Jedno šetnjom osvojeno brdo

Fotografija je varljiva.
S prozora u hodniku pokušavam snimiti mjesto gdje sam danas napokon otišla, no snimci koje imam nisu u stanju pokazati ono što želim. U desnom kutu nastojim izbjeći grozd antena za primanje gsm-signala. Ako objektiv moje male kamere pomaknem ulijevo, stari grad u pozadini, koji je u stvari u fokusu mog interesa, počinje se gubiti. Ako iskoristim neku od opcija teleobjektiva, planovi se toliko poremete pa grad izgleda kao da je tu, blizu, a zapravo nije.
Nedjelja je konačno iskorištena za jedno manje istraživanje na biciklu. Krećem prema starom gradu u koji već danima gledam kroz prozor. Ne mogu ga naći na karti, Googlemaps nikako ne shvaća u koje to mjesto gledam. Pa tako nepripremljena (kao mnogo puta dosad, uostalom, priznajem to sama sebi i pritom razmišljam o Andreju) sjedam i vozim se prema sjeveru, u okolicu Graza. Uz Muru mnogi su šetači, ljudi s psima, trkači; čini mi se da ih ima sve više, možda je to moda, kao onaj Nikeov ples koji nas je držao neko vrijeme da bi posve nestao. Staza uz Muru dobro je označena, relativno sigurna, no moj je bicikl običan, tek gradska varijanta nenavikla na puteve pokrivene lišćem i posipane sitnim šljunkom. Dodatno pazim, jer bilo kakav krivi pokret za mene ne dolazi u obzir.
Nakon par kilometara skrećem prema krajnjoj stanici autobusa koji se okreće u podnožju brijega. Ruina Gösting dostupna je pješice, putokaz upozorava da se radi o usponu od pola sata na koji se u početku odvažujem krenuti na biciklu. No, strmina me ubrzo zaustavlja pa bicikl ostavljam svezan uz cestu i nastavljam dalje pješice. Nešto poput strmine goljačkih odvojaka koji se ulijevaju sjeverno od Britanca, razmišljam, pokušavajući odrediti nagib. Uz cestu nekoliko je obiteljskih kuća; posljednja među njima staklena je prizma rastvorena na dvije strane; vjerojatno su tu ulazni prostor i gore ured, zaključujem gledajući Grazere kako s negodovanjem komentiraju kuću, pitajući se kako netko može svoju privatnost do te mjere podijeliti s drugima. Etaže ukopane straga ne zamjećuju, no nije ni važno. Kuća je ionako preambiciozna za okolinu u koju je smještena, neobuzdana u odnosu na okolnu gradnju s kojom je u potpunom nesuglasju. Iako, pogled prema zapadu vjerojatno je divan, šuma je gusta, ne čuje se promet jer autoput obilazi oko brijega, prolazi mu kroz temelje odnoseći buku negdje dalje.
U šetnje po šumi najbolje je odlaziti sam, razmišljam; ne sviđa mi se ideja da netko sudjeluje u toj mojoj borbi s penjanjem, dok otežano dišem i otirem znoj. Na sreću tijelo uspostavlja neki ritam u kojem se usklađujemo, pa relativno lako dolazim do vrha. Putem s lijeve strane zamjećujem prizor koji me podsjetio na onu Silvijinu šumu, no ne vidim procijep koji bi moj pogled dijagonalno povukao u dubinu, prema nekuda. Nezadovoljna sam što nisam uzela fotoaparat; ali koga ja to zavaram, pa ionako ne uspijevam snimiti ono što vidim. Doduše, vizualna potvrda penjanja dobro bi mi došla, da Jeleni pokažem da nije sve prošlo u sjedenju, pisanju i čitanju.
Utvrđeni grad nije osobito zanimljiv, tek ostatak utvrde koja je strateški branila poziciju grada od 11. do 15. stoljeća. Litica s koje se danas vidi rijeka i obližnja autocesta mjesto je s kojeg su se, prema predanju, bacale djevice; pitam se o čemu bi povijest mogla pisati da nema tih pripovijesti o osobama koje zbog nekog razloga nisu mogle opstati u društvu pa su bile prepuštene slobodnom letu. Od Göstinga do Judendorfa idućih je sat i pol, no zaključujem da je to nemoguće izvesti ako još nešto danas želim napraviti. Iako bih rado ponovno vidjela tu prelijepu gotičku crkvu, mjesto gdje smo obično dolazili vikendom dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Na povratku srećem troje mladih ljudi koji se biciklima uspinju do starog grada. Moram priznati da im zavidim; iako imaju bicikle namijenjene ovakvim podvizima, treba to moći. I ponovno mi kroz glavu prolazi Andrejeva rečenica o tome, kakav je užitak pobijediti sebe, uspeti se biciklom do Sljemena, recimo. Ne vjerujem da postoji bicikl na kojem bi mi to uspjelo, pa posve zadovoljna svojim današnjim podvigom vozim do kuće u kojoj trenutno stanujem.
Dugo se istežem na prostirci, pokušavam se uravnotežiti za pisanje koje me očekuje, za sve ono što će ubrzo stići pred mene. Razmišljam o svakodnevici u ovom gradu, jučerašnjem odlasku na plac, prodavačima i štandovima ispunjenima nevjerojatno brojnim sortama jabuka, divnom matovilcu. Na nekom malom štandu pronalazim lokalnog proizvođača sira koji se ne može načuditi maloj količini koju kupujem; nemam to s kime podijeliti, ali zašto bih mu bilo što rekla o sebi, uostalom. Miris nije kao na Dolcu, ali snalazim se, nije to najvažnije o čemu trenutno vodim računa.
Kraj pješačkog prijelaza nekome je ispala grančica imele, uzimam ju i stavljam na bicikl. Na nju dok sam u dućanu pazi Crnac koji prodaje, ili možda dijeli, neke novine; ljubazno me upozorava da ne zaboravim na nju. Ovdje u okolici ima ih mnogo, viđam ih kako se okupljaju ispred smiješne male kuće žuto obojana pročelja. Iznad ulaza na ploči piše Božja volja, a unutra članovi ove slikovite zajednice koja je stigla bog te pita s koje strane svijeta obavljaju jeftine međunarodne telefonske pozive. Preko puta prostrano je dvorište i neka ružna kuća u pozadini; unutra je islamski vjerski centar ispred kojeg često zastaju auti i ljudi se druže drugačije nego Austrijanci. Njihovi su pogledi izravni, priželjkuju neku komunikaciju, no ja odlazim što brže mogu, iznenađena predrasudama koje imam. Ili sam samo malo umorna, i pomalo usamljena u toj ulici u kojoj ne vidim ništa lijepo, i kroz koju nastojim što brže proći.

Riječi, lišće

Jučer sam nakon dugo vremena odlučila pokrenuti se. Sjela sam na bicikl i odvezla se do dvorca Eggenberg do kojeg su već odavno doprle stambene kuće. Smješten je na mjestu koje je nekad moralo biti lijepo, u podnožju brijega od kojeg je danas odvojen cestom. Iza njega gradi se neka velika zgrada koja agresivno ugrožava krhku sliku koju zapažam približivši se povijesnom zdanju. U parku, koji mi se prije mnogo godina činio većim, sagrađen je zgodan arheološki muzej, dok je ostatak nasada brižno restauriran u romantičnu sliku kao vjerojatno jedinu koliko-toliko sigurnu i povijesno argumentiranu varijantu. Neki dijelovi parka podsjetili su me na Maksimir koji je u ovo doba godine, zahvaljujući nevjerojatno lijepom vremenu, zasigurno prekrasan.
Trčim po stazama razvučenima po obodu prostora koji mu danas pripada; šuma je tiha, tek ponekad do mene dopire zvuk malih vozila koja skupljaju lišće (jedan od radnika nakratko je zaustavio stroj i sunča se sjedeći na njemu). Posjetioci su malobrojni, nekoliko majki i baka s malom djecom, uglavno penzioneri koji dolaze u šetnju. Jedan par očito često dolazi hraniti ptice, patke u malom jezercu kojeg nije bilo dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Uz njih nakratko zastaje bijeli paun; vrlo je neobičan i izdaleka se čini da je riječ o labudu. I ostali članovi relativno velike obitelji paunova posve su pitomi, ne bježe, prilaze ljudima prepoznajući one koji im donose hranu.
U park sam dolazila s Ivarom dok je bio mali. Paunovi su za mene zauvijek ostali pamiji, a Graz mjesto u kojem smo s prozora stana u kojem smo živjeli promatrali promet koji je prolazio dalje, prema zapadu. Stan je bio neobičan, s mnoštvom svari koje su pripadale nekom drugom. Naših je bilo relativno malo, knjige koje smo kupovali u engleskoj knjižari na tzv. "UFO"-Platzu, Januschove slikovnice, igračke iz kinder-jaja i one simpatične nizozemske, čijeg se imena više ne sjećam.
Pogled koji mi je trenutno na raspolaganju sasvim je drugačiji; zgrada je nova, a njezina arhitektura ambiciozna. Zovu je Rondo zbog zakrivljene, oble fasade od plastičnih ploča. Žena iz KulturSteiermarka pričala mi je da su ploče morali zamijeniti jer su prilikom neke oluje gotovo sve popadale. Ploče gotovo u potpunosti zatvaraju strukturu zgrade prema vanjskom prostoru, stanovi su orijentirani na drugu stranu, ne onu uličnu, i do njih se dolazi preko vanjskih hodnika iz kojih se pogled nigdje ne pruža. No, naša je pozicija mnogo bolja. Do stana se dolazi liftom, a iz njega pruža se pogled na obližnje brežuljke do kojih bi željela otići. Vrlo je mirno i tiho, zvuci prometa polako se razgrađuju na nižim katovima i do mojeg - petog - dopiru samo šumovi. Čak ni golema dizalica koja označava susjedno gradilište nije glasna. Jedino društvo koje mi dolazi u "posjet" jedna je vrana koja se ne želi fotografirati, i lijepa crno-bijela golubica. No, od mene ne dobivaju hranu. Moraju se snaći negdje drugdje.
Stolove u stanu povezala sam u jednu liniju i gotovo u potpunosti ih prekrila knjigama, papirima, bilješkama, fotografijama. Na prozorskoj klupčici odlažem materijale koji mi trenutno ne trebaju, zatrpavam sve oko sebe riječima koje sam ispisala, koje ću tek napisati. Budim se u noći jer mi neki dijelovi Barthesove Svijetle komore ne daju spavati; ne sjećam se kad sam posljednji put doživjela da mi intenzitet rada na tekstu prekida san, da me bude riječi i slike, o kojima još nešto želim reći. U poštanskom sandučiću na kojem je privremeno zalijepljeno moje ime nalazim Irenino pismo; "starinsko, pisano rukom, kao iz povijesti", kaže. Već dugo nisam nikome pisala rukom, osim kratke poruke koje ostavljam zalijepljene po stolovima i drugim površinama. Pismo je lijepo, pozitivno, već dugo od nje nisam dobila taj tračak nečeg, za čim sam na neki način čeznula. Čudna je ta komunikacija, koja u pisanom obliku funkcionira na jednoj posve drugoj razini nego onoj, kad smo u zajedničkom prostoru. Izravnija je, zanima se za ono bitno, za napisano, za smisao koji se nalazi izvan rezultata medicinskih nalaza ili slike društva o kojoj ionako sve znamo.
S malo ljudi razmjenjujem pisma (poruke, e-mailove ili one simpatične skype-razgovore upotpunjene trepčućim sličicama) koje je vrijedno zapamtiti, spremiti. Imaginarni prostori koje zapremamo ispisanim riječima, poput ovog bloga, vrlo lako mogu biti ugroženi, nestati, ugasiti se. Papir gurnut u neku ladicu izdržati će daleko duže. Ležim na klupi nakon što sam uz nju izvela nekoliko serija vježbi, razmišljajući je li to dovoljno (Jelena bi vjerojatno rekla da nije). Iznad mene u krošnji s koje je gotovo posve popadalo lišće, kosovi, svrake i sjenice određuju svoje teritorije. Glasni su, a zbog njihove rasprave odjednom s vrha stabla zalepšali su posljednji, već gotovo posve osušeni listovi. Okreću se oko sebe u skladu s nekom njihovom logikom koju bi fizika vjerojatno vrlo jednostavno objasnila, no meni se čini kao da u njihovom padu postoje razlike, kao da je svaki za sebe odlučio zapisati u toj dražesnoj vrtnji svoj jedinstveni posljednji trag. Ne sjećam se da sam ikad ranije vidjela takav prizor, jer rijetko sam kad ležala ispod stabla. Jesam li uopće? Nebo je plavo i nevjerojatno je ugodno za ovo doba godine. Dišem i gledam listove kako padaju, no nijedan nije pao na mene. Kao da su se u posljednjem trenutku izmakli i odlučili završiti negdje pored, ne smetajući moj kratkotrajni predah.

Bez grada

Uvijek kad kažem Silviji da sam nešto snimila, ili da idem nešto raditi s fotografijama (osim kad o njima pišem), osjećam se smiješno. Naravno, ona mi šalje one male, simpatične znakove podrške putem skypa, a ja nakon toga krajnje ozbiljno pristupam zadatku. Prebacujem fotke s male digitalne kamere na laptop, uspoređujem ih, pitam se koja je bolja, i zašto; koja me bolje predstavlja (najveći dio fotki snimio je Nenad, i ja sam navikla da njegov pogled zapravo predstavlja moj). Došao je trenutak da promijenim i ovu iznad posta, zima je pred vratima, bliži se Božić pa mi se ovaj kasnopopodnevni snimak Mure i neobičnog "mosta" koji je napravio Vito Acconci čini posve primjeren. Doduše, osvijetljen je plavim lampicama, ne crvenim ili bijelim, no njegova začudnost ono je što me i dalje privlači. Posve je neočekivan u maloj štajerskoj zajednici, no kad ga promatram zajedno s onom optički aktivnom, napetom formom Cookova Kunsthausa, ne mogu ne biti zadovoljna onime što vidim.
A koji drugi prizor staviti? Onaj praznih ulica dok idem u biblioteku (jer, ovdje svi rade i nikoga nema na cesti osim pokojeg penzionera i majki s malom djecom); ili prizor polica ispunjenih desetinama tisuća knjiga među kojima pronalazim mnogo onog što me zanima, dok naposlijetku posve onemoćala ne shvatim da sve ionako ne mogu niti uzeti u ruku, a kamoli nešto više. "Sama percepcija svojevrsni je oblik halucinacije.", piše Siri Hustvedt u svojoj novoj knjizi. Mogla bi se složiti s njoj, osobito dok posrćem nakon 8 i više sati provedenih gledajući i čitajući, udišući bibliotečnu prašinu, nesposobna u svoje vidno polje uvesti više bilo što.
Prije par dana, nakon ne znam koliko dugo vremena, ponovno sam putovala vlakom. Do Beča traje dulje nego autom, ali nekako sam odlučila da mi je ovo vrijeme ionako poklonjeno, pa zašto ga ne iskoristiti za čitanje, recimo. U Beču kao i obično neopisivo mnogo toga za vidjeti, no snalazim se brzo, dovoljno dobro poznajem grad da mogu precizno podijeliti raspoloživo vrijeme. Odlazim u dva dijela grada u kojima dosad nisam bila, u WUK gdje su Tonja i Ivana napravile izložbu, izuzetno zanimljiv prostor u kojem se osjeća visoka razina kreativne energije raspoređene po radionicama, izložbenim prostorima, svim onim sobama iza ciglenih pročelja kompleksa koji je izdržao nalete svih mogućih interesenata. Posvuda gdje se okrenem Beč se mijenja, nastaju nove zgrade i jačaju inicijative koje prozivaju gradske vlasti zbog sve očitijeg smanjenja javnog prostora koji je jedan od razloga zašto ovaj grad ocjenjuju visokim ocjenama. Kasno popodne Dražena i ja odlazim0 u Brot, novi umjetnički centar u jugoistočnom dijelu Beča. Bivši mlin i tvornica kruha pretvaraju se u stambeno-poslovni centar; riječ loft je ključna - planovi budućeg izgleda predočeni su na karakterističan način, s prostorijama neuređenih zidova, vidljive strukture i improvizirane rasvjete koja podsjeća na tvorničku. No, još ničeg nema, samo je glavna zgrada pretvorena u izložbeni prostor u kojem su istaknute/zadržane spomenute kvalitete. I u ovom slučaju sačuvana je zgrada koja je dio odavno realiziranog urbanog integriteta. Nema potrebe za rušenjem, novo bi ionako moglo samo biti lošije od ovog, na što su svi već navikli. Kratko komentiram s Draženom Zagreb, sve one potencijalne prostore koji bi isto tako mogli postati mjesta s toliko potrebnim sadržajima. Raspravljamo o novim stambenim zonama u kojima nema ničega osim nizova neinventivnih stambenih zgrada; loših kopija poslovnih objekata generičkog dizajna (malo je arhitekture) i stotina četvornih metara shopping-centara kao jedinih "javnih" prostora u koje se izlazi, u kojima se odvija "društveni" život naše male zajednice.
Kasnije čitamo odvratni komentar objavljen o Fabijaniću koji se protivi izgradnji parkinga ispod HNK. Argumenti su uvijek isti, glupi i posve krivi; "novinar" se poziva na Beč ne vodeći pritom računa o kilometrima novih podzemnih linija koje su u ovom gradu izgrađene posljednjih dvadesetak godina. Ne razmišlja o brojnim malim parkiralištima unutar stambenih četvrti, ne uzima u obzir činjenicu da grad ne čine parkinzi i arogantno iskorištavanje prostora. No s kime to raspraviti kad je scena mlitava, a ljudi pasivni, jer svatko želi dio svojeg - gradskog - kolača, bez obzira što su rezultati promašeni, što nema vizije, što zapravo više nema grada. Sjećam se Fabijanića dok sam pisala o njegovom prijedlogu uređenja HNK-a prije mnogo godina, civilizirane, građanske vizije arhitekta koji senzibilno predlaže promjene u središtu grada, kao uostalom što je napravio i u slučaju trga (ako se ona zelena površina iza Rudolfove vojarne može zvati trgom) u mojem susjedstvu. Planovi, kojih će se dohvatiti političari prije izbora... Grad, kojeg više nema.
U Grazu stanujem na petom katu zgrade koju zovu Rondo, vjerojatno zbog njezina zakrivljena pročelja sastavljenog od plastičnih ploča. Zgrada je neobična, nespretna, no stanovi koje Ured za kulturu Štajerske daje na korištenje umjetnicima (i po prvi puta jednoj kritičarki, btw. - mislili su da sam pjesnikinja) su ugodni, tihi i mirni.
Spisateljska oaza. Svako jutro pred prozore dolazi jedna vrana, čeprka nešto među oblucima koji prekrivaju površinu nad donjim katom. Nigdje ne vidim mačke, osim kad mi Nenad ne omogući razgovor preko skypa. Tada sjeda s Nietzscheom na kauč, mačak se previja od dragosti, čuje mi glas.
I ovdje i tamo, kao i obično razjedinjena, raspolovljena.

Djetinjstva

Gledam ju dok se njezino sitno tijelo trese od nemoći. Nervozno odgovara na telefon, moli, jeca, diže se od stola, odlazi u susjednu sobu, nastoji razgovarati. Nervozu je prenijela na sve nas, koji joj nastojimo pomoći. Ima li uopće izlaza? Pogledavamo se pitajući se o kakvim se to roditeljima radi. Pokušavam se prisjetiti sličnih situacija iz svog djetinjstva, no ne nailazim na nešto slično što se dogodilo u toj dobi, kad smo bili na fakultetu. Do kojeg trenutka vladamo njihovim životima; kad ćemo ih konačno pustiti od sebe i dalje nesigurni u ono što čine, ali istodobno svjesni da moraju proći ono što smo i sami jednom prolazili?
Ivarov osjećaj za ugrožene je snažan; utječe i na nas, uključuje nas u "akcije spašavanja", uvlači u odnose za koje nismo znali da će postati dijelom našeg života. Njegova prijateljica tako je postala i naša prijateljica, a mi se ne možemo načuditi mentalnoj agresiji oca koji prijeti, koji do nje dopire iako je udaljen kilometrima, koji slama njezinu volju na što ona pristaje, jer jedino, kako se čini, želi da ju voli i prihvati onakvu kakva je.
Sjedim na kauču i slušam što mi priča. Pritom se neminovno sjećam svog djetinjstva, svojih odlazaka, odrastanja. Pokušavam ju umiriti prepričavajući neke situacije koje se ne daju usporediti s njezinom, no razgovor godi, opušta. Jednom kad sam odlučila otići, nisam se više vraćala. Doduše, nije to nitko od mene ni očekivao, odgajana sam slobodno, svjesna odgovornosti koju su usadili u mene.
Odlazak je bio povezan sa zajedničkim životom s Nenadom, isprva u nezaboravnim iznajmljenim stanovima - Zaprešić, Laginjina, kasnije Antwerpen. Uvijek iste ružne kuhinje, miris koji nije imao ništa privlačno niti poznato. Kuće u nekim čudnim dijelovima grada do kojih smo putovali autobusom, ili tramvajem. U Antwerpenu, vlasnik jednom nije platio račun za struju. Sjećam se kako sam otvorila vrata ljudima iz električne kompanije koji su plombirali brojilo. Ne znam koliko je trebalo da nas ponovno ukopčaju, no i tada sam znala kako je odluka o odlasku teška, jer uvjeti u koje odlazimo nisu često bili u našu korist.
S druge strane, gledam svoju obitelj u kojoj neki nikada nisu nigdje otišli. Možda se radi o generacijskom problemu, vezanosti za roditelje, o činjenici da im je rat promijenio kut gledanja, liniju kretanja. Ipak, mnogi su njihovi prijatelji napustili svoje domove, otišli daleko u svijet iz kojega se vraćaju na proslave mature, ili sprovode. "Ostati ili otići?", pitam se, uroniti u nepoznate mirise, pristati na tuđe uvjete, zaspati među plahtama opranim u iznajmljenoj mašini. Nijedna situacija nije jednostavna, nema jednoznačnih odgovora. Ona je trenutno odlučila dati svojima šansu; možda ipak nije sve izgubljeno. Iako mi je drago zbog toga, ne mogu ne zapitati se kakvi su to roditelji koji smatraju da mogu zaustaviti dijete u njegovu razvoju, u dobi kad uživaju u najboljim godinama studirajući ono što ih zanima, kad počinju otkrivati svijet na svoj način.
Ne želim gledati kroz prozor, vidjeti njezina oca koji nas je optužio za otmicu. Ne mogu pristati na te sapunaste, lažne odnose u obitelji kojoj nije jasno da netko može imati bolesnu štitnjaču; ne prihvaćam ljude koji smatraju da je stres nepostojeće stanje, da djeca u toj dobi ne moraju uzimati lijekove, da je sve to jedna izmišljotina koju je moguće isprati molitvom u obližnjoj crkvi. Ne želim razgovarati s nasilnicima kojima ono ljudsko - nije sveto.
Nije ni čudno da se užasavam većine ljudi, njihove neosjetljivosti, površnog poimanja drugih. Kao da je cijeli svijet stvoren na njihovu sliku i priliku, točnije, onu koju su naslijedili od istih takvih roditelja. Brinem se hoće li izdržati; hoće li u ključnom trenutku netko biti kraj nje, izvesti ju, pokazati da je svijet velik i da nema granica osim onih, koje sami postavljamo pred sebe.
Nikad nisam bila u prilici dokazivati roditeljima osjećaje potencirajući svoju poslušnost. To mi je oduvijek bilo strano, ta umiljavanja, "5-nula" opcije začinjene brojnim aktivnostima što je sve trebalo pokazati nečiju uspješnost. Ne djeteta, naravno, nego roditelja. I na kraju, što dobivamo? Ono što i zaslužujemo, rekla bih. Svoje zadovoljstvo nisam morala dokazivati napadnim haljinama i visokim petama na maturalnom plesu, dosadnim opaskama na roditeljskim sastancima na kojima su gotovo svi neprekidno pričali o tome kakvi su oni bili. A njihova djeca? Ne znam ni sama, nema pravila koja bi vrijedila za sve. Ali znam, da dok sjedim u društvu djeteta koje se trese i jeca, koje želi svoju privatnost i svoj dio prostora u kojem će se slobodno razvijati, sretna sam što nikad nisam bila u prilici osjećati isto.
Jednom mi je Irena spomenula,da to što nema djecu ne znači - da nema djecu. Neku usvajamo, ne nužno pravnim činom, nego razgovorom, poslanom porukom, postavljenim pitanjima i slušanjem njihovih odgovora. Obitelj nam postaju prijatelji, tuđa djeca, pa čak i prijatelji naših roditelja s kojima o mnogočemu lakše razgovaramo, jer im manje toga zamjeramo. "Nema granica", ponovno joj kažem, dok ona u mašti već podiže zid u roditeljskoj kući nadajući se konačno osami. Čekam da konačno uzme fotoaparat i počne snimati. Možda će tada bolje vidjeti to, o čemu razgovaramo.

Endlich etwas uber Graz

Kiša je, ne prestaje. Vlaga čini svoje, ne podnosim ju već dugo vremena. Čini me usporenijom, tjera me da oko sebe istovremeno i zračim i grijem kako bih uspostavila neku koliko-toliko prihvatljivu atmosferu. Otežava mi disanje, uvlači mi se u kosu. No ipak, bez obzira na svu "muku" prihvaćam to stanje, jer ionako ništa drugo ne mogu. Pa cupkam pored Nenada po lokvama, nogavice poput lakmusa upijaju suvišnu vodu dok se provlačimo onim starim putem preko pruge do Doma sportova. Posljednjih godina rijetko tamo odlazimo, koncerata koji nas zanimaju nema u tolikom broju. Putem se prisjećamo koga smo sve vidjeli, no toga je toliko da ubrzo odustajemo. "Znaš li koji je bio naš prvi službeni izlazak na neko javno mjesto?", pita me. Umirem od smijeha u sebi, razmišljam o tom "službenom izlasku" ali mi ništa ne pada na pamet. "Bila je to kazališna predstava u Kulušiću", nastavlja, a ja, kakva već jesam, čudim se da se toga sjeća. Kulušić sam zapamtila po par koncerata, onih legendarnih, zatim po odlascima na čagu, glazbi Ramonesa, Blondie, Pistolsa, po Neveni koja je očijukala s jednim od Idola. Ta mi kazališna predstava izgleda nije ostavila neki dojam.
Zato su me Massive Attack oduševili; ona suha, pikselizirana slika u pozadini, kao i korištenje svjetla kao privremenog gradivnog elementa prostora. Volim one čudne, na prvo slušanje ne toliko privlačne uvode nakon kojih slijedi energija kojoj se teško oduprijeti. Sviđa mi se meki, topli glas Daddy G-a, komentiram nešto Nenadu o tome, no s njim o glazbi nije jednostavno razgovarati. "Sve me to podsjeća na elektronsku verziju Floyda", veli, pa odustajem. Još poneki komentar o Stonesima i razgovor o glazbi naprasno završava.
Danas u autu, dok me vraćaju u Graz, obojica nešto pričaju o muzici, autorima za koje sam možda i čula no njihova mi imena ništa ne znače. Ivar ponovno svira, okupili su neki mali trio koji bi izvodio jazz standarde. Miljama daleko od mojih interesa, naravno; pomišljam na svog oca koji me većinu djetinjstva nastojao obratiti na tu glazbu, no bez osobita uspjeha. Iako sam čula skoro sve što nalazi se u njegovoj pregolemoj diskoteci; unatoč tome što sam slušala sve moguće koncerte u Zagrebu, upoznavala se s nekim pjevačima i sviračima. Jazz je za mene ostao zatvoren u sobi mojih roditelja, toj maloj prostoriji čiji su zidovi u potpunosti bili prekriveni stalažama s knjigama i tisućama ploča. Za svaku je znao gdje se nalazi, tko što izvodi, kad je i gdje snimljena. Hodajuća enciklopedija jazza. Danas ga preko skypea gledam kako sjedi u fotelji, gladi mačku i pita me nešto što smo zaboravili iskomunicirati. Kao da sam i dalje tamo, iako sam dvjestotinjak kilometara udaljena.
Stan u Grazu je zgodan, malo prazan jer ipak su to atelijeri primarno zamišljeni za umjetnike. "Ti si pjesnikinja?", pita me žena koja je zadužena za moj boravak. "Ne, bavim se s umjetnošću i pišem", odgovaram nastojeći pritom uravnotežiti misaoni pogon koji sam prije par tjedana ozbiljno pokrenula kao što to uvijek činim prije nego počnem pisati. Sve drugo ostaje na čekanju.
Sjesti za stol, rasporediti knjige i bilješke, razvrstati autore. Navikla sam na svoju radnu sobu iz koje se pogled na neobičan način probija van, u prednje dvorište, koja mi nedostaje. Onaj betonski bunker dosta sam uspješno skrila nekom biljkom koju mi je prije par godina poklonila Mirjana; tražila je udomitelje za biljke koje više nije mogla držati u stanu jer su ga pregradili. Razvija se vrlo dobro, paše joj mjesto na koje sam je preselila nakon što su dečki obojali sobu, pa mi to pokazuje lišćem koje je raširila poput nekog pauna. "O čemu će biti knjiga?", pita Ivar; nabrajam mu imena autora a on ih redom komentira. Ni sama ne znam koga sve zna; Silviu, naravno (uvijek kad ju spomenem komentira onu fotografiju koja je naknadno postala par prizoru s vlakom u koji volim gledati; ne sviđa mu se ta kombinacija, a i meni je neobična, nisam ju doživjela).
Neki je dan spomenuo da čita što pišem, iako je mjesecima postavljao pitanje "tko će to uopće čitati, koga to uopće zanima". Ni sama ne znam odgovor na to pitanje. Zašto čitamo ono što drugi pišu? Kako knjige dolaze do nas; koji su razlozi da neke dospijevaju u naše ruke, a za mnoge nikada nećemo ni čuti? Mislim o tome dok čitam Siri Hustvedt, novi roman u kojem procese sjećanja i istraživanja onog prošlog mogu usporediti s onime što i sama proživljavam. Zamišljam sliku prozora s kojeg njezin lik prati što se događa u okolici njegove kuće; naslućujem zvukove koje opisuje i koji me podsjećaju na ono što često i sama čujem dok sam u kući. Zovem Sonju jer smo nekad zajedno čitale, ne mogu se sjetiti naslova neke knjige o kojoj smo pričale sjedeći na hladnim stubama u našoj kući. Naravno, ona se svega sjeća, a ja ostajem kao i obično posramljena i začuđena kako sve to pamti. Razgovor s njom odvija se brzo, kao da nikad nismo prestale pričati iako se zapravo viđamo vrlo rijetko. Želi se odseliti iz Čanićeve, što razumijem iako mi nije drago. Jer, Čanićeva bez nje ne bi bila ista. No, ionako se sve promijenilo, pa ni mi nismo više isti.
Ivar planira probe; mi pokušavamo uskladiti rasporede, dužnosti. Nabrajam Nenadu što sve moram napraviti iduće godine, lista je opsežna i zahtjevna. "Zašto ne možeš pisati doma?", veli Ivar, "zar planiraš još nekud otići?". Pokušavam zamisliti tu nepreglednu kolonu mailova koji se svakodnevno slijevaju, u kojima stalno pristižu neka nova zaduženja, dodatne obaveze. Isključiti se, ugasiti zvonjavu telefona, ugasiti programe koji druge obavještavaju da smo stalno dostupni. Biti sama sa sobom, probati posložiti ono o čemu mjesecima razmišljam, nadajući se da mi se projekt neće rasplinuti. Sjediti čvrsto u stolici - i pisati.

Biranje zvukova

Sjedim i slušam Nenada kako traži zvukove koji će ga upozoravati kad ga zovemo Ivar i ja. S druge strane plešu zvijezde, okružena sam nekim neobičnim, generičkim zvucima koje ne dovodim u vezu ni sa čime što znam, što me zanima. No ova umorna subotnja večernja atmosfera zapravo je najbolje što se dogodilo tijekom dana, koji je kao i mnogi prije toga bio naporan, prenaporan. Mislila sam da ću blog pisati na novom kompu, no i dalje sam uz Nenadov mac, stvari u životu ne moraju nužno završiti onako kako bi trebale. Najgore je što me svaka takva situacija košta previše, što unatoč iskustvu nemam zaštitni mehanizam, neku mogućnost da uokolo sebe na brzinu izgradim zid koji bi me zaštitio od tuđih grešaka, nepotrebnih propusta, zajedljivih komentara, tko zna čega sve ne.
Mačak se danas konačno smirio, nakon mnogo dana. Spava jer mu je zima, jer je jučer nesmotreno otišao i vratio se jako kasno, negdje u noći, kad me uspio probuditi svojim skokom na kvaku. Baš me zanima što li je radio, koje ga je to (neugodno) iskustvo prizemljilo, iako moram priznati da mi nije žao što je tako. Ivara nema, prati Ninu na njezinom "zvjezdanom" putu dok odrađuje obveze. Oko mene lišće, mala zelena površina u stražnjem dvorištu ne izgleda onako kako sam priželjkivala, javor je u lošem stanju, ne znam što se s njim događa, dok je bršljan na sreću u najvećoj mjeri preživio. Njegovi listovi postaju crvenkasti, koloriraju sivo dvorište u kojem nisam željela boje osim ovakvih povremenih promjena. Sviđa mi se kako izgleda, iako mi lišće koje pada ide na živce, trebalo bi ga stalno mesti a tko za to ima vremena, volje, snage?
Zapravo su napori koje svakodnevno ulažemo toliki da više ne znam otkud snaga za njih; uzaludnost svakodnevnih poslova je neminovna, no bez njih prostor u kojem jesmo ne bi bio ovakav, ne bi u njemu uživali onako kako nam to trenutno uspijeva. Iako mrak pada vrlo rano, iako je zahladilo a na ulici još uvijek nisu upalili rasvjetu. Gledam je li se što izmijenilo, no sve ostaje kako je bilo. Mali neuredan park u dnu ulice, zapuštene kuće, smeće. Golubovi koje moj otac uporno hrani još se drže, susjedov pas zavija kad god prođe neko vozilo s upaljenom sirenom. Najljepša je tišina koju ćemo čuti sutra, kad nema prometa i kad zbog praznika nastupa neki prividni mir. Možda čak i ona susjeda, koja svaki put kad ulazimo u kuću doslovno ispada s prozora, ostane unutra zadržavajući svoju znatiželju iza zavjesa kroz koje već godinama proviruje.
Čitam novu knjigu Siri Hustvedt, zapravo sam na početku, preuzela je ulogu pripovjedača koji posprema za svojim umrlim rođakom. Bože, koliko toga čovjek mora raščistiti u životu za drugima, za sobom. Nedavno sam najveći dio svojih stvari temeljito pročistila, ali još uvijek smo okruženi s previše toga. Čega se odreći, kako odlučiti što nam od knjiga više ne treba, što više nitko neće čitati, kako bismo napravili mjesta za nove. Pokušavam nešto ponuditi antikvarijatu, ali nema velikog interesa. Gledam u ladicama zbirku satova koje smo svojedobno kupovali; u drugoj su sunčane naočale od kojih većinu više nema smisla nositi. Količina stvari je nezamisliva, kutije lego-kocaka, brojne Ivarove igračke s kojima se još ne želimo rastati, slike koje više sigurno nećemo staviti na zid.
Okružena sam i fotografijama, radovima umjetnika o kojima pišem. Danas na brzinu s Anom promatram prizore s minskih polja, iz prostora u kojima su se zbile masovne egzekucije. Prizori su na prvi pogled predivni, osim onog jednog zastrašujućeg - vrata s nadsvjetlom koje jedva zadržava prodor nekog hladnog, blještavog svjetla iz pozadine. Iza njenih radova su Elvisove fotografije o kojima mi je neki dan pričao, složeni prizori s izrezanim dijelovima koje treba predstaviti na pravi način. Strategija interpretacije. Odluka o njoj nije jednostavna, nosim ju dulje vrijeme u sebi; "vrti" se u mojoj glavi dok radim neke druge svakodnevne stvari, ili dok obavljam one poslove koji nisu kreativni, koji zahtijevaju "tek" moju koncentraciju.
Čula sam se s Irenom, kaže da griju samo jednu sobu, ne znam je li to pametno, ta vrsta štednje. Do koje mjere se uopće mogu "stisnuti", čega se svi mi još moramo odreći u vrijeme dok drugi olako rasparčavaju tuđe? Sistem je nemilosrdan i nejasno mi je kako se mnogi u njemu snalaze. Pričamo o cjepivu protiv gripe, naravno da se nećemo cijepiti, poduprijeti tu globalnu farmakološku zavjeru. Pričam joj o sudaru, umoru, o nemogućnosti izgovaranja rečenice poput "Ne, ne mogu, ne stižem...". I sjetim se pritom Nade koja ne znam koliko sati dnevno sjedi za tekstovima, piše, uređuje, dotjeruje, dogovara s Andyjem najbolje varijante. Komentiramo neke nepravde, i dalje ujedinjene u ideji dovršetka te priče u koju smo uložile mnogo vremena, truda, snage da izdržimo do kraja.
Umjetnost me ne čini umornom. Takva sam zbog onih ljudi koji bespotrebno troše moje vrijeme, koji stalno nešto trebaju, koji nemaju razumijevanja. No i za to postoji lijek. Ako ne drugačije, spasit će me privremeni odlazak.

Promjena perspektive

Neobičan osjećaj. Satima gledam stare filmove, isječke iz Dnevnika, emisija koje su dio mojeg djetinjstva, no o kojima uglavnom ništa nisam znala. Spikeri-voditelji sjede u sivim studijima, slike su tamne, neprivlačne, jezik programatski, generički, ne govori ništa. Svi mahnito puše u praznim studijima, sjede za nekim blesavim stolovima namrštenih čela, prave se važnijima i ozbiljnijima no što u stvari jesu (ili su bili). Neke od njih znam, pojedine političare nemoguće je zaboraviti, neke voditelje i spikere upoznala sam surađujući na HTV-u i radiju. Ne znam hoće li se uloženi trud na kraju isplatiti, no što mi drugo preostaje nego da radim.
Dok sam jutros išla na telku, jedna me žena u autu skoro pregazila. U posljednji trenutak sam se izmakla, lupila je po mojoj (novoj) torbi i otišla. Nije se ni osvrnula. Jutro je bilo svježe, ulica posve prazna. Ostala sam stajati na cesti ne vjerujući da je to moguće. Što mi se još treba dogoditi? Zašto se sve to događa? Probala sam dobiti Nenada, no ne javlja se; ne znam ima li uopće smisla s nekim dijeliti tu strahotu, to prolaženje, nezaustavljanje, nebrigu. Ne znam jesam li bolja zbog toga što brinem i što stajem; možda nas to u konačnici ne razlikuje jedne od drugih, no ipak, sigurna sam da ova arogancija nije nešto što bih željela da je dio mojeg bića.
Silom prilika hodajući, gledam sve oko sebe na drugi način. Ono što volim dok sam u autu izdvojenost je od zvukova, mirisa, topline/hladnoće. Zatvorenih prozora i uz glasnu glazbu uspješno se već godinama izoliram od svijeta. Od svijeta, koji mi u svojoj grubosti ne treba; grubosti koja me ne stavlja u bilo kakvu drugačiju poziciju osim one izbjegavanja.
Nakon izlaska s telke, prolazim starim Trnjem. Isprva se ne snalazim; malene ulice kroz koje nikad nisam prošla ničime ne izazivaju pozornost. Niz prizemnica, tek pokoja katnica, no ne onako agresivne kao na Trešnjevci i drugdje, gdje su “domaći poduzetnici“ svoju “uspješnost“ dokazali podizanjem višekatnih nakaza s kojih padaju balkoni, a njihova ružnoća i grubost izvedbe uvijek su me čudili: tko uopće želi stanovati u takvim uvjetima?
Pokoja tabla s istaknutom “kućnom“ djelatnosti pokazuje da su u tom zaboravljenom dijelu grada postojale društvene razlike. Kraj tih sam kvartova prošla nebrojeno puta vidjevši tek pokoje sljeme krova, ili stablo koje se otelo kontekstu okoliša u kojem raste. Postoje stube za koje nisam znala; pokraj autobusne stanice kraj koje prolazim zamjećujem tablu nekog improviziranog hotela do kojeg gosti teško da će ikada stići. Gledam kamene kocke kojima je popločana okolina Holjevčeva spomenika. Prijelazi su grubi, djeluju kao da po njima rijetko tko prolazi. U autobusu s kojim se vozim do pothodnika niz nezainteresiranih lica; šok su mi ljudi u tramvaju u kojem je vruće, u kojem oglasi nemaštovito obavještavaju o tko zna čemu, a žena na obližnjem stolcu nemarno žvače sendvič iz kojeg se širi miris neke jeftine salame. Gledam ju kako jede u tom prljavom ambijentu, nemarna prema sebi, puna mrvica koje grubim pokretom ruke ovlaš otresa sa sebe. Ništa lijepo, miris je neizdrživ pa otvaram prozor pitajući se hoće li se netko buniti. Na sreću, ne stanujem na kraju svijeta, vozim se po obodu centra grada dvojkom svjesna da je jedina lijepa slika koju sam vidjela Botanički vrt; barem jedan njegov dio, onaj u kojem su se potrudili zadržati slikovitost nečega što je Zagreb kanio postati, vremenom odustavši.
Razmišljam o slici koju ostavljamo svijetu. Mirjana mi je jučer spomenula kako se jedan dan ugledala u staklu izloga nekog dućana; zajedno se smijemo slici koju o sebi imamo iz nekog prethodnog vremena, dok nismo borale čelo, dok je naš odraz bio sličniji onome kakvima se zamišljamo. Danas je slika posve drugačija, povratka nema. Bez obzira na uloženi trud, proliveni znoj, utrošene novce. Iskustvo nas je izvitoperilo, hormoni stvorili onu neprivlačnu oteklinu na dnu vrata (štitnjača i kod nje čini taj “dodatak“), pokušavamo zadržati stil, hodamo odvažno, naravno da ne odustajemo. Zanimljivo je da jedinu priču o svojevrsnom odustajanju slušam od kolege koji mi priča o starenju kao svjesnoj odluci o trenutku kada se više ne treba brijati niti uređivati, jer je to odustajanje u stvari neka vrsta slobode. Slušam ga razmišljajući zašto mi to priča, zašto uopće slobodu dovoditi u vezu s nečim takvim? No svi smo različiti, nema osude.
U prednjem dvorištu upaljeno je svjetlo. Jedan neobičan odraz dopire do mene, svjetla koja se raspršuju po površinama. U Kamenskom već dugo vremena nema noćne smjene. Nekad su svjetla stare tvornice bila upaljena na svim katovima, a ljeti se kroz otvorene prozore čuo glas voditelja smjene koji je pozivao radnice na telefon. Danas nema te zvučne pozadine, ulica je pomalo mračna, ne osobito prolazna. Ugašeno svjetlo s druge strane ulice mi nedostaje, ni sama zapravo ne znam zašto. Čini mi se kao da se radilo o nekoj bliskosti - iako nikoga nisam znala - bliskosti koja se pokazivala u svom elementarnom obliku. Svjetlu koje je naslućivalo neko zbivanje, neki život, neki drugačiji smisao. Posve drugačiji od one žene jutros, koja se nije osvrnula.

Nebo Nad Berlinom je sivo

Hladno mi je. Ne samo zbog hladnoće koja je došla iznenada, iako smo znali da će naposlijetku prestati ljeto, i da toplina uz koju smo još do prije par dana uživali ne može trajati dovijeka. Pitam se, od čega smo sazdani; što nam je ispod kože, što u onom sloju koji nas obavija, koji bi nas trebao štititi, no ponekad se onako neočekivano izmakne, ne omogućivši nam da se pripremimo za ono što će uslijediti.
"Danas pišem blog", kazala sam Nenadu, no on je to već znao, priredio je laptop da ga ne moram uokolo tražiti, svjestan do koje mi mjere taj sat vremena treba nakon svega što se dogodilo. A počelo je savršeno, jer smo dva dana nakon što se Ivar vratio iz Amsterdama sjeli u auto i otputovali u Berlin.
Čini mi se da se nikad neću zasititi tog grada; poznajem ga, izgleda, bolje nego Zagreb. U svakom slučaju, zanima me daleko više, a i pruža mi neopisivno više onoga što mi treba kako bih koliko-toliko normalna dočekala idući dan. Vožnja je uobičajeno kratka, pomalo je zastrašujuće koliko brzine omogućuju da 1000 km prijeđemo a da ih zapravo ne osjetimo. Stanke uobičajene, već sve znam napamet, kao i one rečenice koje izgovaramo na putu, neopterećni svakodnevicom, brigom o koječemu - odlasku u dućan, računima, o onome čega ima ili nema u frižideru.
U Berlinu, svi su ljubazni. Ne samo što im je to dio posla, nego i mentaliteta; neka finoća i spremnost da nas se sasluša, da se pročavrlja s blagajnicom u Povijesnom muzeju o cijeni engleskog izdanja kataloga; da se s konobarom komentira čaša vina, ili što već. Prvi dodir s hladnoćom koja se neumoljivo približava dogodio se upravo u Berlinu. Unatoč proslavi 20. obljetnice ujedinjena i povremenom suncu ne sjedimo vani, iako bismo to željeli. Usred brojnih turista vodimo Nenada na Babelplatz da vidi spomenik spaljenim knjigama; odlazimo u Bernauerstrasse jer sam negdje pročitala da su u tom kvartu podigli spomenik vojniku koji je preskočio Zid koji u tom trenutku nije bio posve dovršen, a čija je fotografija postala dio slike toga grada. Zanimalo me vidjeti kako je to kad se jedan medij - fotografija - pretvori u drugi - skulpturu. Rezultat je porazan. U neposrednoj blizi jedan je od meni najdražih spomenika Zidu, no uz njega neke mlade turistkinje izvode neki glupavi foto-performas, glumeći da se penju uza zid nastojeći pobjeći. Kako nepotrebno. Ne da nam se objašnavati im kako je to bilo nekad, kako inscenacija ne može naslutiti ono u čemu su milijuni ljudi živjeli. Nadajući se?
Berlin mi se još u djetinjstvu uvukao "pod kožu". Odlazili smo uglavnom po ljeti, a putovanje je trajalo satima; vozio je otac koji nije bio dobar vozač, a mi smo se smrtno dosađivali i vječno svađali na stražnjim sjedištima. Stan u Mommsenici još je bio onaj stari, na vrhu, u potkrovlju do kojega smo stizali penjući se na kraju uskim zavojitim stubištem, jedva unoseći svoje kofere i torbe.
Danas je situacija posve drugačija. Vozeći se po Berlinu (nalazimo svuda parking, ispred svake kuće, muzeja, mjesta u koje odlazimo) prepričavamo Ivaru kako je to izgledalo 1987. kad smo prvi puta zajedno bili tamo. Kreuzberg je bio prepun nekih posebnih, otkačenih mjesta; navečer smo s Vladimirom stajali na jednoj platformi nedaleko Brandenburških vrata i gledali u maglu koja je Istočni i Zapadni Berlin spojila, barem nakratko. Uvijek isti muzeji, ulice po kojima se krećemo, miris koji udišemo. Nemam dojam da se promijenio, no sadržaja je danas toliko da uopće ne znam kako ih svladati. Jurimo od jedne izlože do druge, gledamo spomenike, čitam imena ljudi na Stolpersteinima - i pritom mislim na ulicu u Beču u kojoj je živio Freud i one bijele ruže koje su jedno jutro osvanule pred kućnim vežama. Gdje god sjednemo, njemački koji dopire do nas ima neki naglasak; kao da su nestali oni ljudi koje sam slušala u djetinjstvu, prema kojima sam se barem djelomično formirala. Sve je kul, svi imaju i traže job, nose handy, a Ivar ih rastura sa svojim znanjem i radi od nas ponosne roditelje.
Ne znam što nas se najviše dojmilo. U Berlinische gledamo sjajnog El Lisitzkog, njegova Proun soba ne ostavlja nas ravnodušnima. Svladavamo i novi postav u Hamburger Bahnhofu; Beuysa volim uvijek ponovno vidjeti, no osobito je sjajan Roman Ondak
i jedna njegova instalacija u koju ulazim i ostajem unutra sama neko vrijeme. Dan prije toga prijateljica nam je rekla kako je ponekad dobro biti manji kako bi se osjetila prava narav našeg postojanja na ovom svijetu; bila je ponesena time što su po Berlinu hodali neki divovi - dio francuskog uličnog teatra u kojem nam se nije dalo sudjelovati.
U Ondakovoj instalaciji osjećaj je posve drugačiji - sami smo i preveliki za taj hladan, prazan prostor u kojem arhiviramo svoje misli, nedoumice i osjećaje, barem nakratko.
Jurimo stalno, bez milosti. Nakratko se viđamo s Irenom i Bennom, razgovor je manje-više sličan ranijima, jedino Ivar s novim poletom govori o filozofiji, fizici, nekim stvarima o kojima doma nikad ne pričamo jer nema vremena, jer je Nenad u Rijeci, ja u Splitu, radnoj sobi ili teretani, jer su nam kolosijeci paralelni i vrlo blizu jedan drugome, no vozimo u drugačijem ritmu, kako se čini.
Po povratku - umor. Stalno stanje, ili, kako volim reći - trpno stanje u kojem egzistiram. Pokušavam dovršiti sve ono što bi trebalo dovršiti, no već po osjećaju u leđima slutim da je to nemoguće. Krećem se po kući, ponekad nakratko uživam, pijemo šampanjac jer smo dobili neku dobru vijest. Gledam golemu hrpu knjiga i kataloga koje smo donijeli iz Berlina. Svaki papir, knjiga koju donosim sa sobom postaju dio taloga koji se u meni slaže od djetinjstva - taloga grada koji me formirao, kojeg imam potrebu istraživati, u kojem sam doma. Gledam naše prelijepo stražnje dvorište, mali vrt koji koji još moram do kraja urediti. Dio lišća na javoru se osušio, pitam se hoće li svi pasti, hoće li on biti dobro? Gledam sive fasade koje me podsjećaju na boju Berlina, čiji je sivi ton poseban, nekako i topao i hladan istodobno, raspuhan stalnim vjetrom koji prolazi i neprekidno donosi novi zrak. Ponekad gledam i ne vidim ništa; oči su mi umorne od rada za računalom, u glavi neprekidno ponavljam mantru o onome što trebam napraviti. Taj me umor strahovito košta, kao na primjer jučer, kad sam u djeliću sekunde vidjela neobičan rakurs visokog automobila koji je dojurio u mene, razbio me, okrenuo nasred ceste. Ostala sam par trenutaka ležati na suvozačkom mjestu. Ne znam što sam u tom času mislila, polako sam pokretala dio po dio tijela, mišiće, glavu, vrat, razmišljajući o posljedicama. Činilo se da bi bilo lijepo ostati tako ležati, zvuk je bio prigušen, do mene kao da u tom trenutku ništa nije dopiralo. Ni sjećanje, ni nada. Danas sam ostavila auto u servisu, tužna jer nije to zavrijedio. A ja?

Radna soba - konačno

Konačno je došao i taj dan. Dugo smo se spremali, mjesecima; stalno sam govorila kako to konačno moramo učiniti, jer jedino sam ja ostala u nekoj vrsti kaosa, neuređenoj sobi u kojoj provodim neopisivo mnogo vremena. Imala sam dojam da sam svima drugima napravila što sam mogla, jedino za sebe nisam nalazila snage. Sve oko mene gomilalo se na neke hrpe u kojima gotovo uopće nisam uspijevala pronaći ono što mi treba. Prije mjesec-dva posjetili su nas Milena i Dino; on je gotovo sa zgražanjem pitao kako mogu raditi u tom neredu. Hm, zamislila sam se, jer ako nešto mrzim tada je to nered oko mene koji mi priječi kontinuitet misli.
I tako, nakon dosta kukanja, nekih pred-akcija poput onog izdvajanja književnosti koju više nećemo trebati u veliku kutiju (još da se ode do antikvarijata, ali i to će, jednom...), razmišljanja možemo li se još nečega riješiti, dečki su počeli rušiti police u mojoj sobi kako bi prodrli do zidova. Nisam mogla sve iznijeti, pa ostaviti prostor prazan, što bi bili idealni uvjeti. Ne, sve se pomicalo s jedne hrpe na drugu, hodnik je ponovno postao središtem kaosa, zatrpan nevjerojatnim hrpama knjiga, kataloga, papira. Književnost sam složila po jezicima, nisam se mogla domisliti bilo čega pametnijeg. Ivar i Nenad skidali su redove knjiga koje više nitko neće složiti - ili mi se samo tako učinilo. Sjetila sam se tog prostora prije nego što smo ga prije mnogo godina prisvojili. U njemu je u sredini stajala ogromna hrpa smeća koju su gomilali oni grozni likovi iz TDR-a (i još me pitaju zašto mrzim cigarete...); kad smo ušli u tu prostoriju imala sam dojam da se na mene sručila čitava povijest ove obitelji koja je malobrojna, no čiji su životi vrlo intenzivni - dotiču me na izravan način, ostavljaju tragove.
Ne znam više koliko sam tona smeća prevalila preko svojih ruku, odnosno pazeći na ljude koje smo uzimali da nam pomognu. Samo smo iznosili, činilo se kao da pored mene neprekidno prolazi beskonačna traka na kojoj su stvari iz Čanićeve; predmeti koji više nikome ne trebaju, koje smo čuvali ne znam zašto - žaljenja, sjećanja, nemogućnosti preuzimanja odgovornosti za njihovo bacanje. No kad sam jednom krenula nisam se zaustavila, sve do danas kad premećem po rukama neke papire koje sam spremala vjerojatno nesvjesna da ih više nikad neću trebati. Radni stolovi bili su prekriveni plastičnim plahtama, ispod kojih se nazirala svjetlost ekrana; naravno, Planet Rock morao je treštati dok su nosili i farbali. I sve to nije se moglo riješiti u dva-tri dana, pa sam naposlijetku odmicala plastiku, tražila malo mjesta za sebe jer moram raditi, nema prekida, odmora. Nietzsche je uživao, lovio nevidljive igračke pod tim pokrovom koji je stvorio drugačije svjetlosne efekte u sobi.
Odjednom, osvanuli su bijeli zidovi, boja je gusta, skupa, neki akril koji prekriva dobro tragove koje više ne želim gledati. Ivar luduje, neprestano me uvjerava da će sve te knjige jednom spaliti, baciti, no tada među njima pronalazi ono što ga zanima, filozofe, Kleea, Wittgensteina, samo gledam što mi odnosi. "Matko je upisao povijest umjetnosti", tumači mi najavljujući da se naša knjižnica dobiti karakter javne ustanove, uskoro.
Volim praznike, sve je tiho, svi su ponovno odjurili na more, 4 poklonjena dana. Toplo je, puše neki čudan vjetar, nije prenaporan iako ne donosi osvježenje. Prije par dana, uz mnogo vike, lupanja i malog oštećenja svježe prebojanog zida - koje je Nenad istog dana popravio - najstarija polica koju imamo došla je na svoje mjesto u kutu. Nisam se mogla odmah "baciti" na slaganje knjiga; smišljala sam strategiju, kuda što staviti, kako ih rasporediti da bi se konačno postigao neki smisao u tim tisućama izdanja koje smo skupili otkad smo zajedno. Brišem jednu po jednu, imam potrebu da mi sve ponovno prođu pod rukama, da im osjetim težinu, pokušam procjeniti koliko toga sam uspjela sačuvati. Mačak pretrčava po hodniku, skače kroz prozor, Nenad i Ivar nose, sve dok ne ostanem sama. U jednom trenutku, slažući arhitekturu, u staroj kartonskoj kutiji pronalazim knjigu koju je neki bečki izdavač napravio o Hugu Ehrlichu. Među reklamama na stražnjim stranicama pronalazim dedinu bravariju "Križić i Črček", radio je s kompanjonom, tu negdje u prostorima koji su postali biblioteka, Nenadova radionica, galerija. Osjećam tu energiju, volim ovo mjesto u koje sam uložila mnogo toga, vjerujući kako je to upravo tako trebalo biti. Nisam nostalgična, nikad to nisam bila. Ne sjećam se niti ne razmišljam o prošlosti misleći kako je onda bilo bolje - jer nije, barem ne u našoj obitelji - no oduvijek sam željela vratiti dostojanstvo tom mjestu koje je moj djed odabrao za obitelj. Obrtničku, radišnu, bez nekih osobitih pretenzija.
Prostori su bili i ostali jednostavni, nije to nikakva osobito zanimljiva arhitektura, no u njoj se osjećam svoja, na miru, u nekoj ravnoteži (koliko mi to uspijeva). Slažem knjige, moram priznati da u tome uživam, sjedam za radni stolac, onaj koji mi je Nenad davno kupio kako bi mi olakšao učenje. Iskrzan je, ne osobito udoban, no slika koju vidim dok u njemu sjedim je lijepa. Oko mene knjige, slike, fotografije, sve je uredno, čisto, još ima mnogo toga za pregledati, baciti, no glavnina je obavljena. Stari je najavio da će doći vidjeti kako prostor sad izgleda, kreće se sve teže, mora na operaciju, ne znam kako da ga nagovorim da to učini što prije. Ali znam da voli što nisam odustala, što sam se posvetila obnovi - ne, zapravo nisam obnovila, jer smo sve promijenili.
Njih dvojica sjede na terasi, pomažu oko cvijeća, nekako je sve bolje, ugodnije. Nemam potrebe izlaziti, samo se krećem u krug, gore, dolje, u toj svojoj smiješnoj misiji. No kad pogledam oko sebe, korz prosor, znam da je imalo smisla.

Na drugi pogled

Jako volim aerodrome. I avione, dakako. Dok sam bila mala uživala sam čitajući one glupave slikovnice koje su se u našoj inačici nazivale "Maja i Mišo...". U jednom od tih izdanja promatrala sam sladunjave, idealizirane crteže male Maje kako kao stjuardesa poslužuje putnike; neka su djeca dobila igračke od zrakoplovne kompanije, dok su roditelji uživali u slatko serviranom obroku i čaši vina. Ne znam zašto sam mislila da je to tako dobra profesija; čak sam istraživala uvjete koje je potrebno zadovoljiti za neku zrakoplovnu školu, no činjenica da se nalazila u ondašnjem glavnom gradu ubrzo me ohladila od te ideje.
Zatim je uslijedilo višegodišnje posjećivanje aerodroma s ocem i bratom. Odlazili smo vikendom stojeći na platformi starog vidikovca koji više nije u funkciji; tek poslije otvorila se terasa na kojoj smo dugo stajali čekajući da neki avion sleti ili uzleti. Ne znam što nam je stari pričao, vjerojatno ništa; niti zapravo shvaćam zašto smo tamo odlazili. Nada nije išla s nama, ostajala je doma sređujući tko zna što dok smo mi promatrali caravelle i maštali tko zna o čemu. Današnji je aerodrom nešto drugačiji; dok sam večeras slijetala neposredno prije nas jedan je avion uzletio a svjetlosni znakovi još su neko vrijeme markirali njegovu poziciju koja se činila istodobno i blizu i daleko. Na uzletištu još su dva aviona strpljivo čekala da se mi odvezemo duž piste, a nakon par minuta još jedan avion pronašao je svoje mjesto na "parkiralištu". Lelujava svjetla jedina su koliko-toliko sigurna zemaljska markacija koja označuje smjer kretanja, dok ona nejasna svjetla kojima je teško odrediti udaljenost naslućuju grad u daljini. U ovo doba godine prekriva ga prva, gotovo prozračna magla; one teške, zagušljive i smrdljive tek će uslijediti. Ljudi oko mene uobičajeno gledaju na sat, nezadovoljno i nervozno vrte glavom pokušavajući jedni drugima dati do znanja kako su u žurbi, kako ih nešto važno (ili netko važan) očekuje, kako bez njih nije moguće dovršiti tko zna što. Nikoga nisu uspjeli uvjeriti u svoju važnost: aerodromsko osoblje usporeno je obavljalo svoje poslove i nitko od njih zapravo me nije podsjetio na one prizore iz spomenute slikovnice.
Split je bio uobičajeno usporen; lijeno se protezao pred mojim očima. Sama sebi izgledam smiješno dok užurbanim korakom prolazim preko pijace, na putu do fakulteta. Štandovi krcati kojekakvom robom svijet su za sebe; ljudi koji sjede na niskim plastičnim stolicama ne djeluju kao da su svjesni prostora u kojem žive, rade, od kojeg bi mogli baštiniti mnogo toga kad bi to željeli. U luci brodovi su poslagani jedan pored drugoga, jedan viši od drugoga. Nema onih grdosija koje svojim beskonačnim katovima ugrožavaju vizure povijesnih gradova na raznim stranama Jadranskoga mora.
Oko mene prolaze turisti, govore raznim jezicima. Svako me malo zapitkuju, no ja nisam "fetiva", ne znam ih uputiti na željeno mjesto. Želim da se maknu da bih mogla snimiti prizor koji mi se sviđa; no kako "zapisati" te tankoćutne promjene koje zamjećujem i prenijeti ih nekome drugome? Nemam znanja ni vještine poput Silvie, ili nekog drugog fotografa. Nemoćna, gledam na displej mog telefona razmišljajući što se dogodilo s tim prizorom koji izvan zaslona izgleda posve drugačije. Planovi bočnih dijelova brodova u stvarnosti su drugačije strukturirani, na zaslonu se razlike u tonovima bijele boje gotovo opće ne zamjećuju, kao ni drugi detalji koje gledam. Hm, nije to lako, to sa snimanjem. Na prvi pogled čini se kao da to svi možemo. Možda se utjeha nalazi u drugom pogledu...

Stoljetna voda

Noćas sam sanjala vrlo ružan san, jedan od onih zbog kojih se budim u strahu, nemoćna utjecati na njihov tijek, pokušavajući shvatiti što znače. Sanjala sam da mi je mama osuđena na smrt i da s njom čekam izvršenje kazne. U nekom svom ludilu, nastojala sam razumjeti što se i zašto događa, no strah je bio jači, izmamio je iz mene neki čudan osjećaj koji ni sada ne mogu objasniti. Od malena ne mogu gledati filmove s takvom tematikom, ježim se na pomisao da netko svjesno nekome uzima život. Izbjegavam ih oduvijek, iako sam svjesna da je ta zastrašujuća kazna ponekad jedini način kako pokazati da postoje granice koje nitko ne smije prijeći.
Na sreću, probudila sam se na vrijeme, nisam dočekala da ta mučna scena dobije svoj nastavak. Pokušala sam to ispričati Nenadu, no on se nije dao iz sna, vjerojatno je bio bolje sreće. Neki dan rekao mi je nešto čudno, kako često ima noćne more i budi se zbog njih, iako mu već godinama nije bilo ovako lijepo. Dok je radio posao koji ga je iscrpljivao i s kojim je bio nezadovoljan, sanjao je samo lijepe snove; kad je konačno dobio ono što je godinama priželjkivao, kad smo uredili kuću i napokon stvorili okolinu koju smo vrlo dugo željeli, snovi su se premetnuli u nešto neugodno. Što bolja svakodnevica, to gori snovi, kazao mi je. Ne znam što bih na to rekla, iz moje pozicije nekoga tko se svake noći budi desetak puta, čuje svaki šum i još pritom u pet ujutro hrani sivu napast koja "cvrkuće" uokolo.
Razgovarala sam danas s Tonkom dijeleći s njih stav o ispolitiziranosti umjetničkog svijeta u kojem se sve teže pronalazi oblik, sadržaj, ono nešto što željno iščekujemo no rijetko pronalazimo. Možda upravo stoga cijenim ona nesvakidašnja mjesta na koja s vremena na vrijeme nailazim, bez obzira kojem razdoblju pripadaju. Jedno od njih svakako je bazilika-cisterna u Istanbulu, naprosto nevjerojatan spomenik uređen i predstavljen javnosti prije dvadesetak godina.
U podzemlju blizu Hagie Sofie, gdje su spomenici bizantskoga razdoblja ostavili svoje na sreću sačuvane tragove, ovo začudno mjesto ostavlja bez daha. Više od tri stotine stupova raznoliko oblikovanih kapitela i danas je povezano s vodom u kojoj plivaju velike ribe, somovi, tko zna koje sve vrste. Neki od stupova imaju neobična trbušasta zadebljanja baza, dva su pak položena na glave Meduze pred kojima turisti poziraju za snimke, umjesto da se načas zamisle nad tom ljepotom. Po nama kaplje voda, cijedi se sa svodova i stupova kao što je to činila i stoljećima prije, dok se po ovom mjestu nisu motali ljudi usredotočeni uglavnom na displeje svojih fotoaparata. Ovo je možda jedino mjesto na kojem osjećam neku boju u gradu koji ostavlja dojam sivila, sjete, tjeskobe, kao što je napisao Pamuk.
Tjeskoba - svuda oko nas. Cijedi se s ekrana, sručuje se na nas sa stranica novina, zaslona računala; to je osjećaj koji prevladava u onom malenom hodniku kroz koji prolazim u svoju sobu na poslu, nadajući se samoći. Zrak je težak, rijetko se prozračuje, stari ormari prepuni knjiga dišu nekim svojim prašnjavim ritmom. Gledam časopise oko sebe, nastojim uspostaviti neki poredak poslova koje moram obaviti, ne znajući ni sama kako ću sve stići. Ponovno se javlja osjećaj gušenja, za koji se nadam da je privremen. Nisam ga osjećala neko vrijeme; htjela bih da nestane. Može li se to postići vježbom, kao što se vježbaju drugi dijelovi tijela? Ili je sve, kako kaže jedan naš prijatelj, u glavi?

Vjetar s Bospora

Osluškujem kad će konačno početi. Zrak je vlažan, no ipak svjež; dopire s Bospora kao što je to oduvijek bilo - prije mene, prije svih nas koji prolazimo, nastojimo zamijetiti promjene, suočiti se s njima barem na kratko. Misija je pomalo neobična, pokušavam, zapravo, vidjeti ono što je prije mnogo godina vidio moj otac. "Istanbul mi je jedno od najljepših mjesta u kojem sam bio", tumačio mi je od kad sam bila dijete. Za razliku od njega, ja nisam ostala oduševljena. Možda upravo stoga koristim priliku da grad vidim ponovno, nakon što je u njega pristiglo gotovo 10 milijuna novih stanovnika, ako možemo vjerojati onome što kažu.
Slika koju očekujem - ne znam hoće li odgovarati onome što je on vidio. Kako usvajamo tuđe poglede, uopće; kako znamo da gledamo ono što je vidio netko drugi, prije 30 i više godina? Koje ću iskustvo steći? "Odjednom sunce počne otvarati sve mostove, povezuje dva kontinenta, to je ludo", priča mi dok se motam po terasi, raspoređujem rublje u onoj mojoj već tradicionalnoj misiji koju svakodnevno odrađujem. Nudim mu turkish delight i marcipan koji mu je jedna od najdražih slastica. Kupljene u jednoj od najboljih istanbulskih slastičarnica, ako je vjerovati kulinarskim vodičima koje sam iščitala, kao i obično prije putovanja. Doduše, sumnjam da primjećuje razliku; priča mi kako se hranio sendvičima koje prodaju ribari u luci kraj Galata mosta po kojem smo hodali. Na njemu sam snimila ribiče koji se naginju preko ograde mosta, pecajući tko zna koju ribu iz Bospora. Miris je strašan, nepodnošljiv; male plastične čaše pune su mrtvih kozica koje im služe kao mamci. Neki od ribiča polegli su uz ogradu, spavaju na jaknama i nekim kartonima. Pitam se kakav to život vode, zašto uopće love te male ribe kojima će teško nekoga nahraniti.
Promatram lica ljudi koji mi idu u susret. Pogledi većine muškaraca su nepodnošljivi, i zamišljam koja bi blagodat bila omotati se u njihove marame, prekriti se da do mene ne dopru ti prostački pogledi u kojima čitam nedostatak bilo kakvog poštovanja. Zaboga, u što se to pretvorilo; s jedne strane govori se o sekularnoj državi europske orijentacije, a ja promaram te nemušte stvorove koji me sude prema dužini suknje i boji kose.
Čitala sam Pamukov Instanbul prije puta. S Crvenom sam se mučila, no njegova sjećanja iz djetinjstva doživjela sam kao vrlo blisko štivo. Volim onu opasku o užurbanom čitanju tijekom kojeg je više pozornosti polagao na zamišljanje nego razumijevanje pročitanog sadržaja, što mi se još i danas događa. Priznajem da se slažem s njegovim doživljajem Istanbula (koji on obožava, za razliku od mene, što je posve razumljivo); ni ja ga nisam doživjela u bojama. Doduše, nije mi ni siv, možda je tjeskoban, no slažem se da nema boje. Tek tu i tamo neki tračak koji naslućujemo na povijesnim mjestima, duboko u unutrašnjosti Velikog bazara, recimo, ili među naslagama začina koje biram njuškajući ih. Džamije su sive, iako ih navečer "ukrašavaju" lampicama razvučenima među minaretima. Kao da im sve one pločice, plavičasti uzorci i čipkaste kamene rešetke prozora nisu dovoljne.
Ustajem u pet, slušam lelek mujezina koji poziva na molitvu, ili odgovara imamu, što li već. Sunce je još nije pojavilo, no osjećam da će uskoro rasvijetliti prizor koji gledam. Uokolo klikću galebovi, u dvorištu čujem mačke, te sudionice u ovom nesvakidašnjem kaosu prema kojima se zapravo ponašaju s mnogo razumijevanja. Posvuda je hrana i voda u posudicama, pa lakše podnosim činjenicu da većina živi na ulici, tek načelno zbrinuta.
Sunce se pojavljuje mnogo kasnije nego sam mislila, mujezin je odavno završio svoje prvo javljanje, vjetar mi neprekidno oplahuje lice, nema mirisa niti ne donosi slankasti okus koji sam očekivala. Prisjećam se neobične scene na koju sam naišla prethodne večeri: među kućama u malenom trokutastom dvorištu, iza ograde koja dijeli histerično prometnu ulicu od tog slučajnog, zaboravljenog mjesta, stisnuto je nekoliko grobova. Karakteristične nadgrobne ploče pokrivene su stiliziranim pokrivalima - turbanima, fezovima, što je već tko nosio. Mjesto je neviđeno malo, sjetno, nadnaravno. Ukraden prostor djeluje zaboravljen od svih tih sudionika posvemašnjeg kaosa - povlačenja za rukav, besprekidne prodaje svega što se može prodati...
Gledam u taj prizor i pitam se, tko ga je još zamijetio. Nemam dojam da ih je mnogo. Ljudi prolaze u autima, taksisti trube, sve je istodobno i glasno i utišano. Ne daju im spavati. Kao što ni meni ne da spavati pomisao o toj slici koju nastojim vidjeti svakoga dana vrlo rano ujutro, očekujući da se iza brežuljka s azijske strane konačno nazre svjetlost koja će barem načas sve oko mene obojati nekim tonom boje. Bilo kojim. Samo da nestano to sivilo. S druge strane, možda je dovoljno pogledati šareno krzno neke mačke koja se odmara negdje blizu mene. Kojoj ne smeta sve ono na što danas više nisam spremna.

Privilegij gledanja

Znate vjerojatno taj osjećaj, kad mislite da o nečemu sve znate, no ipak se dogodi situacija u kojoj ostanete ugodno iznenađeni. I sama sam takva, mislim da o mnogočemu sve znam, ali volim iznenađenja i vjerujem da sam još uvijek dovoljno otvorena prema njima; stoga ostajem otvorenih očiju - i čekam.
Mislila sam, da o Branku i njegovim postignućima znam gotovo sve. Prijatelji smo dulje od dvadeset godina, još iz vremena dok je onako mršav, u svijetlom baloneru i sa šeširom na glavi jurio ulicama grada nikoga ne primjećujući. Doduše, tada nismo znali koliko slabo vidi, pa nam se činilo da je to samo poza, dio one godinama pažljivo stjecane arogantne slike kakvu mnogi arhitekti širom svijeta imaju. Dobro, nešto od te arogancije je stvarno, no godine i godine prijateljstva, zajedničkih večera, svađa i rasprava o arhitekturi uvjerili su me da sve o njemu znam i da me ništa neće moći iznenaditi. Sve dok prije nekoliko godina nismo konačno došli u Volosko, u koje i danas rado svraćamo.
Zamislite, da se možete probuditi i ugledati neobičnu, pomalo ovlaš restauriranu fresku na stropu minijaturnog stana čiji prozori gledaju u Sv. Anu. Prizor je uistinu jedinstven, jer crvenkasti i smeđkasti tonovi u kombinaciji s jutarnjim svjetlom čitavoj prostoriji daju neku posebnu boju. Toplinu, dapače, u kojoj su sadržana sva njegova dugogodišnja iskustva s prostorima. I da nema nesnosnog zvona crkve koje svakih četvrt sata neumoljivo daje do znanja koje je doba dana, bilo bi savršeno. Nastojim ne obazirati se na zvuk, pogledom klizim preko puknuća koja su pažljivo, iako naizgled pomalo nevješto, zaustavljena u daljnjem širenju. Premaz je obuhvatio i zaštitio nečije iskustvo u oslikavanju stropa, u doba kad nije bilo dovoljno pogledati kroz prozor i diviti se prizoru koji se rastvara u nedogled. Oslik je iz doba kad su stanovnici pozorno čuvali svoju intimu, kad se privatnost stana nije nudila drugima ni za kakve novce. Iz toga doba potječe i prizor u koji gledam čim se probudim, koji me ispraća u san. Krajnje je jednostavan, djelomično zauvijek izgubljenih dijelova (ponešto i zbog Brankove intervencije koja je nužan ustupak udobnosti, iako mislim da je onu stropnu svjetiljku mogao izbjeći). U sredini stropa dekokrativni je uzorak uokviren viticama, skromno i nenametljivo svjedoči o tom nekom drugom vremenu o kojem sudimo po pročitanom, naslućenom. Možda ta toplina svjetla koju danas primjećujem u prostoriji nije tada postojala, možda su u tom prostoru živjeli ljudi kojima je bilo svejedno je li njihov prostor oplemenjen takvim detaljem; možda su bili grubi, netolerantni, lišeni užitka. Tko će znati.
Ja u svakom slučaju uživam i razmišljam o
ostalim Brankovim prostorima. U mnogima nisam bila, vidjela sam ih na fotografijama, slušala njegove priče o propuštenim prilikama, promašenim investitorima koji nisu razumjeli što im je pokušao napraviti, u što ih je nastojao uvjeriti. I sretna sam da nakon svih rasprava koje smo vodili, njegovih često (pre)tvrdih stavova od kojih nije želio odustati, i dalje uživam njegovo povjerenje; učim od njega kako ne treba odustati od ljudi, jer nas ipak - ne svi, doduše - mogu iznenaditi.
Mislim o njemu i Mirjani i pikulama, toj igri koju joj je priredio za jedan veliki, obljetnički rođendan, uživajući u pripremama poput djeteta koje se nikad nije prestalo igrati. To mu naravno nikad neću moći reći na taj način, jer će frknuti i početi pričati o sebi i nekom problemu na koji je naišao u svom profesionalnom životu, kao što to i inače čini. Kao što to, zapravo, rade gotovo svi naši prijatelji-arhitekti.
Gledam sliku - prizor koji uokviruju nosači terase kafića u kojem uvijek pijemo kavu kad smo u Voloskom. Na otoku preko puta ljetuju naši znanci koje nismo vidjeli dugi niz godina. Jedva čekam vidjeti njegove fotografije, poslušati što će mi ispričati o tim prizorima koji mi se sviđaju, u koje mogu uroniti pogledom neopterećena bojazni, da ih nisam dobro razumjela. Zamišljam Silviu koja gotovo svakodnevno, s nekim osobitim nagonom koji je samo njoj svojstven, sjeda na brodić i putuje na otočje u blizini Pule. Zanima me, je li vidjela jelene koji mogu preplivati s otoka na otok, ili se i dalje bavi onim golubom, kao da joj nisu dosta mačka i pas.
Blizu nas su tijela nekih ljudi koji nisu imali sreće, dječak čije noge završavaju poput repa sirene, stariji muškarac posve izvijena tijela i neobična, grlena glasa, koji ima potrebu stalno s nekim razgovarati. Zaranjam i gledam one male smiješne ribe koje me prate dok plivam. Zamišljam kako bi bilo kad bih, poput njih, imala moć odašiljanja signala, koje ribe čuju tijelima. Ja bih, za razliku od toga, voljela moći vidjeti u jednom trenutku sve ono, što vidim postepeno. Kako bi bilo podnijeti taj vizualni udar, istodobno primiti brojna saznanja o svemu što je oko nas a što taj čas ne vidimo, ne primjećujemo. U tom trenu pozdravlja me neka žena, koja pliva uz obalu. Uzvraćam pozdrav, pitajući se jesam li ju ikad vidjela, ili je to samo vološćanska navada međusobnog prepoznavanja. Nas "blagih", tihih, koji uživamo u nesmetanju jedni drugima. S kojima ne moram dijeliti privilegiju pogleda u strop, jer ona je samo moja.

Zaronjavanje (prema slikama)

Sjedim i ne mogu se načuditi, kako stvari mogu izgledati dobro. Sviđa mi se dijagonala svjetala koja polako se spuštajući uvode pogled u Rijeku. Ima ih nekoliko redova, manjih, većih, ritam im je nepravilan, ali ima neki smisao. Ispred njih mnogo je prozračnih planova koji se lagano pomiču, tek toliko da mi daju do znanja kako se nalaze na nestalnom terenu na kojem ovise o raznim okolnostima. Maleni svjetionik u pozadini odašilje svoje signale, jarboli se pomiču lijevo-desno svaki u svom zasebnom ritmu, prati ih gotovo neraspoznatljivo kretanje mreže koja se suši razapeta među drvenim nosačima. Ne znam je li još u upotrebi, ili je samo dio dekora malene luke u koju gledam. Povjetarac je ugodan, prolazi pokraj mene i djeluje kao da je pod njegovim utjecajem ova neobična aglomeracija zadobila strukturu u kojoj se sve čini pomaknuto. Nisam nikad bila veliki fan obalnih mjesta; mnogo je toga što me u njima smeta, najviše ljudi, ali i gubitak finoće za koju sam uvijek smatrala da ju je trebalo zadržati. Ne volim divlji, plastični turizam, glasne ljude, bacanje sladoleda s jedne strane ulice na drugu, gnušam se populističkih "svetkovina" u kojima više nitko ne primjećuje ljepotu kamena, finoću zraka koji se u noćnim satima polako, no sasvim sigurno rješava svih onih naplavina mirisa koje je stekao tijekom dana.
Jučer sam stajala na rubu mola dugo se odlučujući dok konačno nisam skočila u vodu. Imala sam osjećaj laganog gubitka ravnoteže, za koji ne znam zašto se pojavio. Nikad ne ulazim u vodu drugačije nego skokom na glavu; ne mogu zamisliti ono polagano mučenje, navikavanje tijela na temperaturu vode. Jednostavno stanem na rub, osvijestim položaj tijela i skočim (doduše, uvijek se nastojim uvjeriti da je voda dovoljno duboka, i da neću zarovati po dnu). Volim taj osjećaj, djeluje mi nadmoćno pored svih onih koji skaču na noge, drže se za nos, padaju uz pljusak na trbuh i tko zna što drugo (pa ipak sam bila pionirska prvakinja u skokovima u vodu). No jučer kao da to isprva nisam mogla, ne znam što me priječilo, zašto mi je trebalo tako dugo da se konačno odrazim. Kasnije sam zaronila među ribe koje sam zamijetila pod sobom; probala sam kao nekad, kad sam mogla mnogo dulje roniti na dah, zaplivati među njima, pogledati ih "u oči". Nije dugo trajalo, ali bilo je lijepo, voda posve bistra, ribe smirene. Sjetila sam se u tom trenutku jednog rijetkog zajedničkog ljetovanja, kad sam tako ronila sa starim dok moj mlađi brat tada još nije svladao sve što sam ja mogla. Sjetila sam se tog ronjenja i nevjerojatno bistre vode, sunca koje na onaj poseban način prodire kroz vodu i nalazi način osvijetliti svaki i najmanji kamen, koji me zanimao. Bilo je to ljeto kad sam spasila brata koji je propao kroz kolut za plivanje i počeo tonuti; ljeto na koje je stari pristao poći s nama iako to nikad nije išlo lako. Sjetila sam se onog njihovog međusobnog natezanja, oko toga gdje će se i što jesti; strašne zapare koja nam nije dala spavati, kao da nam sve ono na što smo morali pristati tijekom dana nije bilo dovoljno.
Ljeta. Nisam ih voljela. Oni koji su imali kuće na moru nestajali bi sve do početka škole - Sonja, na primjer, bez koje sam morala provesti te duge ljetne mjesece dok je ona bila kod svojih na Braču. Nikad nisam zaboravila ono ljeto u Primoštenu kad nas je mama smjestila u neku sobu za poslugu, a djeca koja su prolazila pokraj naših prozora rugala su nam se. Hodnik koji je vodio do sobe bio je dugačak, ružan, nije bilo drugih gostiju, ničeg od onog kako si zamišljamo boravak u hotelu. Nikad mi nije bilo jasno zašto je to moralo biti tako, ali više nije ni važno. Dodajem to na listu svega onog što smo doživjeli a nismo trebali; onog što nisam ni znala da se sjećam, a odjednom se, pri zaronu prema ribama i suncu, pojavilo.
Pokušavam objasniti Nenadu da Pamukov Istanbul neobično djeluje na mene, da se čitajući njegova poglavlja o obitelji osjećam kao da ga poznajem, jer u njegovim pripovijestima ima toliko toga sličnog što se i meni dogodilo. Dobro, moja baka nije provodila dan ležeći u krevetu oboružana posebnim sustavom ogledala na toaletnom stoliću, uz pomoć kojih je stara Pamukica pratila tko što radi po kući. Moja okolina nije bila toliko egzotična, nisam brojala brodove na Bosporu niti požare drvenih konaka, no opći osjećaj je sličan, odnos prema roditeljima, pitanja, igre, posvećenost fotografijama i crtežima, knjigama. I promjena okolnosti u obitelji, koje su siromašile, ostajale bez mnogo toga što su prijašnje generacije stekle, a što je zbog tko-zna-kojih događaja nestalo.
Na nebu ne vide se zvijezde. Tek je poneka nad nama, a ne ona neizmjerna količina koju sam priželjkivala. Moj omiljeni restoran Le Mandrač ugasio je svjetla. Jučer smo s Almom komentirali sezonu, njihovu predivnu fritaju u kojoj smo uživali, restorane koje smo posjetili u Lisabonu. Podijelili smo zajedničku strast prema južnoj Francuskoj, kuda se što prije moramo vratiti. Imam već i itinerer, jer knjiga koju sam uredila posvećena romaničkoj arhitekturi poslužila mi je da se prisjetim onih mjesta na kojima još nisam bila, a mislim da ih svakako treba vidjeti. Tko zna zašto? Nikad do kraja nisam osvijestila neke svoje potrebe i htijenja. Ne treba sve analizirati; ponekad je dovoljno stati i skočiti na glavu u vodu. Slika koju ćemo pritom otkriti, gotovo redovito je prekrasna.