Opservacije

U autobusu u kojem se vozim nakon ne znam koliko godina, na susjednom sjedalu u djedovu krilu sjedi djevojčica. U ruci joj je plišanac (ne, nisam nostalgična, iako moram primjetiti da je velika kutija ispunjena plišancima koje je Ivar godinama dobivao još uvijek pohranjena u spremištu); lav, kako mi se čini, možda onaj iz Lion Kinga na kojem sam, kao i na mnogim sličnim crtićima, potajno brisala suze. Spremili su se u Zoološki vrt hraniti foke, i ne mogu a da se ne osmjehnem dok u vožnji potiho imitiraju glasanje tih prelijepih životinja kad iščekuju hranu. Doduše, isto tako ne mogu ne prisjetiti se sebe male, tko zna koliko mi je bilo godina, kad sam u starom, derutnom i žalosnom zagrebačkom Zoou pokušala dati ribicu foki koja je skočila na ogradu i "potrčala" za mnom. Danas mi je to smiješno, no tada sam se preplašila i rasplakala - to je slika koju je snimio moj otac i koju automatski povezujem s tim mjestom. Dugo godina nisam mogla otići u Zoološki zbog njegova zastrašujućeg stanja, onog vuka uz ulaz koji je polulud hodao lijevo-desno po svom malom, na sreću odavno napuštenom kavezu. Ostalo je to kao jedno od onih mjesta koja vremenom napuštamo, u kojima ne stječemo nikakva nova znanja ni iskustva, u koja nemamo potrebe vratiti se čak ni da bismo vidjeli Knuta (koji više nije ni mali, ni bijeli, ni nježan, kaže Ivar).
"Spreman za živi zid" - piše na majici jednog debelog muškarca koji se vozi u autobusu. Ne volim taj prisilni društveni bonding, kad sam zatvorena u malom prostoru s ljudima osluškujući što govore i promatrajući kako se ponašaju. Sprijeda ulazi pijanac koji pjeva neku glupavu pjesmu, a ljudi se osmjehuju kao da je to simpatično. Kakvo je to društvo koje tolerira pijance koji gnjave ostale, a ne reagira na tolike nepravde, nepravilnosti, grubosti i ostalo? Preda mnom stoji muškac istetoviranih podlaktica, ukras je odavno razliven i teško čitljiv, neka Anita očito mu je svojedobno "ukrala" srce. Ostalo je neizbježno srce sa strelicama i mutan, jedva čitljiv crtež koji podsjeća na košnicu.
"U Zagrebu kažu, Mamići lažu" nalijepljeno je na ploču tramvajske stanice. Slutim da su to učinili po čitavom gradu. Bože, zapravo bi mogli oblijepiti cijeli grad, ne bi bilo dovoljno ploča za sve one koji lažu, iskorištavaju situaciju, muljaju, skloni su prijevarama i svemu onom ostalom što naši očito vole, kad im i dalje tepaju. Na naslovnicama novina ponovno svota od nekoliko milijuna kuna koju je netko pronevjerio. Kad bi barem dio tih sredstava bio vraćen, nedostatak u proračunu zasigurno bi bio manji. Ali, tko će to učiniti? Nema političke snage, volje, mudrosti, uzima se samo onima koji nemaju ili ne znaju kako je glasačka moć u njihovim rukama daleko veća nego što im se čini.
"Hm, očito ti je jučerašnji dan bio toliko ispunjen događajima da si ih sve morala opisati; nema onih tvoji opservacija na koje sam navikao." Dragi Robi, kad bi stalno pisala o onome što stvarno vidim, što toliko često osjećam, bilo bi to "teško" štivo. Enivej, odlazak na vožnju i trčanje po nasipu nekako su izvukli jučerašnji dan. Doduše, trčanje je bilo sporo, uz Nenada na biciklu koji me potajno snimio iako sam mu to izričito zabranila. Tko želi vidjeti uspuhanu, ne osobito brzu sredovječnu ženu koja, kako Jelena slatko kaže, "posrće" po nasipu? No zadovoljna sam, čini mi se da se danas može bolje pisati, da je ponekad dovoljno otresti znoj s lica, podići broj otkucaja i ući u onu zonu kad je sve ostalo nevažno, kad se jedino broje koraci i puls.
Trčanje je problematično jer onemogućava razmišljanje. Bicikl je posve drugačiji, jer dok vozim često mislim o mnogo čemu, kombiniram, preslagujem, donosim neke zaključke koje poslije koristim (ili ih zaboravljam). No trčanje je vrsta borbe sa samom sobom, s dolaženjem do daha, s otporom koji pružam sama sebi ne zato jer ne želim, nego ... tko zna zašto. I tako me sve pomalo boli, ali nema veze. Navikla sam na tu vrstu boli, iako s vremenom primjećujem kako oporavci sve dulje traju. Dok pišem, ostavljam otvorene sve programe i stranice, mailovi "cure", a na fejsu se gomilaju više ili manje zanimljivi komentari. Zapravo, uglavnom su glupavi, tek ponekad netko "nabaci" nešto vrijedno čitanja. Preko nekih profila do mene stižu fotografije ljudi koje sam poznavala, s kojima smo nekad bili povezani. Prijateljstva! Kao da imaju rok trajanja, jer ona u koja je mnogo uloženo ne moraju nužno trajati. Poneka lica vremenom su mi postala nakaradna, dok ih gledam ne osjećam više ništa osim tuposti prema vlastitoj, u prazninu uloženoj energiji. Svako malo neko lajka ono što napišem - o mačkama, ekologiji, nepravdama koje je moguće ispraviti, umjetnosti, kuhanju. Uvijek sam se mogla uživjeti u tuđe probleme, ponekad osjećajući fizičku bol onih kojima je potrebna pomoć. Pitam se, treba li meni pomoć? Ili je terapija pisanjem dovoljna? Jučer, kad smo navečer zajedno - ja, još uvijek crvena u licu i Robi, na kojem se naravno ništa nije vidjelo (ali nije trčao!) - ušli u dvorište, potiho smo priznali kako nam strašno nedostaje Nietzsche. "Istina, sad bi vrata bila obilježena", rekao je Nenad; "To nije važno, ne bi bilo ove praznine", odvraćam nastojeći što prije prijeći tu udaljenost koju je ispunjavao svojim nesvakidašnjim mačjim životom.

Sam svoj majstor

U načelu, sve je trebalo biti vrlo jednostavno, ali kako to u životu biva ispalo je komplicirano. Oko nas je priličan kaos, mislim - ne baš pravi kaos, ali za mene je i ovo dovoljno. Nenadov atelijer ima rupu u stropu, a još nekoliko morat će ih biti napravljeno kako bi se izbjegla kondenzacija. Susjed sa stražnje strane i dalje svakodnevno buši nešto po zidovima; star je i jako bolestan i Nenad je već nekoliko puta bio kod njega, provjeravajući kad će biti gotov. No, ništa od toga. Štema po par minuta, tek toliko da pokaže da je još živ, daje glas od sebe u stanu za koji uopće nismo sigurni da će jednom u njemu moći živjeti. Susjedstvo se mijenja, ono što su nekad bile radionice postaju stanovi, sve je tiše i mirnije, ili se barem tako čini. Kamensko preko puta umire, no susjed koji je u sve jako upućen kaže da nitko nije pokazao interes da na toj golemoj parceli nešto radi. Još smo mirni, no dokad, pitam se. Ima li uopće nade da se preko puta nas ne dogodi neka tragedija? Teško, u ovom gradu nema mjesta za nadu.              

Dok pokušavam pisati do mene dopiru zvukovi - Nenad buši rupe u malom spremništu gdje će konačno doći police. U Furniru smo bili dva dana za redom, prvo za narudžbu, zatim po police, pa zatim ponovno jer je krivo mjerio. Danas smo ih konačno pokupili, skraćene, i ponovno ne stanu. "Pa zar ne vidiš da se zidovi sužavaju prema dnu, ja to vidim s ulaza." Češkao se po glavi, lupao vratima, bio ljut na sebe a ja nisam mogla likovati. Ionako će te vražje police morati skraćivati ručno, svaku posebno; čak je i susjeda angažirao da mu dođe pomoći pa nema smisla da mu još ja zanovijetam. A u dvorištu čeka naše novo stablo koje treba presaditi. Za vikend ćemo se naraditi ko ludi, i najgore je kad se s biljkama bavi netko nervozan i ljut.
Ta Čanićeva izvor je neprekidnog posla. Stalno se nešto događa, dolaze i prolaze majstori, uspinjemo se i spuštamo stubama, sređujemo što sve treba, pomažemo, slušamo, i potom sami među sobom komentiramo. Slavimo Čučekov rođendan, skromno, s jednom finom paštom i čašom vina, jer on ionako ništa ne traži. Teško ga je slušati, govori otežano zbog loše zubne proteze koja mu smeta i pri jelu i pri razgovoru. A on se neminovno vodi oko svih recentnih nepravdi i njegovog specifičnog načina kojim bi sve riješio, kad bi imao mogućnosti. Smijemo se zajedno, jer znamo da je to nemoguće. No mene zanima više, htjela bih doznati što je mislio dok je u koloni prolazio selima i  bespućima, negdje skoro do rumunjske granice. Kasnije na karti pratim taj put sve do Vršca za koji uopće nisam znala da postoji. "Ništa nisam mislio, samo sam išao." Promatram ga dok priča, dok mu se usne kreću u neobičnom ritmu kod kojeg je teško razlučiti govor od hranjenja. Zapisala sam taj put, ne znam je li u stanju pronaći u onom svom neredu ono što je jednom pribilježio.
Imam potrebu doznati što više, osvijestiti detalje iz njihovih života koji možda nisu nešto posebno, jer sličnu su sudbinu mnogi prošli. No iz iskustva znam da kod njega nema pretjerivanja, nepotrebne naracije koja će zadiviti slušatelja i izazvati sažaljenje. Tek činjenice, iznesene nekako šturo. Na posve drugačiji način od onoga kako ja doživljavam stvari, s mnogo detalja i sitnica koje inače ostaju nezapažene.
Koliko to još možemo izdržati? Neprekidno imam dojam da je potrebno usporiti, no posla ima nevjerojatno mnogo. Teško se prisiljavam na pisanje, teme su naporne, osjetljive, materijal zanimljiv ponajviše zbog svoje likovne bezvrijednosti i posvemašnjeg nepoštivanja javnog prostora. I koliko još takvih tema slijedi. Možda je problem u tome što vrlo dobro znam kako će izgledati iduća godina i pol, jer više nema mjesta (a ni vremena) za iznenađenja. Ah, kako brzo nestaju oni talozi koje sam nakupila tijekom putovanja, poput sipljivog treseta koji ispire kiša. Vjerojatno zato uporno šaljem Nenadu razne informacije o onome što se događa i trebalo bi otići vidjeti. Venecija, Nizozemska, planovi, nadanja. S jednog putovanja na drugo; iz jednog posla u drugi, bez odmora, predaha, odmaka. Već sama pomisao na vikend ispunjava me laganom histerijom. Biljke, kuhanje, tržnica, nigdje vremena za nas. Idem potražiti trenutni mir, barem do jutra.

Sasvim obična nedjelja

Kao što smo se nedavno uvjerili, polja u Francuskoj i Njemačkoj obrađena su sve do ruba cesta koje prolaze pokraj njih; sve djeluje iskorišteno, svaki pedalj ima svoj smisao u nekom odavno definiranom redu kojem očito ne pripadamo. Imponira mi to što vidim, osjećam do koje je mjere potrebno u razumijevanju tuđe kulture i svega što ju sačinjava. Jer, nije sve u muzejima, zar ne? Mnogo toga vidi se na ulici, pokraj autoputa, tamo gdje nema reklama koje zagađuju pogled i pretvaraju nas u potrošače kojima ništa drugo nije preostalo nego buljiti u glupave slike; slike koje nas uvjeravaju u neophodnost nekih proizvoda.
Tik pred ulaz u Zagreb nailazimo na neizmjeran niz golemih plakata koje je Zapad odavno odbacio iz svojeg okoliša. Dućani lošeg namještaja, zatim lanac koji prodaje jeftine prehrambene proizvode, neizbježni teleoperateri i između njih mala, nezamjetna ploča koja označuje ulaz u Zagreb. Prostor u kojem se krećem ispunjava me ogorčenjem. Kao da nema ničeg pozitivnog, ničeg što bih poželjela zadržati u sjećanju. Jelena me dočekuje s porukama sličnog tona, nakon iskustva u Engleskoj. Kako se naći u situaciji koju je nemoguće promijeniti, osim ostajanjem u kući i što rjeđim izlaženjem?
Ipak, odlučujemo se prošetati. Odlazimo na Jelenovac, pa sve do spoja s Vrhovcem, zatim do Šestinskog vrha, Prekrižja i preko Pantovčaka natrag. Dok prolazimo nekom uskom cestom, mladi jelen pretrčao je s jedne strane šume nestavši a da se nismo ni snašli. Zvuk njegovih kopita koja su zbog brzine odsklizala po asfaltu odjekuje snažno, a u daljini čujemo psa koji ga je možda nagnao u bijeg. Dan je težak, zrak prepun vlage koja još nije isparila nakon učestalih kiša. Dugo nismo išli tim putem i ne preostaje nam ništa drugo nego da se čudimo zgradama koje su nikle u posljednje vrijeme. Tek je nekoliko vrijedno naših pogleda, sve ostalo dio je onog zagađenja koje nastojim izbjeći. Mnoge "urbane vile" zjape prazne; nova moda je prekrivanje pročelja tankom oplatom koja podsjeća na cigle. Sve je pretjerano - mase, pozicije, premale udaljenosti, boje, materijali, oblici. Poneko bogataško zdanje ističe se nekim zanimljivijim rješenjem, i navodi nas na razgovor o vilama u Grunewaldu i Dahlemu, kao i onim lijepim kućama u Beču do kojih sam odvela Nenada jer mi se činilo da je važno da ih vidi. Nedostatak tradicije i određenog povijesnog konteksta, neimaština i bezumna potreba da se u što kraćem roku "isprave" sve nepravde pripomoglo je stvaranju slike u kojoj boravimo.
Dan nema kraja. Nenad odlazi u dom u kojem dulje od 20 godina živi njegova majka. Navečer vodimo moju mamu do grada. Njezin je monolog predvidiv, a nezainteresiranost za ono što radimo uobičajena. No barem ponovno piše, slaže knjigu za koju se nadam da će je uspjeti objaviti.
I tako redom, dani se nižu, neki bolji, neki lošiji. Pokušavamo odagnati ono što mnogima čini svakodnevicu, zatvoreni u svoje radne prostore iz kojih tek povremeno izlazimo. Za razonodu kuham, zovemo prijatelje i degustiramo divne francuske sireve koje smo donijeli s putovanja; radim caponatu, isprobavam neke recepte i planiram jedno od posljednjih većih kuhanja koje treba obaviti prije nego me posve obuzmu poslovi. Irena se kratko javlja, nekako neobična, daleka, lišena ugode razgovora u kojem je uživala posljednjih četrdesetak godina. Ne mogu ni zamisliti kako je to, što napraviti, kako se ponijeti. Nema utjehe ni pomoći, ostajemo sami svatko na svojoj strani, u situaciji za koju je nemoguće prirediti se. Franzen je pisao Korekcije sedam godina, kažem Nenadu, a novi roman devet. Kako organizirati život ako se odlučim samo za pisanje? Dok gledam kroz svoj omiljeni prozor u staru oronulu fasadu tvornice koju su, kako se čini, gotovo svi napustili, a kako mi otac kaže ni radnice od travnja nisu dobile plaću, pokušavam zamisliti život poput Franzenovog. Pisanje od 7 ujutro sve do kasno poslije podne, glasno čitanje dijaloga, računalo koje nije spojeno na internet. Odvojenost od svega. "Najviše volim pisati jednostavno, ono što se i inače događa u ljudskim životima." Pomiješati fikciju i stvarnost. Hm, ne znam do koje je mjere moguće ogoliti svoj život; zašto ga dopunjavati s izmišljenim detaljima kad je ono što se događa dovoljno zanimljivo. Ili nije? Smije li se napisati sve što se proživjelo? Što napraviti s tuđim greškama, lošim odlukama, rastavama, alkoholom, razočaranjima? Opisati? Ili prešutjeti? Zamjeriti se ili ustrajati?
Za stolom, dok slušam Nadu kako govori o umjetnosti koja me uopće ne zanima, ne skidam naočale iako se počelo smračivati. "Smršavila si?" Ne razumijem to pitanje, kao da je to jedino što me može pitati. "Nemam pojma", odvraćam razmišljajući kako sam završila knjigu, počela pripremati novu, proputovala preko 3 tisuće kilometara, vidjela neke zanimljive stvari, pročitala par sjajnih tekstova i knjiga. I svo to vrijeme živjela. Nema razgovora, zamijenilo ga je zamjeravanje, pa odustajanje. Tako obično, tako svakidašnje. Kao bilo čiji život. Zanimljivo?

Zvono vremena

Katedrala u Strasbourgu vrlo je lijepa, neobične, tamnoružičaste fasade ukrašene stotinama kipova. Do nje pogled se otežano probija kroz brojne turiste, ljude koji zastaju kako bi se fotografirali, kako bi ju jednom, kasnije, negdje drugdje podrobnije pogledali. Rijetko tko zapravo uopće gleda; svi su koncentrirani na malene displeje svojih digitalnih fotoaparata ili kamera, pomoću kojih uglavnom brzopleto bilježe pojedinosti pokraj kojih prolaze. Odavno nisam pristalica histeričnog snimanja, nemam potrebu promatrati svijet oko sebe kroz tražilo, jer ionako fotografije koje snimam nemaju onu kvalitetu koju sam sama sebi zadala kao (neostvariv) cilj. Doduše, Nenad pored mene snima neprekidno, izgleda pomalo smiješno dok okreće iPhone u raznim smjerovima, klika gotovo uopće ne promatrajući kadar, kao da mu to nije ni važno. Ponekad snima lijepe fotografije koje volim gledati. Mnoge mi nisu zanimljive, osim što mi pomažu da osvijestim neke od scena koje sam zamijetila, a koje zbog količine i brzine možda nisam arhivirala na pravi način.
Bilo kako bilo, crkva je lijepa; jedan od onih klasičnih gotičkih ambijenata u kojima ostajemo bez daha zbog vještine građenja i načina na koji se manipuliralo svjetlom, precizno ga vodeći do određenih točaka u prostoru koje bi naizgled iznenadno bivale okupane svjetlošću, pokazujući dotad skrivene detalje. U crkvu smo ujurili u neko međudoba, neposredno prije nego je započela demonstracija astronomskog sata koji stoljećima u isto doba otkucava vrijeme. Njegove se lijepo izrađene, pozlaćene figure smjenjuju zavisno od dana, mjeseca, godine, sata, njegove četvrti i tko zna čega sve ne. S vrha sata, oko pola jedan, pijevac pomiče repom i nekim mehaničkim kliktajem najavljuje kratki performans. Negdje pri vrhu ove nesvakidašnje sprave uokolo figure Isusa prolaze apostoli; u donjem registru Jupiter na kolima idućeg je dana bio smijenjen Venerom čija kola vuče, ako se dobro sjećam, par labudova. Astrološki znak riba na velikom kotaču bio je u najvišoj poziciji, no nisam sigurna da mi je jasno što bi to moglo značiti. Jedino lik smrti, smješten u osi s Isusom, neumorno svakih četvrt sata otkucava vrijeme. I tako od 16. stoljeća sve do danas.

Na putovanjima ne propuštam posjetiti srednjovjekovne crkve. Francuska i Njemačka, ali i mnoge druge zemlje, prepune su sjajnih primjera; to su kompendiji svakojakih umijeća čiji je cilj bio pokazati ljudsku neznantnost na zemlji. Voljela sam osjećaj tišine i posvećenosti koju su ta mjesta u meni pobuđivala. No već dulje vrijeme doživljavam ih tek kao arhitektonsku činjenicu, kao potvrdu umješnosti graditelja i dekoratera čija suradnja, ponekad razvučena tijekom stoljeća, u konačnici rezultira izvanrednim ambijentom. I ništa više osim toga. Uz astronomski sat znameniti je Anđeoski stup, isklesan od ružičastog kamena. Uokolo njega nekoliko je anđeoskih likova, širokih, rasvjetljenih lica nastalih još u 13. stoljeću. Njihova tijela i način klesanja učinili su mi se kasnijima, kao da najavljuju renesansu, ali prevarila sam se. Što mogu; video, fotografije i suvremena arhitektura očito su komprimirali protekla razdoblja na čije nijanse više nisam dovoljno osjetljiva.
Ivar na početku Redovničke ulice skače na stup; nakon svega par trenutaka igru prihvaća i nečije mlađe dijete. Sreća na njihovim licima je za pamtiti, kao i Nenad s telefonom u ruci. Oko nas nezanimljivi, no ljubazni ljudi. Osjećamo se dobro, i nekako sve protječe u miru, bez suviše iznenađenja. Grad je uredan, povijesne četvrti uređene, ali uz zadržavanje patine. Imam dojam predaha, no između čega? Berlinska je priča roman u nastavku; isprekidano tkivo teksta koji dopisujem i razmjenjujem. Iskustva su slična, prostori istodobno sve zgusnutiji i sve širi. Ne mogu se odlučiti kakvi su. Možda je to i dobro. Nema potrebe za konačnim stavom, za stavljanjem točke. Ona ionako dolazi, neminovno poput udaraca malim batom na zvono vremena.

Rastvaranje pogleda

Posve smo dekadentni - uspoređujemo muzeje. U doba recesije, dok do nas dopiru najave opasnosti, prijetnje o kojekakvim ekonomskim strahotama; dok osluškujemo do koje će mjere poskupjeti plin i struja, istodobno komentiramo postave i novu muzejsku arhitekturu na koju smo naišli. Berlinski Neues Museum posve nas je očarao. Nevjerojatan spoj sačuvanog i restauriranog uz minimalne, ili bolje rečeno teško primjetljive recentne dodatke ispunjava nas ushitom. Iz jedne u drugu prostoriju smjenjuju se razni materijali - mozaik, oslici, drvo, kamen, stari zidovi, poneki novi zid, cigle ... sve je moguće dovesti u vezu i uspostaviti međusobno skladan odnos. Postav je divan, izlošci pažljivo probrani; sjećam ih se dok su još bili u Charlottenburgu, u mraku, kako se onda najčešće odnosilo prema tim artefaktima iz nekih davnih vremena, koja kao da nisu postojala. Iako me dan ranije iznova ospunula količina predmeta oteta iz auteničnog konteksta (zaboga, ti oltari, stupovi, zidne obloge - što više s tim raditi, kako to danas gledati u prekrcanim, neadekvatnim muezija?), Chipperfield je pokazao što se sve može napraviti.
Slike se naprosto nastavljaju jedna na drugu, i ne znam koja je ljepša. Rijetko idemo gledati predmete iz tih davnih vremena; jednostavno za to više nemamo vremena, a i način kako su predmeti preuzeti i predstavljeni odavno me ne impresionira. No ovoga puta uživam u gotovo svakom detalju, prelijepim egipatskim reljefima, klinastom pismu uklesanom u stele, bogatstvu materijala i domišljatosti koji su zahvaljujući arhitektu zaživjeli na nov, drugačiji način. Svjetla su dobra, vitrine bez stakla omogućuju materijalima da dođu do izražaja, i sve to uz prelijep sačuvan oslik zidova muzeja, koji je sedamdeset godina stajao rastvorene strukture, kao ruševina.
"Neki neobičan spoj eklekticizma i minimalizma", mudrujem Nenadu dok prolazimo nastojeći upiti što je moguće više. Kroz prozor gledam skulpture na krovu Starog muzeja; Ivar me pita jesam li bila u katedrali, no crkve me u ovom gradu nikad nisu osobito zanimale. Zastave s nazivima muzeja lepršaju na snažnom vjetru, a Nefretete je dobila pozadinu zeleno obojanih zidova u odnosu na koje se ističe ne više nadnaravnom ljepotom nego nekom blagošću i znanjem koje je stjecala stoljećima.
Koji je to privilegij, putovati i razgovarati o umjetnosti. Gledati svijet iz neke bolje perspektive, lišene vijesti o bijednicima koji u našoj sredini zagađuju sve što dotaknu. Nema rampi za parking, sve je prostrano, civilizirano na daleko višoj razini. Dakako da ima grešaka, no nema (vidljivog) divljaštva, uzurpiranja javnog prostora, samovolje. Mnogo je dobre arhitekture, zanimljivih prostora, mjesta u kojima su sačuvani tragovi prošlosti, poput oštećenja zidova, puknuća koja čine dio povijesti i od kojih nitko ne nastoji pobjeći. Sve je to dio slike u kojoj nalazimo svoje mjesto, koja nas ispunjava i čini me mirnijom.

Jučer na vjetru stojimo s nekoliko stotina ljudi ispred novog Pompidoua u Metzu. "Privilegirani" red mnogo je kraći i sretni smo zbog toga. Muzej je neobičan, ekscentričan, ali ne pretjerano; skladan spoj materijala koje je moguće reciklirati i konstrukcije koju je moguće rastaviti. Pojedini dijelovi na neki me način podsjećaju na parišku centralu, no Shigeru Ban zgradu rastvara pomacima oko osi, usmjeravajući tri izložbena volumena prema određenim točkama u gradu. S najvišeg kata rastvara se pogled prema središtu Metza i katedrali. Slika je lijepa, umirujuća, kontemplativna, u nekom neobičnom suglasju s djelima. I ponovno smo zadovoljni; iako sam se pribojavala da će ovaj "izlet" u Francusku biti razočaranje, uživamo u svemu. Hodamo sporo, jer ne želim da nam išta promakne. Imam dojam kao da sporije dišem, i ne dam da me išta omete. Skupljam i taložim, arhiviram, slažem neka znanja, ponavljam ono što sam znala. Nema granica, svijet se pred nama razvija onako kako smo posložili, i kako treba biti.

Prostor slobode

Grad oko mene diše nekim drugim ritmom; mirisi su mekši i kao da nema oporosti u zraku. Niti benzin ne osjećam na način kao što do mene dopire dok u Zagrebu oprezno, s nekim zazorom prolazim kroz ulice. Svi paze, i iako promet teče uobičajenom brzinom imam dojam neke mirne koegzistencije svih sudionika - pješaka, biciklista, motorista i ostalih vozača. A i vrijeme je predivno, puše neki vjetrić, temperatura ne prelazi 25 stupnjeva i sve je nekako kako treba. Kroz grad koji dobro znamo prolazimo polako, nema potrebe za žurbom. Mnogo toga vidjeli smo ranije, a ono što nas zanima pažljivo sam podijelila po danima. Ne želim juriti, udišem, osjećam svaki korak ili svaki pokret dok se vozimo biciklima i prolazimo ulicama kroz koje možda ranije nikad nismo prošli.
Volim taj osjećaj sigurnosti, saznanja da je gotovo nemoguće otići krivim smjerom. U Mitteu mnoga su nova mjesta, a neka znamo od ranije. Pojedine su parcele ispunjene novim zgradama, no u ovom nas gradu više ništa ne iznenađuje. Oni dijelovi koje su osvojili spajanjem u jednu zemlju nekako su se potrošili; mnogo toga uokolo čega su tisuće slavile ujedinjenje ne djeluje više uvjerljivo, kao da se u ovih par godina izlizalo. Nema više naše omiljene male kavane Adler kod bivšeg graničnog prijelaza kod kojeg sam se zacijelo jednom u djetinjstvu fotografirala - sad je tamo onaj grozan američki lanac plastične kave, danak globalizaciji ili tko zna kojem već ne procesu koji možda nismo do kraja osvijestili.
Ne znam zašto imam dojam da sam svoja tek kad negdje odem. Nema one dnevne potrošnje onoga što me sačinjava, i iako se znam zbog nekih sitnica uznemiriti ipak je to sasvim drugačiji osjećaj nego kad smo doma. Hodamo relativno sporo, svakim korakom nastojim u drugu sredinu prenijeti neko od svojih iskustava. Ne ostavljam tragove, samo kročim kroz grad i gledam. U jednom trenutku obavijena sam parom obojanom u jednu od boja spektra; hodam po kamenim pločama izvađenima iz svog matičnog konteksta i prebačenima privremeno u izložbeni. Kroz prozor, promatram ljude koji čekaju u redu za izložbu Fride Kahlo. Nemamo tih ambicija; ne zanima nas figuracija niti korzeti poduprti ribljim kostima koji daju oslonac njezinu slikarstvu. Treba mi nešto pametnije, izravnije, lišeno priče. Eliasson nam odgovara. Stojim u praznoj prostoriji i gledam kroz prozor - mala, privremeno uređena "livada" prostire se ispred prozora muzeja i u nju gledaju tek rijetki.
Danas smo više puta prošli kroz grad; neka logika kretanja i sve što znamo čine nas sigurnima. Pokušavam se sjetiti sna koji sanjam već tri noći za redom, ali sam ga uspjela zaboraviti. Nešto banalno, neki posve običan događaj koji sam željela prepričati Nenadu i pitati ga što misli, zašto mi se vraća. Ne ide, pa se okrećem nečem drugom. Dok sjedimo u parku Botaničkog vrta, svatko sa svojim štivom pred sobom, nastojim zanemariti neke ruske napjeve koji dopiru s improvizirane pozornice među staklenim paviljonima. Idu mi na živce - zašto baš danas, od svih ostalih dana koji su im na raspolaganju? Oko nas slika je predivna, stabla koja tamo rastu posložena su u neke naizged imaginarne skupine, povezane geografskom logikom koja nije previše očigledna. Tiho je, zvuk prometa ne dopire kroz nasade i užitak je potpun. Navečer s Irenom, Bennom, Ingrid i Danielom pokušavamo voditi razgovor, no tema je mnogo i sve se ubrzo isprepliće u klupko. Benno sluša, iz nekog svog svijeta. U jednom trenutku kaže mi da je zadovoljan pisanjem - Irena mu je prevela neke stvari, a i tekst o francuskoj fotografkinji na njemačkom je. "Stoji li Nietzscheova košara kraj našeg kauča?", pita me. Ne zna da postoje zabranjena pitanje, prostori sjećanja koje se ne smije otvarati. "Ne, sklonila sam ju", odvraćam nastojeći ostati mirna i ne dati od sebe ništa od onog pretjeranog, što nitko ne želi i ne treba vidjeti.
Volim širinu ulica, prostornost, dovoljno mjesta za sve. Znam da nije sve kako treba, i da se svijet mijenja, ne nužno na bolje. No ovdje se osjećam bolje, dok s Nenadom prolazim kroz grad čija je veličina donekle svladiva, barem unutar našeg interesnog perimetra. Posljedice prethodnih doba još su uvijek vidljive, no na nekim mjestima dio su šarma grada u kojem je moguća koegzistencija. Za svim ostalim privremeno sam zatvorila vrata; čvrstim i energičnim stiskom ne dozvoljavam da do mene išta dopire osim onog što želim vidjeti. Umjetnost je dobra, angažman pojedinih autora dovoljan da nas čini svjesnima trenutka, ali i da nam u ponekim trenucima ponudi prostor slobode za koji se učinilo kao da je nestao. Ići, uvijek dalje, i ne stati. Osim da pričekamo jedno drugo.

Svakodnevnica

"Pa zar želiš da ti netko dođe i zaprijeti bejzbol-palicom? Ili imaš neke skrivene moći koje će te zaštititi?" Robi se ponovno ljuti na mene, na moje ostavljanje komentara za koje misli da ne bi trebala dijeliti sa svijetom. Ali što mogu, takva sam, moram dati do znanja što mislim, moram stalno podsjećati da se ne slažem s onime što se događa. I tako uveseljavam svoju malu FB zajednicu, protestiram (kad mi već nije moguće izlaziti po vrućini), objavljujem vijesti koje me uznemiruju, educiram o pravima životinja, trudim se koliko mogu i opet - nemam dojam da je išta moguće učiniti. Okružena sam mnogim bezobzirnim ljudima koje uglavno ne poznajem. U ulici, netko je kupio stan u prizemlju u kojem nitko nije živio desetljećima. Bio je prazan, prašnih zapuštenih prozora iza kojih se uopće nije nazirala unutrašnjost. Jedino po broju prozorskih osi mogli smo zaključiti da je prostran. Tko zna koja je priča iza njegove praznine. Nedavno su ga počeli uređivati i to tako da su probili parapet ispod prozora i proširili otvor. U jednom sam trenutku bila puna razumijevanja, misleći kako je sigurno teško dovoditi na gradilište sve što je potrebno kroz brojne hodnike, zaobilazne puteve kroz koje nije moguće unositi armature i tko zna što sve ne. No zatim su se radovi počeli privoditi kraju, drvenarija je djelomično zamijenjena onom odvratnom plastičnom, a umjesto da se pročelje ponovno vrati u izvorno stanje, osvanula su vrata (plastična, dakako) koja ništa ne povezuju. Uzdignuta su od razine ulice, pa sad samo čekam neko prigodno stubište uz pomoć kojeg će se uspinjati u prostoriju. Uredili su ga vlasnici dućana na uglu koji nosi slikovit naziv, preuzet iz Araličinog romana. Nikad mi nije bilo jasno zašto su ga tako nazvali, a sad proširuju dućan ponašajući se arogantno i bahato, kao i književnik poznat po svojim neprimjerenim komentarima.
Kako se formirati i sačuvati integritet, ostati miran, ne reagirati svaki put kad nas nešto pogodi, uznemiri, razljuti? Prolazim gradom i sve više ulica i mjesta izbjegavam. Ne mogu se suočavati s onime što vidim. Zapuštena, prljava mjesta, neumjesno preuređeni prostori, izbjegavanje svih postojećih pravila i zakona; sve je puno plastike, okviri dućana su izrađeni od tankih aluminijskih profila, boje su strašne i sve izgleda kao da pripada nekom drugom svijetu. Sjetila sam se osobe koja je odgovorna za mnogo toga, "stručnjaka" koji svašta zna ali je u međuvremenu zaboravio pravila struke. Jedino što vlada je bezakonje, pravila nečijeg džepa, nezasitni interesi pojedinaca koji žderu sve što im se nađe na putu. Ne mogu više čitati novine; ne slušam radio osim one britanske programe koji stižu preko satelita i ne opterećuju me s lokalnim problemima. Navečer nakon cjelodnevnog posla gledam neke serije, glupave probleme bogatih klinaca ili raskomadana tijela, sve samo ne nešto o čemu moram razmišljati. Na primjer, o fakultetu s kojeg je netko anonimno nazvao moju kolegicu i prijetio joj.
I tako stalno nešto. Nikad mira, gotovo svakodnevno doznajem nešto slično, prolazim kroz život i zamjećujem sve te nepravilnosti, slušam priče o nepravdama, o tome tko je sve umrežen u ono što čini dio naše svakodnevice. I jednostavno ne znam što činiti. Kako opstati, zaštiti sebe kako bih mogla raditi ono što znam i u čemu sam dobra; kako odgojiti dijete i omogućiti mu da zadrži ideale kad sluša kako sam mjesecima neplaćena za ono što radim, kao i mnogi drugi. Kako opstati u društvu u kojem se tepa kriminalcima, u kojem je mnogima svejedno što se događa, u društvu koje slavi "snalažljive", "dečke", sve te nabrijane prenapuhane tipove koji zagađuju sve oko nas. Ne sjećam se kad sam pročitala nešto pozitivno, kad je netko nešto lijepo rekao o drugome. I shvatila kako se svijet za koji sam nekad mislila da je beskrajan sveo na sobu u kojoj sjedim, pišem i nastojim ostati to što jesam. I dok to radim, nedostaju mi sivi mačak, i Mewica, u čijim sam tihim, sretnim uzdasima pronalazila neku vrstu utočišta. Onog koje mi pružaju dečki kad im dozvolim da vide ono što osjećam.

Unutrašnji krajolik

Vjerojatnost da će u trenutku dok skrećem prema prijelazu željezničke pruge dežurni skretničar spustiti rampu iznosi jedan prema milijun. Ovaj milijun je protiv mene, dakako, pa ponovno sjedim u autu čekajući dok se preda mnom konačno nije ukazala otužna smeđe obojana kompozicija naizgled bez ikakvog tereta. Prijelaz je posve izlokan, tračnice su utonule duboko i svaki put kad tuda prolazim pitam se ima li smisla iskušavati otpornost amortizera, osovina i tko zna čega sve ne. Čekanje da prođe vlak neobično je, kratko razdoblje koje kao da ne pripada ovom dobu. Nenadu ide na živce, htio bi da svugdje postoje podvožnjaci, nadvožnjaci, da se ne mora čekati. Za njega to nije tipično, inače nije nestrpljiv, ali ta rampa uvijek izaziva neku nervozu.
Na putu prema doma pokušavam unaprijed odrediti rutu, no nekako mi ne ide. Ne znam zašto se stalno krećem istim ulicama. Pokušavam u mislima odrediti koliko je neki dijagonalni prolaz kroz staru Trešnjevku racionalan, i evo me ponovno u obilasku, nekoj prividnoj sigurnosti kretanja prema jedinom cilju kod kojeg znam što me očekuje. Punim rezervoar u autu sve do kraja, što već dugo nisam napravila, razmišljam do kojeg će odredišta izdržati na putu koji planiramo. Oko mene ulice su relativno prazne; ovo je doba kad Zagreb diše drugačije, mirnije, ili mi se i to samo pričinjava? Teško je reći, jer prošlih sam desetak dana uglavnom provela zatvorena u kući shrvana vrućinom, niskim tlakom, nedostatkom kisika i latentnom tugom koju sam otirala poput znoja. No koja se, kao i znoj, stalno vraća.
U autu ne razmišljam o onom što sam s Ivanom i Irenom raspravljala ovog poslijepodneva - dok vozim ne mogu se skoncentrirati na veličinu fonta, uvlake, boldane podnaslove i ostale finese moje prve prave knjige. Sjedile smo u Ivaninom uredu na 17. katu tzv. rakete s kojeg se pruža zanimljiv pogled na južni dio grada i gledale prve printeve. Nisam se isprva mogla saživjeti ni sa čim, promatrala sam riječi s kojima sam bila u stalnoj vezi proteklu godinu dana i koje su mi danas djelovale nekako strano i daleko. Znam što želim, istodobno se pitajući hoću li to uspjeti u potpunosti ostvariti. No energija je dobra, Ivana puna nekog optimizma, Irena je osmjehuje na specifičan način dok promatra kako već pronalazim greške za koje sam mislila da ih nema.
Tekstovi, riječi, slova. Neizbrojivi. I ja - neubrojiva; negdje na razmeđu velikih poslova, dok se pitam kako ću sve to stići. Ta pokretna traka koja ne staje možda je jedini način koji mi omogućava da ostanem na površini, sjedeći u starom plavom stolcu koji se okreće, neudobnom i iskrzanih rubova. U njemu pišem samo ono što je vezano uz posao, plaćam račune i obavljam preobilnu korespondenciju. Iz njega nije lako ustati; osim težine ometa me količina papira razvrstanih u kojekakve hrpe. Sve ono za čim sam nekad žudila ograničeno je na taj kvadratni metar. Pogled mi je uglavnom usmjeren u ekran s kojeg stižu vijesti o onome što me zanima, i još više onome što uopće nije važno. Tračevi, dijete, ljubomorne scene, gluposti, laži - "novosti" nesmiljeno cure i najavljuju kataklizmu. Nema sredine, sve je "seksi" ili ne postoji.
Proteklih dana često sam puta razmišljala o J. O tome kako nije imala snage ustati, kako je željela ostati ležati pokrivena preko glave, dok ju je suprug svakodnevno izvlačio iz kreveta, gotovo silom odijevao i tjerao da živi. Irena kaže da je Omama isto bila depresivna, no meni se čini da je ipak prije bila melankolična, ili sam i to vremenom zaboravila? Nemam dojam da se nije željela ustati, sjećam se kako je održavala neke svoje rituale čak i u domu u kojem je provela zadnje godine života. Ležanje me gotovo automatski asocira na njih dvije, i možda je to jedan od razloga zašto se ne volim odmarati. Jer što ako jednom tako legnem i više nikad ne poželim ustati? Ako mi jedina aktivnost postane daljnje brazdanje mog unutrašnjeg krajolika koji sam ionako razorila do krajnjih granica.
Posve je tiho. Ne čuje se ni promet, ni tramvaji, ništa. Ležim otvorenih očiju, ne znam koliko je sati. Ubrzo začujem sjenicu s kojom je Nietzsche imao poseban odnos. Čujem kako nešto govori, no ne znam kome se obraća. Mogla bi se skrasiti negdje u našoj blizini, pomišljam, iako ne znam što bih s njom počela. Uskoro je odlepršala preko zida, i otad ju nisam čula. Ili sam spavala? Polako se uspinjem na kat; gore je još vruće. Jednolični ritam cvilenja podsjeća me da otac vozi sobni bicikl. Stric je dirnut pažnjom i stalno mi govori da ću ga razmaziti kuhanjem. Odmahujem, prolazim, nastojim se ne osvrnuti. Kuda god pogledam čini mi se da vidim sivi rep. I idem dalje.

Prazni zidovi

"Ne volim ispražnjene zidove", piše mi Ljerka. Slažem se, brisanje te fiktivne arhive objava s kojima zabavljam svoje društvo djetinjasti je način pražnjenja do kojeg ipak ne dolazi. No što drugo napraviti kad te zid svom silinom zaustavi, nego ga - barem u tom njegovom izmišljenom formatu - lišiti bilo kakvog sadržaja. Sjećam se svog profesora od kojeg sam mnogo toga naučila. Pričao mi je uglavnom o arhitekturi ponekad dodajući neku pojedinost iz svog privatnog života. Vjerujem da sam zahvaljujući njemu možda najizravnije shvatila što znači upornost i neodustajanje. Što znači imati vjeru i ustrajati u uvjerenju da je moguće pomaknuti planinu, ili nešto poput toga.
"Voljela bih kad bih mogla plakati prema unutra, da se to nikad ne vidi", kažem Nenadu ujutro. "Plakati treba prema van, to ti je dobro", odvraća dok mu tiho jecam u naručju i ostavljam mokru mrlju na bijeloj majici. Ne znam više što sam sanjala, znam samo da je Nenada probao ugristi neki pas koji je izgledao strašno, a ja sam ga branila. Probudio me osjećaj da Mew leži na mom boku, a Nietzsche uz noge, da se ne mogu pomaknuti kao što se i nisam nikad pomicala dok su oni spavali uz ili na meni. Noge su me često boljele, budila bih se ukočena, ne znam ni sama zašto ih nisam micala. Neka vrsta mazohizma, ili pokore, možda. "Misliš li da nas oni mogu posjetiti, još jednom doći?" Nema odgovora, samo ona upornost i neodustajanje me tjeraju na ustajanje, i već je gotova kava, odlazim pod tuš i krećemo u vrelinu dana.
Vruće je već rano ujutro, dok se muvamo po tržnici. Kuhanje pruža neku utjehu, mislim si dok prebirem po vrganjima kod nekih mladih frajera kod kojih još nikad nisam kupovala. S prodavačem iz Bjelovara dogovaram da mi izdvoji zrele marelice za džem, a na kraju uzimam i sve maline koje ima. Sve je toplije, niz leđa mi klizi znoj - "žene se ne bi trebale ovako znojiti", pokušavam objasniti Nenadu koji indignirano prati moje istraživanje po štandovima. U rukama su mi časopisi iz kojih provjeravam sastojke za večeru koju pripremamo idući tjedan. Jedva se više snalazim u tim desetinama izvora iz kojih crpim inspiraciju. Vrijeme nije jednostavno za kuhanje, nema više šparoga, artičoka, koromača, špinat je netragom nestao tako da neki senzacionalni vegetarijanski centerpiecevi ne dolaze u obzir.
I dok listam po časopisima, znalački odabirem neke zanimljive salate i dogovaram svježu ribu promatram ljude oko sebe. Još uvijek uspijevam sve to činiti istodobno; gledati ljude koji hranu biraju po nekim posve drugim kriterijima, starije žene loših frizura i zapuštenih tijela koje se guraju i često me udaraju kolicima, muškarce koji kupuju prvo na što nailaze. Zbog vrućine se ne osjećaju se mirisi, crveni suncobrani pojačavaju sparinu i na kraju mi je svega dosta. I kuhanja i časopisa i planiranja večera i preskupe hrane i suženog izbora onog što mi treba.
Zavlačim se kod Mile, pričamo kratko, njezin je interes za ljude neobičan, osobit. Sklupčana na klupi čekam da boja postane ono što je zamislila, uređujem jedan prijevod za mamu, i nemam mira. Slike naviru nesmiljeno, i po tko zna koji put pitam se što raditi, kuda usmjeriti energiju, što raditi s ljubavi koja je izgubila uporište?
Utapam se u bezveznim filmovima, gledam kako je neka Julie postala poznata po blogu u kojem je opisivala iskušavanje francuskih recepata koje je za Amerikance modificirala Julia Child. Simpa su mi scene njenih ludovanja u premaloj kuhinji u kojoj uvijek nešto nedostaje. Odmah sam se prisjetila koliko sam puta nervozno otjerala sve od sebe kuhajući nešto komplicirano, u čemu mi nitko nije mogao pomoći. I tako u duhu tih pojednostavljenih saznanja nižem jelo za jelom, kuham povrtni temeljac u koji dodajem lijep komad grdobine koji smo danas dobili od naših prodavača ribe; pripremam trlje, preslagujem frižider, radim upside-down kolač s trešnjama za koji Nenad i Ivar kažu da izgleda bolje nego u časopisu. Stan miriše na maline od kojih kuham Ivarov omiljen džem; odgurujem tugu, trčim stepenicama gore-dolje i pripremam se za novu navalu posla koja počinje već sutra. Studenti prihvaćaju ocjene, Maja čeka preporuku, Andy tekstove za prijevod. Amira strpljivo sluša moj ispad nemoći, nema se tu što dodati. Hodamo, dišemo, peremo se, jedemo, spavamo, odlazimo na lošije ili bolje izložbe, srećemo prijatelje. Vrijeme čas stoji, čas prolazi prebrzo. Tko sve ovo čita?

Metenje

Dok se spuštamo niz Antunovac, Nenad me čvrsto drži za ruku. Nekad smo često tako hodali, držeći se za ruke; posljednjih godina taj mi je dodir potreban kad sam sama, tužna, kad mi je potrebno da me vodi, pridržava, da bude sve ono što je uvijek bio. Kraj mene, za mene. Večer je bila ugodna, vjetar točno onoliko prisutan da osvježi ono što je još ostalo od dana. Nikad nisam osobito voljela ponedjeljke, i na žalost ponovno sam se uvjerila da za to postoje razlozi. Kod Nataše je ugodno, u stanu je lagani propuh, taman da nas osvježi dok razgovaramo o uvijek istim temama, roditeljima, djeci, poslu, Spominjemo iste ljude, naše je društvo relativno malo i svi se znamo već godinama, jedino nisam sigurna znamo li sve ono što bismo trebali znati. Sami smo s njom, stojimo na terasi i gledamo lijepi vrt koji su uredili kad su se preselili u obiteljsku kući. Niz crvenih javora zasađen je uz puteljak popločen ukrasnim kockama. Na prijelazu iz jednog u drugi dio vrta je cedar koji smeta jednom javoru da dosegne istu visinu kao i ostali. U stražnjem dijelu vrta razno je cvijeće i stabla koja su "naslijedili" od bivših vlasnika. S oraha su popladali zeleni plodovi za vrijeme posljednje oluje koja je poharala velik dio grada. U samom uglu vrta prije nešto više od dvije godine sahranili smo Mewicu, negdje blizu njihovog psa. Od ponedjeljka uz njih je i Nietzsche. Baš zato mrzim ponedjeljak, jer je upravo tog dana umrla Mew od posljedica dugotrajne bolesti. Nietzsche je imao "samo" lošu sreću. I tako to biva. Pitala sam tog popodneva Natašu gdje odlazi sva ta ljubav koju osjećamo prema njima; kako je moguće arhivirati ono što smo imali i što je nestalo u trenutku da se više nikad ne vrati?
Kuća je zastrašujuće prazna, nije me dočekao kičasto se umiljavajući i izvijajući po dvorištu. Nije se popeo na auto da se na krovu provoza par metara poput nekog neobičnog, živog ukrasa. U samoći, nakon treninga, ostala sam dovršiti ono što sam danas radila. Perem vrata koja vode u hodnik-biblioteku, metem tragove breze, sitne trunčice koje nesmiljeno padaju sa stabla po kojima se valjao i kasnije ih donosio u krevet. Metem kao da mi je to zadnje, kao da svakim pokretom metle postajem snažnija, kao da ću s tim besmislenim iscrpljivanjem zaboraviti na trenutak što osjećam. Nema milosti, prašina mi se lijepi za noge, dvorište blista, vrata se sjaje a ja sam sve jadnija. Razmišljam o onome što sam doživjela u veterinarskoj ambulanti, onu bešćutnu, odvratnu ženu koja umjesto da mu pomogne optužuje mene. Ne mogu zaboraviti taj nevjerojatan osjećaj tuge, nevjerice, samoće u maloj ordinaciji dok se oko mene događa tko zna što, dok iz stražnjeg prostora čujem grube riječi žene koja bi trebala pomoći, no to ne čini. Nakon nekog vremena donijeli su ga pred mene, jedna od mlađih veterinarki pokušava mi pružiti riječi utjehe, prenosi mi ispriku vlasnice. No za sve je prekasno, njegova predivna glava više ništa ne vidi, i ja samo sjedim. Nikad nisam dodirnula mrtvo tijelo. Kad mi je umrla baka, medicinska sestra koja ju je došla obići obrušila se na mene kako sam mogla propusiti trenutak kad je umrla. Oči su joj ostale otvorene i ja sam godinama osjećala krivnju zbog toga. Stavljam ruku na Nietzschea, njegovo je tijelo još uvijek toplo i meko; gdje je otišlo sve ono što smo osjećali? Postoji li neko mjesto u koje se pospremaju osjećaji, u kojem počivaju doživljaji koje smo proživjeli?
Kod Nietzschea i Mewice zasadila sam jednu lijepu biljku koju sam naslijedila od bake. Ima srcolike mesnate listove iz kojih po ljeti izrastu plosnati sitni ljubičasti cvjetići. Činilo mi se da je to način da uz njih zadržim dio sebe, da barem mali dio sa svoje terase i prostora koje su voljeli prenesem tamo gdje više nismo zajedno. Metem, perem presvlake jastučića, saugam, pospremam. Mrtva sam od umora, i svejedno mi nije lakše. Pred očima mi je lice one žene koju nikad neću zaboraviti, kojoj jedino želim da joj jednom u životu netko vrati istom mjerom. No pitanje je može li uopće nešto prodrijeti do tog ledenog, bezosjećajnog srca.
Danas smo ispratili i Toma. Glazba je bila loše izvedena, iako dobro odabrana. Neprikladne riječi oproštaja, strašna zapara, udaljen grob. Poslije podne zaspala sam od svega, isključila se tek toliko da steknem snagu za dalje. I što sad? Kuća je očišćena, rublje oprano, prozori sjaje. Radna soba posložena i spremna za novi zadatak. Ugovor je potpisan, jedino autori o kojima će biti riječi neće imati privilegij da ono što će o njima biti napisano Nietzsche provjeri u jednom od onih svojih sjedenja pred ekranom, dok me upozoravao da je dosta rada i da se ponekad treba malo odmoriti. Možda je najbolje da sutra kupim novu metlu. Iscrpljivanje je trenutno jedino što mi preostaje.

Kao na pokretnoj traci

"Ništa nisi napisala", kaže mi Nenad. "Plastični svijet je zadnje." Više ni sama ne znam što je zadnje; nakon što sam dovršila knjigu i predala ju drugima da na njoj rade ono što treba osjetila sam kao da mi je netko iz glave izvukao matičnu ploču, ili nešto slično tome. Ostala sam bez dijela podataka, neću reći inspiracije jer ona je, barem za mene, jednim dijelom pitanje upornosti i discipline. Enivej, umjesto toga usredotočila sam se na čitanje, svladavam neke dugotrajne rasprave o poziciji subjekta i objekta; bakćem se s percepcijom, značenjima, i materijalima. Pokušavam u sebi napraviti mjesta za jednu drugu temu prije nego krenem na novi velik zadatak.
Moju savršenu sliku u koju gledam ometa neka mala muha koja svako malo slijeće na prozor i kvari mi pogled na lavandu, brezu, oblake i onu smiješnu praznu fasadu tvornice koja je ponovno uhvatila popodnevno zapadno sunčevo svjetlo. Tek povremeno čujem tramvaj kako prolazi Ilicom i neki mali avion koji je možda dio prazničnih zbivanja, tko će znati. Na zidu preko puta kauča promijenili smo dvije slike; Picelj i Knifer trenutno nisu nigdje, a na njihova mjesta došla je neobična mala slika Kate Mijatović premazana gustim nanosom voska ispod kojeg se nazire stranica novina. Nenad je "ničim izazvan" popravio jednu instalaciju Bane Milenkovića koju je objesio na postojeći čavao. Uvijek je bio sklon poslovičnim rješenjima, pogotovo kad je u pitanju stari zid naše sobe, koji nisam dala urediti i izglačati zbog želje da u njegovim neravninama i nesavršenostima zadržim nešto od karaktera djedove radionice. Čudne odluke, tipične za mene.
I tako, nakon svih nevremena, oluja, neprestane kiše ponovno je sunčano. Prije neki dan prolazila sam centrom i zbrajala srušena stabla. Platana pred Arhitektonskim, zeleni val, stablo preko puta HNK, Rudolfove; posljedice su bile strašne. Doduše, u nekom svom čudnom raspoloženju više sam se saživjela sa stablima nego stradalim autima, ali što mogu. Nitko nije savršen, ponajmanje ja. Neobično je vidjeti stablo koje je snažan vjetar iščupao iz zemlje. Korijen platane u Kačićevoj bio je plitak, površinski. Ostao je par dana stajati na maloj zelenoj površini svjedočeći o svojem ipak prekratkom trajanju. Stajala sam pored njega ruke položene na deblo. Imala sam dojam da je još uvijek bilo toplo, no jesu li stabla uistinu topla poput tijela? Bilo kako bilo, bavili smo se posljedicama nevremena i barem nakratko zaboravili na slijed loših vijesti koje se slijevaju s ekrana. Zasićenje je potpuno, više uopće nisam u stanju otvoriti novine jer iz njih ionako samo ispadaju reklamne slike jeftinog raskomadanog mesa i groznih sokova iz golemih plastičnih boca. Red broševa, red stražnjica, ispovijedi prevarenih i osvetnički raspoloženih ljudi. Besmislene smrti na cestama, prevare, stotine milijuna koje smo jedan dan Nenad i ja probali zamisliti i ubrzo odustali. Događa li se igdje nešto dobro? Sve što se zbiva u istom je trenutku na zaslonu naših računala i čini se kao da nam je svijet na dlanu. Nema mjesta do kojeg ne doseže googleov pogled; sve je arhivirano i dostupno na nekom od preglednika. Istodobno mi se čini da je prostor oko mene sve manji, da je ta protežnost svijeta neka imaginarna kategorija koja me se ne tiče, iz koje ne dobivam ništa vrijedno.
I tako iz svoje uobičajene pozicije skupljam snagu za dalje. Lozu smo morali već porezati jer je kao i obično počela divljački rasti. Neke druge stvari morat će pričekati, ne znam baš da će vrijeme biti bolje, ali trenutna situacija nekako nas je zaustavila. Osjećam ponovno nemir, nešto me iznutra pokreće, no nisam još uvijek sigurna o čemu se radi. Zasad zbrajam što sve mora biti dovršeno u iduća dva mjeseca, čitam, ponovno počinjem slagati ono što će mi trebati. Poslovi dolaze kao na traci, no umjesto neke alatke pomoću koje bih u tvornici spajala dijelove moja je traka mnogo zahtjevnija, iako to mnogima tako ne izgleda.
Iz gornjeg stana dopire deranje mog oca koji nikako ne pronalazi svoj mir. Obitelj je čudna kategorija, nesvladiva u nekim trenucima. Osjećam njihove godine, slažu se poslovi koje je potrebno obaviti umjesto njih. Više ne znam gdje da sve to smjestim, no zasad ne činim ništa posebno. Sjedim na kauču, čitam i slušam Nenadov izvještaj o malinama, prodavačima voća i tko zna čemu. Skupljam snagu za naporna vježbanja koja mi pomažu da ostanem disciplinirana i odgovorna. Ostalo će se već nekako srediti.

Plastični svijet

Kad sam bila mala, svijet je bio mali. Sve je bilo tu, oko mene, na Kegliću je dva-tri puta tjedno funkcionirala mala tržnica; za veću kupovinu odlazili smo na Mali plac i do njega se vozili tramvajem. Da, to su svega dvije stanice, ali je za moju baku iz nekog razloga to bilo dovoljno da se vozi, a ne hoda. Boce u kojima se prodavao jogurt bile su staklene i ponekad nam ih je donosio visoki muškarac teškog koraka, čija je odjeća imala specifičan miris na štalu, krave i mlijeko. Istina, nikad nisam bila u štali, selo mi je nepoznanica, ali tako su mi govorili pa sam na kraju i povjerovala. Škola je isto bila blizu, i Omamin stan u koji sam ponekad odlazila prespavati. Slagala je za mene mali priručni krevet presloživši jastuke kauča. Bili su zeleni s relativno duboko ušitim gumbima tako da se činilo kao da su složeni iz više manjih četvrtastih jastuka. Nisu bili osobito udobni, ali to nije bilo važno. Voljela sam kad mi je kuhala njenu verziju umaka bolognese neobično usitnjenog mesa. Radila je i šnenokle, vjerojatno jedino slatko koje je znala prirediti. Sama ga ne radim, za to je ponekad, na žalost rijetko, zadužena Amira.
Dio po kojem smo se kretali svodio se na par ulica. Mamina prijateljica koju smo ponekad posjećivali stanovala je u Primorskoj, a u Vodovodnoj je u malom stanu u prizemlju živjela Vinka. Čak i dok sam bila dijete bila je manja od mene, sitna, sijede kose, neobično draga. Zvali smo je tetom iako nam nije bila u rodu; nju je djed skrivao za vrijeme rata da ju ne odvedu u logor, ali to sam doznala mnogo kasnije. Iz njezinog stana klasicistički je crni stalak za cvijeće u obliku kaneliranog stupa koji i danas držim u radnoj sobi.
I kad smo ljeti odlazili u Berlin, kretali smo se unutar zadanog perimetra; ne sjećam se nekih iznenađenja na koja smo nailazili kasnije, sami. Ceste su bile uske, vozilo se sporije, a automobili su imali limene karoserije. Ne mogu reći je li bilo bolje, jer usporedbe tog tipa ne govore mi mnogo ni o tome kako je bilo niti o tome, kako je sad. Ali lim je bio - lim, boce za mlijeko i jogurt staklene, a mnogi okusi intenzivniji od ovih današnjih. Sjećam se da je sve nekako dulje trajalo, i pitam se kad se to promijenilo.
Za vrijeme današnje vožnje biciklom na koju sam se uputila nakon deset sati sjedenja i pisanja, promatrala sam grad koji više ne poznajem. Pločnici su neravni, prepuni rupa i zakrpa koje je nemoguće izbjeći. Sve ono što se nekad činilo veliko postalo je malo, zagušeno i nezanimljivo. Kuće koje sam počela otkrivati kao dio neke lijepe, osmišljene gradske cjeline u međuvremenu su se počele osipati; na mnogima su plastični prozori koji samo podsjećaju na stare originalne okvire. Klaićeva koju poznajem napamet prašnjava je i uz jedan njezin dio stoje neki pijanci koji često dobacuju gluposti. Ostala je jedino pekarica Kos, svega ostalog više nema, ili se promijenilo na gore. Fotoradnja koja je prije mnogo godina pretvorena u videoteku više ne radi, tapetar više ne iznosi smiješne, ne osobito lijepe kaučeve na ulicu da ih pokupi kamion. Frizer kraj Omamine kuće je zatvoren, prizemlja su oblijepljena naslagama reklama, odbačenih papira, ili su jednostavno prepuštena propadanju. Istu sliku gledam gdje god se okrenem. Po kantama za smeće premeću pijanci, beskućnici, ponekad ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda osim plastičnih boca za kojima tragaju. U ovo doba prevrtanje smeća popraćeno je nesnosnim smradom, a vrućina koja vlada zadnjih dana samo pojačava užas pokraj kojeg svakodnevno prolazim. Kante su plastične, kao i boce iz tko zna čijeg smeća. Vreli vjetar napuhnuo je neku plastičnu vrećicu koja putuje uz mene. Nemam više dojam o veličini svijeta. Vozim se preko grada samo po ulicama i prolazima koje dobro poznajem, jer svaka improvizacija nužno završava na mjestima gdje ne želim biti. Vozim se po nasipu kraj trkača, šetača, nesvjesna prostornih odnosa. Ne mogu procijeniti udaljenosti, sve se čini malo i kratko, a opet je toliko veće nego što je bilo. Prolazim kraj Ružićeve Mačke i Ujevićkinog Trkača, puteljak na nasipu je prašnjav, a mušice nemilosrdno ulijeću u oči ili se lijepe za znojnu kožu. Nema sredine, proljeća koje postepeno jača prema ljetu - prijelaznog doba u kojem se navikavamo na vrućinu koja će potrajati.
U gornjem stanu provjeravam klimu (koja je isto plastična), pokušavam urazumiti oca koji više nema živaca ni za što, pa ni za sebe samog. U velikoj sivoj tegli u stražnjem dvorištu, u koju sam presadila bor koji je Nenad kupio prije par godina, sa zebnom promatram što se događa. Nemam dojam da će bor preživjeti, a kad sam to prije par dana spomenula za ručkom, Ivar je to doživio dosta dramatično, uvjeravajući me da će ga presaditi na Jelenovac. I vrba bi već trebala imati mnogo veću krošnju, nešto se i s njom događa, no ne mogu sve to dovesti u red. Ponekad treba pustiti da bude kako jest. Pa stoga s kompom (plastičnim) u krilu sjedim i slušam emisiju na radiju koju je uredio Ivar. Mnogi kažu da se povijest ponavlja; rekla bih da ponekad napravi krug i poveže ono što se može povezati. Djetinjstvo sam provela slušajući roditelje kako pripremaju emisije za radio, jazz je prašio svakodnevno sve dok ga nisam više mogla slušati. Trenutno mi ništa drugo ne preostaje - sjedim, pišem, mačak se umiljava oko mene nakon što je danas bio kažnjen zbog svojih nepodopština i slušam što Ivar sluša. Povijest se ne ponavlja, samo je povezala u neku labavu cjelinu ono što je bilo s onim što je sad. I ne zvuči loše.

Istodobno

U tegli ispred mojih prozora u kojoj raste mala vrba, u vrećici stoje dvije plastične teglice s maćuhicama; jedna je ocvala i čini se da više neće dati nijedan cvijet, dok me druga uporno veseli s malim i nježnim bijelim cvjetićima koji izgledaju kao da gledaju u mene. Ljudsko lice koje prepoznajem u njima ostalo mi je u sjećanju još od Alise. Voljela sam taj crtani film i nju onako malu, pomalo bezobraznu među cvijećem s kojim je razgovarala. Dvije teglice kupljene su istodobno; istodobno dobivaju vodu, i sunčevo svjetlo. Kupila sam ih da ih zasadim kod Mewice, ali nekako se sve izjalovilo; padala je kiša, nije me bilo, dani su prolazili, a Nataša i ja nikako se nismo mogle dogovoriti kad da dođem. Ostale su kod mene i svakodnevno me podsjećaju na nju.
Sjedim na wc-u i istodobno čitam novine i recepte iz mog omiljenog gastronomskog časopisa - razgovor s Irenom u kojem govori o novoj knjizi i svom poimanju svijeta u kojem više nitko ništa ne zna, iako mnogi sve znaju; i recept o "krunidbenoj piletini" koju sam obećala Ivaru. Pokušavam zamisliti okus, no to je postalo nemoguće. Godinama ne jedem meso i posve sam izgubila odnos prema njemu; povremeno, kad je nemoguće izdržati njegove kritike odlučujem se pripremiti nešto što neću probati. Istodobno razmišljam o onome što govori, o svijetu u kojem više nema mjesta za stvari, za sjećanja, sporost i neodlučnost, za premještanje stabala na što su bili prisiljeni - promatrajući njezin portret snimljen u parku blizu naše kuće. Obukla je zeleni šal koji je obasjao njezino lice jednim svježim, otvorenim svjetlom; s drugim okom zurim u recept i ploške manga koje će sutra, preksutra upotpuniti to neko jelo.
Izlazim iz tuša i promatram se; nije mi jasno kako je moguće istodobno imati toliku razornu energiju, i neaktivnu štitnjaču koja utječe na to kako izgledam, kako se osjećam. Slušala sam danas Jelenu kako viče i broji korake s male pozornice ispred mene. Bacala je karte i zbrajala koliko ćemo ponavljanja napraviti skačući iz čučnja, dižući noge, radeći sklekove; istodobno mislim kako je nemoguće napraviti toliko ponavljanja dok vježbam kao da je to posve lagano i ne zahtijeva neki poseban napor.
Danas u autu promatram svoju mamu koja sjedi straga i govori tko zna više o čemu. Ne mogu je više slušati; istodobno, odgovaram na neke gluposti kontrolirajući svoje posve oprečne osjećaje. Istodobno ju razumijem i bijesna sam na nju; nemoćna sam shvatiti što je postala, zašto je do toga došlo. Kroz glavu mi prolaze slike - ljudi s kojima su se družili, ploče koje su slušali, mjesto gdje je stajala pisaća mašina čiji sam zvuk slušala čitavo djetinjstvo. Istodobno ju smještam u kolica i unosim ih u kola; teška su i nije mi lako - u isto vrijeme se čudim dok ih gotovo u jednom pokretu smještam u prtljažnik i manevriram s tim prevelikim autom po uskim bolničkim prolazima.
Na izlazu iz fitnessa susrećem Andreja; razgovaramo dok istodobno pokušavam osvijestiti što još trebam napraviti. I tako je to svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Gdje god da se nalazim, nalazim se još negdje; što god da radim, radim barem još nešto - slažem suđe iz mašine i odgovaram na mailove (istodobno prepričavajući Nenadu i Ivaru sve što sam doživjela ovog jutra); perem, pišem, čitam; ponovno pišem. Slažem hrpe knjiga s kojima sam trenutno gotova, koje ću odložiti barem na neko vrijeme dok istodobno znam da mi već trebaju, iako ne znam točno zbog čega. Istodobno čitam Musila (da, ostalo mi je još 50-ak stranica koje nikako da dovršim), Irenu, Schamu, novine, Time i poneki stari Vogue koji više ne kupujem jer štedim. Dok dovršavam posljednje poglavlje knjige, istodobno slažem prijave na natječaje, pripremam skripte za studente, razgovaram na telefon koji sam zaboravila isključiti, pijem kavu. Istodobno sam sretna i žalosna; u istom trenutku sam ovdje i tamo gdje želim otputovati, gdje se nadam da ćemo otići. Istodobno sam sve i ništa; sretna, sama, histerična, ljuta, u suzama, bez zraka, bez energije ili u punoj snazi. Istodobno pišem post i slušam što mi Nenad govori; u istom času slušamo White Spripes dok razmišljam o super de luxe Stonesima koje sam mu kupila i koje je kao hrčak odnio u atelijer gdje ih istodobno i sluša i gleda. Istodobno su otvorena četiri kompjutora, dvije boce vina, šest vrsta sireva. Istodobno sam ovdje i tamo gdje sam bila, kad me nije bilo.

Pogled

Moje su noći neobične, prepune buđenja, osluškivanja i nemira. Zapravo me još od djetinjstva budi gotovo sve, zvukovi koji su neobični, ili neočekivani u noći; recimo, mačak koji je odlučio kasno izaći, kojeg čekam i u nekom polusnu osluškujem njegov skok s grane. Mukli udarac o tlo prekriveno tresetom dovoljan mi je. Mali prozor u ovo je doba godine stalno otvoren i kroz njega dopiru upravo takvi zvukovi, koji me drže u nekom polubudnom stanju. Čujem i Nenada, a ponekad do mene dopre nešto nerazumljivo što Ivar izgovara u snu. Dok sam bila mala, zvukovi su bili drugačiji, a uz njih postojao je latentni strah od ljudi u crnom, od pritajene opasnosti koja je prijetila Čanićevoj. U međuvremenu sam se riješila tog straha, no san je ostao lagan, prelagan.
Zvukovi su u Čanićevoj uvijek bili osobiti. Stari parket bio je škripav, a svaka su vrata i njihove kvake ispuštali drugačiji zvuk. Mala crna pločica u predsoblju davno se odlijepila i godinama je proizvodila smiješan, tupi zvuk kad bi netko na nju nagazio. Škripali su pragovi, čulo se pucketanje vatre koja se stišavala u kaminu prekrivenu zelenim pločicama. Kucali su satovi: bakin u njezinoj sobi čijeg se zvuka više ne sjećam točno, i onaj u velikoj sobi, visok sobni sat koji su navijali jednom tjedno povlačeći lance na dnu kojih su utezi u obliku češera. Imamo ga još uvijek, zvoni svakih pola sata i često me tijekom života satima držao budnom. Na sreću, ostao je u gornjem stanu, dolje ga ne čujem.













Danas sam provjeravala ruže na terasi. Ostale su gore jer znam da vole sunce i da im položaj u donjem dvorištu koje je uglavnom u sjeni vjerojatno ne bi odgovarao. Stric ovih dana sjedi u staroj kuhinji, gdje mu je ugodnije. Opet je zahladilo, i kako čujem tako će biti i idućih dana. I dok se ogledavam oko svog cvijeća (uvijek mi je žao što rododendronu cvjetovi tako kratko traju) razmišljam o fotografiji koju je Irena pronašla tko zna gdje. Snimljena je na terasi, onoj staroj terasi pokrivenoj betonskim popucalim podom. Uokolo uza zidove bili su lonci s cvijećem, no ne neki lijepi, keramički (ili oni koji glume keramiku). Stric je dovlačio prazne plastične kante do kojih je dolazio tko zna gdje i kojima bi otpilio gornji dio. Gredice uz ogradu koju je izradio moj djed - dok je još radila znamenita bravarija Križić u kojoj su Kovačić i Ehrlich izvodili građevnu bravariju - bile su betonske, a u njima raslo je svakojako cvijeće. Voljela sam noćne ljepotice, kako su ih moji zvali, žute cvjetove na visokim stabljikama čiji je pelud ostajao na nosu ako bi im se previše približili. Još poneku od njih zadržao je otac na balkonu; ja sam pak odavno odustala od te vrste cvijeća.
Na fotografiji su vidljivi brojni improvizirani detalji koji su činili našu svakodnevicu. Tek sam kasnije shvatila nesrazmjer između srebrnog bešteka i dvije vrste porculana, u odnosu na popucalu terasu, plastične kante, stare iskrzane stolce i klimavi stol za kojim sjede Omama, baka i moj otac. Klupu je uzela mama i danas je dio inventara u Palmotićevoj. Stol sam zadržala; ostao je klimav, ali smo ga barem obojali. Na njegovom učvršćenju oslonjena je pletena košara u kojoj se godinama izležavala Mew. Bilo je to prestižno mjesto, toplo, ali ne na suncu, i druge mačke nisu mu se smjele približiti. Odnedavno ga je otkrio Nietzsche i ponekad, dok moj otac ne vidi, odlazi gore i leži pod stolom praveći stricu društvo.
Stol je prekriven kockastim stolnjakom - sjećam se da su kocke bile plave; jastuci na starim stolcima bili su od umjetnog krzna, prugasti, kombinacija crne i krem-boje. Suncobran je bio izblijedio, a uz staru, nekad prljavoružičasto obojanu fasadu vise Davorove kopačke. Ne znam više jesu li ikad poslužile za nešto više od napucavanja lopte na nekom od izleta na koje smo uporno, uzaludno odlazili.
Obiteljska okupljanja uvijek su bila neobična. Omama puši i ne gleda ni u što. Davor u kutu fotografije stoji mokar, što znači da je u funkciji bio mali plastični bazen koji je tijekom ljetnih mjeseci glumio osvježenje. Baka gleda negdje u pod, tko zna u što, a i stari ima pogled usmjeren prema tlu. Svi gledaju u sličnom smjeru, nitko od njih ne vidi isto. Ne osjeća se nikakva povezanost, tek troje ljudi snimljeni u trenutku koji danas više ništa ne znači. U pozadini u kockastoj košulji, možda sam ja. Probala sam s Irenom odrediti tko bi to mogao biti, prvo smo mislile da bi to mogao biti Benno, no sjetila sam se kako sam jedno vrijeme furala takav look, ravne široke košulje, po zimi tankerica.
Gledam u fotografiju - Omame i bake više nema, stari i danas gleda tko zna u što, glasno sluša ploče i ne razgovara ni o čemu drugom osim o glazbi, kao što je to oduvijek bilo. Zadržala sam poziciju okrenutih leđa. Ne zbog toga što me ne bi zanimali (jer, vremenom sam ionako sve o njima doznala, shvatila i oprostila); ova pozicija govori o smjeru pogleda koji je vremenom postao drugačiji, polako preko onog nekad zapuštenog hodnika klizi dalje i ne zaustavlja se. Upravo je stoga bilo potrebno okrenuti leđa.

Slika u koju ulazim

Prizor kojem se približavam u nedjelju navečer nije mi osobito drag; dapače, izaziva u meni nemir, nervozu i nezadovoljstvo. S autoceste prvo što vidim nakon posljednjeg prijevoja dimnjak je toplane koji na neki čudan način strši izvan formata zgrada izgrađenih uokolo njega. Već prvi pogled na taj prizor briše iz sjećanja ugodu proteklih dana, zanimljive susrete, predavanja, fotografije koje su bile središte naših interesa. Miris na Brijunima bio je ugodan, ne previše topao. Priroda u kojoj smo tragali za prizorima koje već mjesecima poznajem sa Silviinih fotografija pokazala je svoje ugodno lice, srne i njihovi mladi, mufloni, zebre, nojevi i paunovi odradili su svoje uloge na tom neobičnom mjestu u kojem vrijeme stoji, namjerno se ne pomiče. Teško je reći jesu li opravdali očekivanja, jer me zapravo nikad osobito nisu zanimali. U hotelu nailazim na značke s Titovim potpisom (istodobno se prisjećam onih koji su ih nosili, ali nema veze, svi imamo svoje slabosti). Na šalicama su njegove nakaradne fotografije, a ispred jedne od vila njegov mercedes tek je relikt prošlosti ispred kojeg se slikaju djeca i svi oni koji valjda ne znaju što bi sami sa sobom na tom otoku.
U hotelskoj sobi izbor namještaja u skladu je s prevladavajućom atmosferom. Mali stol ispred kreveta prekriven je jeftinim ultrapasom, a na njemu je kukičani tabletić i na njemu pepeljara. Neprikladno smještena sofa ne poziva na sjedenje, a luksuz koji im je priskrbio zvjezdicu više od susjednog, u ovo doba još zatvorenog hotela sastoji se od mini-bara u kojem je slab izbor preskupog pića. S balkona na kojem su neoprostivo zapuštene sjedaljke gledam u susjednu čamčarnicu, zgradu s početka 20. stoljeća u kojoj je izložba. Neobično je oblikovana, s proširenim, na konzole oslonjenim katom ispod kojeg je spremište za čamce, dakako izvan funkcije. Zapravo se sve čini da je izvan funkcije, ili je ona tijekom proteklih desetljeća promijenila smjer. Kristali uokolo svjetiljke nad krevetom poispadali su, a iz teškog lijevanog radijatora kapa voda stvarajući ružnu, no ne osobito uočljivu mrlju na tapisonu kremaste boje. Kupaonica je također relikt nekog vremena koje me ne zanima; na teškoj lijevanoj kadi nemarno su i loše popravljeni dijelovi s kojih se izlizao emajl, a ogledalo je malo i neprikladno smješteno. Osoblje hotela u skladu je s tom slikom, ljubazno no otuđeno, čudnog, generičkog jezika izgovorenog u prolazu, bez interesa.
S tim slikama u mislima ostavljamo otok za sobom; kratko sjedimo na suncu i razgovaramo o onome što treba učiniti, čemu se treba vratiti. I postepeno, sa svakim kilometrom raste moj nemir, prizori koje neprekidno vrtim precizni su ali mi ne pomažu nužno shvatiti što zapravo treba učiniti. Možda iz te nesigurnosti proizlaze greške koje je očito nemoguće izbjeći. I stoga ta slika Zagreba u koju ulazim prebrzo, bez da se uspijevam pripremiti, djeluje na mene drastično.
Sjedim u autu i čekam dok Nenad traži mamu po bolnici; pregledi, uputnice, teškoća prijevoza, ostavljanja auta, razumijevanja. Slušam ju poluautomatski, ne znam što je više moguće napraviti, kuda skrenuti. Dok sjedim u autu promatram ljude koji se kreću po bolničkom kompleksu. Pojedina lica su izgubljena, neka žena iznosi pred mladog bolničara sve svoje papire očekujući pomoć. No, ni on se ne snalazi, svi se kreću nekim svojim imaginarnim putem, mimo označenih staza, s telefonima u rukama kako bi barem prividno zadržali vezu s nečim stvarnim, ako tako nešto uopće postoji. Sjedim i slušam radio, no do mene više ništa ne dopire. Razmišljam o fotografijama koje sam vidjela ovog vikenda, o načinu kako me taj medij okrenuo prema sebi, no što je to na što sam naišla? Gledam stare, onemoćale, ljute, žalosne, preplašene ljude koji hitaju svaki prema svom imaginarnom cilju, ako takav postoji na ovakvim mjestima. I ništa ne osjećam, samo sjedim.

Bicikl

Tko zna koliko sam puta prošla istim mjestima? Sjednem na bicikl - da, znam, zvuči neobično za nekog tko pasionirano voli voziti auto - a on kao da sam kreće, gotovo uvijek istim putem. Dugo mi je vremena trebalo da se bez previše muke okrenem i pogledam kakvo je stanje na ulici i uključim u promet sigurna da mi se nešto neće dogoditi. Sigurnost sam na biciklu stjecala polako, zapravo ne znam zašto. Nikad neću zaboraviti koliko je često moja mama pričala drugima, kako je satima trčala uz mene po dvorištu pridržavajući bijeli Pony-bicikl, sve dok se konačno nisam odvažila nastaviti dalje sama. Naravno da je ta priča imala i svoj nastavak, onaj o Davoru koji je vožnju biciklom svladao brzo, najbrže, kao što je to često bilo. No dobro, bilo kako bilo, djetinja prepucavanja o tome tko će stati na prvo mjesto postolja odavno je iza nas. Postolja su promijenila razine, izmjenili su se prioriteti, interesi, pogledi na život i svijet.
I tako, Klaićeva pa uz HNK, znam svaku neravninu koju je potrebno izbjeći, svaku udubinu koja pomaže na prijelazima koji nisu dovoljno spušteni. No vožnja je zanimljiva zbog nečeg drugog, zbog dobivenog vremena kad ne gledam u ekran računala, kad nisam okružena desetinama otvorenih knjiga i kataloga, zarobljena u svom plavom stolcu na okretanje koji je odavno postao neudoban. Neki dan dok sam stajala čekajući zeleno svjetlo kraj kazališta ugledala sam promijenjeni crijep na Kovačićevoj kući na uglu Hebrangove. Čini se kao da će i pročelje biti uređeno i da će onaj predivni potez od nekoliko zgrada koje se nastavljaju južno od nje, s malim predvrtovima koji su toliko neuobičajeni u našem gradu a na nevjerojatan način pridonose kvaliteti stanovanja, također postati dio promijenjene, poboljšane slike kakvu zaslužujemo. U Kovačićevoj kući u tavanskom stanu živjela je Ines, kod koje sam bila nekoliko puta, vodeći s njom razgovore o arhitekturi, interijerima, majstorima i tko zna čemu još. Prisjetila sam se jednog od prvih interviewa koje sam ikad vodila, strahovite glavobolje koju sam osjećala tijekom razgovora, vrućine koja nas je gušila u tom potkrovlju. Pile smo nescafe s ledom, sjećam se čaše nekog bijelog vina koju mi je ponudila i koja je samo pogoršala stanje. Imala je razornu energiju, neku lakoću kojom je prekrila sve ono što nije željela da drugi vide, o čemu se nije moglo razgovarati. Već dulje od dvadeset godina kad god vidim tu kuću, vidim nju, taj neobičan spoj onog što smo naučili zvati počecima zagrebačke moderne arhitekture i osobitog senzibiliteta za interijere kakvog rijetko tko ima.
I danas sam je se sjetila, dok sam po ponovno hladnom vjetrovitom vremenu jurila u fitness. I bilo mi je neobično kako neke ljude povezujem sa zgradama, a druge uopće ne.
U klubu uobičajena lica, na sreću malo njih. Mirisi (ako ih tako uopće možemo zvati) nepodnošljivi, ali što mi je drugo činiti nego izdržati.
"Nemoj tako često pisati o umoru", kaže mi. Da, vjerojatno je u pravu, no zapravo to kod mene nije namjerno. Uostalom, koliko je puta pisala o zidovima, sobi, obiteljima? Ili se to ne može uspoređivati? Sretnija je nego prošle godine, njezina nova knjiga nam je u rukama. Na naslovnici su ptice na žici i nekako je svijetla u tonu, otvorena prema drugima. Ništa ne planiramo, nema napetosti, preboljeli smo dječje bolesti. Samo jesmo, i uživamo u tome. Ponekad je dobro osvijestiti ta stanja, osmjehnuti se nekome na ulici, pokazati da pazimo i da nam je stalo. Primijetila sam da takvo ponašanje izaziva zbunjenost, ljudi me gledaju kao da sam poludjela. Ali baš me briga. Sjedim na mom starom biciklu srebrne boje, smiješim se prolaznicima, pazim na pse i djecu, i razmišljam kako je život zapravo dobar. Unatoč napornom trenutku, prevelikom opsegu posla, raznim nerazumijevanjima na koja nailazimo; usprkos društvu koje o nakitu razgovara jedino komentirajući jeftine i banalne dosjetke s porukama na reveru, a o umjetnosti spominjući babe Mare, vozim se dalje.

Ipak smisao

Zrak koji udišemo prilično je svjež, jer isprale su ga svakodnevne kiše koje nas nesmiljeno zalijevaju. Travanj je ispao varljiv kao što su nas upozoravali u djetinjstvu, samo što tada nismo bili svjesni svega što nas očekuje, i što je potrebno napraviti kako bi posljedice bile što manje. No, kroz ovu posebnu perspektivu - dijagonalni pogled koji se od mjesta gdje sjedim kroz prozor i preko djedova bravarskog stroja (za koji uopće ne znamo za što je služio, no ostavili smo ga kao podsjetnik na nekadašnju funkciju prostora) probija do dvorišta - hvatam djeliće zelenila. Doduše, prevladava pogled na oljuštenu, nikad dovršenu bočnu fasadu susjedne kuće. No i to je bolje od onoga u što bismo mogli gledati, s čime nas plaše.
Nikad nisam imala favorite među godišnjim dobima, uglavnom mi je bilo svejedno jer mogućnost prilagodbe nešto je što stječemo, ali i treniramo. Sve to s namjerom da nam uobičajeni životni ili godišnji ciklusi ne poremete namjere, ograniče u onome što želimo, prema čemu težimo. Ipak, nakon svih godina poželjela sam da prestane zima, da nestane sivilo i vlaga i da dan konačno traje dugo. Tijekom vremena počela sam voljeti vrlo rana jutra, kad je sve oko nas još posve tiho i jedino što čujem rasprava je ptica koje uvijek imaju nešto za komentirati. Blagodat tog mira vrijedna je svega što smo prošli i napravili. Takvo je i današnje jutro, svježe i mirisno; slike oko mene oštre su, a mladi javor koji smo prošle godine posadili ponosno širi svoje nove listove prema meni. Da, razgovaram s biljkama, to je nešto što sam naslijedila od bake za koju su smatrali da je imala "zlatne ruke" za bilje. Doduše, način kako je uredila terasu bio je daleko od onog što ja volim, no njezin je dodir bio u stanju zacijeliti grančicu.
Cijelu zimu sumnjičavo sam proučavala svoje vrtne pridošlice, osobito javor i neke prelijepe lozice kojima sam zaboravila ime (uvijek računam na to, da će me Jelena podsjetiti kako se zovu, ona mi ih je i preporučila). Stari me uvjeravao da će sve biti u redu, ali njemu baš nikad nisam puno vjerovala, tko zna zašto. Bilo kako bilo, prije par tjedana ugledala sam izboje na vrhovima grana i odmah pozvala Nenada da se zajedno divimo, no on pak nije pokazao neki osobit interes. Pa sam tako sama, na vrhu onih pregolemih ljestvi pomoću kojih režemo grane (a u posljednje vrijeme i spašavamo Nietzschea iz parka, kamo je dospio tko zna kako, i kad, i da nije bilo jedne histerične svrake pitanje je bi li ga Nenad uopće primijetio kako sjedi na grani vrlo visokog stabla) krenula u formiranje njegove krošnje. Nisam pretjerala, ionako ne volim urednost te vrste, a zahvalnost za učinjeno javor je pokazao veselo pozirajući.
Prije dva tjedna u Tate Modern ušla sam u Balkinu instalaciju. Golemom kontejneru prilazi se sa stražnje strane, a njegova robusnost i veličina uistinu su impresivne. Prema unutrašnjosti vodi skošena platforma; nepodnošljiva količina učenika iz neke francuske škole uspijeva mi umanjiti doživljaj. Rijetki su radovi koji nas stavljaju u situaciju posvemašnje neizvjesnosti, možda čak i straha. Ulazim sporo, svjesna sam da "prostorija" ima svoj kraj no on se uopće ne nazire, jer u potpunosti sam okružena crnilom. Zanimljiv je gubitak osjećaja tradicionalne ortogonalnosti; imam dojam kao da se nalazim u nekom zaobljenom prostoru promjenjivih oblika čiji me pojedini dijelovi obujmljuju. Do kraja prostorije dolazim sporo, ispružene ruke koja traži tu konačnu točku utočišta, no pitanje je, kakvo utočište nalazimo u ovom radu? Brojne su konotacije koje mi prolaze kroz misli, osjećam se usamljeno, nezaštićeno, nemoćna sam izraziti bilo što osim svoje osobne pozicije. A i o njoj se u tom trenutku nema što reći. Dok se okrećem prema izlazu, promatram lijep prizor - ljude koji mi sporo dolaze u susret, vjerojatno prolazeći kroz slično stanje. Sviđa mi se nemogućnost određivanja prostora i njegove veličine, iluzija napuštanja svega onog što svakodnevno vučem za sobom, nemoćna otresti se toga tereta.
Navečer sa Silviom i Chrystel razgovaram, vjerojatno o fotografiji, čemu drugom. Chrystel se stalno smije, i čini se da je nemoguće uhvatiti ju u nekom drugom stanju. Zanimljivo je do koje su mjere njezini radovi posve drugačiji, kako u tim fascinantnim pejsažima u koje sam uronila bez razmišljanja i pretvorila ih u dio neke moje imaginarne okoline, nema ničeg duhovitog. Samo prostor koji se sporo, možda čak otežano razvija pred našim očima, i u čijim detaljima prepoznajemo vrijeme. Najnovije fotografije koje smo zajedno promatrale toga poslijepodneva drugačije su od ranijih radova, a priroda u koju je ušla ne dozvoljava da iz nje izađe, krene nekim drugim putem. Sjedimo posve opuštene, razumijevanje među nama je potpuno, ili je to samo utjecaj svježeg londonskog zraka? Zraka u kojem ima mjesta za osobite odnose, kao na primjer sa zebicama koje su dio fascinantne instalacije postavljene u Barbicanu. Odnos prema životu ono je što zanima Célestea Boursier-Mougenota, umjetnika koji je galeriju ispunio električnim gitarama i činelama na stalcima, raspoređenima u umjetno stvorenom krajoliku. Maleni buseni trave materijal su iz kojeg ptičice grade gnijezda, posve slobodno leteći među posjetiteljima i slijećući na instrumente koji pritom stvaraju zvukove. Princip je krajnje jednostavan i istodobno začudan - ništa se ne odvija prema prethodno strogo zacrtanom scenariju, krećemo se slobodno po prostoru pazeći da pritom ne stanemo na neku od ptičica na nekom njihovom zadatku, dok neopterećene lepršaju posvuda. Taj je rad postao jedan od hitova YouTubea, no ništa ne može nadmašiti petnaestak minuta koje provodimo zajedno u prostoriji. Svjesni smo nekog posebnog ritma koji u gradu ne možemo zapaziti. Hodamo po puteljku među busenjem trave, gnijezdima, pokraj pijeska. Svako malo ushite posjetitelja dopunjavaju riffovi i sve dobiva neki smisao na koji sam već zaboravila, da postoji.

E, pa živjela ti meni!

Smiješna su stvar ti rođendani, dođu, ne znaš što bi više s njima, nekako kao da izgube onaj smisao koji su imali ranije. Prva čestitka stigla je prerano, tko zna je li Jelena pišući doktorat uopće više znala koji je dan i koliko je sati. Ivar se vratio dovoljno rano da sam još bila budna i mogla čuti kako mi čestita. Oko pola 6 Nietzsche me odlučio ugristi za nogu, što možemo, sami smo si krivi.
Dok sam bila mala, rođendani su bili gotovo identični - jeli su se sendviči od bijelog kruha sa šunkom, narezanim tvrdo kuhanim jajem i malim ukiseljenim krastavcima koje je spravljala moja baka. Ona je radila i sjajnu bolingbrock tortu snažnog okusa, pretešku, kakve danas više ne jedemo. Godinama sam razvijala njezin recept i naposlijetku odustala od te kombinacije čokolade i oraha; došli su novi okusi, zanimljivije kombinacije. No ta će torta ostati simbolom dječjih rođendana, onog pomalo smiješnog, kurtoaznog sjedenja oko stola na koji se iznijelo svečano posuđe i srebrni escajg.
I danas mi je smiješna pomisao na haljine koje sam nosila - jedna je bila tamno crvena, poput granata, baršunasta s dva volana koju su uspjeli produljiti samo jednom dok ju konačno nisam prerasla; nekoliko godina kasnije glavna je bila neka crna posuta ivančicama ili nekim sličnim cvijećem, koju sam nosila zajedno s crnim lak-cipelicama. Ah, ta strast za crnim, i cipelama... i oblačenjima za te posebne prilike (iako smo ih slavili doma).
Mnoge druge rođendane više ne pamtim, kao da nisu ostali obilježeni nečim osobitim. Često sam kuhala neke sulude večere, zvala brojne prijatelje; sjećam se jedne posebne torte u koju je otišlo skoro kilogram vrhunske čokolade, ukrašene valovima koje sam izradila od bijele, mliječne i crne čokse. Ah, svi su uzdisali, Nataša je godinama pokazivala fotografije onog što sam priredila, pričajući prijateljicama o okusima, bojama, mirisima. Danas više nemam takve ambicije, ionako je to ekstenzivno kuhanje samo prouzročilo frustracije onih koji mi nisu mogli parirati, pa zašto inzistirati?
Rođendane pamtim možda najviše po Nenadovim poklonima, neobičnim, duhovitim, lijepim stvarima, knjigama, njegovom nakitu. Po onoj kutiji koju je prije dvije godine ispunio svačime, nastojeći me izvući iz beskrajne boli koju sam dugo, dugo osjećala nakon što je umrla Mew. Po stvarima koje je izrađivao sam, stavljao ih u nađene i restaurirane starinske kutije koje sam pospremila i tek ponekad na njih nailazim. Po razgovorima koje vodimo, dok više iz navike nego stvarne potrebe tumačimo jedno drugome stvari koje nas smetaju, ljute, žaloste. Ionako gotovo sve znamo, možda za to nema potrebe, no ipak nastavljamo. Takva je bila jučerašnja večer, jer danas sam u poslu, sa studentima u Splitu, gledat ću u more barem 5 minuta koliko za to imam vremena.
A naslov je posveta prijatelju kojeg više nema, i koji bi za moj rođendan (ali i u nekim drugim prilikama) onako smiješno visok i mršav provirivao iznad naočala govoreći upravo to, "E, pa živjela ti meni!". Prijevod (nespretan, dakako) rečenice iz Casablance jedan je od detalja koje pamtim, kojih je vrijedno sjetiti se. Ne znam točno zašto, no intuiciju je ponekad dobro poslušati, a razlog ću smisliti tijekom vremena.
I tako, red sjećanja i između njih mnogo toga zaboravljenog. Što sve čini život, pitam se? Nikad nisam bila osobito sentimentalna, ne premećem po starim stvarima, rijetko gledam fotografije koje smo nekoć snimili. Ono što mi treba izvire u pravom trenutku, a ostalo ću prepustiti vremenu da odluči, hoće li mi ponovno postati važno. Okrenut ću se predivnom rođendanskom suncu koje sam zavrijedila, koje mi grije dan i čini ljepšom sumornu splitsku atmosferu na koju sam naišla. I kad se sutra vratim ponovno ću ponosno postati Nenadov model s novom ogrlicom, baš kao nekad davno, kad sam u jednoj danas nepostojećoj zagrebačkoj galeriji šetala tijekom otvorenja noseći na sebi nešto što je kreirao. I nema veze što mi više neće biti rođendan.

Tjedan dana

Prije tjedan dana, nakon predavanja koje sam te večeri održala, stajali smo na vjetrometini ispred ulaza MSU-a dogovarajući se o druženju. Bilo je hladno - vjetar po tim širokim ulicama puše drugačije nego u gradu, čiji raspored ulica i trgova ponekad uspijeva zaustaviti te neugodne prodore. Svima nam je dosta hladnoće, zaključili smo komentirajući vrijeme kao što to nikad dosad nismo radili. Pitam se, ima li to veze sa starenjem, iako vremenske uvjete komentiraju i mlađi od nas. Kako god bilo, nakon par mjeseci hladnoće, nekoliko snježnih oluja, i tko zna kolikog računa za plin kojeg se pomalo pribojavamo, te smo večeri bili raspoloženi provesti par sati u društvu. Kao da nas je inspirirala prethodna večer, kad se kod nas održala jedna od Tajnih izložbi i kad je kroz Čanićevu prošlo mnogo ljudi ispunivši ju nekom dobrom, novom energijom.
I tako, nakon što smo se riješili tog otužnog muzejskog prostora, počeli smo brzo nabrajati što sve moramo učiniti. Lista je golema, izazovna - Silvijin projekt neka je prekretnica, zamišljeno događanje za dva mjeseca do kojeg mnogo toga mora biti gotovo. Odjednom sam pred sobom vidjela sve te silne napisane stranice; poglavlja knjige, radove koji moraju biti gotovi, postove koje želim napisati. Uz smijeh sve se čini moguće, lagana histerija koja nas je zahvatila drži me i danas, nakon tjedan dana tijekom kojih sam napisala još mnogo toga.
I tako, stojeći tamo pred zgradom i zbrajajući, u glavi sam slagala sadržaj novog posta. Bila sam zadovoljna onim što sam htjela napisati; činilo mi da je upravo to potrebno reći, da se nekako logično nastavlja na prethodne postove. No, tjedan dana čini svoje, tjedan dana za vrijeme kojih nisam sanjala pa nisam ni zapisala snove; bolje rečeno - nisam se sjetila snova. Zaboravila sam ono što sam sve htjela napisati, a lijepe rečenice koje sam posložila u glavi ostat će samo kao ideja o cjelini do koje ne mogu doprijeti. I što sad?
Irena je zvala, dolaze nakon Uskrsa. "Pišeš?" "Pišem." "Htjela bi čitati sve što si napisala.", kaže, a ja se smješkam misleći koliko bi dugo trebala čitati da sve prođe. "Možeš na kompu.", no ona naravno želi papir. I ima pravo, tko još čita sa zaslona - oni su dobri samo za ono potrošno svakodnevno smeće, one gluposti o kojima ponekad razgovaram s Nenadom, iako se zapravo o tome nema što reći. Sve je isprazno, no ipak svi pristaju biti dijelom te igre. Samo da im se imena vrte u medijima, nije važno zašto. Poput karusela koji se okreće dok ga prati neka glupava, besmislena melodija koju je nemoguće ponoviti, ali ni zaboraviti.
Toliko toga trebalo bi reći, barem spomenuti. Kao ona dva spontana, prijateljska zagrljala na hodniku Instituta, simpatične Ivanine opaske - sve joj je seksi, ili razgovor s Nadom koji je bio nevjerojatno ležeran. Prepričava mi kako silazi i uspinje se po stubištu s novom nogom, a ja u isto vrijeme rješavam neki internetski kviz o francuskim glagolima. "Zašto mrmljaš na francuskom?", pita, dok potiho ponavljam neke davno zapamćene deklinacije.
Sjećanje. I mjesta na kojima se sjećam. Čanićeva je jedno takvo mjesto; prostor u kojem se sjećam nekih snova iz djetinjstva, latentnog straha da će nam netko doći po noći i oteti nam kuću. Sjećam se straha od mraka, od ljudi odjevenih u crno kako se spuštaju preko krova, po staroj bakinoj lozi, pa preko terase u stan. Nikad se ništa takvo nije dogodilo, a mirisa koji su činili staru Čanićevu već odavno nema, sve smo ispraznili, uredili, prebojali. Ostala je bakina loza i stara hortenzija u prednjem dvorištu, za koje znam da će uvijek biti moja briga. Ostalog smo se u najvećoj mjeri riješili, svega onog za čim bezuspješno žali moj stric, uvjeravajući me kako smo mu stalno premještali stvari dok konačno nisu nestale. Nemam srca razuvjeriti ga, jer sjećanje je subjektivno, i često zna prevariti. Pitanje je, što je među tim stvarima bilo važno, čega se treba sjetiti nakon svega što je prošao. Ostale su stare fotografije djedove radionice - šegrti koji su za vrijeme stanke igrali ping-pong u dvorištu. Baka je u ružnim loncima uzgajala cvijeće, a vikendima joj je dolazila u posjet sestra, koja je uvijek u krilu držala svog malog, histeričnog, lijepo održavanog psa. Što se sve dogodilo? I zašto je to i danas važno?

Nijanse

Ponovno imam osjećaj nevjerojatne težine koja sjedi negdje na meni; teško mi je uopće razdvojiti dijelove sebe kako bi odredila one točke koje najjače osjećam. I ne vidim tome kraj, slažem tjedne koji su predamnom, pokušavam racionalizirati svoje vrijeme, dijelim mjesece na ono što treba napisati, i sve ostalo što treba napraviti. Ne znam bi li se smijala, plakala, vrištala; ima li sve to uopće smisla? Razmjenjujem poruke s Nadom koja je morala u bolnicu, u kojima komentiramo upravo to - smisao svakodnevnog ubijanja poslom. Nabrajam sve što sam počela izbjegavati: odlaske na izložbe, odlaske bilo gdje osim u radnu sobu, na posao, petkom na tržnicu i što je više puta moguće na vježbanje. Nema druženja ni kuhanja za prijatelje, u hladnjaku u staroj kuhinji čekaju gorke naranče, a ja pri pomisli na taj složen, višesatni posao njihova pretvaranja u jedan od najfinijih džemova koji svi obožavamo jednostavno zatvaram vrata i odlazim.
U razdobljima ovakve napetosti intenziviraju se snovi koje sam počela bilježiti, jer tko uopće ima mjesta i vremena zadržati u svijesti te ludosti. Ujutro ih prepričavam Nenadu koji pokušava pronaći neki smisao, poruku, no kod njega ionako se sve svodi na savjete o tome kako se moram više odmarati, prestati...
Sviđa mi se san u kojem ne postojim osim kao pogled - Nenad kaže da je to posljedica bavljenja fotografijom, što je vjerojatno točno - slobodno obilazim prostor, ulazim u scenu i nastojim shvatiti što se zbiva gledajući nekoga tko velikom injekcijom izvlači krv iz simpatičnog magarčića. Ta krv treba biti ubrizgana u nekog, no ne uspijevam shvatiti kome je namijenjena, osim toga, sve se zbiva u nekom poluotvorenom prostoru bez privatnosti. Zapažam neku starmalu djelovojčicu odjevenu u sivo-crnu dugačku haljinu, neugledne kose počešljane na razdjeljak. Moli me za pomoć, no intuitivno osjećam da nešto nije u redu, odmičem se od njezina prividno umilna pogleda kojim me nastoji privoliti da joj ipak pomognem. "Ljudi su mogli podivljati od te krvi", tumačim ujutro Nenadu; no opasnost je minula i sve što prijeti samo je onaj uobičajen dnevni pogon u koji uskačem bez oklijevanja.
Dan poslije sanjala sam kako smo nas troje negdje otputovali; bilo je ljeto, ugodno, i dok ležimo na nekom polju gledamo u kuću koja se nalazi na drugoj strani obale. U njoj izloženo je djelo umjetnika kojeg poznajemo (ne, nisam se sjetila o kome je riječ, i zapravo uopće ne znam zbog koga bi krenula u poduhvat što je slijedio, ali rad je bio važan, i koliko se sjećam - lijep); zbog toga ulazimo u zgradu čiji se zid odjednom počeo pomicati, u stvari - bio je to dio pramca nekog golemog broda obojanog u bijelo. Ne znam zašto odlučujemo plivati na drugu stranu, jer brod se pomiče sporo i postoji opasnost da nas stisne uza zid. Dok plivam, Nenad me prima pod ruku da prođem što brže, no ipak osjećam pokraj sebe cijev nekog oružja - žuta je i plastična ali ne djeluje kao igračka. Plivamo među teretom kao da smo u luci, sve dok konačno ne stignemo do te druge obale i željene kuće, gdje nam netko kaže da smo trebali doći čamcem, a ne izložiti se opasnosti kroz koju smo upravo prošli.
I tako u jutarnje sate, dok gledamo Nietzschea koji se stišće uz nas nakon što je obavio svoju ranojutarnju ophodnju (ili, što je mnogo gore - nakon što se vratio iz noćnog lutanja po kvartu, što mrzim), razglabamo o snovima kojih se sjećamo. Ponekad mi se čini da su poput knjiga koje sam pročitala i spremila u policu; znam načelno da se nešto zbilo, no detalje sam putem pogubila, zaboravila. No, možda je dovoljno znati policu na kojoj je nešto odloženo.
Danas sam sa svom tom težinom koja mi je sjela za vrat, onom od proteklog tjedna, vikenda, današnjeg dana - jedva došla u fitness. Prije treninga kratko komentiramo kojekakve banalnosti; Alka rezolutno komentira dvije vrste žena - one koje mršave i one koje se pod utjecajem godina i hormonalnih promjena "raskvase". Nemam snage upustiti se u raspravu, postaviti pitanje gdje su nijanse, ono što nas razlikuje. Gledam u velikom zrcalu lica cura s kojima vježbam. O mnogima od njih mogla bi svašta napisati: kako su se mijenjale svih ovih godina, zatim bi mogla pisati o onima s kojima još uvijek mogu nešto podijeliti, a mogla bi nešto reći i o onima s kojima nemam ništa zajedničko. Jedino u čemu kratkotrajno zajednički egzistiramo razorni je ritam glazbe i Jelenini povici zbog kojih ustrajem u toj nekoj imaginarnoj, vjerojatno izgubljenoj borbi sa samom sobom. Nema veze, stišćem imaginarni remen kao što nas je naučila, jer taj konstantni spazam ionako je ono što čini moju nutrinu čvrstom i odlučnom u ovo naporno, usamljeno doba.