htio da pišem?"
"O prošlom tjednu, svemu što se dogodilo."
Ne znam više što se dogodilo prošli tjedan. Je li uopće bilo nešto o čemu bi trebalo pisati? A, da, Ivarov rođendan proslavili smo u intimnom društvu, iako nas je bilo dosta. Prošlo je mirno, djeca su sjedila s nama čitavo vrijeme i tko će znati o čemu su sve razgovarali. Pripreme su me do neke mjere oborile s nogu, no volim kad su kraj mene prijatelji i kad vodimo neke ugodne razgovore koje smo možda već jednom vodili, barem djelomično. "Više uopće nemam privatnosti, sve si stavila na blog", rekao mi je prije nekog vremena Ivar. Hm, nisam sigurna da je baš tako, mnogo toga je neispričano i vjerojatno će tako i ostati. Nemoguće je svega se sjetiti, nemoguće procijeniti što bi moglo biti zanimljivo za pisanje i kasnije čitanje. Mirisi, sjećanja, pogledi - sve je to već prepričano, ne treba se ponavljati. No pogled koji susrećem u ogledalu svakog jutra nije isti kao onaj prije tko zna koliko godina. Nemoguće ga je ponoviti, pa je možda nemoguće ponoviti i ono što je već napisano. Ili se varam?
Zapravo se ne sjećam da sam se ikad osobito bavila svojim odrazom u ogledalu. Uglavnom nisam za to imala vremena, i čak su i najopsežnije pripreme zapravo trajale kratko, a dovršavala sam ih najčešće zadnji trenutak prije nego što bismo negdje kretali ili bi netko pozvonio na naša vrata. Način na koji se šminkam ostao je isti, ne volim se baviti frizurom, ne volim sušiti kosu i izvlačiti ju na bilo koji način. Ne volim nositi čarape, no moje su noge često pune modrica, svaka otvorena vrata ili prolazak pored nečeg oštrog i tvrdog ostavit će na meni trag koji moram prekriti. Ne volim dirate ručke u tramvaju i u zadnje vrijeme uglavnom nosim rukavice koje naravno izazivaju začuđene poglede, ali što mogu. Volim nositi platforme i nešto više pete, pogled iz povišene perspektive svidio mi se odavno i čak sam vremenom savršeno naučila upravljati autom bez da se preobuvam. Što se promijenilo? Pogled mi je još uvijek oštar, i tek ponekad, kad sam jako umorna a slova na nekoj deklaraciji vrlo sitna, posežem za nekim starim Nenadovim naočalama. Svjesna sam svakog detalja, nisam, za razliku od Mirjane koja mi je to probala prepričati, izgubila sposobnost percipiranja sitnica. Ako je to uopće važno. Pogled i način kako gledam podsjetili su me na staru prašnjavu garažu u kojoj je Nenad nekad davno radio nakit. Nalazi se u jednom iličkom dvorištu, pokraj kuće naših znanaca. Pogled koji sam tada imala dopao mu se i već je pri prvom susretu pokušao odrediti koji bi mi nakit najbolje pristajao. Takav pogled već odavno nemam, oči su mi često umorne a podočnjaci sve izraženiji. Još jedan danak starenju. Izgubila sam i onu mladenačku nezainteresiranost koja je, kako mi se barem čini, bila specifična za moju generaciju; ono vrijeme kad nam se činilo da sve traje beskonačno i neće se promijeniti. Neki dan kolegica mi je prepričavala osobitosti posla koji obavlja, nepravilnosti na koje nailazi i izgubljene nade da će se jednom stvari promijeniti na bolje. "Kako možete svaki dan ulaziti u ovaj ured i obavljati posao, znajući sve ovo što ste mi ispričali?" Istog trenutka osjetila sam snažan grč u vratu, mala žlijezda u obliku mačje glave, kako ju često opisuju, ponovno je poremetila teško stečenu ravnotežu iz koje sve češće ispadam. I to je dio života koji se najviše promijenio - ta nemogućnost prilagodbe uvjetima koji vladaju, nespremnost na pristajanje, na prihvaćanje. Svaka vijest izazvat će identičnu reakciju koju ne znam izbjeći. Ranije sam bila drugačija i iako su me mnoge situacije pogađale, oporavak je bio kratkotrajan. Zato se liječim izbjegavanjem vijesti, stišavanjem radija ili odbijanjem svega onog što bi na bilo koji način moglo ugroziti moju egzistenciju. Je li to moguće? Ne, jer saznanja o onome što ne želim znati dopiru do mene kroz zrak koji dišem. Nema odmora, podočnjaci su sve dublji, a količina gluposti i zločestoće sve veća.
Nenad je zaspao, kao što to često čini u posljednje vrijeme. Mačić se stisnuo uz njega u neku nemoguću kitsch pozu, nakon što smo ga danas okupali prema uputama veterinara. Nedjelja je bila mirna, bez previše posla, bez poziva, provukla se kao da se ništa nije promijenilo. Zapravo više ne znam kako su nedjelje nekad izgledale. Pogled prema njima nekako se zamutio, i sve se čini kao što je bilo. Još uvijek nisu izumili naočale protiv privida. A dobro bi mi došle, jer tema kojom se bavim bolje bi izgledala iz neke "olakšane" perspektive. I tako, u smiraj dana nakon što sam doznala da su radnice Kamenskog predsjednku poklonile metlu i više ne spavaju u šatoru u parku, pogledavam prema mačiću koji leži na leđima sa šapicama u zrak. Jesu li se mačke promijenile? Ili je njihovo ponašanje dio tog privida koji više ne znam s čim bih dovela u vezu?

Sram

Liječnik preko puta mene ne ulijeva mi osobito povjerenje. Ne znam ni sama zašto; postavlja neka pitanja kao da na njih već zna odgovor, a na ono što ga pitam odgovara poluautomatski. "Ne, ne možete ništa napraviti, jednostavno ćete se tako osjećati najveći dio vremena." To me naravno ne zadovoljava, htjela bih neku uputu, nešto što će pomoći da situacija bude drugačija, da je mogu promijeniti kad god zaželim. Ali tako ne ide, morat ću nešto poduzeti, no još uvijek ne znam što bi to trebalo ili moglo biti. Pa i dalje stavljam ruku pod bradu ne bih li na taj način umirila osjećaj napetosti koji osjećam već tjednima. Ponekad pomaže, uglavnom ne. Liječnik ima tik, pomiče nevoljno glavu poput kornjače; nokti su mu vrlo uredni a znanje hrvatskog tipično za njegovu profesiju, rekla bih. Promjena terapije i to je to - vidimo se za četiri mjeseca. Izlazim u sunčano, toplo poslije podne. Bolnica je poluprazna, kao da vrijeme utječe na broj pacijenata i poziva ih da ostanu vani, na zraku, suncu, da se ne predaju. Na povratku doma u parku zamjećujem deke prebačene preko ograde rukometnog igrališta. Na njemu sam nekad davno, još u osnovnoj školi, igrala utakmicu. Bila nam je to nagrada nakon mnogo treniranja i onih manjih utakmica odigranih na školskom igralištu, onom istom na kojem su jednom, godinama prije mene, vježbali moj otac i stric. Deke su neobičan detalj. Različite su, uglavnom smeđe, s onim tipičnim uzorcima koje je moguće zamijetiti kad se na televiziji prikazuju interijeri običnih, pomalo siromašnih domova. Na prostoru ispred igrališta, koje je u stvari jedna zapuštena, neodržavana ploha, nekoliko je klupa. Majke s djecom, poneka starija osoba, ništa posebno. Tu sam davno dolazila s bakom na tržnicu. Seljaci su robu rasprostirali na posve obične, uske drvene klupe kakve više ne postoje. Iza igrališta bio je jedan od najboljih roštilja u gradu, mala prizemna baraka u kojoj se jelo s limenih tanjura, a karakterističan miris širio se čitavim kvartom. Odlazili smo tamo ponekad, čekajući da se oslobodi mjesto za nekim od stolova koji su uvijek bili puni. Početkom Domovinskog rata u zgradu je podmetnut eksploziv; činjenica da je vlasnik Srbin bila je važnija od sve one djece koja se igraju odmah pokraj, u malom parku. Ružnom, također zapuštenom, u kojem su iste 4 ljuljačke i jedna penjalica kao kad sam bila mala.

Papiri i fotografije razasuti preda mnom čine se nesavladivi. Soba u kojoj radim je uska, kao da je iskliznula iz okolnog prostora poput nečeg što nikome ne treba. Zid je drven; to je privremena pregrada obojana u bijelo koja priječi razgovor, možda i razmišljanje. No posao koji se iza njega obavlja ionako je poluautomatski, lišen onog što mi je potrebno da bih u svemu tome pronašla svrhu. Tema s kojom se bavim je teška i naporna sam sama sebi dok ju pokušavam rasporediti u neku smislenu cjelinu. Promatram slike grobova, polurazrušenih kuća i onih koje su u međuvremenu uređene i ispred kojih su ploče s imenima ubijenih. Kolegica mi pokazuje kako izgleda mjesto masovne grobnice nakon što je otkrivena. Sjedim i gledam, razmišljajući ima li smisla baviti se ovakvim temama. Što nam one otkrivaju; što doznajemo o sebi, prostoru i vremenu u kojem egzistiramo, o drugima, njihovim postupcima i sudbinama? Magija kazališta nakratko prekida sumornu atmosferu u kojoj sam se zatekla, no kazališna predstava započinje scenama u kojima plesači izvode kretnje oštećenih, retardiranih, tjelesno nesposobnih. S njima se u izvedbenim umjetnostima rijetko bave, jer ti su pokreti tijela izraz određene nemoći ovladavanja pokretom, nemoći uspostavljanja veze između periferije i središta misli.
Slična nemogućnost karakterizira i situaciju žena čije deke vise uokolo igrališta, radnica tvornice Kamensko koja je, htjela ja to ili ne, postala dijelom mojeg života. Danas su u nju ulazili brojni kamioni, koji će razvesti po svijetu ono što su žene sašile. Već dugo ne rade u tri smjene. Večernja je počinjala u deset, a u isto vrijeme okolne ulice ispunile su radnice poslijepodnevne smjene. Bilo ih je mnogo, tramvaji su bili puni, ispred tvornice dolazili su mali kamioni i kombiji iz kojih im se nudila zimnica, jeftina posteljina, jaja. U ljetnim mjesecima slušala sam kasno navečer kako ih pozivaju preko razglasa da se jave na telefon. Bilo je to doba bez mobitela, bez intimnosti poziva koji je moguće obaviti bez da o tome dozna cijela smjena. Danas s prozora u koje gledam dok zajedno doručkujemo ili ručamo ne dopire više ništa. Zastori su pohabani, posve izblijedjeli od sunca i iza njih nema nikakvog života. Novi vlasnici, ne znam koji po redu, upropastili su tvornicu koja je sad zanimljiva samo kao vrlo vrijedno i vrlo veliko zemljište u središtu grada. I ništa drugo nije važno. Ljudske sudbine, radna mjesta, plaće, činjenica da po nekoliko žena dijeli jedan kruh za gablec i da se pri dolasku na posao u tramvaju ili vlaku skrivaju od kontrole kao da nikog ne diraju. Deke se zrače dok ima sunca, a ne znam što će biti kad započne kiša koja je već najavljena. Čvrsto stežem šaku pod bradom, lupkam se ne bi li prošla napetost. "Morate pronaći način kako ćete se boriti protiv stresa", rekao mi je liječnik. Da, mislim, morala bih pronaći neki način da ne mislim, ne osjećam, ne vidim i ne čujem. Da se provezem pored parka poput mnogih koji ni ne svrnu pogled jer ih se ništa ne tiče, jer se "ionako ništa neće promijeniti". Ipak, oko nas sve se mijenja, nešto na bolje, mnogo toga na lošije. Posljedice za neke bit će strašne. A bol koju osjećam, znajući koliko su male šanse da promijenim svijet nekim čudom u bolje mjesto, pojačana je činjenicom da nas je toliko malo, nas koji "provjetravamo" deke i slušamo njihove osobne pripovijesti. Jedino što nam je trenutno preostalo je slušati.