Dok se spuštamo niz Antunovac, Nenad me čvrsto drži za ruku. Nekad smo često tako hodali, držeći se za ruke; posljednjih godina taj mi je dodir potreban kad sam sama, tužna, kad mi je potrebno da me vodi, pridržava, da bude sve ono što je uvijek bio. Kraj mene, za mene. Večer je bila ugodna, vjetar točno onoliko prisutan da osvježi ono što je još ostalo od dana. Nikad nisam osobito voljela ponedjeljke, i na žalost ponovno sam se uvjerila da za to postoje razlozi. Kod Nataše je ugodno, u stanu je lagani propuh, taman da nas osvježi dok razgovaramo o uvijek istim temama, roditeljima, djeci, poslu, Spominjemo iste ljude, naše je društvo relativno malo i svi se znamo već godinama, jedino nisam sigurna znamo li sve ono što bismo trebali znati. Sami smo s njom, stojimo na terasi i gledamo lijepi vrt koji su uredili kad su se preselili u obiteljsku kući. Niz crvenih javora zasađen je uz puteljak popločen ukrasnim kockama. Na prijelazu iz jednog u drugi dio vrta je cedar koji smeta jednom javoru da dosegne istu visinu kao i ostali. U stražnjem dijelu vrta razno je cvijeće i stabla koja su "naslijedili" od bivših vlasnika. S oraha su popladali zeleni plodovi za vrijeme posljednje oluje koja je poharala velik dio grada. U samom uglu vrta prije nešto više od dvije godine sahranili smo Mewicu, negdje blizu njihovog psa. Od ponedjeljka uz njih je i Nietzsche. Baš zato mrzim ponedjeljak, jer je upravo tog dana umrla Mew od posljedica dugotrajne bolesti. Nietzsche je imao "samo" lošu sreću. I tako to biva. Pitala sam tog popodneva Natašu gdje odlazi sva ta ljubav koju osjećamo prema njima; kako je moguće arhivirati ono što smo imali i što je nestalo u trenutku da se više nikad ne vrati?
Kuća je zastrašujuće prazna, nije me dočekao kičasto se umiljavajući i izvijajući po dvorištu. Nije se popeo na auto da se na krovu provoza par metara poput nekog neobičnog, živog ukrasa. U samoći, nakon treninga, ostala sam dovršiti ono što sam danas radila. Perem vrata koja vode u hodnik-biblioteku, metem tragove breze, sitne trunčice koje nesmiljeno padaju sa stabla po kojima se valjao i kasnije ih donosio u krevet. Metem kao da mi je to zadnje, kao da svakim pokretom metle postajem snažnija, kao da ću s tim besmislenim iscrpljivanjem zaboraviti na trenutak što osjećam. Nema milosti, prašina mi se lijepi za noge, dvorište blista, vrata se sjaje a ja sam sve jadnija. Razmišljam o onome što sam doživjela u veterinarskoj ambulanti, onu bešćutnu, odvratnu ženu koja umjesto da mu pomogne optužuje mene. Ne mogu zaboraviti taj nevjerojatan osjećaj tuge, nevjerice, samoće u maloj ordinaciji dok se oko mene događa tko zna što, dok iz stražnjeg prostora čujem grube riječi žene koja bi trebala pomoći, no to ne čini. Nakon nekog vremena donijeli su ga pred mene, jedna od mlađih veterinarki pokušava mi pružiti riječi utjehe, prenosi mi ispriku vlasnice. No za sve je prekasno, njegova predivna glava više ništa ne vidi, i ja samo sjedim. Nikad nisam dodirnula mrtvo tijelo. Kad mi je umrla baka, medicinska sestra koja ju je došla obići obrušila se na mene kako sam mogla propusiti trenutak kad je umrla. Oči su joj ostale otvorene i ja sam godinama osjećala krivnju zbog toga. Stavljam ruku na Nietzschea, njegovo je tijelo još uvijek toplo i meko; gdje je otišlo sve ono što smo osjećali? Postoji li neko mjesto u koje se pospremaju osjećaji, u kojem počivaju doživljaji koje smo proživjeli?
Kod Nietzschea i Mewice zasadila sam jednu lijepu biljku koju sam naslijedila od bake. Ima srcolike mesnate listove iz kojih po ljeti izrastu plosnati sitni ljubičasti cvjetići. Činilo mi se da je to način da uz njih zadržim dio sebe, da barem mali dio sa svoje terase i prostora koje su voljeli prenesem tamo gdje više nismo zajedno. Metem, perem presvlake jastučića, saugam, pospremam. Mrtva sam od umora, i svejedno mi nije lakše. Pred očima mi je lice one žene koju nikad neću zaboraviti, kojoj jedino želim da joj jednom u životu netko vrati istom mjerom. No pitanje je može li uopće nešto prodrijeti do tog ledenog, bezosjećajnog srca.
Danas smo ispratili i Toma. Glazba je bila loše izvedena, iako dobro odabrana. Neprikladne riječi oproštaja, strašna zapara, udaljen grob. Poslije podne zaspala sam od svega, isključila se tek toliko da steknem snagu za dalje. I što sad? Kuća je očišćena, rublje oprano, prozori sjaje. Radna soba posložena i spremna za novi zadatak. Ugovor je potpisan, jedino autori o kojima će biti riječi neće imati privilegij da ono što će o njima biti napisano Nietzsche provjeri u jednom od onih svojih sjedenja pred ekranom, dok me upozoravao da je dosta rada i da se ponekad treba malo odmoriti. Možda je najbolje da sutra kupim novu metlu. Iscrpljivanje je trenutno jedino što mi preostaje.
30 lipnja 2010
25 lipnja 2010
Kao na pokretnoj traci
"Ništa nisi napisala", kaže mi Nenad. "Plastični svijet je zadnje." Više ni sama ne znam što je zadnje; nakon što sam dovršila knjigu i predala ju drugima da na njoj rade ono što treba osjetila sam kao da mi je netko iz glave izvukao matičnu ploču, ili nešto slično tome. Ostala sam bez dijela podataka, neću reći inspiracije jer ona je, barem za mene, jednim dijelom pitanje upornosti i discipline. Enivej, umjesto toga usredotočila sam se na čitanje, svladavam neke dugotrajne rasprave o poziciji subjekta i objekta; bakćem se s percepcijom, značenjima, i materijalima. Pokušavam u sebi napraviti mjesta za jednu drugu temu prije nego krenem na novi velik zadatak.Moju savršenu sliku u koju gledam ometa neka mala muha koja svako malo slijeće na prozor i kvari mi pogled na lavandu, brezu, oblake i onu smiješnu praznu fasadu tvornice koja je ponovno uhvatila popodnevno zapadno sunčevo svjetlo. Tek povremeno čujem tramvaj kako prolazi Ilicom i neki mali avion koji je možda dio prazničnih zbivanja, tko će znati. Na zidu preko puta kauča promijenili smo dvije slike; Picelj i Knifer trenutno nisu nigdje, a na njihova mjesta došla je neobična mala slika Kate Mijatović premazana gustim nanosom voska ispod kojeg se nazire stranica novina. Nenad je "ničim izazvan" popravio jednu instalaciju Bane Milenkovića koju je objesio na postojeći čavao. Uvijek je bio sklon poslovičnim rješenjima, pogotovo kad je u pitanju stari zid naše sobe, koji nisam dala urediti i izglačati zbog želje da u njegovim neravninama i nesavršenostima zadržim nešto od karaktera djedove radionice. Čudne odluke, tipične za mene.
I tako, nakon svih nevremena, oluja, neprestane kiše ponovno je sunčano. Prije neki dan prolazila sam centrom i zbrajala srušena stabla. Platana pred Arhitektonskim, zeleni val, stablo preko puta HNK, Rudolfove; posljedice su bile strašne. Doduše, u nekom svom čudnom raspoloženju više sam se saživjela sa stablima nego stradalim autima, ali što mogu. Nitko nije savršen, ponajmanje ja. Neobično je vidjeti stablo koje je snažan vjetar iščupao iz zemlje. Korijen platane u Kačićevoj bio je plitak, površinski. Ostao je par dana stajati na maloj zelenoj površini svjedočeći o svojem ipak prekratkom trajanju. Stajala sam pored njega ruke položene na deblo. Imala sam dojam da je još uvijek bilo toplo, no jesu li stabla uistinu topla poput tijela? Bilo kako bilo, bavili smo se posljedicama nevremena i barem nakratko zaboravili na slijed loših vijesti koje se slijevaju s ekrana. Zasićenje je potpuno, više uopće nisam u stanju otvoriti novine jer iz njih ionako samo ispadaju reklamne slike jeftinog raskomadanog mesa i groznih sokova iz golemih plastičnih boca. Red broševa, red stražnjica, ispovijedi prevarenih i osvetnički raspoloženih ljudi. Besmislene smrti na cestama, prevare, stotine milijuna koje smo jedan dan Nenad i ja probali zamisliti i ubrzo odustali. Događa li se igdje nešto dobro? Sve što se zbiva u istom je trenutku na zaslonu naših računala i čini se kao da nam je svijet na dlanu. Nema mjesta do kojeg ne doseže googleov pogled; sve je arhivirano i dostupno na nekom od preglednika. Istodobno mi se čini da je prostor oko mene sve manji, da je ta protežnost svijeta neka imaginarna kategorija koja me se ne tiče, iz koje ne dobivam ništa vrijedno.
I tako iz svoje uobičajene pozicije skupljam snagu za dalje. Lozu smo morali već porezati jer je kao i obično počela divljački rasti. Neke druge stvari morat će pričekati, ne znam baš da će vrijeme biti bolje, ali trenutna situacija nekako nas je zaustavila. Osjećam ponovno nemir, nešto me iznutra pokreće, no nisam još uvijek sigurna o čemu se radi. Zasad zbrajam što sve mora biti dovršeno u iduća dva mjeseca, čitam, ponovno počinjem slagati ono što će mi trebati. Poslovi dolaze kao na traci, no umjesto neke alatke pomoću koje bih u tvornici spajala dijelove moja je traka mnogo zahtjevnija, iako to mnogima tako ne izgleda.
Iz gornjeg stana dopire deranje mog oca koji nikako ne pronalazi svoj mir. Obitelj je čudna kategorija, nesvladiva u nekim trenucima. Osjećam njihove godine, slažu se poslovi koje je potrebno obaviti umjesto njih. Više ne znam gdje da sve to smjestim, no zasad ne činim ništa posebno. Sjedim na kauču, čitam i slušam Nenadov izvještaj o malinama, prodavačima voća i tko zna čemu. Skupljam snagu za naporna vježbanja koja mi pomažu da ostanem disciplinirana i odgovorna. Ostalo će se već nekako srediti.
10 lipnja 2010
Plastični svijet
Kad sam bila mala, svijet je bio mali. Sve je bilo tu, oko mene, na Kegliću je dva-tri puta tjedno funkcionirala mala tržnica; za veću kupovinu odlazili smo na Mali plac i do njega se vozili tramvajem. Da, to su svega dvije stanice, ali je za moju baku iz nekog razloga to bilo dovoljno da se vozi, a ne hoda. Boce u kojima se prodavao jogurt bile su staklene i ponekad nam ih je donosio visoki muškarac teškog koraka, čija je odjeća imala specifičan miris na štalu, krave i mlijeko. Istina, nikad nisam bila u štali, selo mi je nepoznanica, ali tako su mi govorili pa sam na kraju i povjerovala. Škola je isto bila blizu, i Omamin stan u koji sam ponekad odlazila prespavati. Slagala je za mene mali priručni krevet presloživši jastuke kauča. Bili su zeleni s relativno duboko ušitim gumbima tako da se činilo kao da su složeni iz više manjih četvrtastih jastuka. Nisu bili osobito udobni, ali to nije bilo važno. Voljela sam kad mi je kuhala njenu verziju umaka bolognese neobično usitnjenog mesa. Radila je i šnenokle, vjerojatno jedino slatko koje je znala prirediti. Sama ga ne radim, za to je ponekad, na žalost rijetko, zadužena Amira.
Dio po kojem smo se kretali svodio se na par ulica. Mamina prijateljica koju smo ponekad posjećivali stanovala je u Primorskoj, a u Vodovodnoj je u malom stanu u prizemlju živjela Vinka. Čak i dok sam bila dijete bila je manja od mene, sitna, sijede kose, neobično draga. Zvali smo je tetom iako nam nije bila u rodu; nju je djed skrivao za vrijeme rata da ju ne odvedu u logor, ali to sam doznala mnogo kasnije. Iz njezinog stana klasicistički je crni stalak za cvijeće u obliku kaneliranog stupa koji i danas držim u radnoj sobi.
I kad smo ljeti odlazili u Berlin, kretali smo se unutar zadanog perimetra; ne sjećam se nekih iznenađenja na koja smo nailazili kasnije, sami. Ceste su bile uske, vozilo se sporije, a automobili su imali limene karoserije. Ne mogu reći je li bilo bolje, jer usporedbe tog tipa ne govore mi mnogo ni o tome kako je bilo niti o tome, kako je sad. Ali lim je bio - lim, boce za mlijeko i jogurt staklene, a mnogi okusi intenzivniji od ovih današnjih. Sjećam se da je sve nekako dulje trajalo, i pitam se kad se to promijenilo.
Za vrijeme današnje vožnje biciklom na koju sam se uputila nakon deset sati sjedenja i pisanja, promatrala sam grad koji više ne poznajem. Pločnici su neravni, prepuni rupa i zakrpa koje je nemoguće izbjeći. Sve ono što se nekad činilo veliko postalo je malo, zagušeno i nezanimljivo. Kuće koje sam počela otkrivati kao dio neke lijepe, osmišljene gradske cjeline u međuvremenu su se počele osipati; na mnogima su plastični prozori koji samo podsjećaju na stare originalne okvire. Klaićeva koju poznajem napamet prašnjava je i uz jedan njezin dio stoje neki pijanci koji često dobacuju gluposti. Ostala je jedino pekarica Kos, svega ostalog više nema, ili se promijenilo na gore. Fotoradnja koja je prije mnogo godina pretvorena u videoteku više ne radi, tapetar više ne iznosi smiješne, ne osobito lijepe kaučeve na ulicu da ih pokupi kamion. Frizer kraj Omamine kuće je zatvoren, prizemlja su oblijepljena naslagama reklama, odbačenih papira, ili su jednostavno prepuštena propadanju. Istu sliku gledam gdje god se okrenem. Po kantama za smeće premeću pijanci, beskućnici, ponekad ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda osim plastičnih boca za kojima tragaju. U ovo doba prevrtanje smeća popraćeno je nesnosnim smradom, a vrućina koja vlada zadnjih dana samo pojačava užas pokraj kojeg svakodnevno prolazim. Kante su plastične, kao i boce iz tko zna čijeg smeća. Vreli vjetar napuhnuo je neku plastičnu vrećicu koja putuje uz mene. Nemam više dojam o veličini svijeta. Vozim se preko grada samo po ulicama i prolazima koje dobro poznajem, jer svaka improvizacija nužno završava na mjestima gdje ne želim biti. Vozim se po nasipu kraj trkača, šetača, nesvjesna prostornih odnosa. Ne mogu procijeniti udaljenosti, sve se čini malo i kratko, a opet je toliko veće nego što je bilo. Prolazim kraj Ružićeve Mačke i Ujevićkinog Trkača, puteljak na nasipu je prašnjav, a mušice nemilosrdno ulijeću u oči ili se lijepe za znojnu kožu. Nema sredine, proljeća koje postepeno jača prema ljetu - prijelaznog doba u kojem se navikavamo na vrućinu koja će potrajati.
U gornjem stanu provjeravam klimu (koja je isto plastična), pokušavam urazumiti oca koji više nema živaca ni za što, pa ni za sebe samog. U velikoj sivoj tegli u stražnjem dvorištu, u koju sam presadila bor koji je Nenad kupio prije par godina, sa zebnom promatram što se događa. Nemam dojam da će bor preživjeti, a kad sam to prije par dana spomenula za ručkom, Ivar je to doživio dosta dramatično, uvjeravajući me da će ga presaditi na Jelenovac. I vrba bi već trebala imati mnogo veću krošnju, nešto se i s njom događa, no ne mogu sve to dovesti u red. Ponekad treba pustiti da bude kako jest. Pa stoga s kompom (plastičnim) u krilu sjedim i slušam emisiju na radiju koju je uredio Ivar. Mnogi kažu da se povijest ponavlja; rekla bih da ponekad napravi krug i poveže ono što se može povezati. Djetinjstvo sam provela slušajući roditelje kako pripremaju emisije za radio, jazz je prašio svakodnevno sve dok ga nisam više mogla slušati. Trenutno mi ništa drugo ne preostaje - sjedim, pišem, mačak se umiljava oko mene nakon što je danas bio kažnjen zbog svojih nepodopština i slušam što Ivar sluša. Povijest se ne ponavlja, samo je povezala u neku labavu cjelinu ono što je bilo s onim što je sad. I ne zvuči loše.
Dio po kojem smo se kretali svodio se na par ulica. Mamina prijateljica koju smo ponekad posjećivali stanovala je u Primorskoj, a u Vodovodnoj je u malom stanu u prizemlju živjela Vinka. Čak i dok sam bila dijete bila je manja od mene, sitna, sijede kose, neobično draga. Zvali smo je tetom iako nam nije bila u rodu; nju je djed skrivao za vrijeme rata da ju ne odvedu u logor, ali to sam doznala mnogo kasnije. Iz njezinog stana klasicistički je crni stalak za cvijeće u obliku kaneliranog stupa koji i danas držim u radnoj sobi.
I kad smo ljeti odlazili u Berlin, kretali smo se unutar zadanog perimetra; ne sjećam se nekih iznenađenja na koja smo nailazili kasnije, sami. Ceste su bile uske, vozilo se sporije, a automobili su imali limene karoserije. Ne mogu reći je li bilo bolje, jer usporedbe tog tipa ne govore mi mnogo ni o tome kako je bilo niti o tome, kako je sad. Ali lim je bio - lim, boce za mlijeko i jogurt staklene, a mnogi okusi intenzivniji od ovih današnjih. Sjećam se da je sve nekako dulje trajalo, i pitam se kad se to promijenilo.
Za vrijeme današnje vožnje biciklom na koju sam se uputila nakon deset sati sjedenja i pisanja, promatrala sam grad koji više ne poznajem. Pločnici su neravni, prepuni rupa i zakrpa koje je nemoguće izbjeći. Sve ono što se nekad činilo veliko postalo je malo, zagušeno i nezanimljivo. Kuće koje sam počela otkrivati kao dio neke lijepe, osmišljene gradske cjeline u međuvremenu su se počele osipati; na mnogima su plastični prozori koji samo podsjećaju na stare originalne okvire. Klaićeva koju poznajem napamet prašnjava je i uz jedan njezin dio stoje neki pijanci koji često dobacuju gluposti. Ostala je jedino pekarica Kos, svega ostalog više nema, ili se promijenilo na gore. Fotoradnja koja je prije mnogo godina pretvorena u videoteku više ne radi, tapetar više ne iznosi smiješne, ne osobito lijepe kaučeve na ulicu da ih pokupi kamion. Frizer kraj Omamine kuće je zatvoren, prizemlja su oblijepljena naslagama reklama, odbačenih papira, ili su jednostavno prepuštena propadanju. Istu sliku gledam gdje god se okrenem. Po kantama za smeće premeću pijanci, beskućnici, ponekad ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda osim plastičnih boca za kojima tragaju. U ovo doba prevrtanje smeća popraćeno je nesnosnim smradom, a vrućina koja vlada zadnjih dana samo pojačava užas pokraj kojeg svakodnevno prolazim. Kante su plastične, kao i boce iz tko zna čijeg smeća. Vreli vjetar napuhnuo je neku plastičnu vrećicu koja putuje uz mene. Nemam više dojam o veličini svijeta. Vozim se preko grada samo po ulicama i prolazima koje dobro poznajem, jer svaka improvizacija nužno završava na mjestima gdje ne želim biti. Vozim se po nasipu kraj trkača, šetača, nesvjesna prostornih odnosa. Ne mogu procijeniti udaljenosti, sve se čini malo i kratko, a opet je toliko veće nego što je bilo. Prolazim kraj Ružićeve Mačke i Ujevićkinog Trkača, puteljak na nasipu je prašnjav, a mušice nemilosrdno ulijeću u oči ili se lijepe za znojnu kožu. Nema sredine, proljeća koje postepeno jača prema ljetu - prijelaznog doba u kojem se navikavamo na vrućinu koja će potrajati.
U gornjem stanu provjeravam klimu (koja je isto plastična), pokušavam urazumiti oca koji više nema živaca ni za što, pa ni za sebe samog. U velikoj sivoj tegli u stražnjem dvorištu, u koju sam presadila bor koji je Nenad kupio prije par godina, sa zebnom promatram što se događa. Nemam dojam da će bor preživjeti, a kad sam to prije par dana spomenula za ručkom, Ivar je to doživio dosta dramatično, uvjeravajući me da će ga presaditi na Jelenovac. I vrba bi već trebala imati mnogo veću krošnju, nešto se i s njom događa, no ne mogu sve to dovesti u red. Ponekad treba pustiti da bude kako jest. Pa stoga s kompom (plastičnim) u krilu sjedim i slušam emisiju na radiju koju je uredio Ivar. Mnogi kažu da se povijest ponavlja; rekla bih da ponekad napravi krug i poveže ono što se može povezati. Djetinjstvo sam provela slušajući roditelje kako pripremaju emisije za radio, jazz je prašio svakodnevno sve dok ga nisam više mogla slušati. Trenutno mi ništa drugo ne preostaje - sjedim, pišem, mačak se umiljava oko mene nakon što je danas bio kažnjen zbog svojih nepodopština i slušam što Ivar sluša. Povijest se ne ponavlja, samo je povezala u neku labavu cjelinu ono što je bilo s onim što je sad. I ne zvuči loše.
21 svibnja 2010
Istodobno
U tegli ispred mojih prozora u kojoj raste mala vrba, u vrećici stoje dvije plastične teglice s maćuhicama; jedna je ocvala i čini se da više neće dati nijedan cvijet, dok me druga uporno veseli s malim i nježnim bijelim cvjetićima koji izgledaju kao da gledaju u mene. Ljudsko lice koje prepoznajem u njima ostalo mi je u sjećanju još od Alise. Voljela sam taj crtani film i nju onako malu, pomalo bezobraznu među cvijećem s kojim je razgovarala. Dvije teglice kupljene su istodobno; istodobno dobivaju vodu, i sunčevo svjetlo. Kupila sam ih da ih zasadim kod Mewice, ali nekako se sve izjalovilo; padala je kiša, nije me bilo, dani su prolazili, a Nataša i ja nikako se nismo mogle dogovoriti kad da dođem. Ostale su kod mene i svakodnevno me podsjećaju na nju.
Sjedim na wc-u i istodobno čitam novine i recepte iz mog omiljenog gastronomskog časopisa - razgovor s Irenom u kojem govori o novoj knjizi i svom poimanju svijeta u kojem više nitko ništa ne zna, iako mnogi sve znaju; i recept o "krunidbenoj piletini" koju sam obećala Ivaru. Pokušavam zamisliti okus, no to je postalo nemoguće. Godinama ne jedem meso i posve sam izgubila odnos prema njemu; povremeno, kad je nemoguće izdržati njegove kritike odlučujem se pripremiti nešto što neću probati. Istodobno razmišljam o onome što govori, o svijetu u kojem više nema mjesta za stvari, za sjećanja, sporost i neodlučnost, za premještanje stabala na što su bili prisiljeni - promatrajući njezin portret snimljen u parku blizu naše kuće. Obukla je zeleni šal koji je obasjao njezino lice jednim svježim, otvorenim svjetlom; s drugim okom zurim u recept i ploške manga koje će sutra, preksutra upotpuniti to neko jelo.
Izlazim iz tuša i promatram se; nije mi jasno kako je moguće istodobno imati toliku razornu energiju, i neaktivnu štitnjaču koja utječe na to kako izgledam, kako se osjećam. Slušala sam danas Jelenu kako viče i broji korake s male pozornice ispred mene. Bacala je karte i zbrajala koliko ćemo ponavljanja napraviti skačući iz čučnja, dižući noge, radeći sklekove; istodobno mislim kako je nemoguće napraviti toliko ponavljanja dok vježbam kao da je to posve lagano i ne zahtijeva neki poseban napor.
Danas u autu promatram svoju mamu koja sjedi straga i govori tko zna više o čemu. Ne mogu je više slušati; istodobno, odgovaram na neke gluposti kontrolirajući svoje posve oprečne osjećaje. Istodobno ju razumijem i bijesna sam na nju; nemoćna sam shvatiti što je postala, zašto je do toga došlo. Kroz glavu mi prolaze slike - ljudi s kojima su se družili, ploče koje su slušali, mjesto gdje je stajala pisaća mašina čiji sam zvuk slušala čitavo djetinjstvo. Istodobno ju smještam u kolica i unosim ih u kola; teška su i nije mi lako - u isto vrijeme se čudim dok ih gotovo u jednom pokretu smještam u prtljažnik i manevriram s tim prevelikim autom po uskim bolničkim prolazima.
Na izlazu iz fitnessa susrećem Andreja; razgovaramo dok istodobno pokušavam osvijestiti što još trebam napraviti. I tako je to svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Gdje god da se nalazim, nalazim se još negdje; što god da radim, radim barem još nešto - slažem suđe iz mašine i odgovaram na mailove (istodobno prepričavajući Nenadu i Ivaru sve što sam doživjela ovog jutra); perem, pišem, čitam; ponovno pišem. Slažem hrpe knjiga s kojima sam trenutno gotova, koje ću odložiti barem na neko vrijeme dok istodobno znam da mi već trebaju, iako ne znam točno zbog čega. Istodobno čitam Musila (da, ostalo mi je još 50-ak stranica koje nikako da dovršim), Irenu, Schamu, novine, Time i poneki stari Vogue koji više ne kupujem jer štedim. Dok dovršavam posljednje poglavlje knjige, istodobno slažem prijave na natječaje, pripremam skripte za studente, razgovaram na telefon koji sam zaboravila isključiti, pijem kavu. Istodobno sam sretna i žalosna; u istom trenutku sam ovdje i tamo gdje želim otputovati, gdje se nadam da ćemo otići. Istodobno sam sve i ništa; sretna, sama, histerična, ljuta, u suzama, bez zraka, bez energije ili u punoj snazi. Istodobno pišem post i slušam što mi Nenad govori; u istom času slušamo White Spripes dok razmišljam o super de luxe Stonesima koje sam mu kupila i koje je kao hrčak odnio u atelijer gdje ih istodobno i sluša i gleda. Istodobno su otvorena četiri kompjutora, dvije boce vina, šest vrsta sireva. Istodobno sam ovdje i tamo gdje sam bila, kad me nije bilo.
Sjedim na wc-u i istodobno čitam novine i recepte iz mog omiljenog gastronomskog časopisa - razgovor s Irenom u kojem govori o novoj knjizi i svom poimanju svijeta u kojem više nitko ništa ne zna, iako mnogi sve znaju; i recept o "krunidbenoj piletini" koju sam obećala Ivaru. Pokušavam zamisliti okus, no to je postalo nemoguće. Godinama ne jedem meso i posve sam izgubila odnos prema njemu; povremeno, kad je nemoguće izdržati njegove kritike odlučujem se pripremiti nešto što neću probati. Istodobno razmišljam o onome što govori, o svijetu u kojem više nema mjesta za stvari, za sjećanja, sporost i neodlučnost, za premještanje stabala na što su bili prisiljeni - promatrajući njezin portret snimljen u parku blizu naše kuće. Obukla je zeleni šal koji je obasjao njezino lice jednim svježim, otvorenim svjetlom; s drugim okom zurim u recept i ploške manga koje će sutra, preksutra upotpuniti to neko jelo.
Izlazim iz tuša i promatram se; nije mi jasno kako je moguće istodobno imati toliku razornu energiju, i neaktivnu štitnjaču koja utječe na to kako izgledam, kako se osjećam. Slušala sam danas Jelenu kako viče i broji korake s male pozornice ispred mene. Bacala je karte i zbrajala koliko ćemo ponavljanja napraviti skačući iz čučnja, dižući noge, radeći sklekove; istodobno mislim kako je nemoguće napraviti toliko ponavljanja dok vježbam kao da je to posve lagano i ne zahtijeva neki poseban napor.
Danas u autu promatram svoju mamu koja sjedi straga i govori tko zna više o čemu. Ne mogu je više slušati; istodobno, odgovaram na neke gluposti kontrolirajući svoje posve oprečne osjećaje. Istodobno ju razumijem i bijesna sam na nju; nemoćna sam shvatiti što je postala, zašto je do toga došlo. Kroz glavu mi prolaze slike - ljudi s kojima su se družili, ploče koje su slušali, mjesto gdje je stajala pisaća mašina čiji sam zvuk slušala čitavo djetinjstvo. Istodobno ju smještam u kolica i unosim ih u kola; teška su i nije mi lako - u isto vrijeme se čudim dok ih gotovo u jednom pokretu smještam u prtljažnik i manevriram s tim prevelikim autom po uskim bolničkim prolazima.
Na izlazu iz fitnessa susrećem Andreja; razgovaramo dok istodobno pokušavam osvijestiti što još trebam napraviti. I tako je to svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Gdje god da se nalazim, nalazim se još negdje; što god da radim, radim barem još nešto - slažem suđe iz mašine i odgovaram na mailove (istodobno prepričavajući Nenadu i Ivaru sve što sam doživjela ovog jutra); perem, pišem, čitam; ponovno pišem. Slažem hrpe knjiga s kojima sam trenutno gotova, koje ću odložiti barem na neko vrijeme dok istodobno znam da mi već trebaju, iako ne znam točno zbog čega. Istodobno čitam Musila (da, ostalo mi je još 50-ak stranica koje nikako da dovršim), Irenu, Schamu, novine, Time i poneki stari Vogue koji više ne kupujem jer štedim. Dok dovršavam posljednje poglavlje knjige, istodobno slažem prijave na natječaje, pripremam skripte za studente, razgovaram na telefon koji sam zaboravila isključiti, pijem kavu. Istodobno sam sretna i žalosna; u istom trenutku sam ovdje i tamo gdje želim otputovati, gdje se nadam da ćemo otići. Istodobno sam sve i ništa; sretna, sama, histerična, ljuta, u suzama, bez zraka, bez energije ili u punoj snazi. Istodobno pišem post i slušam što mi Nenad govori; u istom času slušamo White Spripes dok razmišljam o super de luxe Stonesima koje sam mu kupila i koje je kao hrčak odnio u atelijer gdje ih istodobno i sluša i gleda. Istodobno su otvorena četiri kompjutora, dvije boce vina, šest vrsta sireva. Istodobno sam ovdje i tamo gdje sam bila, kad me nije bilo.
11 svibnja 2010
Pogled
Moje su noći neobične, prepune buđenja, osluškivanja i nemira. Zapravo me još od djetinjstva budi gotovo sve, zvukovi koji su neobični, ili neočekivani u noći; recimo, mačak koji je odlučio kasno izaći, kojeg čekam i u nekom polusnu osluškujem njegov skok s grane. Mukli udarac o tlo prekriveno tresetom dovoljan mi je. Mali prozor u ovo je doba godine stalno otvoren i kroz njega dopiru upravo takvi zvukovi, koji me drže u nekom polubudnom stanju. Čujem i Nenada, a ponekad do mene dopre nešto nerazumljivo što Ivar izgovara u snu. Dok sam bila mala, zvukovi su bili drugačiji, a uz njih postojao je latentni strah od ljudi u crnom, od pritajene opasnosti koja je prijetila Čanićevoj. U međuvremenu sam se riješila tog straha, no san je ostao lagan, prelagan.
Zvukovi su u Čanićevoj uvijek bili osobiti. Stari parket bio je škripav, a svaka su vrata i njihove kvake ispuštali drugačiji zvuk. Mala crna pločica u predsoblju davno se odlijepila i godinama je proizvodila smiješan, tupi zvuk kad bi netko na nju nagazio. Škripali su pragovi, čulo se pucketanje vatre koja se stišavala u kaminu prekrivenu zelenim pločicama. Kucali su satovi: bakin u njezinoj sobi čijeg se zvuka više ne sjećam točno, i onaj u velikoj sobi, visok sobni sat koji su navijali jednom tjedno povlačeći lance na dnu kojih su utezi u obliku češera. Imamo ga još uvijek, zvoni svakih pola sata i često me tijekom života satima držao budnom. Na sreću, ostao je u gornjem stanu, dolje ga ne čujem.
Danas sam provjeravala ruže na terasi. Ostale su gore jer znam da vole sunce i da im položaj u donjem dvorištu koje je uglavnom u sjeni vjerojatno ne bi odgovarao. Stric ovih dana sjedi u staroj kuhinji, gdje mu je ugodnije. Opet je zahladilo, i kako čujem tako će biti i idućih dana. I dok se ogledavam oko svog cvijeća (uvijek mi je žao što rododendronu cvjetovi tako kratko traju) razmišljam o fotografiji koju je Irena pronašla tko zna gdje. Snimljena je na terasi, onoj staroj terasi pokrivenoj betonskim popucalim podom. Uokolo uza zidove bili su lonci s cvijećem, no ne neki lijepi, keramički (ili oni koji glume keramiku). Stric je dovlačio prazne plastične kante do kojih je dolazio tko zna gdje i kojima bi otpilio gornji dio. Gredice uz ogradu koju je izradio moj djed - dok je još radila znamenita bravarija Križić u kojoj su Kovačić i Ehrlich izvodili građevnu bravariju - bile su betonske, a u njima raslo je svakojako cvijeće. Voljela sam noćne ljepotice, kako su ih moji zvali, žute cvjetove na visokim stabljikama čiji je pelud ostajao na nosu ako bi im se previše približili. Još poneku od njih zadržao je otac na balkonu; ja sam pak odavno odustala od te vrste cvijeća.
Na fotografiji su vidljivi brojni improvizirani detalji koji su činili našu svakodnevicu. Tek sam kasnije shvatila nesrazmjer između srebrnog bešteka i dvije vrste porculana, u odnosu na popucalu terasu, plastične kante, stare iskrzane stolce i klimavi stol za kojim sjede Omama, baka i moj otac. Klupu je uzela mama i danas je dio inventara u Palmotićevoj. Stol sam zadržala; ostao je klimav, ali smo ga barem obojali. Na njegovom učvršćenju oslonjena je pletena košara u kojoj se godinama izležavala Mew. Bilo je to prestižno mjesto, toplo, ali ne na suncu, i druge mačke nisu mu se smjele približiti. Odnedavno ga je otkrio Nietzsche i ponekad, dok moj otac ne vidi, odlazi gore i leži pod stolom praveći stricu društvo.
Stol je prekriven kockastim stolnjakom - sjećam se da su kocke bile plave; jastuci na starim stolcima bili su od umjetnog krzna, prugasti, kombinacija crne i krem-boje. Suncobran je bio izblijedio, a uz staru, nekad prljavoružičasto obojanu fasadu vise Davorove kopačke. Ne znam više jesu li ikad poslužile za nešto više od napucavanja lopte na nekom od izleta na koje smo uporno, uzaludno odlazili.
Obiteljska okupljanja uvijek su bila neobična. Omama puši i ne gleda ni u što. Davor u kutu fotografije stoji mokar, što znači da je u funkciji bio mali plastični bazen koji je tijekom ljetnih mjeseci glumio osvježenje. Baka gleda negdje u pod, tko zna u što, a i stari ima pogled usmjeren prema tlu. Svi gledaju u sličnom smjeru, nitko od njih ne vidi isto. Ne osjeća se nikakva povezanost, tek troje ljudi snimljeni u trenutku koji danas više ništa ne znači. U pozadini u kockastoj košulji, možda sam ja. Probala sam s Irenom odrediti tko bi to mogao biti, prvo smo mislile da bi to mogao biti Benno, no sjetila sam se kako sam jedno vrijeme furala takav look, ravne široke košulje, po zimi tankerica.
Gledam u fotografiju - Omame i bake više nema, stari i danas gleda tko zna u što, glasno sluša ploče i ne razgovara ni o čemu drugom osim o glazbi, kao što je to oduvijek bilo. Zadržala sam poziciju okrenutih leđa. Ne zbog toga što me ne bi zanimali (jer, vremenom sam ionako sve o njima doznala, shvatila i oprostila); ova pozicija govori o smjeru pogleda koji je vremenom postao drugačiji, polako preko onog nekad zapuštenog hodnika klizi dalje i ne zaustavlja se. Upravo je stoga bilo potrebno okrenuti leđa.
Zvukovi su u Čanićevoj uvijek bili osobiti. Stari parket bio je škripav, a svaka su vrata i njihove kvake ispuštali drugačiji zvuk. Mala crna pločica u predsoblju davno se odlijepila i godinama je proizvodila smiješan, tupi zvuk kad bi netko na nju nagazio. Škripali su pragovi, čulo se pucketanje vatre koja se stišavala u kaminu prekrivenu zelenim pločicama. Kucali su satovi: bakin u njezinoj sobi čijeg se zvuka više ne sjećam točno, i onaj u velikoj sobi, visok sobni sat koji su navijali jednom tjedno povlačeći lance na dnu kojih su utezi u obliku češera. Imamo ga još uvijek, zvoni svakih pola sata i često me tijekom života satima držao budnom. Na sreću, ostao je u gornjem stanu, dolje ga ne čujem.
Danas sam provjeravala ruže na terasi. Ostale su gore jer znam da vole sunce i da im položaj u donjem dvorištu koje je uglavnom u sjeni vjerojatno ne bi odgovarao. Stric ovih dana sjedi u staroj kuhinji, gdje mu je ugodnije. Opet je zahladilo, i kako čujem tako će biti i idućih dana. I dok se ogledavam oko svog cvijeća (uvijek mi je žao što rododendronu cvjetovi tako kratko traju) razmišljam o fotografiji koju je Irena pronašla tko zna gdje. Snimljena je na terasi, onoj staroj terasi pokrivenoj betonskim popucalim podom. Uokolo uza zidove bili su lonci s cvijećem, no ne neki lijepi, keramički (ili oni koji glume keramiku). Stric je dovlačio prazne plastične kante do kojih je dolazio tko zna gdje i kojima bi otpilio gornji dio. Gredice uz ogradu koju je izradio moj djed - dok je još radila znamenita bravarija Križić u kojoj su Kovačić i Ehrlich izvodili građevnu bravariju - bile su betonske, a u njima raslo je svakojako cvijeće. Voljela sam noćne ljepotice, kako su ih moji zvali, žute cvjetove na visokim stabljikama čiji je pelud ostajao na nosu ako bi im se previše približili. Još poneku od njih zadržao je otac na balkonu; ja sam pak odavno odustala od te vrste cvijeća.
Na fotografiji su vidljivi brojni improvizirani detalji koji su činili našu svakodnevicu. Tek sam kasnije shvatila nesrazmjer između srebrnog bešteka i dvije vrste porculana, u odnosu na popucalu terasu, plastične kante, stare iskrzane stolce i klimavi stol za kojim sjede Omama, baka i moj otac. Klupu je uzela mama i danas je dio inventara u Palmotićevoj. Stol sam zadržala; ostao je klimav, ali smo ga barem obojali. Na njegovom učvršćenju oslonjena je pletena košara u kojoj se godinama izležavala Mew. Bilo je to prestižno mjesto, toplo, ali ne na suncu, i druge mačke nisu mu se smjele približiti. Odnedavno ga je otkrio Nietzsche i ponekad, dok moj otac ne vidi, odlazi gore i leži pod stolom praveći stricu društvo.
Stol je prekriven kockastim stolnjakom - sjećam se da su kocke bile plave; jastuci na starim stolcima bili su od umjetnog krzna, prugasti, kombinacija crne i krem-boje. Suncobran je bio izblijedio, a uz staru, nekad prljavoružičasto obojanu fasadu vise Davorove kopačke. Ne znam više jesu li ikad poslužile za nešto više od napucavanja lopte na nekom od izleta na koje smo uporno, uzaludno odlazili.
Obiteljska okupljanja uvijek su bila neobična. Omama puši i ne gleda ni u što. Davor u kutu fotografije stoji mokar, što znači da je u funkciji bio mali plastični bazen koji je tijekom ljetnih mjeseci glumio osvježenje. Baka gleda negdje u pod, tko zna u što, a i stari ima pogled usmjeren prema tlu. Svi gledaju u sličnom smjeru, nitko od njih ne vidi isto. Ne osjeća se nikakva povezanost, tek troje ljudi snimljeni u trenutku koji danas više ništa ne znači. U pozadini u kockastoj košulji, možda sam ja. Probala sam s Irenom odrediti tko bi to mogao biti, prvo smo mislile da bi to mogao biti Benno, no sjetila sam se kako sam jedno vrijeme furala takav look, ravne široke košulje, po zimi tankerica.
Gledam u fotografiju - Omame i bake više nema, stari i danas gleda tko zna u što, glasno sluša ploče i ne razgovara ni o čemu drugom osim o glazbi, kao što je to oduvijek bilo. Zadržala sam poziciju okrenutih leđa. Ne zbog toga što me ne bi zanimali (jer, vremenom sam ionako sve o njima doznala, shvatila i oprostila); ova pozicija govori o smjeru pogleda koji je vremenom postao drugačiji, polako preko onog nekad zapuštenog hodnika klizi dalje i ne zaustavlja se. Upravo je stoga bilo potrebno okrenuti leđa.
10 svibnja 2010
Slika u koju ulazim
Prizor kojem se približavam u nedjelju navečer nije mi osobito drag; dapače, izaziva u meni nemir, nervozu i nezadovoljstvo. S autoceste prvo što vidim nakon posljednjeg prijevoja dimnjak je toplane koji na neki čudan način strši izvan formata zgrada izgrađenih uokolo njega. Već prvi pogled na taj prizor briše iz sjećanja ugodu proteklih dana, zanimljive susrete, predavanja, fotografije koje su bile središte naših interesa. Miris na Brijunima bio je ugodan, ne previše topao. Priroda u kojoj smo tragali za prizorima koje već mjesecima poznajem sa Silviinih fotografija pokazala je svoje ugodno lice, srne i njihovi mladi, mufloni, zebre, nojevi i paunovi odradili su svoje uloge na tom neobičnom mjestu u kojem vrijeme stoji, namjerno se ne pomiče. Teško je reći jesu li opravdali očekivanja, jer me zapravo nikad osobito nisu zanimali. U hotelu nailazim na značke s Titovim potpisom (istodobno se prisjećam onih koji su ih nosili, ali nema veze, svi imamo svoje slabosti). Na šalicama su njegove nakaradne fotografije, a ispred jedne od vila njegov mercedes tek je relikt prošlosti ispred kojeg se slikaju djeca i svi oni koji valjda ne znaju što bi sami sa sobom na tom otoku.
U hotelskoj sobi izbor namještaja u skladu je s prevladavajućom atmosferom. Mali stol ispred kreveta prekriven je jeftinim ultrapasom, a na njemu je kukičani tabletić i na njemu pepeljara. Neprikladno smještena sofa ne poziva na sjedenje, a luksuz koji im je priskrbio zvjezdicu više od susjednog, u ovo doba još zatvorenog hotela sastoji se od mini-bara u kojem je slab izbor preskupog pića. S balkona na kojem su neoprostivo zapuštene sjedaljke gledam u susjednu čamčarnicu, zgradu s početka 20. stoljeća u kojoj je izložba. Neobično je oblikovana, s proširenim, na konzole oslonjenim katom ispod kojeg je spremište za čamce, dakako izvan funkcije. Zapravo se sve čini da je izvan funkcije, ili je ona tijekom proteklih desetljeća promijenila smjer. Kristali uokolo svjetiljke nad krevetom poispadali su, a iz teškog lijevanog radijatora kapa voda stvarajući ružnu, no ne osobito uočljivu mrlju na tapisonu kremaste boje. Kupaonica je također relikt nekog vremena koje me ne zanima; na teškoj lijevanoj kadi nemarno su i loše popravljeni dijelovi s kojih se izlizao emajl, a ogledalo je malo i neprikladno smješteno. Osoblje hotela u skladu je s tom slikom, ljubazno no otuđeno, čudnog, generičkog jezika izgovorenog u prolazu, bez interesa.
S tim slikama u mislima ostavljamo otok za sobom; kratko sjedimo na suncu i razgovaramo o onome što treba učiniti, čemu se treba vratiti. I postepeno, sa svakim kilometrom raste moj nemir, prizori koje neprekidno vrtim precizni su ali mi ne pomažu nužno shvatiti što zapravo treba učiniti. Možda iz te nesigurnosti proizlaze greške koje je očito nemoguće izbjeći. I stoga ta slika Zagreba u koju ulazim prebrzo, bez da se uspijevam pripremiti, djeluje na mene drastično.
Sjedim u autu i čekam dok Nenad traži mamu po bolnici; pregledi, uputnice, teškoća prijevoza, ostavljanja auta, razumijevanja. Slušam ju poluautomatski, ne znam što je više moguće napraviti, kuda skrenuti. Dok sjedim u autu promatram ljude koji se kreću po bolničkom kompleksu. Pojedina lica su izgubljena, neka žena iznosi pred mladog bolničara sve svoje papire očekujući pomoć. No, ni on se ne snalazi, svi se kreću nekim svojim imaginarnim putem, mimo označenih staza, s telefonima u rukama kako bi barem prividno zadržali vezu s nečim stvarnim, ako tako nešto uopće postoji. Sjedim i slušam radio, no do mene više ništa ne dopire. Razmišljam o fotografijama koje sam vidjela ovog vikenda, o načinu kako me taj medij okrenuo prema sebi, no što je to na što sam naišla? Gledam stare, onemoćale, ljute, žalosne, preplašene ljude koji hitaju svaki prema svom imaginarnom cilju, ako takav postoji na ovakvim mjestima. I ništa ne osjećam, samo sjedim.
U hotelskoj sobi izbor namještaja u skladu je s prevladavajućom atmosferom. Mali stol ispred kreveta prekriven je jeftinim ultrapasom, a na njemu je kukičani tabletić i na njemu pepeljara. Neprikladno smještena sofa ne poziva na sjedenje, a luksuz koji im je priskrbio zvjezdicu više od susjednog, u ovo doba još zatvorenog hotela sastoji se od mini-bara u kojem je slab izbor preskupog pića. S balkona na kojem su neoprostivo zapuštene sjedaljke gledam u susjednu čamčarnicu, zgradu s početka 20. stoljeća u kojoj je izložba. Neobično je oblikovana, s proširenim, na konzole oslonjenim katom ispod kojeg je spremište za čamce, dakako izvan funkcije. Zapravo se sve čini da je izvan funkcije, ili je ona tijekom proteklih desetljeća promijenila smjer. Kristali uokolo svjetiljke nad krevetom poispadali su, a iz teškog lijevanog radijatora kapa voda stvarajući ružnu, no ne osobito uočljivu mrlju na tapisonu kremaste boje. Kupaonica je također relikt nekog vremena koje me ne zanima; na teškoj lijevanoj kadi nemarno su i loše popravljeni dijelovi s kojih se izlizao emajl, a ogledalo je malo i neprikladno smješteno. Osoblje hotela u skladu je s tom slikom, ljubazno no otuđeno, čudnog, generičkog jezika izgovorenog u prolazu, bez interesa.
S tim slikama u mislima ostavljamo otok za sobom; kratko sjedimo na suncu i razgovaramo o onome što treba učiniti, čemu se treba vratiti. I postepeno, sa svakim kilometrom raste moj nemir, prizori koje neprekidno vrtim precizni su ali mi ne pomažu nužno shvatiti što zapravo treba učiniti. Možda iz te nesigurnosti proizlaze greške koje je očito nemoguće izbjeći. I stoga ta slika Zagreba u koju ulazim prebrzo, bez da se uspijevam pripremiti, djeluje na mene drastično.
Sjedim u autu i čekam dok Nenad traži mamu po bolnici; pregledi, uputnice, teškoća prijevoza, ostavljanja auta, razumijevanja. Slušam ju poluautomatski, ne znam što je više moguće napraviti, kuda skrenuti. Dok sjedim u autu promatram ljude koji se kreću po bolničkom kompleksu. Pojedina lica su izgubljena, neka žena iznosi pred mladog bolničara sve svoje papire očekujući pomoć. No, ni on se ne snalazi, svi se kreću nekim svojim imaginarnim putem, mimo označenih staza, s telefonima u rukama kako bi barem prividno zadržali vezu s nečim stvarnim, ako tako nešto uopće postoji. Sjedim i slušam radio, no do mene više ništa ne dopire. Razmišljam o fotografijama koje sam vidjela ovog vikenda, o načinu kako me taj medij okrenuo prema sebi, no što je to na što sam naišla? Gledam stare, onemoćale, ljute, žalosne, preplašene ljude koji hitaju svaki prema svom imaginarnom cilju, ako takav postoji na ovakvim mjestima. I ništa ne osjećam, samo sjedim.
22 travnja 2010
Bicikl
Tko zna koliko sam puta prošla istim mjestima? Sjednem na bicikl - da, znam, zvuči neobično za nekog tko pasionirano voli voziti auto - a on kao da sam kreće, gotovo uvijek istim putem. Dugo mi je vremena trebalo da se bez previše muke okrenem i pogledam kakvo je stanje na ulici i uključim u promet sigurna da mi se nešto neće dogoditi. Sigurnost sam na biciklu stjecala polako, zapravo ne znam zašto. Nikad neću zaboraviti koliko je često moja mama pričala drugima, kako je satima trčala uz mene po dvorištu pridržavajući bijeli Pony-bicikl, sve dok se konačno nisam odvažila nastaviti dalje sama. Naravno da je ta priča imala i svoj nastavak, onaj o Davoru koji je vožnju biciklom svladao brzo, najbrže, kao što je to često bilo. No dobro, bilo kako bilo, djetinja prepucavanja o tome tko će stati na prvo mjesto postolja odavno je iza nas. Postolja su promijenila razine, izmjenili su se prioriteti, interesi, pogledi na život i svijet.
I tako, Klaićeva pa uz HNK, znam svaku neravninu koju je potrebno izbjeći, svaku udubinu koja pomaže na prijelazima koji nisu dovoljno spušteni. No vožnja je zanimljiva zbog nečeg drugog, zbog dobivenog vremena kad ne gledam u ekran računala, kad nisam okružena desetinama otvorenih knjiga i kataloga, zarobljena u svom plavom stolcu na okretanje koji je odavno postao neudoban. Neki dan dok sam stajala čekajući zeleno svjetlo kraj kazališta ugledala sam promijenjeni crijep na Kovačićevoj kući na uglu Hebrangove. Čini se kao da će i pročelje biti uređeno i da će onaj predivni potez od nekoliko zgrada koje se nastavljaju južno od nje, s malim predvrtovima koji su toliko neuobičajeni u našem gradu a na nevjerojatan način pridonose kvaliteti stanovanja, također postati dio promijenjene, poboljšane slike kakvu zaslužujemo. U Kovačićevoj kući u tavanskom stanu živjela je Ines, kod koje sam bila nekoliko puta, vodeći s njom razgovore o arhitekturi, interijerima, majstorima i tko zna čemu još. Prisjetila sam se jednog od prvih interviewa koje sam ikad vodila, strahovite glavobolje koju sam osjećala tijekom razgovora, vrućine koja nas je gušila u tom potkrovlju. Pile smo nescafe s ledom, sjećam se čaše nekog bijelog vina koju mi je ponudila i koja je samo pogoršala stanje. Imala je razornu energiju, neku lakoću kojom je prekrila sve ono što nije željela da drugi vide, o čemu se nije moglo razgovarati. Već dulje od dvadeset godina kad god vidim tu kuću, vidim nju, taj neobičan spoj onog što smo naučili zvati počecima zagrebačke moderne arhitekture i osobitog senzibiliteta za interijere kakvog rijetko tko ima.
I danas sam je se sjetila, dok sam po ponovno hladnom vjetrovitom vremenu jurila u fitness. I bilo mi je neobično kako neke ljude povezujem sa zgradama, a druge uopće ne.
U klubu uobičajena lica, na sreću malo njih. Mirisi (ako ih tako uopće možemo zvati) nepodnošljivi, ali što mi je drugo činiti nego izdržati.
"Nemoj tako često pisati o umoru", kaže mi. Da, vjerojatno je u pravu, no zapravo to kod mene nije namjerno. Uostalom, koliko je puta pisala o zidovima, sobi, obiteljima? Ili se to ne može uspoređivati? Sretnija je nego prošle godine, njezina nova knjiga nam je u rukama. Na naslovnici su ptice na žici i nekako je svijetla u tonu, otvorena prema drugima. Ništa ne planiramo, nema napetosti, preboljeli smo dječje bolesti. Samo jesmo, i uživamo u tome. Ponekad je dobro osvijestiti ta stanja, osmjehnuti se nekome na ulici, pokazati da pazimo i da nam je stalo. Primijetila sam da takvo ponašanje izaziva zbunjenost, ljudi me gledaju kao da sam poludjela. Ali baš me briga. Sjedim na mom starom biciklu srebrne boje, smiješim se prolaznicima, pazim na pse i djecu, i razmišljam kako je život zapravo dobar. Unatoč napornom trenutku, prevelikom opsegu posla, raznim nerazumijevanjima na koja nailazimo; usprkos društvu koje o nakitu razgovara jedino komentirajući jeftine i banalne dosjetke s porukama na reveru, a o umjetnosti spominjući babe Mare, vozim se dalje.
I tako, Klaićeva pa uz HNK, znam svaku neravninu koju je potrebno izbjeći, svaku udubinu koja pomaže na prijelazima koji nisu dovoljno spušteni. No vožnja je zanimljiva zbog nečeg drugog, zbog dobivenog vremena kad ne gledam u ekran računala, kad nisam okružena desetinama otvorenih knjiga i kataloga, zarobljena u svom plavom stolcu na okretanje koji je odavno postao neudoban. Neki dan dok sam stajala čekajući zeleno svjetlo kraj kazališta ugledala sam promijenjeni crijep na Kovačićevoj kući na uglu Hebrangove. Čini se kao da će i pročelje biti uređeno i da će onaj predivni potez od nekoliko zgrada koje se nastavljaju južno od nje, s malim predvrtovima koji su toliko neuobičajeni u našem gradu a na nevjerojatan način pridonose kvaliteti stanovanja, također postati dio promijenjene, poboljšane slike kakvu zaslužujemo. U Kovačićevoj kući u tavanskom stanu živjela je Ines, kod koje sam bila nekoliko puta, vodeći s njom razgovore o arhitekturi, interijerima, majstorima i tko zna čemu još. Prisjetila sam se jednog od prvih interviewa koje sam ikad vodila, strahovite glavobolje koju sam osjećala tijekom razgovora, vrućine koja nas je gušila u tom potkrovlju. Pile smo nescafe s ledom, sjećam se čaše nekog bijelog vina koju mi je ponudila i koja je samo pogoršala stanje. Imala je razornu energiju, neku lakoću kojom je prekrila sve ono što nije željela da drugi vide, o čemu se nije moglo razgovarati. Već dulje od dvadeset godina kad god vidim tu kuću, vidim nju, taj neobičan spoj onog što smo naučili zvati počecima zagrebačke moderne arhitekture i osobitog senzibiliteta za interijere kakvog rijetko tko ima.
I danas sam je se sjetila, dok sam po ponovno hladnom vjetrovitom vremenu jurila u fitness. I bilo mi je neobično kako neke ljude povezujem sa zgradama, a druge uopće ne.
U klubu uobičajena lica, na sreću malo njih. Mirisi (ako ih tako uopće možemo zvati) nepodnošljivi, ali što mi je drugo činiti nego izdržati.
"Nemoj tako često pisati o umoru", kaže mi. Da, vjerojatno je u pravu, no zapravo to kod mene nije namjerno. Uostalom, koliko je puta pisala o zidovima, sobi, obiteljima? Ili se to ne može uspoređivati? Sretnija je nego prošle godine, njezina nova knjiga nam je u rukama. Na naslovnici su ptice na žici i nekako je svijetla u tonu, otvorena prema drugima. Ništa ne planiramo, nema napetosti, preboljeli smo dječje bolesti. Samo jesmo, i uživamo u tome. Ponekad je dobro osvijestiti ta stanja, osmjehnuti se nekome na ulici, pokazati da pazimo i da nam je stalo. Primijetila sam da takvo ponašanje izaziva zbunjenost, ljudi me gledaju kao da sam poludjela. Ali baš me briga. Sjedim na mom starom biciklu srebrne boje, smiješim se prolaznicima, pazim na pse i djecu, i razmišljam kako je život zapravo dobar. Unatoč napornom trenutku, prevelikom opsegu posla, raznim nerazumijevanjima na koja nailazimo; usprkos društvu koje o nakitu razgovara jedino komentirajući jeftine i banalne dosjetke s porukama na reveru, a o umjetnosti spominjući babe Mare, vozim se dalje.
15 travnja 2010
Ipak smisao
Zrak koji udišemo prilično je svjež, jer isprale su ga svakodnevne kiše koje nas nesmiljeno zalijevaju. Travanj je ispao varljiv kao što su nas upozoravali u djetinjstvu, samo što tada nismo bili svjesni svega što nas očekuje, i što je potrebno napraviti kako bi posljedice bile što manje. No, kroz ovu posebnu perspektivu - dijagonalni pogled koji se od mjesta gdje sjedim kroz prozor i preko djedova bravarskog stroja (za koji uopće ne znamo za što je služio, no ostavili smo ga kao podsjetnik na nekadašnju funkciju prostora) probija do dvorišta - hvatam djeliće zelenila. Doduše, prevladava pogled na oljuštenu, nikad dovršenu bočnu fasadu susjedne kuće. No i to je bolje od onoga u što bismo mogli gledati, s čime nas plaše.
Nikad nisam imala favorite među godišnjim dobima, uglavnom mi je bilo svejedno jer mogućnost prilagodbe nešto je što stječemo, ali i treniramo. Sve to s namjerom da nam uobičajeni životni ili godišnji ciklusi ne poremete namjere, ograniče u onome što želimo, prema čemu težimo. Ipak, nakon svih godina poželjela sam da prestane zima, da nestane sivilo i vlaga i da dan konačno traje dugo. Tijekom vremena počela sam voljeti vrlo rana jutra, kad je sve oko nas još posve tiho i jedino što čujem rasprava je ptica koje uvijek imaju nešto za komentirati. Blagodat tog mira vrijedna je svega što smo prošli i napravili. Takvo je i današnje jutro, svježe i mirisno; slike oko mene oštre su, a mladi javor koji smo prošle godine posadili ponosno širi svoje nove listove prema meni. Da, razgovaram s biljkama, to je nešto što sam naslijedila od bake za koju su smatrali da je imala "zlatne ruke" za bilje. Doduše, način kako je uredila terasu bio je daleko od onog što ja volim, no njezin je dodir bio u stanju zacijeliti grančicu.
Cijelu zimu sumnjičavo sam proučavala svoje vrtne pridošlice, osobito javor i neke prelijepe lozice kojima sam zaboravila ime (uvijek računam na to, da će me Jelena podsjetiti kako se zovu, ona mi ih je i preporučila). Stari me uvjeravao da će sve biti u redu, ali njemu baš nikad nisam puno vjerovala, tko zna zašto. Bilo kako bilo, prije par tjedana ugledala sam izboje na vrhovima grana i odmah pozvala Nenada da se zajedno divimo, no on pak nije pokazao neki osobit interes. Pa sam tako sama, na vrhu onih pregolemih ljestvi pomoću kojih režemo grane (a u posljednje vrijeme i spašavamo Nietzschea iz parka, kamo je dospio tko zna kako, i kad, i da nije bilo jedne histerične svrake pitanje je bi li ga Nenad uopće primijetio kako sjedi na grani vrlo visokog stabla) krenula u formiranje njegove krošnje. Nisam pretjerala, ionako ne volim urednost te vrste, a zahvalnost za učinjeno javor je pokazao veselo pozirajući.
Prije dva tjedna u Tate Modern ušla sam u Balkinu instalaciju. Golemom kontejneru prilazi se sa stražnje strane, a njegova robusnost i veličina uistinu su impresivne. Prema unutrašnjosti vodi skošena platforma; nepodnošljiva količina učenika iz neke francuske škole uspijeva mi umanjiti doživljaj. Rijetki su radovi koji nas stavljaju u situaciju posvemašnje neizvjesnosti, možda čak i straha. Ulazim sporo, svjesna sam da "prostorija" ima svoj kraj no on se uopće ne nazire, jer u potpunosti sam okružena crnilom. Zanimljiv je gubitak osjećaja tradicionalne ortogonalnosti; imam dojam kao da se nalazim u nekom zaobljenom prostoru promjenjivih oblika čiji me pojedini dijelovi obujmljuju. Do kraja prostorije dolazim sporo, ispružene ruke koja traži tu konačnu točku utočišta, no pitanje je, kakvo utočište nalazimo u ovom radu? Brojne su konotacije koje mi prolaze kroz misli, osjećam se usamljeno, nezaštićeno, nemoćna sam izraziti bilo što osim svoje osobne pozicije. A i o njoj se u tom trenutku nema što reći. Dok se okrećem prema izlazu, promatram lijep prizor - ljude koji mi sporo dolaze u susret, vjerojatno prolazeći kroz slično stanje. Sviđa mi se nemogućnost određivanja prostora i njegove veličine, iluzija napuštanja svega onog što svakodnevno vučem za sobom, nemoćna otresti se toga tereta.
Navečer sa Silviom i Chrystel razgovaram, vjerojatno o fotografiji, čemu drugom. Chrystel se stalno smije, i čini se da je nemoguće uhvatiti ju u nekom drugom stanju. Zanimljivo je do koje su mjere njezini radovi posve drugačiji, kako u tim fascinantnim pejsažima u koje sam uronila bez razmišljanja i pretvorila ih u dio neke moje imaginarne okoline, nema ničeg duhovitog. Samo prostor koji se sporo, možda čak otežano razvija pred našim očima, i u čijim detaljima prepoznajemo vrijeme. Najnovije fotografije koje smo zajedno promatrale toga poslijepodneva drugačije su od ranijih radova, a priroda u koju je ušla ne dozvoljava da iz nje izađe, krene nekim drugim putem. Sjedimo posve opuštene, razumijevanje među nama je potpuno, ili je to samo utjecaj svježeg londonskog zraka? 
Zraka u kojem ima mjesta za osobite odnose, kao na primjer sa zebicama koje su dio fascinantne instalacije postavljene u Barbicanu. Odnos prema životu ono je što zanima Célestea Boursier-Mougenota, umjetnika koji je galeriju ispunio električnim gitarama i činelama na stalcima, raspoređenima u umjetno stvorenom krajoliku. Maleni buseni trave materijal su iz kojeg ptičice grade gnijezda, posve slobodno leteći među posjetiteljima i slijećući na instrumente koji pritom stvaraju zvukove. Princip je krajnje jednostavan i istodobno začudan - ništa se ne odvija prema prethodno strogo zacrtanom scenariju, krećemo se slobodno po prostoru pazeći da pritom ne stanemo na neku od ptičica na nekom njihovom zadatku, dok neopterećene lepršaju posvuda. Taj je rad postao jedan od hitova YouTubea, no ništa ne može nadmašiti petnaestak minuta koje provodimo zajedno u prostoriji. Svjesni smo nekog posebnog ritma koji u gradu ne možemo zapaziti. Hodamo po puteljku među busenjem trave, gnijezdima, pokraj pijeska. Svako malo ushite posjetitelja dopunjavaju riffovi i sve dobiva neki smisao na koji sam već zaboravila, da postoji.
Nikad nisam imala favorite među godišnjim dobima, uglavnom mi je bilo svejedno jer mogućnost prilagodbe nešto je što stječemo, ali i treniramo. Sve to s namjerom da nam uobičajeni životni ili godišnji ciklusi ne poremete namjere, ograniče u onome što želimo, prema čemu težimo. Ipak, nakon svih godina poželjela sam da prestane zima, da nestane sivilo i vlaga i da dan konačno traje dugo. Tijekom vremena počela sam voljeti vrlo rana jutra, kad je sve oko nas još posve tiho i jedino što čujem rasprava je ptica koje uvijek imaju nešto za komentirati. Blagodat tog mira vrijedna je svega što smo prošli i napravili. Takvo je i današnje jutro, svježe i mirisno; slike oko mene oštre su, a mladi javor koji smo prošle godine posadili ponosno širi svoje nove listove prema meni. Da, razgovaram s biljkama, to je nešto što sam naslijedila od bake za koju su smatrali da je imala "zlatne ruke" za bilje. Doduše, način kako je uredila terasu bio je daleko od onog što ja volim, no njezin je dodir bio u stanju zacijeliti grančicu.
Cijelu zimu sumnjičavo sam proučavala svoje vrtne pridošlice, osobito javor i neke prelijepe lozice kojima sam zaboravila ime (uvijek računam na to, da će me Jelena podsjetiti kako se zovu, ona mi ih je i preporučila). Stari me uvjeravao da će sve biti u redu, ali njemu baš nikad nisam puno vjerovala, tko zna zašto. Bilo kako bilo, prije par tjedana ugledala sam izboje na vrhovima grana i odmah pozvala Nenada da se zajedno divimo, no on pak nije pokazao neki osobit interes. Pa sam tako sama, na vrhu onih pregolemih ljestvi pomoću kojih režemo grane (a u posljednje vrijeme i spašavamo Nietzschea iz parka, kamo je dospio tko zna kako, i kad, i da nije bilo jedne histerične svrake pitanje je bi li ga Nenad uopće primijetio kako sjedi na grani vrlo visokog stabla) krenula u formiranje njegove krošnje. Nisam pretjerala, ionako ne volim urednost te vrste, a zahvalnost za učinjeno javor je pokazao veselo pozirajući.Prije dva tjedna u Tate Modern ušla sam u Balkinu instalaciju. Golemom kontejneru prilazi se sa stražnje strane, a njegova robusnost i veličina uistinu su impresivne. Prema unutrašnjosti vodi skošena platforma; nepodnošljiva količina učenika iz neke francuske škole uspijeva mi umanjiti doživljaj. Rijetki su radovi koji nas stavljaju u situaciju posvemašnje neizvjesnosti, možda čak i straha. Ulazim sporo, svjesna sam da "prostorija" ima svoj kraj no on se uopće ne nazire, jer u potpunosti sam okružena crnilom. Zanimljiv je gubitak osjećaja tradicionalne ortogonalnosti; imam dojam kao da se nalazim u nekom zaobljenom prostoru promjenjivih oblika čiji me pojedini dijelovi obujmljuju. Do kraja prostorije dolazim sporo, ispružene ruke koja traži tu konačnu točku utočišta, no pitanje je, kakvo utočište nalazimo u ovom radu? Brojne su konotacije koje mi prolaze kroz misli, osjećam se usamljeno, nezaštićeno, nemoćna sam izraziti bilo što osim svoje osobne pozicije. A i o njoj se u tom trenutku nema što reći. Dok se okrećem prema izlazu, promatram lijep prizor - ljude koji mi sporo dolaze u susret, vjerojatno prolazeći kroz slično stanje. Sviđa mi se nemogućnost određivanja prostora i njegove veličine, iluzija napuštanja svega onog što svakodnevno vučem za sobom, nemoćna otresti se toga tereta.
Navečer sa Silviom i Chrystel razgovaram, vjerojatno o fotografiji, čemu drugom. Chrystel se stalno smije, i čini se da je nemoguće uhvatiti ju u nekom drugom stanju. Zanimljivo je do koje su mjere njezini radovi posve drugačiji, kako u tim fascinantnim pejsažima u koje sam uronila bez razmišljanja i pretvorila ih u dio neke moje imaginarne okoline, nema ničeg duhovitog. Samo prostor koji se sporo, možda čak otežano razvija pred našim očima, i u čijim detaljima prepoznajemo vrijeme. Najnovije fotografije koje smo zajedno promatrale toga poslijepodneva drugačije su od ranijih radova, a priroda u koju je ušla ne dozvoljava da iz nje izađe, krene nekim drugim putem. Sjedimo posve opuštene, razumijevanje među nama je potpuno, ili je to samo utjecaj svježeg londonskog zraka? 
Zraka u kojem ima mjesta za osobite odnose, kao na primjer sa zebicama koje su dio fascinantne instalacije postavljene u Barbicanu. Odnos prema životu ono je što zanima Célestea Boursier-Mougenota, umjetnika koji je galeriju ispunio električnim gitarama i činelama na stalcima, raspoređenima u umjetno stvorenom krajoliku. Maleni buseni trave materijal su iz kojeg ptičice grade gnijezda, posve slobodno leteći među posjetiteljima i slijećući na instrumente koji pritom stvaraju zvukove. Princip je krajnje jednostavan i istodobno začudan - ništa se ne odvija prema prethodno strogo zacrtanom scenariju, krećemo se slobodno po prostoru pazeći da pritom ne stanemo na neku od ptičica na nekom njihovom zadatku, dok neopterećene lepršaju posvuda. Taj je rad postao jedan od hitova YouTubea, no ništa ne može nadmašiti petnaestak minuta koje provodimo zajedno u prostoriji. Svjesni smo nekog posebnog ritma koji u gradu ne možemo zapaziti. Hodamo po puteljku među busenjem trave, gnijezdima, pokraj pijeska. Svako malo ushite posjetitelja dopunjavaju riffovi i sve dobiva neki smisao na koji sam već zaboravila, da postoji.
19 ožujka 2010
E, pa živjela ti meni!
Smiješna su stvar ti rođendani, dođu, ne znaš što bi više s njima, nekako kao da izgube onaj smisao koji su imali ranije. Prva čestitka stigla je prerano, tko zna je li Jelena pišući doktorat uopće više znala koji je dan i koliko je sati. Ivar se vratio dovoljno rano da sam još bila budna i mogla čuti kako mi čestita. Oko pola 6 Nietzsche me odlučio ugristi za nogu, što možemo, sami smo si krivi.Dok sam bila mala, rođendani su bili gotovo identični - jeli su se sendviči od bijelog kruha sa šunkom, narezanim tvrdo kuhanim jajem i malim ukiseljenim krastavcima koje je spravljala moja baka. Ona je radila i sjajnu bolingbrock tortu snažnog okusa, pretešku, kakve danas više ne jedemo. Godinama sam razvijala njezin recept i naposlijetku odustala od te kombinacije čokolade i oraha; došli su novi okusi, zanimljivije kombinacije. No ta će torta ostati simbolom dječjih rođendana, onog pomalo smiješnog, kurtoaznog sjedenja oko stola na koji se iznijelo svečano posuđe i srebrni escajg.
I danas mi je smiješna pomisao na haljine koje sam nosila - jedna je bila tamno crvena, poput granata, baršunasta s dva volana koju su uspjeli produljiti samo jednom dok ju konačno nisam prerasla; nekoliko godina kasnije glavna je bila neka crna posuta ivančicama ili nekim sličnim cvijećem, koju sam nosila zajedno s crnim lak-cipelicama. Ah, ta strast za crnim, i cipelama... i oblačenjima za te posebne prilike (iako smo ih slavili doma).
Mnoge druge rođendane više ne pamtim, kao da nisu ostali obilježeni nečim osobitim. Često sam kuhala neke sulude večere, zvala brojne prijatelje; sjećam se jedne posebne torte u koju je otišlo skoro kilogram vrhunske čokolade, ukrašene valovima koje sam izradila od bijele, mliječne i crne čokse. Ah, svi su uzdisali, Nataša je godinama pokazivala fotografije onog što sam priredila, pričajući prijateljicama o okusima, bojama, mirisima. Danas više nemam takve ambicije, ionako je to ekstenzivno kuhanje samo prouzročilo frustracije onih koji mi nisu mogli parirati, pa zašto inzistirati?
Rođendane pamtim možda najviše po Nenadovim poklonima, neobičnim, duhovitim, lijepim stvarima, knjigama, njegovom nakitu. Po onoj kutiji koju je prije dvije godine ispunio svačime, nastojeći me izvući iz beskrajne boli koju sam dugo, dugo osjećala nakon što je umrla Mew. Po stvarima koje je izrađivao sam, stavljao ih u nađene i restaurirane starinske kutije koje sam pospremila i tek ponekad na njih nailazim. Po razgovorima koje vodimo, dok više iz navike nego stvarne potrebe tumačimo jedno drugome stvari koje nas smetaju, ljute, žaloste. Ionako gotovo sve znamo, možda za to nema potrebe, no ipak nastavljamo. Takva je bila jučerašnja večer, jer danas sam u poslu, sa studentima u Splitu, gledat ću u more barem 5 minuta koliko za to imam vremena.
A naslov je posveta prijatelju kojeg više nema, i koji bi za moj rođendan (ali i u nekim drugim prilikama) onako smiješno visok i mršav provirivao iznad naočala govoreći upravo to, "E, pa živjela ti meni!". Prijevod (nespretan, dakako) rečenice iz Casablance jedan je od detalja koje pamtim, kojih je vrijedno sjetiti se. Ne znam točno zašto, no intuiciju je ponekad dobro poslušati, a razlog ću smisliti tijekom vremena.
I tako, red sjećanja i između njih mnogo toga zaboravljenog. Što sve čini život, pitam se? Nikad nisam bila osobito sentimentalna, ne premećem po starim stvarima, rijetko gledam fotografije koje smo nekoć snimili. Ono što mi treba izvire u pravom trenutku, a ostalo ću prepustiti vremenu da odluči, hoće li mi ponovno postati važno. Okrenut ću se predivnom rođendanskom suncu koje sam zavrijedila, koje mi grije dan i čini ljepšom sumornu splitsku atmosferu na koju sam naišla. I kad se sutra vratim ponovno ću ponosno postati Nenadov model s novom ogrlicom, baš kao nekad davno, kad sam u jednoj danas nepostojećoj zagrebačkoj galeriji šetala tijekom otvorenja noseći na sebi nešto što je kreirao. I nema veze što mi više neće biti rođendan.
12 ožujka 2010
Tjedan dana
Prije tjedan dana, nakon predavanja koje sam te večeri održala, stajali smo na vjetrometini ispred ulaza MSU-a dogovarajući se o druženju. Bilo je hladno - vjetar po tim širokim ulicama puše drugačije nego u gradu, čiji raspored ulica i trgova ponekad uspijeva zaustaviti te neugodne prodore. Svima nam je dosta hladnoće, zaključili smo komentirajući vrijeme kao što to nikad dosad nismo radili. Pitam se, ima li to veze sa starenjem, iako vremenske uvjete komentiraju i mlađi od nas. Kako god bilo, nakon par mjeseci hladnoće, nekoliko snježnih oluja, i tko zna kolikog računa za plin kojeg se pomalo pribojavamo, te smo večeri bili raspoloženi provesti par sati u društvu. Kao da nas je inspirirala prethodna večer, kad se kod nas održala jedna od Tajnih izložbi i kad je kroz Čanićevu prošlo mnogo ljudi ispunivši ju nekom dobrom, novom energijom.
I tako, nakon što smo se riješili tog otužnog muzejskog prostora, počeli smo brzo nabrajati što sve moramo učiniti. Lista je golema, izazovna - Silvijin projekt neka je prekretnica, zamišljeno događanje za dva mjeseca do kojeg mnogo toga mora biti gotovo. Odjednom sam pred sobom vidjela sve te silne napisane stranice; poglavlja knjige, radove koji moraju biti gotovi, postove koje želim napisati. Uz smijeh sve se čini moguće, lagana histerija koja nas je zahvatila drži me i danas, nakon tjedan dana tijekom kojih sam napisala još mnogo toga.
I tako, stojeći tamo pred zgradom i zbrajajući, u glavi sam slagala sadržaj novog posta. Bila sam zadovoljna onim što sam htjela napisati; činilo mi da je upravo to potrebno reći, da se nekako logično nastavlja na prethodne postove. No, tjedan dana čini svoje, tjedan dana za vrijeme kojih nisam sanjala pa nisam ni zapisala snove; bolje rečeno - nisam se sjetila snova. Zaboravila sam ono što sam sve htjela napisati, a lijepe rečenice koje sam posložila u glavi ostat će samo kao ideja o cjelini do koje ne mogu doprijeti. I što sad?
Irena je zvala, dolaze nakon Uskrsa. "Pišeš?" "Pišem." "Htjela bi čitati sve što si napisala.", kaže, a ja se smješkam misleći koliko bi dugo trebala čitati da sve prođe. "Možeš na kompu.", no ona naravno želi papir. I ima pravo, tko još čita sa zaslona - oni su dobri samo za ono potrošno svakodnevno smeće, one gluposti o kojima ponekad razgovaram s Nenadom, iako se zapravo o tome nema što reći. Sve je isprazno, no ipak svi pristaju biti dijelom te igre. Samo da im se imena vrte u medijima, nije važno zašto. Poput karusela koji se okreće dok ga prati neka glupava, besmislena melodija koju je nemoguće ponoviti, ali ni zaboraviti.
Toliko toga trebalo bi reći, barem spomenuti. Kao ona dva spontana, prijateljska zagrljala na hodniku Instituta, simpatične Ivanine opaske - sve joj je seksi, ili razgovor s Nadom koji je bio nevjerojatno ležeran. Prepričava mi kako silazi i uspinje se po stubištu s novom nogom, a ja u isto vrijeme rješavam neki internetski kviz o francuskim glagolima. "Zašto mrmljaš na francuskom?", pita, dok potiho ponavljam neke davno zapamćene deklinacije.
Sjećanje. I mjesta na kojima se sjećam. Čanićeva je jedno takvo mjesto; prostor u kojem se sjećam nekih snova iz djetinjstva, latentnog straha da će nam netko doći po noći i oteti nam kuću. Sjećam se straha od mraka, od ljudi odjevenih u crno kako se spuštaju preko krova, po staroj bakinoj lozi, pa preko terase u stan. Nikad se ništa takvo nije dogodilo, a mirisa koji su činili staru Čanićevu već odavno nema, sve smo ispraznili, uredili, prebojali. Ostala je bakina loza i stara hortenzija u prednjem dvorištu, za koje znam da će uvijek biti moja briga. Ostalog smo se u najvećoj mjeri riješili, svega onog za čim bezuspješno žali moj stric, uvjeravajući me kako smo mu stalno premještali stvari dok konačno nisu nestale. Nemam srca razuvjeriti ga, jer sjećanje je subjektivno, i često zna prevariti. Pitanje je, što je među tim stvarima bilo važno, čega se treba sjetiti nakon svega što je prošao. Ostale su stare fotografije djedove radionice - šegrti koji su za vrijeme stanke igrali ping-pong u dvorištu. Baka je u ružnim loncima uzgajala cvijeće, a vikendima joj je dolazila u posjet sestra, koja je uvijek u krilu držala svog malog, histeričnog, lijepo održavanog psa. Što se sve dogodilo? I zašto je to i danas važno?
I tako, nakon što smo se riješili tog otužnog muzejskog prostora, počeli smo brzo nabrajati što sve moramo učiniti. Lista je golema, izazovna - Silvijin projekt neka je prekretnica, zamišljeno događanje za dva mjeseca do kojeg mnogo toga mora biti gotovo. Odjednom sam pred sobom vidjela sve te silne napisane stranice; poglavlja knjige, radove koji moraju biti gotovi, postove koje želim napisati. Uz smijeh sve se čini moguće, lagana histerija koja nas je zahvatila drži me i danas, nakon tjedan dana tijekom kojih sam napisala još mnogo toga.
I tako, stojeći tamo pred zgradom i zbrajajući, u glavi sam slagala sadržaj novog posta. Bila sam zadovoljna onim što sam htjela napisati; činilo mi da je upravo to potrebno reći, da se nekako logično nastavlja na prethodne postove. No, tjedan dana čini svoje, tjedan dana za vrijeme kojih nisam sanjala pa nisam ni zapisala snove; bolje rečeno - nisam se sjetila snova. Zaboravila sam ono što sam sve htjela napisati, a lijepe rečenice koje sam posložila u glavi ostat će samo kao ideja o cjelini do koje ne mogu doprijeti. I što sad?
Irena je zvala, dolaze nakon Uskrsa. "Pišeš?" "Pišem." "Htjela bi čitati sve što si napisala.", kaže, a ja se smješkam misleći koliko bi dugo trebala čitati da sve prođe. "Možeš na kompu.", no ona naravno želi papir. I ima pravo, tko još čita sa zaslona - oni su dobri samo za ono potrošno svakodnevno smeće, one gluposti o kojima ponekad razgovaram s Nenadom, iako se zapravo o tome nema što reći. Sve je isprazno, no ipak svi pristaju biti dijelom te igre. Samo da im se imena vrte u medijima, nije važno zašto. Poput karusela koji se okreće dok ga prati neka glupava, besmislena melodija koju je nemoguće ponoviti, ali ni zaboraviti.
Toliko toga trebalo bi reći, barem spomenuti. Kao ona dva spontana, prijateljska zagrljala na hodniku Instituta, simpatične Ivanine opaske - sve joj je seksi, ili razgovor s Nadom koji je bio nevjerojatno ležeran. Prepričava mi kako silazi i uspinje se po stubištu s novom nogom, a ja u isto vrijeme rješavam neki internetski kviz o francuskim glagolima. "Zašto mrmljaš na francuskom?", pita, dok potiho ponavljam neke davno zapamćene deklinacije.
Sjećanje. I mjesta na kojima se sjećam. Čanićeva je jedno takvo mjesto; prostor u kojem se sjećam nekih snova iz djetinjstva, latentnog straha da će nam netko doći po noći i oteti nam kuću. Sjećam se straha od mraka, od ljudi odjevenih u crno kako se spuštaju preko krova, po staroj bakinoj lozi, pa preko terase u stan. Nikad se ništa takvo nije dogodilo, a mirisa koji su činili staru Čanićevu već odavno nema, sve smo ispraznili, uredili, prebojali. Ostala je bakina loza i stara hortenzija u prednjem dvorištu, za koje znam da će uvijek biti moja briga. Ostalog smo se u najvećoj mjeri riješili, svega onog za čim bezuspješno žali moj stric, uvjeravajući me kako smo mu stalno premještali stvari dok konačno nisu nestale. Nemam srca razuvjeriti ga, jer sjećanje je subjektivno, i često zna prevariti. Pitanje je, što je među tim stvarima bilo važno, čega se treba sjetiti nakon svega što je prošao. Ostale su stare fotografije djedove radionice - šegrti koji su za vrijeme stanke igrali ping-pong u dvorištu. Baka je u ružnim loncima uzgajala cvijeće, a vikendima joj je dolazila u posjet sestra, koja je uvijek u krilu držala svog malog, histeričnog, lijepo održavanog psa. Što se sve dogodilo? I zašto je to i danas važno?
01 ožujka 2010
Nijanse
Ponovno imam osjećaj nevjerojatne težine koja sjedi negdje na meni; teško mi je uopće razdvojiti dijelove sebe kako bi odredila one točke koje najjače osjećam. I ne vidim tome kraj, slažem tjedne koji su predamnom, pokušavam racionalizirati svoje vrijeme, dijelim mjesece na ono što treba napisati, i sve ostalo što treba napraviti. Ne znam bi li se smijala, plakala, vrištala; ima li sve to uopće smisla? Razmjenjujem poruke s Nadom koja je morala u bolnicu, u kojima komentiramo upravo to - smisao svakodnevnog ubijanja poslom. Nabrajam sve što sam počela izbjegavati: odlaske na izložbe, odlaske bilo gdje osim u radnu sobu, na posao, petkom na tržnicu i što je više puta moguće na vježbanje. Nema druženja ni kuhanja za prijatelje, u hladnjaku u staroj kuhinji čekaju gorke naranče, a ja pri pomisli na taj složen, višesatni posao njihova pretvaranja u jedan od najfinijih džemova koji svi obožavamo jednostavno zatvaram vrata i odlazim.
U razdobljima ovakve napetosti intenziviraju se snovi koje sam počela bilježiti, jer tko uopće ima mjesta i vremena zadržati u svijesti te ludosti. Ujutro ih prepričavam Nenadu koji pokušava pronaći neki smisao, poruku, no kod njega ionako se sve svodi na savjete o tome kako se moram više odmarati, prestati...
Sviđa mi se san u kojem ne postojim osim kao pogled - Nenad kaže da je to posljedica bavljenja fotografijom, što je vjerojatno točno - slobodno obilazim prostor, ulazim u scenu i nastojim shvatiti što se zbiva gledajući nekoga tko velikom injekcijom izvlači krv iz simpatičnog magarčića. Ta krv treba biti ubrizgana u nekog, no ne uspijevam shvatiti kome je namijenjena, osim toga, sve se zbiva u nekom poluotvorenom prostoru bez privatnosti. Zapažam neku starmalu djelovojčicu odjevenu u sivo-crnu dugačku haljinu, neugledne kose počešljane na razdjeljak. Moli me za pomoć, no intuitivno osjećam da nešto nije u redu, odmičem se od njezina prividno umilna pogleda kojim me nastoji privoliti da joj ipak pomognem. "Ljudi su mogli podivljati od te krvi", tumačim ujutro Nenadu; no opasnost je minula i sve što prijeti samo je onaj uobičajen dnevni pogon u koji uskačem bez oklijevanja.
Dan poslije sanjala sam kako smo nas troje negdje otputovali; bilo je ljeto, ugodno, i dok ležimo na nekom polju gledamo u kuću koja se nalazi na drugoj strani obale. U njoj izloženo je djelo umjetnika kojeg poznajemo (ne, nisam se sjetila o kome je riječ, i zapravo uopće ne znam zbog koga bi krenula u poduhvat što je slijedio, ali rad je bio važan, i koliko se sjećam - lijep); zbog toga ulazimo u zgradu čiji se zid odjednom počeo pomicati, u stvari - bio je to dio pramca nekog golemog broda obojanog u bijelo. Ne znam zašto odlučujemo plivati na drugu stranu, jer brod se pomiče sporo i postoji opasnost da nas stisne uza zid. Dok plivam, Nenad me prima pod ruku da prođem što brže, no ipak osjećam pokraj sebe cijev nekog oružja - žuta je i plastična ali ne djeluje kao igračka. Plivamo među teretom kao da smo u luci, sve dok konačno ne stignemo do te druge obale i željene kuće, gdje nam netko kaže da smo trebali doći čamcem, a ne izložiti se opasnosti kroz koju smo upravo prošli.
I tako u jutarnje sate, dok gledamo Nietzschea koji se stišće uz nas nakon što je obavio svoju ranojutarnju ophodnju (ili, što je mnogo gore - nakon što se vratio iz noćnog lutanja po kvartu, što mrzim), razglabamo o snovima kojih se sjećamo. Ponekad mi se čini da su poput knjiga koje sam pročitala i spremila u policu; znam načelno da se nešto zbilo, no detalje sam putem pogubila, zaboravila. No, možda je dovoljno znati policu na kojoj je nešto odloženo.
Danas sam sa svom tom težinom koja mi je sjela za vrat, onom od proteklog tjedna, vikenda, današnjeg dana - jedva došla u fitness. Prije treninga kratko komentiramo kojekakve banalnosti; Alka rezolutno komentira dvije vrste žena - one koje mršave i one koje se pod utjecajem godina i hormonalnih promjena "raskvase". Nemam snage upustiti se u raspravu, postaviti pitanje gdje su nijanse, ono što nas razlikuje. Gledam u velikom zrcalu lica cura s kojima vježbam. O mnogima od njih mogla bi svašta napisati: kako su se mijenjale svih ovih godina, zatim bi mogla pisati o onima s kojima još uvijek mogu nešto podijeliti, a mogla bi nešto reći i o onima s kojima nemam ništa zajedničko. Jedino u čemu kratkotrajno zajednički egzistiramo razorni je ritam glazbe i Jelenini povici zbog kojih ustrajem u toj nekoj imaginarnoj, vjerojatno izgubljenoj borbi sa samom sobom. Nema veze, stišćem imaginarni remen kao što nas je naučila, jer taj konstantni spazam ionako je ono što čini moju nutrinu čvrstom i odlučnom u ovo naporno, usamljeno doba.
U razdobljima ovakve napetosti intenziviraju se snovi koje sam počela bilježiti, jer tko uopće ima mjesta i vremena zadržati u svijesti te ludosti. Ujutro ih prepričavam Nenadu koji pokušava pronaći neki smisao, poruku, no kod njega ionako se sve svodi na savjete o tome kako se moram više odmarati, prestati...
Sviđa mi se san u kojem ne postojim osim kao pogled - Nenad kaže da je to posljedica bavljenja fotografijom, što je vjerojatno točno - slobodno obilazim prostor, ulazim u scenu i nastojim shvatiti što se zbiva gledajući nekoga tko velikom injekcijom izvlači krv iz simpatičnog magarčića. Ta krv treba biti ubrizgana u nekog, no ne uspijevam shvatiti kome je namijenjena, osim toga, sve se zbiva u nekom poluotvorenom prostoru bez privatnosti. Zapažam neku starmalu djelovojčicu odjevenu u sivo-crnu dugačku haljinu, neugledne kose počešljane na razdjeljak. Moli me za pomoć, no intuitivno osjećam da nešto nije u redu, odmičem se od njezina prividno umilna pogleda kojim me nastoji privoliti da joj ipak pomognem. "Ljudi su mogli podivljati od te krvi", tumačim ujutro Nenadu; no opasnost je minula i sve što prijeti samo je onaj uobičajen dnevni pogon u koji uskačem bez oklijevanja.
Dan poslije sanjala sam kako smo nas troje negdje otputovali; bilo je ljeto, ugodno, i dok ležimo na nekom polju gledamo u kuću koja se nalazi na drugoj strani obale. U njoj izloženo je djelo umjetnika kojeg poznajemo (ne, nisam se sjetila o kome je riječ, i zapravo uopće ne znam zbog koga bi krenula u poduhvat što je slijedio, ali rad je bio važan, i koliko se sjećam - lijep); zbog toga ulazimo u zgradu čiji se zid odjednom počeo pomicati, u stvari - bio je to dio pramca nekog golemog broda obojanog u bijelo. Ne znam zašto odlučujemo plivati na drugu stranu, jer brod se pomiče sporo i postoji opasnost da nas stisne uza zid. Dok plivam, Nenad me prima pod ruku da prođem što brže, no ipak osjećam pokraj sebe cijev nekog oružja - žuta je i plastična ali ne djeluje kao igračka. Plivamo među teretom kao da smo u luci, sve dok konačno ne stignemo do te druge obale i željene kuće, gdje nam netko kaže da smo trebali doći čamcem, a ne izložiti se opasnosti kroz koju smo upravo prošli.
I tako u jutarnje sate, dok gledamo Nietzschea koji se stišće uz nas nakon što je obavio svoju ranojutarnju ophodnju (ili, što je mnogo gore - nakon što se vratio iz noćnog lutanja po kvartu, što mrzim), razglabamo o snovima kojih se sjećamo. Ponekad mi se čini da su poput knjiga koje sam pročitala i spremila u policu; znam načelno da se nešto zbilo, no detalje sam putem pogubila, zaboravila. No, možda je dovoljno znati policu na kojoj je nešto odloženo.
Danas sam sa svom tom težinom koja mi je sjela za vrat, onom od proteklog tjedna, vikenda, današnjeg dana - jedva došla u fitness. Prije treninga kratko komentiramo kojekakve banalnosti; Alka rezolutno komentira dvije vrste žena - one koje mršave i one koje se pod utjecajem godina i hormonalnih promjena "raskvase". Nemam snage upustiti se u raspravu, postaviti pitanje gdje su nijanse, ono što nas razlikuje. Gledam u velikom zrcalu lica cura s kojima vježbam. O mnogima od njih mogla bi svašta napisati: kako su se mijenjale svih ovih godina, zatim bi mogla pisati o onima s kojima još uvijek mogu nešto podijeliti, a mogla bi nešto reći i o onima s kojima nemam ništa zajedničko. Jedino u čemu kratkotrajno zajednički egzistiramo razorni je ritam glazbe i Jelenini povici zbog kojih ustrajem u toj nekoj imaginarnoj, vjerojatno izgubljenoj borbi sa samom sobom. Nema veze, stišćem imaginarni remen kao što nas je naučila, jer taj konstantni spazam ionako je ono što čini moju nutrinu čvrstom i odlučnom u ovo naporno, usamljeno doba.
23 veljače 2010
Sjedenje
Mmmmmm, kako dugo nisam sjedila s malim kompom u krilu, i pisala. Nije ni čudno, jer nakon svakodnevnih brojnih sati provedenih u pisanju, jednostavno ne znam otkud pronaći riječi kojima bi opisala nešto tako obično kao što je život. Iskustva koja proživljavam intenzivna su, svaki dan svijet se ruši i iznova nastaje; hladnoća pomalo popušta i dani su sve dulji iako su neki posumnjali u to da postoji nada (u bolje vremenske uvjete) i da će konačno, nakon nekoliko mjeseci, doći dan kad ćemo ugledati nebo nad sobom.
Ako bi ijedna riječ mogla opisati moje trenutno stanje, onda je to sjedenje. Beskonačno, mukotrpno, na mom starom plavom stolcu koji se doduše okreće, no nema kuda; opkoljena sam knjigama, bilježnicama ispunjenima prijevodima, zapisima, koječim. Silvijine radne fotografije na velikim bijelim kartonima priječe me da se okrenem; smjestila sam ih posve nespretno, kao da mi je radna soba mala i nedostatna za ovakve akcije. Ponekad, vrlo rijetko, u sobu ulazi Nenad, još rjeđe Ivar. "Da, dobio sam pet", kaže i nestane, dok Nenad dolazi sjediti u malu sklopivu "fotelju" koju su Irena i Benno donijeli sa sobom, sluša me kako uzdišem, kako kratko - ukoliko uopće imam vremena i živaca - prepričavam nešto što se dogodilo, što me ljuti, žalosti, živcira. Oko mene prazno je polje po kojem se svakodnevno krećem; ponekad na njemu ne zapažam ništa, tek nakon upornog koncentriranja počinjem uočavati i razumjeti zbivanja. Često pred sobom imam sliku toga polja i riječi koje se s njega polako uzdižu, dopirući konačno negdje u prostor moje svijesti.
A zapravo toliko se toga dogodilo. Još od novogodišnjeg Beča čini mi se da nismo stali; kratak odmor u Voloskom, šetnja po Novigradu i po snijegom prekrivenoj Učki i već se spremam dalje, jer nema stajanja, ni odmaranja. No između svega toga nalazim vremena sjesti na kauč, gledati oko sebe, prepričati Branki kratku povijest stana, kuće. S Nives u subotu posve sam opuštena, iznosim joj neke detalje o kojima rijetko s kime govorim. Iskustva su nam slična i istodobno vrlo različita, no u tom razgovoru nema okolišanja, niti previše razmišljanja o onome što se smije ili ne smije reći. Pričamo o pisanju, knjigama, razvodima i roditeljima; ajme, teret koji nosimo pregolem je, i čini se da bez obzira na godine i iskustvo nismo naučile kako ga se otresti. Ali možda je to zapravo dobro; možda to konstantno nošenje ima neku svrhu do koje trenutno ne dopiremo, a na kraju će se pokazati u svom svojem značaju.
Uopće je početak godine obilježem ženskim druženjem. Nikad nisam podnosila takozvane "babinjake", gnušam se te riječi i pomisli na isključivost rodno određenih razgovora u kojima se ionako nikad nisam osobito snalazila. Kod Vlade uglavnom slušam tuđa iskustva, promatram neku neobičnu sinergiju koja vlada kratko, i zapravo je neka vrsta privida. Sa Silvijom u Novigradu raspravljam o fotografijama, dakako; o čemu bi drugo mogle govoriti nego o onom neobičnom svjetlu koje se upetljalo u zavjesu prozora brijunskog hotela, u koji bi trebali uskoro otići ako sve na kraju ispadne kako treba. Sve te prizore nosim stalno sa sobom, dio su mojih svakodnevnih razmišljanja, zbog nekih se ponekad budim nastojeći shvatiti što ih zapravo određuje, što nam pričaju.
Nemam trenutno snage za ljude, razgovore i druženja. Egzistiram u nekom čudom stanju, liježem s riječima posvećenima krajoliku i sjećanju, budim se razmišljajući što mi se događa, kako se mijenjam, kako konačno biram ono što je dio moje svijesti. Da, i dalje me smeta i ljuti sve ono zbog čega sam se u konačnici razboljela; nemoćna sam zauzdati svoje osjećaje, snažnu potrebu za nekom imaginarnom pravdom, beskompromisnim odlukama koje su teške ali za mene jedine moguće. Do mene dopiru odjeci ove male, uglavnom nezanimljive sredine koju svojim nastojanjima nastojimo predstaviti u drugačijem svjetlu. Dolazi proljeće i dani su sve dulji. I svjetlo postaje sve jače. Možda u konačnici pomogne...
Ako bi ijedna riječ mogla opisati moje trenutno stanje, onda je to sjedenje. Beskonačno, mukotrpno, na mom starom plavom stolcu koji se doduše okreće, no nema kuda; opkoljena sam knjigama, bilježnicama ispunjenima prijevodima, zapisima, koječim. Silvijine radne fotografije na velikim bijelim kartonima priječe me da se okrenem; smjestila sam ih posve nespretno, kao da mi je radna soba mala i nedostatna za ovakve akcije. Ponekad, vrlo rijetko, u sobu ulazi Nenad, još rjeđe Ivar. "Da, dobio sam pet", kaže i nestane, dok Nenad dolazi sjediti u malu sklopivu "fotelju" koju su Irena i Benno donijeli sa sobom, sluša me kako uzdišem, kako kratko - ukoliko uopće imam vremena i živaca - prepričavam nešto što se dogodilo, što me ljuti, žalosti, živcira. Oko mene prazno je polje po kojem se svakodnevno krećem; ponekad na njemu ne zapažam ništa, tek nakon upornog koncentriranja počinjem uočavati i razumjeti zbivanja. Često pred sobom imam sliku toga polja i riječi koje se s njega polako uzdižu, dopirući konačno negdje u prostor moje svijesti.A zapravo toliko se toga dogodilo. Još od novogodišnjeg Beča čini mi se da nismo stali; kratak odmor u Voloskom, šetnja po Novigradu i po snijegom prekrivenoj Učki i već se spremam dalje, jer nema stajanja, ni odmaranja. No između svega toga nalazim vremena sjesti na kauč, gledati oko sebe, prepričati Branki kratku povijest stana, kuće. S Nives u subotu posve sam opuštena, iznosim joj neke detalje o kojima rijetko s kime govorim. Iskustva su nam slična i istodobno vrlo različita, no u tom razgovoru nema okolišanja, niti previše razmišljanja o onome što se smije ili ne smije reći. Pričamo o pisanju, knjigama, razvodima i roditeljima; ajme, teret koji nosimo pregolem je, i čini se da bez obzira na godine i iskustvo nismo naučile kako ga se otresti. Ali možda je to zapravo dobro; možda to konstantno nošenje ima neku svrhu do koje trenutno ne dopiremo, a na kraju će se pokazati u svom svojem značaju.
Uopće je početak godine obilježem ženskim druženjem. Nikad nisam podnosila takozvane "babinjake", gnušam se te riječi i pomisli na isključivost rodno određenih razgovora u kojima se ionako nikad nisam osobito snalazila. Kod Vlade uglavnom slušam tuđa iskustva, promatram neku neobičnu sinergiju koja vlada kratko, i zapravo je neka vrsta privida. Sa Silvijom u Novigradu raspravljam o fotografijama, dakako; o čemu bi drugo mogle govoriti nego o onom neobičnom svjetlu koje se upetljalo u zavjesu prozora brijunskog hotela, u koji bi trebali uskoro otići ako sve na kraju ispadne kako treba. Sve te prizore nosim stalno sa sobom, dio su mojih svakodnevnih razmišljanja, zbog nekih se ponekad budim nastojeći shvatiti što ih zapravo određuje, što nam pričaju.Nemam trenutno snage za ljude, razgovore i druženja. Egzistiram u nekom čudom stanju, liježem s riječima posvećenima krajoliku i sjećanju, budim se razmišljajući što mi se događa, kako se mijenjam, kako konačno biram ono što je dio moje svijesti. Da, i dalje me smeta i ljuti sve ono zbog čega sam se u konačnici razboljela; nemoćna sam zauzdati svoje osjećaje, snažnu potrebu za nekom imaginarnom pravdom, beskompromisnim odlukama koje su teške ali za mene jedine moguće. Do mene dopiru odjeci ove male, uglavnom nezanimljive sredine koju svojim nastojanjima nastojimo predstaviti u drugačijem svjetlu. Dolazi proljeće i dani su sve dulji. I svjetlo postaje sve jače. Možda u konačnici pomogne...
31 siječnja 2010
Govor
Zadnji put kad sam uspjela skoncentrirati se na blog, htjela sam umjesto nečeg napisanog samo dodati niz fotografija koje smo snimili u Beču čekajući Novu godinu. Neke simpa vatromete koji su nas razveselili. No, moj se telefon ispraznio ostavivši me bez mogućnosti snimanja, dok Nenad iz tko zna kojeg razloga nije uspio prebaciti ono što je snimio. Tehnika narodu, govorila je moja baka, ali ne sjećam se više prilika kad je to izgovarala. Blog je ostao lišen tih jedinstvenih snimaka, za koje nema smisla objavljivati ih naknadno.
Nakon povratka iz Austrije imam dojam kao da sam jednostavno skočila u bezdan. Pokušavam svakodnevno zavladati svojim vremenom, bez ikakvog uspjeha. Ne reagiram ni na prijekorne poglede i upite, zašto više od mjesec dana ni riječi s moje strane. Jedan život? No chance, samo se osvrćem oko sebe, nastojim okupiti nešto energije i nastavljam raditi, ne misliti. Naravno da mislim, ali to je samo ono vezano uz posao; sve ostalo ne prodire do mene, moje su kutije ispunjene, i još nisam pronašla način kako ih isprazniti, ili barem presložiti kako bi u njih stao još po koji list.
U nekom kratkom predahu odlazimo na par dana na more, dišemo, šećemo, srećemo s prijateljima, gledamo Silviine fotografije Brijuna. Planiramo, tko zna što sve ne. Projekte, putovanja, trenutke koje ćemo provesti zajedno. Smijemo se kičastim fotkama zalazaka sunca, koje uvijek pokušavam snimiti. "Svatko treba snimiti barem jedan takav zalazak", slušam ju kako govori. Kasnije gledam Nenadove fotke, snima me dok fotografiram, naše sjene na onom morskom mahovinom prekrivenom molu na kojem smo se prije nekoliko godina kupali, s kojeg sam skakala za galebom koji mi je oteo japanku i s njom odletio daleko od obale. Rotonda je prodana, u njoj vjerojatno više nećemo spavati; barem su Damir i Ornela ostali tamo gdje jesu, onakvi kakvi jesu.
Volim dok smo na putu. Već u trenutku sjedanja u auto napuštam ono što me uznemiruje; sposobna sam se isključiti ili barem svemu prići s toliko potrebne distance. Nikako mi nije jasno zašto to ne mogu postići dok sam za stolom, unutar zidova svakodnevnog prostora.
Prije par dana sjedili smo s Jelenom i Draženom; neformalnim razgovorom o tko zna čemu sve ne slavili smo njihovu godišnjicu braka. "Održat ćeš nam govor", rekla mi je dok smo dogovarale susret; no navečer nemam snage govoriti, hrpa problema na koje sam tih dana naišla uzela je svoj danak. Kratak razgovor s Irenom mijenja neke okolnosti koje su me uznemirile, još odzvanjaju njezine riječi potpore, razumijevanja. Unatoč svemu, problemi se slažu jedan na drugi kao da ih neka njihova interna energija međusobno privlači i izaziva njihovo ulančavanje.
Razmišljam o tom neizgovorenom govoru prijateljima s kojima provodimo mnogo vremena. Pozicioniram ih u prostorima u kojima smo bili, o kojima smo pričali i koje smo doživjeli. Njihova je strast u mnogim detaljima slična našoj; s druge strane potpuno smo drugačiji. Prostore koje dijelimo doživljavamo na različit način, ali u njima često vidim njih - strast za razumijevanjem njihovog uređenja, organizacije, oblikovanja. Uvijek mi je bila zanimljiva njihova strogost i logičnost, traganje za ravnotežom između onoga što mora mora biti zadovoljeno i onoga što treba biti postignuto. Uložena energija i znanje sasvim su sigurno aspekti koji me privlače, iako mnogo puta nismo dijelili stavove.
Druženja. Sjećam se neke davne rasprave za stolom, nerazumijevanja, nisam zaboravila kako su Jelena i Mirjana, kao mnogo puta, ostale suzdržane dok su Dražen i Branko svojim tvrdim stavovima nezaustavljivo potresali moju ravnotežu. S druge strane, oni neprekidno potiču moja razmišljanja o prostoru, arhitekturi, umjetnosti (i vještini) građenja. I tako, negdje tijekom posljednjih dvadeset godina dijelimo razna iskustva; razgovore o djeci, društvu, hrani, ljudima koje znamo, koje bismo željeli znati (kao i onima koji u naše živote ne donose ništa osobito). Iza jednog neobičnog pročelja krije se istinski interes za ljude, no do njega nije jednostavno doprijeti. Jelenin nemir dio je te zajedničke priče u koju uranjamo kao što uranjamo u jastuke preuređena Bernardijevog kauča u njihovom stanu. Kauča u kojem će jednom planiran govor biti izgovoren, jer ionako restorani nisu pozornice za pozorno birane riječi, koje trebaju opisati ono što dijelimo, što nas zanima i potiče - da govorimo.
Nakon povratka iz Austrije imam dojam kao da sam jednostavno skočila u bezdan. Pokušavam svakodnevno zavladati svojim vremenom, bez ikakvog uspjeha. Ne reagiram ni na prijekorne poglede i upite, zašto više od mjesec dana ni riječi s moje strane. Jedan život? No chance, samo se osvrćem oko sebe, nastojim okupiti nešto energije i nastavljam raditi, ne misliti. Naravno da mislim, ali to je samo ono vezano uz posao; sve ostalo ne prodire do mene, moje su kutije ispunjene, i još nisam pronašla način kako ih isprazniti, ili barem presložiti kako bi u njih stao još po koji list.
U nekom kratkom predahu odlazimo na par dana na more, dišemo, šećemo, srećemo s prijateljima, gledamo Silviine fotografije Brijuna. Planiramo, tko zna što sve ne. Projekte, putovanja, trenutke koje ćemo provesti zajedno. Smijemo se kičastim fotkama zalazaka sunca, koje uvijek pokušavam snimiti. "Svatko treba snimiti barem jedan takav zalazak", slušam ju kako govori. Kasnije gledam Nenadove fotke, snima me dok fotografiram, naše sjene na onom morskom mahovinom prekrivenom molu na kojem smo se prije nekoliko godina kupali, s kojeg sam skakala za galebom koji mi je oteo japanku i s njom odletio daleko od obale. Rotonda je prodana, u njoj vjerojatno više nećemo spavati; barem su Damir i Ornela ostali tamo gdje jesu, onakvi kakvi jesu.
Volim dok smo na putu. Već u trenutku sjedanja u auto napuštam ono što me uznemiruje; sposobna sam se isključiti ili barem svemu prići s toliko potrebne distance. Nikako mi nije jasno zašto to ne mogu postići dok sam za stolom, unutar zidova svakodnevnog prostora.
Prije par dana sjedili smo s Jelenom i Draženom; neformalnim razgovorom o tko zna čemu sve ne slavili smo njihovu godišnjicu braka. "Održat ćeš nam govor", rekla mi je dok smo dogovarale susret; no navečer nemam snage govoriti, hrpa problema na koje sam tih dana naišla uzela je svoj danak. Kratak razgovor s Irenom mijenja neke okolnosti koje su me uznemirile, još odzvanjaju njezine riječi potpore, razumijevanja. Unatoč svemu, problemi se slažu jedan na drugi kao da ih neka njihova interna energija međusobno privlači i izaziva njihovo ulančavanje.
Razmišljam o tom neizgovorenom govoru prijateljima s kojima provodimo mnogo vremena. Pozicioniram ih u prostorima u kojima smo bili, o kojima smo pričali i koje smo doživjeli. Njihova je strast u mnogim detaljima slična našoj; s druge strane potpuno smo drugačiji. Prostore koje dijelimo doživljavamo na različit način, ali u njima često vidim njih - strast za razumijevanjem njihovog uređenja, organizacije, oblikovanja. Uvijek mi je bila zanimljiva njihova strogost i logičnost, traganje za ravnotežom između onoga što mora mora biti zadovoljeno i onoga što treba biti postignuto. Uložena energija i znanje sasvim su sigurno aspekti koji me privlače, iako mnogo puta nismo dijelili stavove.
Druženja. Sjećam se neke davne rasprave za stolom, nerazumijevanja, nisam zaboravila kako su Jelena i Mirjana, kao mnogo puta, ostale suzdržane dok su Dražen i Branko svojim tvrdim stavovima nezaustavljivo potresali moju ravnotežu. S druge strane, oni neprekidno potiču moja razmišljanja o prostoru, arhitekturi, umjetnosti (i vještini) građenja. I tako, negdje tijekom posljednjih dvadeset godina dijelimo razna iskustva; razgovore o djeci, društvu, hrani, ljudima koje znamo, koje bismo željeli znati (kao i onima koji u naše živote ne donose ništa osobito). Iza jednog neobičnog pročelja krije se istinski interes za ljude, no do njega nije jednostavno doprijeti. Jelenin nemir dio je te zajedničke priče u koju uranjamo kao što uranjamo u jastuke preuređena Bernardijevog kauča u njihovom stanu. Kauča u kojem će jednom planiran govor biti izgovoren, jer ionako restorani nisu pozornice za pozorno birane riječi, koje trebaju opisati ono što dijelimo, što nas zanima i potiče - da govorimo.
31 prosinca 2009
Feuerwerk
"Sutra još neće padati, ali u subotu vrlo vjerojatno, bit će hladnije", kaže Nenad dok ove zadnje sate 2009. godine čekamo da se priključimo nekom od partija koji se održavaju u našoj blizini. Kao i obično, moj je entuzijazam već splasnuo, vjerojatno negdje između penjanja do naselja Werkbundsiedlung do kojeg sam ga odvela i Schonbrunna gdje nikad ranije nisam bila. Šetnja je bila divna, vrijeme gotovo idealno, samo je par kapi nakratko prekinulo inače lijep dan.
Oko nas nije preglasno, dapače, čudimo se da nema više pucnjave; no, nije to Berlin u kojem se ispaljuje nevjerojatan broj raketa i svega ostalog što bi trebalo pridonijeti dobrom novogodišnjem raspoloženju. Bečani su mirniji, povremeni udaljeni prasak uzbunio je svrake koje su sumanuto kriještale po velikom, lijepom parku. Na ulazu, osim predivne Kuće palmi, pozdravila me vjeverica; moji razgovori sa životinjama se nastavljaju, kako se čini.
Danas su Beč preplavili trkači Silvestarskog maratona; ja se uz njih prisjećam Jelene i činjenice da od ponedjeljka moj život poprima - barem u jednom dijelu - uobičajenu shemu. Prolazimo tržnicom, odlazimo u omiljene dućane sa sirom, šampanjcima, nekim delicijama za koje smo odavno postali svjesni da ih nikad nećemo imati priliku nabaviti u Zagrebu. A on je za mene trenutno samo daleka slika kojoj se moram vratiti, i od koje sam se nakratko uspješno odmakla; do mene ne dopiru dnevnopolitičke situacije, jer zatvaram računalo i izlazim van. Ne želim da mi to više truje dan i donosi neraspoloženje. I dalje se nedamo, ulazimo u izložbene prostore, komentiramo sjajnu izložbu na koju smo naišli u Secessionu;
razmišljamo što nam nedostaje na Gender Checku, i što smo tijekom proteklih desetak godina vidjeli s te scene, koja za nas nije nepoznanica kao onima sa Zapada. Prostori su ispunjeni nekom slutnjom, prazninom koja to nije, maketama koje pokazuju do koje mjere se situacija može oteti kontroli.
I tako zaokružujemo jednu neobičnu godinu šetnjama po izložbama i odlascima na nama draga mjesta. Nema nostalgije, nikad je nije ni bilo. Jednostavno - vodimo se odlukom da nam bude ugodno, da kroz prozor pogledamo nešto drugo, da začujemo onaj neobičan, simpatičan kas koji ovaj grad izdvaja od ostalih mjesta na koja odlazimo, gdje bismo mogli otići. Scene su manje-više poznate, ugađamo našoj sklonosti za šampanjcima, razgovaramo s ljudima koji nas tretiraju drugačije, kao da su unatoč kratkom susretu svjesni da s nama mogu podijeliti neka znanja. U malenom irskom pubu u centru grada nastojim svladati osjećaj panike zbog zagušene atmosfere pokušavajući razaznati brojne detalje koji njegov ambijent čine tako posebnim. Nedostaje nam Ivar, i na tom se mjestu prisjećamo putovanja po Irskoj i odluke da tamo svakako ponovno odemo. Ne zbog pive i cidera, naravno, nego naprosto nevjerojatne prirode koja nas je privukla svojom ljepotom.
Ljudi oko nas su, kao i gotovo svugdje u Beču, srdačni, glazba je simpa, neki čudan miks od kojeg bi dio zacijelo svirao i kod nas doma. Posvuda po zidovima, stropu, svakoj mogućoj slobodnoj površini, detalji su koji nastoje prenijeti nešto od irske atmosfere, no to je zapravo nemoguće. Bez obzira na to volimo to mjesto, simpatične konobare koji pjevuše stare rock-pjesme i ponašaju se posve drugačije od onih koji toče pića u legendarnom American baru. U koji ljetos nismo mogli ući jer je Ivar nosio kratke hlače. Neobično, pomislila sam tada, ali i to je dio slike u koju nakratko ulazimo nastojeći biti njezin dio.
Negdje između svih naših šetnji i razgovora pokušavamo odrediti kako će život izgledati idućih par mjeseci; donosim odluke o načinu kako želim da mi se posao dalje razvija svjesna da ne mogu nastaviti inzistirati na nekim detaljima koji se pokazuju nevažni. Zapravo želim sjesti i završiti knjigu čijih je nekoliko poglavlja gotovo; pokušavam racionalno podijeliti mjesece znajući da život često na kraju donosi nešto drugo. No, isto tako znam da ću mnogo toga promijeniti. Nemam više snage za gluposti, ne želim se trošiti na ljude i detalje koji ne donose ništa pozitivno, koji me ne ispunjavaju na željeni način.
Navečer je toranj katedrale nestao u magli. Taj lijep detalj nemoguće je snimiti (pogotovo ne kamerom u telefonu), pa ostaje zapamćen kao jedna od slika koja je uljepšala posljednje dane godine. Zbrajamo koješta, sudare, putovanja, očekivanja; razrađujemo strategiju nastave sa studentima, buduće aktivnosti za koje još ne znamo što donose.
Volim putovanja jer na njima nekako lakše sagledavamo učinjeno i ono što je pred nama. Nazdravljamo upisu na fakultet, kući koja je konačno vraćena, dok se pokušavam sjetiti koji smo šampanjac pili ljetos. Zadovoljno komentiramo pojedine mlade kolege koji su pridonijeli da godina bude bolja. Prelistavamo knjigu jedne umjetnice o čijem sam radu govorila na predavanju u povodu Nenadove izložbe u MUO-u (koje na žalost nismo snimili); razmišljamo kako ćemo jednom, ne znam točno kad, raditi nešto drugo, kao što uvijek pokušavamo. Biti svoji, drugačiji (ne zato što nam je to cilj ili namjera, nego jer smo takvi). Prebrojavamo odnose s ljudima, promjene koje su neminovno događaju. Sve nas na neki način ispunjava zadovoljstvom, jer jednostavno stvari izgledaju onakve kakve trebaju biti. I kad na kraju prošećemo ulicama i nazdravimo, mislim da ćemo biti zadovoljni.
Oko nas nije preglasno, dapače, čudimo se da nema više pucnjave; no, nije to Berlin u kojem se ispaljuje nevjerojatan broj raketa i svega ostalog što bi trebalo pridonijeti dobrom novogodišnjem raspoloženju. Bečani su mirniji, povremeni udaljeni prasak uzbunio je svrake koje su sumanuto kriještale po velikom, lijepom parku. Na ulazu, osim predivne Kuće palmi, pozdravila me vjeverica; moji razgovori sa životinjama se nastavljaju, kako se čini.Danas su Beč preplavili trkači Silvestarskog maratona; ja se uz njih prisjećam Jelene i činjenice da od ponedjeljka moj život poprima - barem u jednom dijelu - uobičajenu shemu. Prolazimo tržnicom, odlazimo u omiljene dućane sa sirom, šampanjcima, nekim delicijama za koje smo odavno postali svjesni da ih nikad nećemo imati priliku nabaviti u Zagrebu. A on je za mene trenutno samo daleka slika kojoj se moram vratiti, i od koje sam se nakratko uspješno odmakla; do mene ne dopiru dnevnopolitičke situacije, jer zatvaram računalo i izlazim van. Ne želim da mi to više truje dan i donosi neraspoloženje. I dalje se nedamo, ulazimo u izložbene prostore, komentiramo sjajnu izložbu na koju smo naišli u Secessionu;
razmišljamo što nam nedostaje na Gender Checku, i što smo tijekom proteklih desetak godina vidjeli s te scene, koja za nas nije nepoznanica kao onima sa Zapada. Prostori su ispunjeni nekom slutnjom, prazninom koja to nije, maketama koje pokazuju do koje mjere se situacija može oteti kontroli.I tako zaokružujemo jednu neobičnu godinu šetnjama po izložbama i odlascima na nama draga mjesta. Nema nostalgije, nikad je nije ni bilo. Jednostavno - vodimo se odlukom da nam bude ugodno, da kroz prozor pogledamo nešto drugo, da začujemo onaj neobičan, simpatičan kas koji ovaj grad izdvaja od ostalih mjesta na koja odlazimo, gdje bismo mogli otići. Scene su manje-više poznate, ugađamo našoj sklonosti za šampanjcima, razgovaramo s ljudima koji nas tretiraju drugačije, kao da su unatoč kratkom susretu svjesni da s nama mogu podijeliti neka znanja. U malenom irskom pubu u centru grada nastojim svladati osjećaj panike zbog zagušene atmosfere pokušavajući razaznati brojne detalje koji njegov ambijent čine tako posebnim. Nedostaje nam Ivar, i na tom se mjestu prisjećamo putovanja po Irskoj i odluke da tamo svakako ponovno odemo. Ne zbog pive i cidera, naravno, nego naprosto nevjerojatne prirode koja nas je privukla svojom ljepotom.
Ljudi oko nas su, kao i gotovo svugdje u Beču, srdačni, glazba je simpa, neki čudan miks od kojeg bi dio zacijelo svirao i kod nas doma. Posvuda po zidovima, stropu, svakoj mogućoj slobodnoj površini, detalji su koji nastoje prenijeti nešto od irske atmosfere, no to je zapravo nemoguće. Bez obzira na to volimo to mjesto, simpatične konobare koji pjevuše stare rock-pjesme i ponašaju se posve drugačije od onih koji toče pića u legendarnom American baru. U koji ljetos nismo mogli ući jer je Ivar nosio kratke hlače. Neobično, pomislila sam tada, ali i to je dio slike u koju nakratko ulazimo nastojeći biti njezin dio.Negdje između svih naših šetnji i razgovora pokušavamo odrediti kako će život izgledati idućih par mjeseci; donosim odluke o načinu kako želim da mi se posao dalje razvija svjesna da ne mogu nastaviti inzistirati na nekim detaljima koji se pokazuju nevažni. Zapravo želim sjesti i završiti knjigu čijih je nekoliko poglavlja gotovo; pokušavam racionalno podijeliti mjesece znajući da život često na kraju donosi nešto drugo. No, isto tako znam da ću mnogo toga promijeniti. Nemam više snage za gluposti, ne želim se trošiti na ljude i detalje koji ne donose ništa pozitivno, koji me ne ispunjavaju na željeni način.
Navečer je toranj katedrale nestao u magli. Taj lijep detalj nemoguće je snimiti (pogotovo ne kamerom u telefonu), pa ostaje zapamćen kao jedna od slika koja je uljepšala posljednje dane godine. Zbrajamo koješta, sudare, putovanja, očekivanja; razrađujemo strategiju nastave sa studentima, buduće aktivnosti za koje još ne znamo što donose.
Volim putovanja jer na njima nekako lakše sagledavamo učinjeno i ono što je pred nama. Nazdravljamo upisu na fakultet, kući koja je konačno vraćena, dok se pokušavam sjetiti koji smo šampanjac pili ljetos. Zadovoljno komentiramo pojedine mlade kolege koji su pridonijeli da godina bude bolja. Prelistavamo knjigu jedne umjetnice o čijem sam radu govorila na predavanju u povodu Nenadove izložbe u MUO-u (koje na žalost nismo snimili); razmišljamo kako ćemo jednom, ne znam točno kad, raditi nešto drugo, kao što uvijek pokušavamo. Biti svoji, drugačiji (ne zato što nam je to cilj ili namjera, nego jer smo takvi). Prebrojavamo odnose s ljudima, promjene koje su neminovno događaju. Sve nas na neki način ispunjava zadovoljstvom, jer jednostavno stvari izgledaju onakve kakve trebaju biti. I kad na kraju prošećemo ulicama i nazdravimo, mislim da ćemo biti zadovoljni.
22 prosinca 2009
Spaziergangs
Već nekoliko dana nema moje svrake, ni njezinog partnera. Velika količina snijega stvorila je sloj po kojem se ne mogu igrati, hodati na onaj svoj smiješan način, pogledavajući jednim okom što radim. Svo vrijeme poštivala sam njihov mir, čekala nekoliko tjedana da se priviknu na moje povremeno kretanje. Kad su mi dozvolile da ih fotografiram, bilo je to samo nakratko, vjerojatno u želji da ostanu negdje zabilježene. Ne znam hoću li ih vidjeti prije nego odem. Pričala sam s Christine o njima, dok smo u nedjelju šetali šumom do Marientrosta. Putem smo naišli na djetlića koji je kljunom davao ritam našem kretanju, malena sjenica podsjetila me na želju da im doma uredim neku kućicu u kojoj bi se mogle skloniti od kiše, snijega, mačaka.Šetnje. Po snijegu, suncu, gradovima, šumi. Mnogi koraci ublažuju posljedice dugotrajnog sjedenja i pisanja, dok oči žude za odmorom. U Beču sam možda prvi puta doživjela snijeg, bilo je hladno, vjetrovito, i lijepo. Volim tu tišinu, smanjen promet koji omogućava nesmetano prelaženje nekog od Ringova na mjestima, gdje to inače nije dozvoljeno. Konjima je griva bila pokrivena snijegom, a kočije u kojima se klatare turisti zatvorene. Prolazim dobro znanim ulicama, obilazim mjesta koja me više ne iznenađuju, no u kojima uvijek pronalazim nešto zanimljivo. Obilazim Zoe Leonard u vjerojatno najljepšem dijelu MUMOKa, najdonjoj etaži vrlo visokih zidova u čijim se velikim prostorijama njezini relativno mali crnobijeli formati sasvim dobro snalaze. I na drugim mjestima ne moram se provlačiti među ljudima, ovi dani namijenjeni su nekoj drugoj vrsti druženja. Odlazim u Le Cru, iako nisam veliki ljubitelj "samovanja" u lokalima. Parovi, neke Ruskinje nakon shoppinga, slušam razgovore i razmišljam kad sam u Beču vidjela miješani par. Ostatak društva formalno se trudi; zanima me što zapravo misle.
Količina viđenog, pročitanog i napisanog je zadovoljavajuća, pa i više od toga. Osjećam se kao da sam prošla kroz neku fazu čišćenja, udaljavanja od onog svakodnevnog što mi često uzima dah, odvlači od posla, dodatno stvara umor. Kroz ekran računala do mene dopiru vijesti za koje nastojim da me ne opterećuju; nemoćna sam promijeniti svijet, ionako, mijenjam sebe, donosim neke odluke o (ne)važnosti pojedinih situacija koje želim udaljiti od sebe, svoje svakodnevice, svog (prividnog) mira. Zrak je u Beču svjež. Iako pogled zbog snijega ne dopire daleko, uživam u onome što vidim. Privid raskoši moćno je sredstvo za poboljšanje raspoloženja, pa iako oko mene tisuće turista tumaraju s tko zna kojom svrhom, ne dam se smesti; fotografiram te malene lampice koje u slapovima vise po ulicama, proučavam različitu dekoraciju koja se mijenja u svakoj ulici i jedino što nedostaje miris je nečega što povezujem s ovim razdobljem.
U šetnji do Marientrosta do mene dopire željeni miris - borovina se provlači kroz šumu sve do utabane staze kojom žustro hodamo, ne samo zbog velike hladnoće. Kasnije, u njihovom stanu, promatram fotografije po zidovima, biblioteku podijeljenu na dva dijela - Christinin i Manfredov. U kuhinji je grijanje slabo, i sve mi je hladnije, a njihov odnos na neki me način podsjeća na Irenu i Benna. Pitam se, je li ruka zacijelila?Ponekad mi se čini kao da stojim u središtu neke ploče koja se vrlo polako okreće, a i sama se oko sebe s vremena na vrijeme zavrtim. Promatram ljude koje znam, izmjenjujem s njima neke stvari, oprezno, na kapaljku; nemam više snage za odnose, pripovijesti, očekivanja. Nastojim što više zadržati za sebe, ono što ne treba do njih doći ostaje u mojim bilježnicama; ni sama više ne čitam stvari koje sam u njih zapisala.
Neka stoje, traju, nije trenutno važno. Promatram kako je lijepo kasno popodnevno svjetlo koje prolazi kroz rešetkasti prozor stvarajući osobit efekt na baroknoj fresci. Oči nekog prikazanog lika usmjeravaju pogled prema meni. Ili sam samo umorna? Vjerojatno je vrijeme da se vratim. Iako, željela bih još jednom vidjeti svrake.
15 prosinca 2009
Rukopis
Posve sam iscrpljena. Ni sama ne znam od čega, ionako samo sjedim i pišem, čitam i prevodim, zapisujem u bilježnice poput kakve pučkoškolke, kao da mi laptop nije na raspolaganju. Nedavno sam dobila dva pisma, jedno je pisala Irena, drugo Benno - i to ponajprije zato, jer je ona pala i natukla ruku negdje na križanju Mommsenice i Schlutterstrasse. Ne mogu ih nazvati da čujem kako je ruka, pa im moja poslana pisma donose kratkotrajnu utjehu.
Dakle, pisma, pisana rukom, iz nekog drugog vremena, kako je rekla. Ne znam ni sama jesam li zbog toga počela u bilježnicu zapisivati rukom, vježbati rukopis koji je gotovo posve atrofirao. Ni sama ponekad ne uspijevam pročitati što sam napisala, ljuti me što sam zapustila nekad uzoran rukopis, vještinu tehničkog pisma koju sam svladala namjeravajući studirati... ma, nema veze; ionako nisam pogriješila. Prije par dana otputovala sam u Linz kao jednu od posljednjih ovogodišnjih postaja. Uvijek mi je bio usput, no nikad cilj; Ars Electronica nije me pretjerano zanimala, priznajem; suviše medija odvodi umjetnost u smjeru koji mi nije intrigantan. Poduzetnost putovanja vlakom pokazala je svoje prednosti, Velike plime pročitane su u tih par sati koje si inače teško mogu odvojiti za bilo što drugo osim fotografije i njezine teorije. Prvi kontakt s gradom bio je zbunjujući, novi, lijepo uređen kolodvor nastavlja se na urbano tkivo u kojem su brojni ožiljci; nije ih teško prepoznati. Napredujem ulicama koje su, kako se čini, zadržale nešto od nepravilnosti srednjovjekovnih putova koji utječu na glavni gradski trg. Onaj, na kojem je Hitler držao govore i s kojeg je naredio rušenje kuća koje su pripadale židovskim obiteljima. Grad kulture u 2009. godini s tom se mučnom temom aktivno bavi, gotovo u svakom detalju njegove javnosti zamjećujem otiske upozorenja, bijele podne "pečate" koji prokazuju one koji su - prokazivali. Umjesto božićnih ukrasa i prelijepih pročelja renesansnih i baroknih gradskih palača i kuća promatram tragove povijesti koja ih je obilježila za sva vremena.
S kuće na glavnom trgu uklonili su dio žbuke na pročelju, pa je tako stvoren ožiljak koji svjedoči kako unatoč rušenju povijesni događaji nisu zaboravljeni. Mjesta se ne sjećaju događaja; to čine odgovorni pojedinci zbog kojih sam sretna što sam ovih posljednjih, hladnih i pomalo snježnih dana u godini neko vrijeme promatrala što se sve može - mora - učiniti kako bi se budućim generacijama prepustilo neko novo, bolje vrijeme. Haus der Geschichte napuštena je gradska kuća u kojoj su čitave godine priređivane raznovrsne manifestacije; u praznim i zapuštenim prostorijama trenutno stoluje nevjerojatan arhiv grada u njegovim najraznovrsnijim aspektima: memorabilije običnih ljudi, svjedočanstva radnica u dućanima, poslužavnici iz lokalne pivnice, taksidermija, pregače - nemoguće je zamisliti što sve sačinjava povijest nekog mjesta; što je sve zaslužilo postati dijelom kolektivne zbirke u kojoj se ne primjećuje podjela po važnosti, kronologiji, vrijednosti. Lutam po praznim prostorijama, u svakoj je drugačija instalacija: neke svjedoče o etničkim grupama koje su vremenom ipak odlučile doseliti u ovaj povijesno krajnje opterećen kontekst. U podrumu na nekoliko televizijskih ekrana prate se razgovori s kulturnim djelatnicima koji govore o nacističkom nasljeđu u ovom dijelu Austrije; imponira mi razina njihove svijesti, voljela bih da smo u našoj sredini spremni suočiti se sa svim povijesnim okolnostima na takav način. Snimam neke detalje da ih pokažem Nenadu, poput onih smiješnih maski za zečjim ušima, na koje je netko zalijepio fotografije ljudskih očiju.
Prolazeći po Mostu Nibelunga srećem Nenada Fabijanića; izgleda da je cijela grupa naših arhitekata došla u posjet Linzu. Ne bez razloga, jer Lentos i Ars Electronica, uz mnogo toga ostalog što su recentno izgradili, uistinu treba vidjeti. Vjetar je nemilosrdan, pa razgovor traje kratko, ipak dovoljno dugo da uspijevamo prokomentirati vlastitu nemoć. ne znam tko je za nju kriv. U muzejima, uobičajena količina radova koje je vrijedilo vidjeti, doputovati, uložiti napor. Akumulacija je sve veća, pitam se hoću li uspjeti sve to pretvoriti u ono što sam zamislila, što već dulje vrijeme znam da je potrebno. Promatram zgrade novih muzeja koje navečer uspostavljaju koloristički dijalog.
Oko mene, sve odiše poviješću - križnim svodovima, medaljonima s grbovima obitelji i crkvenih dostojanstvenika na uređenim pročeljima kuća. Svako malo na podu novi "pečat", čitam podatke o ljudima o kojima ništa ne znam, koji su odjednom predstavljeni svojim imenima i zločinima koje su učinili drugima. Gustoća ulica je specifična, uokolo mene turističke grupe tiho prolaze pored znakova koji me zanimaju; jednostavnije je okrenuti se koje stoljeće ranije, u doba čiji nam akteri gotovo ništa ne znače. U prizemlju kuće na glavnom trgu, koju je Hitler dao srušiti, zrnata su uvećanja fotografija odvedenih. Ne mogu se raspoznati ničije crte lica, tek dvije tamne sjene određuju gdje su nekad bile nečije oči. Gledam u tu slijepu sliku, čije je uvećanje nepotrebno. Punctum ionako ne ovisi o veličini uboda.
Dakle, pisma, pisana rukom, iz nekog drugog vremena, kako je rekla. Ne znam ni sama jesam li zbog toga počela u bilježnicu zapisivati rukom, vježbati rukopis koji je gotovo posve atrofirao. Ni sama ponekad ne uspijevam pročitati što sam napisala, ljuti me što sam zapustila nekad uzoran rukopis, vještinu tehničkog pisma koju sam svladala namjeravajući studirati... ma, nema veze; ionako nisam pogriješila. Prije par dana otputovala sam u Linz kao jednu od posljednjih ovogodišnjih postaja. Uvijek mi je bio usput, no nikad cilj; Ars Electronica nije me pretjerano zanimala, priznajem; suviše medija odvodi umjetnost u smjeru koji mi nije intrigantan. Poduzetnost putovanja vlakom pokazala je svoje prednosti, Velike plime pročitane su u tih par sati koje si inače teško mogu odvojiti za bilo što drugo osim fotografije i njezine teorije. Prvi kontakt s gradom bio je zbunjujući, novi, lijepo uređen kolodvor nastavlja se na urbano tkivo u kojem su brojni ožiljci; nije ih teško prepoznati. Napredujem ulicama koje su, kako se čini, zadržale nešto od nepravilnosti srednjovjekovnih putova koji utječu na glavni gradski trg. Onaj, na kojem je Hitler držao govore i s kojeg je naredio rušenje kuća koje su pripadale židovskim obiteljima. Grad kulture u 2009. godini s tom se mučnom temom aktivno bavi, gotovo u svakom detalju njegove javnosti zamjećujem otiske upozorenja, bijele podne "pečate" koji prokazuju one koji su - prokazivali. Umjesto božićnih ukrasa i prelijepih pročelja renesansnih i baroknih gradskih palača i kuća promatram tragove povijesti koja ih je obilježila za sva vremena.S kuće na glavnom trgu uklonili su dio žbuke na pročelju, pa je tako stvoren ožiljak koji svjedoči kako unatoč rušenju povijesni događaji nisu zaboravljeni. Mjesta se ne sjećaju događaja; to čine odgovorni pojedinci zbog kojih sam sretna što sam ovih posljednjih, hladnih i pomalo snježnih dana u godini neko vrijeme promatrala što se sve može - mora - učiniti kako bi se budućim generacijama prepustilo neko novo, bolje vrijeme. Haus der Geschichte napuštena je gradska kuća u kojoj su čitave godine priređivane raznovrsne manifestacije; u praznim i zapuštenim prostorijama trenutno stoluje nevjerojatan arhiv grada u njegovim najraznovrsnijim aspektima: memorabilije običnih ljudi, svjedočanstva radnica u dućanima, poslužavnici iz lokalne pivnice, taksidermija, pregače - nemoguće je zamisliti što sve sačinjava povijest nekog mjesta; što je sve zaslužilo postati dijelom kolektivne zbirke u kojoj se ne primjećuje podjela po važnosti, kronologiji, vrijednosti. Lutam po praznim prostorijama, u svakoj je drugačija instalacija: neke svjedoče o etničkim grupama koje su vremenom ipak odlučile doseliti u ovaj povijesno krajnje opterećen kontekst. U podrumu na nekoliko televizijskih ekrana prate se razgovori s kulturnim djelatnicima koji govore o nacističkom nasljeđu u ovom dijelu Austrije; imponira mi razina njihove svijesti, voljela bih da smo u našoj sredini spremni suočiti se sa svim povijesnim okolnostima na takav način. Snimam neke detalje da ih pokažem Nenadu, poput onih smiješnih maski za zečjim ušima, na koje je netko zalijepio fotografije ljudskih očiju.
Prolazeći po Mostu Nibelunga srećem Nenada Fabijanića; izgleda da je cijela grupa naših arhitekata došla u posjet Linzu. Ne bez razloga, jer Lentos i Ars Electronica, uz mnogo toga ostalog što su recentno izgradili, uistinu treba vidjeti. Vjetar je nemilosrdan, pa razgovor traje kratko, ipak dovoljno dugo da uspijevamo prokomentirati vlastitu nemoć. ne znam tko je za nju kriv. U muzejima, uobičajena količina radova koje je vrijedilo vidjeti, doputovati, uložiti napor. Akumulacija je sve veća, pitam se hoću li uspjeti sve to pretvoriti u ono što sam zamislila, što već dulje vrijeme znam da je potrebno. Promatram zgrade novih muzeja koje navečer uspostavljaju koloristički dijalog.
Oko mene, sve odiše poviješću - križnim svodovima, medaljonima s grbovima obitelji i crkvenih dostojanstvenika na uređenim pročeljima kuća. Svako malo na podu novi "pečat", čitam podatke o ljudima o kojima ništa ne znam, koji su odjednom predstavljeni svojim imenima i zločinima koje su učinili drugima. Gustoća ulica je specifična, uokolo mene turističke grupe tiho prolaze pored znakova koji me zanimaju; jednostavnije je okrenuti se koje stoljeće ranije, u doba čiji nam akteri gotovo ništa ne znače. U prizemlju kuće na glavnom trgu, koju je Hitler dao srušiti, zrnata su uvećanja fotografija odvedenih. Ne mogu se raspoznati ničije crte lica, tek dvije tamne sjene određuju gdje su nekad bile nečije oči. Gledam u tu slijepu sliku, čije je uvećanje nepotrebno. Punctum ionako ne ovisi o veličini uboda.
02 prosinca 2009
Brigitte Fontaine zahvaljujući Ivani
Potpuno sam promijenila bioritam i ne znam kako ću se naviknuti na onaj stari raspored kad se vratim. Ujutro (dobro, ne baš ujutro, jer se budim poslije 9, što nije ni čudno jer radim do jako kasno) snimam Graz kojeg nema. Hladnoća i kiša koja je padala prije 2 dana, i stvorila jednu nervozu kod mene, najviše zato jer se kran koji diže teret na susjednom gradilištu stalno okretao, a lanci koji s njega vise čudno su se klatili - učinili su da Graz nestane. Barem jedan njegov dio, zajedno s onim smiješnim "neboderom" kraj Mure na koji je nakalemljena prevelika osvijetljena rotirajuća kocka sat-reklama.Polako se uvodim u rad, svako jutro gotovo je identično, pregledavam poštu, studentske seminare, pozivnice; čitam iznova ono što sam noć prije toga završila, razgovaram s Nenadom. Na ekranu uz kolegičino ime zamjećujem link na neku YouTube stranicu. Prvi je put ostavila takav link, i već me s time zaintrigirala. Ne vjerujem kad začujem prve taktove. Tko danas uopće još sluša Brigitte Fontaine, mislim u sebi dok se pokušavam sjetiti stihova koje sam nekoć znala. Comme à la radio izvodi s Art Ensemble of Chicago i Areskiem Belkacemom. Slušam tu pjesmu nekoliko puta zaredom, podsjeća me na doba dok su pjesme mogle trajati 7 i više minuta, dok smo imali vremena slušati stihove koje je izgovarala svojim predivnim glasom. Uz fotografiju naslovnice albuma netko ih je preveo na engleski:
At this very moment, a thousand cats will be run over on the roads.. At this very moment, an alcoholic doctor will curse over the body of a young woman and will say: 'she's not going to die in my hands, the bitch' At this very moment, five old women in a public park will start to discuss upon whether it is twenty minutes to, or five minutes to... At this moment, thousands upon thousands of people will think that life is horrible and will start to cry...
Zapravo sam jako voljela slušati neke šansone, naravno pod utjecajem mame koja je neprestano recitirala ono što pjevaju uživajući u zvuku svoga glasa dok je govorila francuski. Bila je izvrsna, strasno je voljela to o čemu su govorili, odgovaralo joj je interpetirati njihove stihove i tumačiti ih na svoj osebujan pjesnički način. Koji je posve različit od moga. No, Brigitte je možda izuzetak, njeni su stihovi bili drugačiji, suvremeniji; opori zvuk pjesme i neobičan glazbeni mix otvorili su mi neki drugačiji svijet glazbe u kojem sam nastojala pronaći nešto za sebe.
To s roditeljima i glazbom nije baš bilo jednostavno, zapravo s njima ništa nije bilo jednostavno, ali takva je priroda odrastanja, vjerojatno. S jedne strane otac i njegova najveća kolekcija jazza u bivšoj Jugi, predavanja, mali crni kofer u kojem je s jednog na drugo mjesto neprekidno prenosio ploče educirajući stotine, čak tisuće mladih ljudi koji su zahvaljujući njemu počeli slušati jazz, blues, tko zna koga sve ne. Na plakatima koje smo redovito mijenjali (doduše, nisu visjeli na nekom reprezentativnom mjestu nego u wc-u), jer bilo je to doba dok se za svako predavanje i slušaonicu mogao tiskati zaseban poster, voljela sam čitati njegovo ime. Mama je sa svoje strane forsala šansonjere, Francuze, pa zatim Nijemce, Wolfa Biermanna, tko će se sjetiti svih tih imena. U maloj sobi u kojoj im se odvijao najveći dio života sjedili su zajedno s prijateljima, sjećam se da su svi nepodnošljivo pušili i pili iz malih Goldonijevih čaša.
I tako danas, tridesetijoš poneku godinu nakon toga slušam u Grazu Brigitte Fontaine, i jedino što mogu misliti je to, da žena odlično pjeva. Nakon nekog vremena razvedrilo se, no više mi se ne da izlaziti na planirano trčanje i vožnju biciklom.
Kad uđem u ritam pisanja ne prestajem; pričam sama sa sobom, izgovaram napisano ne da bih uživala u zvuku svog glasa nego slušajući što govorim i razmišljajući može li se to bolje napraviti.U jednom trenutku pred prozorom se pojavila "moja" siva vrana. Zapravo u tom trenutku nisam bila sigurna je li to vrana ili svraka; tu dilemu kasnije razrješavam zajedno s Nenadom dok na Wikipediji istražujem razlike. "Svrake su crno-bijele", kažem mu,"a moja je vrana sivo-crna". Gleda kroz prozor kao da provjerava jesam li unutra; hoću li ugroziti njezin mir dok kljucka po šljunku koji prekriva donju etažu. No, ovoga sam puta spremna, mali fotoaparat je uz mene i snimam ju iz udaljenosti koja je dovoljna da ju ne zasmetam. Jako sam sretna, ni sama ne znam zašto. Ne zamišljam da sam fotografkinja, no mogućnost da nakon nekoliko tjedana konačno snimim ovu pticu pruža mi zadovoljstvo.
Ubrzo se vrani pridružuje još jedna; pa naravno da su par, žive na obližnjem drvetu jer sam ih neki dan promatralla dok su lepršale i skakutale po njemu. Kao da su odlučile pokloniti mi malo povjerenja jer ih nisam ničim zasmetala, jer sam se prilagodila njihovom ritmu."Fotografija izmiče", zapisao je Barthes u Svijetloj komori. O da, s tim se mogu složiti. Bez obzira na običnost snimka, nevješto baratanje aparatom, bez obzira što snimam običnim malim digitalcem, ovi prizori izmiču, ne žele postati dijelom nikakvih podjela. Nisu ni amaterski, ni realistični, ni portreti. Oni su tek tragovi mog privremenog trajanja na jednom mjestu, iz kojeg kad odem, vratit ću se obogaćena nekim znanjima o fotografiji, napisanim poglavljima, i fotkama ovih dviju ptica.
29 studenoga 2009
Jedno šetnjom osvojeno brdo
Fotografija je varljiva.
S prozora u hodniku pokušavam snimiti mjesto gdje sam danas napokon otišla, no snimci koje imam nisu u stanju pokazati ono što želim. U desnom kutu nastojim izbjeći grozd antena za primanje gsm-signala. Ako objektiv moje male kamere pomaknem ulijevo, stari grad u pozadini, koji je u stvari u fokusu mog interesa, počinje se gubiti. Ako iskoristim neku od opcija teleobjektiva, planovi se toliko poremete pa grad izgleda kao da je tu, blizu, a zapravo nije.
Nedjelja je konačno iskorištena za jedno manje istraživanje na biciklu. Krećem prema starom gradu u koji već danima gledam kroz prozor. Ne mogu ga naći na karti, Googlemaps nikako ne shvaća u koje to mjesto gledam. Pa tako nepripremljena (kao mnogo puta dosad, uostalom, priznajem to sama sebi i pritom razmišljam o Andreju) sjedam i vozim se prema sjeveru, u okolicu Graza. Uz Muru mnogi su šetači, ljudi s psima, trkači; čini mi se da ih ima sve više, možda je to moda, kao onaj Nikeov ples koji nas je držao neko vrijeme da bi posve nestao. Staza uz Muru dobro je označena, relativno sigurna, no moj je bicikl običan, tek gradska varijanta nenavikla na puteve pokrivene lišćem i posipane sitnim šljunkom. Dodatno pazim, jer bilo kakav krivi pokret za mene ne dolazi u obzir.
Nakon par kilometara skrećem prema krajnjoj stanici autobusa koji se okreće u podnožju brijega. Ruina Gösting dostupna je pješice, putokaz upozorava da se radi o usponu od pola sata na koji se u početku odvažujem krenuti na biciklu. No, strmina me ubrzo zaustavlja pa bicikl ostavljam svezan uz cestu i nastavljam dalje pješice. Nešto poput strmine goljačkih odvojaka koji se ulijevaju sjeverno od Britanca, razmišljam, pokušavajući odrediti nagib. Uz cestu nekoliko je obiteljskih kuća; posljednja među njima staklena je prizma rastvorena na dvije strane; vjerojatno su tu ulazni prostor i gore ured, zaključujem gledajući Grazere kako s negodovanjem komentiraju kuću, pitajući se kako netko može svoju privatnost do te mjere podijeliti s drugima. Etaže ukopane straga ne zamjećuju, no nije ni važno. Kuća je ionako preambiciozna za okolinu u koju je smještena, neobuzdana u odnosu na okolnu gradnju s kojom je u potpunom nesuglasju. Iako, pogled prema zapadu vjerojatno je divan, šuma je gusta, ne čuje se promet jer autoput obilazi oko brijega, prolazi mu kroz temelje odnoseći buku negdje dalje.
U šetnje po šumi najbolje je odlaziti sam, razmišljam; ne sviđa mi se ideja da netko sudjeluje u toj mojoj borbi s penjanjem, dok otežano dišem i otirem znoj. Na sreću tijelo uspostavlja neki ritam u kojem se usklađujemo, pa relativno lako dolazim do vrha. Putem s lijeve strane zamjećujem prizor koji me podsjetio na onu Silvijinu šumu, no ne vidim procijep koji bi moj pogled dijagonalno povukao u dubinu, prema nekuda. Nezadovoljna sam što nisam uzela fotoaparat; ali koga ja to zavaram, pa ionako ne uspijevam snimiti ono što vidim. Doduše, vizualna potvrda penjanja dobro bi mi došla, da Jeleni pokažem da nije sve prošlo u sjedenju, pisanju i čitanju.
Utvrđeni grad nije osobito zanimljiv, tek ostatak utvrde koja je strateški branila poziciju grada od 11. do 15. stoljeća. Litica s koje se danas vidi rijeka i obližnja autocesta mjesto je s kojeg su se, prema predanju, bacale djevice; pitam se o čemu bi povijest mogla pisati da nema tih pripovijesti o osobama koje zbog nekog razloga nisu mogle opstati u društvu pa su bile prepuštene slobodnom letu. Od Göstinga do Judendorfa idućih je sat i pol, no zaključujem da je to nemoguće izvesti ako još nešto danas želim napraviti. Iako bih rado ponovno vidjela tu prelijepu gotičku crkvu, mjesto gdje smo obično dolazili vikendom dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Na povratku srećem troje mladih ljudi koji se biciklima uspinju do starog grada. Moram priznati da im zavidim; iako imaju bicikle namijenjene ovakvim podvizima, treba to moći. I ponovno mi kroz glavu prolazi Andrejeva rečenica o tome, kakav je užitak pobijediti sebe, uspeti se biciklom do Sljemena, recimo. Ne vjerujem da postoji bicikl na kojem bi mi to uspjelo, pa posve zadovoljna svojim današnjim podvigom vozim do kuće u kojoj trenutno stanujem.
Dugo se istežem na prostirci, pokušavam se uravnotežiti za pisanje koje me očekuje, za sve ono što će ubrzo stići pred mene. Razmišljam o svakodnevici u ovom gradu, jučerašnjem odlasku na plac, prodavačima i štandovima ispunjenima nevjerojatno brojnim sortama jabuka, divnom matovilcu. Na nekom malom štandu pronalazim lokalnog proizvođača sira koji se ne može načuditi maloj količini koju kupujem; nemam to s kime podijeliti, ali zašto bih mu bilo što rekla o sebi, uostalom. Miris nije kao na Dolcu, ali snalazim se, nije to najvažnije o čemu trenutno vodim računa.
Kraj pješačkog prijelaza nekome je ispala grančica imele, uzimam ju i stavljam na bicikl. Na nju dok sam u dućanu pazi Crnac koji prodaje, ili možda dijeli, neke novine; ljubazno me upozorava da ne zaboravim na nju. Ovdje u okolici ima ih mnogo, viđam ih kako se okupljaju ispred smiješne male kuće žuto obojana pročelja. Iznad ulaza na ploči piše Božja volja, a unutra članovi ove slikovite zajednice koja je stigla bog te pita s koje strane svijeta obavljaju jeftine međunarodne telefonske pozive. Preko puta prostrano je dvorište i neka ružna kuća u pozadini; unutra je islamski vjerski centar ispred kojeg često zastaju auti i ljudi se druže drugačije nego Austrijanci. Njihovi su pogledi izravni, priželjkuju neku komunikaciju, no ja odlazim što brže mogu, iznenađena predrasudama koje imam. Ili sam samo malo umorna, i pomalo usamljena u toj ulici u kojoj ne vidim ništa lijepo, i kroz koju nastojim što brže proći.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)