Biranje zvukova

Sjedim i slušam Nenada kako traži zvukove koji će ga upozoravati kad ga zovemo Ivar i ja. S druge strane plešu zvijezde, okružena sam nekim neobičnim, generičkim zvucima koje ne dovodim u vezu ni sa čime što znam, što me zanima. No ova umorna subotnja večernja atmosfera zapravo je najbolje što se dogodilo tijekom dana, koji je kao i mnogi prije toga bio naporan, prenaporan. Mislila sam da ću blog pisati na novom kompu, no i dalje sam uz Nenadov mac, stvari u životu ne moraju nužno završiti onako kako bi trebale. Najgore je što me svaka takva situacija košta previše, što unatoč iskustvu nemam zaštitni mehanizam, neku mogućnost da uokolo sebe na brzinu izgradim zid koji bi me zaštitio od tuđih grešaka, nepotrebnih propusta, zajedljivih komentara, tko zna čega sve ne.
Mačak se danas konačno smirio, nakon mnogo dana. Spava jer mu je zima, jer je jučer nesmotreno otišao i vratio se jako kasno, negdje u noći, kad me uspio probuditi svojim skokom na kvaku. Baš me zanima što li je radio, koje ga je to (neugodno) iskustvo prizemljilo, iako moram priznati da mi nije žao što je tako. Ivara nema, prati Ninu na njezinom "zvjezdanom" putu dok odrađuje obveze. Oko mene lišće, mala zelena površina u stražnjem dvorištu ne izgleda onako kako sam priželjkivala, javor je u lošem stanju, ne znam što se s njim događa, dok je bršljan na sreću u najvećoj mjeri preživio. Njegovi listovi postaju crvenkasti, koloriraju sivo dvorište u kojem nisam željela boje osim ovakvih povremenih promjena. Sviđa mi se kako izgleda, iako mi lišće koje pada ide na živce, trebalo bi ga stalno mesti a tko za to ima vremena, volje, snage?
Zapravo su napori koje svakodnevno ulažemo toliki da više ne znam otkud snaga za njih; uzaludnost svakodnevnih poslova je neminovna, no bez njih prostor u kojem jesmo ne bi bio ovakav, ne bi u njemu uživali onako kako nam to trenutno uspijeva. Iako mrak pada vrlo rano, iako je zahladilo a na ulici još uvijek nisu upalili rasvjetu. Gledam je li se što izmijenilo, no sve ostaje kako je bilo. Mali neuredan park u dnu ulice, zapuštene kuće, smeće. Golubovi koje moj otac uporno hrani još se drže, susjedov pas zavija kad god prođe neko vozilo s upaljenom sirenom. Najljepša je tišina koju ćemo čuti sutra, kad nema prometa i kad zbog praznika nastupa neki prividni mir. Možda čak i ona susjeda, koja svaki put kad ulazimo u kuću doslovno ispada s prozora, ostane unutra zadržavajući svoju znatiželju iza zavjesa kroz koje već godinama proviruje.
Čitam novu knjigu Siri Hustvedt, zapravo sam na početku, preuzela je ulogu pripovjedača koji posprema za svojim umrlim rođakom. Bože, koliko toga čovjek mora raščistiti u životu za drugima, za sobom. Nedavno sam najveći dio svojih stvari temeljito pročistila, ali još uvijek smo okruženi s previše toga. Čega se odreći, kako odlučiti što nam od knjiga više ne treba, što više nitko neće čitati, kako bismo napravili mjesta za nove. Pokušavam nešto ponuditi antikvarijatu, ali nema velikog interesa. Gledam u ladicama zbirku satova koje smo svojedobno kupovali; u drugoj su sunčane naočale od kojih većinu više nema smisla nositi. Količina stvari je nezamisliva, kutije lego-kocaka, brojne Ivarove igračke s kojima se još ne želimo rastati, slike koje više sigurno nećemo staviti na zid.
Okružena sam i fotografijama, radovima umjetnika o kojima pišem. Danas na brzinu s Anom promatram prizore s minskih polja, iz prostora u kojima su se zbile masovne egzekucije. Prizori su na prvi pogled predivni, osim onog jednog zastrašujućeg - vrata s nadsvjetlom koje jedva zadržava prodor nekog hladnog, blještavog svjetla iz pozadine. Iza njenih radova su Elvisove fotografije o kojima mi je neki dan pričao, složeni prizori s izrezanim dijelovima koje treba predstaviti na pravi način. Strategija interpretacije. Odluka o njoj nije jednostavna, nosim ju dulje vrijeme u sebi; "vrti" se u mojoj glavi dok radim neke druge svakodnevne stvari, ili dok obavljam one poslove koji nisu kreativni, koji zahtijevaju "tek" moju koncentraciju.
Čula sam se s Irenom, kaže da griju samo jednu sobu, ne znam je li to pametno, ta vrsta štednje. Do koje mjere se uopće mogu "stisnuti", čega se svi mi još moramo odreći u vrijeme dok drugi olako rasparčavaju tuđe? Sistem je nemilosrdan i nejasno mi je kako se mnogi u njemu snalaze. Pričamo o cjepivu protiv gripe, naravno da se nećemo cijepiti, poduprijeti tu globalnu farmakološku zavjeru. Pričam joj o sudaru, umoru, o nemogućnosti izgovaranja rečenice poput "Ne, ne mogu, ne stižem...". I sjetim se pritom Nade koja ne znam koliko sati dnevno sjedi za tekstovima, piše, uređuje, dotjeruje, dogovara s Andyjem najbolje varijante. Komentiramo neke nepravde, i dalje ujedinjene u ideji dovršetka te priče u koju smo uložile mnogo vremena, truda, snage da izdržimo do kraja.
Umjetnost me ne čini umornom. Takva sam zbog onih ljudi koji bespotrebno troše moje vrijeme, koji stalno nešto trebaju, koji nemaju razumijevanja. No i za to postoji lijek. Ako ne drugačije, spasit će me privremeni odlazak.

Promjena perspektive

Neobičan osjećaj. Satima gledam stare filmove, isječke iz Dnevnika, emisija koje su dio mojeg djetinjstva, no o kojima uglavnom ništa nisam znala. Spikeri-voditelji sjede u sivim studijima, slike su tamne, neprivlačne, jezik programatski, generički, ne govori ništa. Svi mahnito puše u praznim studijima, sjede za nekim blesavim stolovima namrštenih čela, prave se važnijima i ozbiljnijima no što u stvari jesu (ili su bili). Neke od njih znam, pojedine političare nemoguće je zaboraviti, neke voditelje i spikere upoznala sam surađujući na HTV-u i radiju. Ne znam hoće li se uloženi trud na kraju isplatiti, no što mi drugo preostaje nego da radim.
Dok sam jutros išla na telku, jedna me žena u autu skoro pregazila. U posljednji trenutak sam se izmakla, lupila je po mojoj (novoj) torbi i otišla. Nije se ni osvrnula. Jutro je bilo svježe, ulica posve prazna. Ostala sam stajati na cesti ne vjerujući da je to moguće. Što mi se još treba dogoditi? Zašto se sve to događa? Probala sam dobiti Nenada, no ne javlja se; ne znam ima li uopće smisla s nekim dijeliti tu strahotu, to prolaženje, nezaustavljanje, nebrigu. Ne znam jesam li bolja zbog toga što brinem i što stajem; možda nas to u konačnici ne razlikuje jedne od drugih, no ipak, sigurna sam da ova arogancija nije nešto što bih željela da je dio mojeg bića.
Silom prilika hodajući, gledam sve oko sebe na drugi način. Ono što volim dok sam u autu izdvojenost je od zvukova, mirisa, topline/hladnoće. Zatvorenih prozora i uz glasnu glazbu uspješno se već godinama izoliram od svijeta. Od svijeta, koji mi u svojoj grubosti ne treba; grubosti koja me ne stavlja u bilo kakvu drugačiju poziciju osim one izbjegavanja.
Nakon izlaska s telke, prolazim starim Trnjem. Isprva se ne snalazim; malene ulice kroz koje nikad nisam prošla ničime ne izazivaju pozornost. Niz prizemnica, tek pokoja katnica, no ne onako agresivne kao na Trešnjevci i drugdje, gdje su “domaći poduzetnici“ svoju “uspješnost“ dokazali podizanjem višekatnih nakaza s kojih padaju balkoni, a njihova ružnoća i grubost izvedbe uvijek su me čudili: tko uopće želi stanovati u takvim uvjetima?
Pokoja tabla s istaknutom “kućnom“ djelatnosti pokazuje da su u tom zaboravljenom dijelu grada postojale društvene razlike. Kraj tih sam kvartova prošla nebrojeno puta vidjevši tek pokoje sljeme krova, ili stablo koje se otelo kontekstu okoliša u kojem raste. Postoje stube za koje nisam znala; pokraj autobusne stanice kraj koje prolazim zamjećujem tablu nekog improviziranog hotela do kojeg gosti teško da će ikada stići. Gledam kamene kocke kojima je popločana okolina Holjevčeva spomenika. Prijelazi su grubi, djeluju kao da po njima rijetko tko prolazi. U autobusu s kojim se vozim do pothodnika niz nezainteresiranih lica; šok su mi ljudi u tramvaju u kojem je vruće, u kojem oglasi nemaštovito obavještavaju o tko zna čemu, a žena na obližnjem stolcu nemarno žvače sendvič iz kojeg se širi miris neke jeftine salame. Gledam ju kako jede u tom prljavom ambijentu, nemarna prema sebi, puna mrvica koje grubim pokretom ruke ovlaš otresa sa sebe. Ništa lijepo, miris je neizdrživ pa otvaram prozor pitajući se hoće li se netko buniti. Na sreću, ne stanujem na kraju svijeta, vozim se po obodu centra grada dvojkom svjesna da je jedina lijepa slika koju sam vidjela Botanički vrt; barem jedan njegov dio, onaj u kojem su se potrudili zadržati slikovitost nečega što je Zagreb kanio postati, vremenom odustavši.
Razmišljam o slici koju ostavljamo svijetu. Mirjana mi je jučer spomenula kako se jedan dan ugledala u staklu izloga nekog dućana; zajedno se smijemo slici koju o sebi imamo iz nekog prethodnog vremena, dok nismo borale čelo, dok je naš odraz bio sličniji onome kakvima se zamišljamo. Danas je slika posve drugačija, povratka nema. Bez obzira na uloženi trud, proliveni znoj, utrošene novce. Iskustvo nas je izvitoperilo, hormoni stvorili onu neprivlačnu oteklinu na dnu vrata (štitnjača i kod nje čini taj “dodatak“), pokušavamo zadržati stil, hodamo odvažno, naravno da ne odustajemo. Zanimljivo je da jedinu priču o svojevrsnom odustajanju slušam od kolege koji mi priča o starenju kao svjesnoj odluci o trenutku kada se više ne treba brijati niti uređivati, jer je to odustajanje u stvari neka vrsta slobode. Slušam ga razmišljajući zašto mi to priča, zašto uopće slobodu dovoditi u vezu s nečim takvim? No svi smo različiti, nema osude.
U prednjem dvorištu upaljeno je svjetlo. Jedan neobičan odraz dopire do mene, svjetla koja se raspršuju po površinama. U Kamenskom već dugo vremena nema noćne smjene. Nekad su svjetla stare tvornice bila upaljena na svim katovima, a ljeti se kroz otvorene prozore čuo glas voditelja smjene koji je pozivao radnice na telefon. Danas nema te zvučne pozadine, ulica je pomalo mračna, ne osobito prolazna. Ugašeno svjetlo s druge strane ulice mi nedostaje, ni sama zapravo ne znam zašto. Čini mi se kao da se radilo o nekoj bliskosti - iako nikoga nisam znala - bliskosti koja se pokazivala u svom elementarnom obliku. Svjetlu koje je naslućivalo neko zbivanje, neki život, neki drugačiji smisao. Posve drugačiji od one žene jutros, koja se nije osvrnula.

Nebo Nad Berlinom je sivo

Hladno mi je. Ne samo zbog hladnoće koja je došla iznenada, iako smo znali da će naposlijetku prestati ljeto, i da toplina uz koju smo još do prije par dana uživali ne može trajati dovijeka. Pitam se, od čega smo sazdani; što nam je ispod kože, što u onom sloju koji nas obavija, koji bi nas trebao štititi, no ponekad se onako neočekivano izmakne, ne omogućivši nam da se pripremimo za ono što će uslijediti.
"Danas pišem blog", kazala sam Nenadu, no on je to već znao, priredio je laptop da ga ne moram uokolo tražiti, svjestan do koje mi mjere taj sat vremena treba nakon svega što se dogodilo. A počelo je savršeno, jer smo dva dana nakon što se Ivar vratio iz Amsterdama sjeli u auto i otputovali u Berlin.
Čini mi se da se nikad neću zasititi tog grada; poznajem ga, izgleda, bolje nego Zagreb. U svakom slučaju, zanima me daleko više, a i pruža mi neopisivno više onoga što mi treba kako bih koliko-toliko normalna dočekala idući dan. Vožnja je uobičajeno kratka, pomalo je zastrašujuće koliko brzine omogućuju da 1000 km prijeđemo a da ih zapravo ne osjetimo. Stanke uobičajene, već sve znam napamet, kao i one rečenice koje izgovaramo na putu, neopterećni svakodnevicom, brigom o koječemu - odlasku u dućan, računima, o onome čega ima ili nema u frižideru.
U Berlinu, svi su ljubazni. Ne samo što im je to dio posla, nego i mentaliteta; neka finoća i spremnost da nas se sasluša, da se pročavrlja s blagajnicom u Povijesnom muzeju o cijeni engleskog izdanja kataloga; da se s konobarom komentira čaša vina, ili što već. Prvi dodir s hladnoćom koja se neumoljivo približava dogodio se upravo u Berlinu. Unatoč proslavi 20. obljetnice ujedinjena i povremenom suncu ne sjedimo vani, iako bismo to željeli. Usred brojnih turista vodimo Nenada na Babelplatz da vidi spomenik spaljenim knjigama; odlazimo u Bernauerstrasse jer sam negdje pročitala da su u tom kvartu podigli spomenik vojniku koji je preskočio Zid koji u tom trenutku nije bio posve dovršen, a čija je fotografija postala dio slike toga grada. Zanimalo me vidjeti kako je to kad se jedan medij - fotografija - pretvori u drugi - skulpturu. Rezultat je porazan. U neposrednoj blizi jedan je od meni najdražih spomenika Zidu, no uz njega neke mlade turistkinje izvode neki glupavi foto-performas, glumeći da se penju uza zid nastojeći pobjeći. Kako nepotrebno. Ne da nam se objašnavati im kako je to bilo nekad, kako inscenacija ne može naslutiti ono u čemu su milijuni ljudi živjeli. Nadajući se?
Berlin mi se još u djetinjstvu uvukao "pod kožu". Odlazili smo uglavnom po ljeti, a putovanje je trajalo satima; vozio je otac koji nije bio dobar vozač, a mi smo se smrtno dosađivali i vječno svađali na stražnjim sjedištima. Stan u Mommsenici još je bio onaj stari, na vrhu, u potkrovlju do kojega smo stizali penjući se na kraju uskim zavojitim stubištem, jedva unoseći svoje kofere i torbe.
Danas je situacija posve drugačija. Vozeći se po Berlinu (nalazimo svuda parking, ispred svake kuće, muzeja, mjesta u koje odlazimo) prepričavamo Ivaru kako je to izgledalo 1987. kad smo prvi puta zajedno bili tamo. Kreuzberg je bio prepun nekih posebnih, otkačenih mjesta; navečer smo s Vladimirom stajali na jednoj platformi nedaleko Brandenburških vrata i gledali u maglu koja je Istočni i Zapadni Berlin spojila, barem nakratko. Uvijek isti muzeji, ulice po kojima se krećemo, miris koji udišemo. Nemam dojam da se promijenio, no sadržaja je danas toliko da uopće ne znam kako ih svladati. Jurimo od jedne izlože do druge, gledamo spomenike, čitam imena ljudi na Stolpersteinima - i pritom mislim na ulicu u Beču u kojoj je živio Freud i one bijele ruže koje su jedno jutro osvanule pred kućnim vežama. Gdje god sjednemo, njemački koji dopire do nas ima neki naglasak; kao da su nestali oni ljudi koje sam slušala u djetinjstvu, prema kojima sam se barem djelomično formirala. Sve je kul, svi imaju i traže job, nose handy, a Ivar ih rastura sa svojim znanjem i radi od nas ponosne roditelje.
Ne znam što nas se najviše dojmilo. U Berlinische gledamo sjajnog El Lisitzkog, njegova Proun soba ne ostavlja nas ravnodušnima. Svladavamo i novi postav u Hamburger Bahnhofu; Beuysa volim uvijek ponovno vidjeti, no osobito je sjajan Roman Ondak
i jedna njegova instalacija u koju ulazim i ostajem unutra sama neko vrijeme. Dan prije toga prijateljica nam je rekla kako je ponekad dobro biti manji kako bi se osjetila prava narav našeg postojanja na ovom svijetu; bila je ponesena time što su po Berlinu hodali neki divovi - dio francuskog uličnog teatra u kojem nam se nije dalo sudjelovati.
U Ondakovoj instalaciji osjećaj je posve drugačiji - sami smo i preveliki za taj hladan, prazan prostor u kojem arhiviramo svoje misli, nedoumice i osjećaje, barem nakratko.
Jurimo stalno, bez milosti. Nakratko se viđamo s Irenom i Bennom, razgovor je manje-više sličan ranijima, jedino Ivar s novim poletom govori o filozofiji, fizici, nekim stvarima o kojima doma nikad ne pričamo jer nema vremena, jer je Nenad u Rijeci, ja u Splitu, radnoj sobi ili teretani, jer su nam kolosijeci paralelni i vrlo blizu jedan drugome, no vozimo u drugačijem ritmu, kako se čini.
Po povratku - umor. Stalno stanje, ili, kako volim reći - trpno stanje u kojem egzistiram. Pokušavam dovršiti sve ono što bi trebalo dovršiti, no već po osjećaju u leđima slutim da je to nemoguće. Krećem se po kući, ponekad nakratko uživam, pijemo šampanjac jer smo dobili neku dobru vijest. Gledam golemu hrpu knjiga i kataloga koje smo donijeli iz Berlina. Svaki papir, knjiga koju donosim sa sobom postaju dio taloga koji se u meni slaže od djetinjstva - taloga grada koji me formirao, kojeg imam potrebu istraživati, u kojem sam doma. Gledam naše prelijepo stražnje dvorište, mali vrt koji koji još moram do kraja urediti. Dio lišća na javoru se osušio, pitam se hoće li svi pasti, hoće li on biti dobro? Gledam sive fasade koje me podsjećaju na boju Berlina, čiji je sivi ton poseban, nekako i topao i hladan istodobno, raspuhan stalnim vjetrom koji prolazi i neprekidno donosi novi zrak. Ponekad gledam i ne vidim ništa; oči su mi umorne od rada za računalom, u glavi neprekidno ponavljam mantru o onome što trebam napraviti. Taj me umor strahovito košta, kao na primjer jučer, kad sam u djeliću sekunde vidjela neobičan rakurs visokog automobila koji je dojurio u mene, razbio me, okrenuo nasred ceste. Ostala sam par trenutaka ležati na suvozačkom mjestu. Ne znam što sam u tom času mislila, polako sam pokretala dio po dio tijela, mišiće, glavu, vrat, razmišljajući o posljedicama. Činilo se da bi bilo lijepo ostati tako ležati, zvuk je bio prigušen, do mene kao da u tom trenutku ništa nije dopiralo. Ni sjećanje, ni nada. Danas sam ostavila auto u servisu, tužna jer nije to zavrijedio. A ja?

Radna soba - konačno

Konačno je došao i taj dan. Dugo smo se spremali, mjesecima; stalno sam govorila kako to konačno moramo učiniti, jer jedino sam ja ostala u nekoj vrsti kaosa, neuređenoj sobi u kojoj provodim neopisivo mnogo vremena. Imala sam dojam da sam svima drugima napravila što sam mogla, jedino za sebe nisam nalazila snage. Sve oko mene gomilalo se na neke hrpe u kojima gotovo uopće nisam uspijevala pronaći ono što mi treba. Prije mjesec-dva posjetili su nas Milena i Dino; on je gotovo sa zgražanjem pitao kako mogu raditi u tom neredu. Hm, zamislila sam se, jer ako nešto mrzim tada je to nered oko mene koji mi priječi kontinuitet misli.
I tako, nakon dosta kukanja, nekih pred-akcija poput onog izdvajanja književnosti koju više nećemo trebati u veliku kutiju (još da se ode do antikvarijata, ali i to će, jednom...), razmišljanja možemo li se još nečega riješiti, dečki su počeli rušiti police u mojoj sobi kako bi prodrli do zidova. Nisam mogla sve iznijeti, pa ostaviti prostor prazan, što bi bili idealni uvjeti. Ne, sve se pomicalo s jedne hrpe na drugu, hodnik je ponovno postao središtem kaosa, zatrpan nevjerojatnim hrpama knjiga, kataloga, papira. Književnost sam složila po jezicima, nisam se mogla domisliti bilo čega pametnijeg. Ivar i Nenad skidali su redove knjiga koje više nitko neće složiti - ili mi se samo tako učinilo. Sjetila sam se tog prostora prije nego što smo ga prije mnogo godina prisvojili. U njemu je u sredini stajala ogromna hrpa smeća koju su gomilali oni grozni likovi iz TDR-a (i još me pitaju zašto mrzim cigarete...); kad smo ušli u tu prostoriju imala sam dojam da se na mene sručila čitava povijest ove obitelji koja je malobrojna, no čiji su životi vrlo intenzivni - dotiču me na izravan način, ostavljaju tragove.
Ne znam više koliko sam tona smeća prevalila preko svojih ruku, odnosno pazeći na ljude koje smo uzimali da nam pomognu. Samo smo iznosili, činilo se kao da pored mene neprekidno prolazi beskonačna traka na kojoj su stvari iz Čanićeve; predmeti koji više nikome ne trebaju, koje smo čuvali ne znam zašto - žaljenja, sjećanja, nemogućnosti preuzimanja odgovornosti za njihovo bacanje. No kad sam jednom krenula nisam se zaustavila, sve do danas kad premećem po rukama neke papire koje sam spremala vjerojatno nesvjesna da ih više nikad neću trebati. Radni stolovi bili su prekriveni plastičnim plahtama, ispod kojih se nazirala svjetlost ekrana; naravno, Planet Rock morao je treštati dok su nosili i farbali. I sve to nije se moglo riješiti u dva-tri dana, pa sam naposlijetku odmicala plastiku, tražila malo mjesta za sebe jer moram raditi, nema prekida, odmora. Nietzsche je uživao, lovio nevidljive igračke pod tim pokrovom koji je stvorio drugačije svjetlosne efekte u sobi.
Odjednom, osvanuli su bijeli zidovi, boja je gusta, skupa, neki akril koji prekriva dobro tragove koje više ne želim gledati. Ivar luduje, neprestano me uvjerava da će sve te knjige jednom spaliti, baciti, no tada među njima pronalazi ono što ga zanima, filozofe, Kleea, Wittgensteina, samo gledam što mi odnosi. "Matko je upisao povijest umjetnosti", tumači mi najavljujući da se naša knjižnica dobiti karakter javne ustanove, uskoro.
Volim praznike, sve je tiho, svi su ponovno odjurili na more, 4 poklonjena dana. Toplo je, puše neki čudan vjetar, nije prenaporan iako ne donosi osvježenje. Prije par dana, uz mnogo vike, lupanja i malog oštećenja svježe prebojanog zida - koje je Nenad istog dana popravio - najstarija polica koju imamo došla je na svoje mjesto u kutu. Nisam se mogla odmah "baciti" na slaganje knjiga; smišljala sam strategiju, kuda što staviti, kako ih rasporediti da bi se konačno postigao neki smisao u tim tisućama izdanja koje smo skupili otkad smo zajedno. Brišem jednu po jednu, imam potrebu da mi sve ponovno prođu pod rukama, da im osjetim težinu, pokušam procjeniti koliko toga sam uspjela sačuvati. Mačak pretrčava po hodniku, skače kroz prozor, Nenad i Ivar nose, sve dok ne ostanem sama. U jednom trenutku, slažući arhitekturu, u staroj kartonskoj kutiji pronalazim knjigu koju je neki bečki izdavač napravio o Hugu Ehrlichu. Među reklamama na stražnjim stranicama pronalazim dedinu bravariju "Križić i Črček", radio je s kompanjonom, tu negdje u prostorima koji su postali biblioteka, Nenadova radionica, galerija. Osjećam tu energiju, volim ovo mjesto u koje sam uložila mnogo toga, vjerujući kako je to upravo tako trebalo biti. Nisam nostalgična, nikad to nisam bila. Ne sjećam se niti ne razmišljam o prošlosti misleći kako je onda bilo bolje - jer nije, barem ne u našoj obitelji - no oduvijek sam željela vratiti dostojanstvo tom mjestu koje je moj djed odabrao za obitelj. Obrtničku, radišnu, bez nekih osobitih pretenzija.
Prostori su bili i ostali jednostavni, nije to nikakva osobito zanimljiva arhitektura, no u njoj se osjećam svoja, na miru, u nekoj ravnoteži (koliko mi to uspijeva). Slažem knjige, moram priznati da u tome uživam, sjedam za radni stolac, onaj koji mi je Nenad davno kupio kako bi mi olakšao učenje. Iskrzan je, ne osobito udoban, no slika koju vidim dok u njemu sjedim je lijepa. Oko mene knjige, slike, fotografije, sve je uredno, čisto, još ima mnogo toga za pregledati, baciti, no glavnina je obavljena. Stari je najavio da će doći vidjeti kako prostor sad izgleda, kreće se sve teže, mora na operaciju, ne znam kako da ga nagovorim da to učini što prije. Ali znam da voli što nisam odustala, što sam se posvetila obnovi - ne, zapravo nisam obnovila, jer smo sve promijenili.
Njih dvojica sjede na terasi, pomažu oko cvijeća, nekako je sve bolje, ugodnije. Nemam potrebe izlaziti, samo se krećem u krug, gore, dolje, u toj svojoj smiješnoj misiji. No kad pogledam oko sebe, korz prosor, znam da je imalo smisla.

Na drugi pogled

Jako volim aerodrome. I avione, dakako. Dok sam bila mala uživala sam čitajući one glupave slikovnice koje su se u našoj inačici nazivale "Maja i Mišo...". U jednom od tih izdanja promatrala sam sladunjave, idealizirane crteže male Maje kako kao stjuardesa poslužuje putnike; neka su djeca dobila igračke od zrakoplovne kompanije, dok su roditelji uživali u slatko serviranom obroku i čaši vina. Ne znam zašto sam mislila da je to tako dobra profesija; čak sam istraživala uvjete koje je potrebno zadovoljiti za neku zrakoplovnu školu, no činjenica da se nalazila u ondašnjem glavnom gradu ubrzo me ohladila od te ideje.
Zatim je uslijedilo višegodišnje posjećivanje aerodroma s ocem i bratom. Odlazili smo vikendom stojeći na platformi starog vidikovca koji više nije u funkciji; tek poslije otvorila se terasa na kojoj smo dugo stajali čekajući da neki avion sleti ili uzleti. Ne znam što nam je stari pričao, vjerojatno ništa; niti zapravo shvaćam zašto smo tamo odlazili. Nada nije išla s nama, ostajala je doma sređujući tko zna što dok smo mi promatrali caravelle i maštali tko zna o čemu. Današnji je aerodrom nešto drugačiji; dok sam večeras slijetala neposredno prije nas jedan je avion uzletio a svjetlosni znakovi još su neko vrijeme markirali njegovu poziciju koja se činila istodobno i blizu i daleko. Na uzletištu još su dva aviona strpljivo čekala da se mi odvezemo duž piste, a nakon par minuta još jedan avion pronašao je svoje mjesto na "parkiralištu". Lelujava svjetla jedina su koliko-toliko sigurna zemaljska markacija koja označuje smjer kretanja, dok ona nejasna svjetla kojima je teško odrediti udaljenost naslućuju grad u daljini. U ovo doba godine prekriva ga prva, gotovo prozračna magla; one teške, zagušljive i smrdljive tek će uslijediti. Ljudi oko mene uobičajeno gledaju na sat, nezadovoljno i nervozno vrte glavom pokušavajući jedni drugima dati do znanja kako su u žurbi, kako ih nešto važno (ili netko važan) očekuje, kako bez njih nije moguće dovršiti tko zna što. Nikoga nisu uspjeli uvjeriti u svoju važnost: aerodromsko osoblje usporeno je obavljalo svoje poslove i nitko od njih zapravo me nije podsjetio na one prizore iz spomenute slikovnice.
Split je bio uobičajeno usporen; lijeno se protezao pred mojim očima. Sama sebi izgledam smiješno dok užurbanim korakom prolazim preko pijace, na putu do fakulteta. Štandovi krcati kojekakvom robom svijet su za sebe; ljudi koji sjede na niskim plastičnim stolicama ne djeluju kao da su svjesni prostora u kojem žive, rade, od kojeg bi mogli baštiniti mnogo toga kad bi to željeli. U luci brodovi su poslagani jedan pored drugoga, jedan viši od drugoga. Nema onih grdosija koje svojim beskonačnim katovima ugrožavaju vizure povijesnih gradova na raznim stranama Jadranskoga mora.
Oko mene prolaze turisti, govore raznim jezicima. Svako me malo zapitkuju, no ja nisam "fetiva", ne znam ih uputiti na željeno mjesto. Želim da se maknu da bih mogla snimiti prizor koji mi se sviđa; no kako "zapisati" te tankoćutne promjene koje zamjećujem i prenijeti ih nekome drugome? Nemam znanja ni vještine poput Silvie, ili nekog drugog fotografa. Nemoćna, gledam na displej mog telefona razmišljajući što se dogodilo s tim prizorom koji izvan zaslona izgleda posve drugačije. Planovi bočnih dijelova brodova u stvarnosti su drugačije strukturirani, na zaslonu se razlike u tonovima bijele boje gotovo opće ne zamjećuju, kao ni drugi detalji koje gledam. Hm, nije to lako, to sa snimanjem. Na prvi pogled čini se kao da to svi možemo. Možda se utjeha nalazi u drugom pogledu...

Stoljetna voda

Noćas sam sanjala vrlo ružan san, jedan od onih zbog kojih se budim u strahu, nemoćna utjecati na njihov tijek, pokušavajući shvatiti što znače. Sanjala sam da mi je mama osuđena na smrt i da s njom čekam izvršenje kazne. U nekom svom ludilu, nastojala sam razumjeti što se i zašto događa, no strah je bio jači, izmamio je iz mene neki čudan osjećaj koji ni sada ne mogu objasniti. Od malena ne mogu gledati filmove s takvom tematikom, ježim se na pomisao da netko svjesno nekome uzima život. Izbjegavam ih oduvijek, iako sam svjesna da je ta zastrašujuća kazna ponekad jedini način kako pokazati da postoje granice koje nitko ne smije prijeći.
Na sreću, probudila sam se na vrijeme, nisam dočekala da ta mučna scena dobije svoj nastavak. Pokušala sam to ispričati Nenadu, no on se nije dao iz sna, vjerojatno je bio bolje sreće. Neki dan rekao mi je nešto čudno, kako često ima noćne more i budi se zbog njih, iako mu već godinama nije bilo ovako lijepo. Dok je radio posao koji ga je iscrpljivao i s kojim je bio nezadovoljan, sanjao je samo lijepe snove; kad je konačno dobio ono što je godinama priželjkivao, kad smo uredili kuću i napokon stvorili okolinu koju smo vrlo dugo željeli, snovi su se premetnuli u nešto neugodno. Što bolja svakodnevica, to gori snovi, kazao mi je. Ne znam što bih na to rekla, iz moje pozicije nekoga tko se svake noći budi desetak puta, čuje svaki šum i još pritom u pet ujutro hrani sivu napast koja "cvrkuće" uokolo.
Razgovarala sam danas s Tonkom dijeleći s njih stav o ispolitiziranosti umjetničkog svijeta u kojem se sve teže pronalazi oblik, sadržaj, ono nešto što željno iščekujemo no rijetko pronalazimo. Možda upravo stoga cijenim ona nesvakidašnja mjesta na koja s vremena na vrijeme nailazim, bez obzira kojem razdoblju pripadaju. Jedno od njih svakako je bazilika-cisterna u Istanbulu, naprosto nevjerojatan spomenik uređen i predstavljen javnosti prije dvadesetak godina.
U podzemlju blizu Hagie Sofie, gdje su spomenici bizantskoga razdoblja ostavili svoje na sreću sačuvane tragove, ovo začudno mjesto ostavlja bez daha. Više od tri stotine stupova raznoliko oblikovanih kapitela i danas je povezano s vodom u kojoj plivaju velike ribe, somovi, tko zna koje sve vrste. Neki od stupova imaju neobična trbušasta zadebljanja baza, dva su pak položena na glave Meduze pred kojima turisti poziraju za snimke, umjesto da se načas zamisle nad tom ljepotom. Po nama kaplje voda, cijedi se sa svodova i stupova kao što je to činila i stoljećima prije, dok se po ovom mjestu nisu motali ljudi usredotočeni uglavnom na displeje svojih fotoaparata. Ovo je možda jedino mjesto na kojem osjećam neku boju u gradu koji ostavlja dojam sivila, sjete, tjeskobe, kao što je napisao Pamuk.
Tjeskoba - svuda oko nas. Cijedi se s ekrana, sručuje se na nas sa stranica novina, zaslona računala; to je osjećaj koji prevladava u onom malenom hodniku kroz koji prolazim u svoju sobu na poslu, nadajući se samoći. Zrak je težak, rijetko se prozračuje, stari ormari prepuni knjiga dišu nekim svojim prašnjavim ritmom. Gledam časopise oko sebe, nastojim uspostaviti neki poredak poslova koje moram obaviti, ne znajući ni sama kako ću sve stići. Ponovno se javlja osjećaj gušenja, za koji se nadam da je privremen. Nisam ga osjećala neko vrijeme; htjela bih da nestane. Može li se to postići vježbom, kao što se vježbaju drugi dijelovi tijela? Ili je sve, kako kaže jedan naš prijatelj, u glavi?

Vjetar s Bospora

Osluškujem kad će konačno početi. Zrak je vlažan, no ipak svjež; dopire s Bospora kao što je to oduvijek bilo - prije mene, prije svih nas koji prolazimo, nastojimo zamijetiti promjene, suočiti se s njima barem na kratko. Misija je pomalo neobična, pokušavam, zapravo, vidjeti ono što je prije mnogo godina vidio moj otac. "Istanbul mi je jedno od najljepših mjesta u kojem sam bio", tumačio mi je od kad sam bila dijete. Za razliku od njega, ja nisam ostala oduševljena. Možda upravo stoga koristim priliku da grad vidim ponovno, nakon što je u njega pristiglo gotovo 10 milijuna novih stanovnika, ako možemo vjerojati onome što kažu.
Slika koju očekujem - ne znam hoće li odgovarati onome što je on vidio. Kako usvajamo tuđe poglede, uopće; kako znamo da gledamo ono što je vidio netko drugi, prije 30 i više godina? Koje ću iskustvo steći? "Odjednom sunce počne otvarati sve mostove, povezuje dva kontinenta, to je ludo", priča mi dok se motam po terasi, raspoređujem rublje u onoj mojoj već tradicionalnoj misiji koju svakodnevno odrađujem. Nudim mu turkish delight i marcipan koji mu je jedna od najdražih slastica. Kupljene u jednoj od najboljih istanbulskih slastičarnica, ako je vjerovati kulinarskim vodičima koje sam iščitala, kao i obično prije putovanja. Doduše, sumnjam da primjećuje razliku; priča mi kako se hranio sendvičima koje prodaju ribari u luci kraj Galata mosta po kojem smo hodali. Na njemu sam snimila ribiče koji se naginju preko ograde mosta, pecajući tko zna koju ribu iz Bospora. Miris je strašan, nepodnošljiv; male plastične čaše pune su mrtvih kozica koje im služe kao mamci. Neki od ribiča polegli su uz ogradu, spavaju na jaknama i nekim kartonima. Pitam se kakav to život vode, zašto uopće love te male ribe kojima će teško nekoga nahraniti.
Promatram lica ljudi koji mi idu u susret. Pogledi većine muškaraca su nepodnošljivi, i zamišljam koja bi blagodat bila omotati se u njihove marame, prekriti se da do mene ne dopru ti prostački pogledi u kojima čitam nedostatak bilo kakvog poštovanja. Zaboga, u što se to pretvorilo; s jedne strane govori se o sekularnoj državi europske orijentacije, a ja promaram te nemušte stvorove koji me sude prema dužini suknje i boji kose.
Čitala sam Pamukov Instanbul prije puta. S Crvenom sam se mučila, no njegova sjećanja iz djetinjstva doživjela sam kao vrlo blisko štivo. Volim onu opasku o užurbanom čitanju tijekom kojeg je više pozornosti polagao na zamišljanje nego razumijevanje pročitanog sadržaja, što mi se još i danas događa. Priznajem da se slažem s njegovim doživljajem Istanbula (koji on obožava, za razliku od mene, što je posve razumljivo); ni ja ga nisam doživjela u bojama. Doduše, nije mi ni siv, možda je tjeskoban, no slažem se da nema boje. Tek tu i tamo neki tračak koji naslućujemo na povijesnim mjestima, duboko u unutrašnjosti Velikog bazara, recimo, ili među naslagama začina koje biram njuškajući ih. Džamije su sive, iako ih navečer "ukrašavaju" lampicama razvučenima među minaretima. Kao da im sve one pločice, plavičasti uzorci i čipkaste kamene rešetke prozora nisu dovoljne.
Ustajem u pet, slušam lelek mujezina koji poziva na molitvu, ili odgovara imamu, što li već. Sunce je još nije pojavilo, no osjećam da će uskoro rasvijetliti prizor koji gledam. Uokolo klikću galebovi, u dvorištu čujem mačke, te sudionice u ovom nesvakidašnjem kaosu prema kojima se zapravo ponašaju s mnogo razumijevanja. Posvuda je hrana i voda u posudicama, pa lakše podnosim činjenicu da većina živi na ulici, tek načelno zbrinuta.
Sunce se pojavljuje mnogo kasnije nego sam mislila, mujezin je odavno završio svoje prvo javljanje, vjetar mi neprekidno oplahuje lice, nema mirisa niti ne donosi slankasti okus koji sam očekivala. Prisjećam se neobične scene na koju sam naišla prethodne večeri: među kućama u malenom trokutastom dvorištu, iza ograde koja dijeli histerično prometnu ulicu od tog slučajnog, zaboravljenog mjesta, stisnuto je nekoliko grobova. Karakteristične nadgrobne ploče pokrivene su stiliziranim pokrivalima - turbanima, fezovima, što je već tko nosio. Mjesto je neviđeno malo, sjetno, nadnaravno. Ukraden prostor djeluje zaboravljen od svih tih sudionika posvemašnjeg kaosa - povlačenja za rukav, besprekidne prodaje svega što se može prodati...
Gledam u taj prizor i pitam se, tko ga je još zamijetio. Nemam dojam da ih je mnogo. Ljudi prolaze u autima, taksisti trube, sve je istodobno i glasno i utišano. Ne daju im spavati. Kao što ni meni ne da spavati pomisao o toj slici koju nastojim vidjeti svakoga dana vrlo rano ujutro, očekujući da se iza brežuljka s azijske strane konačno nazre svjetlost koja će barem načas sve oko mene obojati nekim tonom boje. Bilo kojim. Samo da nestano to sivilo. S druge strane, možda je dovoljno pogledati šareno krzno neke mačke koja se odmara negdje blizu mene. Kojoj ne smeta sve ono na što danas više nisam spremna.

Privilegij gledanja

Znate vjerojatno taj osjećaj, kad mislite da o nečemu sve znate, no ipak se dogodi situacija u kojoj ostanete ugodno iznenađeni. I sama sam takva, mislim da o mnogočemu sve znam, ali volim iznenađenja i vjerujem da sam još uvijek dovoljno otvorena prema njima; stoga ostajem otvorenih očiju - i čekam.
Mislila sam, da o Branku i njegovim postignućima znam gotovo sve. Prijatelji smo dulje od dvadeset godina, još iz vremena dok je onako mršav, u svijetlom baloneru i sa šeširom na glavi jurio ulicama grada nikoga ne primjećujući. Doduše, tada nismo znali koliko slabo vidi, pa nam se činilo da je to samo poza, dio one godinama pažljivo stjecane arogantne slike kakvu mnogi arhitekti širom svijeta imaju. Dobro, nešto od te arogancije je stvarno, no godine i godine prijateljstva, zajedničkih večera, svađa i rasprava o arhitekturi uvjerili su me da sve o njemu znam i da me ništa neće moći iznenaditi. Sve dok prije nekoliko godina nismo konačno došli u Volosko, u koje i danas rado svraćamo.
Zamislite, da se možete probuditi i ugledati neobičnu, pomalo ovlaš restauriranu fresku na stropu minijaturnog stana čiji prozori gledaju u Sv. Anu. Prizor je uistinu jedinstven, jer crvenkasti i smeđkasti tonovi u kombinaciji s jutarnjim svjetlom čitavoj prostoriji daju neku posebnu boju. Toplinu, dapače, u kojoj su sadržana sva njegova dugogodišnja iskustva s prostorima. I da nema nesnosnog zvona crkve koje svakih četvrt sata neumoljivo daje do znanja koje je doba dana, bilo bi savršeno. Nastojim ne obazirati se na zvuk, pogledom klizim preko puknuća koja su pažljivo, iako naizgled pomalo nevješto, zaustavljena u daljnjem širenju. Premaz je obuhvatio i zaštitio nečije iskustvo u oslikavanju stropa, u doba kad nije bilo dovoljno pogledati kroz prozor i diviti se prizoru koji se rastvara u nedogled. Oslik je iz doba kad su stanovnici pozorno čuvali svoju intimu, kad se privatnost stana nije nudila drugima ni za kakve novce. Iz toga doba potječe i prizor u koji gledam čim se probudim, koji me ispraća u san. Krajnje je jednostavan, djelomično zauvijek izgubljenih dijelova (ponešto i zbog Brankove intervencije koja je nužan ustupak udobnosti, iako mislim da je onu stropnu svjetiljku mogao izbjeći). U sredini stropa dekokrativni je uzorak uokviren viticama, skromno i nenametljivo svjedoči o tom nekom drugom vremenu o kojem sudimo po pročitanom, naslućenom. Možda ta toplina svjetla koju danas primjećujem u prostoriji nije tada postojala, možda su u tom prostoru živjeli ljudi kojima je bilo svejedno je li njihov prostor oplemenjen takvim detaljem; možda su bili grubi, netolerantni, lišeni užitka. Tko će znati.
Ja u svakom slučaju uživam i razmišljam o
ostalim Brankovim prostorima. U mnogima nisam bila, vidjela sam ih na fotografijama, slušala njegove priče o propuštenim prilikama, promašenim investitorima koji nisu razumjeli što im je pokušao napraviti, u što ih je nastojao uvjeriti. I sretna sam da nakon svih rasprava koje smo vodili, njegovih često (pre)tvrdih stavova od kojih nije želio odustati, i dalje uživam njegovo povjerenje; učim od njega kako ne treba odustati od ljudi, jer nas ipak - ne svi, doduše - mogu iznenaditi.
Mislim o njemu i Mirjani i pikulama, toj igri koju joj je priredio za jedan veliki, obljetnički rođendan, uživajući u pripremama poput djeteta koje se nikad nije prestalo igrati. To mu naravno nikad neću moći reći na taj način, jer će frknuti i početi pričati o sebi i nekom problemu na koji je naišao u svom profesionalnom životu, kao što to i inače čini. Kao što to, zapravo, rade gotovo svi naši prijatelji-arhitekti.
Gledam sliku - prizor koji uokviruju nosači terase kafića u kojem uvijek pijemo kavu kad smo u Voloskom. Na otoku preko puta ljetuju naši znanci koje nismo vidjeli dugi niz godina. Jedva čekam vidjeti njegove fotografije, poslušati što će mi ispričati o tim prizorima koji mi se sviđaju, u koje mogu uroniti pogledom neopterećena bojazni, da ih nisam dobro razumjela. Zamišljam Silviu koja gotovo svakodnevno, s nekim osobitim nagonom koji je samo njoj svojstven, sjeda na brodić i putuje na otočje u blizini Pule. Zanima me, je li vidjela jelene koji mogu preplivati s otoka na otok, ili se i dalje bavi onim golubom, kao da joj nisu dosta mačka i pas.
Blizu nas su tijela nekih ljudi koji nisu imali sreće, dječak čije noge završavaju poput repa sirene, stariji muškarac posve izvijena tijela i neobična, grlena glasa, koji ima potrebu stalno s nekim razgovarati. Zaranjam i gledam one male smiješne ribe koje me prate dok plivam. Zamišljam kako bi bilo kad bih, poput njih, imala moć odašiljanja signala, koje ribe čuju tijelima. Ja bih, za razliku od toga, voljela moći vidjeti u jednom trenutku sve ono, što vidim postepeno. Kako bi bilo podnijeti taj vizualni udar, istodobno primiti brojna saznanja o svemu što je oko nas a što taj čas ne vidimo, ne primjećujemo. U tom trenu pozdravlja me neka žena, koja pliva uz obalu. Uzvraćam pozdrav, pitajući se jesam li ju ikad vidjela, ili je to samo vološćanska navada međusobnog prepoznavanja. Nas "blagih", tihih, koji uživamo u nesmetanju jedni drugima. S kojima ne moram dijeliti privilegiju pogleda u strop, jer ona je samo moja.

Zaronjavanje (prema slikama)

Sjedim i ne mogu se načuditi, kako stvari mogu izgledati dobro. Sviđa mi se dijagonala svjetala koja polako se spuštajući uvode pogled u Rijeku. Ima ih nekoliko redova, manjih, većih, ritam im je nepravilan, ali ima neki smisao. Ispred njih mnogo je prozračnih planova koji se lagano pomiču, tek toliko da mi daju do znanja kako se nalaze na nestalnom terenu na kojem ovise o raznim okolnostima. Maleni svjetionik u pozadini odašilje svoje signale, jarboli se pomiču lijevo-desno svaki u svom zasebnom ritmu, prati ih gotovo neraspoznatljivo kretanje mreže koja se suši razapeta među drvenim nosačima. Ne znam je li još u upotrebi, ili je samo dio dekora malene luke u koju gledam. Povjetarac je ugodan, prolazi pokraj mene i djeluje kao da je pod njegovim utjecajem ova neobična aglomeracija zadobila strukturu u kojoj se sve čini pomaknuto. Nisam nikad bila veliki fan obalnih mjesta; mnogo je toga što me u njima smeta, najviše ljudi, ali i gubitak finoće za koju sam uvijek smatrala da ju je trebalo zadržati. Ne volim divlji, plastični turizam, glasne ljude, bacanje sladoleda s jedne strane ulice na drugu, gnušam se populističkih "svetkovina" u kojima više nitko ne primjećuje ljepotu kamena, finoću zraka koji se u noćnim satima polako, no sasvim sigurno rješava svih onih naplavina mirisa koje je stekao tijekom dana.
Jučer sam stajala na rubu mola dugo se odlučujući dok konačno nisam skočila u vodu. Imala sam osjećaj laganog gubitka ravnoteže, za koji ne znam zašto se pojavio. Nikad ne ulazim u vodu drugačije nego skokom na glavu; ne mogu zamisliti ono polagano mučenje, navikavanje tijela na temperaturu vode. Jednostavno stanem na rub, osvijestim položaj tijela i skočim (doduše, uvijek se nastojim uvjeriti da je voda dovoljno duboka, i da neću zarovati po dnu). Volim taj osjećaj, djeluje mi nadmoćno pored svih onih koji skaču na noge, drže se za nos, padaju uz pljusak na trbuh i tko zna što drugo (pa ipak sam bila pionirska prvakinja u skokovima u vodu). No jučer kao da to isprva nisam mogla, ne znam što me priječilo, zašto mi je trebalo tako dugo da se konačno odrazim. Kasnije sam zaronila među ribe koje sam zamijetila pod sobom; probala sam kao nekad, kad sam mogla mnogo dulje roniti na dah, zaplivati među njima, pogledati ih "u oči". Nije dugo trajalo, ali bilo je lijepo, voda posve bistra, ribe smirene. Sjetila sam se u tom trenutku jednog rijetkog zajedničkog ljetovanja, kad sam tako ronila sa starim dok moj mlađi brat tada još nije svladao sve što sam ja mogla. Sjetila sam se tog ronjenja i nevjerojatno bistre vode, sunca koje na onaj poseban način prodire kroz vodu i nalazi način osvijetliti svaki i najmanji kamen, koji me zanimao. Bilo je to ljeto kad sam spasila brata koji je propao kroz kolut za plivanje i počeo tonuti; ljeto na koje je stari pristao poći s nama iako to nikad nije išlo lako. Sjetila sam se onog njihovog međusobnog natezanja, oko toga gdje će se i što jesti; strašne zapare koja nam nije dala spavati, kao da nam sve ono na što smo morali pristati tijekom dana nije bilo dovoljno.
Ljeta. Nisam ih voljela. Oni koji su imali kuće na moru nestajali bi sve do početka škole - Sonja, na primjer, bez koje sam morala provesti te duge ljetne mjesece dok je ona bila kod svojih na Braču. Nikad nisam zaboravila ono ljeto u Primoštenu kad nas je mama smjestila u neku sobu za poslugu, a djeca koja su prolazila pokraj naših prozora rugala su nam se. Hodnik koji je vodio do sobe bio je dugačak, ružan, nije bilo drugih gostiju, ničeg od onog kako si zamišljamo boravak u hotelu. Nikad mi nije bilo jasno zašto je to moralo biti tako, ali više nije ni važno. Dodajem to na listu svega onog što smo doživjeli a nismo trebali; onog što nisam ni znala da se sjećam, a odjednom se, pri zaronu prema ribama i suncu, pojavilo.
Pokušavam objasniti Nenadu da Pamukov Istanbul neobično djeluje na mene, da se čitajući njegova poglavlja o obitelji osjećam kao da ga poznajem, jer u njegovim pripovijestima ima toliko toga sličnog što se i meni dogodilo. Dobro, moja baka nije provodila dan ležeći u krevetu oboružana posebnim sustavom ogledala na toaletnom stoliću, uz pomoć kojih je stara Pamukica pratila tko što radi po kući. Moja okolina nije bila toliko egzotična, nisam brojala brodove na Bosporu niti požare drvenih konaka, no opći osjećaj je sličan, odnos prema roditeljima, pitanja, igre, posvećenost fotografijama i crtežima, knjigama. I promjena okolnosti u obitelji, koje su siromašile, ostajale bez mnogo toga što su prijašnje generacije stekle, a što je zbog tko-zna-kojih događaja nestalo.
Na nebu ne vide se zvijezde. Tek je poneka nad nama, a ne ona neizmjerna količina koju sam priželjkivala. Moj omiljeni restoran Le Mandrač ugasio je svjetla. Jučer smo s Almom komentirali sezonu, njihovu predivnu fritaju u kojoj smo uživali, restorane koje smo posjetili u Lisabonu. Podijelili smo zajedničku strast prema južnoj Francuskoj, kuda se što prije moramo vratiti. Imam već i itinerer, jer knjiga koju sam uredila posvećena romaničkoj arhitekturi poslužila mi je da se prisjetim onih mjesta na kojima još nisam bila, a mislim da ih svakako treba vidjeti. Tko zna zašto? Nikad do kraja nisam osvijestila neke svoje potrebe i htijenja. Ne treba sve analizirati; ponekad je dovoljno stati i skočiti na glavu u vodu. Slika koju ćemo pritom otkriti, gotovo redovito je prekrasna.

Spavanje, buđenja

Otkad znam za sebe, budim se po noći. Dok sam bila dijete, odlazak na spavanje bio je povezan s nekim osjećajem neizvjesnosti, ali ne i straha; zapravo nisam voljela noć jer je moj ritam spavanja gotovo svakodnevno bio narušen. Stan je bio podijeljen na par zona, a tuđi su se koraci prenosili preko već razlabavljena parketa. Uvijek sam znala tko se diže, i zašto. Uz tanak san, koji sam nasljedila tko zna od koga (jer svi su oko mene uvijek dobro i čvrsto spavali), pratila sam ta noćna - paralelna - zbivanja po kući. Zavisno od godišnjeg doba, uznemiravali su me i zvukovi koji su dolazili zvana - šuštanje lišća breze u prednjem dvorištu i onog stabla za koje su nam rekli da je u stvari korov pristigao iz Afrike koje smo odavno posijekli, padanje "trubica" s loze koju je u stražnjem dvorištu davno posadila moja baka, ni ne sluteći da će me njihov zvuk smetati još i danas.
Mačke su vodile svoj život, tijekom zime postale bi poslušnije (koliko to one uopće mogu biti). Mina, ljubimica uz koju sam odrasla, sklupčala bi se pored mojih nogu nastojeći biti što tiša da me ne bi smetala. Mnogo godina kasnije, za razliku od nje Mew mi nije dala spavati; lijegala je u moje naručje ili bi se priljubila uz mene da se nisam mogla pomaknuti. Svako micanje, naime, popratila bi ljutitim puhanjem, ili bi me ovlaš ogrebla po ruci nastojeći me umiriti, uvjeriti kao moram ležati posve mirna, biti joj na raspolaganju.
Stari kotlić u wc-u koštao me noći i noći nespavanja, jer punio se sporo i glasno. Najčvršće bih zaspala pred jutro, ali tada bi se, vrlo rano, budio moj stric i zvukovi koji su dopirali s druge strane kuće redovito bi pronalazili put do mene. Posebno sam bila osjetljiva na kišu, osobito one krupne kapi koje su se obrušavale s našeg krhkog krova koji je godinama, da ne kažem desetljećima, predstavljao pravu prijetnju. U svojim glupavim, djetinjastim sanjarijama zamišljala sam kako odjednom, ne znam više ni sama kojom prilikom, uređujemo sve u kući, bojimo zidove, popravljamo uništeno, mijenjamo crijepove. Nakon što smo sve to napravili tijekom protekle tri godine, ni dalje ne spavam mirno.
Danas do mene ne dopiru isti zvukovi (osim otpalih trubica). Posve je tiho, rijetko se kada zapravo nešto čuje. Iako nam je Ilica "iza ugla" zvuci prometa ne dopiru do nas, no ljeto je posebno doba. Tada iz grada na moje zadovoljstvo odu mnogi zvukovi, i čini se kao da je zrak nekako rjeđi, kao da do nas dopiru neobični zaboravljeni zvukovi (ali i mirisi i slike) koje inače teško, ako uopće, zamjećujemo. Ipak, unatoč miru, stalno se budim. Osluškujem je li se Ivar vratio, mašina završila pranje, je li potrebno prijeći onih famoznih 20 stepenica, uspeti se na kat i zatvoriti neki prozor ili vrata, maknuti veš koji se suši (pitam se, imaju li i drugi 24-satni ciklus neprekidnog navlačenja s rubljem, ili sam u tome usamljena?).
Kad spavam, često me bude neki čudni snovi u kojima ne mogu trčati iako mi o tome ovisi život, u kojima ne uspijevam kriknuti makar je važno da me netko čuje. Često se u snovima borim s tom kućom, koja me ionako koštala mnogo živaca. Prostorije se neprekidno mijenjaju, kuća se iz stabilne, uređene strukture mijenja u neke kaotične, teško prohodne hodnike kroz koje se provlačim u nekim nemogućim misijama. Nevjerojatno je do koje mjere mi se ta kuća podvukla od kožu, postala dijelom mene, možda bolje odrazom onoga što mislim da je vrijedno i važno. Valjda se zato u svim tim snovima i borim s imaginarnim neprijateljima, poput onih ljudi u crnom kojih sam se bojala u djetinjstvu uvjerena kako prodiru u kuću kroz prednje i stražnje dvorište, spuštaju se na terasu uz pomoć bakine 'loze', nadiru preko zidova prijeteći... Nedavno sam, prije par mjeseci, ponovno sanjala te iste ljude koji me očito nisu napustili. Probudila sam Nenada, nemoćna boriti se s tim utvarama koje sam naslijedila sama od sebe. No bez obzira na snove koje i dalje posjedujem, pomak je u zvukovima kojih sam se jednim dijelom riješila, a i mirisi i slike postali su ljepši.
Snovi su dio buđenja, intenzivni vrlo rano ujutro, zaboravljivi (barem što se mene tiče). Nikad ih ne zapisujem, iako bih trebala. Rijetko kojeg se sjećam, znam samo načelni osjećaj koji ih prati, čuđenje zbog njihovih značenja koja naslućujem. Prije par dana vodili smo Ivara i Ninu u Freudov muzej u Beču. U tom malenom, no ozbiljnom, pametnom prostoru zamišljam kako je to bilo leći na kauč, položiti glavu na onaj maleni tepih (moram priznati da se i dalje čudim tom neobičnom običaju) i započeti pričati o nečemu, čega se ne sjećam najbolje. Ili je to moguće vremenom izvježbati poput treninga?
Hm, trening. To me podsjeća da je krajnje vrijeme da se počnem vraćati u stvarnost, poštujući disciplinu koju sam si odavno nametnula. Iako, još malo chillanja neće mi naškoditi....

Ravna gora

Odlučila sam, dosta je ležanja. Ničime posebno izazvana, osim osjećajem lijenosti koji me počeo smetati, objavila sam da idemo na izlet. To nikad ne činimo; u stvari, mrzim vikende koji se pretvaraju u beskonačan niz odlazaka negdje gdje bismo se trebali odmoriti, opustiti, provesti vrijeme na otvorenom, svježem zraku... ma znate o čemu govorim. Ipak, nisam mogla odoljeti da nakon svih prekrasnih krajolika u kojima smo posljednjih godina uživali, ne pokušam provjeriti kako to funkcionira u manjem formatu, pa sam stoga provela nekoliko sati istražujući planinarske staze po Ravnoj gori, mjestu za koje sam odlučila da je dovoljno lijepo da bismo ga morali otići vidjeti. Nenad nikad nije bio tamo, ja nekoliko puta, dok sam sa svojim vjernim prijateljem i kolegom obilazila teren. I sad sam ga nazvala, jer on obično zna kojim smjerom ići, što posjetiti, daleko više od mene koja sam se uvijek zanosila nekim udaljenijim destinacijama.
"Bila si u New Yorku, a nikad nisi posjetila Dubrovnik?", čudio se godinama, a ja mu nisam na to mogla odgovoriti. Koji su to putovi koji nas nekuda vode, zašto ih poduzimamo; zbog čega nešto propuštamo težeći spoznati osobitosti mjesta na drugim kontinentima, dok ono uokolo nas nikako ne stiže na red? U međuvremenu sam bila u Dubrovniku, prošla sve ono što se od mene odavno očekivalo. I dalje bih radije sjela u avion i prešla Atlantik, što mogu, takva sam. Zanima me ono sad, suvremeno, urbano, prašina na ulicama, izrazi lica ljudi koji mi dolaze u susret, neobična, pomalo "sklepana" mjesta koja nastaju (kao) slučajno, nekim ustrajnim nemarom, rekla bih. Poput onih smiješnih cafea u Kreuzbergu, recimo, ili ispranih interijera kavana u Beču, u kojima se više ne osjeća miris dima, ali ga mogu zamisliti. Neviđeno je puno toga što želim vidjeti, pa tako stalno, svakih par mjeseci, smišljam putovanja. No, ovu smo Gospu proveli na Ravnoj gori - dosezivom krajoliku za koji mislim da ima neku ljepotu. Bila je to neobična avantura, prepuna kolebljivih pokušaja stizanja do podnožja te gore posve ravna, kao otpiljena vrha. Htjela sam pogled, prostor koji se otvara i za koji ne naslućujemo gdje završava. Doduše, nije to jednostavno, trebalo je uspeti se nevjerojano uskim i strmim cesticama do južnih obronaka, pronaći pravi put u toj zavrzlami smjerova koji vode onamo, kamo smo naumili poći.
Uspinjemo se prolazeći kraj nekih kuća, za koje nam nije jasno radi li se o vikendicama ili tamo ljudi stalno žive. Neke su još drvene, zidanih temelja, poneka obojana egzotično plavo ili crvenkasto, druge posve zapuštene. Gledaju u predivan krajolik, u kojemu se nadamo uživati. Jedna od kuća ima posvetu nezavisnoj državi, o kojoj ne želim ni razmišljati. Nisam to očekivala, jer nekako je sve oko nas pitomo, lišeno ekstremizma bilo koje vrste.
Idemo dalje, staza je označena; uvjerena sam da ne možemo fulati, ne znam ni sama što nas to tjera naprijed. Nakon pola sata uspona (prisjetila sam se zašto ne volim izlete, zbog tih napora zbog kojih se od djetinjstva znojim kao luda, a da ne spominjem kukce koji stalno od nekud izlijeću, pa vlagu u zraku koja mi ne da disati...) stižemo u podnožje neke planinarske kuće, kojoj su prozori i vrata zamijenjeni onim novim, "suvremenim" - plastičnim. Sve je zatvoreno, tek jedan muškarac sjedi na klupi, djelujući kao da tamo ne pripada. Pogled je divan, puše vjetar, sjedimo pod jabukom osjećajući miris njezinih kiselkastih plodova.
Idemo dalje, preko piramide i uzletišta paraglidera prema kapeli Sveta Tri Kralja i udaljenog planinarskog doma. Tamo postajem svjesna zašto tako rijetko želim otići na takav izlet; zbog tih siromašnih, nemaštovitih mjesta gdje ničega nema, pa čak ni vode za oprati ruke; gdje se hrana prodaje krišom jer nemaju dozvolu, a pivu nude jer "je Gospa, mislimo da može proći". Ništa u toj ljepoti nije ih nagnalo da postanu drugačiji, finiji. U Bednji kroz koju prolazimo na povratku htjela sam Nenadu pokazati staru zgradu kina, na koju sam svojedobno naišla. Sve je puno odvratnih štandova s cipelama, kapama, kineskim plastičnim igračkama koje se lijepe za ruke djeci ostavljajući tko zna kakve tragove. Sve zaudara na kotlovinu - "gastornomsku deliciju" toga kraja, jeftine kisele gemište koje ljudi trpaju u sebe slušajući neku glupavu glazbu. Na jugu, kako nam je kao udarnu vijest prenio TV, Gospu su proslavili uz janjce na ražnju.
Nastojim ne gledati, promatram fotografije koje sam danas snimila, zabavljajući se s prizorima koje nastojim prenijeti drugima. Miris je bio svjež, ravnina gore idealna da preko nje prolaze vjetrovi koji donose svježinu. Raslinje uglavnom nezanimljivo, no pogled u daljinu briše te nijanse za kojima tragam, sve je zeleno, mirno, čuju se tek udarci jedara dok ih vjetar napuhuje pri uzlijetanju.
U svom tom siromaštvu uz koje smo prošli punina krajolika nudi neku utjehu, ili uvjerenje da je ovako dovoljno, da je potrebno samo pogledati u nebo, nakratko se diviti boji jedara i vještini letača, prije nego nas "poklopi" plavetnilo prošarano ponekim oblakom i tragom aviona. Koji možda leti za New York?

Put u svemir

Bože, kako mi se ništa ne da. A već sama ideja o tome, da mi se ništa ne da, ide mi na živce. Ne volim tu vrstu umora koji me vuče prema dolje, čini gotovo nemoćnom, s nekim fantomskim bolovima u tijelu za koje ne mogu dokučiti što bi mogli značiti osim - da mi se ništa ne da. Bolje je kad vježbam, jer onda barem znam zašto me sve boli, a ovako bih se najradije samo okrenula na drugu stranu i utonula u neki polusan iz kojeg je buđenje neugodno. Onako, kao usred vrućeg ljeta na moru, kad zaspim po danu (po mogućnosti na suncu, iako to već godinama ne radim...) i probudim se posve omamljena, izvan svega. Napor prikopčavanja u stvarnost je strašan, i jedino što se isplati je ponovno padanje u taj međuprostor iz kojeg nije lako izaći. E, upravo tako se sad osjećam, ali mi se ne da padati u taj bezdan pa ustajem i odlazim nešto sitno napraviti, tek tako, da ne izgubim kontinuitet u toj utrci koju sam si sama zadala i iz koje više ne znam, kako izaći.
Ljeto u Zagrebu nije loše, pogotovo kad ga skraćujemo ponekim putovanjem. A i sve ono što je pred nama daje mi snage da se dignem. Nekad smo još znali izlaziti do grada - bože, kako to arhaično i smiješno zvuči, "izlaziti u grad", iz naše perspektive - sjesti na neko kasno piće dok su ulice još vrele, i dok nas je zabavljalo gledati neobične likove do kojih tijekom godine nismo mogli doprijeti pogledom. Kao da su, neobično odjeveni, izlazili iz nekih skrovišta zaustavljeni u tko zna kojem vremenu; ocvali hipiji i njihove drage, ili neki smiješni ljudi koji bi se uredili za te izlaske na osobite načine.
Ni to nam se više ne da. Gledamo u naše lijepe zidove na kojima su djela umjetnika koje volimo; polijevam raslinje kojeg ima posvuda u toj oazi koju smo stvorili i u kojoj zasluženo chillamo. Jedino što trenutno iščekujem da onaj neobični lik Nik, koji radi najbolju kavu u Zagrebu, preko puta naše ulice otvori neki prostor; jako me zanima što će to biti, možda konačno promilim malo van u "svoj" kvart.
Nevjerojatno je kako se promijenio, istodobno ostajući isti. Čak se i dućan na uglu vratio svojoj prijašnjoj namjeni; tvrđava Kamensko je preko puta, nedostaje mala tržnica koja je funkcionirala subotom na Kegliću. To me podsjetilo na Pariz u kojem svaki kvart jednom tjedno ima neki prostor koji se pretvara u tržnicu; negdje u blizini Muzeja moderne umjetnosti, ako me sjećanje ne vara, trotoar između dva prometna traka odjednom se ispuni klupama, kolicima, priručnim nadstrešnicama. Kod nas svi jure u odvratne shopping-centre na obodu ove metastatične tvorevine. I čude se Nenadu i meni koji poput nekih Mohikanaca odlazimo na Dolac, propovijedajući o kulturi hrane na način koji je, recimo Parižanima, posve normalan.
Na Kegliću smo se nekad mogli sanjkati. Nije to bilo vratolomno spuštanje kao na Jelenovcu, jer samo je jedna mala uzvisina koje danas više nema služila u tu svrhu. Moje je saonice znao vući neki škotski ovčar, ne znam više čiji je to bio pas kojeg sam jako voljela. Mislim da negdje postoji neka fotografija s njim, kako stoji pored sanjki koje su imale udobno, zaštićeno sjedalo.
Nisam voljela zimu u Čanićevoj, ponajprije zbog ogromne količine snijega koju treba očistiti i smjestiti negdje sa strane da se ne otapa stvarajući goleme lokve. Gore u stanu dugo smo godina sa strahom provjeravali gdje sve pušta stari krov; Čuček se znao popeti i pomaknuti poneki crijep. Čuda se događaju, rekla bih, jer na kraju je izdržao punih 70 godina, sve dok ga prije dvije godine nismo promijenili.
Ljeta su bila drugačija; sa Sonjom sam znala sjediti na kamenim stubama i komentirati neke od pročitanih knjiga. Jedno smo ljeto ludovale za nekom sagom koja se odvijala u starom Egiptu, no tko će više znati tko je to napisao. Osim nje, jer ona sve pamti, dok se ja jedino sjećam tamnozelenih korica prilično debele knjige, u koju smo se udubljivale s nama svojstvenim zanosom, iscrpljujući se u količini pročitanog. Sanjale smo o mogućnosti da se njezina obitelj promijeni za stan s onom, s čijeg se balkona izravno gledalo u našu dječju sobu. Maštajući, vodile smo razgovore koji nikako nisu prestajali, kao da se natječemo u nekoj neobičnoj disciplini bez pobjednika i poraženih. Prije par dana, u Generalima u Beču, gledajući jednu izvrsnu izložbu o arheologiji sadašnjosti i utopiji socijalnog konteksta modernizma, prisjetila sam se kako smo jednom od kartonskih kutija u dvorištu radile raketu. Nekoliko kutija, koje smo dovukle iz dućana na uglu, poslagale smo uvis i obojale u zeleno (ili je to bila neka ljubičasta boja?); kasno navečer planirale smo lansiranje. Moram ju pitati je li to bilo pod dojmom nekog od Apollo-lansiranja, ili se radilo o tipičnom djetinjem eskapizmu koje svatko rješava na svoj način. Nevjerojatno je, koliko smo tada imali vremena. Danas se rijetko viđamo, iako volimo knjige i uvjerena sam da bismo mogle još nešto probati lansirati iz dvorišta. Ovako, ostajem sama ispred ekrana, imaginarni razgovori koje vodim u trenucima kada nalazim za sebe malo vremena, odjek su neizgovorenog. Zapravo ne volim taj prostor u svojoj glavi, tu praznu pozornicu na kojoj se svako malo smjenjuju neki likovi koje dovodim u svoju svijest, baveći se njihovim životima i uzajamnim odnosima često mimo njihova znanja.
"Ti ćeš jednom pisati", rekla mi je Irena. Da, to znam, no neizvjesnost svršenog - napisanog - me opterećuje. Ne znam do kuda se smije ići, i kako ću znati odrediti granicu koju je potrebno postaviti. Možda baš zato volim onu predivnu novelu od Paule Fox Desperate Characters. Priča počinje sa ženom koja hrani jednu mačku-lutalicu, nastojeći ju pripitomiti nesvjesna njezine prirode. Trenutak kada ju ta mačka ogrebe onaj je okidač nakon kojeg je nemoguće promijeniti slijed događaja. Čini mi se da je tako i s pisanjem. No, ja znam s mačkama (bolje rečeno, one znaju sa mnom). Pa sam tako počela zapisivati ono, što će jednom - nakon udarca nečije šape - biti izneseno.

Penzionerke?

Prije nekoliko dana konačno smo imali goste, prijatelje s kojima se već dulje vrijeme dogovaramo o druženju. Ne ide mi to u zadnje vrijeme, kao da sam malo pregorila; čekam da se žice koje me povezuju ponovno omotaju nekom zaštitnom ovojnicom, kako energija koja njima prolazi ne bi "curila" van. Razgovor je bio ugodan, često zabavan; uvijek sam zadovoljna kad skupim za stolom ljude s kojima se mogu šaliti i koji imaju smisla za moj neobičan humor. Izbor jela - zadovoljna, nekoliko stvari na stolu koje su mi omogućile da večer ne provedem za štednjakom nego sa svima drugima za stolom. Ni sama ne znam kako smo došli do nekih tema o kojima se poveo razgovor. No, doznala sam da moje prijateljice, desetak godina starije od mene, postaju penzionerke; dapače, jedna je već primila svoju prvu mirovinu (iznos neću spominjati, toliko je nepristojno...), dok je druga zaključila da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu i da je tijekom godina dovoljno novca uložila u ovu državu koja joj vraća nekim mizernim uvjetima, nakon što su je godinama tretirali kao potencijalno najgoreg poreznog prekršitelja. Kako ironično...
Nisam imala snage komentirati, uopće više ne znam što je primjereno reći u takvim situacijama. Da suosjećam? Zvuči banalno. Obje su fakultetski obrazovane, jedna je magistrirala; obje su radile naporno i predano, količina posla koja je prešla preko njihovih ruku je nezamisliva. Trebalo je sve to izržati, muževe, djecu, obitelji kojima je trebalo pomoći, koje su ovisile o njima i još uvijek ovise. Kome je to važno, u konačnici, osim nama za stolom koji nakratko dijelimo s njima vrijeme, nastojeći se smijati iako nam uopće nije smiješno.
Zamišljam se u takvoj situaciji, pitam se koliko još imamo vremena prije nego što netko ne odluči da je s nama gotovo. Kada postajemo suvišni; kada naše znanje i sposobnosti više nisu potrebni? I tko su ti ljudi koji odlučuju o tome? Zaboga, one imaju pedeset i nešto godina, gledam ih i ne mogu vjerovati, izgledaju izvrsno, pametne su i dalje, sve znaju što treba znati, njihova znanja i vještine nešto su dragocjeno, što bi još mnogima moglo zatrebati, i to na normalan, legalan način, a ne onako u prolazu, tiho, da se o tome ne zna baš previše.
Zlo mi je od svih tih okolnostima u kojima jesmo. Naravno da nećemo trajati dovijeka, ali zaboga, ako odbacujemo ljude u njihovim pedesetima, ima li granice? Zar svi oni prerano umirovljeni ljudi uokolo nas nisu svakodnevni dokaz da je moglo i drugačije?
I tako, nekima smrkne, drugima svane, kaže neka glupa poslovica, kakve one uglavnom i jesu. Ivar se dogovorio za neki posao i došao doma u ogromnom mercedesu za koji mi baš i nije jasno kako su mu dali da to vozi. Čeka da ga pozovu, vjerojatno sutra, voziti će neku U2 ekipu koja ih prati na turneji, jako je ozbiljan, pa sivi prasac ne smije šapu staviti na auto, a kamoli u njega. Ostavljamo ga na par dana, idemo u Beč odmoriti se gledajući izložbe i sve ono što nas zanima.

Već sama pomisao da odlazimo je dobra, nakratko se odmičemo od onoga što nas smeta, što nas ne ispunjava već dugo, dugo vremena. Ti naši odlasci jedina su utočišta - osim kad smo doma - kada se sve odvija nekako drugačije i mirnije, kad imamo vremena razgovarati o mnogim stvarima koje dnevni ritam neumoljivo prekriva, ne pitajući nas pristajemo li na takav način života.
Volim naše odlaske; posve su drugačiji od onih kakve smo radili nekoć. Mnogo su ozbiljniji, za njih se pripremam temeljito, istražujem, razmišljam što bi nas moglo zanimati, što treba vidjeti, gdje treba i što jesti (zato mi je pogled često usmjeren prema dolje, u nešto što čitam, tražim...). Beč je odavno apsolviran, on je kratko odmorište prije drugih putovanja na koja se spremamo, tragajući za novi mirisima, pogledima uokolo nas koji će nas uvjeriti da ipak ima nekog smisla. Potrebno je izdržati, koncentrirati se i upustiti u neku vrstu avanture kako bismo ostali to što jesmo.

Pogled

Čitav dan ležim. Stigla je takva naredba, kako se čini; najdraži mi je rekao da i u snu govorim što treba raditi, provjeravam je li sve učinjeno, ne prestajem s opsesivnom potrebom sređivanja svega oko sebe, što ga - pogađate, naravno - dovodi do ludila. I stvarno, kad malo bolje razmislim, uopće ne prestajem raditi. Ako nisam za stolom i pišem, a što je manje-više stalno, tada uvijek ima nekog dodatnog posla. Napamet, u mraku, prelazim tih famoznih dvadeset stuba iz donjeg stana do kata, da razvučem cijev za polijevanje vrta, odnesem veš na pranje, donesem oprano, upalim starcima klimu da ne svisnu na ovim nesnosnim temperaturama. Po noći ili danu, borim se sa sivim čudovištem koje pokušava zbrisati kroz teška metalna vrata - ona ista koja su prije mnogo godina odrezala članak prsta mojoj baki. Nije mu lako, na katu vlada trijumvirat spašenih mačaka koje ga svako malo izazivaju, mekeću i belje mu se, a on - vladar prizemlja - čini sve kako bi ih skratio za glavu. Na sreću, uglavnom sam brža (da ne kažem pametnija), provlačim se pazeći da ta teška, opasna vrata koja je nakon tko zna koliko desetljeća Nenad obojao, ne ozlijede mačka, mene, bilo koga.
Posao. Da, stvarno ga nalazim posvuda. I kad zadovoljno pomislim - sve je konačno učinjeno - od nekud se pojavi misao koja mi ne da mira, o nečem beznačajnom što se u mojoj glavi postepeno pretvara u golemu obvezu koju toga trenutka moram riješiti. Ponekad mi se čini kao da se neprestano penjem na neku goru, da je svaki od puteljaka koje prolazim u stvari jedan od tih poslova koje pritom rješavam, i tek što se uspnem vidim sve te druge putove koje moram prijeći, i tome zapravo nema kraja. Ne znam što da radim sama sa sobom, jasno mi je da to ne može dovijeka tako, stoga danas ležim, padam u polunesvijest nakon što sam svladala tko zna koliko stranica Musila (dopisujući se s Andyjem oko neke riječi koju nikako ne shvaćam). Nisam sigurna da je to literatura za +35, ali što da radim, imam dojam da nemam vremena da to odložim za neko drugo vrijeme. Kad ću imati još manje - vremena.
Volim pogled kroz prozor, onaj koji su Nenad i Ivar obnovili i za koji sam mislila da ga nikad u životu neću vidjeti u njegovom punom formatu. Mislim da bi djed bio zadovoljan da može vidjeti što su napravili nakon - hm, tko zna koliko godina? Bio je zagrađen ciglama skoro do vrha, a njegove rešetke, one iste koje je djed proizvodio u svojoj bravarskoj radionici (s ponosom mogu napomenuti, kako je surađivao s Ehrlichom i Kovačićem, pa sad si mislite), ukrašene onim karakterističnim "prijevojem" nastalim prelaskom okomite šipke preko vodoravne, pomaknula je moćna grana "loze" koju je baka davno zasadila u dvorištu. Loze (budimo precizni, radi se o takomi) gotovo da više nema, "stradala" je kad smo uređivali krov i posjekli je do korijena; no izdržljiva mrcina ponovno raste, iako ću ovoga puta dobro voditi računa o tome, da ne podivlja. Njezine grančice i listovi s lijeve strane uokviruju prizor u koji gledam - tvornicu Kamensko s neobičnom, pomalo surovom betonskom fasadom posve bez prozora. Uz nju je stara tvornica čiji su katovi sve rjeđe osvijetljeni; već godinama ne radi noćna smjena s radnicama koje su šile za njemačko i tko zna koja tržišta.

Ne možete si ni zamisliti tu blagodat - gledati u betonski zid koji definiraju plitki urezani okomiti žlijebovi. Nikoga ne vidim, nema ružnih zapuštenih balkona na kojima ljudi drže smeće i odbačene stvari; nema "ljubopitivih" susjeda koji se naviruju u tuđe lonce i tanjure, zanimajući se za tuđe živote dok su svoje posve napustili. Fasadu gotovo svakog dana oboji kasno poslijepodnevno sunce sa zapada. Provuče se kroz kuće i dopre do ovog glomaznog volumena koji je obuhvatio veći dio bloka. Na njemu se ogledaju sjene dimnjaka, antena i neobično krojenih izreza susjednih kuća nakratko donoseći neku živost toj sivoj, ispranoj površini.
I rešetke prozora koje su dečki obnovili su sive, obojane i zaštićene unutrašnjim prozorima. Nekoliko lavanda još nije procvjetalo, jer sam kupila neke neobične nazubljenih listova; pitam se kad će i hoće li uopće cvjetati. U kutu je jedna biljčica koju je donijela Silvia, ima nježne srcolike listove i cvjetala je sićušnim žućkastim cvjetovima. Nad prozorom gusta je, rastresita krošnja breze s kojom vodim rat. Najradije bih da je nema, jer stvara mnogo posla, stalno moram čistiti sve što ispušta, no s druge strane, bez nje ova slika ne bi bila takva, mirna, kontemplativna.
Prizor posvećujem uspomeni na djeda i baku, bez kojih ne bi bilo ni ove slike. Bože, kad pomislim na muku koju su prošli, zahvaljujući kojoj gledam ovaj prizor i dijelim ga s vama. Miris Čanićeve, špajze u koju sam se zavlačila jer je u njoj uvijek bilo nešto fino što je baka shuhala, limovi s kremšnitama (nakon kojih nikad nisam mogla jesti one kupovne, pjenaste), ona surogat-kava kojoj sam zaboravila ime, gorka Kraševa čokolada koju sam mrzila sve dok ne bi postala dio neke od njenih božanstvenih torti. Miris zapuštenog, onog što nije mogla zaboraviti, poput slike koju sam pronašla među plahtama u ormaru u njezinoj spavaćoj sobi nakon što je umrla. Zapanjila me; isprva sam mislila da je na njoj djed, dok mi stari nije rekao da je to u stvari Stjepan Radić.
"Kneipp", veli mi Robi, naravno da se sjetio, i njegovi su to pili. Pogled se promijenio, sunce je zašlo i zelenilo oko mog prozora postaje sve tamnije, jedino je još nebo svijetlo plavo. Nekad sam gledala u golemu krošnju tise koju su prije nekoliko godina srušili, jer je, navodno, postala prevelika i opasna za obližnje kuće. U njoj su živjele svrake i još neke kreštave, velike ptice. Krošnja je navečer postajala sve tamnijom, dok je nebo i dalje bilo svijetloplavo. Voljela sam tu sliku, nazvavši je svojim osobnim Magrittom. Nema je više. No nemam snage za žaljenje. Gledam na drugu stranu. Lijepo je.

No mercy

Danas sam ostala sjediti u jednom zasjenjenom uredu u centru grada, nakon razgovora o budućnosti nečega na čemu radim. Kroz prozor se vide guste krošnje stabala izraslih među dvorišnim zgradama, u pozadini naslućujem dječje glasove; dolaze iz vrtića u koji je nekad išao moj najmlađi brat. Čuvala ga je - hm, Lida? - ne sjećam se njezina imena, a ne mogu ga ni pitati jer baulja negdje po tibetanskim bespućima. A dok se vrati, tko zna na što ću tada misliti.
Prolaz kroz to dvorište podsjetio me na mnogo toga. Pitala sam N., što se o tome može napisati, do koje je mjere moguće objaviti ono što znamo a da pritom zadržimo neku distancu koja mi je potrebna. Nemamo odgovor na to. Sjećanje je bolno, pomislila sam dok sam gledala klupe u odavno zapuštenom "parkiću" u kojem sam se nalazila s nekim društvom, nakon što smo iz Čanićeve preselili u centar. Danas je pojam centra nešto drugo, iako onih nekoliko ulica oko Trga u kolektivnoj svijesti građana funkcioniraju kao jedini pravi centar nečega, u što se grad pretvorio.
Potreba za pisanjem. Osvijestila sam ju vrlo rano, još u osnovnoj školi, dok sam se svađala s profesorom hrvatskog jezika koji nije imao smisla za moje ispade. Kad je prije nekoliko godina bio organiziran susret s njim u školi, nisam otišla. (Ne, nisam nostalgična, nikad se nisam željela vratiti u to doba, ne zanima me što se zbiva s ljudima s kojima sam sjedila u razredu, tek s rijetkima ostala sam u kontaktu.) Čula sam da mi je htio dati one plave zadaćnice, u koje smo upisivali školske sastave. Čuvao ih sve te godine. Čita li ih?
Ne čujem se s Irenom, ne zove ni ona, ni ja. Obostrani gubitak snage, valjda. Ionako su rečenice koje izgovara neprekidno iste, ponavljaju se u slijedu: referentne vrijednosti krvne slike, tlaka, izgubljenih pa dobivenih kilograma. Nitko ništa ne čita, dućani su prazni, toliko i toliko tisuća automobila svakodnevno prolazi kroz Berlin zbog posla... imam dojam da bih mogla složiti jedno solidno poglavlje. Što su izgubili?, što nije dovoljno dobro?; stan? Čini mi se da je gubitak trošnih sipljivih zidova koji su ih privremeno dijelili od ove nesređene okoline, bio preveliki šok. Možda je za njih stvarno prekasno. Prekasno da se naviknu, da uživaju, da me prestanu zatrpavati besmislicama o kojima slušam godinama, a na koje ionako ne treba trošiti energiju. O knjigama i pisanju, ni riječi. Niti o ugodi novih uvjeta stanovanja. Neka, nema veze. Ta je razina sebičnosti mnogo prihvatljivija od nekih tuđih iskustava, za koja znam.
"Molim te, piši. Stvarno je dobro", govori mi dok promatram njezino ozbiljno lice. Pitam se, od kuda ožiljci? Pognuta je od stresa, terapija, sjedenja i čitanja, no gura me dalje. Sporo pomičem tijelo kroz uredski hodnik, opet me sve boli od vježbanja, spuštam se na ulicu, sjedam na bicikl (da, naravno da je ljubimac uzeo auto jer mu treba dok se vozi po moru, s Ninom). Vrludajući na putu do doma, razmišljam o smislu pisanja u ovo "ne-junačko-doba". U kojem se vrhunac uspjeha mjeri gubitkom kilograma, opsegom grudi, količinom uskraćenih zalogaja; na jednoj strani vage moje su bilješke o fotografijama, na drugoj količine dignutih kilograma i brojni obrnuti crunchevi (čiji broj jedva uspijevam pročitati zbog Jeleninog nesavladivog rukopisa). Svakodnevna iskustva o borbi sa starenjem i promjenama koje ono donosi. Pa i Irena o tome govori, češće nego što bi to itko mogao zamisliti.
Gledam ta staračka tijela oko sebe zamišljajući ono što slijedi. Osobni ulog je velik, s njim raste moja netrpeljivost prema tuđim slabostima. No, vjerojatno ću i sama negdje iskliznuti, popustiti, neću moći zauvijek zadržati tu strogost koju sam si nametnula. Ili ipak hoću? U svijesti mi je slika mame u invalidskim kolicima kako se pridržava za rukohvat dok ju nosimo s drugog kata u šetnju. Slika starog koji gotovo uopće više ne izlazi, nemoćan uhvatiti se u koštac sa samim sobom. Nema milosti, odlučujem. I dok pišem, ne zaboravljam na onaj "imaginarni remen"; uvlačim trbuh, listam po knjigama, radim zabilješke, spremam se na teren gdje još jednom moram nešto vidjeti prije nego što zaključim (nešto pametno) o tome. Sprema se kiša. Možda mi baš ona omogući malo ukradenog vremena, za isklizavanje...

Prošlo vrijeme

Ne mogu vjerovati, koliko je prošlo vremena. Logiram se, a kad tamo skoro da me nije bilo dva mjeseca. Možda bi otezala još koji dan da nema upita, da se konačno nisam riješila muke, barem većeg dijela svega što me tištilo proteklih mjeseci.
Promatram oko sebe i pitam se, što se promijenilo? Vani je ponovno vruće, nakon što nas je tjednima prala kiša. Nema sredine, odavno je zaključio - hm, tko li?, pitam se, glava mi ne radi, ostavit ću taj proces prisjećanja za neki drugi trenutak. Da, nema sredine, ni društvene, ni klimatske, ni političke, niti one obične, svakodnevne. Iskustvo me čini strpljivom (znam, moji se neće s tim složiti, jer strpljenje nije moja jača strana, ali zaboga, mogu ponekad nešto i romansirati), uvjerena sam da će se stvari kad-tad posložiti jer tako to uvijek na kraju biva. Zapravo više ne mogu dokučiti izvore svojih nemira; neprekidno je nešto, stalno netko nešto treba, lista obveza se gomila i ja samo dosadno ponavljam da ne vladam svojim vremenom, ničime, zapravo. Razmišljam o tekstu koji još nisam počela pisati, o Zlatku koji kleči na bijeloj maramici, o tom prostoru koji je osvojio i koji se nalazi pod njim, onom deleuzeovskom procijepu kojim vlada, ponizan, u nekoj svojoj misiji. Tekst još nema obris, sve inače prvo napišem u glavi, razmišljajući, no tjednima, da ne kažem mjesecima, bavila sam se (bezuspješnim) prijavama, administracijom, tuđim razočaranjima i nadama. Okružena starcima iz obitelji, nastojala sam pronaći neku "maramicu" za sebe, bezuspješno.
Bio je kraj škole, učenja i uvjeravanja u potrebu mnogo više učenja, stalno neka neizvjesnost - što ako?, jesmo li učinili sve što smo trebali?, morali?; matura, odijelo, večera - ajme, ono najvećim dijelom nakaradno kratkotrajno zajedničko ispijanje pjenušca dok sam promatrala bezuspješne pokušaje roditelja da zadrže nešto mladenačko (minicama, petama, dekolteima, lošim frizurama i pretjeranom odjećom koja ništa nije skrila). Kurtoazno smo izmijenili riječi s par profesora, s pojedinima srdačno prokomentirali planove, promatrajući ih kako ostaju na toj - usputnoj - stanici dok Ivar (i mi s njim) ide dalje.
Da, na izvjestan način smo odahnuli. Danas je upisao faks, željene grupe, sve je to trebalo podnijeti, i on je morao podnijeti nas. Sjedili smo popodne na faksu i čekali ga; pitala sam se što se promijenilo? Još jedan kat, nekoliko novih grupa, ekipa slična kao nekad. Prividna mirnoća nakon čitavog tog stresa, i neizbježno pitanje o smislu humanističkih studija u vrijeme lišeno svega humanog. No, netko i to mora.
I dok sam sjedila na rukohvatu stubišta (kao nekad, ne nastojeći biti ponovno mlada nego jednostavno zato jer je mjesto bilo zračno i relativno udobno), sjetila sam se mira koji je vladao na varaždinskom travnjaku s kojega smo slušali nedjeljne koncerte. Dobro, nije bilo ništa bez čega ne bih mogla, no nakon svih živciranja pasalo nam je.
Gledala sam neke aerovratolomije koje je izvodilo nekoliko manjih aviona (pitajući se kakve to veze ima s koncertom), promatrajući uokolo nas ljude svih generacija, moje, Nenadove, Ivarove. Planet rocka, miran i bez incidenata. Travnjak je bio mekan, ugodan, Darko je prošao s žutom narukvicom oko ruke, idući prema naprijed, vjerojatno da bolje vidi Solomona Burkea ili tko je već u tom trenutku nastupao. Nekoliko sati poslije je stradao. Pitam se, koju je glazbu posljednju čuo prije nego što je otišao?

Dan poslije, u onom Putakovom paklu u koji više nogom neću stupiti, Patti Smith prisjetila me na mladost dok smo partijali u Kulušiću, tko zna gdje sve ne. Sjetila sam se Koce koja je mogla najviše skakati u zrak, pogledom tražeći Tonija jer mi se činilo da bi on mogao biti negdje među publikom. Tu glazbu više ne slušam, nisam nostalgična, ne živim u prošlosti. Bilo bi super da sam ju mogla vidjeti onda, dok je onako karizmatična, u prevelikoj bijeloj košulji i uskim crnim hlačama izvodila par pjesama koje sam voljela. No, neke stvari do nas dolaze sa zakašnjenjem. Kad više nismo spremni na nesmiljeno guranje s prevelikim brojem ljudi u zagušljivom, ljepljivom i neprivlačnom prostoru, koji me uvjerio da se nikud nismo pomakli.

Bez žaljenja

Polako se vučem po kući. Volim one trenutke kad su manje-više svi "na svojim mjestima", kad je dan gotov i kad se više ništa ne mora osobito napraviti, tek staviti posljednje rublje u mašinu, najčešće ono s vježbanja. Promatram staklenu kuglu nakon što sam ugasila svjetlo, koja još isijava neko čudno svjetlo boje koju ne mogu lako definirati. Štedne žarulje ostavljaju produljen trag, svijetle dok ih napuštam i polako se, jako bolnih nogu, spuštam niz stube.
Prošli dani bili su kao stampedo, od brojnih događaja više uopće ne znam što se sve dogodilo. Štrajk i posljednji dan škole, Ivar kojemu sam vozila uvezan maturalni rad, dok je zajedno sa svojom ekipom sjedio ispred školskog sastajališta u kojem su posljednje sate provodili planirajući i komentirajući tko zna što. Josip, Drobac, Lukša, nekima ne znam ni ime; snima ih Nina kojoj nisu dali da bude s njima na fotki, jer nije maturantica. Neki čudan mir oko nas, kao posljedica spoznaje da je iza nas nevjerojatno razdoblje, sve ono o čemu ćemo još tko zna koliko puta pričati; vrijeme koje je prošlo nesmiljeno brzo, ne ostavljajući nam mogućnost da se pripremimo za ono što slijedi.
Dečki se voze unaokolo, pričaju o autima, oko nas sve je viša hrpa časopisa s felgama, i tko zna čime sve ne. U svoj toj gunguli, ispitima zbog kojih putujemo i svega ostalog, stižu Irena i Benno. Dan je naravno bio vruć, što drugo; gužva na aerodromu, njezin hod ne više onako striktan i dinamičan kao prije. Benno krhak, nasmiješen i dobroćudan, kao obično. Prebiremo protekle događaje na putu do kuće, prolazeći kroz Klaićevu, dakako. No, čini se da nema žaljenja, možda je bolje reći - nema snage za žaljenje. Snaga se iscrpila u brojenju otkucaja, zalogaja, izgubljenih kilograma i neprospavanih noći. Rezime svega onog što već znamo, što smo čuli i što je nepromjenjivo. Razmišljam kako će sve to na kraju ispasti, hoće li se priviknuti, hoće li im odgovarati? Imaju li izbora? Zaboravila sam ih slikati na aerodromu, no dok o tome razmišljam, čini mi se da bi to ionako bilo neprimjereno. Zato se koncentriramo na ono što jest, što imamo i oko nas je, ne moramo sve odmah, istovremeno pretvarati u sjećanje. "Pisati ću ti pismo o ovome, što si napravila", kaže; ne inzistiram, sve je to tako zbunjujuće za njih, a vjerojatno i za nas. Predlažem druženja, znam da bi je mnogi željeli vidjeti, no ne znam koliko će moći; treba smoći snage i svima ponoviti ono, što već mnogi znaju. "Koji je moj novi broj telefona?", pita, ne primjećujući da sam joj ga zalijepila na rokovnik. "6381070", odvraćam automatski, dok Benno primjećuje kako se broj lako pamti, ima neku logiku, ritam.
Ne znam kako im je. Ne stižem misliti o tome. Postavlja mi pitanja o stvarima koje su nepovratno nestale; osim robe, bila je i mala art deco svjetiljka koja je stajala na Bennovu stolu, nemam snage praviti listu onog, do čega više ionako ne mogu doprijeti. Mačak švrlja po njihovom stanu, zavlači se pod krevet, javlja se s prozora očekujući da ga puste "na doručak". Odgovornost zbog toga što se dogodilo muči me i dalje. No, neke se stvari jednostavno dogode, valjda sve ima svoj razlog.
Više ne mogu misliti, sve me boli od prošla 2 treninga. No, na tu temu nemam se kome požaliti.

Traženje vremena

"Gdje mi je laptop?", vičem kroz sms Ivaru, koji je u nekoj briji s dečkima, rođendan, što li, polako se ufurava u činjenicu da nema više škole, da je gotovo, da još "samo" treba odraditi maturu i upisati se na faks. Gledam ga kako se udaljava, dok istodobno još uvijek nastoji ostati ovdje, na nekoj prekretnici koju u cijelosti osvještavamo kasnije, dok smo već odrasli.
Veli Nenad da bih morala pisati svaki dan, jer se toliko toga događa i on bio htio o svemu čitati. Ali, to ne ide samo tako, ne mogu svaki dan pisati, tko bi toliko toga uopće htio i stigao svladati? I onda - prekid, jer mi laptop iz nekog razloga ne želi biti povezan na internet, pa prođe par dana bez pisanja, jer se u međuvremenu zbilo tko zna što.
Zapravo, nastojimo održavati društveni život, navijamo za Ninu, vodimo razgovore, planiramo. Ipak, najviše vremena dok ne radim (a obzirom da stalno radim tog praznog hoda nema puno) hodam po kući, kontroliram što još treba napraviti, Nenad je danas pobojao neke sitnice koje smo zamijetili na zidu; i Murtić je konačno na zidu, tepih je pričvršćen uz prag, ma ne znam više ni sama što bi trebalo učiniti. Teško je pretpostaviti što nekome treba, ući u navike koje su toliko dugotrajne da se pitam, hoće li onaj neugledni, nefunkcionalan stan u Klaićevoj biti zaboravljen; hoće li sve učinjeno biti dovoljno? Stižu u utorak, stavila sam puniti telefon, uvjeravala Irenu da ne brine, da mačak neće spavati s njima.
Promatram našu kuću, u čije su se zidove upili toliki mirisi; u stubištu (još uvijek neuređenom) sa stropa povremeno otpadne neki sloj boje ispod koje se pokazuje ono zaboravljeno. Pitam se, kad li je stubište uopće bilo obojano u tu groznu žutu boju, čudno je to sa sjećanjem, nikad neću shvatiti kako i zašto neke stvari zaboravljamo. Isto tako začuđuje me proces prisjećanja, ulančani proces povezivanja slika, zvukova, mirisa (jednom je Dražen rekao, da se mirise ne može pamtiti, no ne bih se složila s tim, čini mi se da mnoge uistinu dobro pamtim). Sjećam se mirisa sobe u kojoj su spavali starci, neobične mješavine duhana, pića, glazbe uz koju smo nastojali zaspati, koju ni danas zapravo ne volim slušati. Rublja koje se sušilo zimi uz kamin, njegova britkog mirisa nakon što smo ga polusleđenog unosili na nekoj drvenoj motki. Sjetila sam se mirisa vlage koji sam godinama nastojala prekriti kojekakvim, manje ili više uspješnim manevrima. I danas, dok je oko nas toliko toga uređeno, još uvijek pronalazim detalje koji me živciraju, oko kojih mislim da se moram pozabaviti, jer desetljeća nebrige, nekog čudnog odustajanja učinila su svoje.
Životni projekt. Imam ih nekoliko, neke sam uglavnom riješila, drugi su u trajanju. Za neke nisam sigurna što će se s njima zbiti. Sjedimo s Ksenijom, razmatramo mogućnosti njezine izložbe, komentiramo umjetnike koje znamo godinama, čiji radovi nisu ni sjena onoga što su radili ranije. Njezine su oči nevjerojatno plave, obrubljene tamnim prstenom koji pomaže u fiksiranju pogleda. Dogovaramo gdje ćemo postaviti njezin rad; dio je kod nas već godinama, zajedno se čudimo što se nije razbio tijekom radova, seljenja, svega što smo proživjeli zadnje vrijeme. Kroz glavnu mi prolaze slike njezinih radova koje znam, o kojima sam više puta pisala. No, sad je drugo vrijeme, treba to interpretirati drugačije, povezati te prostore koje je prvo slikala, zatim gradila i potom pretvorila u odnose među ljudima. Biti će zanimljivo vidjeti to jednom zajedno; nadamo se da će nam to uspjeti.
Jedino za čime čeznem je više vremena. Uopće ne shvaćam kako ću završiti sve što treba napraviti, prekoračujem rokove koje sam si zadala, ni za koga nemam vremena. Jedino jurim u Formu, tamo stječem snagu kako bih izdržala ritam koji je neumoljiv, koji guta previše. I slažem pokraj sebe ono što treba pročitati, Benjamin je stigao posljednji, "bilo bi najbolje da se razbolim, legnem u krevet i pročitam sve ono što mi treba", trtljam neki dan Nenadu koji me gleda i ne vjeruje mi ni riječ, "za tri dana bilo bi dosadno", kaže. Hm, bolje da ne copram. Ne bih, zapravo, htjela doći do vremena za čitanje na taj način.