Sram

Liječnik preko puta mene ne ulijeva mi osobito povjerenje. Ne znam ni sama zašto; postavlja neka pitanja kao da na njih već zna odgovor, a na ono što ga pitam odgovara poluautomatski. "Ne, ne možete ništa napraviti, jednostavno ćete se tako osjećati najveći dio vremena." To me naravno ne zadovoljava, htjela bih neku uputu, nešto što će pomoći da situacija bude drugačija, da je mogu promijeniti kad god zaželim. Ali tako ne ide, morat ću nešto poduzeti, no još uvijek ne znam što bi to trebalo ili moglo biti. Pa i dalje stavljam ruku pod bradu ne bih li na taj način umirila osjećaj napetosti koji osjećam već tjednima. Ponekad pomaže, uglavnom ne. Liječnik ima tik, pomiče nevoljno glavu poput kornjače; nokti su mu vrlo uredni a znanje hrvatskog tipično za njegovu profesiju, rekla bih. Promjena terapije i to je to - vidimo se za četiri mjeseca. Izlazim u sunčano, toplo poslije podne. Bolnica je poluprazna, kao da vrijeme utječe na broj pacijenata i poziva ih da ostanu vani, na zraku, suncu, da se ne predaju. Na povratku doma u parku zamjećujem deke prebačene preko ograde rukometnog igrališta. Na njemu sam nekad davno, još u osnovnoj školi, igrala utakmicu. Bila nam je to nagrada nakon mnogo treniranja i onih manjih utakmica odigranih na školskom igralištu, onom istom na kojem su jednom, godinama prije mene, vježbali moj otac i stric. Deke su neobičan detalj. Različite su, uglavnom smeđe, s onim tipičnim uzorcima koje je moguće zamijetiti kad se na televiziji prikazuju interijeri običnih, pomalo siromašnih domova. Na prostoru ispred igrališta, koje je u stvari jedna zapuštena, neodržavana ploha, nekoliko je klupa. Majke s djecom, poneka starija osoba, ništa posebno. Tu sam davno dolazila s bakom na tržnicu. Seljaci su robu rasprostirali na posve obične, uske drvene klupe kakve više ne postoje. Iza igrališta bio je jedan od najboljih roštilja u gradu, mala prizemna baraka u kojoj se jelo s limenih tanjura, a karakterističan miris širio se čitavim kvartom. Odlazili smo tamo ponekad, čekajući da se oslobodi mjesto za nekim od stolova koji su uvijek bili puni. Početkom Domovinskog rata u zgradu je podmetnut eksploziv; činjenica da je vlasnik Srbin bila je važnija od sve one djece koja se igraju odmah pokraj, u malom parku. Ružnom, također zapuštenom, u kojem su iste 4 ljuljačke i jedna penjalica kao kad sam bila mala.

Papiri i fotografije razasuti preda mnom čine se nesavladivi. Soba u kojoj radim je uska, kao da je iskliznula iz okolnog prostora poput nečeg što nikome ne treba. Zid je drven; to je privremena pregrada obojana u bijelo koja priječi razgovor, možda i razmišljanje. No posao koji se iza njega obavlja ionako je poluautomatski, lišen onog što mi je potrebno da bih u svemu tome pronašla svrhu. Tema s kojom se bavim je teška i naporna sam sama sebi dok ju pokušavam rasporediti u neku smislenu cjelinu. Promatram slike grobova, polurazrušenih kuća i onih koje su u međuvremenu uređene i ispred kojih su ploče s imenima ubijenih. Kolegica mi pokazuje kako izgleda mjesto masovne grobnice nakon što je otkrivena. Sjedim i gledam, razmišljajući ima li smisla baviti se ovakvim temama. Što nam one otkrivaju; što doznajemo o sebi, prostoru i vremenu u kojem egzistiramo, o drugima, njihovim postupcima i sudbinama? Magija kazališta nakratko prekida sumornu atmosferu u kojoj sam se zatekla, no kazališna predstava započinje scenama u kojima plesači izvode kretnje oštećenih, retardiranih, tjelesno nesposobnih. S njima se u izvedbenim umjetnostima rijetko bave, jer ti su pokreti tijela izraz određene nemoći ovladavanja pokretom, nemoći uspostavljanja veze između periferije i središta misli.
Slična nemogućnost karakterizira i situaciju žena čije deke vise uokolo igrališta, radnica tvornice Kamensko koja je, htjela ja to ili ne, postala dijelom mojeg života. Danas su u nju ulazili brojni kamioni, koji će razvesti po svijetu ono što su žene sašile. Već dugo ne rade u tri smjene. Večernja je počinjala u deset, a u isto vrijeme okolne ulice ispunile su radnice poslijepodnevne smjene. Bilo ih je mnogo, tramvaji su bili puni, ispred tvornice dolazili su mali kamioni i kombiji iz kojih im se nudila zimnica, jeftina posteljina, jaja. U ljetnim mjesecima slušala sam kasno navečer kako ih pozivaju preko razglasa da se jave na telefon. Bilo je to doba bez mobitela, bez intimnosti poziva koji je moguće obaviti bez da o tome dozna cijela smjena. Danas s prozora u koje gledam dok zajedno doručkujemo ili ručamo ne dopire više ništa. Zastori su pohabani, posve izblijedjeli od sunca i iza njih nema nikakvog života. Novi vlasnici, ne znam koji po redu, upropastili su tvornicu koja je sad zanimljiva samo kao vrlo vrijedno i vrlo veliko zemljište u središtu grada. I ništa drugo nije važno. Ljudske sudbine, radna mjesta, plaće, činjenica da po nekoliko žena dijeli jedan kruh za gablec i da se pri dolasku na posao u tramvaju ili vlaku skrivaju od kontrole kao da nikog ne diraju. Deke se zrače dok ima sunca, a ne znam što će biti kad započne kiša koja je već najavljena. Čvrsto stežem šaku pod bradom, lupkam se ne bi li prošla napetost. "Morate pronaći način kako ćete se boriti protiv stresa", rekao mi je liječnik. Da, mislim, morala bih pronaći neki način da ne mislim, ne osjećam, ne vidim i ne čujem. Da se provezem pored parka poput mnogih koji ni ne svrnu pogled jer ih se ništa ne tiče, jer se "ionako ništa neće promijeniti". Ipak, oko nas sve se mijenja, nešto na bolje, mnogo toga na lošije. Posljedice za neke bit će strašne. A bol koju osjećam, znajući koliko su male šanse da promijenim svijet nekim čudom u bolje mjesto, pojačana je činjenicom da nas je toliko malo, nas koji "provjetravamo" deke i slušamo njihove osobne pripovijesti. Jedino što nam je trenutno preostalo je slušati.

Sympathy for the Stones

Društveni život nevjerojatno nam je bogat. Uopće ne shvaćam što nas je snašlo, neprekidno smo vani i viđamo se s ljudima. Ne mogu a da se ne čudim, jer uglavnom već godinama svi dolaze k nama, pa zajedno lamentiramo kako se u Zagrebu nema gdje izaći. Mjesta su ili pretenciozna ili dosadna, ili posve nezanimljiva; u onih 2-3 restorana hrana je najčešće slična, a kafići me odavno ne zanimaju. Osamdesetih smo izlazili kao ludi, nije postojalo mjesto ili događanje bez nas, a devedesetih je Ivar dobio baby-sitericu tako da smo mogli nastaviti istraživati mjesta, ljude i događaje. Bilo je zabavno dok je Robi bio DJ, kao da je cijeli Gjuro jednom tjedno bio naš privatni klub.
Tulumarili smo žestoko, animirali ljude, organizirali partyje, puštali glazbu u kojoj smo uživali sve do trenutka kad smo shvatili da je većini postala preglasna i da radije sjede za stolom, jedu i razgovaraju. "Kakva je to glazba koju puštate? Nikad nisam čula tako nešto. Zar to stalno slušate?", pitala nas je jednom naša znanica. Tulum je bio kolosalan, održan u bivšem Nenadovom atelijeru u kojem je sad Irenin i Bennov stan. Glazba je bila glasna, a mi smo dugo vremena mislili kako su se ljudi odlično zabavili. No nekoliko godina poslije čuli smo da su se neki naši prijatelji osjećali loše, i zamjerili nam što smo ih doveli u takvu situaciju. Pa ih više ne organiziramo, da ne bismo za par godina opet čuli slične prigovore.
Još u osnovnoj školi voljela sam organizirati tulume. Koliko se sjećam, bila sam odlična organizatorica, a glazba je bila mrak. Na sreću, odrasla sam u obitelji u kojoj je kupovina (ali i dobivanje) gramofonskih ploča bila nešto posve normalno. Iako nisu voljeli to što sam slušala, kupovali su mi ploče. Otac me puštao da u dućanu stavim sa strane ono što me zanima, i zatim bi to reducirao. Dobro, nisam mogla dobiti sve što sam htjela, ali s vremenom počele su stizati besplatne ploče i zaredali su tulumi. Imala sam sve ono što je trebalo. I gramofon, i velik zvučnik iz kojeg je treštalo. Doduše, nisam mogla konkurirati starcima iz čijih je zvučnika treštalo dvostruko glasnije iz male sobe u kojoj su godinama živjeli, radili i družili se s frendovima. Ali to ionako nikad nisam ni pokušavala.

Gramofon koji sam imala bio je crven, i težak. Naslijedila sam ga od roditelja, i uz njega velik zvučnik čija je prednja strana bila prekrivena rahlom crvenom tkaninom. Već samo postavljanje gramofona na stol bio je ritual koji je danas teško nekome objasniti. Činila sam to i tijekom tjedna, uglavnom kad je škola bila poslije podne, kad su zadaće bile napisane i sve za školu pripremljeno. U velikoj sobi, kako smo oduvijek zvali dnevni boravak, tada nije bilo nikog. Ne znam zašto sam tamo voljela slušati glazbu; možda jer je to najveća prostorija u stanu i u njoj se zvuk nekako drugačije rasprostirao nego u sobi koju sam u djetinjstvu dijelila s bratom. Veliki je altdeutsch-stol bio prekriven dekom i stolnjakom, a stolice i naslonjači imale su zaštitne prekrivače kako se osjetljivi materijal ne bi izlizao. U tom za ondašnja poimanja građanskom interijeru, s čime se već dugo ne slažem, na mali okrugli stol prekriven čipkanim stolnjakom preko kojeg je bilo (zaštitno, naravno) staklo, i na kojem je baka ponekad znala slagati karte u neobične formacije koje nikad nisam skužila (pasijans), stavljala sam gramofon uz koji bih dovukla i zvučnik. Da, bio je samo jedan, ne znam ni sama koliko sam dugo slušala mono, valjda sve do onog trenutka dok se starci nisu zasitili neke svoje stereo-varijante i prepustili mi je. Bili su to samo moji trenutci, poneki ukraden sat slušanja glazbe uz koju sam obavezno pjevala na sav glas.
Glazbu sam slušala često i navečer, s malog tranzistora koji je stajao na narančastom marles-radnom stolu. Radio Luxemburg čuo se samo navečer, kad su se iz etera povukle neke druge stanice i oslobodile mjesto za ono što me zanimalo. Mnogo toga čula sam i kod Sonje čija je sestra deset godina starija i utjecala je na ono što smo slušali. Kako se u mojoj maloj kolekciji - a kad kažem maloj, uspoređujem ju s onih nekoliko tisuća ploča koje čine diskoteku mojih roditelja - našla Gimme Shelter ne znam ni danas. Slušala sam uvijek onu koncertnu stranu, a druge se ne sjećam najbolje. Ubrzo sam shvatila da su mi vragovi draži od ostalih bendova, da me privlači zvuk koji u sebi krije nešto potmulo, neku prijetnju, nemir, nepodopštinu, da ne spominjem detalje. I tako je to sve do danas. Kud god uđem sviraju Stonesi. Nenad kao da je pretplaćen na njihovu glazbu - uđemo u dućan, bilo koji, bilo gdje i kad tamo - Stonesi! Uđemo u auto, a Stonesi na radiju. Sjednemo za ručak - Stonesi. Ivar otputuje u Berlin, a Irena i Benno poklone mu ulaznicu za koncert - Stonesa. "Nitko se ne javlja u kinu", rekao mi je Robi prije jedno tri tjedna. "Kojem kinu?", pitam, "Movieplex, moram rezervirati karte". Nikako mi nije bilo jasno zašto želi rezervirati karte za kino dok smo još na moru, onih par dana koje smo uspjeli iskoristiti na suncu. "Pa Stonesi su, zaboga, svega dvije projekcije, dobili smo ih više nego Pariz". Evo konačne potvrde našeg prisustva na zapadnoj civilizacijskoj karti, pomislih. I tako smo karte za Stonese imali prije svih ostalih i u kino (za koje nisam bila sigurna koje je, jer mi s tim plex-kinima baš ne ide) otišli odjeveni u najnovije Stones majice koje smo nedavno kupili. Moja ima glitere, baš kao i torbica s jezikom koju mi je prije nekog vremena poklonio Robi i koja je svoju premijeru doživjela ovom prilikom. U kinu srećemo nekolicinu poznatih, iako ne sve one za koje smo mislili da će doći. Ekipa je ostarjela, majice s jezikom nisu odjenuli, a neki su čak i izašli s projekcije. Sjednim kraj Robija koji mi pokušava protumačiti kako je film trebao biti kandidiran za Oscara, i nikako se ne može načuditi zašto to nije tako. Sedamdeste su u svom punoj sjaju, Mick i ostali su našminkani, kamera je statična i za današnje doba dosadna. Publika se ne vidi, light-show je koma, ali dovoljno je čuti Keefov rif da bi osmijeh na Robijevom licu bio za pamćenje. I ništa nam u tom trenutku više nije potrebno, jedino možda - njihova svirka uživo.

Osjećaj nemoći

Ponekad jednostavno nemam snage pisati. Recimo danas: provela sam dan ispred zaslona računala, cijeli dan u pidžami što baš i nije moj običaj i što mi se zapravo uopće ne sviđa. Nisam morala izaći, jedino što moram trenutno je završiti ta dva posla za Institut. A idu mi sporo, onako kako napreduju tekstovi koje moramo napisati o temama s kojima se bavimo na drugačiji način, koji nose neku težinu, zbog kojih moramo putovati, istraživati, promatrati spomenike i zgrade koje nas ne moraju pretjerano zanimati. I tako, dok to pišem, uz sve moje bilješke s terena, arhivske podatke i brojne nacrte, skice i fotografije istodobno instaliram programe koji mi pomažu vidjeti iz zraka ono što se ne vidi s tla. Iza leđa na lijepom svjetloplavom kauču koji sam dobila od Amire, na jastučiću uokolo kojeg je u neku smiješnu nest-like formaciju složena moja vesta - dva rukava povezana šalom koje omotavam oko sebe dok još nije prehladno, leži mačić. Žut je, tigrast i pjegav, krzno među ušima malo mu je slijepljeno jer ga liječimo od neke kožne ili tko zna kakve bolesti. Pojavio se kod nas u subotu, nakon što sam njegovu sliku vidjela na fejsu; netko ga je izbacio iz auta kod aerodroma i odvezao se dalje, a na njegovu veliku sreću zamijetila ga je naša znanica i spasila. Moje se tugom nagriženo srce stislo: "Kako su mogli, kako je moguće da postoje takvi ljudi?", pitao se Ivar znajući da na takva pitanja nema odgovora. I odmah odjurio po njega, kao da prijeti opasnost da će ga netko drugi uzeti.
I tako, dok gledam u fotografje i nacrte s terena - Ivanca, Lepoglave i još nekih okolnih mjesta - više nisam sama; sklupčan u crvenoj vesti mačić spava satima i tek ponekad digne glavu kako bi provjerio jesam li još uz komp. Ako ništa drugo, shvatila sam da ne mogu tonuti u tuzi, čekati kao da će se odjednom kad otvorim ulična vrata preda mnom stvoriti Nietzsche i lijeno se, pun ljubavi, rastegnuti na prilaznim stepenicama. Mačiću je ime nadjenuo Ivar, ovoga puta uzdajući se u sreću junaka stripova i filmova. Kal-El Skywalker zapisano je kod veterinara; pitam se što li misle o nama, jer svaki put imena su sve složenija, čudnija i drugačija od ostalih. Sasvim svejedno, jer "to je Superboy, i ovo mu ime mora donijeti sreću", kaže naš jedinac dok ga raznosi uokolo. "Kako ćemo ga zvati, zaboga, pa ne mogu uokolo vikati Kal-El", kažem, ali uzalud. "A da ga zovemo Kalčić?", pita Robi smišljajući još poneku varijantu. Ja ga zovem Mačić i što je najsmješnije, odaziva se na to ime. Čuje valjda šuškanje dok izgovaram č i ć, ili samo reagira na moje kretnje, hranjenje i slično.
Nismo više sami, Mačić upravo sjedi ispred televizora i pokušava loviti glumce. Po danu napada šimšir koji strpljivo čeka da ga se zasiti; penje se po deblu našeg novog malog stabla hvatajući listove koji potom padaju u prostranu sivu teglu. Po noći spava na kauču na prisvojenoj zelenoj deki, i tek ujutro zna doći u krevet kako bi iskazao svoje zadovoljstvo što smo mu pružili dom. I čekao me da se vratim s terena, umorna i puna bilješki; podignuo je glavu kad sam se vrlo kasno vratila uz Splita, premorena i nesretna zbog svega što se tamo dogodilo s faksom. Muči me osjećaj izgubljene energije koja kao da se uzalud rasipala uokolo. Poruke koje sam poslala odgovornima ostale su bez odgovora, no to ionako očekujem mjesecima. Nema nade, ova je zemlja satkana od bahatih ljudi kojima je svejedno za nekog tko nešto pokušava. Možda to nije samo naša specifičnost, ali to me trenutno ne tješi. "Nitko nam nije odgovorio za Bennove rukopise, a ja imam tri knjige koje više nemam kome ponuditi", kaže Irena. Nitko ni sa kim ne razgovara, nitko ne odgovara na pisma, mailove, ponude, pitanja. Jedino što je važno, kako se čini, su gluposti, skandali, smeće koje u nevjerojatnim količinama dopire do nas. Nema zadovoljstva, a ja, kakva jesam, ne pristajem biti dijelom sustava koji se prividno čini civiliziranim, iako je zapravo jednak svemu onome bahatom, ignorantskom i ispraznom. I tako "utapam" tugu pišući o nemoći dok iza mene sjedi mačić. Možda će, ako će biti sreće, narasti u sretnog, velikog i zdravog mačka. I pritom će uživati u mom društvu dok pišem, lišena društva onih koji s kojima ionako nema smisla gubiti vrijeme.

Susjedstvo

Ono u čemu smo Robi i ja najbolji svakako je zabavljanje susjeda, a danas smo im uspjeli prirediti pravu predstavu. Doduše, mi smo dobri i u mnogim drugim stvarima, a ono čime zabavljamo susjede raduje nas na neobičan način. Dovoljno je da širom rastvorimo kolni ulaz i da se odjednom pred ulazom stvori netko od ljudi koji žive u obližnjim kućama. Uvijek sam se pitala stoje li oni tamo u nadi da će barem na trenutak ugledati naše dvorište i u njemu - što? Naše živote? Naš, za njih očito neobičan stil života koji komentiraju, možda ne odobravaju, vrlo vjerojatno ogovaraju i tko zna što sve ne. U svakom slučaju, danas je od ranog jutra dvorište ponovno bilo ispunjeno kamionima, a Nenad je dan proveo na ravnom, šljunkom prekrivenom krovu atelijera koji je zenbudistički "pročešljan". Danima se sa stropa njegova atelijera slijevala voda, čije sam prve tragove kao i obično ja primijetila. Velika betonska površina reagira na svoj način, cijedi se i kondenzira, pa stvara probleme kao da ih nismo imali dovoljno i bez toga. Doista, čini se da nećemo imati vremena sve do kraja života, koliko se toga stalno događa. "Treba nam domar", kaže Nenad, a ja mislim da bi uz nekog takvog bilo dobro na raspolaganju imati još poneku osobu koja bi se bavila svime onime što mi ne stižemo. I tako, njegov lijep, novouređen atelijer ima rupu u stropu, a na krovu su postavljeni odzračni ventili smiješnog, pomalo napadnog izgleda koji bi trebali riješiti problem. Kako se pristoji pravom majstoru, već je u 11 ujutro bio na pivi s ostalim radnicima, vjerojatno izazvavši čuđenje u kafiću na uglu u koji zalazimo rijetko, gotovo nikad.
Da se Robi ne bi osjećao sam na krovu, pravim mu društvo stojeći u dvorištu u koji se maestralno uparkirao kamion s kojeg je u spiralnom ritmu uokolo breze neko vrijeme "plesao" orezivač stabala. Breza je premašila visinu od 10 metara, s nje se nesmiljeno truse sjemenke koje nam ulaze u stan, pada lišće, pucaju osušene manje grane do kojih nikad, ili možda rijetko dopire sunce. U njezinoj se krošnji ponekad gnijezde sjenice i kosovi, iako su vremenom naučili da im suživot s mačkama možda nije najbolja odluka. Po brezi je donedavno haračio Nietzsche. Znao se obijesno uspeti po njezinu deblu, zatrčati se po zidu koji dijeli parcele, ponekad je pojurio gore, u visine, s kojih se spuštao poput male divlje mačke, trčeći prema nama. Možda je očekivao da se s njim igramo na taj način, da osjetimo slobodu visine, odmaka, tko bi ga znao čega.
Bilo kako bilo, breza je strpljivo i u šoku stajala dok je vrtlar s nje skidao velik dio krošnje. Kamion s takozvanom labudicom ekvilibrirao je u dvorištu, njegovi su stražnji kotači bili podignuti u zrak, a ravnotežu su osiguravali nosači koji mehanički izlaze ispod njegova podvozja. Spektakl je bio zajamčen. Susjed s trećeg kata susjedne zgrade poluotvorenih usta gledao je u brezu. Prije desetak i više godina bio je postavljen za šefa Gradskih cesta; ako se ne varam, najveći mu je domet bio to što je za vrijeme svog kratkotrajnog mandata prekopao dvorište iza stambene zgrade u kojoj živi kako bi u njemu mogao držati svoj novi auto. I sin mu je vozio neko nabrijano vozilo, koje je uglavnom parkirao pred našom kućom, a supruga, umirovljena sutkinja, ostala nam je u sjećanju jer je svojedobno zabranila da na njihovom krovu instaliramo televizijsku antenu. "Oni bi se mogli useliti na tavan, i onda ih se nećemo moći riješiti", tvrdila je u doba dok nam kuća nije bila vraćena. Iz naše pozicije, njezina se bojazan i onda činila glupom, pa ju otad ne pozdravljam. Iako, u međuvremenu je postala mnogo pristupačnija, vjerojatno uvidjevši da s naših prostora ne prijeti opasnost širenja na njihov tavan.

Nenada je, dok je na krovu pomagao našem Petru, majstoru koji je mnogo toga radio na kući pa mi se čini da ga možemo prisvojiti, zabrinuto promatrao ostatak susjedstva - susjeda koja već godinama zaviruje u gornji stan odavno se propila, i sad histeričnim glasom, koji pokazuje koliko je nenaviknuta na bilo kakvu komunikaciju, pokušava doznati što se događa pod njezinim balkonom. Smijuljimo se zlurado i ništa joj više ne govorimo nakon što je napravila ispad i pijana vikala da će zvati policiju jer ju je smetala glazba. Da, muzika je kod nas ponekad glasna, moj otac se zna raspištoljiti i tada rastvori balkonska vrata dok Čanićevu obuzmu potmuli ili pak živahni jazz-ritmovi koje sluša od rane mladosti. I kako da ne budemo zanimljivi drugima, iz čijih se stanova ništa ne čuje, nego samo dopire miris neke nejestive hrane. Ostali stoje pred vratima i zure, no svaka predstava - pa i naša - ima vrijeme trajanja. Dok pospremam ostatke orezivanja breze, razmišljam o onom simpatičnom susjedu koji je godinama odlazio na ljetovanje u prastaroj vikend-kućici koju su danima prali i uređivali prije odlaska, opraštajući se s pola ulice. Bio je to dokaz da odlaze na godišnji, da ljetuju, da su živi. Rekao nam je, "kad vam vrate kuću, bit ćete najbogatiji u ulici". I danas mi je smiješno to što je rekao, ta potreba uspoređivanja u nekom imaginarnom kontekstu koji im pruža oslonac za bilo kakvo mjerilo. Najbogatiji u ulici - što to uopće znači? Možda bogati idejama, bogati zbog odluke da ostanemo onakvi kakvi jesmo, da umjesto peterokatnice koja je već mogla biti izgrađena na parceli održavamo privid da postoji šansa za sredinu u kojoj je moguće ostati drugačiji. Ne zbog različitosti, nego zbog toga što smo takvi. Bez obzira stojimo li na krovu, ljestvama i u dvorištu metemo ostatke naših aktivnosti.

Žica i svijet

"I ja bih bila rabin", komentirala sam jučer dok smo gledali konačno dobar film. Braća Coen i njihov A Serious Man nisu mi dali mira; privukli su me specifični odnosi za koje sam olako, možda posve krivo zaključila da su karakteristično židovski. Kamera, dijalozi, kostimi, mnogo jidiša koji uvijek intrigira i neobična, a s druge strane tako obična priča jednostavno su se nadovezali na Ozovu Priču o ljubavi i tmini s kojom se "zabavljam" posljednjih dana. Još od mladih dana volim takve obiteljske sage; provirujem kroz literarne zakutke u tuđe sobe i kuhinje, osluškujem ritam života drugih istovremeno razmišljajući o svojoj obitelji. I tako to uvijek isponova, jer nikad ne znam kuda će me to odvesti, čega ću se sjetiti, i hoće li to u konačnici imati ikakvog utjecaja na ono što trenutno radim. 

A trenutno bih rado bila rabin. Sjedila bih u sobi i mirno razmišljala, ne bih radila ništa posebno, nego koristila ono što znam, povezujući to u neke nove okolnosti i nove mogućnosti - prema potrebi. Kao u filmu, vrijeme ne bih odvajala za onoga kome to zapravo nije potrebno. Jer stvari se u životu, kako se čini, odvijaju onako kako se odvijaju, i gubitak vremena i energije oko mnogih pitanja zapravo je nepotreban. No svijest o tome drugo je pitanje - do te je razine teško doći, pa se zadovoljavam samo sa željom da ostanem u toj sobi, okružena knjigama u koje je skupljeno mnogo znanje uz koje povremeno pospremim i nešto svoje. 

Ili bih recimo mogla provesti neko vrijeme u zgradi poput ove, izolirana koliko je to moguće. Sviđa mi se način kako ju je moguće obujmiti, kako je oblikovana podsjećajući na putanje planeta koji se s njezine ne osobito visoke platforme promatraju već desetljećima. Volim te arhitektonske izuzetke, kuće koje izmiču pravilima, koje nije potrebno pospremiti u neke stroge okvire; koje nas navode da do njih putujemo, hodamo, da ih prisvajamo i ugrađujemo u imaginarnu topografiju nečega što nas možda određuje.

I tako, ljeto je na izmaku. Bila je dovoljna jedna snažna kiša da nas prizemlji i uvede u ritam svakodnevnih poslova koje je potrebno obaviti. Preda mnom su desetci spomenika koje pokušavam svrstati u neki smisleni red; s druge strane raste hrpa knjiga i kataloga koje je potrebno konzultirati za buduću knjigu. Uz mene je fascikl s isprintom radnog prijeloma knjige o fotografiji koju čitam kao da ju nisam napisala. Bilo bi super da je već otisnuta, jer volim onaj osjećaj potpuno dovršenog posla; posla koji se pospremi u policu i od kojeg se emocionalno odvajam jednostavnim postupkom slaganja svega onog što mi je mjesecima pravilo društvo. I to kakvo društvo! 

Ravnotežu ugrožava problem u Nenadovom atelijeru koji treba riješiti; breza koju sutra dolaze orezati jer joj je krošnja previsoka, stara bakina loza s koje padaju cvjetovi otežali od nektara na koji se lijepe polulude pčele, ose i mravi. Privikavam se na drugačiji ritam i iznova na radnu sobu, na uzak prašnjav hodnik Instituta kroz koji prolazim do svoje sobe, nadajući se miru i samoći. Balansiram među lošim vijestima, tuđim bolestima, svojim pretragama, rukovanju na misi zadušnici od koje sam očekivala barem neku srdačnu riječ o pokojniku, no preglasni svećenik zanio se spominjući koješta drugo, samo ne Krešimira. Nema milosti, tek ovlaš ispružene ruke koje ne donose mir. Promatram ljude oko sebe pitajući se do koje su mjere iskreni u svojim molitvama. Ili među njima prevladavaju oni koji ovlaš vješaju krunice na retrovizore svojih automobila, kao da tom gestom poništavaju nemar, agresiju i nezainteresiranost za sve oko sebe. 

S Irenom kratko komentiram ljude koje znamo, ili nam se čini da ih poznajemo. Još malo pa ću s njom neprekidno raspravljati o svijetu koji se mijenja, u kojem nema mjesta za stare, bolesne, za one koji nisu priključeni na internet; u kojem nemaju što tražiti drugačiji, osjetljiviji, oni koji pitaju, zanimaju se i brinu. Dok piše, Franzen nije spojen "na mrežni svijet". Ne znam je li spas u izolaciji; u krajnjoj liniji i ove retke nemoguće je pisati off line. Žica me spaja s glazbom koju slušam, s poštom koju primam, povezuje me s Nenadom prekoračujući zid koji dijeli naše radne prostore. Ona je imaginarna spona s nečim za čim sam žudjela, no što se u međuvremenu promijenilo do to mjere, da mi više nije potrebno. Sve što trebam ionako gradim sama.

Kada na uglu moje ulice

Dani su vrući, sparni i naporni; polako i pomalo lijeno izlazim iz kuće samo kad moram, jer posla ionako ima dovoljno među našim kućnim zidovima. Prije par dana tako sam se uputila ne znam više ni sama točno gdje. Iz asfalta se već osjećalo ono karakteristično isparavanje, u ljetnim mjesecima povezano s vrelim zrakom koji ispuhuje klimatizacijski sustav iz tvornice. Na sreću, krenula sam na drugu stranu pa me nije dostigla vrelina koju su nekad, kad je tvornica radila punom parom (i to doslovno, jer skrojena i sašivena odjeća morala je biti ispeglana prije utovara u goleme kamione koji su često, prolazeći kolnim ulazom, strugali po njegovu stropu zbog loše određene mjere) nastojali ograničiti postavljanjem drvenih, relativno niskih ploča uz rub pločnika.
Uz pročelje uglovnice čiji su žbukani ukrasi nedavno zamotani u plastičnu foliju nakon što su se počeli trusiti i vjerojatno prijetiti otpadanjem dijelova, prije nekolko dana stajala je stara emajlirana kada. Kako se čini, nije bila ugrađena nego je jednostavno, kao i ona glomazna i nepraktična u našoj staroj kupaonici, u kojoj je vodu grijao plinski kotao s ovalnom metalnom pločicom na kojoj je bio prikaz zeca, bila donešena i samo priključena na olovne cijevi. Pored kade ustobočila se žena smiješne frizure kakvu dugo nisam vidjela; izgledala je kao rezultat kućne radinosti kojom otpuštene ili prerano umirovljne radnice popravljaju kućni budžet. S radnikom koji je bio angažiran tko zna od koga na tko zna kojem poslu, razmatrala je mogućnost ponovnog korištenja nečega što je odavno prestalo biti bijelo, prekriveno jednoličnim slojem emajla, ili čisto. Bila mi je istodobno smiješna i jadna, onakva mršava, ruku položenih na bokove kao da odlučuje nešto važno, kao da tom svojom prenaglašenom, patetičnom gestom nastoji zanemariti činjenicu da je kada stara, ružna i pohabana.
Postoji nešto što povezuje ljude - možda baš ti predmeti koje netko odbacuje da bi istodobno, gotovo automatski pronašli nove "vlasnike", pa i nove svrhe. Kade sam već viđala kao cvjetne lijehe, ponekad na selima u kojima sam se zatekla na sreću rijetko, obavljajući neki posao za Institut, ili možda kupujući ulje u nekom istarskom zaselku. Kada s ugla Čanićeve vjerojatno bi zaintrigirala i mog strica da je u snazi; doduše, ne znam kako bi ju dovukao doma, ali još mi je živo u sjećanju sve ono što smo naposlijetku morali baciti, svjesno prihvaćajući njegove zamjerke i ljutnju.
"Nestanak papigica bio je početak nestajanja djetinjstva.", piše Sebald. Možda je to pasionirano skupljanje svega onog što uglavnom nismo trebali, i što je s vremenom bilo posloženo u neizmjerne slojeve koječega, isto tako bilo povezano s nesvjesnom željom zadržavanja djetinjstva; držanja na okupu stvari među koje su gotovo s istim žarom kao i tijekom njihova skupljanja posložene mnoge godine mojega djeda, bake, strica, oca - svih onih koji se, zbog mnogih razloga, nisu bili u stanju odvojiti od onog "nedužnog" predratnog doba kad je još sve bilo moguće (ili se to samo tako činilo). U tim su danima zaostali moj otac i stric, nemoćni odvojiti se od roditelja s kojima, iako su za njim žudjeli, nisu imali previše blizak odnos. Za razliku od njih, svog se djetinjstva sjećam tek u dijelovima, onog ranog gotovo uopće ne. Do neke sam mjere preuzela dugogodišnje pripovjetke o tome kako je bilo, pretvorivši ih u "svoje" slike. Prisvojila sam ih, presvukla i počela postupno prepričavati drugima, iako ih se nikad, ali baš nikad nisam zapravo sjetila. Sjećanja se ionako rasplinjavaju u zraku, a "u zbilji se sjećanje, naravno, ne događa", smatra Sebald.
Bilo kako bilo, ne znam što je naposlijetku bilo s kadom. Njezina je sudbina ostala na brizi žene koju sam prvi put vidjela. Za razliku od njezinih problema, mi smo se bavili presađivanjem - stari bor koji je Nenad kupio prije par godina odustao je od rasta i počeo se sušiti. U njegovoj lijepoj, tamno sivoj posudi zamijenio ga je dud odabran tko zna zašto; krošnja mu je lijepa, ne previše stilizirana, i vjerojatno će dobro izgledati i po zimi. Uz Irenin prozor sadimo novu penjačicu, upravo onakvu kakvu smo vidjeli na mnogim mjestima u Francuskoj i čija nam se naizgled nemarna putanja rasta svidjela. Probat ću je prisiliti da prozor obujmi s dvije strane, jer ionako nema previše prostora da bi se pružila u visinu. Postat će to još jedna slika za koju znam da će dobro izgledati - prozora iza kojeg Irena i Benno, uvijek zajedno kad su u Zagrebu - on nesigurno, a ona kao i obično energično - peru suđe. Dvije šalice, dva tanjura, dvije žlice; sve ono na čemu ostaje talog koji ispirem nakon što su otišli jer ne volim tu vrstu tragova. Pa i danas, dok kraj mene prijateljica Marijevog oca, stara gospođa koja se unatoč vrućini uređuje za ručak, stavlja nakit i posebnu opravu "za uz stol", pokušava oprati šalice od doručka, samo čekam trenutak kad će izaći, a ja ću za njom ponovno sve oprati, ovoga puta bez tragova.
U trenutku kad objavim blog, njegove se margine automatski poravnavaju. Uredne su, složene prema nekom prethodno utvrđenom obrascu o kojem nema smisla previše razmišljati. Te margine na neki način izravnavaju ono o čemu pišem, ujednačavaju, daju okvir razmišljanjima čija je putanja ipak više nalik razbarušenoj penjačici. Nemoguće je poravnati proživljeno, ono čega se sjećamo ili sjećanje koje smo preuzeli od nekog u koga imamo povjerenje. Između te dvije naizgled ravne linije koje prate tijek pisanja moram uvrstiti i ono što se ne da poravnati. Gledam u Borisovu podlakticu, njegov je broj 120598. S koje su strane počeli brojati? Je li postojao zajednički registar, ili je svaki logor kretao s nulom? Uz kuću je posadio nekoliko paradajza; uzgaja mladice šimšira za novu ogradu koja će ih odvojiti od mafijaša koji su se susjedne kuće domogli zahvaljujući kockarskim ili nekim drugim dugovima prijašnjih vlasnika. Njegov je govor suh, rijedak, vjerojatno dragocjen. Nemoguće ga je poravnati - možda je dovoljno ostaviti rečenicu otvorenom ...

Opservacije

U autobusu u kojem se vozim nakon ne znam koliko godina, na susjednom sjedalu u djedovu krilu sjedi djevojčica. U ruci joj je plišanac (ne, nisam nostalgična, iako moram primjetiti da je velika kutija ispunjena plišancima koje je Ivar godinama dobivao još uvijek pohranjena u spremištu); lav, kako mi se čini, možda onaj iz Lion Kinga na kojem sam, kao i na mnogim sličnim crtićima, potajno brisala suze. Spremili su se u Zoološki vrt hraniti foke, i ne mogu a da se ne osmjehnem dok u vožnji potiho imitiraju glasanje tih prelijepih životinja kad iščekuju hranu. Doduše, isto tako ne mogu ne prisjetiti se sebe male, tko zna koliko mi je bilo godina, kad sam u starom, derutnom i žalosnom zagrebačkom Zoou pokušala dati ribicu foki koja je skočila na ogradu i "potrčala" za mnom. Danas mi je to smiješno, no tada sam se preplašila i rasplakala - to je slika koju je snimio moj otac i koju automatski povezujem s tim mjestom. Dugo godina nisam mogla otići u Zoološki zbog njegova zastrašujućeg stanja, onog vuka uz ulaz koji je polulud hodao lijevo-desno po svom malom, na sreću odavno napuštenom kavezu. Ostalo je to kao jedno od onih mjesta koja vremenom napuštamo, u kojima ne stječemo nikakva nova znanja ni iskustva, u koja nemamo potrebe vratiti se čak ni da bismo vidjeli Knuta (koji više nije ni mali, ni bijeli, ni nježan, kaže Ivar).
"Spreman za živi zid" - piše na majici jednog debelog muškarca koji se vozi u autobusu. Ne volim taj prisilni društveni bonding, kad sam zatvorena u malom prostoru s ljudima osluškujući što govore i promatrajući kako se ponašaju. Sprijeda ulazi pijanac koji pjeva neku glupavu pjesmu, a ljudi se osmjehuju kao da je to simpatično. Kakvo je to društvo koje tolerira pijance koji gnjave ostale, a ne reagira na tolike nepravde, nepravilnosti, grubosti i ostalo? Preda mnom stoji muškac istetoviranih podlaktica, ukras je odavno razliven i teško čitljiv, neka Anita očito mu je svojedobno "ukrala" srce. Ostalo je neizbježno srce sa strelicama i mutan, jedva čitljiv crtež koji podsjeća na košnicu.
"U Zagrebu kažu, Mamići lažu" nalijepljeno je na ploču tramvajske stanice. Slutim da su to učinili po čitavom gradu. Bože, zapravo bi mogli oblijepiti cijeli grad, ne bi bilo dovoljno ploča za sve one koji lažu, iskorištavaju situaciju, muljaju, skloni su prijevarama i svemu onom ostalom što naši očito vole, kad im i dalje tepaju. Na naslovnicama novina ponovno svota od nekoliko milijuna kuna koju je netko pronevjerio. Kad bi barem dio tih sredstava bio vraćen, nedostatak u proračunu zasigurno bi bio manji. Ali, tko će to učiniti? Nema političke snage, volje, mudrosti, uzima se samo onima koji nemaju ili ne znaju kako je glasačka moć u njihovim rukama daleko veća nego što im se čini.
"Hm, očito ti je jučerašnji dan bio toliko ispunjen događajima da si ih sve morala opisati; nema onih tvoji opservacija na koje sam navikao." Dragi Robi, kad bi stalno pisala o onome što stvarno vidim, što toliko često osjećam, bilo bi to "teško" štivo. Enivej, odlazak na vožnju i trčanje po nasipu nekako su izvukli jučerašnji dan. Doduše, trčanje je bilo sporo, uz Nenada na biciklu koji me potajno snimio iako sam mu to izričito zabranila. Tko želi vidjeti uspuhanu, ne osobito brzu sredovječnu ženu koja, kako Jelena slatko kaže, "posrće" po nasipu? No zadovoljna sam, čini mi se da se danas može bolje pisati, da je ponekad dovoljno otresti znoj s lica, podići broj otkucaja i ući u onu zonu kad je sve ostalo nevažno, kad se jedino broje koraci i puls.
Trčanje je problematično jer onemogućava razmišljanje. Bicikl je posve drugačiji, jer dok vozim često mislim o mnogo čemu, kombiniram, preslagujem, donosim neke zaključke koje poslije koristim (ili ih zaboravljam). No trčanje je vrsta borbe sa samom sobom, s dolaženjem do daha, s otporom koji pružam sama sebi ne zato jer ne želim, nego ... tko zna zašto. I tako me sve pomalo boli, ali nema veze. Navikla sam na tu vrstu boli, iako s vremenom primjećujem kako oporavci sve dulje traju. Dok pišem, ostavljam otvorene sve programe i stranice, mailovi "cure", a na fejsu se gomilaju više ili manje zanimljivi komentari. Zapravo, uglavnom su glupavi, tek ponekad netko "nabaci" nešto vrijedno čitanja. Preko nekih profila do mene stižu fotografije ljudi koje sam poznavala, s kojima smo nekad bili povezani. Prijateljstva! Kao da imaju rok trajanja, jer ona u koja je mnogo uloženo ne moraju nužno trajati. Poneka lica vremenom su mi postala nakaradna, dok ih gledam ne osjećam više ništa osim tuposti prema vlastitoj, u prazninu uloženoj energiji. Svako malo neko lajka ono što napišem - o mačkama, ekologiji, nepravdama koje je moguće ispraviti, umjetnosti, kuhanju. Uvijek sam se mogla uživjeti u tuđe probleme, ponekad osjećajući fizičku bol onih kojima je potrebna pomoć. Pitam se, treba li meni pomoć? Ili je terapija pisanjem dovoljna? Jučer, kad smo navečer zajedno - ja, još uvijek crvena u licu i Robi, na kojem se naravno ništa nije vidjelo (ali nije trčao!) - ušli u dvorište, potiho smo priznali kako nam strašno nedostaje Nietzsche. "Istina, sad bi vrata bila obilježena", rekao je Nenad; "To nije važno, ne bi bilo ove praznine", odvraćam nastojeći što prije prijeći tu udaljenost koju je ispunjavao svojim nesvakidašnjim mačjim životom.

Sam svoj majstor

U načelu, sve je trebalo biti vrlo jednostavno, ali kako to u životu biva ispalo je komplicirano. Oko nas je priličan kaos, mislim - ne baš pravi kaos, ali za mene je i ovo dovoljno. Nenadov atelijer ima rupu u stropu, a još nekoliko morat će ih biti napravljeno kako bi se izbjegla kondenzacija. Susjed sa stražnje strane i dalje svakodnevno buši nešto po zidovima; star je i jako bolestan i Nenad je već nekoliko puta bio kod njega, provjeravajući kad će biti gotov. No, ništa od toga. Štema po par minuta, tek toliko da pokaže da je još živ, daje glas od sebe u stanu za koji uopće nismo sigurni da će jednom u njemu moći živjeti. Susjedstvo se mijenja, ono što su nekad bile radionice postaju stanovi, sve je tiše i mirnije, ili se barem tako čini. Kamensko preko puta umire, no susjed koji je u sve jako upućen kaže da nitko nije pokazao interes da na toj golemoj parceli nešto radi. Još smo mirni, no dokad, pitam se. Ima li uopće nade da se preko puta nas ne dogodi neka tragedija? Teško, u ovom gradu nema mjesta za nadu.              

Dok pokušavam pisati do mene dopiru zvukovi - Nenad buši rupe u malom spremništu gdje će konačno doći police. U Furniru smo bili dva dana za redom, prvo za narudžbu, zatim po police, pa zatim ponovno jer je krivo mjerio. Danas smo ih konačno pokupili, skraćene, i ponovno ne stanu. "Pa zar ne vidiš da se zidovi sužavaju prema dnu, ja to vidim s ulaza." Češkao se po glavi, lupao vratima, bio ljut na sebe a ja nisam mogla likovati. Ionako će te vražje police morati skraćivati ručno, svaku posebno; čak je i susjeda angažirao da mu dođe pomoći pa nema smisla da mu još ja zanovijetam. A u dvorištu čeka naše novo stablo koje treba presaditi. Za vikend ćemo se naraditi ko ludi, i najgore je kad se s biljkama bavi netko nervozan i ljut.
Ta Čanićeva izvor je neprekidnog posla. Stalno se nešto događa, dolaze i prolaze majstori, uspinjemo se i spuštamo stubama, sređujemo što sve treba, pomažemo, slušamo, i potom sami među sobom komentiramo. Slavimo Čučekov rođendan, skromno, s jednom finom paštom i čašom vina, jer on ionako ništa ne traži. Teško ga je slušati, govori otežano zbog loše zubne proteze koja mu smeta i pri jelu i pri razgovoru. A on se neminovno vodi oko svih recentnih nepravdi i njegovog specifičnog načina kojim bi sve riješio, kad bi imao mogućnosti. Smijemo se zajedno, jer znamo da je to nemoguće. No mene zanima više, htjela bih doznati što je mislio dok je u koloni prolazio selima i  bespućima, negdje skoro do rumunjske granice. Kasnije na karti pratim taj put sve do Vršca za koji uopće nisam znala da postoji. "Ništa nisam mislio, samo sam išao." Promatram ga dok priča, dok mu se usne kreću u neobičnom ritmu kod kojeg je teško razlučiti govor od hranjenja. Zapisala sam taj put, ne znam je li u stanju pronaći u onom svom neredu ono što je jednom pribilježio.
Imam potrebu doznati što više, osvijestiti detalje iz njihovih života koji možda nisu nešto posebno, jer sličnu su sudbinu mnogi prošli. No iz iskustva znam da kod njega nema pretjerivanja, nepotrebne naracije koja će zadiviti slušatelja i izazvati sažaljenje. Tek činjenice, iznesene nekako šturo. Na posve drugačiji način od onoga kako ja doživljavam stvari, s mnogo detalja i sitnica koje inače ostaju nezapažene.
Koliko to još možemo izdržati? Neprekidno imam dojam da je potrebno usporiti, no posla ima nevjerojatno mnogo. Teško se prisiljavam na pisanje, teme su naporne, osjetljive, materijal zanimljiv ponajviše zbog svoje likovne bezvrijednosti i posvemašnjeg nepoštivanja javnog prostora. I koliko još takvih tema slijedi. Možda je problem u tome što vrlo dobro znam kako će izgledati iduća godina i pol, jer više nema mjesta (a ni vremena) za iznenađenja. Ah, kako brzo nestaju oni talozi koje sam nakupila tijekom putovanja, poput sipljivog treseta koji ispire kiša. Vjerojatno zato uporno šaljem Nenadu razne informacije o onome što se događa i trebalo bi otići vidjeti. Venecija, Nizozemska, planovi, nadanja. S jednog putovanja na drugo; iz jednog posla u drugi, bez odmora, predaha, odmaka. Već sama pomisao na vikend ispunjava me laganom histerijom. Biljke, kuhanje, tržnica, nigdje vremena za nas. Idem potražiti trenutni mir, barem do jutra.

Sasvim obična nedjelja

Kao što smo se nedavno uvjerili, polja u Francuskoj i Njemačkoj obrađena su sve do ruba cesta koje prolaze pokraj njih; sve djeluje iskorišteno, svaki pedalj ima svoj smisao u nekom odavno definiranom redu kojem očito ne pripadamo. Imponira mi to što vidim, osjećam do koje je mjere potrebno u razumijevanju tuđe kulture i svega što ju sačinjava. Jer, nije sve u muzejima, zar ne? Mnogo toga vidi se na ulici, pokraj autoputa, tamo gdje nema reklama koje zagađuju pogled i pretvaraju nas u potrošače kojima ništa drugo nije preostalo nego buljiti u glupave slike; slike koje nas uvjeravaju u neophodnost nekih proizvoda.
Tik pred ulaz u Zagreb nailazimo na neizmjeran niz golemih plakata koje je Zapad odavno odbacio iz svojeg okoliša. Dućani lošeg namještaja, zatim lanac koji prodaje jeftine prehrambene proizvode, neizbježni teleoperateri i između njih mala, nezamjetna ploča koja označuje ulaz u Zagreb. Prostor u kojem se krećem ispunjava me ogorčenjem. Kao da nema ničeg pozitivnog, ničeg što bih poželjela zadržati u sjećanju. Jelena me dočekuje s porukama sličnog tona, nakon iskustva u Engleskoj. Kako se naći u situaciji koju je nemoguće promijeniti, osim ostajanjem u kući i što rjeđim izlaženjem?
Ipak, odlučujemo se prošetati. Odlazimo na Jelenovac, pa sve do spoja s Vrhovcem, zatim do Šestinskog vrha, Prekrižja i preko Pantovčaka natrag. Dok prolazimo nekom uskom cestom, mladi jelen pretrčao je s jedne strane šume nestavši a da se nismo ni snašli. Zvuk njegovih kopita koja su zbog brzine odsklizala po asfaltu odjekuje snažno, a u daljini čujemo psa koji ga je možda nagnao u bijeg. Dan je težak, zrak prepun vlage koja još nije isparila nakon učestalih kiša. Dugo nismo išli tim putem i ne preostaje nam ništa drugo nego da se čudimo zgradama koje su nikle u posljednje vrijeme. Tek je nekoliko vrijedno naših pogleda, sve ostalo dio je onog zagađenja koje nastojim izbjeći. Mnoge "urbane vile" zjape prazne; nova moda je prekrivanje pročelja tankom oplatom koja podsjeća na cigle. Sve je pretjerano - mase, pozicije, premale udaljenosti, boje, materijali, oblici. Poneko bogataško zdanje ističe se nekim zanimljivijim rješenjem, i navodi nas na razgovor o vilama u Grunewaldu i Dahlemu, kao i onim lijepim kućama u Beču do kojih sam odvela Nenada jer mi se činilo da je važno da ih vidi. Nedostatak tradicije i određenog povijesnog konteksta, neimaština i bezumna potreba da se u što kraćem roku "isprave" sve nepravde pripomoglo je stvaranju slike u kojoj boravimo.
Dan nema kraja. Nenad odlazi u dom u kojem dulje od 20 godina živi njegova majka. Navečer vodimo moju mamu do grada. Njezin je monolog predvidiv, a nezainteresiranost za ono što radimo uobičajena. No barem ponovno piše, slaže knjigu za koju se nadam da će je uspjeti objaviti.
I tako redom, dani se nižu, neki bolji, neki lošiji. Pokušavamo odagnati ono što mnogima čini svakodnevicu, zatvoreni u svoje radne prostore iz kojih tek povremeno izlazimo. Za razonodu kuham, zovemo prijatelje i degustiramo divne francuske sireve koje smo donijeli s putovanja; radim caponatu, isprobavam neke recepte i planiram jedno od posljednjih većih kuhanja koje treba obaviti prije nego me posve obuzmu poslovi. Irena se kratko javlja, nekako neobična, daleka, lišena ugode razgovora u kojem je uživala posljednjih četrdesetak godina. Ne mogu ni zamisliti kako je to, što napraviti, kako se ponijeti. Nema utjehe ni pomoći, ostajemo sami svatko na svojoj strani, u situaciji za koju je nemoguće prirediti se. Franzen je pisao Korekcije sedam godina, kažem Nenadu, a novi roman devet. Kako organizirati život ako se odlučim samo za pisanje? Dok gledam kroz svoj omiljeni prozor u staru oronulu fasadu tvornice koju su, kako se čini, gotovo svi napustili, a kako mi otac kaže ni radnice od travnja nisu dobile plaću, pokušavam zamisliti život poput Franzenovog. Pisanje od 7 ujutro sve do kasno poslije podne, glasno čitanje dijaloga, računalo koje nije spojeno na internet. Odvojenost od svega. "Najviše volim pisati jednostavno, ono što se i inače događa u ljudskim životima." Pomiješati fikciju i stvarnost. Hm, ne znam do koje je mjere moguće ogoliti svoj život; zašto ga dopunjavati s izmišljenim detaljima kad je ono što se događa dovoljno zanimljivo. Ili nije? Smije li se napisati sve što se proživjelo? Što napraviti s tuđim greškama, lošim odlukama, rastavama, alkoholom, razočaranjima? Opisati? Ili prešutjeti? Zamjeriti se ili ustrajati?
Za stolom, dok slušam Nadu kako govori o umjetnosti koja me uopće ne zanima, ne skidam naočale iako se počelo smračivati. "Smršavila si?" Ne razumijem to pitanje, kao da je to jedino što me može pitati. "Nemam pojma", odvraćam razmišljajući kako sam završila knjigu, počela pripremati novu, proputovala preko 3 tisuće kilometara, vidjela neke zanimljive stvari, pročitala par sjajnih tekstova i knjiga. I svo to vrijeme živjela. Nema razgovora, zamijenilo ga je zamjeravanje, pa odustajanje. Tako obično, tako svakidašnje. Kao bilo čiji život. Zanimljivo?

Zvono vremena

Katedrala u Strasbourgu vrlo je lijepa, neobične, tamnoružičaste fasade ukrašene stotinama kipova. Do nje pogled se otežano probija kroz brojne turiste, ljude koji zastaju kako bi se fotografirali, kako bi ju jednom, kasnije, negdje drugdje podrobnije pogledali. Rijetko tko zapravo uopće gleda; svi su koncentrirani na malene displeje svojih digitalnih fotoaparata ili kamera, pomoću kojih uglavnom brzopleto bilježe pojedinosti pokraj kojih prolaze. Odavno nisam pristalica histeričnog snimanja, nemam potrebu promatrati svijet oko sebe kroz tražilo, jer ionako fotografije koje snimam nemaju onu kvalitetu koju sam sama sebi zadala kao (neostvariv) cilj. Doduše, Nenad pored mene snima neprekidno, izgleda pomalo smiješno dok okreće iPhone u raznim smjerovima, klika gotovo uopće ne promatrajući kadar, kao da mu to nije ni važno. Ponekad snima lijepe fotografije koje volim gledati. Mnoge mi nisu zanimljive, osim što mi pomažu da osvijestim neke od scena koje sam zamijetila, a koje zbog količine i brzine možda nisam arhivirala na pravi način.
Bilo kako bilo, crkva je lijepa; jedan od onih klasičnih gotičkih ambijenata u kojima ostajemo bez daha zbog vještine građenja i načina na koji se manipuliralo svjetlom, precizno ga vodeći do određenih točaka u prostoru koje bi naizgled iznenadno bivale okupane svjetlošću, pokazujući dotad skrivene detalje. U crkvu smo ujurili u neko međudoba, neposredno prije nego je započela demonstracija astronomskog sata koji stoljećima u isto doba otkucava vrijeme. Njegove se lijepo izrađene, pozlaćene figure smjenjuju zavisno od dana, mjeseca, godine, sata, njegove četvrti i tko zna čega sve ne. S vrha sata, oko pola jedan, pijevac pomiče repom i nekim mehaničkim kliktajem najavljuje kratki performans. Negdje pri vrhu ove nesvakidašnje sprave uokolo figure Isusa prolaze apostoli; u donjem registru Jupiter na kolima idućeg je dana bio smijenjen Venerom čija kola vuče, ako se dobro sjećam, par labudova. Astrološki znak riba na velikom kotaču bio je u najvišoj poziciji, no nisam sigurna da mi je jasno što bi to moglo značiti. Jedino lik smrti, smješten u osi s Isusom, neumorno svakih četvrt sata otkucava vrijeme. I tako od 16. stoljeća sve do danas.

Na putovanjima ne propuštam posjetiti srednjovjekovne crkve. Francuska i Njemačka, ali i mnoge druge zemlje, prepune su sjajnih primjera; to su kompendiji svakojakih umijeća čiji je cilj bio pokazati ljudsku neznantnost na zemlji. Voljela sam osjećaj tišine i posvećenosti koju su ta mjesta u meni pobuđivala. No već dulje vrijeme doživljavam ih tek kao arhitektonsku činjenicu, kao potvrdu umješnosti graditelja i dekoratera čija suradnja, ponekad razvučena tijekom stoljeća, u konačnici rezultira izvanrednim ambijentom. I ništa više osim toga. Uz astronomski sat znameniti je Anđeoski stup, isklesan od ružičastog kamena. Uokolo njega nekoliko je anđeoskih likova, širokih, rasvjetljenih lica nastalih još u 13. stoljeću. Njihova tijela i način klesanja učinili su mi se kasnijima, kao da najavljuju renesansu, ali prevarila sam se. Što mogu; video, fotografije i suvremena arhitektura očito su komprimirali protekla razdoblja na čije nijanse više nisam dovoljno osjetljiva.
Ivar na početku Redovničke ulice skače na stup; nakon svega par trenutaka igru prihvaća i nečije mlađe dijete. Sreća na njihovim licima je za pamtiti, kao i Nenad s telefonom u ruci. Oko nas nezanimljivi, no ljubazni ljudi. Osjećamo se dobro, i nekako sve protječe u miru, bez suviše iznenađenja. Grad je uredan, povijesne četvrti uređene, ali uz zadržavanje patine. Imam dojam predaha, no između čega? Berlinska je priča roman u nastavku; isprekidano tkivo teksta koji dopisujem i razmjenjujem. Iskustva su slična, prostori istodobno sve zgusnutiji i sve širi. Ne mogu se odlučiti kakvi su. Možda je to i dobro. Nema potrebe za konačnim stavom, za stavljanjem točke. Ona ionako dolazi, neminovno poput udaraca malim batom na zvono vremena.

Rastvaranje pogleda

Posve smo dekadentni - uspoređujemo muzeje. U doba recesije, dok do nas dopiru najave opasnosti, prijetnje o kojekakvim ekonomskim strahotama; dok osluškujemo do koje će mjere poskupjeti plin i struja, istodobno komentiramo postave i novu muzejsku arhitekturu na koju smo naišli. Berlinski Neues Museum posve nas je očarao. Nevjerojatan spoj sačuvanog i restauriranog uz minimalne, ili bolje rečeno teško primjetljive recentne dodatke ispunjava nas ushitom. Iz jedne u drugu prostoriju smjenjuju se razni materijali - mozaik, oslici, drvo, kamen, stari zidovi, poneki novi zid, cigle ... sve je moguće dovesti u vezu i uspostaviti međusobno skladan odnos. Postav je divan, izlošci pažljivo probrani; sjećam ih se dok su još bili u Charlottenburgu, u mraku, kako se onda najčešće odnosilo prema tim artefaktima iz nekih davnih vremena, koja kao da nisu postojala. Iako me dan ranije iznova ospunula količina predmeta oteta iz auteničnog konteksta (zaboga, ti oltari, stupovi, zidne obloge - što više s tim raditi, kako to danas gledati u prekrcanim, neadekvatnim muezija?), Chipperfield je pokazao što se sve može napraviti.
Slike se naprosto nastavljaju jedna na drugu, i ne znam koja je ljepša. Rijetko idemo gledati predmete iz tih davnih vremena; jednostavno za to više nemamo vremena, a i način kako su predmeti preuzeti i predstavljeni odavno me ne impresionira. No ovoga puta uživam u gotovo svakom detalju, prelijepim egipatskim reljefima, klinastom pismu uklesanom u stele, bogatstvu materijala i domišljatosti koji su zahvaljujući arhitektu zaživjeli na nov, drugačiji način. Svjetla su dobra, vitrine bez stakla omogućuju materijalima da dođu do izražaja, i sve to uz prelijep sačuvan oslik zidova muzeja, koji je sedamdeset godina stajao rastvorene strukture, kao ruševina.
"Neki neobičan spoj eklekticizma i minimalizma", mudrujem Nenadu dok prolazimo nastojeći upiti što je moguće više. Kroz prozor gledam skulpture na krovu Starog muzeja; Ivar me pita jesam li bila u katedrali, no crkve me u ovom gradu nikad nisu osobito zanimale. Zastave s nazivima muzeja lepršaju na snažnom vjetru, a Nefretete je dobila pozadinu zeleno obojanih zidova u odnosu na koje se ističe ne više nadnaravnom ljepotom nego nekom blagošću i znanjem koje je stjecala stoljećima.
Koji je to privilegij, putovati i razgovarati o umjetnosti. Gledati svijet iz neke bolje perspektive, lišene vijesti o bijednicima koji u našoj sredini zagađuju sve što dotaknu. Nema rampi za parking, sve je prostrano, civilizirano na daleko višoj razini. Dakako da ima grešaka, no nema (vidljivog) divljaštva, uzurpiranja javnog prostora, samovolje. Mnogo je dobre arhitekture, zanimljivih prostora, mjesta u kojima su sačuvani tragovi prošlosti, poput oštećenja zidova, puknuća koja čine dio povijesti i od kojih nitko ne nastoji pobjeći. Sve je to dio slike u kojoj nalazimo svoje mjesto, koja nas ispunjava i čini me mirnijom.

Jučer na vjetru stojimo s nekoliko stotina ljudi ispred novog Pompidoua u Metzu. "Privilegirani" red mnogo je kraći i sretni smo zbog toga. Muzej je neobičan, ekscentričan, ali ne pretjerano; skladan spoj materijala koje je moguće reciklirati i konstrukcije koju je moguće rastaviti. Pojedini dijelovi na neki me način podsjećaju na parišku centralu, no Shigeru Ban zgradu rastvara pomacima oko osi, usmjeravajući tri izložbena volumena prema određenim točkama u gradu. S najvišeg kata rastvara se pogled prema središtu Metza i katedrali. Slika je lijepa, umirujuća, kontemplativna, u nekom neobičnom suglasju s djelima. I ponovno smo zadovoljni; iako sam se pribojavala da će ovaj "izlet" u Francusku biti razočaranje, uživamo u svemu. Hodamo sporo, jer ne želim da nam išta promakne. Imam dojam kao da sporije dišem, i ne dam da me išta omete. Skupljam i taložim, arhiviram, slažem neka znanja, ponavljam ono što sam znala. Nema granica, svijet se pred nama razvija onako kako smo posložili, i kako treba biti.

Prostor slobode

Grad oko mene diše nekim drugim ritmom; mirisi su mekši i kao da nema oporosti u zraku. Niti benzin ne osjećam na način kao što do mene dopire dok u Zagrebu oprezno, s nekim zazorom prolazim kroz ulice. Svi paze, i iako promet teče uobičajenom brzinom imam dojam neke mirne koegzistencije svih sudionika - pješaka, biciklista, motorista i ostalih vozača. A i vrijeme je predivno, puše neki vjetrić, temperatura ne prelazi 25 stupnjeva i sve je nekako kako treba. Kroz grad koji dobro znamo prolazimo polako, nema potrebe za žurbom. Mnogo toga vidjeli smo ranije, a ono što nas zanima pažljivo sam podijelila po danima. Ne želim juriti, udišem, osjećam svaki korak ili svaki pokret dok se vozimo biciklima i prolazimo ulicama kroz koje možda ranije nikad nismo prošli.
Volim taj osjećaj sigurnosti, saznanja da je gotovo nemoguće otići krivim smjerom. U Mitteu mnoga su nova mjesta, a neka znamo od ranije. Pojedine su parcele ispunjene novim zgradama, no u ovom nas gradu više ništa ne iznenađuje. Oni dijelovi koje su osvojili spajanjem u jednu zemlju nekako su se potrošili; mnogo toga uokolo čega su tisuće slavile ujedinjenje ne djeluje više uvjerljivo, kao da se u ovih par godina izlizalo. Nema više naše omiljene male kavane Adler kod bivšeg graničnog prijelaza kod kojeg sam se zacijelo jednom u djetinjstvu fotografirala - sad je tamo onaj grozan američki lanac plastične kave, danak globalizaciji ili tko zna kojem već ne procesu koji možda nismo do kraja osvijestili.
Ne znam zašto imam dojam da sam svoja tek kad negdje odem. Nema one dnevne potrošnje onoga što me sačinjava, i iako se znam zbog nekih sitnica uznemiriti ipak je to sasvim drugačiji osjećaj nego kad smo doma. Hodamo relativno sporo, svakim korakom nastojim u drugu sredinu prenijeti neko od svojih iskustava. Ne ostavljam tragove, samo kročim kroz grad i gledam. U jednom trenutku obavijena sam parom obojanom u jednu od boja spektra; hodam po kamenim pločama izvađenima iz svog matičnog konteksta i prebačenima privremeno u izložbeni. Kroz prozor, promatram ljude koji čekaju u redu za izložbu Fride Kahlo. Nemamo tih ambicija; ne zanima nas figuracija niti korzeti poduprti ribljim kostima koji daju oslonac njezinu slikarstvu. Treba mi nešto pametnije, izravnije, lišeno priče. Eliasson nam odgovara. Stojim u praznoj prostoriji i gledam kroz prozor - mala, privremeno uređena "livada" prostire se ispred prozora muzeja i u nju gledaju tek rijetki.
Danas smo više puta prošli kroz grad; neka logika kretanja i sve što znamo čine nas sigurnima. Pokušavam se sjetiti sna koji sanjam već tri noći za redom, ali sam ga uspjela zaboraviti. Nešto banalno, neki posve običan događaj koji sam željela prepričati Nenadu i pitati ga što misli, zašto mi se vraća. Ne ide, pa se okrećem nečem drugom. Dok sjedimo u parku Botaničkog vrta, svatko sa svojim štivom pred sobom, nastojim zanemariti neke ruske napjeve koji dopiru s improvizirane pozornice među staklenim paviljonima. Idu mi na živce - zašto baš danas, od svih ostalih dana koji su im na raspolaganju? Oko nas slika je predivna, stabla koja tamo rastu posložena su u neke naizged imaginarne skupine, povezane geografskom logikom koja nije previše očigledna. Tiho je, zvuk prometa ne dopire kroz nasade i užitak je potpun. Navečer s Irenom, Bennom, Ingrid i Danielom pokušavamo voditi razgovor, no tema je mnogo i sve se ubrzo isprepliće u klupko. Benno sluša, iz nekog svog svijeta. U jednom trenutku kaže mi da je zadovoljan pisanjem - Irena mu je prevela neke stvari, a i tekst o francuskoj fotografkinji na njemačkom je. "Stoji li Nietzscheova košara kraj našeg kauča?", pita me. Ne zna da postoje zabranjena pitanje, prostori sjećanja koje se ne smije otvarati. "Ne, sklonila sam ju", odvraćam nastojeći ostati mirna i ne dati od sebe ništa od onog pretjeranog, što nitko ne želi i ne treba vidjeti.
Volim širinu ulica, prostornost, dovoljno mjesta za sve. Znam da nije sve kako treba, i da se svijet mijenja, ne nužno na bolje. No ovdje se osjećam bolje, dok s Nenadom prolazim kroz grad čija je veličina donekle svladiva, barem unutar našeg interesnog perimetra. Posljedice prethodnih doba još su uvijek vidljive, no na nekim mjestima dio su šarma grada u kojem je moguća koegzistencija. Za svim ostalim privremeno sam zatvorila vrata; čvrstim i energičnim stiskom ne dozvoljavam da do mene išta dopire osim onog što želim vidjeti. Umjetnost je dobra, angažman pojedinih autora dovoljan da nas čini svjesnima trenutka, ali i da nam u ponekim trenucima ponudi prostor slobode za koji se učinilo kao da je nestao. Ići, uvijek dalje, i ne stati. Osim da pričekamo jedno drugo.

Svakodnevnica

"Pa zar želiš da ti netko dođe i zaprijeti bejzbol-palicom? Ili imaš neke skrivene moći koje će te zaštititi?" Robi se ponovno ljuti na mene, na moje ostavljanje komentara za koje misli da ne bi trebala dijeliti sa svijetom. Ali što mogu, takva sam, moram dati do znanja što mislim, moram stalno podsjećati da se ne slažem s onime što se događa. I tako uveseljavam svoju malu FB zajednicu, protestiram (kad mi već nije moguće izlaziti po vrućini), objavljujem vijesti koje me uznemiruju, educiram o pravima životinja, trudim se koliko mogu i opet - nemam dojam da je išta moguće učiniti. Okružena sam mnogim bezobzirnim ljudima koje uglavno ne poznajem. U ulici, netko je kupio stan u prizemlju u kojem nitko nije živio desetljećima. Bio je prazan, prašnih zapuštenih prozora iza kojih se uopće nije nazirala unutrašnjost. Jedino po broju prozorskih osi mogli smo zaključiti da je prostran. Tko zna koja je priča iza njegove praznine. Nedavno su ga počeli uređivati i to tako da su probili parapet ispod prozora i proširili otvor. U jednom sam trenutku bila puna razumijevanja, misleći kako je sigurno teško dovoditi na gradilište sve što je potrebno kroz brojne hodnike, zaobilazne puteve kroz koje nije moguće unositi armature i tko zna što sve ne. No zatim su se radovi počeli privoditi kraju, drvenarija je djelomično zamijenjena onom odvratnom plastičnom, a umjesto da se pročelje ponovno vrati u izvorno stanje, osvanula su vrata (plastična, dakako) koja ništa ne povezuju. Uzdignuta su od razine ulice, pa sad samo čekam neko prigodno stubište uz pomoć kojeg će se uspinjati u prostoriju. Uredili su ga vlasnici dućana na uglu koji nosi slikovit naziv, preuzet iz Araličinog romana. Nikad mi nije bilo jasno zašto su ga tako nazvali, a sad proširuju dućan ponašajući se arogantno i bahato, kao i književnik poznat po svojim neprimjerenim komentarima.
Kako se formirati i sačuvati integritet, ostati miran, ne reagirati svaki put kad nas nešto pogodi, uznemiri, razljuti? Prolazim gradom i sve više ulica i mjesta izbjegavam. Ne mogu se suočavati s onime što vidim. Zapuštena, prljava mjesta, neumjesno preuređeni prostori, izbjegavanje svih postojećih pravila i zakona; sve je puno plastike, okviri dućana su izrađeni od tankih aluminijskih profila, boje su strašne i sve izgleda kao da pripada nekom drugom svijetu. Sjetila sam se osobe koja je odgovorna za mnogo toga, "stručnjaka" koji svašta zna ali je u međuvremenu zaboravio pravila struke. Jedino što vlada je bezakonje, pravila nečijeg džepa, nezasitni interesi pojedinaca koji žderu sve što im se nađe na putu. Ne mogu više čitati novine; ne slušam radio osim one britanske programe koji stižu preko satelita i ne opterećuju me s lokalnim problemima. Navečer nakon cjelodnevnog posla gledam neke serije, glupave probleme bogatih klinaca ili raskomadana tijela, sve samo ne nešto o čemu moram razmišljati. Na primjer, o fakultetu s kojeg je netko anonimno nazvao moju kolegicu i prijetio joj.
I tako stalno nešto. Nikad mira, gotovo svakodnevno doznajem nešto slično, prolazim kroz život i zamjećujem sve te nepravilnosti, slušam priče o nepravdama, o tome tko je sve umrežen u ono što čini dio naše svakodnevice. I jednostavno ne znam što činiti. Kako opstati, zaštiti sebe kako bih mogla raditi ono što znam i u čemu sam dobra; kako odgojiti dijete i omogućiti mu da zadrži ideale kad sluša kako sam mjesecima neplaćena za ono što radim, kao i mnogi drugi. Kako opstati u društvu u kojem se tepa kriminalcima, u kojem je mnogima svejedno što se događa, u društvu koje slavi "snalažljive", "dečke", sve te nabrijane prenapuhane tipove koji zagađuju sve oko nas. Ne sjećam se kad sam pročitala nešto pozitivno, kad je netko nešto lijepo rekao o drugome. I shvatila kako se svijet za koji sam nekad mislila da je beskrajan sveo na sobu u kojoj sjedim, pišem i nastojim ostati to što jesam. I dok to radim, nedostaju mi sivi mačak, i Mewica, u čijim sam tihim, sretnim uzdasima pronalazila neku vrstu utočišta. Onog koje mi pružaju dečki kad im dozvolim da vide ono što osjećam.

Unutrašnji krajolik

Vjerojatnost da će u trenutku dok skrećem prema prijelazu željezničke pruge dežurni skretničar spustiti rampu iznosi jedan prema milijun. Ovaj milijun je protiv mene, dakako, pa ponovno sjedim u autu čekajući dok se preda mnom konačno nije ukazala otužna smeđe obojana kompozicija naizgled bez ikakvog tereta. Prijelaz je posve izlokan, tračnice su utonule duboko i svaki put kad tuda prolazim pitam se ima li smisla iskušavati otpornost amortizera, osovina i tko zna čega sve ne. Čekanje da prođe vlak neobično je, kratko razdoblje koje kao da ne pripada ovom dobu. Nenadu ide na živce, htio bi da svugdje postoje podvožnjaci, nadvožnjaci, da se ne mora čekati. Za njega to nije tipično, inače nije nestrpljiv, ali ta rampa uvijek izaziva neku nervozu.
Na putu prema doma pokušavam unaprijed odrediti rutu, no nekako mi ne ide. Ne znam zašto se stalno krećem istim ulicama. Pokušavam u mislima odrediti koliko je neki dijagonalni prolaz kroz staru Trešnjevku racionalan, i evo me ponovno u obilasku, nekoj prividnoj sigurnosti kretanja prema jedinom cilju kod kojeg znam što me očekuje. Punim rezervoar u autu sve do kraja, što već dugo nisam napravila, razmišljam do kojeg će odredišta izdržati na putu koji planiramo. Oko mene ulice su relativno prazne; ovo je doba kad Zagreb diše drugačije, mirnije, ili mi se i to samo pričinjava? Teško je reći, jer prošlih sam desetak dana uglavnom provela zatvorena u kući shrvana vrućinom, niskim tlakom, nedostatkom kisika i latentnom tugom koju sam otirala poput znoja. No koja se, kao i znoj, stalno vraća.
U autu ne razmišljam o onom što sam s Ivanom i Irenom raspravljala ovog poslijepodneva - dok vozim ne mogu se skoncentrirati na veličinu fonta, uvlake, boldane podnaslove i ostale finese moje prve prave knjige. Sjedile smo u Ivaninom uredu na 17. katu tzv. rakete s kojeg se pruža zanimljiv pogled na južni dio grada i gledale prve printeve. Nisam se isprva mogla saživjeti ni sa čim, promatrala sam riječi s kojima sam bila u stalnoj vezi proteklu godinu dana i koje su mi danas djelovale nekako strano i daleko. Znam što želim, istodobno se pitajući hoću li to uspjeti u potpunosti ostvariti. No energija je dobra, Ivana puna nekog optimizma, Irena je osmjehuje na specifičan način dok promatra kako već pronalazim greške za koje sam mislila da ih nema.
Tekstovi, riječi, slova. Neizbrojivi. I ja - neubrojiva; negdje na razmeđu velikih poslova, dok se pitam kako ću sve to stići. Ta pokretna traka koja ne staje možda je jedini način koji mi omogućava da ostanem na površini, sjedeći u starom plavom stolcu koji se okreće, neudobnom i iskrzanih rubova. U njemu pišem samo ono što je vezano uz posao, plaćam račune i obavljam preobilnu korespondenciju. Iz njega nije lako ustati; osim težine ometa me količina papira razvrstanih u kojekakve hrpe. Sve ono za čim sam nekad žudila ograničeno je na taj kvadratni metar. Pogled mi je uglavnom usmjeren u ekran s kojeg stižu vijesti o onome što me zanima, i još više onome što uopće nije važno. Tračevi, dijete, ljubomorne scene, gluposti, laži - "novosti" nesmiljeno cure i najavljuju kataklizmu. Nema sredine, sve je "seksi" ili ne postoji.
Proteklih dana često sam puta razmišljala o J. O tome kako nije imala snage ustati, kako je željela ostati ležati pokrivena preko glave, dok ju je suprug svakodnevno izvlačio iz kreveta, gotovo silom odijevao i tjerao da živi. Irena kaže da je Omama isto bila depresivna, no meni se čini da je ipak prije bila melankolična, ili sam i to vremenom zaboravila? Nemam dojam da se nije željela ustati, sjećam se kako je održavala neke svoje rituale čak i u domu u kojem je provela zadnje godine života. Ležanje me gotovo automatski asocira na njih dvije, i možda je to jedan od razloga zašto se ne volim odmarati. Jer što ako jednom tako legnem i više nikad ne poželim ustati? Ako mi jedina aktivnost postane daljnje brazdanje mog unutrašnjeg krajolika koji sam ionako razorila do krajnjih granica.
Posve je tiho. Ne čuje se ni promet, ni tramvaji, ništa. Ležim otvorenih očiju, ne znam koliko je sati. Ubrzo začujem sjenicu s kojom je Nietzsche imao poseban odnos. Čujem kako nešto govori, no ne znam kome se obraća. Mogla bi se skrasiti negdje u našoj blizini, pomišljam, iako ne znam što bih s njom počela. Uskoro je odlepršala preko zida, i otad ju nisam čula. Ili sam spavala? Polako se uspinjem na kat; gore je još vruće. Jednolični ritam cvilenja podsjeća me da otac vozi sobni bicikl. Stric je dirnut pažnjom i stalno mi govori da ću ga razmaziti kuhanjem. Odmahujem, prolazim, nastojim se ne osvrnuti. Kuda god pogledam čini mi se da vidim sivi rep. I idem dalje.

Prazni zidovi

"Ne volim ispražnjene zidove", piše mi Ljerka. Slažem se, brisanje te fiktivne arhive objava s kojima zabavljam svoje društvo djetinjasti je način pražnjenja do kojeg ipak ne dolazi. No što drugo napraviti kad te zid svom silinom zaustavi, nego ga - barem u tom njegovom izmišljenom formatu - lišiti bilo kakvog sadržaja. Sjećam se svog profesora od kojeg sam mnogo toga naučila. Pričao mi je uglavnom o arhitekturi ponekad dodajući neku pojedinost iz svog privatnog života. Vjerujem da sam zahvaljujući njemu možda najizravnije shvatila što znači upornost i neodustajanje. Što znači imati vjeru i ustrajati u uvjerenju da je moguće pomaknuti planinu, ili nešto poput toga.
"Voljela bih kad bih mogla plakati prema unutra, da se to nikad ne vidi", kažem Nenadu ujutro. "Plakati treba prema van, to ti je dobro", odvraća dok mu tiho jecam u naručju i ostavljam mokru mrlju na bijeloj majici. Ne znam više što sam sanjala, znam samo da je Nenada probao ugristi neki pas koji je izgledao strašno, a ja sam ga branila. Probudio me osjećaj da Mew leži na mom boku, a Nietzsche uz noge, da se ne mogu pomaknuti kao što se i nisam nikad pomicala dok su oni spavali uz ili na meni. Noge su me često boljele, budila bih se ukočena, ne znam ni sama zašto ih nisam micala. Neka vrsta mazohizma, ili pokore, možda. "Misliš li da nas oni mogu posjetiti, još jednom doći?" Nema odgovora, samo ona upornost i neodustajanje me tjeraju na ustajanje, i već je gotova kava, odlazim pod tuš i krećemo u vrelinu dana.
Vruće je već rano ujutro, dok se muvamo po tržnici. Kuhanje pruža neku utjehu, mislim si dok prebirem po vrganjima kod nekih mladih frajera kod kojih još nikad nisam kupovala. S prodavačem iz Bjelovara dogovaram da mi izdvoji zrele marelice za džem, a na kraju uzimam i sve maline koje ima. Sve je toplije, niz leđa mi klizi znoj - "žene se ne bi trebale ovako znojiti", pokušavam objasniti Nenadu koji indignirano prati moje istraživanje po štandovima. U rukama su mi časopisi iz kojih provjeravam sastojke za večeru koju pripremamo idući tjedan. Jedva se više snalazim u tim desetinama izvora iz kojih crpim inspiraciju. Vrijeme nije jednostavno za kuhanje, nema više šparoga, artičoka, koromača, špinat je netragom nestao tako da neki senzacionalni vegetarijanski centerpiecevi ne dolaze u obzir.
I dok listam po časopisima, znalački odabirem neke zanimljive salate i dogovaram svježu ribu promatram ljude oko sebe. Još uvijek uspijevam sve to činiti istodobno; gledati ljude koji hranu biraju po nekim posve drugim kriterijima, starije žene loših frizura i zapuštenih tijela koje se guraju i često me udaraju kolicima, muškarce koji kupuju prvo na što nailaze. Zbog vrućine se ne osjećaju se mirisi, crveni suncobrani pojačavaju sparinu i na kraju mi je svega dosta. I kuhanja i časopisa i planiranja večera i preskupe hrane i suženog izbora onog što mi treba.
Zavlačim se kod Mile, pričamo kratko, njezin je interes za ljude neobičan, osobit. Sklupčana na klupi čekam da boja postane ono što je zamislila, uređujem jedan prijevod za mamu, i nemam mira. Slike naviru nesmiljeno, i po tko zna koji put pitam se što raditi, kuda usmjeriti energiju, što raditi s ljubavi koja je izgubila uporište?
Utapam se u bezveznim filmovima, gledam kako je neka Julie postala poznata po blogu u kojem je opisivala iskušavanje francuskih recepata koje je za Amerikance modificirala Julia Child. Simpa su mi scene njenih ludovanja u premaloj kuhinji u kojoj uvijek nešto nedostaje. Odmah sam se prisjetila koliko sam puta nervozno otjerala sve od sebe kuhajući nešto komplicirano, u čemu mi nitko nije mogao pomoći. I tako u duhu tih pojednostavljenih saznanja nižem jelo za jelom, kuham povrtni temeljac u koji dodajem lijep komad grdobine koji smo danas dobili od naših prodavača ribe; pripremam trlje, preslagujem frižider, radim upside-down kolač s trešnjama za koji Nenad i Ivar kažu da izgleda bolje nego u časopisu. Stan miriše na maline od kojih kuham Ivarov omiljen džem; odgurujem tugu, trčim stepenicama gore-dolje i pripremam se za novu navalu posla koja počinje već sutra. Studenti prihvaćaju ocjene, Maja čeka preporuku, Andy tekstove za prijevod. Amira strpljivo sluša moj ispad nemoći, nema se tu što dodati. Hodamo, dišemo, peremo se, jedemo, spavamo, odlazimo na lošije ili bolje izložbe, srećemo prijatelje. Vrijeme čas stoji, čas prolazi prebrzo. Tko sve ovo čita?

Metenje

Dok se spuštamo niz Antunovac, Nenad me čvrsto drži za ruku. Nekad smo često tako hodali, držeći se za ruke; posljednjih godina taj mi je dodir potreban kad sam sama, tužna, kad mi je potrebno da me vodi, pridržava, da bude sve ono što je uvijek bio. Kraj mene, za mene. Večer je bila ugodna, vjetar točno onoliko prisutan da osvježi ono što je još ostalo od dana. Nikad nisam osobito voljela ponedjeljke, i na žalost ponovno sam se uvjerila da za to postoje razlozi. Kod Nataše je ugodno, u stanu je lagani propuh, taman da nas osvježi dok razgovaramo o uvijek istim temama, roditeljima, djeci, poslu, Spominjemo iste ljude, naše je društvo relativno malo i svi se znamo već godinama, jedino nisam sigurna znamo li sve ono što bismo trebali znati. Sami smo s njom, stojimo na terasi i gledamo lijepi vrt koji su uredili kad su se preselili u obiteljsku kući. Niz crvenih javora zasađen je uz puteljak popločen ukrasnim kockama. Na prijelazu iz jednog u drugi dio vrta je cedar koji smeta jednom javoru da dosegne istu visinu kao i ostali. U stražnjem dijelu vrta razno je cvijeće i stabla koja su "naslijedili" od bivših vlasnika. S oraha su popladali zeleni plodovi za vrijeme posljednje oluje koja je poharala velik dio grada. U samom uglu vrta prije nešto više od dvije godine sahranili smo Mewicu, negdje blizu njihovog psa. Od ponedjeljka uz njih je i Nietzsche. Baš zato mrzim ponedjeljak, jer je upravo tog dana umrla Mew od posljedica dugotrajne bolesti. Nietzsche je imao "samo" lošu sreću. I tako to biva. Pitala sam tog popodneva Natašu gdje odlazi sva ta ljubav koju osjećamo prema njima; kako je moguće arhivirati ono što smo imali i što je nestalo u trenutku da se više nikad ne vrati?
Kuća je zastrašujuće prazna, nije me dočekao kičasto se umiljavajući i izvijajući po dvorištu. Nije se popeo na auto da se na krovu provoza par metara poput nekog neobičnog, živog ukrasa. U samoći, nakon treninga, ostala sam dovršiti ono što sam danas radila. Perem vrata koja vode u hodnik-biblioteku, metem tragove breze, sitne trunčice koje nesmiljeno padaju sa stabla po kojima se valjao i kasnije ih donosio u krevet. Metem kao da mi je to zadnje, kao da svakim pokretom metle postajem snažnija, kao da ću s tim besmislenim iscrpljivanjem zaboraviti na trenutak što osjećam. Nema milosti, prašina mi se lijepi za noge, dvorište blista, vrata se sjaje a ja sam sve jadnija. Razmišljam o onome što sam doživjela u veterinarskoj ambulanti, onu bešćutnu, odvratnu ženu koja umjesto da mu pomogne optužuje mene. Ne mogu zaboraviti taj nevjerojatan osjećaj tuge, nevjerice, samoće u maloj ordinaciji dok se oko mene događa tko zna što, dok iz stražnjeg prostora čujem grube riječi žene koja bi trebala pomoći, no to ne čini. Nakon nekog vremena donijeli su ga pred mene, jedna od mlađih veterinarki pokušava mi pružiti riječi utjehe, prenosi mi ispriku vlasnice. No za sve je prekasno, njegova predivna glava više ništa ne vidi, i ja samo sjedim. Nikad nisam dodirnula mrtvo tijelo. Kad mi je umrla baka, medicinska sestra koja ju je došla obići obrušila se na mene kako sam mogla propusiti trenutak kad je umrla. Oči su joj ostale otvorene i ja sam godinama osjećala krivnju zbog toga. Stavljam ruku na Nietzschea, njegovo je tijelo još uvijek toplo i meko; gdje je otišlo sve ono što smo osjećali? Postoji li neko mjesto u koje se pospremaju osjećaji, u kojem počivaju doživljaji koje smo proživjeli?
Kod Nietzschea i Mewice zasadila sam jednu lijepu biljku koju sam naslijedila od bake. Ima srcolike mesnate listove iz kojih po ljeti izrastu plosnati sitni ljubičasti cvjetići. Činilo mi se da je to način da uz njih zadržim dio sebe, da barem mali dio sa svoje terase i prostora koje su voljeli prenesem tamo gdje više nismo zajedno. Metem, perem presvlake jastučića, saugam, pospremam. Mrtva sam od umora, i svejedno mi nije lakše. Pred očima mi je lice one žene koju nikad neću zaboraviti, kojoj jedino želim da joj jednom u životu netko vrati istom mjerom. No pitanje je može li uopće nešto prodrijeti do tog ledenog, bezosjećajnog srca.
Danas smo ispratili i Toma. Glazba je bila loše izvedena, iako dobro odabrana. Neprikladne riječi oproštaja, strašna zapara, udaljen grob. Poslije podne zaspala sam od svega, isključila se tek toliko da steknem snagu za dalje. I što sad? Kuća je očišćena, rublje oprano, prozori sjaje. Radna soba posložena i spremna za novi zadatak. Ugovor je potpisan, jedino autori o kojima će biti riječi neće imati privilegij da ono što će o njima biti napisano Nietzsche provjeri u jednom od onih svojih sjedenja pred ekranom, dok me upozoravao da je dosta rada i da se ponekad treba malo odmoriti. Možda je najbolje da sutra kupim novu metlu. Iscrpljivanje je trenutno jedino što mi preostaje.

Kao na pokretnoj traci

"Ništa nisi napisala", kaže mi Nenad. "Plastični svijet je zadnje." Više ni sama ne znam što je zadnje; nakon što sam dovršila knjigu i predala ju drugima da na njoj rade ono što treba osjetila sam kao da mi je netko iz glave izvukao matičnu ploču, ili nešto slično tome. Ostala sam bez dijela podataka, neću reći inspiracije jer ona je, barem za mene, jednim dijelom pitanje upornosti i discipline. Enivej, umjesto toga usredotočila sam se na čitanje, svladavam neke dugotrajne rasprave o poziciji subjekta i objekta; bakćem se s percepcijom, značenjima, i materijalima. Pokušavam u sebi napraviti mjesta za jednu drugu temu prije nego krenem na novi velik zadatak.
Moju savršenu sliku u koju gledam ometa neka mala muha koja svako malo slijeće na prozor i kvari mi pogled na lavandu, brezu, oblake i onu smiješnu praznu fasadu tvornice koja je ponovno uhvatila popodnevno zapadno sunčevo svjetlo. Tek povremeno čujem tramvaj kako prolazi Ilicom i neki mali avion koji je možda dio prazničnih zbivanja, tko će znati. Na zidu preko puta kauča promijenili smo dvije slike; Picelj i Knifer trenutno nisu nigdje, a na njihova mjesta došla je neobična mala slika Kate Mijatović premazana gustim nanosom voska ispod kojeg se nazire stranica novina. Nenad je "ničim izazvan" popravio jednu instalaciju Bane Milenkovića koju je objesio na postojeći čavao. Uvijek je bio sklon poslovičnim rješenjima, pogotovo kad je u pitanju stari zid naše sobe, koji nisam dala urediti i izglačati zbog želje da u njegovim neravninama i nesavršenostima zadržim nešto od karaktera djedove radionice. Čudne odluke, tipične za mene.
I tako, nakon svih nevremena, oluja, neprestane kiše ponovno je sunčano. Prije neki dan prolazila sam centrom i zbrajala srušena stabla. Platana pred Arhitektonskim, zeleni val, stablo preko puta HNK, Rudolfove; posljedice su bile strašne. Doduše, u nekom svom čudnom raspoloženju više sam se saživjela sa stablima nego stradalim autima, ali što mogu. Nitko nije savršen, ponajmanje ja. Neobično je vidjeti stablo koje je snažan vjetar iščupao iz zemlje. Korijen platane u Kačićevoj bio je plitak, površinski. Ostao je par dana stajati na maloj zelenoj površini svjedočeći o svojem ipak prekratkom trajanju. Stajala sam pored njega ruke položene na deblo. Imala sam dojam da je još uvijek bilo toplo, no jesu li stabla uistinu topla poput tijela? Bilo kako bilo, bavili smo se posljedicama nevremena i barem nakratko zaboravili na slijed loših vijesti koje se slijevaju s ekrana. Zasićenje je potpuno, više uopće nisam u stanju otvoriti novine jer iz njih ionako samo ispadaju reklamne slike jeftinog raskomadanog mesa i groznih sokova iz golemih plastičnih boca. Red broševa, red stražnjica, ispovijedi prevarenih i osvetnički raspoloženih ljudi. Besmislene smrti na cestama, prevare, stotine milijuna koje smo jedan dan Nenad i ja probali zamisliti i ubrzo odustali. Događa li se igdje nešto dobro? Sve što se zbiva u istom je trenutku na zaslonu naših računala i čini se kao da nam je svijet na dlanu. Nema mjesta do kojeg ne doseže googleov pogled; sve je arhivirano i dostupno na nekom od preglednika. Istodobno mi se čini da je prostor oko mene sve manji, da je ta protežnost svijeta neka imaginarna kategorija koja me se ne tiče, iz koje ne dobivam ništa vrijedno.
I tako iz svoje uobičajene pozicije skupljam snagu za dalje. Lozu smo morali već porezati jer je kao i obično počela divljački rasti. Neke druge stvari morat će pričekati, ne znam baš da će vrijeme biti bolje, ali trenutna situacija nekako nas je zaustavila. Osjećam ponovno nemir, nešto me iznutra pokreće, no nisam još uvijek sigurna o čemu se radi. Zasad zbrajam što sve mora biti dovršeno u iduća dva mjeseca, čitam, ponovno počinjem slagati ono što će mi trebati. Poslovi dolaze kao na traci, no umjesto neke alatke pomoću koje bih u tvornici spajala dijelove moja je traka mnogo zahtjevnija, iako to mnogima tako ne izgleda.
Iz gornjeg stana dopire deranje mog oca koji nikako ne pronalazi svoj mir. Obitelj je čudna kategorija, nesvladiva u nekim trenucima. Osjećam njihove godine, slažu se poslovi koje je potrebno obaviti umjesto njih. Više ne znam gdje da sve to smjestim, no zasad ne činim ništa posebno. Sjedim na kauču, čitam i slušam Nenadov izvještaj o malinama, prodavačima voća i tko zna čemu. Skupljam snagu za naporna vježbanja koja mi pomažu da ostanem disciplinirana i odgovorna. Ostalo će se već nekako srediti.

Plastični svijet

Kad sam bila mala, svijet je bio mali. Sve je bilo tu, oko mene, na Kegliću je dva-tri puta tjedno funkcionirala mala tržnica; za veću kupovinu odlazili smo na Mali plac i do njega se vozili tramvajem. Da, to su svega dvije stanice, ali je za moju baku iz nekog razloga to bilo dovoljno da se vozi, a ne hoda. Boce u kojima se prodavao jogurt bile su staklene i ponekad nam ih je donosio visoki muškarac teškog koraka, čija je odjeća imala specifičan miris na štalu, krave i mlijeko. Istina, nikad nisam bila u štali, selo mi je nepoznanica, ali tako su mi govorili pa sam na kraju i povjerovala. Škola je isto bila blizu, i Omamin stan u koji sam ponekad odlazila prespavati. Slagala je za mene mali priručni krevet presloživši jastuke kauča. Bili su zeleni s relativno duboko ušitim gumbima tako da se činilo kao da su složeni iz više manjih četvrtastih jastuka. Nisu bili osobito udobni, ali to nije bilo važno. Voljela sam kad mi je kuhala njenu verziju umaka bolognese neobično usitnjenog mesa. Radila je i šnenokle, vjerojatno jedino slatko koje je znala prirediti. Sama ga ne radim, za to je ponekad, na žalost rijetko, zadužena Amira.
Dio po kojem smo se kretali svodio se na par ulica. Mamina prijateljica koju smo ponekad posjećivali stanovala je u Primorskoj, a u Vodovodnoj je u malom stanu u prizemlju živjela Vinka. Čak i dok sam bila dijete bila je manja od mene, sitna, sijede kose, neobično draga. Zvali smo je tetom iako nam nije bila u rodu; nju je djed skrivao za vrijeme rata da ju ne odvedu u logor, ali to sam doznala mnogo kasnije. Iz njezinog stana klasicistički je crni stalak za cvijeće u obliku kaneliranog stupa koji i danas držim u radnoj sobi.
I kad smo ljeti odlazili u Berlin, kretali smo se unutar zadanog perimetra; ne sjećam se nekih iznenađenja na koja smo nailazili kasnije, sami. Ceste su bile uske, vozilo se sporije, a automobili su imali limene karoserije. Ne mogu reći je li bilo bolje, jer usporedbe tog tipa ne govore mi mnogo ni o tome kako je bilo niti o tome, kako je sad. Ali lim je bio - lim, boce za mlijeko i jogurt staklene, a mnogi okusi intenzivniji od ovih današnjih. Sjećam se da je sve nekako dulje trajalo, i pitam se kad se to promijenilo.
Za vrijeme današnje vožnje biciklom na koju sam se uputila nakon deset sati sjedenja i pisanja, promatrala sam grad koji više ne poznajem. Pločnici su neravni, prepuni rupa i zakrpa koje je nemoguće izbjeći. Sve ono što se nekad činilo veliko postalo je malo, zagušeno i nezanimljivo. Kuće koje sam počela otkrivati kao dio neke lijepe, osmišljene gradske cjeline u međuvremenu su se počele osipati; na mnogima su plastični prozori koji samo podsjećaju na stare originalne okvire. Klaićeva koju poznajem napamet prašnjava je i uz jedan njezin dio stoje neki pijanci koji često dobacuju gluposti. Ostala je jedino pekarica Kos, svega ostalog više nema, ili se promijenilo na gore. Fotoradnja koja je prije mnogo godina pretvorena u videoteku više ne radi, tapetar više ne iznosi smiješne, ne osobito lijepe kaučeve na ulicu da ih pokupi kamion. Frizer kraj Omamine kuće je zatvoren, prizemlja su oblijepljena naslagama reklama, odbačenih papira, ili su jednostavno prepuštena propadanju. Istu sliku gledam gdje god se okrenem. Po kantama za smeće premeću pijanci, beskućnici, ponekad ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda osim plastičnih boca za kojima tragaju. U ovo doba prevrtanje smeća popraćeno je nesnosnim smradom, a vrućina koja vlada zadnjih dana samo pojačava užas pokraj kojeg svakodnevno prolazim. Kante su plastične, kao i boce iz tko zna čijeg smeća. Vreli vjetar napuhnuo je neku plastičnu vrećicu koja putuje uz mene. Nemam više dojam o veličini svijeta. Vozim se preko grada samo po ulicama i prolazima koje dobro poznajem, jer svaka improvizacija nužno završava na mjestima gdje ne želim biti. Vozim se po nasipu kraj trkača, šetača, nesvjesna prostornih odnosa. Ne mogu procijeniti udaljenosti, sve se čini malo i kratko, a opet je toliko veće nego što je bilo. Prolazim kraj Ružićeve Mačke i Ujevićkinog Trkača, puteljak na nasipu je prašnjav, a mušice nemilosrdno ulijeću u oči ili se lijepe za znojnu kožu. Nema sredine, proljeća koje postepeno jača prema ljetu - prijelaznog doba u kojem se navikavamo na vrućinu koja će potrajati.
U gornjem stanu provjeravam klimu (koja je isto plastična), pokušavam urazumiti oca koji više nema živaca ni za što, pa ni za sebe samog. U velikoj sivoj tegli u stražnjem dvorištu, u koju sam presadila bor koji je Nenad kupio prije par godina, sa zebnom promatram što se događa. Nemam dojam da će bor preživjeti, a kad sam to prije par dana spomenula za ručkom, Ivar je to doživio dosta dramatično, uvjeravajući me da će ga presaditi na Jelenovac. I vrba bi već trebala imati mnogo veću krošnju, nešto se i s njom događa, no ne mogu sve to dovesti u red. Ponekad treba pustiti da bude kako jest. Pa stoga s kompom (plastičnim) u krilu sjedim i slušam emisiju na radiju koju je uredio Ivar. Mnogi kažu da se povijest ponavlja; rekla bih da ponekad napravi krug i poveže ono što se može povezati. Djetinjstvo sam provela slušajući roditelje kako pripremaju emisije za radio, jazz je prašio svakodnevno sve dok ga nisam više mogla slušati. Trenutno mi ništa drugo ne preostaje - sjedim, pišem, mačak se umiljava oko mene nakon što je danas bio kažnjen zbog svojih nepodopština i slušam što Ivar sluša. Povijest se ne ponavlja, samo je povezala u neku labavu cjelinu ono što je bilo s onim što je sad. I ne zvuči loše.

Istodobno

U tegli ispred mojih prozora u kojoj raste mala vrba, u vrećici stoje dvije plastične teglice s maćuhicama; jedna je ocvala i čini se da više neće dati nijedan cvijet, dok me druga uporno veseli s malim i nježnim bijelim cvjetićima koji izgledaju kao da gledaju u mene. Ljudsko lice koje prepoznajem u njima ostalo mi je u sjećanju još od Alise. Voljela sam taj crtani film i nju onako malu, pomalo bezobraznu među cvijećem s kojim je razgovarala. Dvije teglice kupljene su istodobno; istodobno dobivaju vodu, i sunčevo svjetlo. Kupila sam ih da ih zasadim kod Mewice, ali nekako se sve izjalovilo; padala je kiša, nije me bilo, dani su prolazili, a Nataša i ja nikako se nismo mogle dogovoriti kad da dođem. Ostale su kod mene i svakodnevno me podsjećaju na nju.
Sjedim na wc-u i istodobno čitam novine i recepte iz mog omiljenog gastronomskog časopisa - razgovor s Irenom u kojem govori o novoj knjizi i svom poimanju svijeta u kojem više nitko ništa ne zna, iako mnogi sve znaju; i recept o "krunidbenoj piletini" koju sam obećala Ivaru. Pokušavam zamisliti okus, no to je postalo nemoguće. Godinama ne jedem meso i posve sam izgubila odnos prema njemu; povremeno, kad je nemoguće izdržati njegove kritike odlučujem se pripremiti nešto što neću probati. Istodobno razmišljam o onome što govori, o svijetu u kojem više nema mjesta za stvari, za sjećanja, sporost i neodlučnost, za premještanje stabala na što su bili prisiljeni - promatrajući njezin portret snimljen u parku blizu naše kuće. Obukla je zeleni šal koji je obasjao njezino lice jednim svježim, otvorenim svjetlom; s drugim okom zurim u recept i ploške manga koje će sutra, preksutra upotpuniti to neko jelo.
Izlazim iz tuša i promatram se; nije mi jasno kako je moguće istodobno imati toliku razornu energiju, i neaktivnu štitnjaču koja utječe na to kako izgledam, kako se osjećam. Slušala sam danas Jelenu kako viče i broji korake s male pozornice ispred mene. Bacala je karte i zbrajala koliko ćemo ponavljanja napraviti skačući iz čučnja, dižući noge, radeći sklekove; istodobno mislim kako je nemoguće napraviti toliko ponavljanja dok vježbam kao da je to posve lagano i ne zahtijeva neki poseban napor.
Danas u autu promatram svoju mamu koja sjedi straga i govori tko zna više o čemu. Ne mogu je više slušati; istodobno, odgovaram na neke gluposti kontrolirajući svoje posve oprečne osjećaje. Istodobno ju razumijem i bijesna sam na nju; nemoćna sam shvatiti što je postala, zašto je do toga došlo. Kroz glavu mi prolaze slike - ljudi s kojima su se družili, ploče koje su slušali, mjesto gdje je stajala pisaća mašina čiji sam zvuk slušala čitavo djetinjstvo. Istodobno ju smještam u kolica i unosim ih u kola; teška su i nije mi lako - u isto vrijeme se čudim dok ih gotovo u jednom pokretu smještam u prtljažnik i manevriram s tim prevelikim autom po uskim bolničkim prolazima.
Na izlazu iz fitnessa susrećem Andreja; razgovaramo dok istodobno pokušavam osvijestiti što još trebam napraviti. I tako je to svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Gdje god da se nalazim, nalazim se još negdje; što god da radim, radim barem još nešto - slažem suđe iz mašine i odgovaram na mailove (istodobno prepričavajući Nenadu i Ivaru sve što sam doživjela ovog jutra); perem, pišem, čitam; ponovno pišem. Slažem hrpe knjiga s kojima sam trenutno gotova, koje ću odložiti barem na neko vrijeme dok istodobno znam da mi već trebaju, iako ne znam točno zbog čega. Istodobno čitam Musila (da, ostalo mi je još 50-ak stranica koje nikako da dovršim), Irenu, Schamu, novine, Time i poneki stari Vogue koji više ne kupujem jer štedim. Dok dovršavam posljednje poglavlje knjige, istodobno slažem prijave na natječaje, pripremam skripte za studente, razgovaram na telefon koji sam zaboravila isključiti, pijem kavu. Istodobno sam sretna i žalosna; u istom trenutku sam ovdje i tamo gdje želim otputovati, gdje se nadam da ćemo otići. Istodobno sam sve i ništa; sretna, sama, histerična, ljuta, u suzama, bez zraka, bez energije ili u punoj snazi. Istodobno pišem post i slušam što mi Nenad govori; u istom času slušamo White Spripes dok razmišljam o super de luxe Stonesima koje sam mu kupila i koje je kao hrčak odnio u atelijer gdje ih istodobno i sluša i gleda. Istodobno su otvorena četiri kompjutora, dvije boce vina, šest vrsta sireva. Istodobno sam ovdje i tamo gdje sam bila, kad me nije bilo.